Đurić - Historija Helenske Etike

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Cjelokupni pregled povijesti Helenske etike :)

Citation preview

MISTERIJSKE RELIGIJE I NJIHOV ZNAAJ

URI: HISTORIJA HELENSKE ETIKE

MISTERIJSKE RELIGIJE I NJIHOV ETIKI ZNAAJ

ovjek je u njima nalazio prisno sjedinjenje s boanstvom i time podizao svoje postojanje i poviavao svoj osjeaj ivota. To se sjedinjenje postizalo silom, razliitim nasilnim ritualima u kojima se gubila pojedinana svijest, ili pak sjedinjenjem po znamenjima ili tajnama. Najpoznatiji od tih kultova su eleusinski, samotraki i orfiki, svi su ono za cilj imali jaanje i osposobljavanje ovjeka za svakodnevno dunosti i za ivot poslije smrti, a zajedniko im je to to je u svima tajna ivota i smrti zauvijek ostala tajna. U elezuinskim misterijima te su tajne vezane za kult boginje Demetre i njezine keri Persefone (Kore), u samotrakim za boga Kabira i njegova sina Kadmila, dok su orfike vezane za Orfejeve tajne koje se osnivaju na tovanju Dioniza.

Mit o Demetri i Kori osnova je eleusinskih misterija. Demetra je u isto vrijeme i boica plodnosti koja daje svoj blagoslov na usjeve i uva ih do etve i oaloena majka koja je izgubila svoje dijete. I kao takva Demetra je najvei simbol materinstva koji su heleni imali. Cilj samih misterija bilo je obraanje panje na zagrobni ivot i oivljavanje i utvrivanje slatkih nada koje su za taj ivot vezivane. Stoga je razumljivo to se kod Helena umjesto izraza smrt upotrebljava izraz okretanje, umjesto umiranja upotrebljava se okretanje ivota. Kora koju je ugrabio Pluton (Had), da bi je uinio gospodaricom donjega svijeta, svako se proljee vraa kao boica prolaznog cvjetanja i rasta da bi ponovno oivjela prirodu (bila zajedno sa svojom majkom), da bi se u posljednjoj treini godine ponovno vratila u Had.

Mit o Demetri i Kori zapravo prikazuje sudbinu ovjekove due. On prikazuje isezavanje bogova iz ljudske due, i odlazak tih kosmotvornih snaga u fiziku tjelesnost ovjeka, a eleusinske misterije su imale svrhu da ponovno pokau put do bogova, do vjene biti ovjekova Ja. Za razliku od racionalno-naunog miljenja u misterijama se ono zove mitsko-mistiki doivljaj sebe i svijeta, u kojem je svijet jedan organizam kojega je on samo lan.

Na elu kulta je bilo savrenstvo, koje su sainjavali lanovi est velikih porodica, nakon to su eleusinske misterije postale dravni kult Atene, na elu je bio arhont kralj. U misterije su mogli biti uvoeni i mukarci i ene, ak i robovi, svi meutim pod uvjetom da su bili heleni i da su bili neokaljani krvlju, u misterije je mogao biti uveden i adoptirani stranac. Uvoenje u Male misterije je trajalo tri dana, i bilo je uvjet za uvoenje u Velike misterije. Nakon obavljanja potrebnih obreda kroz sedam dana, osmi i deveti dan bi se vrile u Telesterionu (hramu Demetre i Kore) inicijacije prvog i drugog stupnja, gdje bi se upoznavale tajne eleusinske sakralne institucije. Sadraj tih institucija su veliki mitovi o ivotu, djelima i sudbinama boanstava kulta, pouke o ivotu i smrti. Centralni obred toga je bilo otkrivanje tajne koja se nalazila sakrivena u mistinom kovegu, a ona se sastojala u predmetu koji je podravao, tj. majino krilo. Smisao svega toga je oslobaanje od straha od kraja zemaljskoga ivota, prezaii svoju smrtnu slabost i ogranienost, preporoditi se, ui u novi ivot. Religiozna ideja koja je sluila kao podloga tim radnjama bila je trostruka: tajna raanja, preporoaj i bogodjetstvo: prva se otkriva, druga simbolino doivljuje i trea se time dobiva.

Posveivanje u misterije imalo je tri stupnja: prvi stupanj bio je oienje ili katarza i stjecao se u Malim misterijima. Druga dva stupnja stjecala su se u Velikim misterijama, prvi se zvao posveivanje, a drugi gledanje tajne. Cilj je posveivanja bio postizanje vedrine u dui i nade u buduu sreu na onome svijetu, ali i na ovome. Glavni moment bio je iznenadan prelazak iz tame u jaku svjetlost. Sve to se u misterijama vidjelo i ulo bila je tajna i o tome se moralo utjeti. Ali smisao posveivanja u eleusinske misterije nije bio nikakva tajna, tj. nije bilo zabranjeno govoriti o nadama to ih one ulijevaju posveenima, ali se strogo vodilo rauna o tome da se ne govori o znamenjima kojima su te nade hranjene, zatim da se radnje i sveeniki rituali mistikog kulta ne izvrgnu ruglu, ili da se neto neposveenima ne priopi na nedostojan nain. Tko se ogrijeio o zavjet utnje bio je osuen na smrt.

Za razliku od homerskih tamnih slika Hada, eleuzinskim posveenicima se obeava blaenstvo na onome svijetu. Njihova moralna funkcija nije u potpunosti razjanjena, ali poto su vrile znantnu socijalno-kulturnu funkciju, pretpostavlja se da su imale i bitnu moralnu funkciju. Ksenokrat kae da su usaivale u posveene tri vrline: potovanje bogova, potovanje roditelja i zatiivanje ivotinja. Moe se rei da je humanizacija ivota bio cilj misterija, kao uostalom i buenje nade. One su imale ogromnu vanost u Grkoj, jer je veina helenskih filozofa, znanstvenika, pjesnika, umjetnika i dravnika bila upuena u njih.

Da bi razumjeli koju ulogu mit uope ima kod Grka ne smijemo na njih gledati naim racionalistikim pogledom. Dok mi promatramo glavnu struju ono bitno se dogaa ispod povrine, u centru mitskog poimanja svijeta nije ono individualno, pojedinano, nego ba suprotno ono ope, kolektivno, bitan je sloj due koji govori o onome to moemo nazvati -kolektivno nesvijesno. ovjek nije mislio kao individum, kao Ja, nije to Ja stavio u refleksiju spram stvaralakih snaga, nego su stvaralake boje snage tu mislile u njemu. Pa je tako mit projekcija kolektivnog nesvjesnog. On govori o promjenjenom odnosu ovjeka prema stvaralakim snagama (bogovima). Pa mit slui da se to Ja, koje se u ovjeku obrazovalo, nanovo vrati na put k bogovima. Biti posveen znai doivjeti (neposveeni su mrtvi i za ivota). Doivljavanje postaje cilj misterija, doi do neposrednog uvida mitskom integracijom, doivjeti, osjetiti... Ljudi u mitovima u bogove proiciraju svoje ideje, svoje nesvjesno te je to predmet tovanja.

Sama utnja o misterijama ima svoje dublje znaenje: mistiko negovorenje o svetim obredima uzdie velianstvo i carstvo boje, i njime se ovjek najvie pribliuje tajnovitoj i pojmovno nedokuivoj prirodi boanstva, i samo se u njemu i sastoji njegov najdublji kult. Sve boansko toliko premauje ljudsku inteligenciju da ovjek to nikako ne moe izraziti rijeima, i zato ovjek o njemu i ne govori. Moralni utjecaj eleusinskih misterija je u tome to su one na svoje vjernike utjecale na taj nain da su oni bili duboko predani potovanju osnovnih ivotodavnih svetinja, nepristupanih racionalnom saznanju, i da su strogo vodili rauna o tome da se te svetinje ne unize raznim tumaenjima neobavjeenih, a to ih je sve zajedno vezivalo jakim osjeajem moralne solidarnosti.

Jedna od najvanijih misterijskih religija su bile orfike misterije (osnivanje se pripisuje pjevau Orfeju, i ako nije sa sigurnou razjanjeno da li je on povijena osoba ili ne), koje su u Vll i Vl stoljeu prele iz Trakije u Grku. Najvei utjecaj su imale u Junoj Italiji i na Siciliji, pa je Herodot ak mislio da ga je iz Egipta donio Pitagora. Orfika religija dio je dionizma, odnosno tovanja kulta boga Dioniza. Duhovno porijeklo Dionizovu kultu lei u osjeaju prolaznosti ljudske individualne egzistencije, u osjeaju zebnje od mranog unitenja ili utvarnog postojanja u Hadu. Tu se je pojavio Dionizov kult koji je nudio rjeenje. Dioniz, bog prirode koji se neprestano pomlauje, koji se svake godine iznova izdie u nov ivot, sluio je za osloboenje. U tom religioznom orgijazmu i toj religioznoj ekstazi dua se izbavljala iz tamnice individualnog tijela i sjedinjavala se sa boanstvom kao vjenom-stvaralakom snagom prirode, i na taj nain svoje zemaljsko Ja zamjenila sa viim boanskim. O samom sadraju tih misterija nita nije poznato, Nietzsche npr. kae da u njima izbija osnovna injenica helenskog instinkta njegova volja za ivot. Dakle, cilj Dionizovih orgija bila je ekstaza, nova oblast iskustva. To iskustvo nije nita drugo nego subjektivan doivljaj beskonanosti i apsolutnosti, subjektiviziranje beskonanog ivotnog procesa, sa ciljem da se trajna ekstaza due nastavi i nakon smrti tijela koje je sposobno samo za trenutanu ekstazu. U orgijastici i mistici Dionizova kulta pojavljuje se, dakle, jasna predstava o moi ive due, o njenu utjecaju na ivot, i tu lei njegov znaaj za orfizam. Pa e se tako stvoriti uvjerenje da dua nije vezana za prolazno tijelo, nego da moe svoj ivot produiti i neprestano stvarati. Dioniza je primila i Apolonska religija, ali nije primila i orfiki oblik njegova kulta.

Orfiko uenje se od drugih religija i vjerskih zajednica razlikovalo po tome to sadravalo teologiju. Orfika religija nije bila vezana ni za kakva sveana mjesta ili hramove, nego je uvijek ostala samo doktrinarna sekta dioniske religije. Glavna crta se sastoji u tome da se dolo do pojma individualne due, iji je zemaljski ivot samo faza u razvitku koji je beskonaan i premauje ivot i smrt. Dok po homersko-epskoj filozofiji dua nije nita drugo nego slabiji odsjaj tijela, orfika dua nije beskrvna sjena, nego se tijelo i cjelokupna stvarnost za koju se dua vezana shvaa kao odsjaj vie stvarnosti. Dua je istija i jaa nego tijelo. Ako je takav odnos due i tijela poremeen, on se ponovno moe uspostaviti ekstazom ili kultikim oienjima, stoga je sredinja ideja orfizma ispatanje krivice i pripremanje za blaeni ivot na onome svijetu.

Za orfiare zlo je kazna za nekakav grijeh. Dua koja je boanskog podrijetla za kaznu ide u tijelo, koje nije drugo nego tamnica i grob due. U samoj dui tako postoji dobar i zao dio, a ovaj posljednji i ini bezakonja i nepravde u ivotu. Dioniz ovdje nije, onaj od ivotne radosti pijani bog, nego Dioniz Spasitelj, koji izbavlja grijena ovjeka od njegova grijeha. Orfiko uenje obraa se svojim vjernicima da im objasni porijeklo dobra i zla i otkrije im njihovu sudbinu, njihove dunosti i zadatak njihova ivota (u ovjeku je opreka izmeu neistog titanskog i istog boanskog). Cilj orfikog vjernika je da se oslobodi titanskog pragrijeha i da se sjedini sa boanskim (dioniskim) elementom u sebi. Da se oslobodi robovanja tijelu i nagonima. To osloboenje je samo kratkotrajno mogue u ekstazi gdje se dua oslobaa tijela, pa ak ni smrt nije potpuno osloboenje od tijela, jer dua prelazi u nova stvorenja (biljke, ivotinje...), tek nakon mnogih stadija moralnog oianja, dua se oslobaa krunog kretanja i ulazi u blaeno stanje.

Uenje o seobi due imalo je veliki etiki znaaj, a on se sastoji u buenju odgovornosti za osobno spasenje u buduem ivotu. Da bi se dua oslobodila, mora dok je na zemlji ivjeti po strogim Orfejevim pravilima, ovjek mora ouvati u sebi dionizovo nasljedstvo, tj. boanski i neprolazni element u dui. Glavni uvjet takvog ivota jesu askeza i subliman moral, odbacivanje svega onoga ime se robuje tjelesnom ivotu, uvati se od proljevanja krvi. To je za posljedicu imalo da vjernici nisu bili eljni ratnih podviga, nisu bogovima rtvovali ivotinje, nisu se hranili mesom, nisu nosili vunu, nisu jeli bob, ni jaja. Orfiko uenje je imalo utjecaja na Pitagoru i Empedokla, a preraeni orfiko-antropoloki dualizam dobio je svoj najvei izraz u filozofiji Platona. Kasnije je imao presudan utjecaj i na neoplatonizam. Od svih helenskih kultova ini se da su orfiari imali najvie utjecaja na kranstvo, i to zato to su se patnje Dioniza Zagreja, njegova smrt i njegovo ponovno roenje, gledale kao analogija mukama Isusa Krista, njegovoj smrti i njegovu uskrsenju.

U samotrakim misterijama se tovao kult Kabira (vegetativna i htonska boanstva frigijskog porijekla). O samim misterijima se zna malo. Smatra se da je u kultu Kabira stoerna stvar bila potovanje boanskog oca i njegova sina Kadmila. Uvjet za primanje u misterije bio je ne samo osobno oienje, nego i moralno dostojanstvo onih koji su htjeli biti u misterije posveeni. Kao i u eleuzinskim i orfikim misterijama teilo se ka vioj moralnosti.

POECI ETIKE U KNJIEVNOSTI

HOMER

Sav materijal koji je stoljeima stvaran i razvijan, homer je humanizirao i spojio sa stvarnou svoga vremena. U njegovo vrijeme helenska su plemena ve ujedinjena, rodovski poredak je pri kraju, stanovnitvo ivi u rastuim gradovima, pa je jasno da se javlja pitanje odnosa meu stanovnitvom i sistema vlasti. Homer se zalae za drutvenu ravnopravnost i protivi se kaotinoj oligarhiji. Homerski ovjek je okrenut zemaljskom ivotu, na snazi je herojsko shvaanje ivota koje za cilj ima prevladati pesimizam. Homerski ovjek voli ivot i svijetlost, a boji se smrti i mraka. On ne vjeruje da je ivot lo, ne razmilja o poretku zla, bogovi za njega nisu moralni autoritet, on se ne kaje, a u njemu prevladava psihologija afekta. Dva najvea motiva njegova djelovanja su udanja za slavom i erotika, i oni se pokazuju u moralnoj oblagoroenosti, tj. u savlaivanju isto egoistikog i nagonskog ivota. Slava kojoj se tei se stjee odlikom, meutim u ovom smislu ona nema moralni kontekst, tu se podrazumijevaju razliite sposobnosti, kao to su spretnost ratnika i hrabrost. S odlikom je usko vezana i ast, na kojoj se formira cijeli drutveni poredak. Homersko drutvo se odlikovalo i socijalnim vrlinama, na to je utjecalo priznavanje veza na osnovi ugovora, zakletve, davanja uzdarja, vraanja doeka i na osnovi pijeteta.

HESIOD

Poezija tu pretstavlja unutranje osloboenje od duha herojske epopeje. U njegovoj poeziji se otvara nova socijalna sfera, naela na kojima se osniva drutveni poredak su naela pravde i stroge pravinosti. Pravda je ono to ovjeka ini ovjekom, i onaj tko radi po pravdi postie sreu. Pravo jaega Hesiod u potpunosti odbacuje. Tu se prvi put nazire potreba za kodificiranim pravom. Uz osjeaj pravinosti jo se istiu kao bitni osjeaji stida i asti. Pravda i stid jesu dva osnovna stuba cijelog drutvenog ivota i dravnog poretka. Hesiod kao bitnu vrlinu istie i radljivost, jer rad ovjeku omoguuje moralni napredak.

Za njega ovjek je u stalnom procesu moralne degeneracije, ali taj proces se moe prekinuti ili herojskim rodom ili pak nadom u bolja vremena. I ako je pesimist, i ako prezire ljudsku kulturu, on ipak svojim slavljenjem rada prevladava taj pesimizam. Hesiod prepoznaje jednu od najkarakteristinijih crta grka agonistinost, tj. nagon za nadmetanjem i borbom, koji je jedan od glavnih pokretaa Grke. Hesiod zahtijeva i potovanje naela mjere. Ne podnositi neodreenost, odbacivati sve to je grdno i preveliko, sumnjati u potpunu sreu, uvijek imati na umu nerazrijeivu povezanost injenica i neratrijeivu ogranienost stvari, to je savjet koji odjekuje kroz svu helensku poeziju i filozofiju. U njemu je zbijena cijela helenska etika, koja nee biti drugo nego postojano prebacivanje iracionalnog u racionalno, tj. podvrgavanje mahnitosti pameti, savlaivanje mase artikulacijom, strasti umom, uda zakonom. U Hesiodovom djelu je sadran cijeli razvitak helenske prosvjete.

JAMBOGRAFI

Najstariji je Arhiloh (Vll st, oko 650.god.), on je prvi u kojega se pojavljuje ponosno osjeanje duhovnog samouobliavanja i samopotvrivanja. Bio je pjesnik i kopljanik. Arhiloh nije bio pobornik ispunjavanja tradicionalnih normi, dok homerski junaci gubitak svog tita osjeaju kao smrt svoje asti, i radije bi se trvovali nego doivjeli tu sramotu, s druge strane on je bacio svoj tit i pobjegao iz borbe da sauva glavu, i sam je potpuno ravnoduan na taj svoj in, te tako ratu oduzima epsku velianstvenost, meutim krivo bi bilo misliti da je on kukavica, samo u izgubljenoj situaciji besmisleno se junaiti i poginuti. Za razliku od Homera kod Arhiloha je prisutna suprotnost privida i bia, vanjskog sjaja i unutranje vrijednosti, gdje on stavlja naglasak da je puno bitnije ovo drugo.

Arhilohu prvom nije vano javno mnijenje, za njega ono ne moe prosuditi je li neki postupak dobar ili zao. Sve je u ivotu za njega posljedica sree i sudbine. Drugi predstavnik jambografa je Hiponakt.

ELEGIARI

Jedan od najznaajnijih je bio Tirtej (druga polovica Vll stoljea). On osuuje kukaviluk i smatra ga izvorom zla i sramote, a istie ratniku slavu kao najveu slavu na svijetu. Hrabar ratnik ne donosi slavu samo sebi nego i dravi. Tako da on tu donosi herojsku ili ratniku etiku i razvija etos rodoljublja. On objavljuje novo mjerilo za svaku pravu vrlinu: zajedniko dobro (za dravu i za narod). Nagrada za takvo ponaanje je slava. On nadopunjuje homerski viteki pojam junatva sa opim dobrom, te time politizira herojstvo.

Drugi elegiar je Mimnermo (kraj Vll stoljea), on ima potpuno drugo gledite na ivot, za njega je najvea srea uivanje slasti ovoga svijeta, on slavi mladost i plai se teke starosti, te smatra da kad ovjek proe doba ljubavi vie nema smisla ivjeti. On je prvi glasnik hedonistikog individualizma.

Sljedei je atenjanin Solon (kraj Vll i prva polovica Vl stoljea), koji je poznat kao veliki zakonodavac, na poloaj arhonta izabran je 594. godine, ukinuo je duniko ropstvo, proveo sisahtiju (otpisao dugove), uveo u Atenu timokratsko-demokratski sustav, u kojem je dao svim graanima politika prava, ali ne sva nego svakom prema njegovoj imovini, proirio je krug atenskih graana time to je i stanovnike Atike proglasio graanima... Solon smatra da ivotom upravlja pravedno boanstvo. Svim dobrima (bogatstvo, zdravlje, radost...) osnova mora biti pravda i sva se moraju uivati umjereno. Gaenje naela Pravde donosi nesreu. Solon, jednako kao to pretpostavlja uzronost i posljedinost u ivotu prirode, tako ju pretpostavlja i u etiko-politikoj djelatnosti. Bogatstvo lako prelazi iz ruke u ruku, ali vrlina je vjena i za njom treba teiti cijeloga ivota.

Teogonid iz Megare ivio je u drugoj polovici Vl stoljea. Kao plemi protjeran od strane demokrata, ali kada su ovi pali vraa se u Megaru. Vrlo je pesimistian, za razliku od Solona koji je bio vrlo kritian prema svom staleu, Teogonid za sve optuuje drugu stranku. On etiku antitezu p l e m e n i t, d o b a r p o k v a r e n, l o , sasvim poistovjeuje s klasnom antitezom r o d o v s k a v l a s t e l a p u a n i. Jedini su plemii ti koji mogu imati vrlinu, jedini oni imaju stalno isti karakter, samo su oni sposobni vladati. Protivi se brakovima plemia sa puankama, jer se na taj nain samo potamljuje aristokratska krv, prelaz u vii stale nikako za Teogonida nije mogu. Meutim, poto njegov stale nije imao snage preuzeti vlast, on svom mladom prijatelju savjetuje odisejsko prilagoavanje politikom stanju onakvom kakvo je: udaraj srednjim putem Kirno. To je moral mimikrije, moral okretne i lukave borbe za odranje egzistencije.

MELIARI

Alkej iz Mitilene ivio je u drugoj polovici Vll i prvoj polovici Vl stoljea, a pripadao je plemikoj porodici. Za njega je drava najvei oblik socijalnog jedinstva, ona ima socijalno-etiku funkciju, to za posljedicu ima jaanje moralnog osjeaja uope.

Jedna od najznamenitijih pjesnikinja i ena svih vremena je bila Sapfa iz Mitilene. Ona je imala u obliku zatvorenog enskog drutva, svoju ensku kolu u kojoj je kao sveenica njegovala kult Muza, Afrodite i Erosa. Izrazitu vanost pridavala je osjeaju prijateljstva. Smatra da je umiranje runo, jer da nije i bogovi bi umirali, izrazito cijeni umjetnost, jer je ono spasenje od zaborava. Izrazito se cijeni ljepota, koja se vezuje za bogatstvo, ali se ne podcjenjuje ni vrlina.

Jonjanin Anakreont je iz Vl stoljea. Njegova ivotna mudrost nije drugo nego filozofija dioniske religije i sastoji se u lakom i bezbrinom uivanju zemaljskih radosti, a na to ga uivanje potie jo vie pomisao na starost i smrt.

HORSKI LIRIARI

Simonid (Vl i V stoljee) je sa Ijuide na otoku Keju. Okvir koji on ispunjava svojim radom jest mit. Istie razliku izmeu savrenih bogova i nesavrenih ljudi. U svojim etikim shvaanjima Simonid je skeptiar i oportunist. Iako su istina i vrlina najvii ciljevi ovjekove tenje, ni jednu od njih ovjek ne moe postii potpuno. Poto nema savrene vrline on trai srednje potenje. ovjek pred sebe ne treba postavljati prevelike moralne zahtijeve, ivotu treba prii bez strasti i iluzija i ne shvatiti ga suvie ozbiljno, nego vie kao igru. ovjek treba teiti zdravlju, zadovoljstvu i slavi.

Bakhilid je Simonidov roak, na ijem je tragu i njegovo uenje. On je moralist, istie razliku izmeu bogova i ljudi, najvei je dobitak initi sveta djela, hvali skroman ivot i istie vjenu nagradu vrline. Najvii ideal ljudskoga ivota je postizanje moralne odlike. Svojim shvaanjem mudrosti i odlike jo se vie pribliuje sofistici nego njegov ujak: one za njega nisu uroene, nego ih jedan ui od drugoga, a mudrost je vjetina poznavanja stvari.

Najvei horski liriar bio je Pindar (V stoljee), koji se rodio u Kinoskefali kod Tebe, a umro u Argu. Svoje shvaanje svijeta i ivota on zasniva na svom stavu prema religiji, prvi je koji bogovima i herojima pridaje kultni epitet. Njegovi bogovi svojom moralnom istoom odudaraju od Homerovih bogova. O bogovima treba govoriti samo lijepo, pa tako on vri korekture mitova i predanja, i to ne samo bogova nego i heroja, koji postaju obrasci ljudskih vrlina i mana. Poto ovjek lii na bogove njegova je dunost da se to vie priblii boanskom obrascu, pa je pobonost glavna vrlina iz koje zrae sve ostale, kao to su razboritost, obazrivost (umjest nade koju odbacuje), mudrost i pravednost. U centru njegove etike je injenje lijepih djela, koja blistaju u boanskoj svijetlosti. to se ovjek vie namuio u injenju takvog djela, to je ono vee.

DRAMATIARI

Tragedija je za Helene imala paradigmatski znaaj, ona je zavirivala u ljudsko srce, gdje je gledala kako nastaju sukobi: sa samim sobom, sa drutvom i dravom, s prirodnim i ljudskim zakonima. Tako se Grk upoznao ne samo sa svojom prolou, nego i sa tajnama i zakonima ljudske prirode uope. A ljudska priroda, njeni nagoni i mudrou neobasjani putevi strasti, to je izvor ljudske traginosti. Tragika umjetnost izotrava sposobnosti za bolje i potpunije upoznavanje zakona koji upravljaju ljudskim ivotom. Na zavretku tragedije gledatelj dolazi do saznanja pravednog razmjera izmeu krivice i stradanja, stjee punije poznavanje ivota i proiuje svoje shvaanje ljudskog ivota i ljudske sudbine, a u tome se i sastoji ono etiko-saznajno zadovoljstvo koje izvire iz osjeaja to ih tragedija izaziva. Tragedija je dobila izvanredan etiki znaaj, jer je postala kola morala u najirem smislu te rijei, umjetnik je u tragediji iao za tim da primarno pokae duhovnu stranu radnje i duhovne dogaaje koji izazivaju vanjsku radnju, a samu radnju kao sekundarnu.

Kao i svi tragiari Eshil (525-456) je za svoje drame grau uzimao iz mita. Teodikeja (opravdanje bogova nasuprot postojeem zlu) je osnovna pretpostavka njegova shvaanja ivota i svijeta. Bogove i njihov karakter oistio je od suvinih legendi i suvie ljudskih crta i pomaknuo ih je u sferu moralne savrenosti. Eshil se bavi prikazivanjem krivice i okajanja. Krivica se osniva na ovjekovoj teomahiji, tj. pobuni protiv bojih normi i zakona, objanjavanje te krivice i pokazivanje nunosti njena ispatanja glavna je tema Eshilovih tragedija (primjer za to mit o Prometeju). Za teomahiju ne ispataju samo krivci nego i njihovi potomci. Eshil propovijeda staro etiko-religiozno naelo helenskog morala: niega previe, nita preko mjere. Ta etika mjere, kao jezgra helenske mudrosti odjekuje kroz sve proizvode helenske misli. Krivicu je mogue otkloniti samo patnjom.

Kad je rije o politiko socijalnim idealima i dravi, Eshil je odan atenskoj demokraciji kakvu je uredio Klisten. On je tim poretkom toliko oduevljen da ga prenosi u prolost, u stare vladarske porodice i njihov politiki rad. Drevni mitski vladari postaju u njega atiki narodni prijatelji, zatitnici i vrhovni rukovodioci. Osnovna naela politike mudrosti su odbacivanje tiranide i oligargije i odbacivanje hedonistikog individualizma, ne treba ii na ruku ni anarhiji ni despociji, jer bog daje snagu sredini, tj sredini izmeu slobode i zavisnosti. Sam moral za Eshila nije privatna stvar, nego stvar narodne cjeline.

Sofoklovo (495-407) shvaanje ivota takoer ima svoje podrijetlo u mitu, meutim za razliku od Eshilovog shvaanja ivota, njegovo je puno svijetlije. Smatra da se ljudi ne smiju suprotstavljati boijim nareenjima, a u njegovoj religioznosti nema stvaralake snage, pa tako ostaje tradicionalist. Ono to Sofokla odlikuje kao religioznog ovjeka je nemilosrdna moralna strogost, bogovi ne grjee. Kad je bog Orestu naredio ubojstvo svoje majke, za Sofokla je opravdanje takva ina izvan svake sumnje. Tim apsolutiziranjem boje volje odrie se samostalnost ljudskom miljenju, i moralnost se mjeri religijom, ili drugim rijeima: ovjekova autonomija podreuje se teonomiji, boijim zakonima. Biti ovjek za Sofokla znai biti saovjek, drutveno odnosno socijalno bie. Oni kojima je povjereno uvanje i unapreivanje zajednice moraju strogo voditi rauna o socijalnim imperativima zajednice kao i o dravnim naredbama, ali istovremeno moraju paziti da ti socijalni imperativi i dravne naredbe ne sadre u sebi nita to bi vrijealo ljudsko dostojanstvo i to bi se protivilo socijalno-etikim imperativima ovjeanstva. Zakoni se moraju potovati, ali treba uvijek imati na umu da oni mogu i zastariti. Jedan od problema u koje pjesnik ulazi je i brani problem kao prvi problem ljudske zajednice. Mukarac mora u interse odranja te brane zajednice ograniavati svoje spolne nagone i ne ulaziti u odnose sa drugim enama. Odanost i predanost bogovima, pravednost i plemenitost u saobraanju s ljudima i razboritost u svemu to je vrsta osnova na kojoj poivaju napredak i srea kako pojedinca tako i ljudske zajednice. Kulturu ovjek moe graditi samo ako je njegovo stvaranje produuje stvaranje prirode, ne gradei od prirode neprirodu i protuprirodu.

Euripid (485/480-407) je ispunjavao svoje drame aktualnom filozofijskom, teorijsko-politikom i socijalno-etikom problematikom. Ali zbog svoje nepostojanosti i kolebljivosti nije mogao dati neko postojano etiko uenje koje bi ga zadovoljavalo (pa je tako Helena jednom ena postojane vjernosti, kao neka druga Penelopa, a drugi put odvratna, bezduna koketa). I ako se iz njegova djela ne moe izvui stalan etiki sistem, ono, kao i sofistika, prska od etike psihologije. Ipak se moe rei da Eshil ima mnogo simpatija za pritjenjene i podreene slojeve kao to su: ene, dadilje, robovi, izvanbrana djeca itd. On cijeni prirodnu obdarenost i sposobnost, a samu prirodu i njene nepromjenjive zakone suprotstavlja kratkoronim ljudskim. Ideal politikog ureenja drave je za njega demokratska republika i izrazito se protivi bilo kakvoj nasilnikoj vladavini. Rat je nuno zlo i treba ga izbjegavati, ali ako je u pitanju pravda i religiozna naela, nuno ga je voditi. Rat se moe voditi iskljuivo radi obrane, nikako radi napada. Najvie je dobro vrlina, koja je ili dana od prirode ili se moe nauiti. I ako se bogatstvo smatra za najvie dobro, ono ne donosi sreu i vezano je za razliite negativnosti, a vea i postojanija dobra jesu vrlina, sposobnost, plemenitost, prijateljstvo, zdravo potomstvo, slava, domovina. Kao zadatak ivota istiu se trud, napor i muka koji nisu ni u kakvoj vezi s bogatstvom. Prirodnu obdarenost treba obrazovanjem izgraditi u mudrost i vrlinu. Najviu nagradu za napor i rtve ovjeku predstavlja slava, koja je jedini oblik relativne besmrtnosti.

Aristofan (445-385) je htio od komedije uiniti sredstvo za narodno obrazovanje. elio je ujediniti sistem stare umjerene demokracije sa starom religijom i starim obiajima. Po svojim politikim idejama i etikim shvaanjima, Aristofan je konzervativan i brani nekadanji ivot prema sadanjici, on vie voli stari sistem, gdje je, kako on misli, moral bio vii, obrazovanost solidnija, politika istija i ljudi bolji i pametniji. Meutim, on se ne eli vratiti prolosti samo kako bi sruio sadanj poredak, nego kako bi stvorio neto novo i zaista bolje.

POECI NAUNE ETIKE U HELENA

SEDMORICA MUDRACA

U prvoj polovici Vl stoljea javljaju se sedam mudraca, i ako se u razliitim izvorima spominje ak dvadeset i dva imena, njihov se broj ipak ograniio na sljedea imena: Tales iz Mileta, Solon iz Atene, Hilon iz Lakedemona, Pitak iz Mitilene, Bijant iz Prijene, Kleobul iz Linda na Rodu i Perijandar iz Korinta. Sedmorica mudraca bijahu odlini, ugledni i utjecajni graani, koji su u kritikim trenutcima, oslanjajui se na poznavanje ivota i svoje bogato praktiko iskustvo, savjetima ili opomenama ukazivali na potrebu njegovanja due i tijela, na potrebu trezvenosti, umjerenosti, uviavnosti, potovanja roditelja, drutvenosti i , uope, postavljali etika pravila za snalaenje u ivotu. Oni nisu bili toliko teoretiari koliko obazrivi praktiari i zakonodavci. U njih se pojavljuju dvije novine, prva je ukazivanje na vrijednost obrazovanosti, a druga je isticanje potrebe samosaznanja. Neke od izreka: mjera je najbolja (Kleobul); nita suvie (Solon); upoznaj samoga sebe (Hilon); jami se ve je nesrea tu (Tales); ne ini sam ono zbog ega kori blinjega (Pitak); govori u pravi as (Bijant); zadovoljstva su smrtna, a vrline besmrtne (Perijandar).

MILETSKI HILOZOIZAM

Tales (623-545) je bio jedan od sedmorice mudraca, meutim njih je prezaiao mnogostrukou svoje djelatnosti, bio je politiar, trgovac, astronom, matematiar, nautiki ininjer, hidrotehniar i filozof. Jedini je od sedmorice koji se uzdigao u svome razmiljanji iznad sfere obine koristi i tako postao ne samo neposredan osniva jonske znanosti i filozofije, nego i posredan tvorac znanosti i filozofije uope. On je prvi koji je prirodu pokuao objasniti prirodnim putem, pa je tako promatrajui ju naao on jedino nepromjenjivo u njoj vodu koje je uzeo kao prasupstanciju. Tales je tim presudno utjecao na prvu fazu razvoja helenske filozofije: ona je tzv. hilozoizam (tvar = ivot), tj. materija se smatra kao iva i zato sposobna za kretanje i mijenjanje. I ako nije razvio neki etiki sustav, kao najopije njegovo etiko naelo moe se uzeti odgovor na pitanje kako se moe najbolje i najpravednije ivjeti: Kada sami ne inimo ono to u drugih korimo, to je ujedno i anticipacija Konfucijeva, Isusovog i Kantovog stava (kategoriki imperativ). Zalagao se za politiko jedinstvo maloazijskih jonjana.

U sposobnosti apstrahiranja i uvezanosti konstruiranja, Talesa je daleko nadmaio matematiar, astronom, geograf, meterolog i filozof Anaksimandar (610-545), takoer Mileanin. On je smatrao da prasupstancija nije istovrsna ni s jednom pozitivnom materijom, nego je to neka najvia mogua apstrakcija, jer je jedino tako mogu beskonaan svijet. Ta materija (apeiron) je po kvaliteti neodreena, a po kvantitetu beskonana. Njegova filozofija je prvi pokuaj da se prirodni poredak shvati kao etiki poredak. On je u primjeru poretka ljudskog drutva naao kljua za tumaenje prirode. Stvari za njega su u stalnom agonskom odnosu jedna prema drugoj, i svaka od njih zavlaivanjem svojim nad drugom ini nepravinost, i stoga one moraju uzajamno davati naknadu.

Racionaliziranje slike svijeta, tj. objanjavanje prirode prirodom, produio je, jo jedan mileanin Anaksimen (588-528/525). On je promatranjem prirode zakljuio, da se sva iva bia odravaju disanjem, te da je osnovni element ivota onda zrak. U kojem je vidio neto srodno dui. On takoer smatra kao i Anaksimandar da je ta prasupstancija neograniena, ali ju on nalazi u iskustvenoj prirodi. O njegovim etikim shvaanjima nita nije poznato, a jedino to se zna je da je odbacivao mitske bogove, pa je prema tome, i na etike fenomene primjenjivao prirodnu uzronost i posljedinost.

PITAGORA I PITAGOROVCI

Pitagorovci su vie etiari nego filozofi, i ako se Pitagori pripisuje da je za sebe prvi upotrijebio izraz filozof. Pitagora (568-493) se rodio na otoku Samu, bio je mnogoznalac i upoznao se sa razliitim vidovima znanja, izmeu ostalog putovao je i u Egipat. Poto se sukobio sa tiraninom Polikratom napustio je Sam i preseli se u Kroton u junoj Italiji. On je traei prasupstanciju doao do zakljuka da to nije materija, nego oblik koji je neunitiv, jer promjenimo li poloaj jednog oblika nastaje drugi itd. A taj jedan, nepromjenjivi oblik je broj. Taj oblik je naen u muzici, iz nje se rodila matematika, formulirani su geometrijski zakoni, razvila se astronomija. U Krotonu je Pitagora osnovao religiozno-moralno i nauno bratstvo, koje je za cilj imalo harmoniziranje etikog i politikog ivota. U Krotonu je proveo dvadeset godina, utvrujui svoje uenje kao sintezu znanstvenog miljenja i proienoga orfizma, dok nije bio prisiljen da se 509. godine preseli u Metapontiju, gdje je i umro. I ako je ostavio svojim uenicima sistem ivotnih pravila kojih se i sam asketski pridravao, teko je rei koja potjeu direktno od njega, a koja su kasnije formulirali njegovi uenici s obzirom na to, da od njega nije ostao nikakav zapis.

Sredite pitagorovakog saveza bilo je u Krotonu, koji je bio jedan od najslavnijih i najrazvijenijih gradova Velike Grke, to se u velikoj mjeri pripisuje upravo pitagorovakom savezu. Sam savez je imao stroga pravila: uenici su morali uvati tajnu pred profanima, kao i tajne znakove za prepoznavanje, sluati predavanja, koja su odravana nou i bezuvjetno se pridravati etikih propisa, i tek ako su sve ispunili mogli su direktno doi pred uitelja, to se smatralo najveom sreom. Sami pripadnici zajednice su bili podjeljeni u nekoliko stupnjeva, a pred pripadnike najvieg stupnja su se stavljali i najvei zahtjevi: uzdravanje od jedenja mesa i boba, pridravanje dijalektikih i higijenskih pravila, zajednika imovina, solidarnost sa lanovima saveza. Prvi u helenskom svijetu pitagorovci su priznali enama ravnopravnost i primali ih u lanstvo saveza, poznato je i da su ovjeno postupali prema robovima. Bavili su se i politikom te su zastupali organizaciju drave na konzervativno-aristokratskoj osnovi. To je dovelo do estih sukoba s demokratima i nekoliko progona, to je za posljedicu imalo smanjivanje njihove politike aktivnosti, a kao filozofijska sekta ivjeli su do oko 300. godine. Neki od poznatijih pitagorovaca su Demoked, Lisid, Filolaj, Arhita, Hiket, Ekfant i drugi.

Pitagorovci su od principa matematikih proporcija napravili i princip bia, pa su poopenjem toga i sve drugo pretvorili u mreu brojeva, pa su tako i etiki pojmovi imali matematiki oblik. Neparne brojeve su smatrali boljim nego parne jer su smatrali da su oni ogranieni i prema tome odreeni i savreni. Smatrali su da su sljedeih deset pojmova osnovni i da iz njih proizlazi sve ostalo, a to su: 1. ogranieno neogranieno, 2. tako liho, 3. jedno mnogo, 4. desno lijevo, 5. muko ensko, 6. mirno pokretno, 7. ravno savijeno, 8. svijetlo tamno, 9. dobro zlo, 10. kvadrat pravokutnik. U etikom pogledu drugi vaan pojam je pojam harmonije. Pitagorovci su vrline svodili na brojeve, i razliite vrline nisu nita drugo nego harmonije sui generis (npr. pravednost je definirana ili brojem etiri ili brojem devet, jer je kvadrat parnoga broja 2 = 4, a drugog neparnog 3 = 9, jer se jednako vraa jednakim; brak su oznaavali brojem pet, jer je to veza prvog mukog s prvim enskim (prvog parnog s prvim neparnim, dok jedan nije broj, nego osnova brojeva). Pitagorovska etika je prvi etiki sistem u Helena. Za pitagorejce glazba ima vaan etiki znaaj, ona oblagorouje duu i unapreuje vrlinu, i kao takva slui pedagokim ciljevima, meu instrumentim se posebno istie poliforna lira.

U bitne crte pitagorejskog etikog uenja spadaju i uenje o seobi due i povratku svih stvari, asketski nain ivota, puritanski fanatizam moralne strogosti, a sve to ima porijeklo u Orfizmu i misterijskim religijama. Kod pitagorejaca je izrazito naglaeno politiko djelovanje, koje su esto stavljali ispred znanstvenog, tako da su se proirili po cijeloj Velikoj Grkoj, a u mnogim su gradovima jedno vrijeme bili na vlasti. Vjerovali su u svemirski sklad i harmoniju sfera, te su smatrali da takva univerzalna koegzistencija i koordinacija trbaju biti ostvarene i u ljudskom drutvu. Svugdje su nalazili univerzalnu simbiozu i simfoniju suprotnosti, pa su teili da etiki ivot stave na objektivnu kozmiku osnovu, pa bi se, na taj nain, harmonija svemira preslikala u harmoniju obitelji i drave.

KSENOFAN

Ksenofan (565-473) je osniva elejske kole i ako zapravo nije roen u Eleji, nego u Kolofonu u Lidiji, od kuda je otiao nakon Krezovog osvajanja. Pjevanje od kojega je ivio, mu je omoguilo da se bavi filozofijom. esto je dolazio na svojim putovanjima (Grka, Italija, Sicilija, moda i Egipat) u kontakt sa vladarima i brzo je uvidio da njima nije previe stalo do istine. Kao njegov uenik se spominje Empedoklo, koji mu je jednom prilikom rekao da se mudrac ne moe lako nai, na to mu je ovaj odgovorio: Sasvim prirodno, jer tko hoe da prepozna i razumije mudraca i sam mora biti mudar. Kritizirao je Talesa, Pitagoru i Epimenida, dok je njega kritizirao Heraklit. Za razliku od jonskih kozmologa koji su pisali u prozi, on se sluio pjesnitvom u izraavanju svojih filozofskih stajalita, uglavnom etikih. Pjevao je elegije i rugalice.

Za njega je najvanija vrlina mudrost, i ona ima prvenstvo nad tjelesnom snagom. Prava vrlina je ona koja se uljebljuje u drutvenu cjelinu. Ksenofan kritizira rasipnost, ne vjeruje u tradicionalne bogove. Cijeli antropomorfni i antropopatski politeistii sustav smatra lanim. Kae da su ljudi napravili bogove na svoju sliku i da su im dali ljudske karakteristike, bogovi se po njemu ne raaju i ne umiru. Njegov sustav je panteistiki monoteizam, bog je jedno i sve. Ksenofan je znaajan etiko-religiozni reformator, a to je mogao biti zato to je bio otrouman promatra i ispitiva. Bio je praktiki orjentiran realist i racionalan kritiar filozof, zanimao se i za astronomiju, meterologiju, geografiju, paleontologiju. Tvrdi da je sve postalo iz zemlje i vode i da se u zemlju sve vraa. Kulturu ne stvaraju i ne unapreuju bogovi, nego ljudi, koji su jednako tako zasluni i za znanje o obraivanju zemlje, tehnici itd. Time jasno formulira ideju napretka.

HERAKLIT

Rodom iz Efesa, Heraklit (535-475) je bio prvi mislilac koji je filozofiju s puta kosmologije skrenuo na stvari koje vie imaju veze sa ivotom na zemlji, ne samo da se on bavio uglavnom ovjekom, on je i krenuo od ovjeka. Bio je plemikog podrijetla, i radikalan aristokrat. U poetku je intezivno sudjelovao u politikom ivotu grada, ali se ubrzo razoarao demokratskom vladavinom, te se povukao u samou i napustio grad. Prezirao je masu i razuzdanost. Njegova doktrina moe se podijeliti na ontologiju, kosmologiju, i antropologiju, a s ovom su u vezi njegova psihologija i etika.

Promatranjem je uvidio da u svijetu nema nieg postojanog, i da je jedino to je trajno promjena sama (ovjek ne moe dvaput ui u istu rijeku). Stvar se besprekidno mijenja i svaka promjena predstavlja sredinu izmeu dvaju suprotnih stanja, svugdje su suprotnosti. Posljedica tog antitetikog postupka je ta da, poto se sve dogaa pod uzajamnim utjecajem suprotnosti, one se meusobno sukobljavaju, nadbijaju i naposlijetku prelaze u sklad. Pa je tako naelo ivota borba. Stvari se javljaju da same sebe poreknu, bie stvara nebie, ivot smrt. Zakon borbe suprotnosti omoguio je razvitak, rat je roditelj svemu i bogovima i ljudima. Rat je opa pojava, ali i pravda sama, kako u zemaljskom tako i u nebeskom poretku. Kao supstrat tog neprekidnog nastajanja i nestajanja Heraklit je vidio vatru, ali ne obinu, koja je samo jedan oblik, one eterne i fluidne prasupstancije. Cjelokupna priroda, i organska i anorganska, nije nita drugo nego neprekidno mijenjanje prauzroka vatre, koja iz jednog stanja prelazi u drugo. Sve nastaje njenim zgunjavanjem i razrjeivanjem. Osnovne su tako misli Heraklitova pogleda na svijet i ivot: 1) sve se mijenja time to iz jednog stanja prelazi u drugo, iz mirovanja u kretanje, iz ivota u smrt i obrnuto; 2) sve je podvrgnuto zakonu jedinstva i neprestane borbe suprotnosti; 3) najpodesniji simbol toga je vatra, ali ne kao materija, nego kao izgaranje; 4) cijeli svemir proima opa zakonitost kojom se odrava njegovo jedinstvo.

ovjeka Heraklit promatra kao moralno bie, on i duu uzima kao vatru. Razvitak due i razvitak svijeta uvijek idu paralelno, psihikim stupnjevima kao to su um, san, smrt odgovaraju fiziki vatra, voda i zemlja. Da bi se odrala kao ivotno naelo, dua se posredstvom disanja i osjetilnog opaanja hrani nebeskim umom. Ukoliko je dua u manjem doticaju sa tijelom utoliko je umnija i bolja jer je sua. Ako je dua jae vezana sa tijelo, dalje je od boanske vatre i vlanija je, pa i loija.

Izvor pravog znanja za Heraklita nalazi se samo u razumu, a odbacuje osjetilno opaanje kao nedostatno. Time se on pita: to je mjerilo istine, gdje je izvor tog mjerila, gdje je izvor istine, to je isina?

Postavlja se i pitanje etikog mjerila. Mjera boanske vatre u dui jest i mjera ovjekove moralnosti i sree, tj. ukoliko ovjek podreuje svoj ivot opem zakonu, utoliko je moralniji i sretniji. Ukoliko je dua vlanija utoliko lake uzimaju maha neznanje, poude i strasti. Smisao etikog djelovanja je podvrgavanje opem zakonu. Pa tako i drava ima vanu ulogu zatitnice zakona, jer prisiljava graane da im se podvrgnu. Dravom trebaju upravljati najbolji, aristokracija uma i karaktera. Zakoni za njega nisu, i ne smiju biti izraz veine, nego izljev najviega saznanja. Predanost opem zakonu i samorezailaenje najvii su principi Heraklitove etike.

Jedan od sastavnih dijelova Heraklitove dijalektike i etike jest i uenje o relativnosti osobina i etikih sudova, nema morala koji bi bio apsolutno postojan. Moral u jedno vrijeme i u jednom kraju je drukiji, nego u drugo vrijeme i drugom kraju. Pa etike norme mogu uvijek imati samo relativno obiljeje, nikad apsolutno. On je jedan od najeih kritiara helenske kulture, kritizira Homera i Hesioda, Pitagoru, Ksenofana. Pohvaljuje Talesa i Bijanta. Kritizira misterije i razliite rtve (ne moe se krvlju oistiti - kad se krvlju okalja, to je kao kad bi se netko htio od blata oistiti, gazei po blatu).

Svojom filozofijom utjecao je na svu kasniju filozofiju, a prvi odraaj njegova uenja o logosu je Anaksagorino uenje o umu. Nije imao uenika, ali je imao pristalica, jedan od poznatijih je Kratil. Utjecao je i na Sokrata, Platona, sofiste Protagoru i Antifonta, na Demokrita, a njegovi su utjecaji ili sve do Hegela i Nietzschea.

ELEJSKA FILOZOFSKA KOLA

Uenik Ksenofana i njegov nasljednik bio je Parmenid (544/541-?). I ako u njegovim spisima nema niega to bi se neposredno odnosilo na etika pitanja, njegov je sistem u stvari projekcija njegove jake etike volje. Parmenid polazi od suprotnosti svijetla i tame, koja je, u isti mah, i suprotnost dobra i zla, i razlikuje dva puta: put istine i put svijetlosti i put varke i tame. Istina i svijetlost nalaze se u saznanju uma da postoji bie, a nebie ne postoji; a varka i tama lee u osjetilnom saznanju da postoji i nebie i da mora postojati. Dvije osnovne osobine koje on pripisuje biu i na koje se neprestano vraa, jesu jedinstvo i nepromjenjivost. Isticanje stroge Pravde, koja bie dri na okupu, pokazuje da je Parmenid u bie unio etike momente, i tako svoju ontologiju pretvorio u etiku i aksiologiju. Pojam pravde je u njega pravni zahtjev statusa, nepropadljivosti i neprekidnosti bia. Istina u Parmenidovoj spekulativnoj ontologiji postaje pravda, i ona imperatorski vlada nad principima. U svom zahtjevu Elejcima da potuju zakone koje su od njega traili da ih sastavi, Parmenid zahtjeva da se potuje jedinstvo i nepromjenjivost politike, a to je samo specijalan sluaj jedinstva i nepromjenjivosti bia. Jer sve je bie jedno, vjeno i nepromjenjivo. Parmenid trai od ljudi da ive dostojnim ivotom, njegovo uenje je upravljeno na moralnu obnovu, koja se treba ostvariti pravilnim miljenjem i utvrivanjem pravih vrijednosti. On je poricanjem naivnog senzualizma i empirizma jonskih kozmologa ozbiljno postavio problem znanstvene teorije spoznaje, a time i problem znanstvenog zasnivanja etike.

Parmenidov uenik bio je Zenon (ivio polovicom V stoljea), on je napustio metafiziku tendenciju svoga uitelja. Branio je Parmenidovo uenje svojim otroumnim dokazima protiv mnotva i kretanja, kao i protiv pouzdanosti osjetilnog opaanja. Aristotel ga je smatrao osnivaem dijalektike, Platon ga je isticao kao jednog od najistaknutijih prestavnika sofistike, a on se kao radikalan skeptiar doista i pojavio kao predhodnik sofista. Sluali su ga Periklo, Sokrat i mnogi drugi. I kao etiko-politiki praktiar Zenon je sljedbenik Parmenidov. Poginuo je kada je digao bunu protiv elejskog tiranina Nearha, a tu je pokazao izraziti heroizam. Naime kada je bio uhvaen i stavljen na muke, nije pokazao strah, niti se uplaio bola. Postoji nekoliko verzija njegove smrti i u svakoj je Zenon prikazan kao heroj (u jednoj si je odgrizao jezik da ne bi odao urotnike, u drugoj je tiraninu odgrizao uho, u treoj je baen u neko korito i u njemu smrvljen).

Parmenidov uenik bio je Melis, on je produio uiteljevu ontologiju, ali je i dopunjuje jonskim elementima materijalne neogranienosti u vremenu i prostoru. Polazna toka mu je Parmenidov stav da postoji bie koje nema ni poetka ni svretka; to je vremenska beskonanost. Novi Melisov stav je da ako je bie beskonano u vremenu, beskonano je i u prostoru. Bie sve ispunjava, ono se ne mijenja, pa ga ne obuzima ni alost ni bol, ono je blaeno. Stoga je i Melis etiki reformaror.

EMPEDOKLO

Empedoklo (490-430) se rodio u Akragantu na Siciliji. Dolazio je iz ugledne porodice i bio je izrazito obrazovan. Bio je pjesnik, filozof, prirodnjak, ininjer i lijenik. Empedoklo i njegova kola ovjeka promatraju u vezi s prirodom kao cjelinom. Izmeu ovjeka i kozmosa postoji unutranja veza. Bavio se politikom i pomogao u ruenju oligarhije, a svoju moralnost je pokazao tako to je odbio ponueni poloaj tirana. Pratio ga je i glas mistika, naime tvrdio je da ima vlast vjetrovima i kiom, nad boleu i starou, pa ak i nad smru. I sama njegova smrt je obavijena velom tajne, navodno je skoio u Etnu, ne bi li se uinilo da ga je bog uzeo u nebo.

On je polazio od Parmenidova naela da iz niega ne moe postati neto, i da neto ne moe prei u nita, dakle postajanja i nestajanja u stvari nema, Empedoklo ui da je postajanje u stvari mijeanje, a prestajanje razdvajanje etiriju pratvari: zemlje, vode, zraka i vatre. Meutim, mora postojati neto to ih povezuje i razdvaja, neka pokretna sila koja je izvan njih. Dvije su sile, prva, etiki pozitivna Ljubav, po kojoj se sve spaja, i druga etiki negativna, po kojoj se sve rastavlja Mrnja.

ovjek je najsavrenija mjeavina svih elemenata. Nije jedino ovjek taj koji misli, sve misli, samo je razlika u stupnju savrenosti. Osjetila ne varaju ovjeka, kada smo i zavarani njihovim djelovanjem to je zato to smo gledali dio, a ne cjelinu. ovjek se ne smije zadovoljiti samo osjetilnim opaanjem, nego treba pokuati to bolje shvatiti svijet. Osjeaji se proizvode jednako kao i miljenje. Osjeaj boli se javlja kao posljedica nesklada izmeu naeg tijela i vanjskih podraaja. Poredak drave se osniva na prireenosti i simetriji samostalnih i istovrijednih elemenata.

U etikom smislu filozofiranje nema teorijski nego praktiki cilj, a to je savlaivanje prirode i stjecanje moi nad njom. Sam ovjekov ivot je ivot mrnje. I mrnja se sve vie rasprostire svijetom. Empedoklo je bio pod utjecajem orfikog uenja o seobi due, te je govorio da je bio i mladi, i djevojka, i biljka, i ptica. Nije vjerovao u antropomorfne bogove i govorio je da se samo Ljubav smije tovati. Bio je protiv ubijanja ivotinja, jer su to due naih djedova, roditelja... Glavni cilj njegove asketske etike je uzdravanje od zla, a zlo se sastoji u prolijevanju krvi i unitavanju ivota. Teio je za politikom jednakou i elio je zasnovati opi zakon pravde.

ANAKSAGORA

Anaksagora (500/497-428) je iz Klazomene. Oko 460. godine dolazi u Atenu, gdje je i ako se nije bavio politikom stekao bitan drutveni poloaj. Poznato je da je imao velik utjecaj na Perikla iji je bio uitelj. U Ateni je bio optuen za ateizam, radi ega je i prognan. Posljednje godine ivota je proveo u Lampasku, gdje je i nakon smrti bio iznimno tovan. Kad su ga atenjani osudili vijest je primio posve spokojno, rekavi da je sve njih priroda ve davno prije osudila i zakljuivi da ne gubi on Atenu, nego ona njega. Veliko tovanje su mu iskazivali i graani rodne mu Klazomene.

Nema nastajanja ni nestajanja, osnovu stvari ini spajanje i razdvajanje prvobitnih stvari, a sastavljene su od mnogo sitnih, osjetilima neopaljivih istovrsnih estica, koje uvijek imaju istu kvalitetu. Kao to vidimo, za razliku od Empedokla, koji je za osnovu uzeo etiri elementa, Anaksagora ih uzima nebrojeno mnogo, a oni svi izlaze iz jedne zajednike prasupstancije, bezgranine i po mnoini i po malini. Iz te se su se prasupstancije u jednom trenutku poele izdvajati rotacionim kretanjem homeomerije, koje su se izdvojile na manje hrpe i formirale predmete, koji su dobili ime i osobine po onim homeomerijama kojih je u njima bilo najvie. A onaj koji je sve to pokrenu je nus (um, duh).

U promatranju kosmosa i prouavanju prirode i Anaksagora se pribliio problemu ovjeka. On primjeuje da su ivotinje snanije i bre od ovjeka, ali ono to ovjeka izdvaja iznad njih je njegovo iskustvo, pamenje, mudrost i sposobnost proizvoenja. Tu su mu sposobnost omoguile ruke, radi kojih je ovjek najinteligentniji od svih ivih bia.

Svojim duhom ovjek postaje i etiko bie, koje zrai pravednou, jer pravednost jest duh za Anaksagoru. Pravednost je osnovna vrlina, to znamo po njegovom tumaenju Homera. Ipak teko je rei ita vie o etikoj poziciji ovjeka u njegovom promiljanju, s obzirom na to da sauvani spisi govore o ovjeku kao prirodnom biu. Ipak neke njegove sauvane izjave nam govore da je smisao ivota nalazio u promatranju i unutranjoj slobodi koja se njim da stei. Sretan je onaj koji uiva, a blaen samo onaj koji nema to da izgubi i koga ivot ne moe omahnuti, jer od njega nita ne zahtijeva. Anaksagora je imao kozmopolitski ivotni svjetonazor, pa ga je tako netko jednom prigodom pitao zar ti nije stalo do tvoje domovine? Na to je ovaj odgovorio: Itekako mi je stalo, i pokazao na nebo. Od njegovih uenika treba izdvojiti Sokratovog uitelja Arhelaja koji je utro put sofistici, i bio njen prethodnik. On je filozofirao o zakonima, ljepoti i pravednosti, te je prvi razlikovao pojmove priroda i ustanova (ljudska).

DEMOKRIT

Demokrit (460/457-360) je roen u Abderi na otoku Teju, puno je putovao, po Grkoj, Egiptu i dalje na Istok. Na tim putovanjima je puno toga vidio i stekao je velika znanja. Po uenosti u cijelom starom vijeku ravan mu je bio jedino Aristotel. Zvali su ga Mudrost, imao je i nadimak Nasmijani, jer se navodno, smijao svojim sugraanima to se raduju prolaznim ugodnostima ivota. On je prvi mislilac koji nije napisao samo jedan spis O prirodi, nego je napisao mnotvo znanstvenih spisa. Od sauvanih djela najvaniji je spis O eutimiji.

Kao primarnu pramateriju Demokrit uzima beskonano mnogo nepostalih, neprolaznih, nepromjenjivih, nedjeljivih i osjetilima neopaljivih estica atoma, koji se meusobno ne razlikuju kvalitativno, nego kvantitativno, tj. po obliku, veliini, poloaju i poretku od kojih zavise primarne osobine predmeta. Pored atoma postoji i praznina, koju on izjednauje s nebiem i u kojoj se atomi kreu. Praznina je ta koja je omoguila kretanje, a atomi se kreu sami od sebe i od iskona. I tako kretanjem atoma sve nastaje i prestaje. Najsavrenija stvar je vatra jer je napravljena od najsavrenijih atoma (glatkih i okruglih), i od nje je napravljena dua, a kad ona pobjegne iz tijela ivot se gasi. Postoje dvije vrste saznanja: osjetilno, koje on naziva mrano i razumsko koje tove pravo.

Postoji pitanje da li Demokritova etika predstavlja sistem ili samo niz pojedinanih opaanja, isto kao to je i pitanje da li ima sistemske povezanosti izmeu njegove etike i fizike.

Kao to postoje dvije vrste saznanja, osjetilno i razumsko, tako postoje i dvije vrste zadovoljstva: osjetilna, koja nas varaju, i duhovna, koja su prava. Ali, kako je osjeanje treperenje duevnih atoma, dobra su samo ona duevna zadovoljstva koja ne remete i ne uznemiruju to treperenje. Zato Demokrit ne trai sreu i cilj ivota u vanjskim dobrima, nego u tenji za saznanjem i harmoninom ivotu, koji se postie umjerenou i samosvlaivanjem. Najvie dobro jest blaenstvo, i ono se sastoji u trajnoj duhovnoj vedrini, eutimiji, koju on jo naziva i blagostanjem, harmonijom, ravnoteom. Ona se osniva na saznanju i razlikovanju zadovoljstva. Ljudi se trebaju vie brinuti za duu, nego za tijelo. I ako on u naelu trai zadovoljstvo, ali samo ono kome je izvor neto lijepo i neprolazno. Demokritova etika jest eudemonizam, u kome ima i zametaka hedonizma i utilitarizma, isto kao to ima i elemenata asketizma, ali on se ne gubi ni u jednoj krajnosti.

Glavni uvjet za postizanje blaenstva, odnosno eutimije je odravanje mjere. I oskudica i prekomjernost ometaju duhovne vedrine: Duhovna vedrina dolazi ljudima od umjerenosti u nasladama i prave mjere ivota. ovjek ne treba juriti za zadovoljenjem, nego se treba usporediti sa onim kojem je tee nego njemu, pa sebe smatrati sretnim uzimajui u obzir to oni podnose. Drugi uvjet je ispunjavanje dunosti, ovjek se od grijeha ne treba uzdravati zbog straha, nego osjeaja dunosti. Pravinost se sastoji u ispunjavanju svoje dunosti, a nepravinost u zanemarivanju. Ispunjavanje donosi vedrinu, mir i spokojstvo, a zanemarivanje nemir, nezadovoljstvo i muenje samoga sebe. Naroita dunost je govorenje istine. Trei uvjet za postizanje blaenstva su rad i napor. Dobro se nalazi samo radom, plemenite stvari stjeu se napornim uenjem. Osjeaj u kojem ima najvie vrline je stid. S njim je u vezi istoa srca i razborito uvjerenje, na osnovu kojih se mjerilo morala ne vezuje na vanjski uspjeh, nego za ovjekovo srce. Dobar nije onaj koji ne ini nepravdu, nego onaj koji je uope nee da ini. Ocjenjivanje moralne vrijednosti nekog dijela ne ovisi toliko o vanjskom uspjehu, koliko o motivu koji ga je izazvao. Demokrit je prvi kod koga je savijest vrhovna moralna instancija. Veliku vrijednost pripisuje i prijateljstvu, koje ima visok socijalni smisao.

Demokrit se kao i njegovi suvremenici bavio i dravnim ivotom. Drava je najvanija ustanova u ljudskom ivotu, od svih dunosti ona prema dravi je najvanija. Ako se dravom pravilno upravlja ona je najvea zatita, a ako ne sve propada. Demokrit je demokrat, dravnitvo istie kao najveu vjetinu, a zakone smatra zatitom od individualnog egoizma. Zakoni omoguuju slogu u drutvu, koja pak omoguuje vrenje velikih djela. One koji ne potuju zakone treba kazniti, pa ak ako to zakon ne zabranjuje i smrtnom kaznom. Dravom trebaju upravljati najmudriji i najbolji. Veliku vanost pridaje i obrazovanju, ali uvia da uz vjebu i uroene sklonosti imaju utjecaja na razvoj (pa savjetuje prijateljima, da ako ele djecu bolje ih je usvojiti, nego sam imati, jer se u tom sluaju moe odabrati dijete kakvo se eli).

istu antropocentriku sliku svijeta, bez ikakvih mitolokih i teolokih primjesa, produuje Demokrit u svojoj materijalistikoj-ateistikoj teoriji o razvitku kulture. ovjek je progovorio radi sociolokih, a ne fiziolokih razloga. On je postepeno izlazio iz animalnog stanja i peinskog naina ivota, a civilizacija se javila iz potrebitosti i tenje za korisnim. One su ljude nagnale da pronau razliite vjetine, pronali su vatru, od pauka su nauili tkanje, od ptica pjevanje itd. Na razvitak ljudske kulture i ljudskog drutva nije dakle, utjecala nikakva via sila.

Najistaknutiji predstavnici Demokritove kole su Anaksarh, koji je prati Aleksandra Velikog, i uio da su blaenstvo i unutarnje spokojstvo cilj ivota, pa mu je i nadimak bio Blaeni; Hekatej, Nausifan, Metrodor, Nes, Apolodor i drugi. Atomistika predstavlja vrhunac kosmocentrinog perioda stare helenske filozofije, ali i njegov kraj. Demokrit je prvi koji je u eutimiji postavio etiko naelo. U osnovi njegove etike ne nalazi se ni mo, ni imovina, ni slava, ni uivanje, ni oekivanje bolje sudbine na drugom svijetu, nego trezvenost koja obuzdava nagonske impulse i osjetilne poude i podvrgava ih razumu.

SOFISTI

Sofisti se javljaju u doba Perikla, u vrijeme punog cvata Atene, oni ire znanje i pouavaju po gradskim trgovima, putuju po gradovima i populariziraju znanje uope. Svoj puni uspjeh doivljavaju u Ateni, u prvom se redu bave retorikom i jezikom, obrazuju mlade politiare koji od te vjetine imaju posebnu korist, pa tako Protagora kae da moe retorikom slabiji razlog uiniti jaim. Ime sofist ima tri znaenja, ono znai uen ovjek, uitelj nauke i politike vjetine i plaeni uitelj govornitva. To je ono to ih spaja, ali oni se ne mogu po niem drugom trpati u isti ko, njihova su nauavanja bila posve razliita i svaki od njih je imao svoja vlastita naela. Isprva naziv sofist nije bio pogrdan, ali je to s vremenom postao, i to iz dva razloga. Prvi je u pogrdnom kontekstu sofiste prikazivao Aristofan u svojim komedijama, jednako tako kritini u svojim polemikama spram sofista su bili Sokrat, Platon i Aristotel. Drugi je razlog bio taj to su sofisti za svoj rad uzimali novac. Grci su uope privreivanje smatrali sramotom jer je to bio ropski posao, a poduavanje ili obavljanje bilo kakvog duhovnog rada za novac, bila je posebna sramota. Smatralo se da se na taj nain prodaje vlastita sloboda. Sofisti su bili uitelji ekonomije, retorike i politike, a sami nisu bili ni dravnici, ni skuptinski govornici, ni privrednici, ak ni graani, nego uitelji lutalice iz malih gradova, i ta proturjenost izmeu teorije i prakse dovela ih je na zao glas, jer u Grka su teorija i praksa inile cjelinu ivota.

Kako je sofistici glavni zadatak bio praktino-politiki, tj. da upuuje ljude kako govorom utjecati na druge i zadobiti ih za sebe, trebalo je da se ona vie nego dotadanja filozofija bavi ovjekom, kao pojedinanim biem i kao lanom drutva. Bavili su se pitanjima psihologije i individualne i socijalne etike. Filozofija postaje filozofija kulture, etika i politika. Od cijele dotadanje filozofije sofistika se razlikuje u predmetu, metodi i cilju. Prouavanje jezikih, logikih, gnoseolokih i etikih pitanja potisnulo je gotovo sva druga prouavanja. Pitanje koje si oni postavljaju je da li je ovjek sposoban da spozna stvarni svijet? U sreditu razmiljanja je ovjek, dok je priroda na periferiji razmiljanja. Metoda sofistike polazi od iskustva, dakle ona je empirijsko-induktivna. Za razliku od ranije filozofije koja ima teorijski cilj, cilj sofistike je praktiki. Znanje koje se stjee je o ovjeku i za ovjeka, dok je raniji princip bio stjecanje znanja radi znanja.

PROTAGORA

Osniva starije faze sofistike, i ujedno najvei sofist je Protagora (481-410) iz Abdere. Sam je bio pod utjecajem Heraklita i Anaksagore, koje je takoer smatrao sofistima. Od svoje tridesete godine se bavio pouavanjem, pouavao je sve koji su mu to platili od Grke, Sicilije do June Italije. Bio je u kontaktima sa mnogim slavnim Grcima, kao to su Periklo, Empedoklo, Herodot. Kad je pri kraju ivota 411. izdao djelo O bogovima, optuen je za bezbotvo, protjeran je iz Atene, a spis mu je javno spaljen na atenskom trgu. Bjeei, umro je na putu za Siciliju.

Za Protagoru je izvor svih ovjekovih saznanja u osjetilnim osjeajima i u opaanjima, te su oni mjerilo istine. Spis Istina zapoinje ovim rijeima: mjerilo svih stvari je ovjek, onih koji postoje da postoje, a onih koji ne postoje da ne postoje. U razvijanju svoje teorije saznanja od polazi od atomistikog uenja o subjektivnosti naih osjetilnih osjeaja i od Heraklitova stava po kojem se nikad ni o jednoj stvari ne moe kazati to je ona, nego samo to ona prema drugoj stvari postaje, jer je sve u procesu neprestanog kretanja. Sve to postoji i postaje, ne postoji za sebe, nezavisno od nae svijesti, nego samo uvijek u odnosu prema svijesti koja to opaa. Dakle, stvari postoje samo relativno, odnosno samo u odnosu prema subjektu koji ih opaa. Time on ne porie vanjski svijet, nego samo tvrdi da ga ne spoznajemo kakav on uistinu je, nego onako kako ga opaamo. Osjeaji se mogu podijeliti na normalne i nenormalne. Tko uporeuje vie osjeaja, bogatiji je iskustvom i blii istini no onaj koji se dri samo jednoga, i to je razlog zato nastaju razlike u miljenju. Protagora je svoje uenike uio da o svakoj stvari imaju dva govora, meusobno suprotnih. Radi ega je i doao na zao glas, ali to se ne mora shvatiti moralno negativno, to uenje je posebno bilo korisno govornicima i odvjetnicima.

Za Protagoru nema apsolutnih etikih istina i vrijednosti, jer je u njima uvijek izraen odnos onoga koji vri etiku radnju i onoga na emu se vri ta radnja. Etike norme su prostorno i vremenski ograniene na pojedine drutvene zajednice, a ovjek je mjerilo etikih kvaliteta, koje se razvitkom ivota i ljudskog iskustva mijenjaju. Nuan uvjet razvitka ovjekovog ivota je postojanje drave, ije pak postojanje omoguuju pravda i stid, koji ograniavaju ljudski individualizam i egoizam. Mjerilo za kvalitetu samih zakona je kolektiv; pleme, drutvo, drava. Ono to se dravi ini dobrim i pravednim, to za nju i je tako, sve dok ona ne odlui drugaije.

Kod Protagore ne postoji sistemska etika niti najvie dobro, pojedinac se treba nauiti graanskoj vrlini, koja e mu omoguiti da unapreuje i odrava dravu zasnovanu na pravdi i stidu. Vrhovni pojam za politiku i privatnu vrlinu jest eubulija, tj. razboritost u domaim i dravnim poslovima. Pet je vrlina: pravednost, razboritost, hrabrost, pobonost i mudrost. Mogue ih je nauiti, ako je pojedinac prirodno nadaren. Protagorina etika je u osnovi antropocentrika, etike radnje nemaju transcendentni izvor, nego je izvor sam ovjek i njegove potrebe, koje izviru iz odnosa prema svijetu. O bogovima kae da ne moe znati, niti da jesu, niti da nisu. Jedino dobro dravno ureenje je demokracija. Protagorina glavna zasluga je u tome to je kao sredinju temu filozofskog promatranja uzeo ovjeka, a ne kosmos, i time je postao jedan od osnivaa drugog perioda u povijesti grke filozofije.

PRODIK

Prodik (V stoljee) je bio iz grada Ijulide na otoku Keju. O njegovom ivotu nema pouzdanih podataka. Sofista definira kao posrednika izmeu filozofa i politiara. I sam se bavio diplomacijom i zastupao svoj grad u atenskom vijeu. Za svoja predavanja je, kao i srugi sofisti uzimao honorar, ali u manjoj mjeri. Bio je izrazito cijenjen, pa se tako meu njegove uenike ubrajaju Antisten, Isokrat, pjesnik Euripid pa ak i sam Sokrat. Na publiku je veinom utjecao usmenim predavanjima, njegov predmet i cilj bila je sinonimika, tj. prouavanje rijei slinog znaenja, koja se koristila u sudskom i politikom govornitvu. Spominju ga Aristofan i Platon, a njegovi spisi, osim kroz nekoliko izvjetaja i imitacija nisu sauvani. Spis o kojem senajvie zna bile su Hore (= godinja vremena).

Imajui za predmet racionalistiku rekonstrukciju najranijeg ovjekova poloaja u prirodi, Prodik je zemljoradnju slavio kao osnovu cijele kulture. Samo je obrada zemlje uinila da ljudi napuste nomadski ivot i da se udruuju i osnivaju zajednika boravita, a ova su ih primorala da zakonima reguliraju svoj drutveni i dravni ivot. Religija pak nie nita drugo nego apoteza pronalazaa kulturnih vrijednosti. Stoga se Prodika kao i Protagoru, Kritiju i Teodora smatra ateistom. Prodik je religiju izvodio iz personifikacije predmeta koji su sluili za podmirivanje ljudskih potreba. Imao je pesimistiko shvaanje o vrijednosti ljudskog ivota, cijeli je ivot po njemu optereen razliitim mukama, od najranije mladosti do starosti. Svoje etiko shvaanje izvodi iz politike, i podeava ga prema ovjekovu radu. Stvari same po sebi nisu ni dobre ni zle, ve to ovisi o tome kako se njima koristi. Zemljoradnja u ovjeku budi moralnu snagu, jer iziskuje trud, rad i krajnji napor, pa su stoga i zemljoradnici najbolji sloj u dravi (brane mir, a sposobni su za ratni napor).

Posebno je zanimljiva Prodikova Pohvala Heraklu, u kojoj on Herakla stavlja na raskrije. S jedne strane mu prilazi Nevaljalina, koja mu obeaje lak i lagodan ivot, bez ikakvih muka i napora; a s druge strane Vrlina koja mu obeaje sreu tek nakon velikog napora i teka rada. Heraklo se odluuje za vrlinu, jer nije mogua srea bez vrline, a vrlina bez napora. To je etika volje, koju e uiti i kiniari, posebno Antisten. Prodik kroz Herakla slavi napor, trud i uspjeh.

HIPIJA

Hipija (druga polovica V stoljea) je roen u Elidi, bio je tipian polihistor i predstavnik mnogoznaltva meu sofistima. Uivao je veliko povjerenje svog rodnog grada koji ga je kao svog poslanika slao u druge gradove, najvie u Spartu i na Peloponez, ali i u Atenu. Posjeivao je i Siciliju gdje se upoznao sa Protagorom. Bio je sofist koji je svojim predavanjima zaraivao najvei novac i stekao veliku slavu. Neprestano je isticao svoju obrazovanost, i odlikovao se samopouzdanjem. Ubijen je najvjerojatnije zbog sudjeovanja u zavjeri protiv dravne vlasti. Hipija nije bio posebno orginalan, ali je bio upuen u sve vidove znanja: nadovezujui se na studije svojih prethodnika; bavio se astronomijom, geometrijom i aritmetikom, gramatikom, retorikom i dijalektikom, ritmikom i harmonikom, teorijom knjievnosti i likovnih umjetnosti, povijeu naseljavanja i osnivanja naseobina.

Njegovi spisi nisu sauvani, iz nekoliko malih fragmenata spisa O trojanskom razgovoru, da je imao etiko-obrazovni cilj. Bio je neka vrsta knjige s poukama o ponaanju knezova ili vladara. Slava se istie kao najvii cilj za mladog junaka. Iz istog su spisa moda i zapisi o opasnosti klevete i zavisti. Hipijina etike ne uzdie se iznad ideala prosjena ovjeka, najljepe je biti bogat, zdrav i potovan i biti dostojno sahranjen od svojih potomaka. Cilj obrazovanja je moralno usavravanje, a vrijednosni sudovi osnivaju se na pojmu koristi. Dok je Protagora vrlinu htio usaditi kolovanjem miljenja i govorenja, Prodik isticanjem moralnih obrazaca, Hipija taj cilj eli postii predavanjima najrazliitijeg sadraja. Napadao je uenje o naelnoj suprotnosti izmeu prirode i zakona. Svi su ljudi pripadnici jedne zajednice i srodnici, i to po prirodi, a ne po zakonu. Ako se dvjema zajednicama neki obiaj ini razliit, jednima dobar, a drugima lo, treba ga odbaciti, jer je on protiv prirode. Hipija ismijava tezu o istovjetnosti pravednosti sa zakonima, jer se ovi drugi stalno mijenjaju, pa ni nemogu biti norma za pravednost. Ljudski zakon nije izraz boanskog zakonodavstva, nego promjenjivo djelo ljudskog dogovora, on ne dopunjuje prirodu, nego ju sputava i ometa, a poslunost prema njemu je samo znak straha, nesamostalnosti i slabosti. Postojan i za sve obvezan je samo boanski zakon.

GORGIJA

Moda i najvei sofist je Gorgija (483-370) iz Leontina na Siciliji, prije njegova dolaska u Atenu o njegovu ivotu gotovo nita nije poznato, zna se da je bio Empedoklov uenik. U Atenu kao poslanik dolazi 427. da izmoli pomo protiv Sirakuze, i odmah stjee veliku slavu. Od onda putuje Grkom i pouava za veliki novac. Stekao je toliku slavu i bogatstvo da je Apolonu u Delfima dao vlastitu pozlaenu statuu.

I ako kao i drugi sofisti, za svoj zadatak postavlja obrazovanje ljudi, svrha i metoda su mu drugiji. Svojim uenicima ne obeava politiku vrlinu, nego magijsku mo rijei, kojom e bez problema postii svoj cilj. Stoga i nije htio da ga zovu sofist, nego retor. I tako rije, koja je veliki vlastodrac, zamjenjuje protagorske dravotvorne snage: potenje i pravdu. U cijelosti su sauvani njegovi spisi; Pohvala Heleni i Odbrana Palamedova. Svojom stilistikom tehnikom Gorgija je postao otac knjievne atike proze. On slavi pobjede Helena, a poraze ali, te se predstavlja kao najraniji zastavnik panhelenske ideje. On poziva Helene na ujedinjenje, i na otpor Perzijancima.

Gorgijin filozofski spis, koji nije sauvan, a zvao se O onom to ne postoji ili o prirodi, polazio je od elejskoga uenja, a dokazivao je ove tri nihilistiko-skeptike teze: 1) ne postoji nita; 2) ako i postoji, ovjek to ne moe znati; i 3) ako se to i moe znati, ne moe se to priopiti i razjasniti drugome. Meutim, mnogi misle da on tu samo ismijava elejsku kolu, pokazujui kuda vodi njena dijalektika.

Na osnovu svog gnoseolokog agnosticizma ili, bolje, nihilizma Gorgija dolazi do zakljuka da se ovjek ne treba zanimati za znanstveno saznanje, nego se mora ograniiti na praktiko polje rada. Tu on zasniva etiki nihilizam, te kae: ako ve nismo znali to je ono to traimo, ne moemo ni teiti da ga saznamo, jer ne znamo da postoji; ako bi smo ga sluajno saznali, ne moemo znati da smo ga nali, jer ga nismo ni traili. Pa tako ne moemo traiti ni ono to je dobro ni vrlinu. Vrlina je dana od boga. Politiku vrlinu on razbija u mnotvo pojedinih vrlina, tako da je svaki pojedinac na svoj nain moralan (etiki solipsizam). Vrlina je za Gorgiju sposobnost vladanja ljudima. Moralne ideale odreuju zakoni i obiaji s kojima pojedinac srasta i usklauje svoje etiko shvaanje. To za posljedicu ima da na scenu stupa pravo jaega, jer se slabiji uvijk treba pokoriti jakom. Gorgija je etiki oportunist i s tim u svezi je njego uenje o opravdanoj obmani. Pa tako u umjetnosti u kojoj nije cilj istina, nego zadovoljstvo, doputeno je sluiti se obmanama, a to vrijedi i za politiku. Tako on postaje osniva estetike. I ako je sam imao visoke moralne norme kojih se drao cijeli ivot, njegova filozofija vodi u filozofski indeterminizam i individualistiko-etiki oportunizam.

GORGIJINA KOLA

Dvije su grupe njegovih uenika, jedni su bili sofisti, a drugi praktiki politiari. U prvu grupu idu Pol, Likimnije, Protarh, Agaton, Isokrat, Likofon, a u drugu Proksen, Menon, Kritija, Trasimah. Gorgijin uenik je bio i Antisten, ali se on kasnije pridruio Sokratu i protiv Gorgije uperio svoga Arhelaja.

Gorgija je uio dvije vrste govora, jednu koja iziskuje pripremu i drugu koja se temelji na improvizaciji. Isokrat (436-?) iz sela Erhije u Atici je bio pristalica one prve. Prihvati je ideju opeg obrazovanja, i ako se vie bavio kulturom, nego prirodnim znanostima. U svom djelu Protiv sofista on obeaje da svoje uenike nee uiti samo govornitvu, nego i praktikoj mudrosti za ivot. Od Gorgije je prihvatio i panhelensku ideju, te je traio da Grke vodi jedan voa, a tu je ulogu najprije namjenio Ateni.

Od uenika koji su voljeli drugu vrstu govora, temeljenog na improvizaciji, posebno su se isticali Alkidamant i Likofron, koji su i tvorci uenja o pravu slabijega. Alkidamantov ideal je bio filozofski obrazovan dravnik, on je elio politiku mo ujediniti sa filozofskom obrazovanou. Bio je veliki protivnik ropstva, te je znamenita njegova reenica: Slobodne je sve pustio bog; nikoga robom nije priroda uinila. Likofron priznaje mogunost objektivnoga saznanja, a porijeklo drave vidi on u ugovoru. Drava, prema tome, nema nikakvih moralnih zadataka, nego samo da mu zajami njegovu slobodu i sigurnost. Ali sloboda i sigurnost ne slue da se njima koriste samo jai, nego slabiji. Tako on ustaje protiv plemstva. Iz gorgijinog uenja se formuliralo i uenje o pravu jaega, iji su pristae bili jaki individualc, koji su se nadahnjivali Gorgijinom definicijom cilja govornitva: vladavina nad drugima. Filozofsko obrazloenje toga uenja je dao Kaliklo iz Aharne, koji nije bio sofist, nego politiar. Pravednost i moralni zakoni su neto to je primjereno robovima, a ne vladarima. Etika sile, samovolja, snaga i mo je ono to mora biti odlika vladara. Filozofiju treba odbaciti, ovjek se nesmije samoograniavati, nego se treba prepustiti svojim poudama. Kaliklo indentificira osjetilna zadovoljstva i dobro. I tako hrani svoj imoralistiki nagon i hedonizam.

U praksi su dvojca uenika provodila uenje o pravu jaega u politikoj praksi, to su Proksen iz Beocije koji se pridruio pohodu Kira Mlaeg protiv svog brata Artakserksa, ali i ako je teio za slavom uvijek je smatrao da to mora stei pravednim i potenim nainom; a drugi je bio Menon iz Larise koji je bio posve suprotan Proksenu. On je uivao u laima, spletkama i zloinstvima svih moguih vrsta. I na njegovu se primjeru najbolje vidi utjecaj Gorgijinog etikog indiferentizma. Na liniji Atikih aristokrata bio je i Trasimah iz Halkedona u Bitiniji. ivio je obavljajui odvjetnike poslove i pouavajui govornitvo. U politici je za njega mo vanija no pravo, a najvii ideal je sila. Pod pravednou podrazumijeva on korist jaega. ivot nepravednika bolji je od ivota pravednika. Pravednost je dobroudna glupost, a nepravda razumnost. Trasimah je odbacivao svaku etiku normu i svaki pozitivni zakon i kao ideal postavio etiku sile. Svoj ivot je skonao samoubojstvom.

ATENSKI SOFISTI

Najstariji Atenski sofist, koji je bio ujedno i znaajan politiar bio je glazbenik Damon, uenik Prodikov, a uitelj Sokratov. Bio je pored Anaksagore glavni savjetnik Periklov, radi ega je i prognan ostrakizmom iz Atene. Neki su govorili da mu je glazba samo izgovor, a da je imao velike politike planove. Glavna odlika njegovog glazbenog rada sastojala se u tome to je kretanje ritma i melodije dovodio u vezu s podudarnim pokretima u sluaoevoj dui.

Sofist Antifont, kojeg treba razlikovati od govornika Antifonta, drugi je sofist kojega je dala Atena. Platon ga ne spominje, ali ga zato spominje Ksenofont. Bio je hedonist i poznavao je samo materijalnu sreu. Nije bio samo teoretiar, nego i praktiar, te je vjerovatno i on svojom vjetinom zaraivao novac. Uz klasine sofistike teme kao to su gnoseologija, teorija kulture, etika i politika bavio se i kosmologijom, fizikom i matematikom. Kao gnoseolog nadovezuje se na elejsku kolu: sve je za razum jedno. Za pojmove je tvrdio da nisu stvari nego pomisli, kao npr. vrijeme, bavio se i izraunavanjem kvadrature kruga. Glavni motiv ljudskog djelovanja je korisnost, a ono to ometa postizanje korisnog jesu zakon i obiaj koji nad prirodom vre nasilje. Ljudskim zakonima treba se pokoravati samo pred oima onih koji su ih donjeli. Ljudski zakoni su ogranienje slobode i stoga su samo privid, dok istina i nunost postoje samo u odnosu izmeu ovjeka i prirode. Meutim, pod prirodom se ne razumijeva povoenje za nagonima, nego moralna autonomija jedinke. ovjek mora paziti da ne kodi blinjemu, jer tako zapravo kodi samome sebi, i za njega je dobro da se boji posljedica. Treba se uvati pretjerane zaposlenosti kao i lijenosti, jer ivot je ovjeku samo jedanput dan. Za ivot su sretan ivot su vani i brak, obitelj i prijateljstvo. to se tie odnosa prema dravi, Antifont smatra da nema nita goreg od anarhije, zato je iznimno vana uloga obrazovanja, jer ako se stvar pravilno pone, vjerovatno e i svretak biti pravilan.

KRITIJA

Jo jedan atianin bio je Kritija, srodnik Platonov i pripadnik jedne od najstarijih atenskih obitelji. Po Ksenofontu bio je razuzdan ovjek i nasilnik, najgori lan u vladi Tridesetorice. Bio je spartanofil i mrzio je demokraciju. Ipak, bio je obrazovan i sklon filozofiranju, nazivan je laikom meu filozofima i filozofom meu laicima. Nazivan je sofistom, ne zbog toga to je primao novac za poduavanje, jer se time kao atenski plemi nije bavio, nego zbog smjera njegova miljenja. Mrzio je demokraciju i radio protiv nje, pa je ak jedno vrijeme bio i prognan iz Atene. Prije toga je bio poznat kao zatitnik Alkibijada, kojem je omoguio rehabilitaciju. Kada je Atena pala, u njoj se instalira oligarhijska vlast, vlada Tridesetorice, koje je Kritija istaknuti lan. Vre se progoni pristaa demokratske stranke, i svih nepodobnih koji ne ele zakrvariti ruke zloinstvima, a meu njima Kritija napada i biveg uitelja Sokrata. Kojemu se zabranjuje javno govoriti. Kritija je poginuo u sukobu s pristaama demokratske stranke 403. godine.

Po sadraju Kritijini se spisi mogu podijeliti u etiri skupine, u politike, kulturno-povijene, filozofijske i drame. u svojim politikim spisima on raspravlja o dravnom ureenju i daje pregled tesalskog, spartanskog i atenskog ustava. Kritizira tesalce zbog pretjerane raskoi; divi se spartancima, hvali njihovu umjerenost, odanost vjebanju i lakonsku disciplinu; atenski ustav nije sauvan, ali u jednom sauvanom fragmentu kritizira nezakonito bogaenje demokratskih dravnika Temistokla i Kleonta.

Do razvitka po njemu dolazi zbog tehnikih pronalazaka, za koje su zaslune razliite zemlje. Smatra da je vjebanje vanije za ovjeka od prirodne obdarenosti. Za Kritiju su religija i moral ljudski izum. Pravda i zakon nisu dovoljni da se osigura socijalan poredak, jer oni spreavaju nepravdu da se javno ini, a da bi se sprijeila nepravda koja se ini tajno, neka mudra glava je izmislila bogove koji sve znaju, sve vide i daju ljudima blagodat i tetu. Za Kritiju bogovi su tu da vrijede kao norme za podanike, ali ne i za one koji obnaaju vlast.

Neki manje poznati sofisti koji su pohodili Atenu su: Stesimbrot s otoka Tasa, koji je kritizirao Perikla, Temistokla i Tukidida, a hvalio lakonofila Kimona. Takoer, pouavao je za novac; tu je i Euen s otoka Para, suvremenik Sokratov, bio je pjesnik, govornik i uitelj ljudske i politike vrline; dalje slijedi Teodor iz Bizantije, koji je bio odlian retoriar; tu su Eutidem i Dionisodor, braa sa otoka Hija, koji su bili eristiari; prijatelj Sokratov je bio sofist Miko; tu je i Poliksen; pa Brison; Polikrat iz Atene koji je 393. napisao Optubu protiv Sokrata, u kojem ga prikazije kao neprijatelja atenske demokracije i posljednji, Ksenijad iz Korinta.

Postoje sofistika djela kojima se ne moe utvrditi autor, jedan takav pisac ostao je u povijesti filozofije pod imenom Anonim Ijamblihov. Izvodi iz njegova spisa poinju raspravljanjem o sposobnosti. Za njega su to mudrost, hrabrost, govornika vjetina i tjelesna snaga. One se sve mogu izgraivati obrazovanjem do svoje savrenosti, ali jo nemaju apsolutnu moralnu snagu, jer se mogu upotrijebiti i za dobro i za zlo. Ako onaj koji se obrazuje, tei dobru, on moe imajui sve odlike postati savreno dobar. Osobina savreno dobra ovjeka je da koristi opem dobru, odnosno ako pomae zakonima i pravdi. On se mora ustezati od naslada i bogatstva, ne smije se bojati smrti. A nagrada e za njega biti asno ime i vjena posmrtna slava.

ovjek moe ivjeti samo u zajednici, on time savladava sofistiku suprotnost izmeu zakona i ustanove. Zakon nije tiranin ili okov nego zakonit kralj. Demokracija je najbolje ureenje, a tiranin moe dobro vladati samo ako se stavi na stranu zakona i pravde. Najgora je mogunost bezakonost, jer od tuda proizlazi najvea nevolja. Posljedice zakonitog poretka jesu: javno povjerenje; sluajni odnosi, bilo da se tiu novca ili ega drugog svravaju povoljno; ljudi ne troe vrijeme na stranake borbe, nego ga iskoritavaju za svoje ivotne poslove; ljudi su osloboeni najteih briga, a to su one sa stranakim poslovima; nema straha od promjene politikog ureenja i ljudi se mirno mogu posvetiti svojim poslovima; manji je broj ratova koji se vodi kad je na snazi zakonito stanje. Zla koja proizlaze iz bezakonitosti jesu ova: ljudi ponajprije nemaju nikakva vremena za svoj rad, troe se u meusobnim borbama, a novac se nagomilava i ne stavlja u funkciju opeg dobra; privatna imovina ne uiva nikakvu zatitu; zbog toga se poveava mogunost rata; kod ljudi se javlja strah; a iz stanja bezakonitosti proizlazi i tiranida, veliko i strano zlo. Tako je on na srednjem putu, protiv je ekstremne demokracije, koja vodi u samovolju gomile i protivnik je tiranide.

Postoji jo jedan spis kojem se ne zna autor, a govori o Protagorinom uenju, i predstavlja slab pokuaj da ga se pobije. Rije je o Dvostrukim govorima. Djelo je vrednije radi prikazivanja Protagorina uenja, nego radi misli samog autora. U prvoj se glavi govori o relativnosti dobra i zla, u drugoj o ljepoti i runoi, u treoj o pravdi i nepravdi, u etvrtoj o istini i lai, peta o ludima i pametnima, esta glava je protiv tvrdnje da se vrlina i mudrost ne mogu nauiti, u sedmoj se argumentira protiv biranja vladara kockom, u osmoj se glavi zahtijeva od govornika hipijsko dveznalatvo i sokratsko poznavanje stvari, u devetoj se glavi slavi vrijednost mnemotehnike. Glavno obiljeje ovog nepoznatog sofista je elekticizam. U njegovu spisu se s jedne strane nalaze shvaanja velikih sofista, a s druge strane misli koje su sasvim ili bitno sokratske. Tako da on predstavlja most izmeu sofistike i sokratskog uenja.

U grkoj su se pojavili i teoretiari drave, koje upoznajemo preko Aristotela. Prvi je bio Hipodam (V stoljee) koji je u Atenu doao za vrijeme Perikla. On je zamislio dravu od 10 tisua stanovnika sa tri stalea, obrtnicima, zemljradnicima i vojnicima. Zemlju je takoer podjelio na tri dijela, na hramski, na vojniki i na zemljoposjedniki dio. Tri su vrste zakona, jedni brane ast, drugi imovinu, a trei ivot. Suci prilikom presude, ne donose presudu glasovanjem, nego moraju dati obrazloenje u pismenom obliku, na to je mogua alba najviem sudu sastavljenom od najuglednijih staraca. inovnike bira graanstvo, a ne kocka. I posljednje, potrebno je da drava nagradi i odlikuje svoje najzaslunije ljude, a ne one koji su pobjedili na atletskim natjecanjima. Drugi je teoretiar bio Faleja. Tvrdio je da glavni uzrok u nemirima i bunama lei u nejednakom rasporedu imovine. Stoga bi imovina svih graana trebala biti jednaka, kao i obrazovanje. A industrijski poslovi trebaju prei u dravnu upravu, radi kolektivne privrede.

Znaaj sofistike za grku filozofiju je u sljedeem. Prvo ona je svojom skepsom sruila cijelu dotadanju filozofiju, koja se pouzdala u snagu ljudskog duha da dokui sutinu prirode. Sofistika je to povjerenje prema duhu odbacila. I ako su svojim skepticizmom kako gnoseolokim, tako i etikim sruili principe dotadanje filozofije, posebice etike, omoguili su svojim refleksijama prema subjektivnim stranama ivota jednu novu, viu filozofiju i viu etiku. ovjek, odnosno subjekt je za njih izvor gnoseolokih i etikih istina, pa objektivno saznanje nije mogue, kao ni objektivno dobro. Problem je u tome to kod sofista subjekt sam sebe nije jo naao. To je otvorilo put Sokratu, Platonu, Aristotelu i drugim velikim misliocima da postave novi idealni pojam objektiviteta. Druga bitna sofistika zasluga je razvitak kritikog duha. Oni u sredite svog etikog umovanja stavljaju suprotnost zakona kao ljudske uredbe s jedne, i prirode s druge strane. Zakoni nisu postavljeni od bogova nego od ljudi, i zato da bi imali vrijednost, moraju ih ivot i razum opravdati. Vrhunac civilizacije i kulture nije slavna prolost, nego sadanjost. Trea bitna zasluga sofistike je razvitak znanstvenog duha. Utrli su put dijalektici, gramatici, pedagogiji, teoriji obrazovanja, zaluni su za razvitak retorike. Svojim shvaanjem o stalnom napretku, racionalnim ispitivanjem stvari. Otvorili su put i za razvoj znanstvene etike. Imaju zasluga i za razvoj umjetnosti, historiografije.

SOKRAT

Sokrat (469-399) iza sebe nije ostavio nikakvih zapisa, ali je unato tome svojim etikim pojmovima postao i ostao zakonodavac naunog prouavanja na podruju etike i svojim radom izazvao razvitak cijelog niza filozofijsko-etikih kola, a razmiljanje ovih o ljudskom ivotu i njegovu cilju nije bilo drugo nego produavanje i razvijanje Sokratovih misli. Samog Sokrata se u povijesti filozofije vidjelo na mnogo razliitih naina, to u prvom redu moemo zahvaliti razliitosti shvaanja Sokratovog lika u njegovih uenika koji su biljeili njegov rad i opisivali njegov ivot. Prvi izvor koji govori o Sokratu je Atika komedija, odnosno Aristofanova komedija Oblaci. I drugi komediografi su pisali o Sokratu ali njihova djela nisu sauvana. Aristofan Sokratu pripisuje sve najgore sofistike osobine, Sokrat je eristiar, koji ljude ui da slabiji govor uine jaim, on odbacuje bogove i tradiciju. Openito Sokrat je kao lik u Aristofanovom djelu karikatura filozofa i taj njegov prikaz se ne treba uzeti kao vjerodostojan. Drugi izvor su odlomci iz dijaloga Eshina iz Sfeta Sokratovog uenika, iz kojih se samo vidi da se Eshinov Sokrat bavio slinim problemima kao i Platonov i Ksenofontov. Najbolji izvor jesu Platonovi spisi, pogotovo Odbrana Sokratova, Kriton i drugi rani spisi. etvrti izvor su Ksenofontovi spisi, posebno Odbrana Sokratova i Uspomene o Sokratu. Peti izvor, ali samo za Sokratovu doktrinu, ne i za sam njego ivot je Aristotel. Mnogi su se bavili pitanjem Sokratove smrti, neki su ga kao sofist Polikrat napadali, dok su ga drugi kao to su Platon i Ksenofont branili. Pitanje je i koji je od dva uenika Platona i Ksenofonta dao vjerniji prikaz uitelja? Uglavnom je tendencija u razmiljanjima ta, da je to bio Platon.

Sokrat je roen u Ateni, dolazio je iz ugledne obitelji koja je pripadala treem staleu, zeugitima, i kao takav je sluio u redovima hoplitske vojske. Zanimanje mu je u mladosti bilo kiparstvo, koje je vjerovatno naslijedio od oca, ali ga je s vremenom napustio. Jo kao mladi pridruio se Arhelaju iz Mileta, od koga je dobio poticaj da se bavi filozofskim pitanjima, posebno onim etikim. Poetkom Peloponeskog rata Sokrat je u potpunosti zapustio i kuu i domau privredu, te se u potpunsti okrenuo filozofiji. Samu Atenu nikada nije napustio, izuzev kada je kao vojnik sudjelovao u vojnim pohodima. Cijele svoje dane je provodio na ulicama Atene, posebno na trgu, koji je bio centar obrazovanja i razgovarao sa svima koji su to htijeli, uvijek sa ciljem da stekne znanje o vrlini i o dobru. Imovinu koju je imao je do kraja ivota potroio, izmeu ostalog i na razne gozbe, tako da je umro kao siromah. Uenika, kako sam kae nije imao, ali je imao cijeli niz prijatelja i sluaoca koji su ga pratili, od Alkibijada i Kritije, Ksenofonta, Platona, Simije, Kebeta, Eshina, Euklida, Fedona, do Antistena i Aristipa. Svi oni su Sokrata doivljavali kao oca ili starijeg brata.

Sam se dravnim poslovima nikada nije bavio, to su mu esto uzimali za zlo. Meutim, kada je trebalo braniti pravdu Sokrat se nije bojao opasnosti i ustajao je protiv onih koji su donosili nepravedna rjeenja. Tako je jednom prilikom nakon bitke kod Arguinskih otoka, velik broj atenskih vojnika, nakon to su im brodovi potonuli ostao u moru, a preivjeli vojnici im nisu priskoili u pomo zbog oluje. Rodbina poginulih je izvrila pritisak na vlast, te su generali koji nisu pomogli utopljnicima osueni na smrt. Sokrat, koji je u to vrijeme bio meu onim koji su donosili odluku o krivnji, bio jedini koji se usprotivio njihovoj osudi, ali nije pomoglo, osuda je doneena. Kasnije su se atenjani pokajali i osudili one koji su ih naveli na optube protiv generala. Drugom prilikom, kada je Atenom vladala Tridesetorica, poalje vlast Sokrata i jo etvoricu da na Salamini ubiju jednog od demokratskih voa. Meutim, Sokrat, koji inae nije bio pristalica demokracije odbije nareenje i samo ga je pad Tridesetorice spasio od osvete. I ako je sudjelovao na raznim gozbama, ipak je bio poznat po svojo uzdrljivosti i autarkinosti. Sokrat je znao satima nepomino stajati na jednom mjestu i razmiljati, kada je bio u takvom stanju potpuno se iskljuio iz svijeta, govorio je da ga je obuzeo demon, koji mu govori to ne smije initi, ali nikada to da ini.

Glavni Sokratov cilj bilo je dovoenje do samospoznaje, ne samo sebe nego i drugih, i za to je razvio posebnu vrstu dijalektike. On je u razgovorima sa drugim ljudima ukazivao na nedostatke u njihovom znanju, otkrivao proturjenosti i pogreke u njihovim shvaanjima i tvrdnjama, a uvijek je polazio od tvrdnje da sam nita ne zna. I na taj su se nain zajedniki, on i sugovornik pribliili istini. Za razliku od sofista koji su u svom skepticizmu vidjeli krajnju toku, tj. tvrdili da znanje ni nije mogue, za Sokrata je njegova sumnja bila polazna toka, metodiko ishodite koje otvara put ka novom znanju. Tako su ironija i majeutika vjetina dvije metode Sokratove dijalektike.

Ironija koja je negativna metoda ne dovodi Sokrata uvijek do rjeenja. Sokrat postavlja pitanja kao da sam nita ne zna, elei pokazati da ni njegov sugovornik o temi nema pojma. Sokrat uvijek pita, nikad ne odgovara. A rezultat nije rjeenje problema, nego vie put koji pokazuje smjer istine. S druge strane majeutika je pozitivna metoda. Sokrat u razgovoru slui samo kao pomo sugovorniku da spozna svoje znanje, da kritiki razdvoji istinito od lanog. Sokrat kae: Ja nikako nisam posebno mudar, niti imam to pokazati to bi moglo vrijediti kao porod moje due; meutim, ini se da oni koji samnom razgovaraju isprva nita ne znaju, ali svi, ukoliko im je bog milostiv, pokazuju u toku naeg razgovora izvanredan uspjeh, a oito je da nita nisu mogli nauiti od mene, nego su, naprotiv, mnogo i lijepa saznanja nali sami u sebi, i ona su njihova imovina (Theetet). Ovim vanjskim postupcima, ironiji i majeutici, odgovara induktivno-definitorna metoda kao znanstvena metoda Sokratova. Sofistika je isticala relativnu vrijednost mnijenja, dok je Sokrat teio za pouzdanim znanjem, tj. onim koje e morati svi priznati. Takvo znanje daje dijalektika, tj. vjetina raspravljanja. Njome je Sokrat traio pojam do kojega je ispitivajui dolazio indukcijom, znai krenuo je od pojedinanog da bi stigao do opeg i postavio opi pojam o nekoj stvari.

Tri glavna rezultata proizala iz Sokratovog dijalektikog postupka, tj formuliranja pojma, definicije su: prvo, Sokrat je napustio puku metafiziku spekulaciju i uope dogmatike teze i odredio miljenju stalan postupak za postizanje cilja, a to je metodiko-znanstveni rad; drugo, uzeo je pojmove kao nepromjenjive i trajne regulativne principe miljenja, i oni su mjera ovjeku, njegovu ivotu i radu, a ne kako je to tvrdio Protagora, ovjek njima; i tree, u Sokratovu uenju poetak je Platonove dijalektike i Aristotelove logike, kao i znanstvene etike. Sokrat nije imao namjeru postaviti logiku znanost o pojmovima ni pronai pravila za njihov pronalazak, nego je htio svoje suvremenike uvjeriti da su pojmovi nepromjenjiva i opeobavezna norma i moralne svijesti. Znanje je Sokratu etiki ideal, a zajedniko traenje znanja etiki odnos uzajamnog nadopunjavanja i podupiranja, kome je on dao ima ljubav. Pitanje koje si Sokrat postavlja je: kako trebam da ivim? Ostala pitanja naputa kako bi dao odgovor na ovo, i tu dobiva znaenje Kikeronova izreka da je Sokrat spustio filozofiju s neba na zemlju, i primorao je da se bavi ispitivanjem ivota i morala, dobra i zla. Sokrat je znanstvenu etiku odvojio od religije i postavio je kao autonomnu.

Teorijsko znanje i praktika djelatnost ini nerazdvojivo jedinstvo. Vrlina je ne samo znanjem uvjetovana nego i sa znanjem istovjetna. Vrlina je, dakle, znanje. To je prvi formalni princip Sokratove etike. Za Sokrata znanje je obiljeje i svih drugih vrlina,