Embed Size (px)
Citation preview
Cijena: 15 KM; 60 Kn www.pobijeni.info
Fra Blago Karačić je za vrijeme boravka u Vitini, oko 1960., zapisao svoje uspomene na ratne i poratne dane Drugoga svjetskog rata. Već prije, za vrijeme rata, učinio je to s raznim događajima, ali iz straha te bilješke nije sačuvao.
Fra Blagini opisi, uz ljepotu jezika i stila, imaju iznimnu vrijednost jer ukazuju na to kolikom su i kakvom su cijenom pojedinci i Crkva u cjelini plaćali ustrajnost u svetoj vjeri. Ukratko, iz ove knjige progovara ljudskost i duhovnost, progovara činjeničnost koja i obvezuje i oplemenjuje.
2
NakladniciHercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM, Mostar:Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, Široki BrijegMatica hrvatska, Vrgorac
Urednikfra Vendelin Karačić
© Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«
TisakFRAM-ZIRAL, Mostar
CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo
821.163.4(497.6)-94821.163.4(497.6)-1
KARAČIĆ, Blago Ratne i poratne uspomene : 1945.-1952. / BlagoKaračić. - Mostar : Hercegovačka franjevačkaprovincija Uznesenja BDM, 2014. - 119 str. :ilustr. ; 24 cm
Fra Blago Karačić: str. 104-105.
ISBN 978-9958-876-22-6
COBISS.BH-ID 21535750
CIP - Katalogizacija u publikacijiS V E U Č I L I Š N A K N J I Ž N I C AU S P L I T U
UDK 821.163.42(497.6)-94 821.163.42(497.6)-1
KARAČIĆ, Blago Ratne i poratne uspomene : 1945.-1952. / Blago Karačić. - Vrgorac : Maticahrvatska, Ogranak ; Mostar : Hercegovačkafranjevačka provincija Uznesenja BDM :Široki Brijeg : Vicepostulatura postupkamučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće,2014.
ISBN 978-953-57286-3-4
150908054
3
Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«Matica hrvatska
Široki Brijeg – Vrgorac, listopad 2014.
5
Uvodna riječ
Sjećanje na fra Blagina Sjećanja
Kao uvod u nastanak i sadržaj ove knjige neka posluži jedno sjećanje njezina priređivača i urednika.
Sjediti pokraj palme u sjeni velikih čempresa ispred župne kuće u Vitini naročito je bilo ugodno u ljetnim večerima. Još ugodnija bila su jutra kad bi se pokoji put, nakon svete mise i doručka, moglo nakratko uživati u svježini jutarnjega zraka i u ljepoti odnjegovanoga cvijeća. Jedno takvo jutro iznjedrilo je fra Blaginu priču:
– Lako se moglo dogoditi da jutros nas dvojica ne budemo ovdje. Mo-gao sam se naći u ćuzi. Nedavno sam noću vjenčao jedan mladi bračni par. Morali su se tajno vjenčati jer su obadvoje članovi Partije. S njima su u crkvu došli samo kum i djeveruša. Vjenčanje nisam ubilježio u matičnu knjigu već sam popunio vjenčani list i stavio ga u misal na oltaru. Jamčio sam da za vjenčanje nitko ne će doznati jer ću, do koji dan, otići u Bisku-piju gdje će se vjenčanje ubilježiti u matičnu knjigu, a njima ću nakon povratka dati u ruke vjenčani list. Tako i bilo. Kad ujutro, sjedim ja ovdje, a ispred crkve dolaze dvojica meni dobro poznatih udbaša. Uljudno su pozdravili, rukovali smo se. Načas su sjeli. Ponudio sam im rakiju i kavu, ali su odbili. Jedan od njih započe:
– Vidimo, crkva je otvorena. Mi ćemo stati ispred crkvenih vrata da Vas imamo na oku, a Vi ćete otići na oltar te nam iz misala donijeti dokument u koji ste ubilježili noćašnje vjenčanje.
– Začuđen, protrnuo sam, ali nema druge: pošao sam na oltar i donio im traženi vjenčani list…
– Sad možemo i kavu popiti – našali se jedan od njih. – A ja jadan u stra-hu, i sve se bojim da mi iz očiju ne pročitaju nevolju u kojoj sam se našao. Bacim neku šalu, oni prihvate, te tako popismo i kavu.
Čim su udbaši zamaknuli, požurio sam se u svoju sobu. Na stolu mi je bila rastvorena teka u koju sam bilježio uspomene iz rata. Da su mi je našli, zadugo se ne bih iskopao s robije. Možda bi mi i glava otišla. A ovo mi je treći put kako pokušavam zapisati nešto od onog što sam u ratu i nakon rata doživio, ali nemam sreće. Uhvatio me strah i teku sam odmah spalio. Nešto sam bio počeo pisati dok sam bio župnik u Blagaju,
6
ali sam odustao jer su u župni stan bili ugurani dvojica milicionara kao podstanari. Ovdje u Vitini bio sam prije podosta napisao i, da mi Udba to ne nađe, presavio, strpao u dvije zahrđale konzerve, zatukao i utisnuo u zid u napola srušenoj štali. Vražji su miševi gotovo sve izgrizli. I, eto, opet ne bi sreće…
Fra Blago je bio župnik u Vitini od 1957. do 1961. Prema gore napisano-me, svoje ratne i poratne uspomene – barem njihovu glavninu – napisao je poslije godine 1960., dakle petnaestak ili više godina u odmaku od do-gađaja. Neke je zgode opisao u dva navrata, vjerojatno stoga što su mu se prvotni tekstovi bili zaturili. Tek manji dio njih objavljen je u crkvenim listovima i književnim revijama.
Glavninu fra Blaginih literarnih radova, onodobno dostupnih, objeloda-nila je Franjevačka galerija Široki Brijeg pod naslovom Radi Boga i brata čovjeka (Zagreb, 1997.), te zbirku njegovih pjesama Otisci Tvoga imena (Široki Brijeg, 2000. i, ponovljeno izdanje, 2001.).
Po prilici polovinu sadržaja ove knjige tvore dva dosad neobjavljena ru-kopisa. Prvi od njih opisuje sam završetak Drugoga svjetskog rata. U ovu je knjigu uvršten pod naslovom Povlačenje – Opis završetka rata 1945. (U izvorniku: Opis završetka rata 1945.) Drugi se rukopis odnosi na poratna zbivanja. Njegov naslov Moji doživljaji od 1945. pa dalje, kao dio te cjeline Poratna zbivanja i nevolje, u knjizi je preinačen u Neizvjesnosti i patnje. Držeći se vremenskoga slijeda, prvi je rukopis uokviren naslovima za-sebno opisanih događaja Strašni trenutak i Srećom nije opalio. Drugome također prethode zasebni opisi i naslovi četiriju, a nakon njega slijede opisi pet zasebnih događaja. Radi preglednosti sadržaj drugoga rukopi-sa razdijeljen je na manje cjeline i proviđen je podnaslovima.
Vicepostulatura postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 braće“ objav-ljivanjem ovih više poratnih nego ratnih uspomena fra Blage Karačića želi doprinijeti stvaranju što vjernije slike o stradanjima nevinih ljudi na svršetku Drugoga svjetskog rata i nakon takozvanog oslobođenja, što se još uvijek uporno niječe i prikriva. Na udaru tih progona naročito su bile vjerske zajednice, posebice Katolička Crkva i franjevci u Hercegovini. K tome, iz fra Blaginih opisa tog vremena progonstava i patnje mogu se nazrijeti, a nerijetko i bjelodano prepoznati, načini razmišljanja i dušev-na stanja stradalnika kao i pobude, razlozi i načini postupanja progoni-telja koji su išli za tim da posve obezvrijede i zatru sve što je vjersko.
7
Ljepota jezika i stila dostatan je razlog da se sa zadovoljstvom i pomno pročita ova knjiga uspomena. A tom ljepotom zaogrnuti zorni, iskreni i bez imalo zle volje ili primisli na osvetu fra Blagini opisi imaju iznimnu vrijednost jer očituju kolikom su i kakvom su cijenom pojedinci i Crkva u cjelini plaćali ustrajnost u svetoj vjeri. Ukratko, iz ove knjige progovara ljudskost i duhovnost, progovara činjeničnost koja i obvezuje i opleme-njuje. Stoga je sa zadovoljstvom objelodanjujemo.
fra Vendelin Karačić
8
9
11
STRAŠNI TRENUTAK
Bila je zima.1 Tanak sloj snijega prekrio je zemlju. Stabla okićena bijelim cvijećem. Kuće, livade, planina pokrivene bijelim platnom.
Izjutra su sjedili u župnom stanu mjesni župnik i jedan svećenik iz Mo-stara, koji se tu sklonio radi borba koje su se vodile od Mostara pa sve do Konjica. Dok su ta dvojica franjevaca razgovarali o ratnim prilikama u strahu i brizi, banuše dva naoružana partizanska vojnika, pristojno se upitaše i sjedoše. Zatražili su legitimacije od obojice. Nakon kraćeg raz-govora rekoše: – Vi iz Mostara idete s nama na komandu koja se nalazi s desne 2 strane Neretve. Naređenje, izvršenje. Odoše sva trojica. Župnik zabrinut i prepadnut ostao je sjediti u crnim mislima.
Na komandi sve je prošlo uredu. Vraćaju se preko Jablanice. Kad su stigli na željeznički most koji vodi preko Neretve – most je dosta visok i kratak, ispod njega veliko kamenje i vrlet. Dolje duboko pjenuša se pobješnjela rijeka Neretva. Najedanput jedan od tih vojnika iznenada uhvati fratra za noge i htjedne ga baciti preko ograde mosta u pobješnjelu Neretvu, uz riječi: – Sad je red na tebi da ideš za svojom braćom. Uto onaj drugi vojnik munjevito zgrabi ubojicu, prebaci ga preko ograde mosta uz rije-či: – Mnogima si oduzeo život, ovo ti je plaća za to. On nesretan između pećina pljusnu u bijelu i pjenušavu Neretvu.
Nastavili su prema Doljanima odakle su jutros pošli.3 Našem fratru bilo je teško i mučno pa bi uzdahnuo: – Ah, teško mi je. Volio bih da sam ja otišao u Neretvu. – Moj velečasni, što se može: Pri glavi i oca po glavi.
Kad su stigli blizu Doljana, vojnik zagrli fratra i poljubi uz riječi: – Zbo-gom, moj velečasni. Nikad nećeš znati tko ti je spasio život.
Snijeg je opet počeo padati i lijepiti se po zemlji.4
1 Događaj se zbio u veljači 1945.2 Gledano od izvora prema ušću, franjevci su se nalazili s desne, a jedan od njih morao
je poći na lijevu stranu rijeke Neretve.3 Župnik u Doljanima bio je fra Anto Ravlić.4 Fratar koji je preživio strašan trenutak bio je fra Blagin brat fra Jerko. Potvrđujući istini-
tost ovog događaja bratiću fra Vendelinu, tek osamdesetih godina prošloga stoljeća, fra Jerko je dodao po prilici ovo: – Taj je vojnik preda me kleknuo i zamolio: ‘De, Vi ve-lečasni, mene ispovjedite.’ Bio je povisok i imao je brkove. Nakon ispovijedi prebacio je pušku preko ramena i rekao: ‘Zbogom, moj velečasni. Nikad nećeš znati tko ti je spasio život’, i zamakao je prema Čvrsnici. O njemu nikad ništa nisam doznao.
13
POVLAČENJEOpis završetka rata 1945.
Bilo je to poslije podne krajem mjeseca ožujka 1945. Nebo je bilo prevu-čeno tankim i prilično jednakim zastorom oblaka. Sunce se vidjelo na za-padu kao oveća žarulja iza platnene zavjese. U gradu je bilo odveć živo, bolje rečeno vrtoglavo. Ljudi su se žurili na stanicu spotičući se o komade razbijenoga crijepa koji je padao s krovova kuća. Od vremena do vremena tu i tamo čula se eksplozija granata od bacača koji je nemilosrdno sijao smrtonosne gelere po bezglavoj masi i razrušenim i ogoljelim krovovima kuća. Partizani su se već primaknuli na obližnje planine koje se uzdižu oko grada. Još se drže četiri glavna bunkera dobro utvrđena koji su branili pri-stup gradu. Hrvatska je vojska davala zadnji otpor da zaštiti povlačenje ostalih vojnih jedinica, materijala i civilnog stanovništva. Na stanici su se pušile četiri lokomotive iza kojih je stajao po dugi niz otvorenih vagona. Obližnja su brda odjekivala od pucnjave, sad žešće sad polaganije.
Zapovjedništvo je objavilo da će u roku od nekoliko sati vojska napustiti grad Konjic i zauzeti nove položaje gore, kojih dvadeset kilometara sje-verno u Bradini. Na stanici nered i panika. Čula se psovka, plač, objašnja-vanje. Redari su galamili, da se uvede bar neki red prigodom ukrcavanja u vagone. Ništa nije pomagalo. Uskakalo se u vagone kako je tko znao: zaskakalo se, gurkalo uz neopisivu galamu. Jedni su pružali ruku i uvla-čili znance i prijatelje, drugi su se suznim očima opraštali od onih koji će ostati. Čulo se dozivanje, lelek i pozdravi. Vojska je nemilosrdno zbijala ljude u kraj vagona praveći sebi i vojničkoj opremi mjesta. Sve se to od-vijalo fi lmskom brzinom.
Lokomotive su teško zasoptale rigajući crni dim i varnice, kotači vagona su zaškripili i vlak se otisnuo. Jedan pa drugi, pa treći i četvrti vukući svaki teret živih, žalosnih, zatvorenih i napola izbezumljenih ljudskih bića. Svi su vlakovi bili iskićeni ljudskim glavama da se skoro vagoni nisu ni vidjeli. Sjećam se da mi je glava bila pritisnuta na nečije tijelo i virila ispod neči-jeg kaputa. Bio sam jednostavno sprešan. Noge raskoračene, a ruke jedna sprijeda, jedna odzada, obje zarobljene, splasnule i zatrnule. Micao sam glavom i molio onoga koji je ležao na nekolicini nas da se ukloni.
– Prijatelju, nemam kuda. Ovako je sve redom – glasio je sažaljivi odgo-vor moga tereta.
23
SREĆOM NIJE OPALIONa Križnom putu
Bijaše vedra, bistra svibanjska noć. Bilo je negdje oko ponoći. Zvijezde veselo trepere, a Mjesec među njima begovski sjedi. Čitavo nebo tiho i mirno, na zemlji jad i čemer. Sav je svijet iskrvavljen. Puca se, ubija, bombardira. Drugi svjetski rat. Putujem u grupi gladnih, umornih ljudi. Cestom se dobro vidi. Mjesec se napreže da nam pomogne. Uz cestu ozelenjela i procvjetala stabla. Osvojio pusti umor i san. Zamolim suput-nika, zagrlim ga i odmah san na oči. Noge idu bez ikakve komande. Jako je ugodno i korisno tako na kratko zaspati. Zatim on mene prigrli, zaspi na tren. Tako rade i drugi.
Dok tako idemo, opazismo jednu vojničku spodobu naoružanu parabe-lom i pištoljem, stoji i promatra nas. Kad smo stigli pored njega, mahne rukom i veli:
– Ti u naočalama, iziđi!
Iziđoh, ošamućen strahom. Prihvati me za ruku i povede kroz zelene vr-tove na neku veliku rijeku.
– Mirno! Ruke uvis! – dreknu.
Izvršim nalog. Pita me tko sam. Kažem po istini. On potanko pita, ja od-govaram.
– Daj sat! – opet dreknu.
– Nemam – odgovorih.
Premetnu me svega. Zabolješe me ruke podignute iznad glave.
– E, tico, došao si di kosovci sude. Sad ćeš se ti meni lipo ispovidit bolje nego prid popom. Ti si, tico, neka glavešina pri vladi, kazuj brzo, inače će metak u čelo, i onda turiti u vodu neka đava nosi svoju robu. Kazuj, sto ti „dogova“!
Ja onako mekano i preplašeno:
– Rekao sam sve.
– Nemoj lagati – nastavi on. Izvadi pištolj iz futrole, nategnu i stavi pod moju bradu:
– Brojim do sedamnaest. Ako ne kažeš, pucam.
26
27
29
BEZ NEVOLJE NEMA BOGOMOLJEGodina 1945. – Tamnovanje
Da odveć ne duljim: nađoh se za bravom. Stražar škljocnu ključem, že-ljezna se vrata pritvoriše. Sam u samici. Što ćete, bio onda taki zeman. Burna, tmurna vremena.
Sam ja i zidovi goli. Soba uska, malena. Četvrtina prozora, visoko ostaklje-na, samo vidiš komadić neba, oblačna ili vedra. Sam ja, Bog sa mnom i miš što gricka ispod trošnog poda.
U jednom kutu nekoliko knjiga. Britanski prijevod Svetog pisma. Od toga sam napravio jastuk. Krevet mi je trošan i fržljiv pod. Pokrivam se hlača-ma. Tako preko noći spavam. Kad ustanem – po koži se uslikali frževi od dasaka, i procesija gadljivih stjenica što su mi cijelu noć pile ono malo krvi iz moga mršavog tijela.
Tada nije bilo nikakvih prašaka protiv gamadi. Ja sam ih gnječio dok su se vraćale u raspale rupe trošnog zida.
Gladan sam i istrošen došao u zatvor.
Izjutra pozdravi Gospu i šeći po podu koji škripi – to mi je doručak. Na podne stražar – veoma služben – otvori prokleta željezna vrata, s poda uzmem jednu šalicu juhe, crne kao kalilo, i desetak deka kruha. Čini mi se nisam ni uzeo, nestade svega; samo se obliži, zahvali Bogu i nastavi šetati po onoj grobnici. Ubi doboga glad i samoća. Nikoga živa ne vidim, samo čujem deranje stražara po hodnicima. Uvečer isti obrok. U devet sati trne se svjetlo na hodniku. Prije toga smokrim pljuvačkom papira i onim ku-glicama zatvorim nos i uši; eto – odmah čitava armija stjenica. Prevrtanje, okretanje, svrbež i češanje. Tako do jutra.
Pušta me tri puta u WC; i to moraš obaviti navrat-nanos. Eto tako, dan za danom.
Bio sam prava lešina što je koračala podom koji škripi. Kad sam pušten na slobodu, imao sam samo četrdeset kilograma. Tako cijeli dan – šeći, vuci nogu za nogom, moli Boga. Ne smiješ obdan ni leći. Ako ugleda stražar kroz špijunku, onda još gora kazna.
Nikad se u životu nisam nagledao fi lmova kao tu. Znam da vam je to čudnovato. Otkad znam za se, pa do tada, sve što sam pojeo to se u moz-
31
BROJ 28Ipak malo bolja vremena
Uvede me stražar na glavna vrata, zatim lijevo u oveću sobu s jednim visokim stolom. Tu su još dva stražara. Jedan od njih zatvori vrata.
Izvolite sve sa sebe skinuti, osim veša.
To sam hitro učinio. Oni su brižljivo zavlačili ruke u svaki džep i opipavali. Mene dobro opipaše. Otvoriše kovčeg i pomno, stvar po stvar, prebiru, zagledavaju. Stražar otvori jedna vrata.
Pođite sa mnom!
Uputim se za njim. Dođosmo iz prizemlja na prvi kat. Ukaza se dug i prostran hodnik. S obiju strana hodnika nalazi se red zelenkastih ovećih vrata. Stražar je zveckao svežnjem ključeva. Nađosmo se na vrh hodnika, lijevo, pred sobom broj 28. Škljocnu brava, vrata se otvoriše.
Izvolite unutra!
Uđoh. Opet brava škljocnu, stražar odbata niz hodnik.
Iznenadi me nova sredina. Neprijatno, neobično. Razgledam. Dva kre-veta nasuprot vratima. Razmak između kreveta oko pola metra. Kreveti uredni, izglačani jastuci i plahte. S lijeve strane nalazi se stolić, na njemu šah, a na suprotnoj strani polica od daske pričvršćene na zid. Nasuprot vratima nalazi se prozor, ali zazidan, samo pri vrhu neznatan dio osta-kljen. Vidi se komadić neba i pokoji oblačić. Ne mogu se nikako popeti do stakla da bih što drugo vidio. Stavio sam kovčeg na policu. Zamije-tih blizu vrata uokviren propis o vladanju pitomaca. Među ostalim, na krevet se ne smije sjesti, a kamoli leći. Na vratima, u razini glave, nalazi se rupica-špijunka. Stražar na hodniku pomakne jednu daščicu i može vidjeti sve što se radi, a da se ne primijeti.
Škljocnu brava, pojavi se uniformirani stražar s pendrekom o pojasu. Pruži mi pola kruha.
Ovo Vam je do sutra do ovih doba.
Vrata se zatvoriše. Čujem otvaranje i drugih ćelija. Valjda i njima dijeli obrok. Odlomih malo kruha. Kruh bijaše od crnog brašna, sladak i ukusan. Nemam nožića ni sata, sve mi uzeše.
35
IZ MOJE PASTORALNE TORBE
Bijaše nekako po večerama. Sjedim u uredu. Netko bata, otresa noge pred vratima. Otvorim. Ugledah mladića sa snjegavom kapom na glavi.
– Hvaljen Isus! – i otrese snijeg s kape.
Pruži mi ruku. Uvedem ga unutra, a on sjede otpuhujući.
– Koje dobro?
– Iz daleka, moj velečasni, iz Ljubuče, iza Bjelimića. Evo drugi dan putu-jem. Opet pade snijeg, pa nezgodno čupati noge iz njega. Dedo mi na umoru, pa zaželio pratra, i tako...
– Je li velik snijeg?
– Ima do srid noge.
– Hvala Bogu, sutra ćemo pritegnuti opanke, reda je – zabrinuto re-koh. – Što misliš koliko nam ima do Ljubuče?
– Mislim da je prešlo sedamdeset kilometara.
– I ja sam nekoliko puta dolazio gore k vama.
– Ja sam bio u vojsci dvi godine i zato se ne znamo…
Pogostim čovjeka, namjestim mu konak.
Sutra poslije mise, iza doručka, Isusa na prsa, ranac preko ramena, štap u ruku, te – u ime Isusovo.
Kroz grad bljuzgavica – i tako i ovako. Kad krenusmo uz Vrbač, noge upadaju skoro do niže koljena. Doduše, snijeg se topi, pušuka blaga ju-govina, magle se vrzmaju po brdima i planinama. Ožezi, majčin sine, uz Vrbač. Velika uzbrdica, čupaj noge, upadaj, znoj već klizi niz leđa. Stani, počini, pa opet. Izmigasmo na vrh. Puče božanski pogled... Svuda bje-lina, a stabla spavaju dok im s grana ponekad pada kitina. Potegosmo malo šljive i zapalismo. Naprijed prema Borcima, preko jednog poljca,
Ovaj događaj fra Blago je na sličan način opi-sao i objavio u Glasniku srca Isusova i Marijina (1/1975., str. 30) pod naslovom Božićni kolač jednog svećenika. Ponovno je tiskan u njegovim sabranim djelima Radi Boga i brata čovjeka, Za-greb, s. a. (=1997.), str. 14-15.
39
PREPOROD SVIJETA U DVIJE REČENICEBožić 1946.
Što mislite kada bi se neki čovjek danas pojavio i navijestio:
– Ljudi, ja ću danas preporoditi svijet samo s dvije rečenice koje treba praktično u životu provesti.
Većina bi odgovorila:
– Bilo je takvih budala kroz svu povijest, može biti još jedan više.
Još davno, Bog-čovjek Isus Krist rekao je učitelju židovskog Zakona da je najveća zapovijed da ljubimo Boga nada sve, a brata čovjeka kao samo-ga sebe. Krist nam je dao i mjeru za ljubav prema bratu čovjeku. Tu mjeru „kao samog sebe“ uvijek nosimo u džepu sa sobom, ni manje ni više.
Bijaše baš katolički Božić. Sjedimo za stolom i čekamo pravoslavnoga popa Neđu. Domalo uniđe pop. Čestita i ljubi se sa svima. Nakon moli-tve, za kašike.
– Oče Neđo, ja sam napravio plan. Moramo unići u svaku našu katoličku kuću da čestitamo Božić.
Pođemo nas dva župnika paroha sve redom do u kasnu noć. Veselje, če-stitke, pjesma. Čuvali smo se pića. Pomalo lizni, pa dalje.
Red je na meni u popa Neđe. Pođosmo redom, čestitamo: Hristos se rodi! Vaistinu se rodi! Opet smo, do u kasnu noć, čestitali Božić svim pravo-slavnima u gradu. Tako smo radili svake godine. To je bilo odmah poslije Drugog svjetskog rata. Često smo išli na šetnje, jadikovali, krojili planove u ona teška vremena.
Ujesen 1945. bilo je dopušteno da se drži vjeronauk u osnovnim školama zadnji sat. Ja sam držao vjeronauk u jednom dalekom selu. Učitelj bijaše musliman. Bili smo veliki prijatelji. Nakon njegove nastave, nastavio bih ja. Tu je blizu bila pravoslavna kuća. Uvijek su dežurali da ja ne bih otišao bez ručka. Tako cijelu godinu.
***
Jedne večeri banu Savo iz jednog udaljenoga pravoslavnog sela. Moli da tamo dođem da u njihovu selu blagoslovim krave koje redom kre-pavaju.
41
NEIZVJESNOSTI I PATNJE
Iz zatvora – u strah i neizvjesnosti
U kolovozu 1945. izašao sam iz zatvora u Mostaru. Bilo je u meni oko četrdeset kilograma. Imao sam 31 godinu života. Pocrnio i omršavio, s ćelavim fl ekama na glavi poput dvodinarki. Na dan moga izlaska puno sam molio Boga. Život mi u ćeliji dodijao. Svaku noć oko jedan sat po ponoći izvodili su zatvorenike iz pojedinih soba i odvodili ih u Velež na strijeljanje. Jesti se što nema, pusti strah osvojio. Puste muke dodijale.
Toga dana ustao sam oko pet sati izjutra i rekao Bogu:
– Bože, tvoj sam svećenik, radi sa mnom što hoćeš, a ja ću te moliti sve dok ne zamantam.
Tako je i bilo. Prekrstio sam se oko pet sati izjutra i molio i uzdisao punih sedam sati, da nisam jezika uvukao, i dobro se i napeto koncentrirao.
Zazvoni podne na franjevačkoj crkvi u Mostaru. Stražar otvori vrata i veli:
– Spremi se.
Obučem se i uzmem deku preko ramena – i na vrata. Na hodniku me čekao brice. Srce mi je ustreptalo od radosti. Obrija me, a kuhar donese ručak i stavi preda me na jedan stolić. Čorba, meso i kukuruzni kruh. Vrat se produljio proždirući, a u ušima pucalo. Mislim da mi nije nikad tako slatko bilo jesti. Svedoše me u jednu prostoriju u prizemlju, koja je bilo puna Ozninih – Udbinih ofi cira, punih stolova i papira. Sve to sjedi i piše. Ustadoše i jedan mi očita lekciju:
– Eto, sada ideš kući. Nismo kod tebe našli nikakvih zlodjela, ali si morao proći kroz naš mlin: koji nemilo melje sve naše neprijatelje, one koji mrze komunizam i Partiju.
Dade mi otpusnicu. Iziđoh na ulicu. Čudno mi da me nitko ne prati. Sve se obazirem prati li me itko.
Ovi opisi događaja u izvorniku imaju naslov Moji doživljaji od 1945. pa nadalje. Radi pre-glednosti sadržaj je razdijeljen i proviđen podnaslovima.
44
Svećenik u Glavatičevu nakon četiri godineLipanj 1946.
Nekako u mjesecu listopadu1 dođe Niko Marušić iz Glavatičeva s konjem. Rastovari pred kućom. Unesoše u kuću pun arar uštipaka i veliku plašu slanine. Veli da nas jedan treba ići u Glavatičevo jer ima četiri godine otkad svećenik nije tamo povirio:
- Ima dice nekrštene. Muškadiju diglo u vojsku, ostala starost i nejakost, pa šta ti možeš, eto, otkako je župski stan zapaljen i svećenik je zadnji jedva glavu iznio. Eto, tako se muči i jadi. Nomadne se sastalo nešto sta-rijih ljudi i odlučili da dođemo po vas, pa šta Bog da; ja se javijo i doša po vas… Još nešto. Prije nedjelju dana poslao sam obavist u bliža i dalja sela da ćemo vas pokušat izvest k mojoj kući.
Kraj uz gornji tok Neretve bio je cijelo vrijeme okupiran od četnika i par-tizana. Zapade mene da onamo pođem. Ako budem tražio propusnicu, bojim se da me ne smaknu. Nekoliko je naših ljudi poginulo u Stranama nad Boračkim jezerom. Ako je ne izvadim, nastradat ću bez nje. Odlučio sam vaditi propusnicu, pa što Bog dadne.
Po lijepu danu uputismo se ja i Nikola na put. Natovarismo na konja sve što treba. Dođosmo napovir Boračkog jezera. Prvi put ga vidim, iako sam u Konjicu već dvije godine. Popeli se na jedan kuk te pregrizosmo slaninu i uštipke, zatim zalijevamo šljivovicom. Stigosmo u Glavatičevo u zalaz sunca. Meni neobično. Iako je kraj lijep i romantičan, ali u glavi zavrtjelo: Što će noćas biti?
Stigosmo u zaselak Kučiće. Obukoh svoj habit i ulazimo u dvorište. Če-ljad nas Nikina srdačno dočeka. Nasta krivljavina, potekoše suze rado-snice, poklici.
Ovaj događaj fra Blago je na sličan način opisao pod naslovom Moja anabaza (usp. Radi Boga i bra-ta čovjeka, Zagreb, s. a., str. 11-14). Dijelovi sadržaja koji su podcrtani preuzeti su iz toga opisa jer upot-punjuju i življe kazuju neke pojedinosti.
1 Pod naslovom Moja anabaza fra Blago je opis istog događaja otpočeo sa „…svibanjsko jutro“. No, prema Matici krštenih ovaj njegov pastoralni pohod dogodio se 22. i 23. lipnja 1946. kad je u župi Glavatičevo krstio šestero djece.
47
Uhićenja
Dolje opet isto. Teška atmosfera. Uvijek se ponekoga zatvara. Strah uni-šao u kosti. Navalio pusti otkup. Moralo se davati žito, meso, i to badava i koliko ti vlast propiše. Išli po selima po danu, noću. Premetalo kuće, bro-jilo stoku po štalama. Bila suša. Žito moraš stvoriti i propisanu količinu mesa. Udarili ljudi na žive muke jer nemaju ni oni što pojesti. Eto, takva je uglavnom bila 1945. godina.
Napominjem još k tome da smo od tada, uz Jablanicu i Ostrožac, služili redovito i Glavatičevo.
Ovdje neću brojiti sva imena naših zatvorenih svećenika. Uglavnom se može reći da nas je počelo zatvarati i suditi od 1945. pa sve do 1952.
Čini mi se da je to bilo 1947. Tada je u Zenici na izdržavanju kazne bilo oko 40 svećenika fratara iz naše provincije. I biskup naš dr. Petar Čule osuđen je 1947. na jedanaest i pol godina zatvora. Uvijek stižu glasovi: Onog zatvorilo, onom suđenje, onaj pod istragom… Atmosfera upravo strašna. Ako si na nekakvoj slobodi, čekaš kad ćeš u ćuzu, ako si na ro-biji, čekaš kad ćeš izići. Strašno je bilo i onima koji su bili po župama. Malo svećenika, nema vozila, posao golem, strah zašao u kosti. Takova je uglavnom bila i 1946. godina.
Razmještajem osoblja godine 1947. ode o. Sebastijan Lesko za šefa rezi-dencije, a ja opet župnik. Radovan je još u vojsci.3
Najesen dođe i fra Inocent Penavić za kapelana. Ljeti otišao ja malo u Slano na jadan i crn odmor. U to vrijeme zatvoriše Inocenta, jer je po nji-hovu mišljenju pogazio na Sv. Anu petokrake na grobovima partizanskih
3 Za duhovnog pomoćnika u Konjicu fra Blago je prvi put raspoređen 3. VII. 1943. a drugi put nakon završetka rata u srpnju 1945. (AP br. 61/1945.). Za župnika župe Konjic i za upravitelja župe Jablanica postavljen je 3. XII. 1946. (AP br. 209./1946.). Iz Konjica je premješten u župu Blagaj u svibnju 1952. (Fra Sebastijan Lesko postavljen je za pred-sjednika rezidencije u travnju 1948. U Konjicu je ostao – prema dokumentima – do srpnja 1949. Valja imati na umu da je i administracija i komunikacija unutar franjevač-ke zajednice bila otežana, strogo nadzirana pa i onemogućavana a fratri progonjeni i zato se odredbe o premještajima nisu mogle uvijek pravodobno provesti.)
Fra Radovan Petrović bio je duhovni pomoćnik u Konjicu od 1946. do 1951. U među-vremenu je odslužio vojni rok od 1947. do 1949. Za župnika u Glavatičevu određen je u listopadu 1951. U siječnju 1951. podijeljene su mu župničke ovlasti za župu Konjic za vrijeme dok se fra Blago Karačić bude nalazio u bolnici (AP br. 6, 7/1951.).
48
vojnika koji su pali u borbi na Ivan-planini 1945. Kad sam to čuo, poletio sam odmah kući. Nađoh sestre uplakane i zabrinute.
Odnijelo mi i radio i zapečatili ormar gdje mi je stao novac. Poletio sam odmah u Udbu. Zaboravio sam napomenuti da je mjesto Svetozara 1946. došao o. Darinko Brkić za župnika. Bio je samo pet-šest mjeseci. Iza njega sam ja postao župnik.
Nađoh šefa Udbe i pitam za Inocenta. On mi reče da je on veliki neprija-telj današnjice, jer da je gazio za vrijeme i pred misu petokrake na grobo-vima naših boraca. On je time gazio i pogazio simbol naše države i naše slobode. Tražio sam da mi se ormar otpečati, jer da tu nisu milijuni nego samo crkveni novac. Poslao je sa mnom dva milicionara. Otvorili ormar i brojili zajedno. Bilo je nekoliko stotina tisuća, za ono vrijeme dosta velika svota. Ja sam im otvorio knjige, i kad su vidjeli, otišli su ne rekavši ništa. Šef Udbe nije mi htio vratiti radio, jer da slušam Madrid i tako potpoma-žem fašiste. Inocent je osuđen na dvije godine.
Blagoslov pred uperenom strojnicom
Godine 1946. postao sam župnikom u Konjicu.4 Kapelan mi je bio o. Ra-dovan Petrović. Umor i posao neizdržljiv. Valja zadovoljiti svim potre-bama: Konjic, Ostrožac, Jablanicu i Glavatičevo. Nas samo dvojica, bez ikakva vozila, osim vlaka – gdje se može njime. Te godine izišao sam da učinim blagoslov polja u Glavatičevu. Noćevao sam u selu, jer je župska kuća bila narušena. Kad sam jedne nedjelje počeo blagoslov polja, uniđe u groblje čitav vod vojske, svi naoružani puškama i jedna strojnica. Sve je to tako išlo od postaje do postaje. Kad sam držao misu, onda je u me uperena strojnica. Vojnik je do nje stajao na gotovs. Tumačio sam deset Božjih zapovijedi. Poslije mi je rekao predsjednik:
– Boga mi, dobro si govorio.
– Dobro je da nisam napunio gaće – mislim.
Podjesen o. Radovan ode u vojsku, ja ostadoh sam neko vrijeme. Pusta jada i nevolje ljute. Eto, što ću ti reći: Mise nedjeljom na više strana, pa bolesnici. Sve obavi, i većinom pješke, i legni oko 11 sati noći. Starješin-stvo mi napokon poslalo starog fra Vicu. Mogao je nešto u crkvi pomoći.
4 Fra Blago je određen za župnika 3. XII. 1946.
52
Ti guliš narod
Godine 1950., opet pred Božić, pošao jadan i žalostan u Jablanicu da obavim ispovijed i misu. Ustao u tri sata po ponoći, sav dršćem. Izmjerih vatru: 38 stupnjeva. U četiri ide muktar – lokalni vlak za Jablanicu. Sjeo i pošao. U pet puna crkva. Sjedi onako bolestan do jedan po podne. Puno bilo radnika na brani. Dao haljine misne jednom čovjeku za Glogošni-cu, selo ispod Prenj-planine. Ja ću ručati u jednoga Nijemca kojeg sam vjenčao. On je radio kao stručnjak na brani. Uhvatila me vatra. Jedva sam pokusao tanjur juhe. U razgovoru, utekao mi vlak. Sad moram osam ki-lometara do stanice Prenja i onda u Glogošnicu. Idem željezničkom pru-gom pješke. Okrenu kiša i prolom oblaka. Nigdje se nemam skloniti. Sav mokar kao da sam u moru plivao. Kad sam od Prenja krenuo prema Glo-gošnici, nabujala Prenjanka, nosi drvlje i kamenje. Mosta nema, skakala preplavljena. Ja se skidoh i u vešu u sto muka prijeđem rijeku.
U Azinovića ću na konak. Sutra ispovjediti čeljad, misu reći i po selu opre-miti staru čeljad. Uvečer izmolili krunicu, pitao nešto vjeronauka i veče-rali. Tu čitavo sijelo. Svatko svoje jade i nevolje priča. Meni dosta ugodno jer sam se skroz presvukao i utoplio. Dadoše mi sobu za spavanje. Ujutro ustao, ne mogu cipela obuti, noge otekle. Umio se i gledam na ogledalo, sav po licu natekao. Vidim, još mogu kako-tako. Kad sam unišao među čeljad, svi vele kako sam se dobro zdebljao i lijepo izgledam: „Takav niste bili sinoć.“ Ja ih tješim i kažem da je sinoć bio mrak pa oni nisu vidjeli. Mislio sam u sebi: Došao je svemu kraj. Da mi je doći do Konjica, neka me Radovan ispovjedi, pa što bude.
Eto tako ja sve podmirio, i zakasnio na danji vlak. Moram čekati pola noći. Dođem uvečer do šefa željezničke stanice, svoga velikog prijatelja. I on mi veli da sam se dobro pojmio. Ja drugo mislim. Da mu bude malo veselije, popijem malo vina. Eto pola noći. Vlak pun k’o šipak. Jedva mi šef nađe mjesto u hodniku. Milicija prebire. Dođe do mene i: „Ruke uvis!“ Premeće i pipa svukuda. Otvori mi tašnu i poče prebirati. Nađe nešto novca što su mi dali vjernici. „Ti guliš narod“, da mi Boga. Poče otvarati piksidicu u kojoj se nosi Presveto. „Ne smiš ti to otvarat, ja ću ti otvorit!“, izderah se ja. „Ja ne vjerujem u Boga“, reče. „Vjerovat ćeš, ali će ti biti ka-sno“, odrezah ja k’o iz puške. „Ruke uvis!“ Ponovno prebiranje. Nađe mi jedno pismo u džepu, u kojem molim gvardijana u Mostaru da mi po-šalje ulja. Ulje je tada bilo pod monopolom. „Tako, još pratar pa se bavi
53
švercom.“ Oduze mi legitimaciju. Kad je vlak stao na stanici, snijeg je lap-tao. Onaj milicionar, pratilac vlaka, predade me mjesnoj miliciji, da me gone u zatvor.
Tako i bi. Utjeraše me u našu kuću u podrum, u jednu prostoriju. Bilo je toplo i jedan me je milicionar čuvao. Bio je veoma dobar i mene korio što nisam pismo poderao. Ujutro dođe komandir, mrk doboga. Pita me za pismo i šverc uljem. Ja sam rekao da je došlo naređenje na općinu da se dozvoljena količina ulja i brašna za svečane čine u crkvi dodijeli svim župskim uredima. „Vi nam još to niste dali. Čuo sam da su u Mostaru to dali, pa sam molio gvardijana da mi pošalje, pismo sam zaboravio i osta-lo u džepu.“
Ustvari je tako i bilo, ali ja sam drugo, baš švercersko ulje tražio. Tako ga ja uvjerio i pustio me poslije podne. Kod kuće velika zabrinutost. Ra-dovan i časne se prepali, misle da sam poginuo, jer su zvali telefonom Jablanicu i Prenj i svi su rekli da sam otišao vlakom.
Došao sam kući, jadan, umoran i skroz utučen. Liječnik je ustanovio upa-lu obaju bubrega. Otišao sam u bolnicu u Mostar i ležao mjesec dana te šest mjeseci u Mostaru u samostanu, dok sam ozdravio i opet se u Konjic vratio. Zamjenjivao me fra Radovan a iz Mostara mu pomagali.
Dva najveća neprijatelja zajedno piju rakiju
Sad se opet vraćam u 1945. Čini mi se da je bilo negdje u ljetu. Dođe jed-na sestra iz Nevesinja i donese mi škapulara za Treći red. Primio je u ured. Ona priča da su biskup dr. Petar Čule i tajnik don Mate Nuić zatvoreni, a s njima dosta fratara i časnih sestara. Zovnem Inocenta da se ispovjedimo. To smo i učinili.
Bilo je popodne. Sjeo sam u ured i nešto posvršavao. Netko pokuca na vrata. Pojavi se na vratima krupan čovjek u uniformi u činu majora. To je bio naš šef Ozne – Udbe.
– Zdravstvuj, baćuška!
– Zdravstvuj – odgovorih ja. Odmah, k’o iz topa.
– Piši šta si s onom sestrom razgovarao.
55
Veliki neprijatelj današnjice
Godine 1948., kao i redovito, opet sam išao u Glavatičevo i Bjelimiće.
Bila je zima i oveći snijeg. Dva dana ostao sam u Glavatičevu da sve oble-tim i namirim. Opet po snijegu iziđem uvečer kasno u Bjelimiće-Odžake. Pozva me komandir milicije na rakiju. Bio je vrlo lijep čovjek.
– Čuvaj se, jer me maloprije zvao konjički SUP i rekao da pripazim na te kao velikog neprijatelja današnjice. Čuvaj se, dobro se zatvori noću.
Tako mi on govori. Pijemo rakiju. Meni nekako vrlo neugodno i stravično.
Kod nekog Marčinka ću na konak. Tu je mali zaselak i nekoliko katoličkih kuća. Došlo nešto iz daljih zaselaka i svi će noćiti u jednoj sobi. Nisam ni oka stiskao. Nekoliko djece doneseno na krštenje, pa svu noć plač i preklinjanje majaka da šute. Ujutro studeno, vjetar puše, nosi snijeg, ona stara funura povraća pa suze oči od dima. U tom jadu pokrstio djecu i rekao misu. Vrijeme se malo smirilo i sunce provirilo kroz oblak. Izašao na izvan i šećem oko kuće da izmolim ono jadnog brevijara. Molim me-hanički, samo da otkulučim. Rojevi misli, briga i straha kruže kroz ovu jadnu ispaćenu glavu. Dođe k meni opet komandir i moli me da nađem negdje litru rakije. S njim stoji jedan vojnik, sav drpav, s pištoljem oko pasa. Trknem u obližnju kuću jednog starog i čovjek mi badava dade rakiju i još jedan dobar sirac. Sjedosmo u jednu izbu za trošan stol, pa malo pijemo i mezimo. Onaj vojnik me pita tko sam i što sam i zašto sam došao, i pita me gdje ću večeras. Ja mu kažem da ću na Mokro. Ima dobar sat i pol hoda. On se meni predstavi da je ofi cir Udbe u Kalinoviku i da samo u groblju mogu vršiti svoju službu. Ne bi mi drago. Eto još jedne besane noći.
K večeri s pratiocem put Mokroga. Vrijeme tiho, snijeg škripi pod nogama.
Banemo u kuću nekog Bilića. Puna sobica, na sredini limena pećica, ždere drva, slabo grije. Ni tu noć nisam oka stiskao. I tu bilo djece koja su plaka-la. Sve poleglo po podu, meni dalo nekakvu drvenu sećiju, po njoj gunj i jastuk, drugim se gunjem pokrio. Gunj bio od kostrijeti. Ujutro osvanuo bradat. Bio sam neobrijan i bičevi kostrijeti se uhvatili za bradu pa se ne daju skinuti. Tu ih ispovjedio oko šezdesetero i sad ćemo na groblje na misu. Za groblje se skoro ne zna. Svi križevi polomljeni, zida okolo sko-ro nema. U sredini dva hrasta. Kapelica skroz srušena. Donijeli nekakav
57
Barem šezdeset puta saslušavan
Valja još napomenuti da me je Udba gnjavila, zvala, plašila, zastraši-vala. Najviše sam trpio radi šumnjaka. Tobože da bih ja mogao veliku uslugu učiniti vlasti ako bih kazao gdje se oni nalaze i kud se kreću. Imao sam strahovite muke jer su me zvali i po danu i po noći i ispitivali, zastrašivali.
Čini mi se da nikom nisam ništa zla nanio. Sigurno mogu reći da sam barem šezdeset puta ispitivan i saslušavan. Nagonili su me da ljude uvje-ravam da idu u kolektiv. Neke su seljake zatvarali jer neće u kolektiv. Na ispitu su im govorili: „Unišli biste vi u kolektiv da vam nije fra Blage.“ To su bile strahovite muke.
Eto, Bog nekako dao pa ostao pri avizi. Mogu reći i to, hvala Bogu, vje-rovao sam i molio. Jedan mi je ofi cir Udbe rekao (čini mi se da je to bio Mandžuka) da pola fratara u zatvoru nevini trpe. Tadašnja Ozna ili Udba bila je povrh svih vlasti u Jugoslaviji. Još mi i to reče: „Mi te možemo mir-ne duše noćas baciti u Neretvu, ama baš nikom ne odgovaramo.“ I sad me hvata jeza. Što sam puste muke pretrpio braneći fratre, biskupa i sve ostale, jer je pitalo za koga im je palo na pamet.
Bogu hvala za sve. Bivalo je vakta da za dvadeset dana – što se ono kaže – skoro ne bih oka stiskao, a slabo i jeo, i opet nekako ostadoh živ.
S njim u zatvor
Da bude muka još veća, 1952. upadoh opet u jednu čudnu aferu. Redak-cija „Dobrog Pastira“ u Sarajevu primala je neku talijansku reviju („Qu-est“?). Ja sam posudio desetak brojeva te revije.
Moja je velika mana da sam neoprezan u životu i, k tomu, lakovjeran.
Kad sam došao kući u Konjic, počeo sam čitati te brošure i ujedno još bolje učiti talijanski. U jednoj toj brošuri bio je i članak napisan protiv Jugoslavije, Partije, terora itd. Naslov toga članka glasio je: „Panorama di Jugoslavia“. Ja to slatko čitao i prevodio i ponekom prijatelju o tome pričao. Malo-pomalo došlo Udbi do ušiju. Opet uoči Božića pozvalo me na ispit. Ja se branio da je to došlo legalnim putem, kao što i jest. Vratio sam se kući i svih deset brošura donio i dao ih šefu Udbe. Prošlo desetak dana, ja zabrinut uvijek mislim kad ću u zatvor. Jedno jutro banu k meni
59
VLAK SE OTISNUO
Bijaše nekako pred Božić. Dan vedar, sva priroda u bjelini – polja i livade, brda i doline, šume i planine – sve mirno sjedi zaogrnuto bijelim pokri-vačem. Sunce svijetlo na plavom nebu iznad bijelih planinskih stogova, obasjava i promatra ovu neviđenu krasotu Božjeg dara. Izađoh iz vlaka i polako sa štapom u ruci pođoh uz Ivan-planinu da obiđem nekoliko starije čeljadi i bolesnika, da i oni u ovoj bijeloj i nevinoj prirodi dočekaju Porođenje Kristovo. Sav u nekakvom zanosu i radosti gazim po snijegu, molim i hvalim Boga.
Tu je sedam-osam kuća po obroncima Ivana. Obavim posjet i vratim se na željezničku postaju u Bradinu. Malo prije uteče mi putnički vlak. Mo-ram čekati noćni. Vidim kako na postaji dimi iz lokomotive iza koje je nanizano mnogo teretnih vagona. Molit ću strojovođu i vlakovođu da me prime, Uniđoh u gostionicu. Odmah opazih Savu, strojovođu, Srbina duboke vjere i velikog poštenjačinu. Savo ustade iza stola, zagrli me i poljubi.
Konobaru, jednu šljivu za velečasnog,
Zamolim Savu da me poveze do Konjica.
Kako ne; sjest ćeš sa mnom u lokomotivu.
To je kažnjivo.
Nema zime; Bog je s nama.
Sjedoh do njega; on potegnu ručku, zahukta stroj, zakašlja, zakiha i bijeli dim suknu nebu pod oblake. Polako se otiskosmo. U velikoj smo brizi. Po tračnicama rosa; velik je teret u vagonima. Doduše, ima lokomotiva pozadi uređaj za usporavanje brzine i k tomu još šest kočničara. Velik je pad i sumnjam da će ga zupčanici uspješno amortizirati do Podorašca.
- Krsti se, oče, – reče Savo. Zazvasmo Boga u pomoć – i polako.
On zviždaljkom daje signal kočničarima. Počela je velika strmina. Savo ustaje, prisluškuje.
- Sjećaš se dobro što bi unatrag tri mjeseca.
- Kako ne. Otiskao se ovako preopterećen vlak, te ovdje dolje, prije mosta na Lukaču, na onoj velikoj krivini, skliznuo u desno i skotrljalo se sve do-
61
AKO LI GA BUDE...
Vlak je vijugao i jurio uz Neretvu od Mostara prema Jablanici. Napri-jed je letjela lokomotiva raspletenih, začešljanih sijedih kosa. Vagoni su je slijedili po taktu. Od mjesta do mjesta bijeli dim je lebdio nad Nere-tvom. Prozori vlaka bili su okićeni ljudskim glavama, Svijet je promatrao vijugavu, jogunastu Neretvu, koja je šumjela, pjenušala, a ponegdje u virovima i sporije tekla. Samo ona zna povijest ovog jednoga od najljep-ših kanjona u Europi. Ona od praiskona protječe dnom tog kanjona. Sa strane su, skoro okomito, naslagani blokovi stijena, naslag, fl eksura, a ponegdje se vide i ognjišta bjelogoričnih šuma. Sve je to otišlo nebu pod oblake, gdje se nad klisurama viju suri orlovi. Ugodan i veličanstven pogled za putnike, osobito koji tuda prvi put prolaze... Vlak je i dalje vijugao uz Neretvu.
U odjelu jednog vagona sjedio je Marko1, postariji čovjek, seljak prosije-dih kosa, povisok, pristojno obučen, visoka čela i odvažna pogleda. Pu-šio je hercegovačku skiju. On je poznat u svom kraju kao neobično bistar i odvažan čovjek. Zato ga je poštivao svako tko ga je poznavao. Neko je vrijeme bio i načelnik općine, iako uopće nije išao u školu. Bio je samouk, pa je znao čitati i pisati. I najinteligentnijem čovjeku bilo je ugodno s njim razgovarati. Uvijek se mogla pokoja njegova staviti u džep...
S njim u istom odjelu sjedilo je nekoliko mlađih i školovanijih ljudi. Među ostalim, razvio se razgovor i o vjeri.
Zanimljiva je ta pojava: kad god se sastanu ateisti i vjernici, ubrzo se počne razgovarati i o vjeri. Jedni vjeruju u Boga, drugi ga niječu, pa bi ga željeli potpuno izbaciti iz njegova svijeta, ali se njegovi tragovi ne daju nikako izbrisati.
Jedan između putnika, student prava, upita Marka vjeruje li on u Boga. Marko ga čudno pogleda, malo se zamisli i reče:
– Vjerujem, sinko. i to čvrsto.
– Danas to više nije u modi. Danas se čovjek dozvao pameti pa ne vjeruje više u takve gluposti – reče samouvjereno student.
1 Marko je fra Blagin ujak Marko Šaravanja, zvani Purin, iz Gornjega Crnača, opčina Široki Brijeg.
63
MATE
Čini mi se da nisam u životu susreo ljubokrvnijeg čovjeka kao Matu. Što-no riječ, dao bi ti krvi iz očiju. Bio je strojovođa na željeznici od Konjica do Bradine. Taj dio pruge zvao se zupčanica, jer je bio velik uspon pa sredinom pruge bili postavljeni zupci, a isto tako su bili ugrađeni na lo-komotivi. Zato su se vlakovi sporo penjali i spuštali niz takovu prugu. Mate je bio jedan od specijalista u takvoj vožnji. Nekako pred konac rata postao je potajno član Partije. On je to shvatio na jedan idealan način misleći da će komunizam riješiti socijalno pitanje. Jednostavno, vidio je u Marxu spas od tlačenja radničke klase. Godine 1945., kad su komunisti došli na vlast, Mate se razočarao i udario u kontru, pa i javno, iako je i dalje ostao član Partije. Štedjeli su ga jer je bio pošten radnik i mnogo se zalagao u svojoj službi. Neobično je bio human prema svakome: učiniti uslugu, pomoći – osobito sirotinji – tako da ga je svatko volio i poštivao. Bio je velik majstor u vicevima, a osobito prema nižim službenicima koji bi često divlje postupali prema ljudima. Krivo mu je bilo kad bi se napa-dala vjera. Nije išao u crkvu. Boga nije javno molio, ali ga nije psovao.
Putnički vlak stade u Bradini. Tu će malo dulje stajati dok se ne zamije-ni lokomotiva zupčanica, a sarajka će čekati vlak iz Mostara. Tako uvijek biva. Neki putnici i ulaze da se malo odmore, neki se naslonili na prozor. Opazih Matu. Sav uprljan, mrčav s velikom petokrakom od čohe na kapi. Žurno iziđe iz vagona. Pitamo se, smijemo i šećemo dok se ne izmijene lokomotive. Jedan se viši ofi cir naslonio na prozor od vlaka, okrenuo po-gled prema malom oblaku dolje daleko na nebu prema Mostaru pa će na sav glas: – Eno malog oblaka, neće li nam Bog dati kišu. Mi stadosmo vizavi njega : – Šta to govoriš, stid te bilo, druže? Stidi se te uniforme koju nosiš. Ajde ti u Vatikan pa tamo laj o Bogu i kiši. Mi ćemo politi kad zatreba. Čovjek, zabezeknut, povuče se unutra. Nastavismo šetati. Mate mene gurnu laktom: – Jesam li mu…?
Nova vlast, novi poredak. Otvorena zadružna brijačnica u gradu. Treba imati na umu da je bilo tada i gladi, što je razumljivo. Povirim u brijačnicu da se obrijem. Mnoštvo čeka, i civila i vojnih lica. Upravo nasapunan, javi se Mate: – Župniče, valja prekrojiti naš Očenaš. Odakle to sad – odgo-vorih sa smiješkom? Slušaj sad: – Valja izbaciti „dođi kraljevstvo tvoje“. Oborili smo kralja i dobili republiku. Treba uvesti: – Dođi republika tvoja. Umjesto „kruh naš svagdanji“ u pura naša svagdanja, svakako nema više
65
NA PUTU
Jesensko jutro. Nebo plavo, bistro i čisto. Putujem uz valovitu, poneg-dje pjenušavu Neretvu. Ubrzo se odvajam od rijeke. Krećem udesno. Ne srećem skoro nikog. Tek se rasvanulo. Sunce počelo osvjetljavati okolne vrhunce brda i većih planina. Bio sam mlad, živahan i veseo, zadovoljan što mi pri svršetku zadnjeg rata osta glava na ramenu. Razmišljam o svom teškom životu, o nekakvim planovima za budućnost, a pomalo me i strah. Što ja znam, put dalek, može tko iz šume pa me skratiti za gla-vu. Penjem se, teško dišem uz dugu strmu šumovitu stranu Pakline. Evo me navrh Vrapča. Odložim ranac, gucnem malo rakije, pripalim cigaretu. Puče prekrasan pogled na grad, brda, doline, planine koje se ljube s mo-drim čistim nebom. Sunce raskošno sjedi dobro izdignuto na istočnom obzoru. Šuma mirno spava u jesenskom odijelu. Možeš samo uzdahnuti: Bože, tebi hvala na takvoj prekrasnoj ljepoti. Bukva, grab, hrast, jasen i ra-zna niska busenja – svako u svojoj jesenskoj odori: crvenoj, žutoj, naran-častoj, žuto-crnoj, zelenoj, polubijeloj i tko bi izbrojio sve boje i nijanse po kojima oči tog jesenskog odmaklog jutra s užitkom pasu.
Ranac na se, krunicu u ruku pa dalje kao preporođen. Sad je uglavnom ravan put, koji vijuga preko livada i šuma. Evo me do kuće Milanove pod obroncima jednog šumovitog brežuljka. Ne smijem proći da se ne svra-tim – Milan bi se strašno uvrijedio. On je Srbin, pravoslavac, religiozan i pošten, pun ljubavi i poštovanja. Sjeli za stol. Nevjesta donese kavu, rakiju i kiselih krušaka za mezu. Prijateljski razgovor o urodu ovoga ljeta, o životnim nezgodama, i mojim i njegovim. Eto, taman malo prije prođe Dunđo. Nosi mlat na ramenu. Ode siromah u ribu. Možete malo požuriti i stignuti ga da sami ne putujete. – Hvala, sestro. Idem odmah – nadodah ja raspoloženo. Ubrzo ga stigoh skoro na početku Boračkog poljica. On nekako brzo koraca, visok, na visoko raspiljen pravi jedan korak dok ja napravim dva. On stanuje na periferiji gradića u prizemnoj kući. Ima ne-što zemlje i voćaka oko kuće, djece mu Bog nije dao, ima samo ženu Anu, veliku damu, inače dobru domaćicu i skroz religioznu, ali joj se duša bilo našminkati i dotjerati, tako da ju je sva čaršija nazivala imenom poznate glumice Grete Garbo. Svatko ju je zvao Greta. On, pedesetogodišnjak, radio je kao obični radnik. Sad, kada je malo zašao u godine, dao se na ribolov. Malo koji dan da nije na vodi. Općina mu dala dozvolu kao ribaru profesionalcu. Sad lovi i prodaje na tržnici, i od toga živi. Rado je primljen
69
KAJASvjetlo drugim majkama
Sunce upravo provirilo iznad istočnih, jesenskim ruhom zaodjevenih brda i planina. Ovo joj je jutro osvanulo najcrnje, najžalosnije u njenom životu. Stigla je tužna vijest da joj je muž poginuo u ratu. Šest sinova još je spavalo u dvije krevetine smještene s jednu i drugu stranu ognjišta. Kuća suhozidom zidana, slamom pokrivena. Crna, sva kalajisana čađom. Kaja je naložila vatru. Plamen je liznuo, zadimila se čitava kuća. Kaji su suze curkom curile niz lice od puste žalosti i dima. Oh, Bože dragi, pusta jada i nevolje ljute! – Oh, moj Jozo, pokoj ti duši. Duša ti se raja napojila. Laka ti crna zemlja koja te je tako rano zagrlila. Oh, moj dragi Iususe, pogledaj na ovu sirotinju, na mojih šestero pilića. Znam, moj Isuse, da si teško i preteško patio, ali ni meni nije lako. Majko moja Marijo, i ti si bila najtužnija majka, pogledaj na me. Bože, pomozi, Isuse pokripi. Marijo, moli za me jutros tužnu i žalosnu. – Tako je Kaja molila i keceljom brisala suze.
Kad se malo odjutrilo, djeca se digla. Sve jedno drugom do uha. Najstari-jem jedanaest godina, najmlađem tri. Mama ih je umivala iz jedne stare kanturine, suzdržavala se koliko je mogla da ne plače, pozdravila Gospu pred njima, dala im kruha i varenike. Kad je sude digla, raskrivila se i djeci sve po istini rekla. Nastala žalosna glazba, jecaji, suze. Mama ih je tješila i ljubila.
Sad je imala samo Boga, trošnu kuću, nešto brašna, krumpira i pokoju kašiku mlijeka od mlade kravice. Bilo je i pokoje jaje. Imala je nešto koka koje iza kuće čeprkaju, a starješina im sabrano pjevao, kao da je nagovi-ještao bolje dane od ovog ružnog i crnog jutra.
Teška vremena poratne četrdeset pete. Suša upalila. Spržila ono malo obradive zemlje. Prigustilo vrlo. I gladno se i žedno, golo, boso. Kaja se opet nekako snalazila. S krunicom u ruci, obijaj tuđe pragove: ondje po-mozi, ondje operi, ondje zakrpi, ondje opet i teže poslove svršavaj. Dobri ljudi, iako u neimaštini, štošta bi joj darovali. Netko malo brašna, netko komadić mesa, netko polovnu košulju, netko starije hlače. Ona bi to kr-pala, prekrajala i tako djecu odijevala, tako da su djeca, i pri muci, bila čista i obučena, uljudna i lijepo odgajana. Navečer, kad bi bila kod kuće, držala bi im vjersku poduku, koliko je umjela i znala.
71
KONJIC, 18. IV. 1946.Sačuvani završetak izgubljene propovijedi
Je li nama drago, kao što nam je jelo drago, da vršimo volju Oca nebe-skoga? Jesmo li mi bez grijeha? Mogu li nas ljudi prekoriti za grijeh? Snosimo li muke i patnje ustrpljivo i ustrajno radi Boga? Kažemo li mi: Ne kako ja hoću nego kako ti, Bože, hoćeš? Ili, ako nam je došla kakva nevolja ili kušnja Božja, psujemo Boga, psujemo Krista, mrmljamo kao pogani nazivajući Boga svakakvim i nedostojnim imenima. Opraštamo li mi rado uvrede onima koji nas mrze? Molimo li Boga za sve koji nas mrze i progone? Jesmo li spremni u bijedi pomoći bližnjemu? Ili bližnjega mr-zimo i na razne načine mu štetu činimo?
Ispunjamo li mi do u tančine zapovijedi Božje ili (samo) neke koje su nam lakše ispunjavamo, a druge lomimo i griješimo, naslađujemo se i velimo: Priroda je tako odredila itd. Eto, brate katoliče. Razmatraj malo život svoj i usporedi ga s Kristom. Što ne valja, odmah iščupaj, bez ikakva obzira slijedi Krista u dobru kao i u zlu (= i u svojoj muci, op. V.K.) pa ćeš biti sličan njemu i u slavi nebeskoj. I ti ćeš jedan put uskrsnuti na veliku radost i veselje.
Amen.Konjic 18. IV. ‘46.
72
73
74
75
76
78
GLAD
Išao je dugom, prašnom cestomali nije to više bio onnego živa Gladraspalih cipelaotrcana ruhasvaka žilica, svaka stanicavapila je samo: kruha, kruha…
I nije više išao naprijed;išla je Gladbrojeći sve zalogaješto su ikada ušli u ljudska ustamakar je to bila samoobmanai želja pusta…
I dalje je išla GladRaspalih cipelaOtrcana ruhaS jedinom čežnjom:Kruha, kruha…
83
KALEŽ ŽIVOTA
Na brijegu kuća, u njoj žena sama.Muž pade u ratu, djeca pomriješe osimNajmlađega sina.Ugasnu i zadnja nada, u prometnoj nesrećiZdrobljen je život sina mlada.
Ona ima samo Boga, trošnu kuću,Komad kruha na stolu i pregrštZelenih šljiva…
Ne kune, ne psuje.Moli Boga da do dna ispijeGorki kalež života svoga.
Pjesma se odnosi na istinit događaj. Malodobni je mladić poginuo kao vozačev pomoć-nik u kamionu koji je dovozio balvane iz brda ponad Konjica.
84
UTJEHA
Umorno vučem nogu za nogompo izlizanoj fržljivoj dasci što škripi.U kutu izgladnio miš gricka.Sami smo na svijetu ja i on i zidovi goli.Bol i stiska.
Rešetka visoko…čežnja za kruhom,crne slutnje,besane noći.Ranjeni Kriste,kad ćeš doći?
Daska škripi…Na oku suza, poljubacKristovih rana.Sinu zoravedrijeg dana.
Hvala ti, Kriste, za krvav poljubac tvoj!Neka te svatko uvijek moli,Ne samo kada trpi teške boli…
89
BOG ŽIVI
Boga nemaNikad ga bilonije.Bog je mrtav.Današnja tema.
A ti si odavnoBože,zapisao svoje imeu knjigama:Prirode,Biblije,PovijestiSavjesti.Otvori očiČovjekuDjetetu svomda mogne čitatiotiske tvoga imena.
90
91
92Petnaest i više godina nakon Drugog svjetskog rata zastrašivanje i
zlostavljanje svećenika bila je redovita pojava
93“... među đacima ima špijuna...”
96i 20 godina nakon završetka II. svjetskog rata: KAZNA ZBOG ISPOVIJEDANJA STARE ČELJADI
98
99
100
arar (harah) = vreća od kostrijetiaviz (tur. hafi z – koji čuva, pamti) = svijest, prisebnostbismila = pomozi Božebrte = bratecigar = cigaretačanjak (čanak) = drvena zdjelaĆelovina = pučko ime mostarskoga zatvoradibidus = posve, potpunodouškanje = doušničko dojavljivanjedrpav = poderaneglen = razgovor, ćaskanje, zabavafrž = čvor u prerezanu drvu, dascifunura = jednostavna peć od limagaznjača = petrolejka, svjetiljka na „gaz“gotovs = spreman, pripravanhampa = tur. – pomaganje; skupni napad na pojedinca; povikaispokojiti (se) = namiriti se (jelom, pićem…)kašika = žlica za jelokitina = kitnjast snijeg na granama stabalaklaustar = zatvoreno samostansko dvorištekovrtljaj = kovitlackres = tuckanje, lupkanjekruničati = moliti krunicumal = blago, stokamuktar = muhtaš, džabojed, onaj tko hoće sve dobiti badavanapovir = mjesto s kojeg se otvori pogled na štoobnedati se = ne moći na neko vrijeme, zanedati separabela = vrsta automatske puškepiksidica = metalna posudica za hostije i sveta ulja
101
plaša = dugi komad slaninepritorak = mali tor vezan uz velikiprokopniti = mjestimice okopnjetiprovincijal = starješina franjevačke pokrajine (provincije)provincijalat = provincijalov uredpušanija = snježna olujapušukati = potpuhivati, povremeno puhatisinija = okrugli niski stol za jeloskontati = sračunati, smisliti, zaključitismijatati se = smjehuljiti sesmokriti = nakvasitisnigav = snježan, pomiješan sa snijegom (snigava voda; snigava obuća…)stojna kuća = dnevni boravaksvratati = sunovratiti se, posrnutišiša = tavan; bocaškapular = dvije platnene svetačke sličice spojene uzicom; nose ih pobožni katolici (navlači se preko glave te je jedna slika na grudima, a druga na plećima; Klaić)šumnjak = onaj koji je u šumi; koji se krije u šumi, križar, škriparukočenuti se = ukočiti sezačistiti = vidno prebaciti kamena s ramenazamantati = onesvijestiti sezasoptati = zahuktati (se)zatrnuti = obamrijetizblanut = zaprepašten, zatečen, silno iznenađenzdravstvuj baćuška = zdravo bratezeman = vrijemezemerija = najhladniji zimski danižaka = vreća
102
103
104
Fra Blago Karačić, krsnim imenom Stjepan, rodio se u Gornjem Crnču 6. rujna 1914. od oca Jakova, kovača, i Marije r. Šaravanja, kućani-ce. Osnovnu školu i gimnaziju završio je na Širokom Brijegu, a bogosloviju u Mostaru. Početkom srpnja 1934., kao gimnazijalac, obukao je redov-ničko odijelo, a nakon godinu dana položio je prve zavjete i postao čla-nom Franjevačkoga reda. Za sveće-nika je zaređen 1940. u Mostaru gdje je službovao kao duhovni pomoćnik (do 1942.), zatim na Humcu (1942. – 1943.) i Konjicu (1943. – 1946.), oda-
kle je god. 1945. mobiliziran. Kao vojni svećenik i domobranski nadsatnik proživio je ratne strahote od Ivan-planine do Beiburga, a zatim one na Križnom putu. U Bosanskom je Brodu zadržan u zatvoru dvadesetak dana te, po nekoliko dana, u Derventi i Doboju. Domalo, nakon povratka u Ko-njic, uhićen je 1. srpnja 1945. (K tome godine 1962. odležao je u zatvoru 15 dana, a 1965. godine 45 dana!)
U svibnju 1952. fra Blago je iz Konjica premješten za župnika u Blagaj, a 1957. u Vitinu. Od godine 1961. do 1964. bio je gvardijan na Širokom Brijegu te župnik od 1961. do 1967., zatim je – nakon nepunih godinu dana služenja župe Banići iz samostana u Slanom – preuzeo službu sa-mostanskoga vikara u Tomislavgradu (1967. – 1973.). Godine 1973./74. bio je duhovnik časnih sestara u Potocima pokraj Mostara, zatim sedam mjeseci kapelan u župi Kočerin (1974./75.), odakle je otišao u Kongoru za duhovnoga pomoćnika (1975. – 1981.). Preostale godine života (1981. – 1994.) proveo je u zavičajnom samostanu na Širokom Brijegu.
Blage naravi, miroljubiv i neposredan fra Blago je i samom svojom po-javom osvajao ljude, što su mu priznavali i njegovi progonitelji. U radu je bio savjestan i ustrajan. Osim strogih svećeničkih zaduženja rado je prihvaćao i druge uloge. Promicao je katolički tisak za koji je i sam pisao. Dapače, bio je i odgovornim urednikom Naših ognjišta od godine 1971. do svibnja 1974.
105
Fra Blago je bio dobra duša. Potkraj života fratri su ga zvali Lipi jer je nje-mu svaki čovjek bio i „lip“ i dobar. Rado je posjetiteljima Širokoga Brijega tumačio njegovu povijest i znamenitosti. Pisao je pjesme, pripovijetke, eseje i drame. Surađivao je s više katoličkih listova. Objavio je igrokaze Dželat (1972.), U mreži (1974.), Diva Grabovčeva (1982.). Posmrtno su mu objavljena onodobno dostupna sabrana djela pod naslovom Radi Boga i brata čovjeka (1997.). Zbirka pjesama Otisci Tvoga imena objelodanjena mu je god. 2000. i, u ponovljenom izdanju, 2001. Uspješno se bavio i slikanjem, zapažen i očima strogih kritičara, iako je počeo slikati tek u svojoj 66. godini. Do godine 2000. u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj ostvareno je 16 njegovih samostalnih izložaba. O fra Blaginu slikarstvu izrekli su pohvale i najpoznatiji hrvatski likovni kritičari. Preminuo je 25. studenog 1994. Pokopan je u groblju Mekovac gdje njegovi tjelesni ostatci čekaju uskrsnuće.
SAMOSTALNE IZLOŽBE
1990. – VRBNIK, otok Krk, Galerija Baćin dvor1991. – KLEK, Galerija stećak1992. – ŠIROKI BRIJEG, Franjevačka galerija1993. – ŠIROKI BRIJEG, Franjevačka galerija (retrospektiva) – ZAGREB, MGC, Fortezza (retrospektiva) – OSIJEK, Galerija likovnih umjetnosti (retrospektiva) – VINKOVCI, Gradski muzej1994. – ZAGREB, Galerija «INA-COMMERCE» – UMAG, Galerija hotela KORALJ – RIJEKA, Galerija Maziva – Mlaka – SPLIT, Pinakoteka Samostana Gospe od Zdravlja (retrospektiva)1996. – PAKRAC, Župni dvor – KAMPOR, otok Pag, Franjevački samostan2000. – ŠIROKI BRIJEG, Franjevačka galerija – ZENICA, Muzej grada Zenice – SARAJEVO, Galerija Novi hram
106Mlada misa: Crnač – Tilova Draga, 23. lipnja 1940.
108
S bratom fra Jerkom u Međugorju 1964.U pozadini na balkonu fra Nikola Hrkać
110
U Blagaju 1953.s bratićem Markom (fra Zdenkom)
112
Zlatna misa, Široki Brijeg 17. lipnja1990.Slijeva nadesno: fra Jozo Pejić, fra Zdenko Karačić, fra Blago Karačić, fra Vendelin Karačić, fra Alojzije Sesar (Foto Kruno)
U samostanskoj zbornici na Širokom Brijegu 1991.
115
U atelijeru Sofi je Naletilić Penavuše, srpanj 1990.
(Foto Luka Mjeda)
117
118
Uvodna riječ
I. RATNA SJEĆANJASTRAŠNI TRENUTAK
POVLAČENJE – Opis završetka rata 1945
SREĆOM NIJE OPALIO – Na križnom putu
II. PORATNA ZBIVANJA I NEVOLJEBEZ NEVOLJE NEMA BOGOMOLJE
BROJ 28
IZ MOJE PASTORALNE TORBE
PREPOROD SVIJETA U DVIJE REČENICE
NEIZVJESNOSTI I PATNJE
Iz zatvora – u strah i neizvjesnosti
Povratak u Konjic
Svećenik u Glavatičevu nakon četiri godine
Uhićenja
Blagoslov pred uperenom strojnicom
Zaredali bolesnici, udaljenosti velike
Propovijed protiv ateista
Kolektivizacija i tercijarna groznica
Ti guliš narod
Dva najveća neprijatelja zajedno piju rakiju
Veliki neprijatelj današnjice
Olakšanje
Barem šezdeset puta saslušavan
5
911
13
23
2729
31
35
39
41
41
43
44
47
48
49
50
51
52
53
55
56
57
119
S njim u zatvor
VLAK SE OTISNUO
AKO LI GA BUDE
MATE
NA PUTU
KAJA – Svjetlo drugim majkama
KONJIC, 18. IV. 1946. – Sačuvani završetak izgubljene propovijedi..70
III. PJESMEPOZDRAV DRAVI
GLAD
ŽIVA GLAD
TEŠKO JE BITI SAM
KALEŽ ŽIVOTA
UTJEHA
MOJ TUŽNI BOŽIĆ
MOJA ZLATNA MISA
BOG ŽIVI
IV. PRILOG: PRESLIKE SUDSKIH PRESUDA
Manje poznate riječi i zastarjelice
Životopis
57
59
61
63
65
69
71
7377
78
79
81
83
84
85
86
89
91
99
103
120
NakladniciVicepostulatura postupka mučeništva
»Fra Leo Petrović i 65 subraće«Kard. Stepinca 14
88 220 Široki Brijegtel.: (039) 700-325faks: (039) 700-326
e-adresa: [email protected]: www.pobijeni.info
Matica hrvatskaTina Ujevića 8
21 276 Vrgoractel.: (021) 680-046faks: (021) 674-012
e-adresa: [email protected]
Za nakladnikefra Miljenko Stojić
Željko Primorac
Oblikovanje i računalni slogJosip Mijić
Tiskano u Mostaru mjeseca listopada 2014.
TisakFRAM-ZIRAL
Cijena: 15 KM; 60 Kn www.pobijeni.info
Fra Blago Karačić je za vrijeme boravka u Vitini, oko 1960., zapisao svoje uspomene na ratne i poratne dane Drugoga svjetskog rata. Već prije, za vrijeme rata, učinio je to s raznim događajima, ali iz straha te bilješke nije sačuvao.
Fra Blagini opisi, uz ljepotu jezika i stila, imaju iznimnu vrijednost jer ukazuju na to kolikom su i kakvom su cijenom pojedinci i Crkva u cjelini plaćali ustrajnost u svetoj vjeri. Ukratko, iz ove knjige progovara ljudskost i duhovnost, progovara činjeničnost koja i obvezuje i oplemenjuje.
