etika skripta.docx

7/27/2019 etika skripta.docx

1/26

Filozofski fakultet Sveuilita u Mostaru

'2013

ETIKA I SUVREMENIINTEGRACIJSKI

PROCESI

Skripta


2/26

2

Sadraj1. ETIKA- definicija i podjela ............................................................................................... 3

2. PREDFILOZOFSKA ETIKA ............................................................................................ 43. FILOZOFSKA ETIKA ...................................................................................................... 5

3.1. Sokrat **.................................................................................................................. 53.2. Platon ** .................................................................................................................. 63.3. Aristotel ** ............................................................................................................... 83.4. Stoici ......................................................................................................................103.5. Epikurejci ...............................................................................................................11

4. KRANSKA ETIKA ...................................................................................................114.1. Sv. Aurelije Augustin ** .........................................................................................114.2. Toma Akvinski ** ....................................................................................................12

5. ETIKA BRITANSKOG EMPIRIZMA .............................................................................125.1. Emotivizam Davida Humea .......................................................................................12

5.2. Reid ...........................................................................................................................135.3. Cudworth i More ........................................................................................................135.4. Hobbesov psiholoki egoizam **................................................................................13

6. UTILITARIZAM I POZITIVIZAM ......................................................................................146.1. John Stuart Mill ** ......................................................................................................146.2. Pozitivizam A.Comtea ................................................................................................156.3. Relativizam ................................................................................................................15

7. ETIKA NJEMAKOG IDEALIZMA ..................................................................................157.1. Immanuel Kant **.......................................................................................................157.2. Feuerbachova filozofija materijalizma ........................................................................167.3. Arthur Schopenhauer .................................................................................................17

8. METAETIKA ** .................................................................................................................188.1. Empirijski kognitivizam - Objektivizam Johna Deweya ...............................................198.2. Empirijski kognitivizam - Subjektivizam Edwarda Westermarcka ...............................198.3. Neempirijski kognitivizam - Realizam Georgea E. Moorea .........................................208.4. Neempirijski kognitivizam - Intuicionizam Maxa Schelera ..........................................208.5. Nekognitivizam- Emotivistiki nekognitivizam Bertranda Russella ............................218.6. Nekognitivizam- Emotivizam Alfreda Julesa Ayera ...................................................218.7. Nekognitivizam Alasdair Maclntyre **.....................................................................218.8. Nicolai Hartmann .......................................................................................................22

9. IMORALIZAM I PREVREDNOVANJE VRIJEDNOSTI ** ..................................................2310. SPOZNAJNE TEORIJE ..................................................................................................24

10.1. Ernst Tugendhat ** .................................................................................................25

10.2. Tosqueville ..............................................................................................................26


3/26

3

1. ETIKA- definicija i podjela

Morallat.(mos, moris) obiaji, volja, pravilo, zakon, udoree

Moral je skup pravila odreenog drutva i drutvene klase o sadraju i nainu meusobnih odnosaljudi i ljudskih zajednica.

Etikagr.(ethos) obiaj, navada, ud

Etika je znanost o moralu koja ima zadatak, ne samo da nas upozna s tim to je moral, koje sunjegove osnovne komponente, nego i da izvri vrijednosnu procjenu i da ukae na prave i istinskevrijednosti. Etika je i grana filozofije- filozofija morala ili filozofsko razmijanje o moralu, moralnimproblemima i moralnim sudovima.

Dakle, etika je skup i opis drutvenih normi, navika i pravila, ali i znanost koja uz to to opisuje tapravila, upuuje na promiljanje o tome to ini ta pravila dobrim, lijepim i korisnim. Budui da je u

teoriji poznato gledite po kojemu je pravo minimum morala, etike norme nadopunjuju zakone, alislue i kao opravdanje za njihovo donoenje. Moralan i etian u svakodnevnom govoruoznaavaju onog koji je prema sebi i drugima poten, estit, udoredan, koji razlikuje dobro od zla,ispravno od neispravnog.

Etike teorije:

Teleoloke teorijePrema ovoj teoriji osnovni i krajnji kriterij ili standard za neto moralnoispravno jest izvanmoralna vrijednost koja je stvorena. Etiki su ispravne one odluke kojeproizvode najbolje posljedice.

Deontoloke teorijenijeu ono to teleoloke teorije potvruju. One stavljaju naglasak napostupanje po principu ili prema odreenim univerzalnim moralnim vrijednostima,bez obzirana dobre ili loe posljedice tih postupanja - naglasak na principima ( dobri principi dobroponaanje). Najpoznatiji predstavnik je Kant, anjegov je osnovni moralni princip kategorikiimperativ, zasnovan namoralnim pravilima koja bise trebala univerzalno primjenjivati i koja bitrebala potivati dostojanstvo ljudi. Prema ovoj teoriji vrijede zabrane odreenog ponaanjaak i ako dovode do korisnih posljedica.

Teorije vrline usmjenena je na to kakva bi karaktera trebali biti. Mogua je samo ako jepovezana sa svrhom .

Dijelovi etike:

Normativna etika: uenje o ispravnom moralnom djelovanju (teorija morala ili etika teorija).Norma je pravilo kojim se regulira neki odnos i prema kojima se ovjek mora upravljati

Metaetika : nain na koji se etika bavi svojim predmetom (filozofska analiza). Metaetika je uirem smislu je teorija etike i moemo je shvatiti kao svako promiljenje koje se ne odnosi naono to je predmet etike, nego na nain kako se etika bavi svojim predmetom. Dok je predmetetike moralnost, predmet metaetike je etika kao takva.


4/26

4

2. PREDFILOZOFSKA ETIKA

Orfiki moral - bili su zaokupljeni postojanjem zla u svijetu. Budui da ovjeku stalnoprijeti zlo koje mora trpjeti, zakljuili su da je to kazna za poinjeni grijeh. Njihoviprotagonisti obeavaju vjernicima da e na onom svijetu imati blaen ivot, dok e zloinci

zavriti na mukama.

Pitagora i pitagorejci ova kola je imala asketsko-religiozni karakter. Matematika iglazba sredinje su studije u pitagorejskoj koli. Brojevi i harmonija ine sveukupnustvarnost prema fundamentalnom uvjerenju pitagorejaca. Pitagorejci su ljudsku duudoivljavali kao duh ivota koji je besmrtan i moe se ponovno nakon smrti utjeloviti uljudskom ili ivotinjskom tijelu. Ova teorija transmigracije dua odnosi se na etiku zato tonakon smrti za dobra djela osigurava nagradu, a za zla kaznu. Pitagorejci dobro moralnoponaanje promatraju kao sredstvo izmeu dva ekstrema. Svojim djelovanjem htjeli suprovesti reformu kultova vjerovanja, a time i morala.

Heraklit od njegovih djela sauvano je tek stotinjak fragmenata. Jedan od najutjecajnijihfilozofa u samim poecima ove discipline. Za njega je stvarnost jedno, ali je ona u istovrijeme i mnotvo. Vatra je sve ono to jest, ona je u stalnom stanju napetosti, borbe,plajenja, gaenja. Sve se dogaa po Logosu, aLogos je Um, sveopi zakon, Bog. Logossve stvari povezuje u jedinstvo (Ako posluate, ne mene, nego logos, mudro jepriznavati, da je sve jedno.). Tvrdio je da bi ovjek ispravno ivio, mora teiti ivotu koji jeu skladu s umom. Um i svijest u ovjeku ine vatreni element. Kada vatra napusti tijelo,voda i zemlja koje ostaju iza nje potpuno su bezvrijedne. Najvea je vrlima razumnomisliti, mudrost je istinu govoriti.

Atomisti ovo je uenje u izravnoj vezi s Demokrtitovom gnoseologijom. Pravu sreu,koja je svrha i mjera ljudskog ivota, ne smijemo traiti u vanjskim dobrima i zadovoljenjuosjetila, nego samo u onom blagom kretanju i mirnom raspoloenju koje je sadrano uonom pravom uvidu i tihoj uzbuenosti atoma. Ona jedina daje dui mjeru i harmoniju.Prava je srea mir, a mir daje sama spoznaja.

Sofisti - Najznaajniji predstavnik sofista bio je Protagora (440. pr. K.). Predmet njihoveetike je ovjek, civilizacija i ljudski obiaji. Cilj njihova djelovanja nije primarno objektivnaistina ve praktino djelovanje, vjetina ivljenja i upravljanja grkim gradovima. PremaProtagori ovjek je mjerilo svih stvari za one koje jesu da jesu i za one koje nisu da nisu.Protagora je pod time mislio kako svaki individualni ovjek sam prosuuje i sudi to jedobro a to zlo za njega samoga. Znai, izvori etikih normi su sam ovjek i njegovepotrebe. Takoer je tvrdio da su etiki sudovi relativni i da mudar ovjek treba pokuatizamjeniti rave obiaje dobrima. Definira 5 osnovnih vrlima: pravednost, razboritost,hrabrost, pobonost i mudrost. Protagora smatra da se vrline mogu stei i nauitiodgojem, a uvjet za to je prirodna nadarenost kojoj se teorijskom nastavom pridajeznanje, a utvruje se praktinim vjebanjem.


5/26

5

3. FILOZOFSKA ETIKA

3.1. Sokrat **

Sokrata moemo smatrati zaetnikom i osnivaem etikih studija. Sokrat je u Ateni (470.- 399. pr. K.)esto bio zapoinjao neformalne rasprave na javnim mjestima ili pak u privatnim kuama. Ponekad jeraspravljao sa sofistima, ali njegova su publika bili uglavnom mladi ljudi koji su bili znatieljni izadivljeni njegovim umijeem i sposobnou da razotkrije najskrivenije namjere njihovih uitelja.Sokrat je bio i jest osoba koja je u najboljem svjetlu dala viziju kakav filozof treba biti.

Nije ostavio nikakvih spisa na temelju kojih bismo sudili o njegovom uenju. Platon je premadananjim miljenjima moda jedini svjedok koji je bio u mogunosti doslovno razumjeti i prenijetinjegovu misao. Sokrat je glavni pripovjeda u veini njegovih dijaloga. Teko je prepoznati gdje izvorniSokrat zavrava a Platon zapoinje.

Ponekad Sokrat govori da ako netko zna to je ispravno i dobro, onda e to zasigurno i initi. Ovavrsta moralnog intelektualizma oito je preoptimistina u okvirima ljudskog ponaanja. Sokratovska

srea (eudaimonia) sastoji se u izravnom injenju onoga to je dobro. initi dobro znai osjeati sedobro. Sokrat je izbjegavao formalno normirati to je dobro a to ne, no zagovarao je raprave kojemogu razotkriti prave ideale umjerenog, pravednog i smjelog ivljenja. Smatrao je da mu je boanstvonametnulo poslanje poticati ljude na brigu za svoju duu stjecanjem mudrosti i vrline.

Sokrat je razvio etiku intelektualnog eudajmonizma.

Principi Sokratove etike :

1. Vrlina je znanje ( sve vrline se razlikuju samo po predmetu znanja ).

2. Sve vrline ukoliko su znanje ine jedinstvo ( vrhovna vrlina samo jedna ) .

3. Vrlina je dostina moe se nauiti. Iz ovoga slijedi da vrlina nije dar, nego se izgrauje .

Vrlina nije neto to se moe dobiti na dar nego se izgrauje samo spoznajom i spoznajom etikihnormi, dakle znanjem. Nemoralno djelovanje posljedica je zabluda i ne znanja. Nitko ne grijeinamjerno, nego svatko tko grijei to ini jer ne zna to je dobro, a ne zato to ne eli dobro. Znanje j ene samo nezaobilazan uvjet morala nego je i njegova bit, znanje je obiljeje i svih pojedinanih vrlinajer se sve vrline sastoje u znanju tj. U poznavanju onoga to treba initi i ega se treba klonuti arazlikuju se samo po predmetu znanja dakle, nije ispravno uobiajeno miljenje kako ima vie razliitihvrlina jer vrlina je samo jedna. Kod svih ljudi postoji jednaka sklonost prema vrlini a nju treba razvitisamo dobrim odgojem za vrlinom. Zato za njega nema dvojbi da je vrlina dostina. Sokratu jenemogue vjerovati da bi pouda mogla svladati um jer nita nema jae od uma. Kad netko uvidi to jeispravno initi on to i ini, a kad netko ini zlo ini ga zato to misli da je ono za njega nekakvo dobro.

Nemoralno djelovanje, po njemu, je posljedica zablude i neznanja. Srea se sastoji u prijatnom,bezbrinom i bezbolnom ivotu a znanje je presudan faktor za sretan ivot a zlo je posljedica neusavravanja ljudske prirode, dakle put do blaenstva je mogu a on se ostvarujesamousavravanjem - to je ujedno i drugi materijalni princip Sokratove etike. Za njega je zlo posljedicaneusavravanja ljudske prirode. Upravo i jedino putem samousavravanja mogue je doi najviemcilju ljudskoga ivota k individualnomblaenstvu koje je trajno zadovoljstvo. On iz blaenstva izbacujesvaki hedonizam i napominje da ga ne treba stvarati od vanjskih dobara nego samo od unutarnjih.

Iz svega reenoga jasno je da je Sokrat razvio etiku intelektualnoga eudajmonizma.

.

Sokratovo uenje razvijaju tri manje kole kole:

1. Megarska kola, koju je osnovao Euklid (oko 420. pr. K.), prvenstveno su svoj interes temeljilina dijalektici, istiui znaaj istog poznavanja dobra. Jedno dobro ( Bog , um

2. Kirenska kola osnovao ju je Aristip Cirenski (435.-355. pr. K.). Bio je uenik Protagore, i

nazoio je raspravama koje je vodio Sokrat u Ateni. Osnova njihovog uenja je hedonizam naslada i uivanje je svrha ivota.


6/26

6

3. Hegezija poznaju kao nagovaraa na smrt. Smatra da nije mogue ostvariti stanje sree, alizato se moe birati smrt kao i ivot.

3.2. Platon **

Sokratova etika misao utjecala je na novu - platoniku. Platon (427.-347. pr. K.) je prvi grki filozofkoji je u svojim djelima nastojao obuhvatiti gotovo sve filozofske probleme, u to je ukljuena i etika.Osnovao je Akademiju (388/7 pr.K) a cilju mu n ije bio kolovat samo vladare i praktinim disciplinamave neprestano bavljenje znanou.

Povijesni je izuzetan utjecaj Platonovog predavanja O dobru koje je zabiljeio Aristotel dok je bioPlatonov uenik. Predavanje u zavrnim crtama nastoji izrei kako su Dobro i Jedno istoznani.(Pojam Dobra se moe razumjeti i kao Boanstvo.)

Platon izjednaava puninu bivanja (jedinstvenosti) s moralnim savrenstvom (dobrim) utemeljujui

time perfekcionistiku etiku. Platon je bio uvjeren kako je mogue imati ogranieno znanje o onometo ispunjava ljudska bia i imao je odgovarajue teorije o tome kako bi ljudi trebali ivjeti. Stjecanjemznanja ljudska bia mogla bi upoznati svoju pravu prirodu, spoznati to je dobro i sukladno tomepostupati. Moralnost je mnogo vie od zajednikog zakonodavstva. Dobrota je vrsta znanja koje jenekako upisano u strukturu samoga svemira - postoje prirodne moralne injenice. Kada bi se onemogle spoznati, nitko ne bi mogao initi zlo. To znai da je lo ovjek samo onaj koji ne zna.

Skupina Platonovih dijaloga (Apologija, Kritija, Fedon) opisuje posljednje dane Sokratovog ivota ibiljei njegove misli prije smrti. Iako se opisuje Sokrata, rije je o Platonovim etikim promiljanjima.

Platon je, kao i veina Grka, bio svjestan drutvene dimenzije ivota jednako kao i sree. Dobar ivotzahtijeva udruenje s drugim ljudima. Etika je stoga, za njega, dio politike koja se bavi pitanjima kakodobro ivjeti u dravi (polisu).

IDEJA DOBRA KOD PLATONA **

Od Sokrata naslijedio interes za prajtine oblike ponaanja. Platon kae da etiko ponaanje mora bitiutemeljeno na znanju i ona nisu ovisna o osjetnim doivljajima.

Zainteresiran za praktine oblike ponaanja, uvjeren da etiko ponaanje mora biti utemeljeno naznanju a to znanje treba biti znanje o moralnim vrijednostima koje posjeduju openitost i koje nisupredmet varljivih osjetnih doivljaja. Osjetni predmeti nisu pravi objekti znanja jer je znanje trajno,nepogreivo i ono jest.

Znanje treba biti:

1. nepogreivo znanje

2. znanje onoga stvarnoga

Potpuno i nepogreivo znanje moe se postii, predmet istinitoga znanja mora biti postojan i trajan,obuhvaen jasnom znanstvenom definicijom koja obuhvaa ono ope. Znanje o najvioj openitostiujedno je i najvia vrsta znanja.

Platon govori da neka mnoina pojedinanih stvari ima odgovarajuu ideju ili formu uvijek kada imazajedniki naziv to je opa zajednika priroda ili kvaliteta obuhvaena odreenim pojmom. Ti opipojmovi nisu subjektivne naravi nego objektivne biti, tim objektivnim bitima Platon daje naziv ideje iliforme.

Platonovo uenje o najviemu dobru prolo je kroz tri faze:

1. faza smatra da su lijepo, korisno i dobro istovjetni pojmovi, dobro oznaava kao cilj ivota,eli ukazati da zadovoljstvo i dobro nisu isti pojmovi te da se ne smije eljeti dobro zbogzadovoljstva.


7/26

7

2. faza bavi se idejom Dobra kako sve to postoji, postoji za neto dobro, to su ideji Dobrapodreene sve druge ideje, ideja Dobra je uzrok svemu to je ispravno i lijepo. Ako Dobroshvaamo kao ideal onda je razumljiva tenja vie ovjekove prirode prema dobru i vrlini.Platon ne prihvaa relativistiku etiku nego smatra da postoji ideal p ravednosti, idealumjerenosti, ideal hrabrosti a ti su ideali stvarni i apsolutni zato to se ne mijenjaju negopredstavljaju nepromjenljive kriterije za ponaanje. Ljudski se ivot ne ivi odvojeno od drave

i drutva. Sveobuhvatni ideal kome su podreenisvi pojedinani ideali je opi ideal tj. Dobro. 3. faza odreenje pravednosti kao osnovne i najvee vrline, pravednost bi trebala jamiti

osobnu sreu ali i sreu itave zajednice. Pravedan ovjek je onaj koji je uspostavio harmonijusvoje due, a pravednaje dravna zajednica ako se u njoj uspostavi harmonija tj. Ako vladared izmeu njezinih stalea. Razum ovjeka ini mudrim. Dunost je volje pomagati razumuona pojedinca ini hrabrim. Razborit ovjek usklauje svoj razum, volju i osjetilo, on jeumjeren u svemu.

Nastupao je protiv PROTAGORE i osjetnog opaanja i istine uope. Za Platona znanje mora bitinepogrjeivo i znanje onog stvarnog. Objektivnim bitima dao je naziv ideje ili forme .

Ideja dobra je uzrok svemu to je ispravno i lijepo te je finalni uzrok i najvia svrha postojanja, ako

IDEAL. Opi ideal jest dobro.

TEORIJA O MORALU **

Platonova je etika eudaimonistika. Za njega je postizanje najvieg dobra istinska ljudska srea.ovjekovo je dobro stanje ljudskedue, a samo ovjek vrline je istinski dobar i sretan ovjek. Dua jenajdragocjeniji ovjekov posjed, jer jedina ima um. Ona se sastoji od slijedeoih dijelova:

1. Razumnog besmrtan ; mudrost

2. Sranogpodlono propadanju; hrabrost ( plemenit, saveznik uma )3. Poudnogpodlono propadanju ; umjerenost ( volja i pouda pokoravaju umu )

Razumski dio due je besmrtan dok su druga dva podlona propadanju. Na temelju spoznaje otrodiobi due Platon razlikuje etiri temeljne vrline: mud rost , hrabrost , umjerenost i pravednost . Idrava o kojoj Platon toliko misli treba biti mudra, hrabra, umjerena i pravedna. Unutar ustrojenedrutvene zajednice najmnogobrojniji dio ine radnici, obrtnici i trgovci svih vrsta koji odgovarajupoudnom dijelu due, prvenstveno usmjereni na zadovoljavanje potreba, utaivanje fizikih poudai uklanjanje boli. Sranom dijelu dueodgovaraju oni koji u polisu ne ive za sebe nego za zajednicute su u stanju izloiti svoj ivot za zajednicu, njihov ivot nije posveen individualnom pa ne trebajuimati ni privatno vlasnitvo koje bi hranilo njihovu individualnost. Razumskom dijelu due odgovarajuistinski uvari cjeline, istinski filozofi.

Sve ivo podlijee trodiobi i neukidivoj razliitosti to je za Platona nepremostiva zapreka zauspostavu univerzalnoga morala i jedinstvene normativne etike.

Platon razlikuje etiri temeljne vrline:

1. Mudrostje vrlina umnog dijela due

2. Hrabrostje vrlina voljnog dijela due

3. Umjerenostje vrlina poudnog dijela due

4. Pravednostkao opa vrlina nastaje kad sva tri djela ine harmoniju.

Iz ovakvih dua proizlazi i drava ( mudra , hrabra , umjerena i pravedna ).


8/26

8

Osobne kvalitete svakog ovjeka usporeene su sa funkcijama triju klasa drutva: Najnia klasa je(proizvoai); drutvena vrlina joj je umjerenost. Druga klasa (vojnici) je natjecateljska, srana iratoborna; drutvena vrlina joj je hrabrost. Trea i najvia klasa (vladari) je racionalna; drutvenavrlina joj je praktina mudrost.

3.3. Aristotel **

Aristotel (384-322 pr.K) je najvei i najpoznatiji Platonov uenik.

Faze razvoja:

1. Uz Platonazastupa isti platonizam

2. Asos i Mitilenapoeo odstupati od Platonovih uenja. Iz ovog razdoblja potjee i Eudemovaetika.

3. Licej Aristotel se sve vie udaljava od Platona i u ovom se razdoblu zanima za egzaktnoznanstveno istraivanje.

3.3.1. Uenje o moralu

Njega zanima ono djelovanje koje vodi ovjekovo dobro, a ne ono koje je ispravno po sebi (teolokaetika). Dobro koje je dobro za pojedinca dobro je i za drutvo (dravu). Srea je djelovanje u skladu savrlinom, intelektualnom i moralnom.

Srea osnovni cilj ovjekova ivota, meutim neki su ciljevi podreeni drugim ciljevima i viimsvrhama. Ali ako postoji neki cilj koji elimo radi njega samoga i radi kojega elimo sve druge

podreene ciljeve i dobra, onda e to krajnje dobro biti najbolje dobro, ustvari samo dobro. Sree jedjelovanje u skladu s vrlinom, intelektualnom i moralnom. Za postizanje takv e sree preduvjet je dobarkarakter a on se moe postii vjebanjem.

3.3.2. Znaajke Aristotelove etika - razlike u odnosu na Platona **

Realizam: Uenje o idejama te zamjera Platonu to ih shvaa kao bia odvojeno odpojedinanih stvari. Platon ne moe prevladati dualizam ideje i stvarnosti, Aristotel uspijeva jerideja je spojena s pojedinanom stvari tako da se od nje ne moe odvojiti, te samo upojedinanom postoji ope.

Racionalizam: Istina iz oblasti praktinog mora se procjenjivati prema djelima u ivotu Izjave mislilaca treba ispitivati tako da ih usporedimo s njihovim djelima i njihovim ivotom paako se podudaraju s djelima onda su istinite u protivnom su samo prazne rijei.

Imanentizamteite ovjekove sree lei u samom ovjeku, te da je moralna linost samasebi zakon, pravilo i mjera za istinu.

Energizam Glavni cilj etike nije spoznaja vrline nego moralno djelovanje, moralni in imoralni ivotdobro koje se postie svojim djelovanjem. Blaenstvo je najvie dobro i imaapsolutnu vrijednost.

Cilj ljudskoga ivota: svrha ovjekovih radnji je neko dobro i to ono dobro koje on postie svojimdjelovanjem. Aristotela zanima koje je to dobro koje elimo postii ne radi nekoga drugog dobra, negoradi njega samoga, a koje je samo sebi dovoljno da moe ljudskome ivotu dati najviu vrijednost.


9/26

9

Zakljuuje da je blaenstvo najvie dobro te da je krajnji cilj svega djelovanja i ima apsolutnuvrijednost.

Za razliku od Platonove transcendencije dobra kod Aristotela je na snazi stroga imanencija, koja znaida teite ovjekove sree lei u samom ovjeku i da je moralna osoba sama sebi zakon, pravilo imjera za istinu.

3.3.3. Vrlina prema Aristotelu **

Vrlina prema Aristotelu je sredina izmeu dvije krajnosti u sredini u odnosu na nas odreenojrazumom i to tako kako bi odredio razborit ovjek. On dijeli vrline prema podjeli due koja jepodijeljena na dvije sfere:

nerazumskavegetativni (bez vrline) i poudni (koji tei neemu sudjeluje u vrlini) dio.

Razumski dijanoetike (logike) su vrline spoznaja i znanje, a etike vrline upravljane navolju (od nas samih ovisi izbor te od nas ovisi jesmo li ravi ili dobri).

Aristotel razlikuje znanje i um kada se ove dvije vrline udrue nastaje mudrost. Umne se vrline stjeupodukom, karakterne vrline navikom pravedni ili hrabri postajemo inei pravedna ili hrabra djela;teorijski ili praktiki mudri postajemo kao rezultat sustavne poduke te su dvije vrste moralnogaodgoja blisko povezane, dakle ne mogu se razdvojiti vrsnoa karaktera i uma.

Aristotelova se etika nalazi zabiljeena u dvjema raspravama: Nikomahovoj eticici i Eudemovoj etici.Aristotel je svoja predavanja o etici namijenio mladiima i u njima im odgovarao na pitanje:

"to trebam initi da bih ivio dobrim ivotom?"

To ne znai da se pita to bismo trebali initi da u ivotu osiguramo simbole uspjeha - novac, mo ilijavni ugled. Moda je to za uspjean ivot nuno, ali to nije njegova bit. Pitanje je zapravo kako uivatiu ivotu i iz njega izvui najvie.

Odgovor, koji slijedi iz njegove teleoloke metafizike glasi da e se to dogoditi ako ljudi svoj ivot iveu potpunom skladu sa svrhom ili funkcijom ljudskog bia. Da bi to inili, moraju ivjeti i razborito ikrjeposno, a zbog toga su Aristotelovi spisi o tim temama djelo filozofije morala, a ne nekakavprirunik za uspjeh u ivotu (kakvih danas ima u popularnoj literaturi koja koristi trikove psihologije,marketinga, mode...).

Jedini ostvariv nain da ponemo vladati osjeajima, misli Aristotel, jest

vjebanje i

navika

Navikavanje na to da primjereno proivljavamo osjeaje. Moralno uvjeravanje ne djeluje.

Aristotel ne misli da bismo se trebali uvjebati u tome da nita ne osjeamo. Ne, osjeaji su normalan iprirodan dio ljudskoga bia. Uvjebavanje se sastoji u razvijanju onoga to naziva moralnim vrlinama

ili krjepou. "Krjepost" zvui pomalo starinski i esto se opisuje kao izvrsnost karaktera.

Definicija etike vrline Vrlina je odabiralaka naklonost volje koja se dri sredine prikladne zavlastitu prirodu, a odreene razmiljanjem i to onako kako bi je odredio razuman ovjek.

Sredinadranje izmeu dviju mana, pretjeranosti i nedostatka

Hrabrostsredina izmeu plaljivosti i pomamne smjelosti

Pravednost u sebi ujedinjuje sve druge vrline (kao i Platon)


10/26

10

ZNANJE + UM = MUDROST - znanje i um udrueni

VRLINE : umne ( stjeu podukom ) i karakterne ( navikom ).

Osnovna pretpostavka za moralno djelovanje je sloboda, ovjek moe snositi odgovornost samo zadragovoljne ine. Moralno djelovanje je dobrovoljno i u suglasju je s izborom. Normalan ovjek moeostvariti sretan ivot a sretan je onaj ivot koji je usmjeren prema vrlini, potpuna je srea djelatnostuma u skladu s vrlinom. Smatra da intelektualne i moralne vrline mogu doi do punoga izraaja tek uzajednici kojoj je osnovni oblik obitelj a potpuniji drava.

Zadovoljstvo istie da ljudi po svojoj prirodi ele ugodu a neugodu ne ele, tvrdi da hedone nijenajvee dobro niti je svaki hedone vrijedan izbor.

3.4. Stoici

Etiki gledano, stoici su jo uvijek razmiljali u okvirima grkog eudaimonizma. Kraj, ili posljednji cilj,kojem su teili bila je potpuna nepomuenost i mir, tzv. lagano protiui ivot.

Stoiki ostvarena osoba bila bi ona koja je ostvarila misaonu kontrolu nad svojim osjeajima, i koja bivrlo rijetko naginjala krajnostima. Afektivne pojave kao to su: ugoda (hedone), tuga, pouda, i strah(phobos) - iracionalne su i neuskladljive s ljudskom prirodom. Idealna vrlina (apatheia) je stanje ukojem su emocionalna stanja u potpunosti iskorijenjena, pa se ne moraju ni kontrolirati niti suzdravati.

Smisao ivota ostavruje se ako se postigne duevni mir i nepomuenost, uravnoteenost duha koju nemoe naruiti nikakvo zlo. Moralan mudrac je idealan ovjek koji vlada svojim postupcima. On neosjea saaljenje, izbjegava afekte i tei vrlinama.

Stoicizam se pojavio u prvoj polovici etvrtog stoljea prije Krista kada je Zenon Citijski (336.-264.)doao u Atenu nauavati na mjestu koje se naziva stoa odnosno mjesto na trijemu. Ovo razdobljepredstavlja stariju stoiku kolu. Odbacuje Platonovo i Aristotelovo uenje, te smatra najvanijomvrlinu. itavu svoju spoznaju Zenon zasniva na opaanju i shvaa d aje dua prvobitno prazna ploa.Tijk prirode strogo je odren prirodnim zakonima, a taj je tijek propisao Zakonodavac koji je istodobno iprovidnost cijele prirode. Na temelju ovakve filoozofske koncepcije odreen je individualni ivot.Individualni ivot je dobar ako jeu harmoniji s prirodom. Suglasnost volje s prirodom je vrlina a to jeujedno i jedino dobro. Sve to je dobro i loe ovisi o ovjeku samome. Prema Zenonu afekti suprotuprirodni i nerazumni pokreti due (prekomjerni nagoni) i zato je potrbno izbjegavati sve strasti,afekte i prekomjerne uitke.

Rimski se stoicizampojavljuje mnogo kasnije, u prvom i drugom stoljeu. Istaknuti predstavnici suSeneka, Epiktet, i Marko Aurelije. Za Seneku filozofija ima oraktinu korist. Njegov pristup jeupoznajsebe. Samo tako ovjek moe biti gospodar svojih afekata.

Epiktetglavne ideje njegova uenja mogu se svesti na slijedee: za ovjeka je vrlo vano znati to jeu njegovoj moi, a to nije. U naoj moi je miljenje, djelovanje i elja. Imetak i tijelo nisu u naojmoi. Naglaava da moemo biti slobodni samo u onom to je nae.

Marko Aurelije je bio car i filozof koji je uglavnom pod Epitketovim utjecajem. Zakljuio je da je umjedini izvor iz kojeg se crpi ivotna snaga. Nuno je sauvati unutarnju slobodu jer se tako moemooduprijeti vanjskoj moi i utjecaju.

Ciceronsmatrao je da je skepticizam opasan za moralnost. Drao je da moralni pojmovi proistjeu iznae prirode, a potvruje ih nae slaganje. Vrlina je dovoljna za sreu. Poziva ovjela da se sjeti danije roen samo za sebe ve za domovinu i svoje blinje, ta da sasvim malo preostaje za njega kaopojedinca.


11/26

11

3.5. Epikurejci

Epikur (341-271) je osnovao svoj kolu u Mitileni (310 pr. K),a kola je imala pristalice sve do 4 .st.

Epikur nudi etiri osnove upute za ivot:1. ovjek se ne treba plaiti bogova,

2. Smrta znai gubljenje osjeta te se i nje ne treba bojati,

3. Dobro se moe lako pribaviti,

4. Loe se moe lako podnositi.

ovjekovo djelovanje nije ovisno o bilo kakvom vanjskom uzroku, nego iskljuivo o njemu samome.ovjek posjeduje slobodu da uskladi svoj ivot s prirodom. Najvee je dobro razbor, a iz njega seraaju sve druge kreposti. Smatra da nije mogue ivjeti ugodno a da se taj ivot ne vodi razborito,estito i pravedno. Za Epikuraje vrijednija duhovna naslada od tjelesne. Iako ovjek tei za srom iugovom, srea nee doi sama ve je moe postii onaj tko ivi u skladu s razumom (tj.moralanovjek). ovjek je nesretan zbog straha ili neobuzdanih elja. Neobuzdane elje su izvor bola, amudar ovjek ih moe obuzdati i tako ivjeti u nepomuenosti due.

4. KRANSKA ETIKA

4.1. Sv. Aurelije Augustin

**

- (354 420), Platon kao putokaz. Temelj njegovog etikog nauavanja ine polazita izreenau De civitate Dei:

1. Filozofiju definira terminom - Boja ljubav,

2. Najvia srea due sastoji se u gledanju Boga,

3. Jedinstvo s Bogom ostvaruje se suobliavanjem s Boanskim,

4. Nunost je za duu da se postigne moralno oienje.

Augustin je stvorio kompletnu sinteuzu svih aspekata svoje teorije o spoznaji:

Izvor ljudske spoznaje je nepromjenjiva vjena mudrostBoja

Um nije sam po sebi svjetlo mudrosti, nego on samo otkriva istinu zahvaljujui participiranju tesvjetlosti.

Moral i srea dva temeljna aspekta pitanja ljudske sudbine. Sve ono se jedino moe nai uBogu, jer je ljudsko bie nepostojano i nedovoljno samom sebi.

Stvorio je teoriju o Nebeskom i zemaljskom gradu. Za njega prava srea niej samo ivotvjeni, nego i savreni mir razerviran graanima nebeskog grada, a koji je u nekoj mjerimogu ve u ovome ivotu ako se ivi estito.

Pojam reda ovjekovo moralno savrenstvo sastoji se u ispravnom vrednovanje i izborudobara u univerzumu. Izvanjska dobra podloi tijelu tijelo dui dua razumu razum Bogu.

Osnovne kreposti kao to su mudrost, umjerenost, pravednost i jakost ovjeku nee pruitinitko drugi, ve e on sam postati krepostan prilagoavajui svoju duu nepromjenjivim


12/26

12

pravilima ponaanja i svjetlima kreposti koja na neunitiv nain prebivaju u toj samoj istini imudrosti koja je svima zajednika.

4.2. Toma Akvinski **

- (1225 1274) po prvi put uvodi Aristotela u europsku filozofiju, ali i u ishodite svogfilozofskog i teolokog miljenja.

Po njemu, svrha (teolos) moralne djelatnosti jest cilj koji treba postii u ovom ivotu. Moralnoj sferipripadaju jedino oni ljudski postupci koji su slobodni, koji proiz laze iz ovjeka kao ovjeka, kaoslobodnog i racionalnog bia. Univerzalno dobro ne moe biti u osjetilnom zadovoljstvu jer ono neusavruje ovjeka, nego samo njegovo tijelo.

Srea ostvarenje cilja a cilj svake pojedine stvari jest njezina savrenost ;

Dobro cilj svih stvari;

Bog navie dobro i cilj svega. Bog nije cilj kao neto to svaka stvar treba dostii. On je posljednji cilj i prvi djelatelj. Upriliiti se u Bogu posljednji je cilj svega.

Za razliku od Aristotela, koji je govorio o nesavrenoj srei, Toma Akvinski govori o savrenoj sreikoja se dostie tek u buduem ivotu. U zemaljskom ivotu mogue je postii nesavreno prirodnoblaenstvo, a tek u buduem ivotu savreno blaenstvo i moemo vidjeti Boga.

5. ETIKA BRITANSKOG EMPIRIZMA

Britanska etika istraivanja bila su usmjerena na ovjekovo bavljenje samim sobom i preteito nasferu osjeajnog ivota pojedinca.

5.1. Emotivizam Davida Humea

Kritizira racionalistiku sliku ovjeka kao svjesnog bia i ovjeka odredio kao bie strasti, osjeaja,prirodnih nagona, navika koji u drutvenoj zajednici razvijamoralne osjeaje postupajui u skladu s

njima. ovjeka razbor ne moe pokrenuti na djelovanje ve to moe uiniti samo tenja zaostvarenjem ugode i izbjegavanju neugode.

Prema njemumoral nema svoje utemeljenje ni u Bojoj zapovjedi niti u sebinim interesima, nego uivotu ovjeka kao drutvenog bia. Bavio se istraivanjem moralnih naela i vrlina dobrohotnosti ipravednosti. Pravednost je glavna drutvena vrlina. Njegovo uenje kazuje da se moralna pravilanalaze u ovjeku. Moralno se vrednovanje nalazi u moralnom osjeaju, a izvor moralnog ocjenjivanjanalazi se simpatiji. Iz simpatije prema drugima raduju nas postupci usmjereni na ope dobro. Kljunielementi u njegovoj etici su moralni osjeaj, simpatija i korisnost.


13/26

13

5.2. Reid

Naelo ljudskog djelovanja je ljudska mo i zahvaljujui njoj ovjek moeuraditi neke stvari to hoe.Slobodna volja pretpostavka moralne odgovornosti.

5.3. Cudworth i More

Moralni zakon dan a priori. Sadraj moralnog zakona odreen je metafizikim odnosima, a ne naosnovu psiholokog iskustva (bol i prijatnost kao bitne odlike etikog ivota). Kritizira HOBSA iLOCKA. Moralni zakoni (atributi vjenosti i nepromijenjenosti). Dua nije tabula rasa, tura i pasivnastvar jer tada ne bi bilo mogue da je bilo to, da postoji dobro i zlo, pravedno i nepravedno.

5.4. Hobbesov psiholoki egoizam**

Hobbes je svoj filozofski sustav zasnivao na tezi da postoje samo pojedina materijalna tijela i svaka jepromjena samo kretanje tijela. Postoje dvije vrste tijela: prirodna i umjetna (drava), pa se i filozofijadijeli na filozofija prirode i filozofija drave.

ovjek je slobodan kao pojedinac, a ne drutveno bie jer drava nije prirodna zajednica negoumjetna tvorevina. ovjek je po svojoj prirodi egoist (nije drutveno bie) te je njegova osnovna tenjasamoodranje. Svi su ljudi po prirodi, tjelesnim i duhovnim sposobnostima jednaki i imaju jednakopravo na trajnu sreu. Kada dva ovjeka ele upotrijebiti istu stvar za svoju korist dolazi do sukoba -OVJEK JE OVJEKU VUK.

Osnovni pojmovi Hobbesovog uenja:

RAZUM nije uroen ve se razvija radom ELJA napor usmjeren prema neemu

AVERZIJA udaljavanje od neeg (volja-posljednja elja ili averzija koja je jo u faziodluivanja).

MORAL nije plod onoga to je izgraeno na prirodnim zakonima i tenjama ve plodovjekova praktinog uma koji je spoznao potvrdu potovanja moralnih dunosti.

SLOBODA odsutnost vanjskih zapreka.

Budui da svaki in ovjekove volje proizlazi iz nekog uzroka, a on opet iz drugog uzroka koji se nalaziu neprekinutom lancu ija je prva karika Bog, onda je i sloboda ovjekove volje povezana i praenanunou da inimo ono to Bog hoe.

U prvom dijelu toga djela Hobbes se bavi ovjekom kao pojedincem te zakljuuje da je ovjekslobodan pojedinac a ne drutveno bie. Drava nije prirodna zajednica nego umjetna tvorevina kojaima svoje opravdanje samo ako opravdava interese pojedinaca. Stoga miljenje da je ovjek po prirodidrutveno bie smatra zabludom. ovjek je po prirodi egoist i njegova je osnovna tenjasamoodranje. Svi ljudi ele trajnu sreu a imaju i neumornu tenju za vlast a kako su svi ljudi poprirodi jednaki svi imaju jednako pravo na trajnu sreu. Upravo zbog te jednakosti kada dva ovjekaele upotrijebiti istu stvar, za svoju korist dolazi do sukoba. Razum nije uroen ovjeku ne go se razvijaradom. Svoju pozornost usmjerio je na strasti napor koji je usmjeren prema neemu jest elja a akose od neega udaljava jest averzija. Volju definira kao neto to nije razliito od elje ili averzije negoje samo ono to nadjaa u sluaju sukoba.

Moral objanjava kao modifikaciju ljudske sebinosti tako ovjek iako je po prirodi egoist svojim

razumom spoznaje da je njegov ivot i napredak mogu samo na temelju ugovora s drugim ljudima,ljudska je zajednica nuno, potrebno stanje. Moral nije ono to je izgraeno na prirodnim ovjekovimtenjama i sklonostima nego je plod ovjekova praktinog uma.


14/26

14

Sloboda znai odsutnost vanjskih zapreka, slobodan je ovjek onaj koji nije sprijeen da uradi ono toeli uraditi, sastoji u tome da on ne nalazi zapreka da ini ono to hoe, da eli ili je sklon uraditi.Sloboda volje se sastoji u odluci da djelujemo ili da se suzdrimo od djelovanja a ne u tome da netoelimo ili ne elimo mi smo slobodni djelovati ali ne moemo biti slobodni da elimo, sl obodumoemo imati samo na nae djelovanje a ne u odnosu na nae elje, udnje.

6. UTILITARIZAM I POZITIVIZAM

6.1. John Stuart Mill **

ETIKE ODREDNICE: I na podruju duhovnih znanosti kao i na podruju prirodnih jednoobraznost iuzronost kao zakonitosti. Dobrobit je osnovni princip te da se sva gorua pitanja etike kulture nalazeu drutvenoj sferi. Nove se norme i vrijednosti ne mogu razviti, jedino iz individue i njezine anatomije,vese novi etiki ideali izraze u konstrukciji drutva. Napor prema izmirenju individua i drutva te je usuprotnosti s Comteovim planovima socijalistike organizacije i istie zahtjev za umnom moralnomorganizacijom drutva.

PRINCIP SREE - najvee sree ili korisnost. Nae radnje su ispravne ako vode unaprjeenju sreea neispravne ukoliko proizvode neto suprotno srei.

Srea odsustvo bola i zadovoljstva. Sva zadovoljstva nisu jednako poeljna.

Moralnost skup normi ljudskog ponaanja pomou kojih se ostvaruje stanje sree u najiremopsegu. Bia viih sposobnosti zahtijeva vie da budu sretna jer je ono sposobno i vie patiti nego

nia bia.Dostojanstvo vezuje se uz stupanj egzistencije

Spokojstvo i uzbuenje dva faktora zadovoljavajueg ivota

Utilitaristiki moralitet sposobnost rtvovanja vlastitog najveeg dobra radi dobra drugih primjerKrist iz Nazareta.

Formulacija principa sree glasi: Posljednja konana svrha svega ljudskog djelovanja, najvie dobrojest za pojedinca kao i za vrstu ivot to je mogue slobodnije od bola i to je mogue bogatiji radou,shvaeni oboje u smislu kvantitete ali i kvalitete nae radnje su ispravne utoliko ukoliko vodeunapreenju sree a neispravne ukoliko vode proizvoenju neega suprotnoga srei.

Neke vrste zadovoljstva su poeljne i vrijede vie od drugihsva zadovoljstva nisu jednako poeljna apoeljnije je ono kome svi ili gotovo svi koji su oba doivjeli daju odlunu prednost nezavisno od nekog

moralnog osjeaja da to uine, imamo pravo da onom zadovoljstvo kome se daje prvenstvo pripiemokvalitativnu superiornost koja toliko premauje kvantitetu da ga ini relativno beznaajnim.

Moralnost definira kao skup normi ljudskoga ponaanja pomou ijeg bi ispunjenja bilo ostvarenostanje sree u najirem opsegu pod tim stanjem sree koje se javlja kao cilj moralnoga ponaanjamogu razumjeti samo oni dijelovi sree koji su ovisni o ljudskoj volji i u skladu s ljudskim tenjama anipoto ono to je uvjetovano opim prirodnim odnosima i nepredvidivom igrom sluaja.

Utilitarizam kako ga Milli odreuje mogao i postii svoj cilj jedino gajenjem plemenita karaktera. Dvaglavna faktora zadovoljavajueg ivota su spoko js tvoi uzbuenje imajui puno spokojstva mnogidre da mogu biti zadovoljni i s malo zadovoljstva; imajui puno uzbuenja mnogi se mogu pom iriti saznatnom koliinom bola. Ali bitna stvar za utilitarizam jest moralitet samoportvovanja utilitaristikimoralitet priznaje da u ljudskim biima postoji sposobnost rtvovanja vlastitog najveeg dobra radidobra drugih. Mill takoer istie da utilitarizam trai da onaj koji djeluje bude strogo nepristran izmeu

svoje vlastite sree i sree drugih kao neki nezainteresiran i dobronamjeran promatra ini drugimaono to eli da tebi drugi uine i ljubi blinjega svoga kao samoga sebe to ini idealno izvrenjeutilitaristikoga moraliteta.


15/26

15

Mill ukazuje na vanost moralnoga obrazovanja iji poetak nije drugaije mogu nego da se valjanopovee s uivanjem a nevaljano injenje s bolom, moralno se moe shvatiti samo kao proizvodrazvitka.

6.2. Pozitivizam A.Comtea

Izvori njegovih filozofskih pogleda su u francuskoj revoluciji i ideje utopijskog socijalizma. Ljudski duhko i drutvo ima 3 razvojna stupnja :

teoloki - (objanjenja pod utjecajem religije)

metafiziki - (zamjena teolokog apstrakcijom o prirodi)

pozitivni( injenice i spoznaje pojedinih zakona )

Po ovome je on sistematizirao pojedine znanosti prema stupnju pozitivnosti: 1.matematika,2.astronomija, 3.fizika, 4.kemija, 5.biologija i sociologija.

On kae da mi uoavamo tek relacije u pojmovnom svijetu pa cjelokupna spoznaja poziva na osjetilnua miljenje slui samo za povezivanje, redanje i kombiniranje koje nuno ostaje relativno.

6.3. Relativizam

Osnovna odlika ljudske spoznaje . Isto prenosi na moral, tako da se moralni principi trebaju izraziti izpravilno shvaenog prirodnog interesa koji uzima u obzir blagostanje sviju pa tako i etika moe postatiprirodna odnosno pozitivna znanost. Problem ovjeka postaje dio fizike i to socijalne fizike

sociologije. Svako metafiziko pitanje je privid pa ga stoga treba ukloniti iz filozofije kako je uklonjenoiz prirodnih znanosti jer stvara zbrku i anarhiju.On stvara RELIGIJU BEZ BOGA u kojoj ovjeanstvoje najvea vrijednost i najvie bie ( socijalni duh).

7. ETIKA NJEMAKOG IDEALIZMA

7.1. Immanuel Kant **

ovjek fenomen i noumen : ovjek prirodna nunost i posebnost. On je s jedne strane nevanobie a s druge strane ovjek misli. Tromost miljenja dovodi da je ovjek jedna od pojava osjetilnogsvijeta i po tome na njega se odnose prirodni zakoni.

Kantova odrednica ovjeka razlika prirode i uma. ovjek odreen na dvojak nain fenomen inoumen i to ako je sloboda volje transcedentni nadsvjesni svijet ovjekova djelovanja, a fizikeuzronosti vrijede samo za pojavno djelovanje te je po tom jedan te isti in ljudske volje trebao biti islobodno i fiziki odreen nudom. Ishodite Kanta-UM.

Etika dunosti dostojnost sree. Razliitost izmeu : biti istinit iz moralne dunosti nego izzabrinutosti zbog tetnih posljedica. Naelo dobre volje : Volja nije dobra po onome to postie iliizvrava niti po svojoj sposobnosti dapostigne cilj, ve je dobra po htijenju. Volja je dobra sama posebi i za sebe i proizvedena je od uma jerje um praktiki mo.


16/26

16

Prema Kantovu miljenju etika nije nauka o srei nego o tome kako moemo postati dostojni sree. Misvi pravimo vrijednosnu razliku izmeu onoga inae pozitivnoga ina, djela koje netko vri radi togato od njega oekuje korist bilo za sebe, bilo za druge, i onoga ina koji je nastao iz potivanjamoralnoga zakona koji nam tako ponaanje nalae iz osjeanja dunosti da tako treba postupati posve je neto drugo biti istinit iz dunosti nego iz zabrinutosti zbog tetnih posljedica ti pokretainisu jednako vrijedni i pouzdani.

Prijeko potrebni uvjet ljudskoga dostojanstva ini dobra volja jer bez naela dobre volje unutarnjevrijednosti osobe mogu postati opasne volja nije dobra po onome to postie ili izvrava, niti posvojoj sposobnosti da postigne cilj, nego je dobra po htijenju to znai da je volja dobra po sebi i samaza sebe. S dobrom voljom usko je povezan in dunosti. Moralan je karakter koji ini dobro ne iznagnua nego iz dunosti a dunost je nunost nekoga djelovanja prema zakonu ne preostaje nitato bi moglo odrediti volju osim objektivno zakon i subjektivno potivanje toga praktinoga zakona.

K a t e g o r i n i i m p e r a t i v moralni zakon nalazi se neposredno u nama kao apriornizahtjev naega uma koji je on svojom strukturom postavlja volji, htjenju. Um je nepodmitljiv i na togod nas navodila naa nagnua, uvijek emo nai u sebi iako ga neemo uvijek posluati, glas umakoji kategoriki trai da naelo kojega se drimo bude takvo da ga i drugi mogu prihvatiti. To moralnonaelo ne treba nikakvih dodatnih razloga. Ovaj glas doivljavamo kao imperativ, kao zapovijed jernae sklonosti mogu raditi i protiv njega kada bi naa osjetilno-emotivna priroda bila savrena onda

se moralni zakon i ne bi javljao kao imperativ, dunost i nagnue bi se poklapalo. Kategoriki imperativobvezuje bezuvjetno, radnje i postupci koje nam ovi imperativi nameu nemaju vrijednost po sebi, nisusami po sebi obvezni, nego samo ukoliko hoemo jedan cilj u odnosu prema kojemu ove radnjepredstavljaju samo sredstvo. Moralne su radnje obvezne same po sebi, neovisno o zadovoljstvu isrei, uspjehu i neuspjehu postupaj kako treba jer tako treba, jer tako sam moralni zakon zapovijeda.Kant uvia potrebu istraiti mogunost kategorikog imperativa potpuno apriori jer njegov realitet nepronalazi u iskustvu.

Moralan je karakter koji ini dobro ne iz mognua nego iz dunosti, a dunost je nunost nekogdjelovanja iz potivanja prema zakonu. Postupaj kako treba jer tako treba, jer tako sam zakonzapovijeda.

Pojam slobode i autonomija volje

Pozitivan pojam o slobodi a pojam kauzaliteta donosi sa sobom pojam zakona pomou neega tonazivamo uzrokom mora se postaviti neto drugo tj. Posljedica zato sloboda iako nije svojstvo voljepo prirodnim zakonima ipak nije bez zakona nego naprotiv ona mora biti kauzalitet premanepromjenjivim zakonima ali kauzalitet posebne vrste. Sloboda volje je autonomija, to je svojstvo voljepo kojemu je ona sebi zakon, to je ujedno i formula kategorikoga imperativa i naelo moralnosti toznai da je sloboda volje i volja pod moralnim zakonom jedno te isto. Um sam sebe mora smatratizaetnikom svojih naela neovisno o bilo kakvim stranim utjecajima on se kao praktini um i kaovolja u mnogim biima mora sam smatrati slobodnim a njegova volja moe jedino pod utjecajemslobode biti vlastita volja. Ono to je u osnovi moralnoga zakona Kant zamilja kao transcendentalnuslobodu koja je neovisna o svemu to je empirijsko, odnosno o prirodi uope.

7.2. Feuerbachova filozofija materijalizma

Nakon Hegela i identiteta; subjekta i objekta; morala i prava; kranstva i filozofije, dolazi do obratateologije u antropologiju i zahtjev za oslobaanjem ovjeka odreligije sredinja je znaajka LudwigaFEUERBACHA. On eli povratak prirodi jer je priroda jedini spas, te priroda nije izgradila samojednostranu radionicu eluca nego i hranu mozga. TEZA : BOG- prva misao; UM- druga misao, aOVJEK trea i posljednja. Religiozan ovjek je otuen ovjek te da je kritikom teologije uao uantropologiju.

Tajna teologije je antropologija, a tajna spekulativne filozofije je teologija. U svojim tezama onpojanjava svoja stajalita kao Bog jest to ovjek hoe biti i sl. Kad je odredio ovjeka (bit)on eli

jasno odrediti i cilj te u tezi kae : ovjek za sebe jest ovjek; ovjek s ovjekom jedinstvo od Ja i Ti jest Bog. Cilj njegove filozofije jest ovjek koji sebe vodi na puku prirodnost (materijalnost).


17/26

17

7.3. Arthur Schopenhauer

Etika

Filozofija podreena etici tj. Teoriji koja se tie ljudskih radnji, treba zadovoljiti samo tumaenjem iobjanjavanjem danoga, etika teorije o biti.

Kako je za njega volja osnovno metafiziko naelo, nesvjesni poriv povezan s intuicijom, vrlina nespada u znanje, vrlina ne ui, moe se upotrijebiti samo kao orue.

Volja je osnovno metafiziko naelo te kao nesvjesni poriv obuhvaa sve manifestacije svemira,ponekad svjesne a najee nesvjesne ili sasvim slijepe. Volja je u svemu to se mie i svemu tomiruje ne samo u ovjeku, ali ovjek posjeduje intuiciju, intuicija ovjeku otkriva volju kao stvar u sebi,ta je intuicija, intuicija tijela, ovjek poznaje svoje tijelo dvojako. Volja je objektivirana u ovjekovu tijeluu svim njegovim organima, i onim ijih smo funkcija svjesni kao i onih ijih funkcija nismo svjesni, atijelo je ono to je svakomu ovjeku poznato a to oznaava rije volja tijelo manifestacija volje prekokoje uope moemo biti svjesni. Volja je samosvijest ovjekova, ivotno naelo, vjeno i nerazorivo uovjeku, volja za ivotom.

U analizi ljudskoga htijenja Schopenhauer uvjeren da ono ne moe nikada biti zadovoljeno, mogu sesamo mijenjati njegovi predmeti jer moment volje ve po svojoj biti nikada ne moe nai mira ono tomoe imati kraja i mira samo su pojedinani sadraji i motivacija. Njegova metafizika ne doputaegzistenciju tzv. slobode volje nego potvruje slobodu volje o sebi, sloboda volje o sebi osnovna jepretpostavka za to da volja, koja najprije i ponajvie potvruje sebe, naelno bude i u poloaju negiratisebe sloboda protupojam nunosti, neovisna o naelu razloga. ovjek slobodan intelektualno akonjegov interes nije sprijeen ni vanjskim ni unutarnjim utjecajima da spoznaje svijet a fiziki je pakslobodan ako nije prisilom, tjelesnim nasiljem i fizikim bolestima sprijeen da ini to hoe. Dokazujeda je ivot patnja, postaje svjedokom nemogunosti ostvarenja ljudske sree, za svoje negativnoeudajmonistiko stajalite pronalazi potvrdu na prvim elementarnim potvrdama ljudskoga ivota a zanjega ivot je udnja. Isplati li se ivjeti ako moemo shvatiti na ivot kao nepotrebnu i munuepizodu u blaenom miru nita valja nam se osloboditi volje za ivot ali ne samoubojstvom tomogu initi samo poneki i to oni koji su intelektom toliko moni da bi se mogli osloboditi volje a to su

geniji kojih je veoma malo. Genijalan ovjek istodobno je vei patnik od ostalih ljudi, genij se odlikujevikom spoznajne moi koja mu omoguuje duhovno se uzdii do rijetke radosti kontemplacije, dospoznaja slobodnih od volje, njegov intelekt prestaje robovati volji te u tom zatiju volje genij postaje

jasno ogledalo svijeta genijalan ovjek ima strastan temperament i ustre volje i karaktera,flegmatian genij je nezamisliv pa je zato on podloan mnogim patnjama nepoznatim obinomovjeku.

Osnovne odrednice moralnosti

Sloboda nastoji objasniti negativno, pod tim pojmom u prvom trenutku misli samo na odsutnostzapreka a on nasuprot tome kao sila koja se izraava mora biti pozitivan. Tri sasvim razliite podvrstepojma slobode: fizika (ljudi zovu slobodnima kada njihove radnje ne ometaju nikakva fizika,materijalna smetnja), intelektualna (odnosni na ono dragovoljno i nedragovoljno s obzirom na

miljenje) i moralna slobod a(slobodno odluivanje volje).

Pojam slobode postavljen u odnos prema onome htjetia ne moii nastao je problem je li samo htjeti

slobodno. Ono slobodno bi znailo da ni pod kojim uvjetom nije nuno, slobodna volja bi bila ona kojune bi odreivali razlozi, volja prije samosvijesti jer kad neki ovjek hoe onda on hoe neto, njegov jein volje usmjeren na neki predmet i da se misliti samo u odnosu na njega. to znai neto htjeti involje, predmet samosvijesti nastaje povodom neega to spada u svijest o drugim stvarima to jedakle objekt sposobnosti spoznaje koja se u ovom kontekstu naziva motivom.

Um sastoji u tome to ovjek nije poput ivotinje sposoban samo za vanjske opaaje nego moeapstrahirati iz opih pojmova, oznaavati rijeima i s njima praviti razliite kombinacije, ini ono to sezove misliti jezik, svjesnost, razmiljanje o prolosti, briga za budunost, namjera, odluka, drava,znanost itd., sve to poiva na jednoj jedinoj sposobnosti imati ne osjetilne, apstraktne, opepredodbe koje nazivamo pojmovima tj. bitima stvari. ovjek upravo zahvaljujui svojimsposobnostima ne osjetilnih predodbi posredstvom kojih on misli i reflektira ima daleko iri vidokrugkoji poima ono odsutno, ono prolo i ono budue, zbog toga on ima mnogu veu sferu utjecaja i


18/26

18

motiva za razliku od ivotinje koja je usredotoena samo na sadanjost. Ono to odreuje ovjekovodjelovanje su misli koje on svuda nosi sa sobom u svojoj glavi misao postaje motiv im je u stanjudjelovati na volju koja je pred njim, pomou svoje sposobnosti miljenja moe sebi predoiti intenzivnomotive za koje osjea da utjeu na njegovu volju, to se naziva promiljanjem. Apstraktni motiv kojipostoji u misli jest vanjski motiv koji odreuje volju Schopenhaer osporava slobodu volje jer bi ondasvaka ljudska radnja bila neobjanjivo udo, posljedica bez uzroka. Ta specijalno i individualno

odreena volja kod svakog ovjeka je drugaija to Schopenhauer naziva karakterom Vrline i porociuroeni, svaki in nekoga ovjeka proizvod njegova karaktera i nastupajueg motiva sve to sedogaa, dogaa se nuno, ovo je ujedno i njegovo osnovno polazite za utemeljenje morala jer krozto to inimo mi samo doznajemo to jesmo.

Temelj moralnosti

Moral propovijedati je lako, moral utemeljiti teko kae da se etiar treba zadovoljiti tumaenjemsamo onoga to se dogaa jer on vjeruje da postoji jedini istinski zakon za ljudsku volju a to je zakonmotivacije jedna radnja moe nastupiti samo ako postoje dovoljni motivi za nju kao takav zakonmotivacije je samo oblik opega zakona kauzaliteta. Osnovni pokretai ovjekova djelovanja: 1.egoizam, 2. zloba i 3. saaljenje.

Jedna je radnja moralna s obzirom na svrhe za kojim ovjek ide pa konstatira da nije moralna onaradnja koja ide na postizanje osobne sree, ona je egoistika, nego kada oekuje od svoga djelovanjai neki dugoroni uinak, kada hoe stei simpatije drugih ljudi. Za njega su moralne samo one radnjeiji je neposredni cilj dobro za drugoga ovjeka odnosno uklanjanje onoga to moe proizvesti boldrugomu ovjeku.

Kako dobro ili srea drugoga ovjeka moe postati ciljmojih radnji neposredno, bez rauna postiejedino pomou spoznaje koju o njemu ima tj. pomou predstave o njemu u mojoj glavi, mogu se s njimtako daleko identificirati da moje djelo najavljuje onu razliku kao ukinutu to je svakodnevni fenomensaaljenja tj. neposrednog, od svakih daljnjih obzira neovisnog sudjelovanja najprije u patnji drugogovjeka a time i u onemoguavanju ili ukidanju ove patnje. Saaljenje je temelj i bit moralnosti, nitatoliko ne osuujemo kao onu odliku koja je suprotna saaljenju tj. okrutnost u saaljenju ukidamotemelj svakome egoizmu i ujedinjujemo se s drugim ovjekom, zato Schopenhauer nastoji izvesti svevrline iz saaljenja kao osnovnoga principa moralnosti. Saaljenje nas koi da drugome nanosimo ili

uveavamo patnju a potie nas da mu pomognemo u nevolji te je kao takvo temelj aktivne vrlineljubavi prema ovjeku. Pravinost, ljubav i vrline uope ne mogu biti najvii oblik moralnosti jer u svimvrlinama volja onoga koji djeluje stoji na poziciji potvrivanja volje za ivotom najvii, najvrjednijiivotni stav i ivotnu mudrost mora proglasiti negacija volje a ne njezina afirmacija najvii imperativnjegove etike jest zahtjev za samoponitenjem volje svladati i negirati volju za ivotom putemaskeze asketa se uzdrava od ina raanja, suzbija spolni nagon.

Dvije mogunosti ovjekova djelovanja: egoistino i altruistino nikome ne teti nego svima pomaikoliko moe ovo naelo imperativno formulirano ali ne kazuje kako bi ljudi trebali djelovati konstatiranje da uz egoistina djelovanja postoje i ona koja nisu koristoljubiva a to su upravo ona kojasu motivirana suuti.

8. METAETIKA**

Predmet metaetike je odgovoriti na pitanje to ljudi kada donose moralne ocjene, zapravo ineizgovarati reenice kojima izriu te ocjene ili kojima se slue u moralnom raspravljanju. Dva osnovnapredmeta : 1. znaenje moralnih termina i iskaza (teorija znaenja moralnog jezika) 2. mogunost iartikulacija argumentacije u tom jeziku (teorija moralnog jezika). Odnos izmeu znaenja i uporabe

jezika sredinji je problem teorije znaenja pa samim tim i metaetike. Ova teorija je pod utjecajemLudwiga Wittgensteina on znaenje jezinih izraza tumai u povezivanju s prilikama u kojima seupotrebljavaju terminomJEZINA IGRAistie da je za objanjenje znaenja nekog jezinog izrazavano uoiti u kojem se kontekstu upotrebljava. Drugi sredinji termin njegove filozofije je OBLIK


19/26

19

IVOTA kae da predoiti neki jezik znai istodobno predoiti i oblik ivota. Rije ZNAENJE jeznaenje rijei je njezina uporaba ujeziku.

Wittgenseinovo uenje je doprinijelo razvoju GNOSEOLOGIJE morala koja promatra pridjeve, moralneatribute. Pridjevi ne samo da opisuju neki objekt nego i izraavaju nae subjektivno stajaliteemocionalne stavove prema stvarima. O znaenju pridjeva govori Nowel Smith razlikuje 3 grupepridjeva :

- deskriptivne rijei oznaavaju svjesno stvari

- rijei za izraavanje neke pogodnosti govore da neka stvar ima mogunost izazivanja u namaodreene reakcije

- gerundivne rijei podrazumijevaju da e neka osoba tako reagirati nego i da treba tako reagirati

Metaetika teorija se moe podijeliti na kognitivizam i nekognitivizam. Metaetiki se kognitivizamodnosi na grupu metaetikih teorija prema kojima moralni iskazi u svim znaenjima i nainimaopravdanja pripadaju spoznajnim iskazima i terminima. Metaetiki nekognitizam one grupemetaetikih teorija prema kojima moralni iskazi u nekim svojim dimenzijama znaenja pripadajunespoznajnim iskazima i terminima.

8.1. Empirijski kognitivizam - Objektivizam Johna Deweya

Smatra da su vrijednosti vrijednosti, one su ono to jesu, one ili jesu ili nisu, njih uivamo ili neuivamo. Dewey uporno ukazuje na nedefinirane vrijednosti te ih razumijeva kao sasvim izvan moralnipojam bez motoriko-afektivnoga ponaanja ne moe shvatiti fenomen vrijednosti kao nivrijednosnih sudova, on smatra da afektivnomotoriko (stavove, elje i interese) ne treba tretirati kaomentalne procese i stanja nego kao obrasce ponaanja te time izraava ne naklonost premasubjektivnom kognitivizmu odnosno subjektivizmu.

Vrijednost ili dobro za njega nije ono to elimo nego je ono to trebamo eljeti, neto je dobro ilivrijedno tj. loe ili ne vrijedno, ne zato to prema njemu neposredno zauzimamo pozitivan tj. negativan

stav, nego stoga to ono u nama izaziva takav stav.Cilj istraivanja je vrijednosni sud, rezultat istraivanja problematine situacije jest transformacijaspontane, slijepe elje u izabranu elju, u namjerni cilj koji je spoj motoriko-afektivnoga iintelektualnoga faktora koji se sastoji u predvianju i anticipaciji posljedica upravo je relacijasredstvo-cilj predmet etikoga i vrijednosnoga suda a temelji se na relaciji uzrok-posljedica. Apsolutnoodbacuje postojanje krajnjega cilja odnosno cilja po sebi, o vrijednosti ima smisla govoriti samo kao oposrednoj vrijednosti odnosno o vrijednosti kao sredstvu, nema cilja koji ne bi mogao biti sredstvo.

Kada je rije o etikim i vrijednosnim sudovima oni prema Deweyu imaju kognitivno znaenje -sadraja normativnu funkciju ne moe se napraviti stalna hijerarhija vrijednosti jer se vrijednosnegeneralizacije ako elimo da budu istiniti trebaju zasnivati na ne vrijednosnim generalizacijama nema vrijednosti kao svojstva objekata koja bi bila neovisna o ljudskom stavu i cilju niti se moe shvatiti niti adekvatno formulirati ako se ne sagleda ne samo u personalnom nego i u drutveno -

kulturnom kontekstu.

8.2. Empirijski kognitivizam - Subjektivizam Edwarda Westermarcka

On karakterizira moralni sud tendencijom njegova autora da doivi moralni osjeaj jer moralni pojmoviizraavaju tendenciju osjeaja moralne emocije odobravanja i neodobravanja. Moralni sud ne tvrdipostojanje osjeaja nego samo tendenciju da se on doivi, pojedinani moralni sud moe biti samoprimjena moralnoga principa njegove tvrdnje idu u prilog subjektivizmu. Istodobno jedna te istaradnja moe biti i dobra i loa, ista je radnja dobra ako je netko odobrava a loa ako je netko neodobravane moe postojati moralna istina u onom smislu u kome se ovaj termin openito razumije.

Razlog za to to su moralni pojmovi utemeljeni na emocijama i to sadraji emocija propadaju potpunoizvan kategorije istine ali moe biti ili nebiti istinito da imamo odreenu emociju, da dani nain


20/26

20

postupanja ima tendenciju u nama izazvati moralno odobravanje ili moralno neodobravanje. Smatrada normativna etika ne moe biti nikakva znanost jer ako je cilj znanosti otkrivanje istine normativnaetika ne moe biti znanost moralna argumentacija moe uvijek krahirati jer i kad se postignuslaganja oko injenica mogue je da i dalje imaju razliita moralna osjeanja pa stoga i razliitemoralne ocjene jednoga te istoga objekta.

8.3. Neempirijski kognitivizam - Realizam Georgea E. Moorea

Prema njemu etika ima dvostruku zadau: prvo to je dobro ima tri razliita znaenja koje moemorazloiti na tri pitanja: 1. Koje vrste stvari su dobre/loe? 2. Koje pojedinane stvari su dobre/loe? i 3.kakvo je znaenje termina dobro/loe? On pravi razliku izmeu intristino dobroga ili loega i dobrogaili loega kao sredstva intristino dobro predstavlja sredinji pojam njegove teorije, nije empirijskiprovjerljiv - On misli na intristino dobro koje trebamo razumjeti kao dobro po sebi ono nije ni kakvoime za prirodno empirijsko svojstvo ili skupinu svojstava pa nije provjerljiv ni etiki sud u kome se onopojavljuje, neovisno je o svim relacijama i nije nasuprot dobra kao sredstva. Njegova je originalnost ujednostavnosti miljenja, u osloncu na zdrav razum on prihvaa izazov da se utvrde ope istine osvijetu ali samo tako da bi ih zdrav razum mogao podrati. Potrebno je biti siguran da je ono to setvrdi za istinu istina a potom tu istinu treba analizirati analiza se sastoji najprije u kazivanju to etikistav znai on pretpostavka da mi to ve znamo ali bez paljivoga miljenja to ne moemo rei, dakleznati kako se ispravno upotrebljavaju rijei jedna je stvar a rei kako ih upotrebljavamo druga je stvar.

8.4. Neempirijski kognitivizam - Intuicionizam Maxa Schelera

Zamjerajui Kantu koji apriorno smatra prije danog Scheler e kazati da ono to je dano apriorijednako tako poiva na iskustvu uope kao i sve ono to nam je dano kroz iskustvo u smislu opaanja

i indukcije zato je filozofija u tom smislu empirizam injenice i samo injenice a ne konstrukcijanekoga samovoljnog razuma. I apriori dan je intuitivni sadraj a ne neto prethodno sastavljenomiljenjem, svakako su meutim iste injenice intuicije otro odvojene od onih injenica koje za svojespoznavanje moraju prijei niz opaaja. U sredite problematike stavlja ne samo spoznaju negoosjetilnost-emociju, promovira emocionalni apriorizam istiui da racionalna spoznaja nije jedinifenomen svijesti.

Vrijednosti su apsolutne, objektivne i nepromjenjive, ne mogu biti stvorene ili unitene, kao osnovnifenomen i vrijednost je nedjeljiva, ona se ne moe deducirati i dokazati nego demonstrirati i pokazati,vrijednost je sadraj neposrednoga osjeaja, gledanje bitka, fenomenalnoga opaaja, fenomenalnogaiskustva, vrijednosti se otkrivaju emocionalnim apriornim neposrednim opaajem, otkrivaju nam se kadprijeu iz neegzistencije u egzistenciju. Daje odreenje pozitivnih i negativnih vrijednosti, meuvrijednostima vlada strogo odreena hijerarhija vrijednosti su vie ako su trajnije kao i utoliko vie

ako su manje ekstenzivno i djeljive kao i utoliko vie ako su manje uvjetovane drugim vrijednostima,ako je dublje zadovoljenje povezano s njihovim osjeajem te su vie ako je njihov osjeaj manjerelativan prema postavljanju odreenih sutinskih nositelja osjetilnosti i pretpostavljanja.

Vrijednosna osjetilnost odreuje tko e kakve vrijednosti realizirati. Za njega je vrijednost primarna pase svako treba zasniva na njoj smatra da svaka konstatacija da neto treba ili ne treba da veimplicira jedan odnos izmeu pozitivne ili negativne vrijednosti i njezina nositelja ne treba zakljuitida se bit vrijednosti svodi na treba. Dvije vrste treba: idealno treba (ono to ispravno treba biti) inormativno ili dunosno treba (treba initi ono to je ispravno) idealno treba prerasta u normativnotreba kada njegov sadraj stoji prema jednoj moguoj volji kao njezinu realizatoru.

to karakterizira moralnu vrijednost i kakav je njezin odnos prema ostalim vrijednostima inrealizacije vrijednosti vri neka osoba pored ljudskih individualnih osoba postoje i tzv. kolektivneosobe kao i Bogostvarivanje jedne vrijednosti jo uvijek nije ni dobro ni loe moralne se vrijednostipojavljuju u cilju koji realizira najviu vrijednost u toj hijerarhiji vrijednost dobro u apsolutnom smisluje ona vrijednost koja je za spoznajni stupanj bia koja je ostvaruje najvia a vrijednost zlo ona koja sepojavljuje na inu realizacije najnie.


21/26

21

Moralno dobar je ona in koji se po svom vrijednosnom sadraju slae s vrijednou koja jepretpostavljena i proturjei onoj koja je zapostavljena a zao je onaj in koji svojim vrijednosnimsadrajem proturjei pretpostavljenoj vrijednosti i slae se sa zapostavljenom vrijednosti. Vrijednostvolje odreuje na temelju vrijednosti osobe, zato su i dobro i zlo u biti vrijednosti osobe, ona je izvorninositelj moralne vrijednosti a pored osobe to su i osobine osobe i njezini akti htijenja i postupanja teosobine su vrline i poroci.

8.5. Nekognitivizam- Emotivistiki nekognitivizam Bertranda Russella

Metaetiki emotivizam, pokuao dati analizu etikih i uope vrijednosnih sudova oni prema njemunisu nikakav injenini izraz nego ekspresija osjeaja njegova autora kada tvrdimo da ovo ili ono imavrijednost mi izraavamo naa vlastita osjeanja a ne neku injenicu koja bi bila istinita i kada bi naavlastita osjeanja bila razliita miljenja je da je osjeanje izravno povezano sa eljom.

Vrijednosni sud nije samo izraz osjeanja, elje prema odreenom objektu, nego istodobno i elja dataj osjeaj drugi podijele s nama kao i da podjele s nama elju prema tom objektu, nastoji da osjeaj i

elja budu podijeljeni. eli da vrijednosni sudovi imaju univerzalan karakter, on je uvjeren da se zaetike i vrijednosne sudove ne moe nai dokaz etiki i uope vrijednosni sud ne moe biti niti istinitniti laan, tu znanost ne moe nita. Ako se pak neki etiki sud ili uope vrijednosni spor svodi samona spor oko sredstava za zajednike ciljeve onda znanost moe prosuditi, ako je u pitanju razilaenjeoko intrizinih vrijednosti intelekt je nemoan, takvi su sudovi isto subjektivni. Subjektivnostvrijednostisastoji u tvrdnji da ako se dva ovjeka razilaze oko vrijednosti onda to nije razilaenje okobilo kakve vrste istine ve razlika ukusa.

8.6. Nekognitivizam- Emotivizam Alfreda Julesa Ayera

Pristalica logikoga pozitivizma. Ograniimo li se samo da izrazimo jedno stanje osjeaja a daistodobno ne pruimo priopenje o jednom stanju stvari o da ustvari ne kaemo nita. Etiki sudovisamo ekspresije osjeaja te nema naina odluiti se o validnosti jednoga etikoga sustava i njegovenadmoi nad nekim drugim.

Ukazuje koji su iskazi za njega besmisleni to su svi metafiziki iskazi ali i svi vrijednosni sudovi.Grupi besmislenih znai empirijski ne provjerljivih iskaza pripadaju svi vrijednosni sudovi smatra daempiristi mijeaju vrijednosne iskaze sa smislenim i to tako to ih pogreno proglaavaju empirijskoprovjerljivimada se etiki ili uope vrijednosni sudovi mogu upotrebljavati normativno i deskriptivno.Priznaje samo emotivnu funkciju isto normativnih iskaza koji se ne svode samo na izraavanje etikihosjeaja, oni su ekspresije i pobuivanje osjeaja te kae da moralni sudovi vie nisu ekspresija ipobuivanje osjeaja odobravanja tj. ne odobravanja nego stavova odobravanje/neodobravanja.

Nemogue raspravljati o vrijednosnim pitanjima, o vrijednosnim pitanjima kao vrijednosnim ne moediskutirati. Naglaava kako nije tvrdio niti ima namjeru tvrditi da moral nema vanosti, takoer kaekako ne tvrdi da je ispravno tj. neispravno sve to bilo tko misli da jest te istaknuo da nije tvrdio nititvrdi da nita nije dobro tj. loe ili da je svejedno to inim o ne trudi pokazati da je njegovapozitivistika metaetika teorija korisna nego istinita

8.7. Nekognitivizam Alasdair Maclntyre **

kotski teoretiar morala ro.1929.


22/26

22

Etika moralne tradici je kultu rni relat ivizam- priroda moralne zajednice i sada takva da vie nijemogue pozivati na moralne kriterije kako je to mogue u drugo vrij eme i na drugom mjestu (moralnakatastrofa). Pojmovi vrlina i pravda; milosre i dunost postali su neto drugo nego to su jednom bili,a jezik moralnosti preao iz stanja reda u stanje nereda. Suvremeno moralno iskustvo imaparadoksalan karakter kao svatko od nas nauio je sebe vidjeti kao autonomnog moralnogdjelatnika, ali svatko od nas postaje dionikom modusa prakse, estetskih i birokratskih koji nas ukljuuju

u odnose s drugim ljudima.Moralna ponaanja, vjerovanja i pojmovi raznovrsni i heterogeni uvjetovani moralnom zajednicom otkrio je da je priroda moralne zajednice i moralnoga suda takva da se vie nije mogue pozivati namoralne kriterije na nain kako je to mogue u drugo vrijeme i na drugom mjestu to je, kako kae,moralna katastrofa ne postoji racionalan nain kojim bi se u naoj kulturi osigurao sloen moralnistav.

Kriza suvremenoga morala nastala je kao posljedica prosvjetiteljstva a jezik moralnosti preao je izstanja reda u stanje nereda, filozofska teorija na koju se posebno osvre jest emotivizam jer su njegoviprotagonisti predstavljali kao teoriju o znaenju reenica. ovjek posjeduje svoju drutvenu ulogu pokojoj dobiva drutvenu definiciju, on ne moe imati niti povijest ni drutvenu povijest bez sojedrutvene uloge moralnost postaje ime za posebnu sferu u kojoj pravila ponaanja nisu ni teolokani pravna ni estetska nego dobivaju vlastiti kulturni prostor, moral je ukorijenjen u kulturi.

Vrline i problemi relativizma :

Vrline su odlike koje podupiru slobodnog ovjeka u njegovoj ulozi i u djelima koje njegove ulogeiziskuju. On tei povratku Aristotelovoj i tomistikoj etici i nudi teoriju o vrlinama kroz 3 stupnja :

- vrline kao odlike svojstveno praksama

- vrline kao odlike koje doprinose dobru ukupnog ivota

- tenja ka dobrom za ljudska bia

Vrline treba razumjeti kao one dispozicije koje e ne samo podrati prakse, nego koje e nas i podratiu odgovarajuoj potrazi za dobrom te nam osigurati i savreniju spoznaju dobra. On kao i Aristotel zavrline trai srednji put izmeu dviju krajnosti.

Pesimizamdonoenje politike ne doputaju afirmaciju etike, vrline niti moralni ivot te nam p reostajepovlaenje u male COMMUNITIES i ekanje na novog razliitog Sv. Bendikta.

Ako se kod morala ne radi ni o emu drugome nego o izrazima volje, moj moral moe biti samo onoto stvori moja volja, ne moe biti mjesta za takve fikcije kao to su prirodna prava, korisnost, najveasrea najveega broja ljudi. Svaki ovjek inei odreena djela u odreenoj situaciji podlijee prosudbisvojih vrlina i poroka jer vrline su upravo one odlike koje podupiru slobodnog ovjeka u njegovoj ulozi ikoje se oituju u onim djelima koja njegove uloge iziskuju. Teorija o vrlinama tri stupnja: prvi u kojemse vrline promatraju kao odlike nune za postizanje unutarnjih dobara svojstvene praksama, drugi ukojemu se promatraju kao odlike koje doprinose dobru ukupnoga ivota i trei u kojemu ih se dovodi uvezu s tenjom k dobru za ljudska bia. U razmatranju vrlina smatra da treba zapoeti od praksi,vanost lei u tome to izvravanje vrlina nije samo vrijedno radi sebe samoga nego ima daljnji smisaoi svrhu, pojam vrline za svoju primjenu uvijek zahtjeva neku sliku drutvenoga i moralnoga ivota koji

ga odreuju i objanjavaju. Vrline treba razumjeti kao one dispozicije koje e ne samo podrati praksei omoguiti nam postizanje dobara svojstvenih praksama, nego koje e nas i podrati u odgovarajuojpotrazi za dobrom omoguujui nam da prevladamo nedae, opasnosti, iskuenja i zablude s kojimase suoavamo i koje e nam osigurati savreniju samospoznaju i savreniju spoznaju dobra.

Moralno stroge tradicije apsolutno zabranjuju laganje i trae istinoljubivost pod svaku cijenu, drugedoputaju laganje u situaciji koja ukljuuje opasnost od vradbina a tree doputaju bezazlene lai.

8.8. Nicolai Hartmann

Istrauje izvore, granice i mogunosti spoznaje. Subjekt filozofske spoznaje koji ona sama stvara :

spoznaja proizvodi BITAK. Sve to nazivamo naom spoznajom je u stvari stalno mjeanje spoznaje izablude. Problem, logika, psihologija sve je to oko nas i veoma vano ali je najdublje otkrie.


23/26

23

Osnovno filozofsko polazite sve to u ivotu nazivamo naom spoznajom u zbilji je stalno mijeanjespoznaje i zablude, istie da nitko ne zapoinje znanje svojim miljenjem, preuzima problematskesadraje koji idu kroz stoljea a da se bitno ne mijenjaju to su metafiziki problemi, problemi onotrajno.

ovjek najee ne bira situacije, on u njih upada i one ga tjeraju na odluku, situacija mu ali i vlastitobie ostavlja prostor za igru a smjer u koji kree stavlja se u njegovu slobodu. ovjekova se slobodane iscrpljuje u onome hoe lio djelovati nego u onome kako sloboda veliko metafiziko zagonetnopitanje osobeono to je neshvatljivo u biti slobode jest upravo to da ona ima dvije fronte, da je u istimah sloboda nasuprot zakonitosti bitka i sloboda nasuprot zakonitosti trebanja.

Zadaa filozofske etike je analiza biti osobe i etikih ina te analiza vrijednosti to trebamo initistojimo u svakom trenutku tu je svatko upuen na samoga sebe da donese odluku te ako jepogrijeio snosi odgovornost i krivnju, in koji se dogodio ne moe se naknadno uiniti nedogoenim.Etika ne nauava gotove sudove nego suenje samo, ona je ovjekovo privoenje vlastitomslobodnom oblikovanju ivota, tu je ljudska misao u potrazi i pronalaenju puta do smisla ivota, ona jei izvor i najmutnija voda i pokreta filozofskoga miljenja, ona je posljednji cilj i najiri vidik upravo togamiljenja i promiljanja, nikakvo nas iskustvo u tome ne moe pouiti.

Vrijednosti nisu neovisne samo o vrijednosnim stvarima nego su pozitivno takoer njihov uvjet,vrijednost je uvjet mogunosti da je neto uope vrijedno vrijednosti imaju karakter pravih bitnosti,

karakter apsolutnosti i principa pa je i spoznaja koju o njima imamo apriorna spoznaja dakleapsolutnost vrijednosti i apriornost vrijednosne spoznaje zahtijevaju poseban dokaz.

Nemogue je sebi neto uzeti kao svrhu a da se u tome ne vidi vrijednost razlikuje materijuvrijednosti i vrijednosni karakter materija vrijednosti jest u relaciji prema osobi a o vrijednosnomkarakteru rije je kad se kae da vrijednosti imaju bitak po sebi razlikuje realni i idealni bitakpo sebirealni bitak po sebi ima samo etika zbiljnost dok je pravi nain toga bitka idealni bitak po sebi iztoga svega proizlazi d su vrijednosti tvorbe etiki idealne sfere carstva s vlastitim strukturama, svlastitim zakonima i vlastitim poretkom.

Vrijednosni sudovi su izraz osjeaja vrijednosnoga priklanjanja ili protivljenja njemu a nasuprot njemujest ono to takav osjet izaziva, upravo to to osjeaj izaziva jest etiko. Moralna uraunljivost ide naosobu osoba snosi krivnju, nju se tie odobravanje i neodobravanje tuega vrijednosnog suda, nedrugaije nego kao osuda kroz vlastitu savjest.

Dvije bitno razliite vrste bitka po sebi: realni (odnosi na sve stvari i dogaaje, na sve zbiljsko, sve toima egzistenciju) i idealni bitak po sebi ( odnosi na oblike iste matematike i logike) izmeu ovihdviju sfera postoji bitni odnos koji je karakteristian za carstvo ivih bia i spoznaje bitka.

Stav da vrijednosti imaju idealan bitak po sebi je za Hartmanna od odluujueg znaenja za etiku postoji jedno po sebi bivajue carstvo vrijednosti, jedan pravi kosmos koji postoji isto tako s onu stranuzbilje kao i s onu stranu svijesti. Upozorava i na slijepilo za vrijednosti koje se oituje u nedostatkuvrijednosnoga osjeaja, dodaje da postoji jedno individualno sazrijevanje vrijednosnoga organa uovjeku pojedincu kao i takoer povijesno sazrijevanje vrijednosnoga organa ovjeanstva.

9. IMORALIZAM I PREVREDNOVANJE VRIJEDNOSTI**

Friedrich Nietzsche **

Postavlja zahtjev kao potrebu rjeenja duhovne krize graanskoga ovjeka odnosno kao kritikusveukupne kulture, za njega je bit svijeta kaos i iracionalnost, mnogo toga razarao i gradio. Njegovateorija ima etiko ali i metafiziko znaenje u etikom znaenju tei ivotnoj realnosti.

Zahtjeva prevladavanje ovjeka, vjerujui u snagu evolucije on zahtjeva transformaciju u nadovjeka

da bi prevladao sebe ovjek mora prevrednovati sve vrednote, mora se osloboditi iluzije koja se zovemoralitet i kranstva koje je do sada bilo najkobniji nain sebeprecjenjivanja. Odbacuje sve kreposti i


24/26

24

sve ono to odrava sadanje stanje duhovne krize, zamjera kranstvu to je prihvatilo ropski moral,njega ne zanima metafizika istina ni kranska ni bilo koje druge religije. Zamjera i budizmu ikranstvu to to su nihilistike religije u smislu odricanja svake bitne razlike vrijednosti izmeu ovogai onoga ovjeka kranstvo je dekadentno i puno degeneriranih i neistih elemenata, najzavodljivijala. On odbacuje ljubav prema blinjemu i zahtjeva ljubav prema buduem i najdaljem stoga se savmoral mora unititi da bi se oslobodio ivot. Postavio teko rjeivu dilemu: bezkrupulozni ivot ili

idealni moral porie ne samo objektivno postojanje moralnog djelovanja nego i smisao i vrijednostunutarnjega moralnog zakona da se djeluje u skladu s bilo kakvim zakonom. Smatra da nita nije krivokoliko moral za izopaeno tumaenje zbilje, stoga se treba odvaiti i biti nemoralan kao priroda. KadaNietzsche eli ukinuti moral on tu misli iskljuivo na vrijednosti u njihovoj hijerarhiji, eli prevrednovativrijednosti to ujedno znai i borbu protiv postojeega morala a sve u ime novog morala budunosti iprogresa, utvruje da moralitet sam izvire iz nemoralnosti. Rui staru hijerarhiju moralnih vrijednosti,moral tretira kao jednostavno sredstvo, kao orue ivota njega zanima moral koji bi omoguionadovjeka jer jedino je nad ovjek bie koje cilj vidi naprijed. Priopava da je Bog umro to znai d aovjek ne moe vie traiti izvan sebe snagu da bi u svojoj volji potvrdio cilj za ivotom bit ivota jecilj za mo a ivotni cilj je nadovjek.

Ne odvani pred svjedocima ve odvani poput samotnika i orla, odvani kad vas ni Bog ne promatra srce ima onaj koji poznaje strah ali strah svladava, prisiljava, srce ima onaj koji vidi bezdan ali sponosom. Ideal ljudskoga i nadljudskoga osigurava ope zadovoljstvo. Smisao njegove egzistencije

uenje o povratku, smisao je povratka u volji da se stalno djeluje, iz nadovjeka se ui povratak.

ovjek egzistencija koja tek treba sebe nadvisiti u nadovjeka ona se moe nadvisiti voljom zaivotom koja je isto to i volja za mo uvjet za to nije krepost mase nego krepost jakih odnosno sveono to unapreuje ivot, pa tako bit ivota postaje prisvajanje, povreda, svladavanje slabijega,nametanje vlastitih oblika ivota. Nema savjesti, postoji samo navika po kojoj neto utvrujemo kaoglas savjesti ali taj glas u realnom ivotu ne postoji. Moral savjesti, samilosti i pravednosti jest moralslabih bia i bia mirnih prosjenosti koje on prezire svom estinom. Dobro je sve to povisuje osjeajmoi, volju za mo, mo u samom ovjeku a zlo je sve to nastaje iz slabosti to je ujedno i osnovnabit njegova imoral izmanadovjek je egzistencija za sebe koju svaki ovjek za sebe moe ostvariti.

10. SPOZNAJNE TEORIJE

Zadatak etike je analiza biti osobe i etikih ina. Etika ne ui direktno nego openito. Etika se obraa stvaralakom ovjeku te je ona praktina filozofija. Etika je izvor i pokreta filozofskog miljenja , a opetona je posljednji cilj. Zbog toga etika treba pokazati svrhe radi kojih su tu sredstva i to najvie svrhekoja ne moe biti sredstvo za neto drugo. Drugo pitanje je univerzalnije a to je ovjekovo unutarnjedranje.

Vrijednost kao bitnost: Platonistiki motiv gledanja, to je ono to materijalna etika naziva vrijednosniosjeaj. Vrijednost je uvjet mogunosti da je neto uope vrijedno. Materija vrijednosti (relacija prema

osobi) i vrijednosni karakter (bitak po sebi). Realni i idealni bitak po sebi. Vrijednosti su tvorbe etikiidealne sfere.

Vrijednosni sudoviizraz osjeaja, a nasuprot njemu izazov.

Indovidualno sazrijevanje- ovjek

Povijesno sazrijevanjeovjeanstvo


25/26

25

10.1. Ernst Tugendhat **

( Brno, 1930.)

U knjizi Predavanja o etici pokuava odgovoriti zato se treba baviti etikom te istie da se etikomtreba baviti zbog toga to je ono etiko presudno u drutvenom i votu. Novi svijet, nova moralnaargumentiranja jer otvara nova moralna pitanja kao ekologija, genetika i sl. On utemeljuje donju igornju razinu morala.

Donja razina postoje samo razlozi u smislu sudova

Gornja razina donose se sudovi koji govore dobro

Norma uma : Norme uma shvaa kaopraktino pravilom koje moemo izraziti (dobro je", razumnoje").

Socijalna norma : socijalna norma socijalne sankcije

Pristupa utemeljenju etike na nekoliko razina utemeljenje morala moe biti samo dokazivanjenjegove plauzibilnosti i to u dva koraka: prvoplauzibilnosti razloga za odluuju da se uope prihvatineki moral te drugovee plauzibilnosti nekoga odreenog pojma morala u odnosu na konkurentske.Istie da se etikom trebamo baviti zbog toga to je ono etiko presudno u drutvenom ivotu nameuljudskom i politikom prostoru stalno se moralno sudi. Jedino to moemo empirijski utemeljiti jesud poput nekog da ljudi ovog ili onog kulturnog kruga ili ove ili one drutvene klase smatraju takvodjelovanje loim ili za osudu. Empirijski sudovi i empirijske teorije se mogu utemeljiti na neki nainsamo odozdo polazei od njihovih empirijskih posljedica a to znai od iskustva, moralni se sudoviodnosno neki moral u cjelini mogu utemeljiti na neki nain samo odozgo polazei od nekoga najviegprincipa. Zato se Tugendthat bavi dvjema razinama utemeljenja morala, gornjom i donjom donjarazina osnovno da ne donosi moralne sudove postoje samo razlozi u smislu motiva gornja donosese moralni sudovi u kojima se kae da je neto dobro ili loe ovdje se susreemo s proimanjemmotiva i razloga. Po moralnim sudovima prepoznajemo neki moral, neki moral moe razumjeti kao

skup moralnih sudova kojima netko ili neka grupa raspolae.Definicije moralnoga i etikoga: 1. etiko se moe definirati i drugaije nego ono moralno, etiko kadase ono ne razumije kao moralno nego kao pitanje razboritosti koja se odnosi na vlastitu dobrobit i 2.etika za razliku od morala filozofska refleksija morala.

Moralni sudovitakve izraze razumijemo ali ih teko objanjavamo, on daje objanjenje bez uvjetneuporabe rijei mora mora i treba identino je s razjanjenjem osebujnoga karaktera obvezivanjamoralnih normi, moral ima posla s apsolutnim obvezama.

Norma praktino pravilo norme uma i socijalne norme. Norme uma shvaa kao razumno je, dobro je, bilo bi razumno ili dobro itd. Sada se moe kazati da bi osoba u oba sluaja ako ne djelujeonako kako u tom smislu treba/mora djelovati, djelovala iracionalno a to znai da ne bi postigla svojeciljeve.

Socijalne norme su ona praktina pravila kojima i sam poklanja najvie pozornosti, tvrdi da netko tkose ne ponaa u skladu s nekom vaeom socijalnom normom doivljava socijalne sankcije.Upotrebljavajui rije dobro dajemo do znanja da smo za to Tugendhat je zainteresiran za rijedobro kada se ona razumije objektivno kako u nainima upotrebe koji izraavaju norme uma, tako i urazliitim reenicama njezine atributivne upotrebe. Kada je rije o dobrom tu ne postupamo i neodgovaramo s da ili ne nego je rije o ljestvici kada se dobro upotrebljava objektivno, ljestvicomizvrsnosti, bolje je ono to je vrijedno da dobije prvenstvo objektivnom izvrsnou valja misliti da seonome to se oznaava kao bolje ne daje samo faktino prvenstvo nego da je vrijedno prvenstva, dapostoji objektivan razlog da mu se dade prvenstvo, objektivno razlozi uvijek razlozi uma.

Smatra da moralne norme i sudovi nisu empirijski ali ipak ne vae apriori to opet nikako ne znai dane mogu imati racionalno utemeljenje, isticao da ne postoji apsolutno moranje samo moral koji je bioizgraen na autoritetu mogao je sadravati jednoznane odgovore na sva pitanja. Kada se odustaneod tradicionalistike premise ostane nam samo moralno stajalite, nain prosuivanja koji se bitnorazlikuje od principa koji implicira neki postupak odluivanja.


26/26

10.2. Tosqueville

Prorok" koji je predvidio nastanak dualizma SAD i Rusije (jednom e upravljati sudbinom polovicesvijeta). Njegovi kljuni pojmovi su individualnost i individualizam, te odnos pojedinca kroz razliite

oblike drutvenog i dravnog ureenja. Pojam revolucije kroz povijest te je pod snanim utjecajemBoga.

Documents

etika skripta.docx