Elfrida Matuč-Mahulja___________________________________________________________

SMRT JE BABY BLUE / Živ sam, itekako!

Biblioteka SUVREMENI PROZNI MOZAICI

Elfrida matuč-MahuljaSMRT JE BABY BLUE / Živ sam, itekako!

NakladnikVENERUS

Za nakladnikaĐani Venerus

UrednicaŽeljka Kovačević Andrijanić

Recenzija / PogovorDiana Rosandić

CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice u Rijeci

pod brojem 120907009

ISBN 978-953-7819-08-8

Elfr ida Matuč-Mahul ja

SMRT JE BABY BLUE

Živ sam, itekako!

Rijeka, svibanj 2011.

Zasnivanje obitelji i roditeljstvo dvije su najsvetije stvari u životu čovjeka – one nas spašavaju hodanja svijetom praznih i usamlje-nih poput zombija ŽIVIH, A ‘‘NEŽIVIH’’.

Smrt djeteta je, međutim, iskušenje koje te dvije najsvetije stvari stavlja na najveću kušnju. Velika rupa pokušava usisati oca i majku umrla djeteta, ali i njihove očeve i majke kojima je ona duplo veća i dublja: prvi pate i žale za svojim djetetom, drugi pate radi svog unuka, ali i svoje djece jer – što god o sebi mislio – cijeloga života ti si ipak DIJETE!

Zato – volite svoje roditelje!

5

„Odrasli ljudi mogli bi učiti od male djece, jer srca male djece su čista, pa će zato Veliki Duh maloj djeci pokazati mnoge stvari koje drugim ljudima izmiču.“

Black Elk (Crni Jelen),američki indijanski duhovni glavar

7

zauvijek djetetu, Filipu…i svoj djeci za koju palimo svijeće

HVALA...

...mama, zato što si ostala hrabra,...djede Zvonimire, za dijeljenje sudbine,...Ivica, jer me voliš takvu kakva jesam,

...dr. Kušer, jer ste vidjeli bitno,...vlč. Toljaniću, jer ste htjeli slušati,

...Alene, što si nam bio utočište,...Amela, jer ste bili tu,

...Toni, radi kozmičke povezanosti,...Petre, jer si čovjek.

...MATIJA, JER SI ME NAUČIO!

9

PREDGOVOR

Ovu sam malenu knjigu pripremala gotovo punih tri-naest godina – u svojoj glavi. Njezine su se stranice dnevno okretale u meni, no nisam željela ostaviti ni slova na papi-ru dokle god se sve rečenice ne poslože onako kako tre-ba, onako kako sam sigurna da ih osjećam… I dok nisam znala da ih upravo takve želim podastrijeti pred vas. Namjera mi je otpočetka bila ponuditi svjetlo u mra-ku, utjehu i nadu. Znam da puno ljudi u situaciji gubitka dje-teta, u kojoj sam se i sama zatekla, zaluta i znam kako se tada osjećaju. Ova je knjiga moja pružena ruka s ciljem iznalaženja izlaza i pronalaženja puta iz mraka i beznađa. Kakva nas god sudbina snašla, činjenica je jedna: u svojoj nesreći nikada nisi sam, a koliko god to možda i morbidno zvučalo, činjenica je opet da je to lijepo znati. Ne iz sebičnih razloga, ne ni iz kakve zluradosti, već zbogtoga što tada znaš da ima onih koji te shvaćaju. Da imaš mogućeg sugovornika. Sve opisano u knjizi istinito je i proživljeno. Čitatelji će mi, nadam se, oprostiti što ću ponegdje biti vrlo subjektivna. To je stoga što kad se i sami nađete u mraku, postoje u mnoštvu crnila određeni trenutci i određene osobe koje, poput slabašne svjetlosti krijesnica, osvijetle taj vaš mrak i time održe vašu dušu i osjetila na životu. Koliko god se trudili, nikada nećete uspjeti vratiti taj trenutak tim osobama niti im se zahvaliti na primjereni na-čin (jer tragedije ne poznaju primjerenost...), a one su tadabile vaši ‘‘ferali’’ i vaša ‘‘izgubljena’’ toplina udomljena je kod njih na određeno vrijeme.

11

S te sam strane sretna što im na ovaj način mogu reći da su meni upravo oni bili ta svjetlost i što mogu potvrditi kako i iz najružnijih sjećanja nakon nekog vremena u svom srcu zadržavamo samo te trenutke svjetla i te ljude-‘‘fe-rale’’. Radnja ove priče odvija za se trajanja ratnih događa-nja na našemu prostoru; stoga se čitatelju može lako uči-niti da nešto nedostaje (kao da nedostaju fotografije iz obi-teljskog albuma). Riječ je o tome da sam ponešto čega se sjećam namjerno izostavila, u nastojanju da ovo bude knji-ga koja će donijeti mir uznemirenima, a nečega se nisamželjela sjećati pa sam jednostavno ‘‘zaboravila’’. I opet – namjerno. Kako god danas okrenem, nedostaje mi dobar brojizgubljenih godina. Nedostaje mi puno osmijeha koji su mi ukradeni bez najave i pitanja, a najviše mi nedostaje lije-pih uspomena. S obzirom da mi je život obilovao susretima s lažima, odbacila sam ideju o izmišljanju pojedinih detalja, a pred vas, čitatelje, odlučila sam postaviti čista sjećanja, bez ukra-sa i bez suvišnih didaskalija i dekoracije koji odvlače paž-nju s osnovne ideje. Nadam se da ćete ju prepoznati.

Hvala!

Ida

12

SREĆA

15

Količina i sastav onoga što nas čini sretnima smanju-je se i raste zajedno s našom životnom amplitudom. Tako nas vrlo različite stvari čine sretnima dok smo još djeca, kad smo mladi i kad lagano krenemo silaznom putanjom u treću životnu dob. Zanimljivo je da nas upravo dok smomladi, dakle – onda kad smo u naponu snage i stvaralačkemoći, sretnima čine gomile bespotrebne kramarije i, zapra-vo, najbezvrjednije stvari u životu. Ironija je čovjekove su-dbine da on toga uopće nije svjestan – dok se ne one-svijesti ili pak osvijesti. Mislim da je osvijestiti se puno bolnije, ali i dugotrajnije.

Nisam dobro prihvatila činjenicu da u meni raste još jedan život. ‘‘Ta još uvijek imam bebu koja zahtijeva svu moju pažnju i nježnost, a već očekujem još jedno malo, ne-jako ljudsko biće koje će me potpuno okupirati!’’ mislila sam. Šutjela sam i grizla se poput bijesna psa, zamjeraju-ći si ‘‘glupost’’, nepažnju. Nikome nisam rekla da sam trud-na. Pet mjeseci šutnje. Za objavu je trebalo skupiti hrabrosti. Supruga sam okrivljavala jednako žestoko koliko i sebe. Znala sam biti krajnje neugodna i zajedljiva te nam upropastiti ručak svojim optužbama. Znam, bračni se dru-govi vrlo često najžešće svađaju upravo za stolom. Kakva ludost! I kakva bespotrebnost!

16

Djetetu sam se stalno ispričavala kroz poljupce i su-ze, kad me nitko nije vidio. Iako je bio sasvim mali, pred Matijom sam osjećala najveću krivnju. Osobito dok bismo se mazili na krevetu i kad bi zaspao s ručicom na momobrazu. Kad se moje stanje napokon počelo vidjeti, morala sam obznaniti novost, a tada su se i stvari nekako poslo-žile. Uvijek ću tvrditi da se majka priroda baš za sve po-brine. Recimo da je atmosfera u kući postajala svjetlija i naklonjenija malenom stvorenju koje se spremalo pridruži-ti se obitelji. Napetost je popuštala, no radi te se činje-nice nisam voljela više. Ne moram niti govoriti kako sam i likom sama sebi bila nepodnošljiva. Tek sam se bila riješila trbuha i preve-likih grudi, a oni su opet tu. Opet sam teška. Valjda, kad se u glavi donekle pomiriš sa situacijom na čiji razvoj ne mo-žeš utjecati, kreneš s optužbama na račun onoga što vi-diš: svog tijela – dokaz da do prave pomirdbe još uvijek nije došlo. Moje malo je tek prohodalo, tek smo zaboravili svu grozotu kolika i izbijanja zubića, trčanja na hitnu… ‘‘O, Bože, zar me sve to opet čeka, a ja sam tako umorna!?? Kakva sam ja to majka koja je zanemarila či-njenicu da ima sasvim malo dijete i prepustila se trenut-ku slabosti i glupog nagona!? Nikakva! I zato ću sada is-paštati...’’ kažnjavala sam samu sebe ‘‘prekrasnim’’ mislima za doček novog života, zar ne? No, to je tako. Čini mi se da svijet i najuža okolina vrlo površno doživljavaju trudnice, a i one same sebe doživljavaju površno. Zapravo, potpuno

17

pogrešno, ne razmišljajući ni najmanje o tome što se do-gađa u glavama tih dana, rezultati čega su često i krajnje tragični, a tada žene naiđu na sveopći linč i osudu; makar su, zapravo, čitavo vrijeme bile tu sa svim simptomima i nagovještajima nesreće, međutim nitko u njima nije vidio ništa drugo osim trudnice. A to je pak divno! I tako pohval-no! I jest, u najvećem broju slučajeva, ali…

Na žalost, uvijek postoji i ono ‘‘ali’’. Za sva ‘‘ali’’ ko-ja se ipak ponekad omaknu na raznim poljima života, ni-kad nismo spremni. Evidentno.

Uglavnom, svidjelo se to nama ili ne; bili mi sprem-ni ili ne, ono što se ima dogoditi, dogodit će se.

Sjećam se, bila je vedra noć prepuna zvijezda nad Kvarnerom. Meni je još kod kuće pukao vodenjak, ali sam ti rekla da se ne moraš žuriti i da imamo dovoljno vreme-na. Sami na cesti, u gluho doba noći, vozili smo se u sta-roj ‘‘stanzi’’ poput turista na panoramskoj vožnji. Čak je i Ba-kar sa svojim, sada već povijesnim, dimnjakom izgledao romantično. Stigavši pred bolnicu, zamolila sam te da sje-dimo u automobilu još malo. Sjećaš li se, rekla sam ti: – A kao da sam jučer izišla odavde!

Kasnije, prekrasnog i sunčanog, ranog listopadskogjutra istoga dana, točno u deset sati i deset minuta, rodila sam svoje drugo dijete. Svog drugog sina. – Kako će se beba zvati?

18

– Filip! – rekoh bez razmišljanja.

Mali, tamnoputi, smežurani i jako glasni Filip, pres-tao je plakati istog trena kad ga je babica položila na mo-je grudi, a ja sam ga od tog trena bezuvjetno obožavala. I koliki god broj žena svoje porođaje opisuje kao iskustvo ko-jega se baš i ne žele sjećati – ponajprije zbog bola, a potom i zbog odnosa medicinskog osoblja prema rodilja-ma, ja tu zaista ne mogu niti smijem reći ijednu neprikladnu riječ.

Porođaj mi je ostao u uspomeni kao neponovljiv do-gađaj. Kao nešto što je vrhunac života svake žene. Sje-ćam se viceva na račun šivanja i smiješne prilike doktora kojeg sam samo povremeno mogla vidjeti između koljena. Sjećam se golemog olakšanja, mira, spokoja… Sjećam se – sreće!

Razlika između moja dva poroda bila je ogromna. Pr-vo sam dijete rodila uz epiduralnu analgeziju (Nemam pojma kako je uopće do toga došlo; valjda su vršili neku ‘‘analizu’’ upravo tog dana. Simpatična je doktorica išla od rodilje do rodilje i pitala jesmo li za epiduralnu. Nisam imala pojma što je to ‘‘epiduralna’’, ali bila sam prepla-šena silinom trudova i pristala sam). Upravo radi epidu-ralne analgezije doživljaj poroda nije bio potpun. Nisam osjećala tijelo od trbuha nadolje, nisam vladala njime, nisam znala tiskam li ili ne… Katastrofa! Kad sam, napo-kon, rodila Matiju bila sam sretna, ali ošamućena i jedva sam se sjetila kako sam naumila nazvati dijete. Osim toga,

19

izostanak porođajnog bola višestruko vam bude napla-ćen kasnije... sve su mame imale svoje bebe pokraj sebe,izuzev mene; ja sam jaukala čitavu paklenu noć i nisam smjela, ni za živu glavu, sama ustati iz kreveta. Tad sam odlučila da više nikad ne bih pristala ni na kakvu vrstu anestezije pri porođaju.

Matija, moj prvorođeni sin, bio je velika beba, za-htjevna već u rodilištu; sve žene u sobi imale su s njim posla. Meni je mlijeko kasnilo pa ga je na dojenje uzima-la žena do mene. On je vrištao od gladi ili tko će ga zna-ti zbog čega, a ona je pjevala što je glasnije mogla: „Va Permani ću poć, Esteru molit, da još mi da pijače, aš ću njoj sve razbit…“ i ostale pjesme s tadašnje ‘‘Ča-val top--liste’’. Nismo znale bismo li se smijale ili plakale, a svaka žena zna kako je lako zaplakati u tom razdoblju – razdo-blju ‘‘baby blue(s)a’’. Kući sam se s bebom vratila nakon pet dana, jedva se krećući, sva puna modrica od igala i blijeda kao kreč.

Za razliku od matije, moj drugorođeni sin Filip na svijet je došao puno lakše, sasvim prirodnim porođajemi puno manji. S njime je sve bilo odmah lako. Uz prva hranjenja jedino čime sam se bavila bilo je divljenje ma-lenom stvorenju i čekanju tate da dođe u posjet. Doče-kala bih ga ponosno, s osmijehom i s bebom u naruč-ju. I on je bio sretan. Pričao bi mi svaki put što se događa kod kuće i – naravno – što radi Matija te kako se nosi s činjenicom da nisam kod kuće. Pita li za mene, plače li, je li sve u redu… Ma, znate već što sve mame zanima.

SUDBINA

23

Sudbina je ono o čemu u životu volimo razmišljati kao o nečemu upravljivom, kao o nečemu na što možemo utjecati, što možemo usmjeravati. O tome ćete moći čitati na puno mjesta i to će vam, s vrlo važnim tonom glasa, tvrditi ljudi koje držite izuzetno pametnima, inteligentnima i uvaženima. Poučena vlastitim životnim iskustvom, tvrdim da vlastitu sudbinu ni na koji način ne možemo ni kroji-ti niti prekrajati. Možemo se zavaravati do beskonačno-sti i možemo se igrati u okvirima danim nam na raspola-ganje za manevarski prostor, no ishod će uvijek biti isti. I kako to obično u životu biva – sve naše bojazni, sve naše strepnje, strahovi i zamjeranja samima sebi pokažu se bes-predmetnim. Ili u početku barem tako izgleda.

Filip je od mene konačno napravio pravu mamu. Smi-renu, lišenu nervoze i napetosti – kakva sam s prvim djete-tom čitavo vrijeme bila, isključivo zbog neiskustva i straha.

Sad sam bila vješta. Znala sam. Nije me hvatala pa-nika radi svake sitnice. Uživala sam u svoje dvoje djece. Filipa sam držala na grudima, on je bio moj mali mišić, a Matija je pio bočicu s glavom u mome krilu. Dugo sam mazila njegove kovrče… – on je pak bio moj mali medo. Kakvo spokojstvo i kakav potpun doživljaj majčinstva!

Sâm moj povratak kući iz rodilišta bio je nekako dir-ljiv. Gotovo filmski. Dan je bio sunčan i topao, lica nasmi-ješena. Skupina dragih ljudi okupljenih oko košare s no-vim članom obitelji koji je spokojno spavao. Čestitke i kom-plimenti na račun mog izgleda i... nekako bojažljivo za-gledavanje u košaru s bebom. Nikad neću zaboraviti mamine, gotovo plačne riječi: – Ido, ti kako da si bila na godišnjem, a ne u rodilištu! Eh, znaju mame što je strepnja!

Sjećam se i poziva svoje kume (moje najbolje prijate-ljice i cimerice iz školskih dana) i njezinih riječi: – Zvučiš mi tako zadovoljno i smireno… Zračiš! I sjećam se kako sam joj na to kroz smijeh odgovori-la: – Ali ja se zaista tako i osjećam! Sretno, smireno i za-dovoljno.

Istina, općepoznate i sveprisutne trzavice teško je ili sasvim nemoguće izbjeći. Matija je, na sebi svojstven na-čin, proživljavao šok dolaska svog mlađeg brata kući. Uzeo je bočicu, gledao me tamnim pogledom i par se dana po-našao kao da ne postojim – ignorirao me je. To je boljelo! Strašno je boljelo, iako sam bila svjesna da će dijete na svoj način proživjeti činjenicu da je mama ‘‘nestala’’ preko noći, dok je ono spavalo. Znala sam da će ga zbuniti to što će se probuditi kraj bake, premda je zaspalo s mamom, kao i to što me neće vidjeti pet dana, vjerojatno dugih poput pet godina… No ubrzo je prošlo to razdoblje njegovog svojevolj-nog boravka u kutu s brdom plišanih igračaka oko sebe…

24

Razdoblje samoizolacije. Nakon nekog vremena odlučio je ‘‘pomiriti se sa mnom’’. Svejedno, od tog se trenutka sve više vezivao uz tatu. Kao da je u mene izgubio povjerenje. I je. Znam da je, ali nisam imala vremena prihvaćati to kao dramu, nego sam se trudila uspostaviti novu ravnotežu, ispunjenu ljubavlju. Uspijevala sam u tome polako i vrlo brzo smire-na atmosfera bila je sve što znam da se širilo našim do-mom. Prvih dana, kada nas je bilo četvero…

25

VIZIJE

29

Puno kasnije, u jednoj ću knjizi pročitati tezu o nago-vještaju smrti. Radilo se o istraživanju na temu predosje-ćanja vlastite smrti. Nerijetko možemo čuti svjedočanstva kako je umrli, prije svoje smrti, nagovijestio odnosno rekao ili učinio to-i-to, ‘‘baš kao da je znao da će umrijeti“.

Tim se fenomenom bavio i autor knjige koju sam či-tala. Prekasno. Odrasli ljudi i mali ljudi koji znaju govoriti, prema toj će knjizi, na neki način, izgovorenim riječima, gestom ili postupcima nagovijestiti svoj odlazak. Taj nagovještaj, za-pravo, ima svrhu olakšati okolini da se pomiri s činjeni-com o smrti voljene osobe. Međutim, što ako umrijeti ima sasvim maleno dje-tešce, koje još ne može ništa reći…?

Ni sama ne znam koliko sam već dugo s Filipom bila kod kuće, kadli su mi se počele događati, u najmanju ru-ku, čudne stvari. Povodeći se trendovima i savjetima iz ča-sopisa za ‘‘novopečene’’ roditelje, ali i potrebom za snom i odmorom ostalih članova obitelji, Filipu smo uredili poseb-nu sobu: malu, svježu i svijetlu sobicu za koju je sav na-mještaj, osim dječjeg krevetića i stolića za presvlačenje, na-pravio njegov tata. Bijelo i zeleno bilo je primjereno, mi-slili smo, kako god bilo, dobili mi dečkića ili curicu.

30

Za razliku od Matije, koji je bio beba bez ikakvog reda spavanja i hranjenja, koju su stravično mučile kolike (od spo-mena na koje mi se i danas diže kosa na glavi), svakodnev-no, puna četiri mjeseca, Filip je bio potpuno zadovoljno, ‘‘zahvalno’’ dijete s ritmom, bebica koja je jela i spavala u pravilnim intervalima i ostavljala mi dovoljno vremena za Matiju i mene. S Matijom, do petog mjeseca njegova života, nisam mogla izlaziti poput većine mama u šetnju kolicima. To je bilo neizvedivo; mali je toliko prodorno plakao da kad sam jednom i krenula, vratila sam se izluđena, s njime na jed-noj ruci, a drugom gurajući kolica – što i ne izgleda tako loše onome tko ne zna kakva je konfiguracija terena u Gradu. Gore-dolje-gore... i tako sto puta. S Filipom smo Matija i ja izlazili često u šetnju, a kad god bi se pružila prilika izlazili bismo u četvero, uz pratnju našeg starog psa. Matija je obožavao voziti brata u koli-cima, makar je za taj poduhvat morao ruke podići visoko iznad glave, a mi smo morali pomno pratiti pravac kre-tanja kolica… Pas je trčkarao oko nas mašući repom, kao da i on osjeća zadovoljstvo male obitelji – vjerojatno to i jest osjećao; ta i sam je bio njezin član. Sve je izgledalo tako idilično... Možda čak i previše za doba u kojemu se događalo. Problemi su počeli jednog dana (zaista ne mogu od-rediti kojeg) hvatanjem kvake na vratima dječje sobice. Odjednom: vizija mog ulaska u sobu i krevetića u kojemu leži – mrtvo dijete... Moje dijete! Ulaskom u sobu vizija bi nestajala, a ja bih je odbacivala i milovala Filipa prstom po obraščićima; ili bi već bio budan pa smo se hranili, pre-svlačili, kupali, mazili, vježbali… S vremenom je i Matija

31

sudjelovao u svemu. Dodavao bi mi pelene, pridržavao ručnike ili bočice… Baš smo bili tim! To sam mu stalno ponavljala, a on je zbog toga bio strašno ponosan. Stranice kalendara s danima listopada otpadale su poput jesenjeg lišća vani i sve se činilo u najboljem re-du… Osim što je svaki pritisak rukom o kvaku vratiju Fili-pove sobe ponavljao viziju mog ulaženja u sobu u kojoj u krevetiću nalazim mrtvo dijete…

Što, dakle, kaže knjiga koju sam čitala prekasno (je-sam li?)? Kad se radi o skoroj smrti sasvim malog djeteta koje svoje bližnje ne može ‘‘pripremiti’’ na svoj odlazak ri-ječju, gestom ili postupkom, zabilježene su vizije majki u kojima one sasvim jasno vide buduće događaje…

BAPSKE PRIČE

Živimo u svijetu koji se strahovito voli pozivati na poznate i znanstveno utvrđene činjenice. Svi smo mi na svijetu samo skup takvih činjenica. Imamo tijelo, mozak, srce koje ‘‘pumpa’’ i reproduktivne organe… imamo poče-tak i imamo kraj: ‘‘rok trajanja’’. Sve ono što nam nije poznato i što se ne temelji na znanstveno dokazanim činjenicama, proglašavamo prazno-vjerjem ili ‘‘bapskim pričama’’; jednom riječju – primitiviz-mom. I nije nas za osuđivati. Kako bismo, u svome nezna-nju, uopće i mogli znati što je zapravo, što je stvarnost!? Mi svoja gledišta i svoje stavove ionako razvijamo isklju-čivo pod utjecajima: roditelja, škole i učitelja, medija… Oso-bito medija i to je ono što razlikuje nas danas i one ne-kadašnje ‘‘babe’’. Davno prošla vremena prenosila su svoje mudrosti koje su bile isključivo rezultati iskustava i doživljaja, ‘‘s ko-ljena na koljeno’’, usmenom predajom. Da bi se takve mu-drosti primilo, bilo je potrebno pomno slušati. Moderna vremena putem medija plasiraju ‘‘zna-nja’’ koja netko moćan želi poturiti i tu više nije potrebno slušati. Mediji, u naše glave, (ne)primjetno usađuju ‘‘naša znanja’’ i ‘‘naše stavove’’ o svemu, beskonačnim ponav-ljanjem riječi, slika, zvukova…, pa ako i ne slušamo baš pažljivo, od onolikog ponavljanja na kraju će se ipak čitava

35

poruka naći negdje u našoj podsvijesti. Novac i mediji su zlo koje je zavladalo svijetom.‘‘Zlatno tele’’ i njegovi glasnogovornici koji zaluđuju ljude. Svatko, gotovo svatko tko svijetom hoda kao čovjek za-ražen je virusom pomame za novcem iz bilo kojeg razloga, svatko na svojoj duši nosi sjenu i to nema baš nikakve ve-ze s religijom i vjerovanjem, ali uvelike ima s duhovnošću. ‘‘Babe’’ iz ‘‘primitivnog’’ svijeta imale su duše neoka-ljane u tom smislu i vjerojatno su češće svjedočile susreti-ma i događajima ‘‘s one strane…’’, kako mi to volimo reći. One su svojom naivnošću, strahovima i vjerom bile vrlo bli-ske sasvim maloj djeci. Zato im je bilo dozvoljeno znati više negoli mi znamo danas, zato sve univerzalne mudrosti i potječu iz tih davnih vremena, iako je to nama vrlo teško shvatljivo i rijetki će to priznati i prihvatiti. Mi se danas više volimo šaliti na račun ‘‘bapskih priča’’ i izrugivati im se... Sve dok nas ne dotaknu. Nisam željela nikome pričati o svojim vizijama. Bojala sam se i sama misliti na njih, štoviše sasvim sam ih ignori-rala, premda su bile stalno prisutne i nikako nisam htjela i druge plašiti unoseći nemir u svoj dom. No, mir u domu bio je već neko vrijeme samo privid. U mom se domu sasvim neprimjetno počeo širiti zadah smrti kojega ispočetka ni-sam bila svjesna. Shvaćala sam da opet nešto tajim. Sje-tila sam se da je s mojom tajnom sve i započelo. I onda i sada, željela sam zaštititi ljude koje volim i svoje strahove prebroditi sama. Šokova je ionako svakodnevno bilo i previše svuda oko nas. Djeca su mi umnogome pomagala svojim prisustvom i osmijesima. Živjela sam s njima u svojevrsnoj čahuri, za-štićena od vanjskih događanja i vijesti. Potpuno predana

36

brizi o njima. Stariji me sin redovito nasmijavao prvim nespre-tnim riječima i još nespretnijim geganjem, mlađi gugu-tanjem… Pričala sam im stalno. Neprestano sam im govorila kako su lijepi i koliko ih volim. Stariji se nije od-već obazirao na moje riječi, mlađi me je pomno pro-matrao pogledom starog mudraca iz svoje ležaljke na kauču. Kakav pogled djeteta koje je tek navršilo dva mjeseca!

Pranje suđa bilo je svakodnevni posao u nedovrše-noj kuhinji opremljenoj starim, rabljenim namještajem i aparatima, bez pločica na zidu… Sve u svemu, u jednoj sivoj i hladnoj prostoriji koja me je, međutim, u to vrijeme zadovoljavala jer o boljoj i novoj nisam mogla ni sanjati. Ne znam ni sama zašto ni kako sam, perući pribor za jelo i odlažući ga u drugo korito sudopera, počela za-mjećivati da kako god ispustim nož ili vilicu, oni uvijek pad-nu preko već postojećeg pribora u koritu – tvoreći simbol križa. Ne bojim se križeva. Križeve imam u kući oduvijek. Križ nosim oko vrata… No ipak, ovi su križevi u meni iza-zivali jezu. Na brzinu sam skretala misli u pravcu postpo-rođajne depresije i ‘‘smanjene uračunljivosti’’ majki za vri-jeme babinja, čak tolikoj da im se to i u slučaju suđenja za eventualno počinjeno nedjelo uzima kao olakotna okol-nost. Pa to je općepoznata stvar! Sve sam bacila na tu kartu. I glumila da sam zadovo-ljna načinom na koji sam sama sebi argumentirano obja-snila sve što mi se događa. Duboko u sebi osjećala sam da nešto ipak nije u redu; ali onda bih opet sama sebi pri-jekorno zamjerila sve te ‘‘bapske priče’’ koje me zaokupljaju.

37

ANĐEO U MOJOJ KUĆI

Ne znam koliko je sati, koje je doba noći ili ranog ju-tra… hladnog, prosinačkog. Čujem Matiju kako diše spa-vajući čvrstim snom. Maloga neću ni uznemiravati, na be-bifonu se čuje spokojna tišina iz njegove sobice. Ta, kako i ne bi bila – hranila sam ga u dva, presvukla, plakao je, zadržala sam se s njime dugo… Muž odlazi na posao. Izvan otoka. Život se lagano pretvara u rutinu, opterećenu strahom od poziva u rat. Najčešće šutimo. Osjećam kako se brine i kako je neza-dovoljan svime. Pa i sobom. Pretpostavljam da se muže-vi-tate u tom razdoblju života zaista osjećaju zapostavlje-nima. Koliko je tu njihove osobne, a koliko naše krivnje, ne znam. No, jedno je sigurno: mi, žene, tad smo skoncentri-rane samo i isključivo na svoje dijete. Neka se nitko ne uvri-jedi, no naša sličnost sa svime u prirodi, sa životinjskim svi-jetom, ovdje doživljava svoje najveće približavanje – barem u sasvim pozitivnom kontekstu. Istovremeno, svakodne-vno se dokazivala i ona sličnost u potpuno suprotnomkontekstu, za koju nisam željela znati jer je činila da se stidim što sam čovjek.

Starije se dijete budi, a čuje se i meškoljenje iz Fili-pove sobe. Počinje novi dan.

41

Zaokupljena sam Matijinim odvikavanjem od pelena. Stavljam ga na ‘‘tutu’’. Nabavili smo mu jednu koja savr-šeno imitira pravu WC-školjku. Ima čak i poklopac koji se podiže i spušta. Ta se i njemu očito sviđa. Filip iz svoje ležaljke s kauča promatra nas dvoje dok se bavimo Matijinim plastičnim WC-om. Bilo mi je bitno naučiti ga neko vrijeme sjediti na njemu. Posjela bih ga, da-la mu slikovnicu ili nešto što mu je toliko moglo zaoku-piti pažnju kako bi se što duže zadržao sjedeći na miru. Najčešće se nije događalo ništa, ali nekako je prihvaćao to sjedenje… Filip nas promatra zainteresirano, pogledom koji nikako ne nalikuje pogledu bebe. Osobito pronicljivo promatra – mene. Ne promiče mi taj pogled. I što bih dru-go? Ustajem i dolazim do njega, fascinirana. – A što ti mene, mudrijašu mali, tako gledaš? Kao da si stari djedica!? On gugutanjem zahvaljuje na mom interesu za nje-ga. Veseli se cijelim tijelom i ciči od sreće. Presretna sam. – Bože, kako si lijep! – govorim mu milijun puta. Matija primjećuje ovu prisnost pa se brzo i on baca na kauč i mazi se oko Filipa pažljivo i nježno. Je li itko sretniji od mene...? Moram ih fotografirati, pomislih. Uzeh fotoaparat u kojemu je u to doba uvijek bilo filma i fotografirah ih i ova-ko, i onako, i gole, i obučene, i presvučene, i zajedno, i po-sebno… Napravih sigurno dvadesetak snimaka… Čudno, inače nisam neki foto-fan!

Potom sam se ponovo nadvila nad Filipom koji je imao nasmijane oči i rekla mu, po ne znam koji put:

42

– Bože kako si ti meni lijep i kako ja tebe volim… Dijete staro tek dva i pol mjeseca podiglo je ruke i kontroli-ranim pokretom pomilovalo me po licu, pri tom gugućući tako umilno i nježno da taj gugut čujem razgovjetno i dan-danas i vjerojatno ću ga uvijek čuti… Zapravo, uvjerena sam kako se on tada oprostio od mene. Da je to bio poz-drav. Vani je još mrak. Zima samo što nije počela. A noć u svojoj veličini i duljini doživljava kulminaciju… Matija je tek nakon što je prohodao otkrio sve čari puzanja i brzog puzanja, pa je posvuda po podu. Ponaša se kao da ne postojim. Ponaša se, kao da je usred igre… s nekim! Svu svoju pažnju sam iz nepoznatog razloga instinktivno uper-ila na njega… liježe na leđa i širi ruke, nožicu prebacuje preko nožice, gleda u plafon (tako barem izgleda), pogle-dom nešto prati i smije se… Čini se da se ludo zabav-lja. Matija se nikad ovako ne ponaša i mene to ponašanje uznemiruje i plaši, dozivam ga… ne obazire se… dozivam ga ponovo… ništa, uzviknem njegovo ime i on se okrene.

Ostala sam bez daha. Moje dijete imalo je pogled ka-kav još nikada nisam vidjela. Znate li što mislim kada kažem da su mu bile zvijezde u očima? A osmijeh… Još se uvijek pitam jesam li tog jutra u liku vlastitog djeteta srela anđela? S kime se je igrao? Što je vidio? ...ostat će gotovo tajna. Go-tovo jer o tome mogu samo nagađati. Sve što mu je dano da vidi bilo je radi njegove male čiste duše i nemogućnosti gov-ora. On je vidio, ali mi tada nije mogao reći, a dok se naučio govorom izražavati, već je zaboravio te dane… to jutro. Filipa.

Sve ima itekakvog smisla! Danas.

43

NJEZIN DOLAZAK

Ne znam koje je doba noći il’ ranog jutra… Svi su mi dani gotovo isti: isti je raspored, iste su radnje. Ne znam spavam li ili sam budna… Netko kuca na vratima… Ma, tko bi? Ta još je noć! Netko doista kuca na vratima… Neka samo kuca, umorna sam, spavam… Netko nervozno i snažno udara o stakla ulaznih vra-tiju… Iskačem iz kreveta, palim svjetlo u hodniku, na veran-di… ne vidim nikoga. Otvaram vrata (čineći pri tom najveću grešku, bar tako vjerujem) i pred vratima, ni na stubištuniti na praznoj ulici, ne nalazim nikoga… Zatvaram vrata. Djeca spavaju, muž spava. Liježem u krevet. Spa-vam i ja.

Ujutro se budim dobro raspoložena. Muž je otišao na posao. Šest je sati i koristim vrijeme dok se Matija ne probudi kako bih oprala suđe… Filip se još ne javlja. Neka, mislim, neka spava, jeo je u dva, možda će malo produžiti, sve je veći pa će i pauze između dva hranjenja postajati sve duljima. U sedam mi postaje čudno što Filip još ne traži ob-rok i odlazim u sobu. Hvatam kvaku. nemam vizije… Ulazim u sobu. Vizija je stvarnost.

47

Filip leži u krevetiću. Hladan i već ukočen. Na vrhu nosića malo krvi. Dižem ga panično, ostajem prestravlje-na, njegovo je lice prepuno tamnih ljubičastih fleka, oči po-luzatvorene (one moje pametne, mile oči…) mutne...

Ne znam što ću… Iz tjelešca se čuje nešto kao krklja-nje – vjerojatno zrak. Nada, tresem ga, zovem, ne vjerujem da se događa to što se događa… Nada umire. Nosim dije-te u naručju i hodam s njime hodnikom kao mahnita,gore-dolje, ne misleći ništa. Ne postojeći. Odjednom se sabirem, vraćam se s umrlim djete-tom u sobicu. Gledam ga i pokušavam doživjeti. Sva svo-ja čula usmjeravam na doživljavanje svog mrtvog djeteta. I uočavam razliku: on je prazan. On je potpuno prazan! ‘‘Ovo’’ nije moje dijete! Moje je dijete strujalo pod mojim prstima. ‘‘Ovo’’ je nešto prazno. ‘‘Ovo’’ je kutija s malo slame unutra! Moje dijete je izišlo iz ovog tijela. Sasvim smireno polažem tijelo u krevetić i prekrivam ga plahtom…

Zima je, predbožićno je vrijeme… Kucam mami o prozor i ona otvara, u čudu me promatrajući kako drh-tim slabo odjevena. – Mama, Filipa više nema… – rekla sam samo. – Znala sam, predosjećala sam ja da će se nešto takvo dogoditi…! – prigušeno je jaukala ona i počela odi-jevati kućni ogrtač. Nisam je pustila u sobu, k Filipu. – Pamti ga onakvoga kakav je bio jučer. Zvala sam

48

49

te radi Matije, trebamo ga na svaki način poštedjeti šoko-va. Ne smijemo pred njim plakati i kukati.

Već sljedećeg trenutka sam na telefonu zovem hit-nu, zovem most da supruga vrate kući… Kao da sam se odjednom našla usred perfidnog horora. Događa li se me-ni sve ovo!? Zašto se meni sve ovo događa!? Jesam li uopće budna? Je li ovo noćna mora? Želim se probuditi!!! Upomoć vrišti iz mene bez glasa! Nemam suza. Ne znam gdje su. Imam samo jednu veliku jamu bez dna – ambis u sebi. Progutao me. Iznutra. I imam, nećete vjerovati, osmijeh na licu! Radi Ma-tije…

Konačno, nakon svega ne mogu se oteti dojmu ka-ko sam upravo ja sama smrti otvorila vrata (iako vjerujem da joj to zaista i nije bilo potrebno kako bi ušla u naš stan). Samo se poigravala sa mnom ili je, zapravo, željela na-vesti me na razmišljanje i na prisjećanje svih znakova ko-je sam odjednom počela shvaćati. Sa zakašnjenjem. Ipak, morala sam i sama sebi priznati kako sam, zapravo, za sve bila pripremana. Danima.

SUOČENJE

Stigla je hitna. U kući tišina. Doktorica pregledava majušno tijelo. Dolazi k meni. – Sad ga možete odjenuti – čujem je kako mi go-vori. – Ne, ja to ne mogu. Molim vas, odjenite ga vi. Nije rekla ništa, mislim da me je pomilovala po kosi, što nikako nisam od nje očekivala, ali mi je puno zna-čilo u tom trenutku. Dala sam joj bijelo odijelce i bijele sa-tenske cipelice. Bio je prekrasan. Moj mali anđeo.

U smrtnom listu pisalo je „asfikcija“. Liječnica je sje-la pored mene na krevet u sobi. Mislim da sam ondje pro-vela čitavo vrijeme njezinog boravka u kući, buljeći u praz-no i pitajući se što sam to učinila svom djetetu koje je dva dana ranije bilo na redovnom pregledu kod pedijatra i sve je bilo u najboljem redu. I nju sam to pitala… Sindrom iznenadne novorođenačke smrti prisutan je oduvijek. Ljudi o njemu malo govore jer otvara rane ko-je teško zacjeljuju i zato što su pred njim nemoćni. Bitno je da se ni u kojem slučaju ne optužujem jer to nisam mogla niti predvidjeti, niti spriječiti. Najvažnije je, a u to moramuvjeriti i supruga, da oboje damo sve od sebe kako Matija

53

ne bi uopće (ili bolje reći: kako bi što manje) osjetio tra-gediju koja nas je zadesila. – Bit će vam teško – rekla je liječnica, – ali mislite na Matiju, on je tako divno dijete. Uhvatila sam se za te riječi kao za slamku spasa. Morali smo maksimalno obuzdavati plač; bio je doz-voljen u samoći, u mraku, lica zarinuta u jastuk… – tamo gdje ga dijete nije moglo čuti. Za njega je sve trebalo iz-gledati kao da se baš ništa nije dogodilo. Obdukcija djeteta nije bila potrebna, osim ako ja to ne želim… jer „ona sobica u kojoj je dijete umrlo, puna je ljubavi“ – tako je rekla doktorica, a nakon toga sam plakala dugo i gorko... Uto je došao i moj suprug, posve izbezumljen…

Rijetki su znali za dramu koja se tog jutra događala na krčkom mostu. Radnici su putovali na posao u brodo-gradilište Viktor Lenac, kadli se dogodio poziv. Moj poziv. Koliko je sudbina, zapravo, okrutna prema nekim lju-dima svjedoči činjenica da je prvi vijest o smrti naše bebe saznao, te tako i onaj koji je to trebao priopćiti mojem su-prugu, bio čovjek koji je i sam na vrlo tragičan način izgu-bio vlastito dijete. Kasnije sam čula da su mu se u trenutku dok je sa-znavao što treba priopćiti mom suprugu ‘‘presjekla koljena’’te je pao na asfalt, vjerojatno pokošen i vlastitim iskustvom koje mu se tog jutra tako snažno vratilo, nošeno hladnim dahom bure i mojim telefonskim pozivom. Ovo je prenese-no kako sam čula, nikada o tome ni s kim nisam više raz-govarala.

55

SPROVOD

Čovjek je u životu pripreman nekako na sve nedaće, jedino niti jedan roditelj nikako se i ni pod kojim uvjetima neće moći pripremati za sprovod svog djeteta. To, jedno-stavno, nije prirodno. Uvijek računaš na neki red, iako znaš da smrt nikad nije birala i da tog reda, zapravo, nema… no radi straha i zbog ljubavi koju osjećaš za svoje dijete, radi-je ćeš odabrati odbacivanje takve mogućnosti. Ta nismo valjda ludi pa da još i izazivamo sudbinu!

Ipak ja sam u životu morala ‘‘odraditi’’ i takvu mračnu epizodu. Mali lijes bijele boje, moj anđeo u njemu… Ne znam koliko sam dugo stajala pored njegova odra mazeći mu hladnu ručicu koja mi se tada više i nije činila toliko hladna, mazeći mu lice, kosicu, ljubeći mu nosić… Ljubi-časte mrlje sasvim su nestale s lišca i povukle su se neg-dje niže, iza ušiju… Sva je soba bila bijela, sve komade namještaja prekrila sam bijelim satenskim stolnjacima. Kre-vet smo odmah izbacili – nisam ga željela više nikada vi-djeti. Suprug ga je odnio u Crveni križ. Odar je bio stol za presvlačenje na kojem sam ljubila svoju djecu, na kojem sam im ljubila one male nožice. I on je bio prekriven. Sve je još mirisalo na nježna bebi-ulja i na sretan događaj rođenja od kojeg su prošla tek dva i pol mjeseca. Uokolo su treperile svijeće… Ljudi, naročito žene koje su dolazile u kuću pohoditi

59

malenog pokojnika, nisu uspijevale suzdržavati vrisak. Na-ša je kuća bila puna tuđih jauka. Matiju sam sklonila kod susjeda, a sama sam bilabezosjetilna. Tupa. Željezna. Plakala sam samo s njime na-samo i govorila mu koliko je lijep i koliko ga mama voli. Na-stojala sam svaki od tih posljednjih zajedničkih trenutaka provesti s njime. Monotoniju uplakanih prolaženja kroz stan, razbila je susjeda koja je došla s cijelom četom klinaca, svojih unuka. – Ne puštajte djecu tamo! – rekao je netko. – Ma zač!? – pobunila se ona – Neka dica vide anđe-la! Za dicu je dobro da vide anđela! Osupnula me njezina odlučnost i njezin stav prema mome mrtvom djetetu. Napokon netko tko razumije, po-mislila sam, premda tada još ni sama nisam baš ništa ra-zumjela. Mislim da sam nakon te crtice bila još tužnija. Htjela sam pitati Boga zašto je baš mene našao ‘‘častiti‘‘ na ovakav način!? Zar me nije ‘‘počastio’’ već previše puta u životu? Onda sam se sjetila kako je negdje zapisano da će Bog dati svakome križ one veličine i težine za koju je siguran da ga ta osoba može ponijeti i nositi. I tada sam se u sebi zahvalila Bogu na ukazanoj mi časti i tolikom povjerenju da mi povjeri sigurno najteži križ za majku; da mi namijeni isti križ kojega je morala podnijeti i Isusova ma-jka… Tu sam pronašla mir s Bogom. On ne griješi. Hoću li ću to ikada sasvim shvatiti i prihvatiti – teško je znati.

Nekako u isto vrijeme stigao je netko iz Rijeke s raz-vijenim fotografijama fotografiranim samo nekoliko dana – ranije. Možda i jučer? Sad je nevažno... Pitao me je želim li ih pogledati i ako želim neka izaberem jednu za osmrtnicu

60

61

Stresla sam se na spomen te riječi koja nikako ne paše uz bebu staru dva i pol mjeseca. Da, svakako ću pogledati slike. Na njima su moja djeca. Moj Filip živ, vedar, maše ručicama i smije mi se… Ali, što je ovo!? Na svakoj fotografi-ji na kojoj je Filip – pokraj njega je i nešto bijelo, prozrač-no, koprenaste strukture… Nešto nalik krilima leptira. Ne može biti bljesak sunca jer su fotografije snimane u sta-nu, dok je vani još bio mrak. Nije niti greška na filmu –one ostavljaju sasvim drugačije mrlje. To je… to je ONO s čime se Matija zabavljao u igri onog jutra. TO je bilo tu ali ja nisam mogla vidjeti, a Matija je. Jer djeci je dozvoljeno, a nama nije. Djeca, znaju čuvati tajne. Djeca su nebu osobe od povjerenja!

Divan je dan svanuo krajem prosinca, kao da nam je nebo upravo njime željelo prikazati s kojim se veseljem pripremilo za Filipa. Ne sjećaam se gotovo ničag sa spro-voda, osim jedne sitnice iz mrtvačnice gdje su se pono-vo redali ljudi koji nam još nisu bili izrazili sućut. Ovo je svakome izuzetno teško, jer nitko ne može odvojiti pogled od sasvim malog bijelog lijesa na odru… To je tako ne-stvarno. Ne sjećam se lica, možda ponekog para cipela koji su se izmjenjivali ispred mog tupog pogleda u tlo. No, sjećam se kada si ti ušla, Katarina. Sjećam se tvoga dubokog uzdaha, teškog poput jata mokrih ptica, otežalih krila… Ispunio je mrtvačnicu, prošao kroza me i jedino sam tada podignula glavu. U rukama si držala mali bu-ketić bijelog cvijeća utopljenog u baby blue til. Najmanji buketić kojega sam u životu vidjela i nikada, ni prije ni poslije, nisam vidjela nešto tako lijepo… Sjetio me je tvoga

slatkog lica kad smo bile male i kad su se naše none bo-jale da se ne utopimo u bunaru na terasi… Sjećam se i nas: zagrlili smo se čvrsto kao onog dana kad nam je matičar rekao da se smijemo poljubiti i tako zagrljeni, kao zauvijek zanijemjeli, bespomoćno smo gledali kako bijeli lijes s našim djetetom spuštaju u crvenu zemlju… No, onda mi je sinulo kako, zapravo, u lijesu nije naše dijete, nego tek njegova ‘‘odbačena ovozemaljska košulja’’, u što sam se uvjerila držeći mrtvo tjelešce u rukama poput prazne kutije… Tako sam se pomirila i sa zemljom. I baš kao što bi rekao Forrest Gump: ‘‘To je sve što ću o tome reći.’’

63

PRAZNINA

Vrijeme pred sprovod i sam sprovod, vrijeme je svo-jevrsne ‘‘euforije’’. U njoj ne stižete previše razmišljati i dojma ste da se ‘‘dobro držite’’... No, već dan poslije do-čeka vas suočavanje – s velikim, praznim NIČIM.

Stojim usred svog stana koji mi nikad nije izgledao veći i razmišljam zašto mi je trebao toliki stan i kako je to odvratan prostor koji se u svoj toj veličini, zapravo, stišće oko mene i hoće me ugušiti. Ne želim stan, želim svogFilipa! Ne želim ništa, hoću svoje dijete. Grudi mi bubre, mo-ram nahraniti svoje dijete, sigurno je gladno u onoj groz-noj zemlji. Dajte mi moje dijete!!! Izdajanje nad sudoperom, po svom psihološkom učinku, ravno je mučenju iz nacističkih logora. Propadala sam. Pored zdravog razuma, propadala sam psihički od praznine koju nitko, u ovoj situaciji čak niti moje drugo dijete, nije moglo ispuniti. Svud oko mene – miris smrti. Sad sam ga bila i više nego svjesna.

Nakon agonije koju sam prolazila izdajajući se i ba-cajući vlastito mlijeko u slivnik, pri čemu sam redovito gor-ko plakala, susjeda ili moja mama dovele bi Matiju koji biveselo čavrljao. A onda smo pjevali. I tata i ja. Pjevali smo

67

68

sve pjesmice kojih smo se mogli prisjetiti. I igrali smo se. I smijali kao ludi… Možda smo tada privremeno i bili ludi. Možda smo tako i ostali normalni – prepuštajući se ludilu da nas nakratko preuzme. Svakako, Matija je bio ključna osoba i razlog koz-mičkih razmjera, radi kojega sad možemo reći kako je sve to vrijedilo!

Još sam nešto iz svega ovog naučila: ništa materi-jalno na ovom svijetu nema vrijednost. Samo umjetnu i na-metnutu. Ništa čovjeku, kad mu duša umire i biva prazna,ne može tu dušu ispuniti. Ništa materijalno. Nikakav novac. N-i-š-t-a. Nula. Osim, možda, nešto u čemu je sadržana duša nekog drugog…

Osim, možda – KNJIGA!

PLAVE PtIcE(David W. Frasure)

73

Najgore je bilo boraviti u kući zbog stravične praznine koja je u njoj vladala. Možda i radi Božića za kojega smo se već bili pripremali – nas četvero, no pred sam blagdan doživjeli smo prisilnu sudbinsku amputaciju dijela sebe i sam pogled na umjetno blještavilo posvuda dodatno je so-lio još previše svježu ranu. Neprestana potreba za boravkom na Filipovom gro-bu bila je izrazito snažna. Idemo pogledati gore li svijeće; Filip ne bi volio biti u mraku… Matiju smo redovito vodili sa sobom i polako mu priopćavali zašto smo tu. Kasnije je dijete za blagdan Svih Svetih vodilo cijelu vrtićku skupinu i svoje tete-odgojiteljice na Filipov grob te su dječica ondje Filipu palila svijeće. Zanimljivo je u svemu tome da Matija nikada nije pi-tao za brata, niti ga je spominjao od dana njegove smrti. Je li njemu onog jutra bilo sve već objašnjeno? Kako god, on se činio sasvim zadovoljen tim pojašnjenjem. Sve drugo što smo mu mi govorili – govorili smo mu samoinicijativ-no, iz vlastite potrebe, a ne zato što bi nas on nešto pitao.

Kako pobjeći vremenu kojega je odjednom previše? Kako ispuniti prazninu? Kako pobijediti muk koji se naselio između nas?

74

Predložila sam da se spustimo do knjižare. Bio je to isprva samo razlog za izlazak iz kuće; no odabrat ćemo si i knjige kojima ćemo kratiti vrijeme do Sv. Tri Kralja, do ka-da smo željeli biti kod kuće radi blagoslova doma. Nakon toga smo jednostavno morali pobjeći s otoka i iz ‘‘kuće strave’’, što dalje, toliko daleko koliko god se to pokaže potrebnim... Biramo knjige na policama… Nisam poremećena. Užalosti jesam, ali nisam ‘‘skrenula mozgom’’, no ta je knjiga sama doletjela u moju ruku. Niti sam kad čula za nju, niti sam za nju znala, ona je došla k meni, sama. Ili mi ju je netko svojom nevidljivom rukom dodao…?

U jedno poslijepodne pročitala sam ‘‘Plave ptice’’ i ni-šta više nije bilo isto. Odmah sam se vratila u knjižaru i – sada s namjerom – kupila još jedan primjerak za roditelje. Toj knjizi dugujem svoj emocionalni oporavak. Da me pitate zašto, nemam pravih riječi objašnjenja. Knjiga je sa-mo još jedan u nizu fenomena ‘‘s one strane’’ koji su mi se događali. Knjiga me je spasila. Drugi je možda nisu doži-vjeli na isti način, no ona je ipak misteriozno doletjela upra-vo u moje ruke, zar ne!? Ja sam je doživjela.

Tad sam progovorila. Silna je bila potreba reći što mi se događalo. Objasniti svoju ‘‘pripremljenost’’ i sabranost kojoj su se mnogi čudili. Nisam bila zadovoljna time što ka-zujem priču svojima kod kuće. Nisam bila zadovoljna sve

75

do dolaska svećenika koji je smireno slušao moje izlaga-nje, na čemu ću mu doživotno biti zahvalna i još smirenije odgovarao na moja, nekome bi se činilo, luckasta pitanja, poput onoga: je moguće da se Matija igrao s anđelom u našoj kući?

Da, moguće je. Matija je mala čista duša, potvrdio mi je svećenik i možda nije bio u pitanju ‘‘anđeo pridoš-lica’’. Naime, moguće je da je Matija imao kozmičko isku-stvo oproštaja sa svojim bratom, komunikaciju na višoj ra-zini od one koju mi možemo i zamisliti. Moguće je… Iako ništa ne možemo sa sigurnošću tvrditi.

A što su zapravo tvrdnje čovjeka? Koliko su uopće bitne i vjerodostojne čovjekove tvrdnje? Napose, čovjek je, zapravo, velika neznalica uvjerena u vlastitu veličinu. Čo-vjek je rob vlastitog licemjerstva. Kunemo se u to da smo vjernici… Čemu onda tolike suze na sprovodima? U što mi to vjerujemo? Ili možda bolje: u što ne vjerujemo? Ne tražim čvrste dokaze, dovoljno sam svega vidjela i osjetila i nitko me nikada neće moći razuvjeriti. Tijelo i du-ša su dva naša dijela: tijelo je onaj dio koji je namijenjen reciklaži, ‘‘ potrošni‘‘ dio. Duša je pak onaj dio koji čini nas same unutar znaka beskonačnosti. Onaj dio kojega nije moguće razgraditi. Onaj od kojega počinje naša svi-jest o sebi: o nama koji JESMO.

bIJEg

Trenutci s knjigom i oni razgovora sa svećenikom bili su početak kraja moje utučenosti. No, ne i razmišljanja o svemu, ne i stalnog hoda s Filipom u pogledu. Njegovo mrtvo lišce dugo je vremena bilo koprena na mojim očima. Prvo sam vidjela njega, a tek potom cestu kojom hodam i sve što me okružuje. Razgovarala sam s ljudima gleda-jući ih kroz Filipa... Bojala sam se da će me ta slika mog mrtvog djeteta proganjati doživotno i da nikad više neću vidjeti jasno.

Bijeg iz kuće i dalje je bio nužno potreban. Jedva smo dočekali blagoslov kuće i još dok se svećenik spuš-tao stubištem pohrlili smo dograbiti unaprijed pripremljene stvari. Pozdravili smo se sa starcima: – Pazite nam na grobić… Naravno da hoće, jer bio je njihov koliko i naš.

Prije odlaska iz grada još smo jednom pohodili svo-je sveto mjesto. – Filipe, oprosti što te ostavljamo samoga, no tu će biti baka i dede i pazit će da se ne ugase svijeće. Mi mora-mo otići na neko vrijeme kako bismo ozdravili od tuge za tobom i od netrpeljivosti prema našem stanu. Znaš da tevolimo.

79

80

Mislim da smo se tada zaista oprostili s Filipom. To je bio korak k oslobađanju njega. Napokon smo ga uspje-li ostaviti u miru.

Sljedećih mjesec dana proveli smo u Istri. Boravak kod brata bio mi je melem za dušu. Uspjela sam se rege-nerirati, a i dečkima je promjena ambijenta godila. Nas troje – kao Sveta Obitelj u bijegu pred tamom koja se bila nadvila nad nama. Što je najvažnije, ponovo smo razgo-varali o životu, a ne o smrti. Ponovo smo planirali – buduć-nost.Naravno, Filip je i ovdje bio s nama, ali kao dio nas kojega se volimo sjećati, o kojemu možemo pričati.

Matiji smo kupovali igračke i slikovnice. Filipu – sedefaste leptire...

ŽIVJEtI SE MORA

Unatoč mojoj zamisli i našem bijegu, povratak kući bio je novo neugodno iznenađenje. Čim sam ugledala na-šu kuću, koja mi se činila sasvim beživotnom i obavijenom tugom, pomislila sam kako bi najbolje bilo okrenuti automo-bil i vratiti se kod brata. Ludost! Ali činjenica jest da me je ponovni susret s našom kućom prestravio. A mislila sam da sam nešto postigla! Nakon dugih noćnih razgovora i razmišljanja, a kako je poduzeće mog supruga evidentno propadalo kao što je sve oko nas propadalo, pala je odluka: ja se vraćam na posao, a on će ostati kući i čuvati Matiju. Matija je sad već dovoljno velik da nije prezahtjevan. Mama je uvijek u bli-zini. Prijat će im biti zajedno. Na koncu smo tako i učinili. Imali smo napokon osje-ćaj da se nešto pomiče i da smo stigli do točke na kojoj po-činje naš ‘‘novi život’’ – ‘‘život nakon Filipa’’.

Sjećam se da sam nekom prilikom u automobilu, s nekim posebnim optimizmom, rekla suprugu kako imam osjećaj da je Filipova smrt bila prekretnica. Bili smo, iz svih aspekata promatrano, svakako u vrlo teškom razdoblju, no ja sam bila puna neke nove nade i željela sam da se i on tako osjeća. Jer – živjeti se mora. Treba ispuniti svoju svr-hu; nitko od nas nije se slučajno našao ovdje.

85

SAN

89

Spomenula sam svoju bojazan da ću čitavog života biti proganjana likom svog mrtvog djeteta. No, kako su da-ni prolazili, kako je vrijeme odmicalo, blijedjela je slika mrt-vog lica, a u sjećanja su mi sve češće navirali prizori na-smiješene bebice, gugutanja… naročito onaj posebni gu-gut za kojega ću uvijek tvrditi da je bio oproštaj od mene, zajedno s onim zapanjujućim milovanjem mog obraza.

Snovi me nisu mučili. Kroz čitavo vrijeme od dana Filipove smrti spavala sam sasvim dobro, bez potrebe za ikakvim tabletama, i nikad ništa nisam sanjala. A tad je stigao dan Filipovog prvog rođendana...

Bila sam tužna. Duboka mi je tuga pritiskala grudi, pogled mi je stalno bježao prema kalendaru, a ja sam žali-la što ću nakon posla morati ići na groblje upaliti svijeću, umjesto da pušemo u prvu svjećicu na torti. Bila sam najtužnija mama na svijetu tog dana. Ni-sam ni sanjala da bih se nakon toliko vremena mogla osjećati tako bijedno. Što je najgore, ponovo sam počela u mislima prevrtati mogućnost vlastite krivnje. Kakva sam ja to mama kad mi je par metara od mene umrlo voljeno dijete, a ja to nisam spriječila!? Ne valjam, ništa ne va-ljam i zato se to meni i dogodilo! Nikad ni za što nisam bila

sposobna, a kamoli za dijete koje je tako velika odgovor-nost! Bio je to pravi recidiv samookrivljavanja, tuge, tugo-vanja, beznađa... kao da se sve spoznaje i sve doživljeno ruši oko mene poput kule od karata, a ostala sam samoja – krivac.

Ovo je bilo nešto posve neočekivano i vratilo me je na početak. Trebalo je ispočetka slagati djeliće sebe. Po-novo usvajati već ranije usvojene i zagubljene spoznaje. I prihvatiti ih. I tad se, usred tog kaosa, dogodio san.

U snu, spavam u sobi u kojoj smo spavali odmah na-kon useljenja u svoj stan. Na krevetu je moja omiljena nje-žna posteljina s plavim cvjetićima koju mi je mama kupila još dok sam bila mala djevojčica i roza deka. Odjednom se vrata sobe otvaraju, u sobu ulijeće svekrva i glasno me do-ziva imenom. Bunovna sam, čudim se njenoj vici i nije mi jasno za-što me uopće budi. – Brzo, stani se, mali plače! Lačan je, rabi ga podojit! – Ma, ča to govorite, ja Matiju ne dojin već leto dan! – Ma, ne Matija, mali plače! Ustajem i uopće mi nije jasno o čemu ona govori i što se događa. Navlačim kućnu haljinu i, vezujući je, dola-zim u dnevnu sobu. U njoj – mali dvosjed cvjetnog uzorka kojega smo već odavno nekome dali, a usred tih cvjetova – Filip! Maše ručicama i nožicama, izvija tjelešce, ljuteći se baš onako kako je to radio dok sam ga presvlačila.

90

92

– Filipe, pa što ti radiš ovdje!? – bio je to uzvik pun iznenađenja. – To nije moguće, ti si mrtav! Djetetovo lišce poprimilo je sasvim drugi izraz i sada se smiješio. A onda je progovorio: – Ne, mama! Živ sam, itekako!

Buđenje je bilo trenutačno. Zapravo, uopće nisam si-gurna je li to bio klasičan san ili se stvarno zbilo, jer bilo je stvarno, toliko stvarno da dugo nisam mogla doći k sebi. Bilo je bremenito atmosferom. Bilo je doživljaj!

Prvi put knjiga, ovaj put proživljeni san. I ponovo po-treba za razgovorom...

Radim s istim čovjekom od prvog svog radnog dana. Na poslu smo zajedno ostarjeli. Vjerojatno radi te činjeni-ce, naš je odnos više prijateljski negoli poslovan i imala sam silnu potrebu ispričati mu što sam ‘‘sanjala’’. Slušao je, oči su mu se ispunile suzama... – A sada ću ja tebi reći što se meni dogodilo one no-ći kad je tvoj Filip umro. Strašno sam loše spavao, vrtio sam se po krevetu, znojio. Zapravo sam bio usred noćne more u kojoj je sasvim mala beba divlje vozila neki ogrom-ni motor našom ulicom. Istrčao sam na ulicu i pokušavao ga uhvatiti, ali nisam uspio. Na motoru je bio... tvoj Filip. I tad se zagrcnuo od suza. – Nisam ga mogao uhvatiti, bio je prebrz! Probudio sam se prestravljen, u trenutku kada se motor u snu vratio. Bez malenog vozača. Pogledao sam na sat, bilo je upravo

ono vrijeme u kojem je Filip umro. Toliko me uznemirio taj san da sam ujutro, prepričavajući ga ženi, imao grozan predosjećaj da ti se nešto dogodilo. Jedino što sam tada osjećao bila je strašna potreba vidjeti te, čuti kako si, kako ste ti i suprug... Došavši na posao čuo sam što vam se do-godilo. Nisam mogao vjerovati jer, sjećaš li se, samo par dana ranije bili smo vam u posjeti i nismo uspjeli vidjeti Fi-lipa; spavao je i nismo ga željeli buditi.

Zanimljivo je kako je baš moj kolega doživio nago-vještaj moje tragedije, a nije nitko tko mi je puno bliži ili tko mi je srodnik. Međutim, počnemo li razmišljati u pravcu prihvaćanja nepostojanja slučajnosti u životu i pri-hvatimo li činjenicu da nitko nije slučajno dolutao u naš život, stvari postaju puno jasnije.

Sjetimo se: uz ovo tijelo koje je namijenjeno reci-kliranju, ide i pripadajuća duša. Tijela se mogu i nikada ne vidjeti, ali dušama takvi susreti i ne trebaju. Tko zna otkad se one već poznaju!?

93

ItEKAKO!

97

U svakom slučaju, meni je nakon razgovora s kole-gom laknulo. Bila sam mu i uvijek ću mu biti zahvalna za ispričani doživljaj u snu. Očito je da su i drugi imali vizije. A dijete mi se javilo na prvi rođendan prekrasno, onakvo kakvo ga pamtim. I reklo mi je da je živo – ITEKAKO!

Po načinu na koji je Filip izgovorio riječ ‘‘itekako’’ shvatila sam da u njoj mora biti sadržana čitava suština njegove poruke meni.

ITEKAKO! Ako je netko samo živ i to je njegovo ‘‘prirodno’’ stanje, reći će jednostavno: ‘’Živ sam.’’ Ako je netko bio u neočekivanoj opasnosti i iz nje je izvukao živu glavu, ali je pritom nastala panika i pomut-nja onih koji su se na mjestu događaja zatekli, taj će – da bi smirio situaciju – vikati: ‘’Živ sam! Živ sam!!!’’ međutim, tvrdnja: ‘’Živ sam, ITEKAKO!’’ – to je ne-što što nam potvrđuje da je osoba koja izgovara te riječi življa od nas živih. U tom ‘’itekako’’ nalazi se sva sadržajnost života svih nas zajedno, koji mislimo kako smo živi.

To je bila moja interpretacija riječi mog mrtvog dje-teta. Tako sam ja to interpretirala sebi. No, onda mi je u život ušla još jedna duša: djevojka čiji je dečko stradao u pro-

98

metnoj nesreći. Moj je slučaj već daleka prošlost, njezin je još prilično svjež. Kad se dvije ranjene duše nađu zajedno (one se, naravno, skupa nisu našle slučajno) – zasigurno će uskoro pokrenuti temu koja ih povezuje... Ispričala sam joj o svom snu i o onome što mi je di-jete reklo, želeći je utješiti. Gledala me je širom otvorenih očiju i rekla: – To nije moguće! I meni je moj dečko rekao isto to!

Ispričala mi je svoj san u kojem se dečko sigurno došao oprostiti od nje, jer su bili mladi, puni planova, a onda je, u jednom jedinom trenutku, sve nestalo u kršu automobilske nesreće... Došao je dobro raspoložen. Po-put mene, i ona je njega iznenađeno upitala što radi ovdje, kad je mrtav? –Ti misliš da si ti živa, ali zapravo ne možeš znati što to znači pravi život. Živ sam ja, ITEKAKO! Sad sam i ja ostala bez riječi. Gledale smo se, smi-jale smo se i plakale istovremeno. Nismo pričale; i bez ri-ječi sve smo znale. Ne moram posebno naglašavati kako je ta osoba uskoro nestala iz mog života jednako tako naglo kako je u njega i ušla i više nemamo nikakvih kontakata. Njezina i moja duša ispunile su svoje zadaće jedna prema drugoj i sad, kad smo došle do zajedničke spoznaje, nije više postojao razlog da se više zadržavamo i ‘’gubimo vrijeme’’ zajedno. Na nama je – utješiti druge ranjene duše koje još nisu čule riječ ‘‘ITEKAKO’’.

Ili je nisu prihvatile kao značajnu.

NAKON tRINAEStGODINA

103

‘‘Nakon trinaest godina’’ je – sada. Pišem ovu priču sjedeći upravo na mjestu na ko-jem je Filip preminuo. Sobu smo kasnije prenamijenili i pretvorili je u radnu. Ovdje su računalo i četiri gitare, u ovoj se sobi pišu pjesme i priče, u njoj se često svira i pjeva. Ova je soba puna pozitivne energije i inspiracije. U njoj su često djeca – tuđa djeca, muška djeca koja bi htjela naučiti svi-rati gitaru. Ima ih više, ali svima je ime – Filip! Dok pišem, čekam svog velikog dugokosog sina (ko-ji me je, u međuvremenu, prerastao) da se vrati iz škole i silno me zanima je li uspio popraviti ocjenu iz matemati-ke s kojom stalno ima problema. Suprug je na poslu u poslijepodnevnoj smjeni. Već par godina ima bend; napokon je pronašao sebe i napo-kon je zadovoljan sobom. Starci su u prizemlju, dobro su. Nitko se nije zabo-ravio smijati – to mi se, nekako, čini najvažnijim. Ne, za Božić nikad ne stavljamo vanjsku dekoraciju. A ja... Puno sjedim za ovim stolom, pišući. Doživje-la sam još puno sudbinskih susreta nakon Filipa i svaki me je uvijek iznova još jače učvršćivao u uvjerenju kako ništa na ovome svijetu nije slučajno... Zanima me sve što ima veze s ljubavlju prema čo-vjeku, zanima me sve što nazivamo ‘’nadnaravnim’’ i što

104

podsjeća na ono čemu sam i sama mogla svjedočiti.

Da, i danas često pomislim kako bi divno bilo dočeki-vati iz škole dva zgodna dečka koja bi bila savršeni bratski tandem. Dobna razlika među njima bila je samo sedamna-est mjeseci; danas bi vjerojatno bili poput blizanaca. Mo-ji sinovi. Na žalost, nije tako bilo suđeno.

Unatoč svemu, na određeni se način smatram sre-tnicom, koliko god to nekome, nakon svega, može zvuča-ti i potpuno suludim. Naime, pripadam onom dijelu čovje-čanstva koji život dijeli na dvije cjeline: do neke točke i od te točke. Svoj život dijelim na život prije i život poslije Fi-lipove smrti.

Vjerujem da većina ljudi na ovome svijetu (ili pre-ciznije: u ovom životu) također dobije određeni ‘’mig’’ ili ‘’znak’’ (kako je kome drago), a možda čak točnije rečeno: svojevrsno ‘‘upozorenje’’ o nekoj svojoj pogrešnoj puta-nji kroz vrijeme. Sklona sam tvrditi kako vrijeme stoji kao konstanta u svemiru, a mi prolazimo kroz njega (poneki i mimo nje-ga; o tome upravo govorim). Ja sam (a kako moju sud-binu sa mnom dijeli i čitava moja obitelj, onda smo to za-pravo svi mi) upozorena vrlo upečatljivo i takav ‘‘znak’’ ili ‘‘mig’’ nisam mogla ignorirati niti ga ostaviti kao nekakav usputan, ‘‘obični’’ događaj kojeg više nećemo spominjati, kojega je najbolje što prije zaboraviti i o kojemu više ne-ćemo razmišljati. To, jednostavno, nije bilo moguće.

Kao zaključak – vjerujem da je Filip još kao nero-đena duša bio upućen upravo meni i da je izabrao da mu baš ja budem mama. Vjerojatno je procijenio da ću se moći nositi s njegovim poslanjem. I koliko je god bilo teško i bolno, sretna sam što je upravo mene izabrao za svoju mamu i što smo se ipak uspjeli upoznati. Vjerujem da postoji sudbina. Možemo je nazivati kako god hoćemo. Možemo zamisliti da je to zacrtani put svakog pojedinca koji je na ovaj svijet došao sa svojim posebnim zadatkom ili iz nekog osobitog razloga. Zanim-ljivo je kako odgovore na svoja zbunjujuća pitanja dobi-vamo na neke neobične načine i kako ih ne primjećuje-mo ili ne prihvaćamo, premda ta pitanja nikad nećemo prestati postavljati.

U noći kad je moje dijete umrlo, ovdje, na Otoku, održavao se božićni koncert. Nastupala je jedna naša pjevačka diva. Sve je trebalo biti svečano i radosno, no pjevačkoj je divi tijekom njezina nastupa javljeno o osob-noj tragediji u njezinoj obitelji. I u toj je tragediji strada-lo dijete – djevojčica imenom Klara. Trebam li reći da bismo, da sam umjesto Filipa rodila djevojčicu, malenoj nadjenuli ime Klara...!?

Zahvalna sam Filipu što mi je javio da je živ – ite-kako. To mi je dalo novu snagu i nadu u ponovni susret s njim. Tad ćemo nadoknaditi sve ono što ovdje nismo stigli jedno drugome dati.

106

107

Svih ovih godina naučila sam da vrijeme ne liječi rane, ali i da ćemo, prihvatimo li svoju sudbinu i svoje po-slanstvo na ovome svijetu, lakše prijeći taj svoj zacrtani ži-votni put, ma kako i koliko izranjavani bili. Također, naučila sam da je ljubav najveća snaga ži-vota i da prava ljubav ne poznaje kraj ni u kojem obliku. Ljubav je naša vječna spona i veza s dušama koje su dio nas, a tjelesno nam nisu blizu. Naposljetku, ne rekoh li već kako je naše tijelo – samo tijelo?

I konačno, već dugi niz godina uvjerena sam da na katu na kojem ja živim neke duše svakih deset godina organiziraju ‘’banket’’… No, to je već neka sasvim dru-ga priča...

108

POGOVOR

Ljubav voli zauvijek

Poznata pjesnikinja i nagrađena prozaistica Elfrida Matuč-Mahulja odlučila se pred čitatelja iznijeti jedan sas-vim osebujan rukopis: “Smrt je baby blue / Živ sam iteka-ko!”, evoluciju jednog života koji je u svom iskrenom stvaralaštvu, nastanku i nestanku doživio svoju puninu, pri-vidno ostavivši prazninu, ispunjenu metafizičkom tvarnoš-ću. Naime, tema njezinog djela noćna je mora svakog rodi-telja, službenog naziva: sindrom iznenadne dojenačke smr-ti, u narodu poznatije kao “smrt u kolijevci”. Već u predgo-voru, na samom početku knjige, autorica kaže da je treba-lo proći trinaest godina da knjiga o smrti sina sama posloži stranice ispisane potresnom istinom svakog slova i znaka. Knjiga tako počinje te završava poglavljem “Nakon trinaest godina”. Daje nam znati da su čak i praznine između riječi boljele, kao što bole grudi majke koja još ima mlijeka, a ne-ma više tople, slatke, žive ‘‘posude’’ koja će to mlijeko u sebe zaprimiti. Osobna tragedija, koja postaje temeljni motiv ispovi-jedi “Smrt je Baby Blue / Živ sam itekako!” na vrlo suptilan, nježan i mudar način postaje pobjeda nad besmislom i crni-lom koju takva situacijska narav, uobičajeno, u svijetu nudi. Premda je stil pisanja jednostavan i protočan, realis-tičan, pa čak bismo mogli reći – filmičan, one praznine za koje smo rekli da sadrže gorčinu i strahove, jasno obzna-njuju da se knjiga može iščitavati na više razina. Autorica je naglasila da je namjerno “uklonila sve detalje i didaska-lije koje bi odvlačile pažnju s osnovne ideje” i doista je us-pjela u nastojanju da se pažnja usredotoči na bitak priče, srž središta motivacijskog subjekta – na dušu duše njezi-ne: malog Filipa. Prividna smirenost prvih od petnaest poglavlja emo-

109

tivno nas uvode u nenaglašenu kružnu strukturu: “Sreća” – izvor majčinskih očekivanja, zatim “Sudbina” i “Vizije” u ko-jima zla slutnja ima tek zapah čudnog mirisa kojemu ne možemo odrediti izvorište, no s “Njezinim dolaskom” nago-vještaj smrti više nije paradigma sna i “Bapskih priča”, ne-go bolno “Suočenje” od kojeg valja i pobjeći (“Bijeg”), jer – “Živjeti se mora”. “Itekako” se živjeti mora, pa i živjeti pišući o vlastitoj tragediji, ukoliko se zna da će svjedočenje pomoći onima koji su prošli sličnu Kalvariju. Jer smrt je djeteta Muka, a samo duša koja u potpunosti pripada Bogu može Mu za-hvaljivati na povjerenju da je sposobna nositi taj najteži križ za jednu majku, jer zna da će je Otac u njezinim pa-dovima i podići. Nisu slučajna ni imena njezine djece, mali apostoli ljubavi i žrtve: Matija i preminuli Filip. Kao što svi-jet računa vrijeme na “prije i poslije Krista”, tako autorica dijeli svoje vrijeme na “prije i poslije Filipa”. Premda spoznaje da vrijeme neprestano traje kroz svoja sjećanja i slutnje, jer kaže: “Sklona sam tvrditi ka-ko vrijeme stoji kao konstanta u svemiru, a mi prolazimo kroz njega...” (str. 104), autorica dopušta da i mi posta-nemo dio njezinog negdašnjeg vremena kojem se može-mo vraćati u više navrata, jer odabrana je estetika usklađe-nih, nježnih tonova (poput boja zidova dječje sobe). To su sadržajne, svijetle, nježne i tople rečenice, jer je Filip bio duša spoznanja i radosti, ostavio je tragove pune osmijeha i nade. Znakovito je da je njegova dječja soba postala maj-čina – radna. Kratak život djeteta oplemenio je mnoge u obitelji, a sad, evo, i nas koji smo ga upoznali preko ove duboke, duhovne, poticajne majčine uspavanke za sina (itekako živog!, jer duša je vječna – radosna u onih koji zahvaljuju Gospodinu!). Između tih naravnih redaka, sasvim ćemo jasno pri-mijetiti vrlo kratke rečenice koje se sastoje od jedne jedine

110

riječi, jer dvije – bile bi preteške. To je nova razina koja ostaje zatvorena, stisnuta, zgrčena, ‘‘neljubazna’’, kratka, ali vidljiva i opora, koja govori više od onih raskošnih i dugih rečenica, jer progovara o bolu. Ne nudi ‘‘šamanske lije-kove’’ protiv patnje, nego govori o “prihvaćanju”, prepušta-nju vlastite rane na brigu i skrb Onomu koji može svaku suzu s lica otrti, a ujedno je i Liječnik. Suobličiti djetetovo trajanje prema važnosti računanja “svetog” vremena znači preoblikovati vlastiti život po okos-nici koja je najvažnija u određivanju prošlosti – koja kao da teško “prolazi”; sadašnjosti koja se proteže na “trinaest go-dina”; budućnosti koja vidljivo dolazi po uzrastu i visini si-na Matije, sedamnaest mjeseci starijeg od onoga koji je s osmjehom anđela otišao. Kako je autorica rekla: “Danas bi vjerojatno bili poput blizanaca.” (str. 103). Povrh ovih razmatranja o životu djeteta autorica, za-pravo, pomljivo za cilj ima osnažiti, osvjedočiti, ovjekovječiti roditeljsku Ljubav kao Onu koja ostaje, Onu koja se nada, Onu koja vjeruje, Onu koja voli zauvijek jer, uostalom, ka-kva je to Ljubav koja ne voli zauvijek? Možda rješenje zagonetke – kako je moguće da se tako teška tema uspijeva izreći na ovako jednostavan na-čin? – leži u rečenici: “S njim je sve bilo odmah lako.”?! (str.19). I to je jedna od ponuđenih razina koju možemo iščita-ti, a istinsku težinu znaju samo oni koji su ovakvu trage-diju doživjeli. Međutim, pravi junaci su oni koji priznaju svoju nemoć i tugu te dopuste da ih Bog, u njihovoj osob-noj tragediji, nosi na Svojim rukama. Zahvaljujem hrabroj autorici što je odlučila podijeliti svoju priču upravo u savršenoj mjeri koja se može nositi, podsjetivši se njezinih riječi na stranici 63: “I baš kao što bi rekao Forrest Gump: “To je sve što ću o tome reći!”

Diana Rosandić, književnica

KAZALO

Predgovor ........................................................................................................... 11

Sreća .................................................................................................................... 15Sudbina ............................................................................................................. 23Vizije ..................................................................................................................... 29Bapske priče ................................................................................................ 35Anđeo u mojoj kući ................................................................................ 41Njezin dolazak ............................................................................................. 47Suočenje ........................................................................................................... 53Sprovod ............................................................................................................. 59Praznina ............................................................................................................ 67Plave ptice ...................................................................................................... 73Bijeg ...................................................................................................................... 79Živjeti se mora .............................................................................................. 85San ......................................................................................................................... 89Itekako! ............................................................................................................... 97Nakon trinaest godina ...................................................................... 103

Pogovor .............................................................................................................. 108

Biblioteka SUVREMENI PROZNI MOZAICI

Elfrida Matuč-MahuljaSMRT JE BABY BLUE / Živ sam, itekako!

NakladnikVENERUS

Za nakladnikaĐani Venerus

Glavna urednicaŽeljka Kovačević Andrijanić

Izvršni urednikSebastian Miletić

Recenzija / PogovorDiana Rosandić

LekturaŽeljka Kovačević Andrijanić

Priprema i tisakTiskara VENERUS, Rijeka

Naklada300 primjeraka

Tiskanje dovršeno mjeseca svibnja 2011. godine

Printed in CroatiaMay 2011

Sva prava pridržana.Copyright © 2011. Elfrida Matuč-Mahulja

ELFRIDA MATUČ-MAHULJA rođena 15. svibnja 1967. u Rijeci. Živi i radi na otoku Krku. Piše i objavljuje poeziju, kolumne, kra-ća prozna djela i osvrte. Surađuje s nekoliko internetskih kulturnih i inih portala.

Članica je Hrvatskog književnog društva Ri-jeka. Njezina su djela prevođena na rumunj-ski i poljski jezik te objavljivana u tamošnjim književnim časopisima.

Zastupljena u većem broju domaćih i stra-nih književnih časopisa i izdanja.

Autorica je više zbirki poezije (što u tiskanom, što u elektronskom izdanju,prateći na taj način suvremene trendove objavljivanja književnih djela i pu-tem Interneta).

Dosad su joj u tiskanom izdanju objavljene sljedeće zbirke pjesama: ‘‘Vidicii mrakovi’’ (2003), ‘‘Rukohvat ljubavi’’ (2004), ‘‘Ugriz proljeća’’ (2005), ko-autorski roman (u suradnji s Dušanom Gojkovom) ‘‘Pisanje po vodi’’ (2008), zbirka pjesama kratke forme i haiku stihova ‘‘Minijature u tehnici olovke na papiru’’ (2008) te pjesme i tekstovi posvećeni mladiću Luki Ritzu, premi-nulome kao žrtvi vršnjačkoga nasilja u Hrvatskoj, pod naziom ‘‘Mirno spa-vaj, anđele’’ (2010), u znak podrške osnivanju i radu Savjetovališta “Luka Ritz” u Zagrebu.

Za koautroski roman ‘‘Pisanje po vodi’’ nagrađena je, uz kolegu Gojkova, prvom nagradom na književnom natječaju u zaječaru povodom obilježavanja 140. godišnjice osnivanja “Čitališta” (danas Biblioteka Svetozar Marković), između 259 pristiglih rukopisa.

Ističe se aktivnošću u borbi protiv nasilja među mladima.

VENERUS

ISBN 978-953-7819-08-8

80,00 kn