SVEUČILIŠTE U RIJECI

FAKULTET ZA MENADŽMENT U TURIZMU I UGOSTITELJSTVU, OPATIJA

MARIJETA KREŠIĆFINANCIRANJE POSLOVNIH PODUZEĆA

SEMINARSKI RAD

OPATIJA, 2010.

SVEUČILIŠTE U RIJECIFAKULTET ZA MENADŽMENT U UGOSTITELJSTVU I TURIZMU

FINANCIRANJE POSLOVNIH PODUZEĆASEMINARSKI RAD

Naziv kolegija: Financijski menadžment Student: Marijeta KrešićMentor: prof.dr.sc. Zoran Ivanović Matični broj: 19039/07 Smjer: Međunarodni turistički i hotelski menadžment

Opatija, travanj 2010.godina

SADRŽAJ

UVOD........................................................................................................................................31. OSNOVE FINANCIRANJA PODUZEĆA.........................................................................4

1.1. Financijski sustav poduzeća............................................................................................5 1.2. Pojam financiranja...........................................................................................................5 1.3. Financijski ciljevi poduzeća............................................................................................6 1.4. Načela financiranja..........................................................................................................7 1.5. Pravila financiranja..........................................................................................................82. FINANCIRANJE PREMA ROKU RASPOLOŽIVOSTI IZVORA..................................9 2.1. Kratkoročno financiranje...............................................................................................10 2.2. Srednjoročno financiranje ............................................................................................11 2.3. Dugoročno financiranje..................................................................................................12ZAKLJUČAK...........................................................................................................................14LITERATURA.........................................................................................................................15

I

UVOD

U ovom seminarskom radu pokušat ću vam približiti i detaljno objasniti financiranje poslovnih poduzeća, financijski sustav poduzeća, financijske ciljeve poduzeća, vrste, načela i pravila financiranja, te ću objasniti kratkoročno, srednjoročno i dugoročno financiranje.

Na početku potrebno je definirati financiranje i reći njegove značajke, opisati financiranje u poduzeću te shvatiti princip financiranja u poduzeću. Financiranje je dinamički proces pribavljanja, ulaganja i vraćanjauvećanog novca i čini „krvotok“ svakog poduzeća. U poduzeću se financira imovina pa se ono promatra kao skup realne imovine koju treba financirati, te obveza koje proizlaze iz poslovanja poduzeća i njime se stvaraju. Financiranje prema njegovu roku raspoloživosti izvora dijeli se na kratkoročno, srednjoročno i dugoročno financiranje. Kod kratkoročnog financiranja izvori kratko traju i raspoloživi su u vremenu do jedne godine. U srednjoročnom financiranju izvori su raspoloživi u razdoblju od jedne do pet godina. Kod dugoročnog financiranja izvori traju i raspoloživi su od pet godina. U poduzeću je najvažnija financijska funkcija jer poslovanje te funkcije uključuje sve druge funkcije. Financijsko poslovanje poduzeća bitno se razlikuje od poslovanja financijskih tržišta i institucija ali osnovna načela i pravila su uvijek ista.

Ciljevi poduzeća su različiti, ali se sa stajališta financiranja za mala poduzeća može uzeti maksimiranje dobiti na dugi rok, a za srednja i velika poduzeća stvaranje vrijednosti imovine vlasnika poduzeća, odnosno maksimizacija tržišne cijene dionica. Kako su vlasništvo i menadžment u velikim poduzećima odvojeni, menadžeri umjesto ciljeva vlasnika često ostvaruju vlastite ciljeve pa je jedan od efikasnijih načina nadzora i kontrole vlasnika povećanje tržišne cijene dionica.

3

1. OSNOVE FINANCIRANJA PODUZEĆA 

Kvalitetno financijsko poslovanje poduzeća može proizvoditi velike ekonomske i financijske koristi smanjenjem troškova, pravodobnoma naplatom i odgodom rokova plačanja obveza, ali pogrešne odluke uzrokuju velike ekonomske i financijske štete koje rezultiraju smanjenjem dobiti i gubicima, padom cijena dionica i vrijednosti poduzeća, padom likvidnosti i solventnosti, prezaduživanjem, stečajem i likvidacijom poduzeća. U financijskom poslovanju malih, srednjih i velikih poduzeća ima specifičnosti. Pritom svaka vrsta poduzeća ima prednosti i nedostataka. Mala poduzeća imaju velike prednosti općenito u poslovanju pa i u financiranju u odnosu na srednja i velika poduzeća, ali i velike nedostatke. Mala imovina u usporedbi s velikom manje je jamstvo vjerovnicima da će naplatiti potraživanja, kreditorima za povrat kredita a manje jamstvo povećava rizike povrata, kamatne stope kredita i sl. Pod pojmom financijskom poslovanja poduzeća podrazumijevaju se poslovne financije, m ikrofinancije, upravljanje financijama u poduzeću ili financijski menadžment.

Novac je prvotna i najbitnija komponenta u financiranju, bez novca poduzetnik ne može osnovati poduzeće. Prvi problem je osnovati neki zakonski minimum novca ili imovine kao početni kapital kojim poduzeće financira svoje prve financijske obveze. U praksi i literaturi postoje različiti izvori financiranja prema kojima se obavlja podjela na pojedine vrste financiranja poduzeća, a najčešće su: prema vremenu raspoloživosti izvora, prema podrijetlu i izvora te prema vlasništvu izvora. Financijsko restrukturiranje poduzeća podrazumijeva podjelu, spajanje, pripajanje, prodaju, kupnju ili preuzimanje dijelova ili cijelog poduzeća. Dijelovi poduzeća ili čitavo poduzeće mijenja vlasnika. Financiranjem poduzeće postaje financijski sustav u kojem se kontinuirano novac pretvara u drugu robu i obrnuto. Financijski sustav u poduzeću je zapravo krvotok poduzeća u kojemu se stalno isprepliču novčani i robni tokovi.1 Zato novac u poduzeću ima kružni tok koji se sastoji od pribavljanja, ulaganja i ponovnog vraćanja u obliku uvećanog, a ponekad i umanjenog novca. Novac se samo privremeno pretvara u različite materijalne, financijske i druge oblike imovine kako bi se u fazi vraćanja vratio uvećan za zaradu i ponovno uložio u imovinu. Zato se u poduzeću stalno usklađuje veličina potrebnog novca, struktura kapitala i rokovi dospijeća obaveza s veličinom, rokovima i izvorima novca.

Financiranje je proces pribavljanja novca za podmirivanje obaveza koje nastaju u procesu reprodukcije raspoloživog kapitala, njegovo ulaganje i uvećano vraćanje. Imovina u poduzeću stalno mijenja pojavne oblike i ima knjigovodstvenu i realnu tj. tržišnu vrijednost. Zato je poduzeće skup realne imovine koju treba financirati, a financijsko poslovanje poduzeća je pribavljanje, ulaganje i vraćanje novca.

1 V. Veselica: Financijski sustav u ekonomiji, Inžinjerski biro d.d., Zagreb, 1995., str.17.

4

1.1. Financijski sustav poduzeća

Ako se prihvati financijski koncept odnosno financijski način razmišljanj, tada poduzeće treba tretirati kao financijski sustav. Financijski koncept se temelji na spoznaji da su financije presutne za osnutak poduzeća, tekuće poslovanje i razvoj poduzeća. Za osnutak poduzeća najbitniji je kapital, dakle poduzeće se ne može osnovati i registrirati bez početnog tj. inicijalnog novca. Bez njega se nemogu priskrbiti potrebni čimbenici proizvodnje kao što su sredstva za rad, predmeti rada, radna snaga itd. Nakon osnutka potrebno je osigurati financiranje tekućeg poslovanja, posebice kratkotrajne imovine, solventnost i rentabilnost. Da bi preživjelo u konkurentskoj utrci na tržištu poduzeće se mora razvijati, tj. mora rasti. Taj rast ono osigurava novim ulaganjima u razvoj koja nisu moguća bez dodatnog kapitala.

Financijski koncept poduzeća se temelji na spoznaji da sve poslovne i razvojne odluke imaju financijske implikacije na bilancu, račun dobiti i gubitka te na račun novčanih tijekova. U bilanci će se npr. odluka o prodaji zaliha smanjiti stavku zaliha, a povećati će stavku novca. Odluka o kupnji dionica smanjiti će gotovinu a povećati financijsku imovinu. Provedba odluke o uzimanju kredita povećati će gotovinu ali i obaveze glede vraćanja kredita. U računu dobiti i gubitka odluka o većoj i boljoj promidžbi povećati će troškove ali i rashode od prodaje roba i usluga. Odluka o ubrzanoj amortizaciji povećati će troškove i smanjiti financijski rezultat ali će ubrzati oslobađanje novaca uloženog u dugotrajnu imovinu. U računu novčanih tijekova naplata potraživanja proizvodi novčane primitke, dok isplata obaveza stvara novčane izdatke. Kupnja sirovina i materijala povećava zalihe, ali i novčane isplate za ta plaćanja.

Iz navedenog se može zaključiti da je novac prijeko potreban za osnutak, tekuće poslovanje, rast i opstanak na tržištu. Također možemo zaključiti da je poduzeće financijski sustav koji čine novčani i robni tijekovi. Robni tijekovi su zapravo transformirani novčani tijekovi u nenovčane, robne tijekove. Prema financijskom konceptu poduzeća, sve faze poslovnog procesa poduzeća, a to su nabava, proizvodnja, prodaja i financiranje, treba promatrati sa financijskog motrišta.

1.2. Pojam financiranja

U najširem smislu pod financiranjem se misli na novac, a to je novčana strana poduzetništva. Za pokretanje poduzetništva potreban je novac kojim se financiraju poslovne aktivnosti poduzeća. Poduzeću je potreban novac za osnivanje, tekuće financiranje i financiranje razvoja.2 Ako se poduzeće shvati kao financijski sustav, sukladno financijskom konceptu,tada se može zaključiti da financiranje prožima sve faze poslovnog procesa. Da bi započeo poslovni proces mora se prvo osigurati potrebna količina novca. Tim novcem nabavni menadžment osigurava potrebna sredstva za rad, predmete rada, radnu snagu itd. Nakon toga proizvodni menadžment organizira proizvodnju a prodajni menadžment prodaje proizvedene proizvode i naplaćuje potraživanje od kupaca. S naplatom potraživanja završava se kružni tijek ciklusa proizvodnje.

Pod financiranjem se podrazumijeva dinamički proces koji se sastoji od:

2 I.Marković: Financiranje – teorija i praksa financiranja trgovačkih društava, RRIF, Zagreb, 2000., str.1

5

1. Probavljanja novca tj. kapitala za tekuće i razvojne potrebe poduzeća. S pribavljanjem novca uspostavljaju se financijski odnosi s unutarnjim i vanjskim izvorima financiranja. Pribavljanje novca je primarna komponenta financiranja. Neki autori pod financiranjem podrazumijevaju samo pribavljanje novca. Međutim s pribavljanjem novca proces financiranja ne prestaje. On se nastavlja u drugim fazama financiranja, ulaganjem i vraćanjem novca.3

2. Ulaganja novca u materijalnu, financijsku i drugu imovinu. Pribavljeni novac nije sam sebi svrha. Novac treba racionalno uložiti i koristit za različite potrebe poduzeća. Na taj se način novac privremeno imobilizira, transformira i vezuje u različitim oblicim kratkotrajne i dugotrajne imovine.

3. Vraćanja novca u kojoj se uloženi novac „oslobađa“ iz kružnog tijeka poslovanja i ponovno se ulaže sukladno potrebama poduzeća. Pritom se stalno izmjenjuju faze pribavljanja, ulaganja i vraćanja novca.

4. Dinamičkog procesa usklađivanja izvora financiranja s ulaganjima po obujmu i roku. U poslovanju poduzeća se događaju skoro svakodnevne promjene u imovini i izvorima. Te promjene treba svijesno oblikovati i svakodnevno usklađivati izvore financiranja u pasivi s ulaganjima u aktivi po obujmu i roku. Usklađuju se rokovi imobilizacije novca s rokom raspoloživosti odgovarajućih izvora. Cilj je postići paralitet rokova izvora i ulaganja, a u konačnici sinkronizaciju novčanih primitaka i izdataka radi osiguravanja solventnosti poduzeća.

Možemo zaključiti da je financiranje dinamički proces a ne stanje. Taj dinamički proces se sastoji od pribavljanja, ulaganja i vraćanja novca, koji mora biti usklađen po obujmu, strukturi i rokovima. U kružnom tijeku poslovanja novac se transformira, pretvara u razne nenovčane oblike imovine. Svi oblici imovine predstavljaju novčani potencijal poduzeća bez obzira na to koliko su udaljeni od novčanog oblika imovine jer se mogu uz određene rizike kao što je sniženje cijena pretvarati u novčani oblik. Novčani tijekovi se transformiraju u razne novčane oblike imovine u fazama nabave, proizvodnje i prodaje da bi se na kraju povećao iznos novca, ako je poduzeće dobro poslovalo.

1.3. Financijski ciljevi poduzeća

Ciljevi financiranja poduzetničkih pothvata usko su vezani s ciljevima poduzeća. Tradicionalno se smatralo da su rast imovine poduzeća, odnosno rast bogatstva vlasnika, uz veći udio na tržištu i jačanje financijske snage poduzeća, glvni ciljevi poduzeća, koji omogućavaju ostvarivanje većine drugih ciljeva poduzeća, vlasnika i menadžera poduzeća. To znači da treba razlikovati interese poduzeća, vlasnika i menadžera poduzeća, koji čak mogu biti privremeno ili trajno u međusobnoj suprotnosti.4 Utvrđivanje ciljeva poduzeća ovisi o vremenu, konkretnim gospodarskim okolnostima u kojima ono funkcionira, vrsti i veličini poduzeća.

Glavni financijski cilj poduzeća je maksimalizacija dobitka vlasnika kapitala i opstanak poduzeća. Ovaj cilj je logična posljedica privatnog vlasništva jer vlasnici teže za sebe priskrbiti maksimalne ekonomske koristi. Taj cilj u dioničkom i partnerskom društvu i

3 S.Orsag: Financiranje emisijom vrijednosnih papira, RIFIN, Zagreb, 1997., str. 34.-47.4 M. Vukičević: Financiranje malih poduzeća, RIF, Zagreb, 2000., str.14.

6

inokosnom poduzeću se postiže stvaranjem vrijednosti vlasnicima. U dioničkom društvu ta vrijednost se iskazuje tržišnom vrijednošću redovite cijene dionica koja je rezultat triju glavnih odluka. To su odluke o ulaganju, odluke o financiranju te odluka o dividendi i zadržanom dobitku. Budući da su ove tri odluke međuovisne , treba težiti optimalnoj kombinaciji tih odluka u odnosu na glavni financijski cilj dioničkog društva. Taj cilj je maksimalizacija dobitka dioničara koji su vlasnici kapitala.kvaliteta provedenih odluka zajedno određuje tržišnu vrijednost redovitih dionica i vrijednost društva. Praksa pokazuje da je u Hrvatskoj cilj malog poduzeća zapošljavnje njegova vlasnika, dok se sa financijskog stajališta kao njegov cilj može uzeti maksimalizacija dobitka u dugom roku, koja jača financijsku snagu poduzeća. Srednja i velika poduzeća najčešće su dionička društva koja imaju mnoštvo ciljeva, ali se sa stajališta financiranja kao cilj može uzetipovećanje vrijednosti imovine vlasnika poduzeća, stvaranje vrijednosti svojim dioničarima,5 maksimiranje tržišne cijene dionica, kopje nije isto maksimiranju zarade po dionici.

Težnja k maksimalizaciji dobitka vlasnika nebi smjela ugroziti egzistenciju i opstanak poduzeća. O tome treba voditi računa kod donošenja i provođenja odluka o investiranju, financiranju, dividendi i zadržavanju dobitka. Snaga u dioničkom društvu utječe na ostvarivanje interesa i ciljeva pojedinih sudionika. Profit je najvažniji jer nijedno poduzeće bez njega nemože opstati. Bez profita nije moguće osigurati razvoj poduzeća, gospodarstva i općenito društva.

1.4. Načela financiranja

Financijsko poslovanje poduzeća temelji se na načelima i pravilima kojih se poznavatelji financijskog poslovanja moraju uvijek pridržavati u financiranju potreba poduzeća. Za poduzeće možemo reći da je likvidno ako u njemu nesmetano teku robni i novčani tijekovi.

Postoje brojna načela financiranja od kojih su najpoznatija:6 načelo sigurnosti financiranja, načelo stabilnosti financiranja, načelo likvidnosti, načelo solventnosti, načelo rentabilnosti, načelo prilagodbe financiranja, načelo rizika financiranja, načelo povoljne slike financiranja i načelo neovisnosti financiranja.

Načelo sigurnosti financiranja zahtjeva da se financiraju oni poslovni pothvati iz kojih će se uloženi novac sigurno vratiti, odnosno kod kojih je stupanj rizika najmanji. Poduzeće uglavnom ulaže novčana sredstva u vlastit posao, međutim ulaže i u tuđe poslovne pothvate. Pritom postoji rizik nemogućnosti naplate kratkoročnih i dugoročnih potraživanja. Načelo sigurnosti vjerovnika zahtjeva zaštitu vjerovnika poduzeća od rizika nemogućnosti naplate njihovih potraživanja. Sigurnost vjerovnika povećava vlastiti kapital poduzeća.

5 J. C. Van Home: Financijsko upravljanje i politika, IX. izdanje, Mate d.o.o., Zagreb, 1997., str.6.6 J. Rodić: poslovne finansije, Ekonomika, Beograd, 1991., str.42.

7

Načelo stabilnosti financiranja podrazumijeva sposobnost stabilnog financiranja poduzeća odnosno da iz vlastitih izvora financira jednostavnu reprodukciju, a iz vlastitih i pozamljenih izvora financira proširenu reprodukciju, te da pritom udjelom vlastitog kapitala svede rizik vjerovnika na minimum. Ovo načelo zahtjeva jačanje vlastitog kapitala.

Načelo likvidnosti ima dvostuko značenje. U širem smislu se podrazumijeva sposobnost pretvaranja imovine iz jednog oblika u drugi. To je sposobnost cirkuliranja imovine, prije svega kratkotrajne. Likvidno je poduzeće ono u kojem imovina nesmetano teče u kružnom tijeku i pretvara se iz novčanog u nenovčane oblike te obrnuto. U užem smislu likvidnost je sposobnost neneovčane imovine da se pretvara u novac. Novac je apsolutno likvidan jer je u gotovinskom obliku.

Načelo rentabilnosti se shvaća kao unosnost ili moć zarađivanja. Prema ovom načelu potrebno je ostvariti što veći financijski rezultat sa što manjim ulaganjima. Poduzeće je rentabilno kada postiže pozitivan financijski rezultat odnosno višak prihoda nad rashodima.

Načelo prilagodbe financiranja nalaže poduzeću da u svom poslovanju i financiranju osigura stalnu sposobnost prilagodbe, posebice sposobnost pribavljanja dodatnog novca i sposobnost prijevremene otplate dugova.

Načelo rizika financiranja se sastoji od dva glavna rizika, a to su: rizik vjerovnika da neće naplatiti svoja potraživanja i rizik od negativnog financijskog rezultata. Zaštita od rizika nemogućnosti naplate potraživanja vjerovnika je to veća, što je veći kapital i profitabilnost poduzeća.

Načelo povoljne slike financiranja daje sastavljanje bilance. Javnom objavom bilance i drugih računovodstvenih izvješća javnosti postaje dostupna financijska situacija i slika poduzeća. Stoga je interes poduzeća i financijskog menadžmenta da se javnosti emitira najpovoljnija slika financiranja.

Načelo neovisnosti financiranja treba osigurati prihvatljivu neovisnost poduzeća u financiranju i vođenju poslovne politike. Financijska neovisnost se odražava na slobodu uporabe založenih dijelova imovine. Stupanj neovisnosti poduzeća je u svezi i s rentabilnošću poduzeća i politikom razdiobe ostvarenog neto financijskog rezultata.

Zaključno treba reći da se kod donošenja odluka o emisiji dionica, obveznica i raspodjeli financijskog rezultata treba uvažavati načelo stabilnosti financiranja. Primjena ovog načela osigurava dugoročnu financijsku ravnotežu i povećava financijsku snagu poduzeća, posebice njeenu kvalitetnu komponentu- trajnu sposobnost financiranja. Budući da skoro svaka poslovna i financijska odluka utječe na likvidnost i solventnost poduzeća, financijsku snagu, financijski rezultat, razvoj i opstanak poduzeća, to je primjena načela likvidnosti i solventnosti u praksi ne samo potreba, nego i imperativ.

1.5. Pravila financiranja

Na temelju znanstvenih spoznaja i iskustva tržišnog gospodarenja novčanom i drugom imovinom nastala su brojna pravila financiranja. Primjena tih prvila u praksi bi trebala osigurati „zdravo financiranje pod kojim se podrazumjeva stalna solventnost i rentabilnost poslovanja.7 Da bi se pritom istaknula njihova važnost, pojedinim pravilima financiranja dani su različiti epiteti poput dijamantna, zlatna, sveta, optimalna itd.

7 L. Perridon- M. Steiner: Finanzwirtschaft der Unternehmungen, Vahlen, München, 1991., str. 460.-492.

8

Pravila financiranja nemaju onu važnost koja im se u početku pridavala. Međutim, njihova primjena može osigurati bolje financiranje poduzeća. Pritom treba uzeti u obzir da:

Pravila financiranja ne daju izravan odgovor na pitanje kako se poduzeće treba financirati u svakoj konkurentskoj situaciji. Ona predstavlja opće norme ponašanja, standard ili normalu financiranja.

Pravila financiranja treba primjenjivati fleksibilno. Ona samo pokazuju smjer u kojem poduzeće treba tražiti odgovarajuće rješenje. Budući da svako pravilo ima svoje iznimke tako ih ima i ovo.

Važnija pravila financiranja su horizontalna pravila financiranja i vertikalna pravila financiranja. Horizontalna pravila financiranja daju naputak kakav treba biti odnos između pojedinih dijelova aktive i pojedinih dijelova pasive kako bi se postigla i održala solventnost i rentabilnost poduzeća. Vertikalna pravila financiranja daju naputak kakav treba biti omjer pojedinih dijelova pasive, izvora financiranja po podrijeklu te po rspoloživosti izvora. Izvor financiranja po podrijeklu može biti vlastiti i tuđi, a izvori po raspoloživosti mogu biti kratkoročni i dugoročni.

Razvoj poduzeća i gospodarstva bio bi znatno sporiji da su se poduzeća financirala samo iz vlastitog kapitala. Zato je omjer vlastitih i tuđih izvora u jednakom omjeru. Ako se poduzeće drži tog pravila, smatra se da će u slućaju bankrota i likvidacije moći isplatiti sve svoje obveze. Sve dok je gubitak manji od veličine vlastitog kapitala, poduzeće je u stanju otplatiti dugove.

2. FINANCIRANJE PREMA ROKU RASPOLOŽIVOSTI IZVORA

Financiranje prema njegovu roku raspoloživosti izvora dijeli se na kratkoročno, srednjoročno i dugoročno financiranje. Kod kratkoročnog financiranja izvori kratko traju i raspoloživi su u vremenu do jedne godine. Kod srednjoročnog financiranja izvori su raspoloživi u razdoblju od jedne do pet godina. Koriste se za financiranje srednjotrajnih ulaganja u strojeve, opremu i sl.koje nije moguće financirati iz kratkoročnih ili dugoročnih izvora zbog nepovoljnih uvjeta za dobivanje kratkoročnih kredita, emisiju komercijalnih zapisa, dionica, obveznica i sl. Kod dugoročnog financiranja izvori traju i raspoloživi su od pet godina. Ti izvori mogu biti ročni i neročni.

Kratkoročno i dugoročno financiranje poduzeću stvara različite troškove financiranja. U pravilu troškovi financiranja rastu s vremenom raspoloživosti izvora financiranja. Što je duži rok otplate kredita, trošak financiranja je veći i obrnuto. Tršak dugoročnog financiranja obično je veći od troška kratkoročnog financiranja. Zbog toga je protvno načelu rentabilnosti koristiti dugoročne izvore za financiranje kratkotrajnih ulaganja. Financijski menadžment mora odlučivati o racionalnom udjelu kratkoročnog i dugoročnog financiranja. Poželjno je da taj omjer bude optimalan. Glede troškova financiranja, omjer kratkoročnog i dugoročnog financiranja je optimalan kada daje minimalan ukupan trošak financiranja poduzeća. Omjer između kratkoročnog i dugoročnog financiranja nije statičan nego je dinamičan. On se mjenja s promjenama potreba poduzeća za imovinom. Za potrebe poslovanja, menadžment mora osigurati odgovarajuću kratkotrajnu i dugotrajnu imovinu. Kratkotrajna imovina sastoji se od

9

dvije komponente. Prvu komponentu čini stalna kratkotrajna imovina, a drugu komponentu čini povremena kratkotrajna imovina čija se veličina stalno mijenja. Ako poduzeće tijekom vremena raste, rastu i njegove potrebe za kratkotrajnom i dugotrajnom imovinom. To stvara potrebu povećanja kratkoročnog i dugoročnog financiranja. Glede financiranja dugom može se zaključiti da u pravilu kratkotrajni dug osigurava jeftinije financiranje zbog kraćeg razdoblja plaćanja kamata i manje kamatne stope, a financiranje dugoročnim dugom je skuplje zbog dužeg razdoblja plaćanja kamata i u pravilu veće kamatne stope.

Financiranje kratkotrajne imovine iz dugoročnih izvora nije prihvatljivo glede rentabilnosti, jer se tada skuplji dugoročni izvori koriste za ta ulaganja. Takvo financiranje može se tolerirati samo na kratki rok. No ni uporaba kratkoročnih izvora za financiranje dugotrajnih ulaganja nije prihvatljiva, posebice glede solventnosti, jer se tada kratkoročni izvori brže gase od brzine povrata dugoročnog uloženog kapitala.

2.1. Kratkoročno financiranje

Kratkoročno financiranje obuhvaća posuđivanje novčanih sredstava na vrijeme do godine dana. Kratkoročno financiranje se razlikuje od dugoročnog po tome što dugoročno financiranje, u većini slućajeva, podrazumijeva i stjecanje imovine poduzeća. Sudjelovanje vlasnika, partnera i dioničara u kapitalu poduzeća klasificira se kao trajno financijsko ulaganje u poslovnu aktivnost poduzeća i samim time automatski se isključuje iz definicije kratkoročnog financiranja odnosno kreditiranja. Kod kratkoročnog, srednjoročnog i dugoročnog kreditiranja, uvijek je bitno i obećanje poduzeća, koje kapital posuđuje, da će u određenom roku i uz određenu kamatu, posuđeni kapital vratiti.

Glavna je značajka kratkoročnog oblika financiranja da je vjerovnik kreditor i da nema osiguranja vraćanja duga pomoću jamčevine ili druge garancije. Trgovački ili dobavljački kredit, može se definirati kao kratkoročni robni kredit koji dobavljač odobrava kupcu za kupnju robe ili usluga. Obveze prema dobavljačima nastaju gotovo svakodnevno i spontano na temelju kupnje robe ili usluga.. Za odabir trgovačkog kredita tada je relevantna diskontirana vrijednost nabavljanja robe i posljednji dan diskontnog razdoblja.8 Kratkoročni izvori novčanih sredstava koriste se češće, u odnosu na srednjoročno i dugoročno financiranje, i to zbog elementarnih prednosti koje proizlaze iz vremenskog čimbenika. Te se prednosti manifestiraju u lakšem odobravanju kredita, cijeni kapitala i fleksibilnosti. Poduzećima je u pravilu lakše osigurati kratkoročne kredite od dugoročnih ulaganja, jer vjerovnici koji posuđuju kapital općenito smatraju da plasman kapitala na par tjedana ili na par mjeseci predstavlja manji financijski rizik od dugoročnog financiranja. Cijena kapitala iz kratkoročnih izvora u većini slućajeva je niža od cijene kapitala iz dugoročnih izvora. Pod cijenom se podrazumijevaju kamata ili naknade koje dužnik plaća za korištenje vjerovnikovoga kapitala. Kratkoročno financiranje mnogo je fleksibilnije od dugoročnog. Fleksibilnost podrazumijeva sposobnost poduzeća da osigura odgovarajuća novčana sredstva, te da ih vrati vjerovniku u ugovorenom roku.

8 D. Krasulja: Neosigurani kratkoročni izvori financiranja, knjigovodstvo, Beograd, 1992., str.20.

10

Kod kratkoročnog osiguranog financiranja od dužnika se traži osiguranje da će dug biti vraćen u ugovorenom roku koji nije duži od jedne godine. Ako se dug ne podmiri, vjerovnik prodaje jamčevinu radi podmirenja duga. Kratkoročno osigurano financiranje koristi se za financiranje kratkoročnih ulaganja, posebice povećanih kratkoročnih potraživanja od kupaca i sezonskih zaliha i prilagođavanja u razdobljima neizvjesnosti

2.2. Srednjoročno financiranje

Srednjoročni izvori financiranja traju od jedne do pet godina, odnosno gase se u tom vremenskom razdoblju. Zapravo ti izvori popunjavaju jedan vremenski „vakum“ između kratkoročnih izvora, raspoloživih do jedne godine, i dugoročnih izvora, raspoloživih preko pet godina.9 Srednjoročno financiranje posebno odgovara manjim ili srednje velikim poduzećima koja su dostigla zadovoljavajuću veličinu ili pak imaju odgovarajuću imovinu koju mogu koristiti kao instrument osiguranja povrata kredita. Srednjoročni su krediti u izvjesnim slučajevima bolji od obnove ili prolongacije kratkoročnih kredita i od formalnosti koje su povezane sa dugoročnim financiranjem.

Srednjoročni se izvori koriste za financiranje srednjoročnih ulaganja u stalnu imovinu i stalnu obrtnu imovinu. Naime, ubrzani tehnološki razvoj zahtijeva stalnu modernizaciju, nove strojeve i opremu i sl.kako bi se održala konkurentna sposobnost. Takva ulaganja u pojedine strojeve, grupu strojeva i opremu, koja nepredstavljaju velika ulaganja u nove investicije, nemogu se financirati iz kratkoročnih izvora, jer takva olaganja ne omogućuju otplatu glavnice i kamata u kratkom roku od jedne godine. S druge strane, financiranje srednjotrajnih ulaganja iz dugoročnih izvora nije prihvatljivo zbog toga što se takvom emisijom priskrbljuju velike svote novca za financiranje novih i velikih investicija. Osim toga, emisija dionica i obveznica stvara velike troškove emisije, a vrijeme za emisiju nije uvijek pogodno, posebice ako na tržištu padaju cijene vrijednosnih papaira, srednjoročne kredite najčešće daju banke iz druge financijske organizacije. Karakteristike srednjoročnih kredita su: trajanje perioda otplate, način otplaćivanja, način osiguranja povrata i određene zaštitne klauzule. Srednjoročni kredit obično je uvjetovan periodom otplate od jedne do pet godina. Redovna osobina srednjoročnih kredita je plan otplate kredita. Planom otplate unaprijed se utvrđuje raspored dospijeća kreditnih obveza, a otplatni obroci ugovaraju se u jednakim vremneskim periodima i to mjesečno, kvartalno, polugodišnje i godišnje. Najveći broj srednjoročnih kredita osigurava se kvalitetnim instrumentima povrata kredita koji obuhvaćaju čitavu skalu mogućih garancija. Jedna od karakterističnih osobina srednjoročnog kredita je zaštitna klauzula koja se unosi u ugovoru o kreditu. Najam, zakup (leasing)10 je specifična metoda, u pravilu srednjoročnog financiranja poduzeća i drugih pravnih i fizičkih osoba. Bit najma temelji se na tome da korisnik najma, određena dobra unajmi i koristi u određenom razdoblju i za to plaća ugovorenu naknadu.

Srednjoročno financiranje posebice koriste mala i srednja poduzeća koja nemaju pristupa tržištima kapitala i teško mogu dobiti dugoročne kredite. Srednjoročni krediti također su posebno pogodni za ekspanziju fiksne i trajne tekuće imovine koja nemože biti financirana iz pozitivnih neto novčanih tokova ili iz zadržanog neto dobitka.

9 J. C. Van Horne: Financijsko upravljanje i politika, MATE d.o.o., Zagreb, 1993., str.511.10 L. Perridon – M. Steiner: Finanzwirtschaft der Unternehmungen, Vahlen, München, 1991., str. 364. – 387.

11

2.3. Dugoročno financiranje

Kod dugoročnog financiranja izvori dugo traju i raspoloživi su više od pet godina. Mogu biti neročni i ročni. Neročni su oni koji nemaju roka dospijeća, a ročni oni koji imaju rok dospjeća. Kapital potreban za financiranje investicijskih mogućnosti, poduzeće može pribaviti od financijskih institucija putem investicijski kredita ili emisijom vrijednosnih papira. Suština dugoročnoga kredita je u posredovanju banke između onih koji ostvarenu akumulaciju ne troše u cijelosti, već njegovu potrošnju odlažu za kasniji period, i onih subjekata kojima za financiranje investicija nedostaju novčana sredstva, koja u obliku kredita dobivaju od banke. Banka u ovome slućaju akumulira slobodna novčana sredstva i prenosi kupovnu moć prvih subjekata, pojavljujući se prema njima kao dužnik, na druge subjekte, prema kojima se pojavljuje kao vjerovnik.

Redovite dionice ili obične dionice su pismene isprave, certifikati o trajno uloženim sredstvimau temeljnu glavnicu dioničkog društva.11 To su vlasnički vrijednosni papiri koji predstavljaju odgovarajući vlasnički udio, „dionicu“ u glavnici društva. Redovite dionice simboliziraju vlasništvo nad dijelom dioničkog društva. Temeljem toga vlasništva imatelji redovitih dionica imaju ova prava:12

1. Pravo na upravljanje - vlasnici redovitih dionica imaju pravo glasa u glavnoj skupštini dioničkog društva odnosno pravo upravljanja i kontrole poslovnih knjiga. Vodeću ulogu u skupštini dioničkog društva, odnosno u upravljanju, imaju dioničari koji posjeduju veliki kontrolni paket redovitih dionica. Punomoć se mora dati u pisanom obliku, predati društvu i ono je zadržava na čuvanju.13 U hrvatskoj svaka redovita dionica daje pravo glasa u skupštini dioničara. Bez prava glasa mogu se izdati samo povlaštene dionice.14

2. Pravo na dobitak – redovite dionice vlasnicima daje pravo na dividendu.15 Vlasnici redovitih dionica naplaćuju dividendu ako društvo ostvari neto dobitak, a skupština dioničara odluči da se one isplate.

3. Pravo na imovinu – vlasnici redovitih dionica imaju pravo na isplatu dijela ostatka likvidacijske mase društva.16

Motivi prodaje redovitih dionica, glede dioničkog društva, su: temeljni kapital, struktura kapitala, solventnost i profitabilnost, a motivi kupnje redovitih dionica su: dobitak, likvidnost ulaganja, ograničena odgovornost dioničara, kontinuitet dioničkog društva i učinkovitost dioničkog društva. Prema osnovnoj namjeni emisija redovitih dionica može biti: emisija osnivačkih dionica, emisija novih dionica, emisija „laganih“ dionica usitnjavanjem i emisija „teških“ dionica okrupnjavanjem

11 E. F. Brigham – L. C. Gapensky: Financial menagment – Theory and Practice, The Dryden Press, 1997., str. 709-745. 12 Zakon o trgovačkim društvima (ZTD), Narodne novine broj 111/93., članak 167.13 ZTD, članak 291.14 ZTD, članak 16915 ZTD, članak 16716 ZTD, članak 167

12

ZAKLJUČAK

Može se zaključiti da je novac prijeko potreban za osnutak, tekuće poslovanje, rast i opstanak na tržištu. Također možemo zaključiti da je poduzeće financijski sustav koji čine novčani i robni tijekovi. Financijski koncept se temelji na spoznaji da su financije presudne za osnutak poduzeća, tekuće poslovanje i razvoj poduzeća. Novac se samo privremeno pretvara u različite materijalne, financijske i druge oblike imovine kako bi se u fazi vraćanja vratio uvećan za zaradu i ponovno uložio u imovinu.

Financiranje je dinamički proces a ne stanje. Taj dinamički proces se sastoji od pribavljanja, ulaganja i vraćanja novca, koji mora biti usklađen po obujmu, strukturi i

13

rokovima. Glavni financijski cilj poduzeća je maksimalizacija dobitka vlasnika kapitala i opstanak poduzeća. Težnja k maksimalizaciji dobitka vlasnika nebi smjela ugroziti egzistenciju i opstanak poduzeća. Za poduzeće možemo reći da je likvidno ako u njemu nesmetano teku robni i novčani tijekovi. Utvrđivanje ciljeva poduzeća ovisi o vremenu, konkretnim gospodarskim okolnostima u kojima ono funkcionira, vrsti i veličini poduzeća.

Na kraju ovog seminara mogu reći da sam naučila dosta o poslovanju poduzeća koje nije jednostavno. Financiranje u poduzeću puno je pravila i zakona a sve u svrhu ostvarivanja jedinstvenog cilja, a to je maksimalizacija dobitka. Poduzeće koje se pridržava pravila i koje ima potreban kapital može uspjeti u ostvarenju svojih ciljeva.

LITERATURA

Knjige:

Ivanović, Z.: Financijski menadžment, drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje. Opatija: Sveučilište u Rijeci, Hotelijerski fakultet, 1996.

Babić, Š.: Uvod u ekonomiku poduzeća, Dom i svijet, Zagreb: Ekonomski fakultet sveučilišta u Zagrebu, 2005.

Smith, J. K. - Siegel, J. G.: Upravljačke financije, Zgombić & Partneri, Zagreb, 2007.

Babić, M.: Međunarodna ekonomija, Mate, Zagreb, 1993.

Marković, I.: Financiranje – teorija i praksa financiranja trgovačkih društava, RRIF, Zagreb, 2000.

14

Orsag, S.: Financiranje emisijom vrijednosnih papira, RIFIN, Zagreb, 1997.

Vukičević, M.: Financiranje malih poduzeća, RIF, Zagreb, 2000.

Van Home, J. C.: Financijsko upravljanje i politika, IX. izdanje, Mate d.o.o., Zagreb, 1997.

Članci:

Zakon o trgovačkim društvima (ZTD), Narodne novine broj 111/93., članak 167.

ZTD, članak 291.

ZTD, članak 169

15