GEOPOLITIKA-skripta(3)

8/4/2019 GEOPOLITIKA-skripta(3)

http://slidepdf.com/reader/full/geopolitika-skripta3 1/31

GEOPOLITIKA

DETERITORIJALIZACIJAProstor koji više nije podijeljen tačno određenim granicama, postaje jedan kontinium u komese sve – dobra, ideje, ljudi ... – više – manje slobodno kreće. Ljudske aktivnosti izmiču svakojteritorijalnoj ukorijenjenosti. Postoje samo tokovi i mreže. Vertikalne linije – razdvajajuteritoriju, zamjenjuju se onih horizontalnim – svim onim što povezuje i ponovo povezuje:

kretanje željeznicom, brodovima i avionima, te neprestalna mobilnost načina i izraza.

EUROAZIJSTVO: rađa se 1921. iz jedne zbirke tekstova mladih ruskih intelektualaca izbjeglihu Pariz: Izlaz za Istok. Euroazija je svijet koji stoji postrani, odvojen od zemalja smještenih naZapadu, ali i od onih smještenih na Jugu i Jugozapadu – Rusija. Zauzima najveći dioeuroazijskog prostora koji nije podijeljen između dva kontinenata, već tvori treći, nezavisnikontinent, i to ne samo u geografskom smislu.

GEOEKONOMIJA: Pojmovi poput «geoekonomija» i «geofinancije» pojavljuju se između1980. i 1990. godina. Ona oblikuje borbu država za teritorij ili za sirovine (minerale, naftu):radi se o osvajanju životnog prostora za kojim svi žude. Prema klasičnoj geopolitici, bogatstvoi moć poistovjećuju se s posjedovanjem (teritorija, ljudi, i sirovina). Geoekonomski pristup:

tržišno će natjecanje zamijeniti rat; a to će biti kako kaže Clausewitz «nastavak rata drugimsredstvima». Svijet rata je svijet gotovih resursa, a jedini način postizanja bogatstva i moći jest pljačkanje drugih. Tržišno se natjecanje oslanja na neograničenost resursa: oni nisu dati,kao što su dati teritorij i sirovine, nego su ljudi ti koji ih osmišljavaju i proizvode, te su stoganeograničeni. Sreća jednih ne proizilazi iz nesreće drugih – kao u ratu - nego naprotiv, srećaproizilazi iz sreće drugih zahvaljujući trgovini, mehanizmu koji je multiplikator bogatstva. Uratu je onaj drugi neprijatelj dok je taj isti u trgovini partner. Pravila rata su rijetka i uvijekprijeporna, dok su pravila tržišnog natjecanja dio te igre koju uvijek treba iznova započeti.

G EOSTRATEGIJA: riječ «G» jedan je od onih pojmova koji nastaju dodavanjem prefiksa«geo», a čija je definicija nejasna: «Geo» može biti sve što ima veze s velikim vojnimpothvatima koji se odvijaju na cijeloj Zemlji. G ima strogo određeno porijeklo. Tu je riječ

skovao Giacomo Durando, talijanski general, u svom traktatu manifestu «O talijanskojnacionalnosti, političko-vojni esej». On nudi 2 različita shvaćanja geostrategije. S jednestrane, G bi bila disciplina koja proučava uticaj geografskih činioca na formiranje ljudskihskupina; a to je predmet proučavanja geopolitike; s druge strane, G bi bila disciplina koja unešto više vojničkom smislu pokušava objasniti uticaj geografije na vođenje ratova.G. se može definisati kao «dio opće vojne strategije koja se tiče operacija umakrogeografskim razmjerama, odnosno operacija čija je prostorna dimenzija dovoljna daisključi uspostavljanje jedinstvene scene.G. strategija ili velika strategija smještena je između političkih ciljeva rata i vojnih operacijana određenom terenu. Geopolitika ih nastoji objasniti, polazeći od analize različitih zonasuprotstavljanja u nekom određenom sukobu, kao skup, čiji je cilj najučinkovitija raspodjelasnaga.G. je produkt ratova na više bojišta koji zahtijevaju velika sredstva, iskorištavajući željeznice,kamione i avione, a odvijaju se u dugom razdoblju. U drugoj polovini 19. st. pojavljuju seindustrijski ratovi sa svojim mješovitim kretanjima i planovima opkoljavanja. U tim susukobima, koje i dalje najajče ilustriraju dva svjetska rata, vojskovođe opsjednutenedostatkom resursa – ljudi, materijala i ugljikovodika.

GLOBALIZACIJA: Pojam globalizacija javlja se u posljednjoj četvrtini 20. st. Svojevrsnatehničko-ekonomska mutacija pomela je podjelu svijeta na 2 neprijateljska bloka: dolazi dodotad neviđenog stvaranja bogatstva, širenja tokova (kapital, roba, slika, ideja) i privrženostivećine društava globalnoj trgovini. Zemlja, sve povezanija najraznovrsnijim mrežama, postajemanja. Budući da se sve može posvuda kretati, planetarni prostor postaje jedna cjelina isvako se sa svakim upoređuje. Svaki se događaj odražava, prije svega putem medija, na cijelisvijet. Ubuduće će svako važno pitanje, od trgovine do mira, te od naoružanja do okoliša,

imati planetarne razmjere. Kada je geografija u pitanju dolazi do masovnog sužavanjaprostora i vremena koju prati prilagodljivost i znatno povećana mobilnost aktera. To jevrijeme mreža, mafija i dijaspora. Tako se mogu razlikovati entiteti koji su neodvojivi od

1



teritorija i oni koji se mogu kretati. Teritorijalni moment još uvijek je prisutan jer ljudi mogupostojati samo u prostoru i vremenu. Za svaku je državu njezino ozemlje ujedno i prepreka iadut. Globalizacija potiskuje ono što predstavlja najveću opsesiju klasične države, a to jenapad izvana. Država je stabilizirana, njezine su granice zajamčene jednim širimkonsenzusom, a utjelovljuje ga OUN. Država je još uvijek tijelo koje pojedincu dodjeljujenjegova prava, ona odgovara za svoj terotirij i svoje stanovništvo, mjesto je političkoglegitimiteta, autoriteta s kojim međunarodne organizacije pregovaraju. Premda globalizacija

uzdrmava uvjete provedbe državnog suvereniteta, ona ni po čemu ne zadire u državni okvirkao takav. Da bi se taj okvir promijenio u svojoj biti, međunarodni bi sustav trebao, mimodržave, biti u stanju pojedincima i preduzećima dati prava koja bi država, odričući semonopola u tom području priznala. Pitanje je nestaje li geografija moći radi globalizacije?Upravo suprotno, geografija uvijek postoji, i jedne favorizira (SAD) a zakida druge (Afrika) čija

je nerazvijenost djelimično rezultat geografskih elemenata - uglavnom klime. Svijetglobalizacije je i dalje fizički, s robom i pojedincima koji se premještaju.

MIKROGEOPOLITIKA: Ona je znanost o sili. Na kraju 20. stoljeća nazire se mikrogeopolitikakoja analizira razvoj «mikroentiteta»: regija, gradova, multinacionalnih tvrtki, raznihorganizama. Ta je mikrogeopolitika dio globalnog razvoja koji utiče na ukupnost društvenihfenomena i na njihovo proučavanje.

Mikrogeopolitiku zanimaju protagonisti: preduzeća, sindikate, mafije. Mikrogeopolitika okrećese svakodnevnim pitanjima kao što su upravljanje zajedničkim resursima – vodom, cestama,otpadom. Ona prodire u područja kao što su: s jedne strane sukobi oko zajedničkogupravljanja, a s druge strane dinamike nasilja: bande, gerile. Prema mikrogeopoliticiprotagonisti mogu biti kontradiktorni, slijediti antagonističke ciljeve, biti u zabludi i promijenitistav.

GRANICE: Prema međ. pravu to je «crta koja označava gdje počinje i gdje završavajuteritoriji dvaju dotičnih susjednih država. Granice neke države ograničavaju prostor njezinesuverenosti, njezin djelokrug. Unutar njih država je sve, a izvan njih nije ništa. Država je,prije svega, jedan teritorij. Pojam nastao u modernoj Evropi (15-20 st.).Međunarodni poredak zasnovan na suverenim državama, čija je nadležnost ograničena nastrogo određeni teritorij koji su priznale i druge države. Današnjem je svijetu svojstvennestanak tih granica. Od II svj. rata zapadne zemlje, a potom i sve veći broj zemalja, otvarajusvoje granice. One ukidaju ili smanjuju poreze koji se ubiru pri prelazu granice i ublažavajunadzor. Cilj toga je jasan: olakšati i ubrzati protok roba, ljudi, kapitala, jer u tom ležicjelokupno bogatstvo. Gospodarski razvoj zahtijeva stalno povećavanje trgovine, a stoga iuklanjanje prepreka ovih kretanja. One države koje se za to odluče, najprosperitetnije su.Granice su u isto vrijeme propusnije, poroznije. Tako informacije lakše putuju valovima negoda su štampane. Država nije odvojena od svog teritorija. Ona je uvijek priznata unutar svojihutvrđenih granica. Osim kontrole države nad njenih teritorijom bitna je sastavnica njezinakredibiliteta. Evropa se može smatrati kontinentom na kojemu su granice, ako ne zauvijekpostavljene, ili dugoročno stabilizirane. Ucrtane su ugovorima koji su se potpisivali pozavršetku ratova. Teritorijalni sporovi zahvaćaju sve regije. Mnoge su države uvjerene da neraspolažu sa svojim legitinim teritorijama – Kina - Tajvan, Irak – Kuvajt. Stabilizacija granicane isključuje terotorijalne sporove, već stvara novi tip sporova, a to su unutardržavni sukobi.Da bi granice nestale iz područja politike, vlast bi se trebala osloboditi svake teritorijelneukorijenjenosti.

UNIVERZALNO CARSTVO: Svako carstvo sanja o tome da bude univerzalno. Ono od svojihpočetaka kreće u osvajanje svijeta, a onda kad njegova ekspanzionistička dinamika dođe dosvojih granica ono se ili ruši ili zatvara iza svojih zidina i proglašava se jedinim na svijetu.Veliki sukobi 20. st. mogu se objasniti kao borba za univerzalno carstvo. U sukobu Istok-Zapad ulog je cijela Zemlja. Moć SAD u svakom pogledu je razarajuća. Kina, Rusija i Indijaznaju da ne mogu izbjeći otvaranje svojih granica i uključivanje u svjetske tokove koji sasobom nužno donose duh vremena. OUN utjelovljuje univerzalno carstvo tako što svepodvrgava istim načelima i pravilima, pri čemu je Vijeće sigurnosti svjetski plicajac, zajdnički

vladar. Zemlja je još uvijek podijeljena na suverene i nejednake države. Gotovo sve zemljepripadaju sastavu UN i povezane su sve većim brojem bilateralnih i multilateralnih ugovora, tese države, a naročito one velike ne odriču kapaciteta za ratovanje. Ni jedan od ovih divova

2



nije spreman prihvatiti suverenost onog najjačeg među njima. SAD se postavljaju kao čuvarsvjetskog poretka istrebljujući svaki terorizam.

UPRAVLJANJE: Baš kao i globalizacija jedan od pojmova 1990. godina. Obilježava pojavunovih načina rukovođenja u društvima i međunarodnim odnosima. Upravljanje podrazumijevaravnopravne i trajne pregovore među velikim akterima tog sustava: državama,organizacijama, preduzećima. S upravljanjem, područje društva postaje teren za igru.

Upravljanje podrazumijeva bogati univerzum u kojemu se sve, od roba do ideje, lako kreće.Više nema, ili ne bi trebalo biti sukoba do smrti za ograničena dobra kao što su teritoriji,sirovine. Sudeći prema upravljanju, rat pripada prošlosti. Upravljanje se smatra demokratskimi otvorenim: svi moraju imati jedanke mogućnosti, a hijerarhije su nejasne i promjenjive.Naposlijetku, upravljanje nastoji biti globalno, i to ne samo u tom smislu što zemlju smatrameđuzavisnom cjelinom, nego i tako što svakom pitanju pristupa kao višedimenzionalnomproblemu. Upravljanje zahtijeva svijet u kojem će akteri uspostaviti i interiorizirati pravila, asporno će pitanje biti upravljanje bogatstvom i raspodjela plodova. Trajni i mirni pregovorizahtijevaju da svaki protagonist ima svoj teritorij koji ostali priznaju i poštuju.

ŽIVOTNI PROSTOR: Pojam koji je formulirao njemački geograf Ratzel. Država je za Racelaživi organizam koji ima potrebu rasti kako bi sebi osigurao opstanak. Svaka država traži svoj

životni prostor koji će njenom narodu osigurati nužne resurse. Životni prostor ključna idejanjemačke geopolitike. U vrijeme Bizmarkove Njemačke 1871. javlja se potreba za većimprostorom, prema njenom mišljenju guši se u svojim granicama, koje su preuske. Potreban joj

je njezin životni prostor koji će ostvariti bilo putem prekomorskih kolonija, bilo osvajanjemIstoka – Istočna Evropa i Rusija. Životni prostor jedna je od glavnih tema hitlerovskogdiskursa prema kojem Njemačka, kao superiorna zemlja, ima zadaću i pravo prisvojiti siogromne teritorije naseljene podljudima kao što su Slaveni. Taj koncept životnog prostoraneodvojiv je od jedne nacije i jednog doba, opsesije za posjedovanjem teritorija koji ćezadovoljiti sve potrebe jednog naroda. Prema toj njemačkoj geopolitici, moć se svodi nakvantitativne elemente – broj stanovnika, širenje teritorija, rezerve sirovine. Pojam životnogprostora propada sa porazom Hitlera.

GEOSTRATEŠKI ŠTOŽERI I IGRAČI

IGRAČI – one države koje imaju sposobnosti i nacionalne snage da svoju moć i uticajsprovedu i van svojih granica kako bi promijenili – u stepenu u kojem pogađa američkeinterese – postojeće geopolitičko stanje stvari. Neke države to i pokušavaju iz razloganacionalne veličine, ideoloških razloga, religijskog mesijanizma ili ekonomskogekspanzionizma. Glavni igrači: Francuska, Njemačka, Rusija, Kina i Indija, ali iako su vrloznačajne zemlje tako se ne mogu odrediti Velika Britanija, Japan i Indonezija.

STOŽERI su one države čiji značaj se ne izvodi iz njihove moći i motivacije već prije iznjihovog osjetljivog položaja i zbog toga što njihovo potencijalnoranjivo stanje može izazvatiposljedice na ponašanje geostrateških igrača. Najčešće se geopolitički stožeri određuju naosnovu geografije koja im u pojedinim slučajevima daje posebnu ulogu ili zbog omogućavanjapristupa važnim oblastima ili zbog odbijanja pristupa resursima značajnim igračima, a nekad

je to odbrambeni štit za vitalnu državu ili za čitav region. Kritično značajni geopolitički stožeri:Ukrajina, Azerbejdžan, Južna Koreja, Turska i Iran.

Ukratko:

Njemačka geopolitika-ciljevi1. ŽIVOTNI PROSTOR2. KRVI I TLA3. PRIRODNE GRANICE4. PANOBLAST I ANTROPOGEOGRAFIJA- Spoj realpolitike Makijavelija i pol. geografije Racela.

FRANCUSKA- Geografija čovjeka

3



Elize Rekli (uveo je u nauku geografska sredina –učio geografiju nogama)Vidal de la BlašIv Lakost – mentalne karteMišel Fuše – geoekonomika nova paradigma

ELEKTORALNA geografija -u istraživanjima razmještaja pol. snaga i ponašanja birača i kandidata u pojedinim izbornim

okruzima u SAD-u. Zasniva se na pol. regionalizmu, kvantifikaciji i prostornoj statistici. 2osnovna pristupa: tradicionalni (istražuje geogr. karakteristike biračkog sistema) ibihejvioristički (pažnja na biračko tijelo).

HANTINGTON – Sukob civilizacija-Prognozira da će ideološke konfrontacije biti zamjenjene sukobima na kulturnoj osnovi, dužkulturno-civilizacijskih granica. Kao potrebu opstanka saveza Zapada označio je prijetnjukultura Istoka i njihovih alijansi: pravoslavno-islamske i islamsko-konfučijanske. Znači daZapad preuzima ulogu svetskog Harlenda.

GEOPOLITIKA - predmet geopl. 1. Država i njeni strukturni elementi

2. Stanovništvo u svim aspektima3. Teritorija – fizički prostorIspunjava 2 osnovne funkcije – praktičnu i humanističku.Istražuje mjesto određene države na pol. karti svijeta i odgovarajućih geografskih regiona sciljem da ukaže na najpovoljnije oblike i načine za njen razvoj i funkcionisanje. Nauka onacionalnoj strategiji – nac. projekat i nac. strategija.

GEOPOLITIKA - IDEOLOŠKA FUNKCIJA- konzervativna geopol.- liberalna- radikalna neoklasična geopol. odbaciju organsko shvatanje države i geografskideterminizam. Granice – stabilne i ne prihavataju se promjene putem sile već samo putemdogovora i sporazuma. Nacionalni interesi – nacionalna bezbjednost. Bavi se efektimageografskog položaja, prirodnih resursa, saobraćajnih veza i drugih geografskih osobensoti naspoljašnju politiku.

GEOSTRATEGIJA-produžetak geopolitike. Kontrola prostora ili promjene njegovih parameta. (Klausevic, Mehen,Duet). Geopol. Ko ima pravo na neku teritoriju – Geostrategija– Kako ovladati nekomteritorijom?

TEORIJSKA GEOSTR . izučava uz pomoć karata, koncepcija i istorijskog iskustva.

AUTARKIJA – Ideal narodne nezavisnosti u privrednom smislu. Pretpostavlja da svakapolitička jedinica treba da proizvodi sve što joj treba. Tako će država bitgi u ekonomskojravnoteži i nezavisna od proizvoda stranih dijelova svijeta. Ni jedan prostor osim cijelogsvijeta ne može sadržati sve proizvode koji su korisni čovjeku – u bukvalnom smislu se nemože postići izvan svjetskog jedinstva.

Uzroci II svj. rata- sistemski nedovršen posao nakon I svjetskog rata- POSREDNI uzroci – unutrašnjopolitički-društveni i ideološko poremaćaji koji su doveli dopojave Hitlera i do političke i ekonomske slabosti demokratije.- NEPOSREDNI - strategija Hitlera za dominacijom.

DRŽAVA „ograničena teritorija, koja je organizovana od strane autohtonog naroda, na politički

efektivan način, sa političkim sistemom koji suvereno kontroliše tu teritoriju“ (Grčić,2000:111)

4



„geografski omeđen entitet kojim upravlja centralna vlast koja ima sposobnost donositizakone, pravila i odluke i snage primjenjivati ih unutar svojih granica. Država je legalni entitetpriznat međunarodnim pravom kao temeljna odgovorna jedinica međunarodnog legalnogsustava“

Preduslovi da bi se neki teritorij nazvao državom:Državni teritorij

Stalno stanovništvoVlastOrganiziran ekonomski sistemKomunikacijski sistemSuverenitetMeđunarodno priznanje

Teorije o nastanku državeTeorija zasnovana na socijaldarvinizmuFunkcionalna teorijaJedinstvena teorija područja

Teorija integracije i dezintegracije Karla DeutschaTeritorijalna država Johna HerzaGeografski model analize političkog sistema Saula Cohena

FUKCIJA DRŽAVE unutarnje i vanjske Uslužne Ekonomska Pravna Socijalna Sigurnosna Ideološka

ELEMENTI MOĆI DRŽAVE- moć znanja- vojna moć- ekonomska moć

DETERMINANTNE DRŽAVE- Morfološke pretpostavke – veličina teritorije, geografski položaj, konfiguracija terena- Demografske pretpostavke – broj stanovnika, njegova struktura, migracije, moral, radnenavike, nacionalni karakter,- Ekonomske pretpostavke – resursna baza, tehnološki razvoj, učešće u međunarodnojrazmjeni,

- Organizacione pretpostavke – karakter uprave, stabilnost i autoritet vlasti,- Vojne pretpostavke – živa sila i naoružanje, tehnička bojeva gotovost, logistika i borbeniduh,- Spoljna integracija ili uloga zemlje u međunarodnim organizacijama i savezima, prestiž.

PROPALE DRŽAVEPropala država podrazumjeva državu koja na unutarnjem planu ne može izgraditi osnovneelemente nacionalnog suvereniteta, niti posjeduje mogućnost da pacificizira nacionalnuteritoriju i osigura zaštitu stanovništva koje živi unutar njenih granica, a s druge strane navanjskom planu nije u stanju da održi rang kao članica međunarodne zajednice.

DRŽAVE LUPEŽI „Država lupež“ (Rogue State) predstavlj termin koje su proizvele američke znanstveno -političke elite prevodeći ga u ravan međunarodne politike a pod njime se podrazumjevajudržave u kojima se diktatorski vlada, a one se ponašaju agresivno naspram drugih država i pomišljenju američke vlade ugrožavaju stabilnost regije u kojoj se nalaze. Kao tipična obilježja

5



države lupeža uzimaju se podrška terorizmu i nastojanje da se ovlada oružjem za masovnouništenje.

PSEUDO DRŽAVEPseudodržava su države koje su proglasile svoju neovisnost od matične države, organiziraleunutarnju političku strukturu i ponašaju se u svemu kao „prave“ države, ali nemajumeđunarodno priznanje kao bitan element u stvaranju jedne države. Pseudodržave možemo

klasificirati u :-Institucionalizirane pseudo – države koje imaju dekleriranu suverenost i sve atribute „normalne“ države i u potpunosti kontroliraju svoj teritorij. Njih nije priznala Međunarodnazajednica i imaju vrlo malo šansi das budu priznate od strane međunarodne zajednice(Čečenija, Abhazija, Nagorno – Karabah)-Neinstitucionalizirane političke jedinice koje se nalaze pod djelomičnom kontrolom određenihskupina (političkih, religijskih, kriminalnih) nad kojima vlade određene države imaju formalnusuverenost, ali je obavlja samo djelomično (Afganistan, Zapadna Sahara i donedavnoKosovo).

RIMLEND - To je - rub evroazijskog kopna, tampon zona između pomorskih i kopnenih sila. URimland je uključio Zapadnu Evropu, Tursku, Irak, Iran, Pakistan, Avganistan, Indiju i Koreju.

Modificirao je znano Macinderovo pravilo kroz sljedeću geopolitičku gradaciju:-Ko kontroliše Rimland upravlja Evroazijom:-Ko upravlja Evroazijom, određuje sudbinu svijeta.

Evropa-Geopolitička objavaRivalstvo Francuske i Njemačke obilježilo je drugu polovinu devetnaestog i prvu polovicudvadestetog stoljeća Evrope. Suparnišvo je bilo i u glavnim uzrocima svejtskih ratova.Njemačka geoplotika gradila se na geografskom determinizmu, a Francuska na ljudskimmogućnostima prilagođavanja prostoru. Sedamdesetih godina Iv Lacoste uvodi terminkonfliktna geopolitika sa intencijom da se ljudska znanja o prostoru koriste za destrukcijuhegemonije supersila. Objavljuje Geopolitički dnevnik. Michel Fucher se zalaže za model kojiće u dvadesetprvom stoljeću omogućiti restituciju geopolitike tako da se ona ne reducira nameđunarodne odnose nego da joj primarna funkcija budu geopolitički procesi i analize te da sepotvrđuje kao link između unutrašnjih i vanjskih komponenti u konkretnoj lokalnoj situaciji.Shumanova deklaracija od 9. maja 1950. je politički impuls ujedinjenju Evrope na principugeoekonomije. Napori Njemačke i Francuske doveli su do stvaranja i razvijanja Evropske unijekoja se danas promatra kao nadnacionalna megadržavna unija.

Globalizacija, osnovni ind ikatori Za Giddensa je globalizacija kompleksan set procesa koji se odvijaju kontradiktornim iopozicijskim načinima. Posljedica globalizacije je odvlačenje moći lokalnih zajednica i nacijaprema globalnoj areni. Nacije gube dio svoje ekonomske moći. Za Urlicha Becka globalizacijapodrazumijeva procese koji za posljedicu imaju da transnacionalni akteri njihove šanse zamoć, orjentacije, identiteti i mreže potkopavaju nacionalne države i njihov suverenitet imeđusobno ih povezuju. Unatoč procesima globalizacije nacionalne države su i dalje moćne apolitički lideri imaju pred sobom velike uloge u svijetu. Neke od najopćijih definicija zaglobalizaciju su i: globalizacija sažima vremenske i prostorne aspekte društvenih odnosa iliglobalizacija je naziv za pretvaranje svijeta u jedinstven prostor.

Evropski politički prostor i Pax AmericanaAko se procesi globalizacije posmatraju u evropskom prostoru i ako je evropska integracijananapredniji izraz globalizacije šanse za socijalni uspjeh Jugoistočne Evrope se ne trebajupodcijeniti. S druge strane od razumijevanja činjenice da je Amerika (neo)liberalni generatorvećine globalizacijskih procesa u svijetu, kakva je njena pozicija u Evropi i hegemonjskopredvodnička uloga Vašingtona čak i kada prepušta dominaciju nad nekim prostoromdrugome, ovisi mogućnost i sposobnost EU da se objavi kao samostalan geoplitički,geoekonomski, geokulturni i sakralni identitet. U polju geopolitičkog ona podrazumijeva

insistiranje na uzajamnom poštovanju Amerike i Evrope kako bi transatlantski odnosi iz sferepovremenih zategnutosti i poniženja dostigli viši nivo uzajamne surandje i koristi.

6



Nakon raspada SSSR-a, Amerika je jedina svejtska vojna velesila i to se neće promijeniti udogledno vrijeme. Većina odluka u vezi svjetske sigurnosti moraće se provoditi pod okriljemSAD kako bi one imale svoju učinkovitost i težinu. To se pokazalo i na Balkanu devedesetihgodina kada Evropa nije bila sposobna učinkovito djelovati.Neminovno je da će se Evropa nastojati uzdići do glavnog suparnika Amerike. Ukoliko SAD iEvropa shvate opasnost od rastućeg jaza moći će i obuzdati sve jače suparništvo. Isto takoukoliko se ne pripreme za život nakon Pax Americana osiguraće da budući sukobi ne budu

između Zapada i ostatka svijeta nego unutar samog Zapada. U ovakvoj projekciji najvećigubitnici bi bile geopolitičke subregije niske ekonomske i demografske akumulacije koje susvoju geopolitičku i političko ekonomsku verifikaciju prepustile Briselu. To se odnosi i na našregion kojeg se naziva Jugoistočnom Evropom ili Zapadnim Balkanom. Za nas je ključnostvarati teorijske i praktične uslove da Zapad povijesno ne isklizne što afirmira prosudbu onužnosti simbioze EU i SAD.

Sljedeća mirovna formaRegion Zapadnog Balkana u percepciji EU označen je postkonfliktnim a ne razvojnimpodručjem. Jugoistočna Evropa je još uvijek dominantno sigrunosni interes zapadnoevropskihzemalja koji se realizira preko geopolitike elargementa (širenja) evropskog sigurnosnogprostora na prostor van EU, kako bi EU zadobila političku relevaciju i poštivanje SAD i kako bi

se države Zapadnog Balkana koje se ne mogu još uvijek relaizirati u punom smislu političkihzajednica stavile pod zajedničku isgurnosnu strategiju. Taj koncept podsjeća na američkicontainment- okruženje SSSR u vrijeme hladnog rata kako bi spriječio prodor crvenih izpodručja hertlanda u područje rimlanda. SAD su proširenjem svoj političkog i kulturnog uticajate seriom alijansi (NATO u Evropi, CENTO u Zapadnoj Aziji, SEATO u JUgoistočnoj Aziji,ANZUS na Pacifiku) zatvorile SSSR. Slično rai EU ali iz drugih razloga. Cilj EU je proširiti se naprostor Zapadnog Balkana, zainteresirati ga i semantički za Zapad, dugotrajnim prisustvomzatvoriti konfliktno područje i napraviti novi limes koji dijeli uspješne od neuspješnih država.Elargement pa containment. Zapadni Balkan je osuđen da se konstituira kao zapadnavrijednost ali uz dugotrajnu, uslovljavajuću, birokratiziranu nužnu podršku EU.

Geopolitika kao sudbina - Geopolitika Međunarodne zajedniceBiH nakon Daytona je novum. Međunarodna zajednica u BiH realizira svoju geopolitiku krozdva modela: tradicijski i suvremeni.

Tradicijski model: Međunarodna zajednica po drugimaPo ovom modelu Međunarodna zajednica je sredstvo realizacije nacionalnih interesaimperijalnih sila. Međunarodna zajednica preko svojih institucionalnih struktura isijava moć,interese i potrebe velikih sila. Internacionalna politika se u ovom slučaju nacionalizira(britanizira, germanizira) kako bi se spriječila amerikanizacija međunarodne balkanske poltike.Primjer djelovanja Međunarodne zajednice po drugima je insistiranje Francuske da seDejtonski ugovor ovjeri u Parizu. Na potpisu se pojavio i Butros Gali, generalni sekretar UNkoji nije učinio ništa da zaustavi rat i genocid u BiH. To je dokaz instrumentalizacije imena iinstitucije na čijem je čelu za potrebe nacionalne politike.

Suvremeni model - Međunarodna zajednica po sebi (način politike SAD)Međunarodna zajednica po sebi je multilateralni proizvod SAD, simbioza američkognacionalnog interesa i američkog ethosa kao svjetskog. Preko ovog modela Međunarodnezajednice realizirala se američka geopolitika u postdejtonskoj BiH dok su na vlasti bilidemokrate. To je bila kombinacija pragmatičnog internacionalizma (politika Klintona kao trećiput između izolacionizma i globalnog unilateralizma-dinamično liderstvo SAD u prioritetnimpitanjima međunarodnih odnosa), selektivnog multilateralizma (jasno isijavanje moći SADpreko institucija međunarodnog poretka) i enlargementa (širenje – okreće američku strategijuka prostornom proširivanju i konsolidaciji slobodne zajendice tržišne demokratije). Za BiH jevažno jačati model Međunarodne zajednice po sebi u odnosu na model Međunarodne zajednice

po drugima.

Međunarodna zajednica za sebe

7



Ogleda su u realizaciji ciljeva Međunarodne zajednice u BiH za sebe. Ima dva submodela. Prvisubmodel ogleda se u praktičnoj namjeri izgradnje svjetskog društva kroz sistem globalnogupravljanja u lokalnoj zajednici kao što je BiH. Cilj je Međunarodne zajednice kao anarhičnusintezu hijerarhičnih institucija osloboditi presije sistema država i uokviriti je u globalnupolitiku kao primarni interes Međunarodne zajednice, odnosno njenih neinhibriranihslužbenika.Drugi submodel modela za sebe je konstruiran iz egoističke naravi čovjeka, pa tako službenika

Međunarodne zajednice. U suštini je parazitski, zasnovan je na lažnoj proizvodnji birokratskograda kako bi se zadovoljio goli finansijski interes hodajuće kaste međunarodnih službenika.Ovi modeli nose Dobro iz razloga što BiH odgovara izgradnja svjetskog društva kroz civilnirazvoj i Zlo radi umjetnog umnožavanja svjetske birokratije na tlu BiH.

Demokratska geopolitikaPolitičko i prostorno oblikovanje postdejtonske BiH od strane Međunarodne zajednice rezultat

je "demokratske geopolitike" mada sam razultat nije demokratski. Ovaj termin uveo je IsaijeBoumen, vodeći američki ekspert za prostor na Versajskoj konferenciji i desna rukapredsjednika Vilsona. Ovim terminom označava se geopolitika u službi demokratskih režima.

Geopolit ika bosanskog konflikta

Dejtonski sporazum nije opteretio rusku poziciju u Međunarodnoj zajednici. Kao i uprethodnim mirovnim planovima za BiH Rusija je dinamično statirala. U prvim danimaimplementacije Sporazuma Rusija se odlučila za atlantizam kao pragmatičnu, multilateralnuopciju. Značaj Bosne Rusija je crpila iz stava Klintonove administratcije da su tri glavna stubaameričke politike u Evropi: američko - ruski odnosi, proširenje NATO u Centralnoj Evropi iBosna. Klinton je uspio postići da implementira proširenje NATO ne čineći nepopravljivu štetuni demokratskim elementima u ruskom političkom establišmentu niti u američko ruskimodnosima. U Bosni se dogodilo da je NATO poslao svoje snage izvan svog područja, a ruskesnage po američkim zapovjedništvom bile su s njima raspoređene. Ipak, ovaj široki sigurnosnipristup nije zadovoljavao Rusiju.Vodeći ruski geopolitičar Aleksandar Dugin u svom djelu «Osnovi geopolitike» misli nageopolitičku budućnost Rusije kao superimperijalne evroazijske sile. U poglavlju Geopolitika

jugoslovenskog konflikta Dugin procjenjuje geopolitičke kapacitete srpstva, hrvatstva,slovenstva, bošnjaštva i makedonstva. Tendencija koja proizilazi iz njegove analize jeimeprijalni pravoslavno-slavenski rasizam sa neskrivenom ambicijom da Balkaninstrumentalizira u svrhu ruskih gepolitičkih fantazmogorija koji se mimo zvanične politike, alisa njenim znanjem, pokušavaju racionalno artikulirati u ruskim naučnim i intelektualnimkrugovima. On uspostavlja prostornu, religijsku i etničku analogiju bivše Jugoslavije i Rusije.U njegovoj interpretaciji Rusija je Srbija, a Ukrajina kao potencijalno veliki ruski problem jeHrvatska. Bošnjaci i Albanci su muslimani Kavkaza i srednje Azije. Atribuira ih kao islamski,"osmanski" faktor u Evropi. Njegov imperijalizam mašte je dostigao opasnu tačku prijedlogomBošnjacima i Albancima da se okrenu Iranu i njegovoj dosljednoj politici jer samo ta zemlja uislamskom svijetu vodi geopolitiku orjentiranu na nezavisnost, samostalnost i kontinentalnuharmoniju. Proces deosmanizacije i proiranizacije promatra u tri etape:- preorjentacija muslimana od Turske na Iran- učvršćavanje geopolitičkih saveza Srednje Evrope sa Iranom i islamskim svijetom u cjelini- evroazijska geopolitička alijansa Istoka i Srednje Evrope (Mittleuropa).U postdejtonskoj BiH ruska geopolitika je koaliciona i zapadnoevropska te evroazijska ipravoslavna. Dok ruska diplomacija aktivno učestvuje u multilateralnim aktivnostimaMeđunarodna zajednica u BiH i afirmira dejtonsku BiH, dvije konzervativne geopolitičkekoncepcije žive svoj život u Srbiji i "srpskim područjima Bosne" koja su ako se primjeniDuginov analogijski sistem lokalna forma ruske pravoslavno sakralne geopolitike istoka ipočetak kraja višestoljetne kulturne harmonije BiH.

SNAGA SLABIJIH

Mislim da prije svega treba identificirati «TERORIZAM» koji predstavlja samo tehniku – vrlo

ubojitu, koju primjenjuju pojedinci, skupine i države. To je tehnika ratovanja koju koristespecifični ljudi za političke ciljeve koje je uglavnom moguće identificirati, i iza svakogterorističkog čina izviruje politički problem. Terorizam se oslanja na brutalne i moralno

8



odvratne napade na civile, osobe-simbole ili simbolične objekte s ciljem postizanja političkogefekta. Clausewitz: Terorizam je vođenje politike drugim sredstvima.Što su politički ekstremisti slabiji i fanatičniji, jača je njihova sklonost brutalnim oblicimaterorizma kao izabranom načinu borbe.Kako je 11. septembra 2001. godine nakon terorističkog napada na SAD, nastupilaprekretnica u povijesti politike temeljene na sili i pokrenuta globalna politička kriza, tepopratni efekti ovog čina bili su u militarizaciji američke vanjske politike, jačanju nesuglasica

izemeđu Amerike i Evrope i sl., postavilo se generalno pitanje kako se boriti protiv neprijateljakoji je tako slab, ali tako spreman i fanatično motiviran. Nikada u povijesti nije toliko maloslabih nanijelo toliko bola tako velikom broju moćnih. Spremni da u svom terorističkom činubudu nemilosrdno oruđe u borbi protiv «svog cilja – Velike Sotone», spremni da budunemilosrdno oruđe u borbi slabih protiv moćnih, dajući na uvid koliko slabiji imaju jednu velikupsihološku prednost: vrlo malo mogu izgubiti, a prema njihovom vjerovanju mogu sve dobiti.Svoju postojanost i odlučnost crpe iz vjerskog žara ili utopijskog fanatizma, a svoja uvjerenjaizražavaju žestinom koju crpe iz mizernih uvjeta u kojima žive. Neki od njih spremni sužrtvovati život iz razloga što je njihov život definiran kao vrijedan tek kad se samoubilačkimčinom uzdignu iznad svog bijednog postojanja. Oni ne mogu promijeniti svoje uvjete u kojimažive, ali mogu zagorčati život dominantnih. Moć slabih omogućava korištenje četiri novarealiteta savremenog života:

1. sposobnost nanošenja velike štete, a posebno sposobnost poticanja općeg straha,2. svjetska mobilnost omogućuje brzo putovanje i povezanost sa podzemnim ćelijama,3. demokratska društva – otvorena i tolerantna - omogućavaju im djelovanja u društvu štootežava njihova otkrivanja,4. poremetiti samo jedan faktor sistema, dolazi do eskalacije društvenog nemira i širenjapanike.Taktički udari (shock and awe) kojim se koristila Al-Quaida, izazivaju strahopoštovanje, stvorilisu paniku koju mogu slabi izazvati među jačima, te lošu procjenu o snazi i mrežama terorista.Vidjeli smo kako je samo jedan, psihološki efektan udar iz nevidljivog izvora mreže izmijeniostavove, pa čak i ponašanja najmoćnije svjetske sile. Ovaj napad pokazao je još nešto - slabiu pretjeranom prikazivanju objekta svoje mržnje postaju snažnijima, dok snažni, čineći istopostaju slabiji.S druge strane, oni snažni, mogu izgubiti sve, a posebno ono što najviše cijene – vlastitoblagostanje, miran, siguran život, te tako njihov strah nadvladava njihovu moć. Zapadajući upanične pretjerane reakcije, moćni se nesvjesno pretvaraju u taoce slabih. Jaki ne mogudopustiti sebi pojednostavljivanja u odnosu na slabe, jer tako oni pojednostavljujući svojestrahove oni slabe. Ne smiju demonizirati izazov koji im nameću slabi, ne smiju ovaj problemshvatiti samo kao površnu stvar, trebaju tražiti dublje razloge ovakvog djelovanja, koji zaista ipostoje i suočiti se s njegovom složenošu.Sama moć i sila nisu više dovoljne za održavanje američke hegemonije, iz razloga što suamerički protivnici odlučniji nego ikada, što manje cijene svoj život i spremni su se koristitisvim sredstvima za ostvarivanje svojih ciljeva. Prisila koju provodi SAD stvara samo noveprotivnike, a u isto vrijeme ne sprečava ih da i dalje čine isto.Kako bi SAD sačuvale svoj način života i slobodu koju tradicionalno njeguju iznutra, morajupreispitati svoja djelovanja i svoje premoći izvan svoje zemlje, tj. iskrenu suradnju sasaveznicima, trajan zajednički napor na razumijevanju složene prirode savremenihpreviranja.Borba protiv terorizma zahtijeva razrađenu kampanju s ciljem ne samo uklanjanja terorista,već i identifikacije i rješavanja političkog impulsa koji su do njega doveli. Treba iskorijenititeoriste, ali u isto vrijeme treba potaknuti političke procese koji će se uhvatiti u koštac suvjetima koji vode nastanku terorizma. Bez uklanjanja uzroka svaki će pokušaj na odvraćanjui eliminaciji neprijatelja biti osuđen na propast. Protivnik će biti eliminiran samoprepoznavanjem motiva i strasti koje je teško definirati, ali koji proizlaze iz zajedničke težnjemilitantnih slabijih da unište – pod svaku cijenu - objekt njihove gorljive mržnje.Američka nespremnost da prizna vezu između događaja od 11. septembra 2001. i savremenepolitičke povijesti Bliskog istoka – s njezinim snažnim političkim strastima pothranjenimvjerskim fanatizmom i gorljivim nacionalizmom koji čine sponu sa političkom slabošću –

pradstavlja opasan oblik nijekanja realiteta.

TURBULENTNI ISLAM

9



Teroristički ispadi, izričito protuamerička revolucija provedna u Iranu naveli su mnogeAmerikance da na islam u cjelini gledaju kao na odraz stavova islamskih fundamentalista oAmerici, a taj pogled je dobio i svoju personifikaciju u Osama bin Ladenu.Dar al Islam – Domovina islama – veoma je složen svijet, koji uključuje egzistencijalnuraznolikost, političku osjetljivost i eksplozivni potencijal. Geografski zauzima veoma velikiprostor, brojčano, veliki broj zemalja, onih koje su članice Ujedinjenih naroda u svom sastavu

imaju čak i do 80 i više % muslimanskog stanovništva, od kojih većina nisu istinski«slobodne», čak ni «djelimično slobodne», nego nose naziv «neslobodnih» zemalja.Karakteristike tih zemalja su visoka stopa nataliteta, večinsko stanovništvo su mladi ljudi,veliki broj prelazaka na islam - islam je najbrže rastuća religija na svijetu, svaka od tihzemalja, pa bila ona neovisna ili se nazivala islamskom suočava se s nekim oblikom vjerskihizazova, često praćenog zahtjevima za uvođenjem šerijata i zahvaćene su stalnim vjerskimpopulističkim previranjem.U ovim zemljama nerazvijesnost građanskog društva, nepostojanje demokratije, nedavnooslobađanje od kolonijalne tiranije, prisutnost korupcije i nejednake raspodjele bogatstva,osobno bogaćenje, pogotovo u vršenju političke vlasti kao sinonim za sticanje bogatstva,preplitanje religije i politike, sve to ih suočava s dubokom društvenom stagnacijom, stvaraspecifične regionalne, pa čak i globalne konflikte i sve to proizvodi narodno nezadovoljstvo i

snaži privlačnost islamskog populizma, koji zagovara šerijat, jer se kako kažu neki klerici,samo šerijatom može iskorijeniti takva dvoličnost.Večina islamskih zemalja i dalje će ostati slabe, neučinkovite, razdirane političkimpreviranjem, nesklone Zapadu, zaokupljene internim problemima i konfliktima sa susjedima, atakvo stanje pridonositi će međunarodnoj nesigurnosti, davati poticaj terorizmu i stvaratinapetost.Mnoge su zamjerke islamskih zemalja upućene Americi, ali jedna od većih svakako jeamerička potpora Izraelu, a u posljednje vrijeme i zagovaranje podrške sprječavanja širenjaislama među novim ruskim južnim susjedima, a sve ovo stvara stav islamskih zemlja koji je ucijelini protivamerički.Iz ovih odnosa postavlja se pitanje da li je religiozni fundamentalizam val budućnosti, jesu limuslimanska društva radi svoje vjerske tradicije i učenja, nesposobna evoluirati udemokratkse političke sustave? Odgovore na ova pitanja ne mogu dati samo promjene uislamskim zemljama, promjene moraju doći u odnosu i zapadnih zemalja, prije svega Amerikeprema njima. Američki stav je da svako previranje u bilo kojoj muslimanskoj državi nazivajuislamskim fundamentalizmom, i svemu daju takvu karakteristiku. Međutim, nije sve umuslimanskim zemljama produkt islamskog fundamentalizma, i tamo postoje snage, pogotovoone školovane na zapadu, koje smatraju da nema mjesta «sukobu civilizacija», da to pokazujesamo potvrdu evropskog, američkog i izraelskog osjećaja superiornosti. Ne može se reći da jeislam teološki neskloniji demokratiji od kršćanstva, judaizma ili budizma. I ta su društva uodređenim razdobljima prolazila kroz svoje inačice fundmentalističkog sektaštva, ali su ipakdominirali trendovi ka pluralizmu postupnom pomirbom sekularnog i vjerskog. Islamskifundamentalizam je reakcionaran, najsnažniji je u izoliranim i najprimitivnijim dijelovimaislamskog svijeta – Afganistanu, vehabijskim uporištima u Saudijskoj Arabiji, «hrani se» naantizapadnoj ksenofobiji, i on ustvari privlači manji dio populacije, jer ostali nisu spremni dase odreknu blagodati savremenosti. Afganistan i dio Sudana pali su pod kontrolu izrazitoantizapadnjačkog, reakcionarnog fundamentalizma, što bi se moglo desiti i sa djelom Iraka,međutim napori fundamentalista da preuzmu vlast u sekularnim muslimanskim državama kaošto su Egipat, Alžir i Indonezija uglavnom su spriječeni, a neke kao što su Maroko i SaudijskaArabija uspjele su obuzdati političku privlačnost vjerskog fundamentalizma.Sve više će dolaziti do pojave populističkih pokreta koji propagiraju «islamizam» kaosveobuhvatnu političku idelogiju, ali ne zagovaraju teokraciju kao takvu. Oni često kritikujuvjerski fundamentalizam na koji gledaju kao na reakcionarni i kontraproduktivan, tepokušavaju dati muslimanski odgovor na savremana društveno-politička pitanja. I retorikaislamista prožeta je rastućim optužbama protiv zapadnjačke dominacije.Odnosi političke slobode i religije još su složeniji. Islam ima problem sa zapadnjačkomsekularnom demokracijom iz razloga što po njima pokazuje previše ateizma u životu društva.

Ono što se na zapadu smatra nemoralnim ili neetičnim, u isto vrijeme je i nezakonito, islamistismatraju, oduzima zapadu sposobnost donošenja moralnih sudova. Za njih odvajanje crkve oddržave ne može biti u toj mjeri, za njih država protkana islamskim vrijednostima nužno mora

10



biti pravednija, a društvo podređeno šerijatskom pravu moralno čišće, što pojačava političkuprivlačnost dodatnim vjerskim žarom.Islamski populizam ima slično kao i islamski fundamentalizam svoje ekstremističkemanifestacije, uključujući i oslanjanje na sirovu silu u svrhu sticanja vlasti i terorizma. Velikidio tog ekstremizma okrenut je prema unutra, izazivajući krvoprolića unutar pojedinihmuslimanskih zemalja. Nepostojanje demokratije omogućilo je unutar pojedinih muslimanskihdruštava postojanje brojnih i raznolikih tajnih društava, sekti ili pokreta koji često

pribjegavaju atentatima i ubistvima u razračunavanju s protivnicima.Međutim, u mnogim muslimanskim zemljama dolazi do mirnih političkih promjena vlasti, čimese dokazuje kako umjerenija politička kultura može postepeno zaživjeti čak i među nemirnimmuslimanim.Zapadnjačka, a posebno američka sklonost da vidi samo negativne i reakcionarnemanifestacije islamskog fundamentalizma, posebno u Iranu i Afganistanu, pokazuje njihovonepoznavanje intenziteta i intelektualnih dosega trenutačnih rasprava koje se vode međupolitički osvještenim muslimanskim intelektualcima.Svijet islama nije imun na globalnu kumunikaciju i masovno obrazovanje. Postepeno, u nekimzemljama i veoma bolno, muslimanske će zemlje morati izvršiti potrebne individualne pomirbeizmeđu percepcije islama i sve savremenijih politika temeljenih na predstavničkoj mobilizacijidruštva, što će dovesti do veće demokratiji, smjera legitimiziranja građanskih prava i njihova

odvajanja od vjerske sfere.SAD-e bi trebale izbjegavati doživljavati i gledati na islam kao kulturološki različitog, tenesposobnog za napredovanje kroz iste stadije razvitka kroz koje su prolazili kršćanski ibudistički svjetovi. U njihovom interesu je da muslimanske vjernike počnu doživljavati kao dioglobalne zajednice kao i one iz neislamskih dijelova svijeta, a također islamski svijet trebao bida prestane da gleda na SAD kao na glavnu zapreku civilizacijskom preporodu islama, glavnogsponzora država koje žele uništiti, smanjiti vrijednosti islamskih zemalja. Mirniji svijet nijemoguć bez saradnje otprilike 1,2 milijarde muslimana i samo visokodefinirana politika SAD,svjesna realnosti muslimanskih različitosti može napredovati prema tom još uvijek udaljenomcilju.

GEOPOLITIKA KAO SUDBINA

Geopolitika nacionalnih državaGeopolitičke tendencije velikih sila iskazane su kroz želju za teritorijalnim osvajanjem ili barstrateškim sudjelovanjem na prostorima drugih. Još od Napoleona, preko Bizmarka iskazana

je geopolitička tendencija velikih sila da se upoznavanjem geografije drugoga stvarapretpostavka kontrole tog teritorija kao središta imperijalne moći.U današnje vrijeme mediji predstavljaju humanizirano oružje za realizaciju političkih ciljevabez upotrebe sile. U svojoj decentraliziranoj sveukupnosti predstavljaju globalni geopolitički,geoekonomski, geokulturni i geomirovni fenomen.

Geopolitika: Izlazak iz Tame SvijetaMetodološki pristupZbog zloupotrebe temeljnih principa geopolitika se dugi niz godina tretirala kao pseudonauka.U akademskim zajednicama se o njoj dugi niz godina šutjelo. Globalizacijski procesi, ubrzanilomom komunizma i prodorom zapadnih vrijednosti na Istok vratili su geopolitiku na javnuscenu. Dolaskom Bila Klintona u Bijelu kuću geopolitika dobija novu dimenziju. On polaganonapušta Bušev koncept novog svjetskog poretka.Ako se posmatra BiH u vrijeme Klintonove administracije primjećuje se visoka involviranostSAD na bh prostou, što je suprotno postupcima današnje administracije predsjednika Buša. Utom kontekstu može se shvatiti da geopolitika nije statična, bez obzora na geografskuzadatost (BiH), nego je ona dinamična silnica povijesnog razvoja.Globalizacija je nužnost za tranzicijske zemlje kojima je nužno da se prilagode ovimprocesima. U protivnom moglo bi im se desiti nešto gore, a to je da ih proces globalizacijemimoiđe. Geopolitika današnjeg doba zasniva se na anti utemeljivačkom motivu i slijedi duhpragmatizma.

Uspon i pad geopolitike

11



Rodno tlo geopolitike je Njemačka, a osnivač geopolitike je šveđanin Rudolf Kjellen (1864-1922). Definirao je geopolitiku kao nauku o državi kao geografskom organizmu ili pojavi u

prostoru, dakle o državi kao zemlji, teritoriju, području ili najizrazitije kao zemljištu(prostranstvu). Po Kjellenu predmet geopolitike je političkom organizacijom prožeta zemljačime ovaj naučnik insistira na prirodnom karakteru.U Njemačkoj, koja je smatrala da je zakinuta u teritorijalnim podjelama poslije I svj ratapojavio se Karl Haushofer. On će njemački očaj i tjeskobu transportirati preko diskutabilnih

zananstvenih kategorija u akademsku zajednicu nudeći, po njemu objektivnu istinu, oprostoru svijeta kao areni njemačke apsolutne moći. Da bi njemačku istinu objektivizirao onće u centar svog učenja situirati geopolitičko učenje državnog britanskog geografa HalfordaMekindera. Takvim stavom Haushofer je kupio nevinost za buduću geopolitiku smrti.Mekinder, proimperijalni britanski intelektualac, objaviće 1904. godine članak «Geografskistožer historije» kome će po prvi put biti pomenuto SRCE ZEMLJE. Mekinder je smatrao da jeevropski prostor istražen i da se zatvara. Upravo učenje o srcu zemlje je temelj zaHaushoferovo geopolitičko mišljenje. 1919. Mekinder je redefinirao viziju i iznio formulu: kokontrolira Istočnu Evropu, kontrolira Srce Zemlje, ko kontrolira Srce Zemlje, kontroliraSvjetsko Ostrvo, ko kontrolira Svjetsko Ostrvo, kontrolira Svijet. Ovom gradacijom Mekinderpreporučuje svojoj umornoj imperiji da zagospodari istočnim dijelom Evrope.Peter Taylor je 1994. godine napisao da iza svakog općeg modela stoji konkretan slučaj. Tako

je bilo i kod Mekindera.Upravo ovu teoriju prosvojila je njemačka geopolitika zalažući se za životni prostor i njegovoširenje (lenenstraum). Teorija o životnom prostoru provlači se kroz akademske krugove ivlast. Kao najvažnije nasljeđe haushoferizma može se identificirati pet čvorišnih elemenata:Pet mišljenja prostora su:

- autarkija- lebenstraum- panoblasti- granice- prednost kopnene u odnosu na pomorsku silu

Lebenstraum je definiran kao pravo nacije na dovoljan prostor za stanovništvo.

Podjela na panoblasti je bila sljedeća (sa po jednom silom na čelu):- Panamerika (SAD)- Panazija (Japan)- Evroafrika (Njemačka)- Panrusija (dok Njemačka ne zagospodari, dominacija SSSR i Indije)

Teorija lebenstrauma i panoblasti korištena je kao opravdanje za masovno ubijanje okupiranihnaroda i onih koji se nisu uklapali u planove o rasno-teritorijalnoj čistoći. Kada se ovomdodaju granice rezultat koji slijedi je rat. Granice su administrativne linije, a za njemačkegeopolitičare kratak odmor jedne nacije na njenom maršu ka svjetskoj dominaciji.Nakon užasa II svj. rata geopolitika je marginalizirana i o njoj se nije govorilo. Trebala je proćivremenska distanca da se ona vrati u arenu naučnih disciplina.

Otvorena značenja suvremene geop olitikeDefinirati geopolitiku danas je teško, ali liberalna geopolitika je ta koja nadilazi drugegeopolitike. Slavoj Žižek, slovenački intelektualac, traži odgovor na izazove globalnogkapitalizma s ljudskim licem. On iskazuje geopolitički dinamizam svijeta o kojem se opravdanoizbjegava zatvaranje geopolitike u definicije. Njen dinamizam potvrđuje se kroz decenije,poslije II svj. rata, hladnog rata i sl.

TRI PRISTUPA HLADNOM RATU

TRADICIONALISTI: ortodoksni - tvrde da je odgovor na pitanje ko je započeo Hladni rat:

Staljin i SSSR. Na kraju II svj. rata američka diplomatija je bila defanzivna, dok su Rusi biliagresini i ekspanzivni. Nakon rata SAD su demobilisale svoje trupe, dok je SSSR zadržaovelike armije u Istočnoj Evropi. SAD su priznavale sovjetske interese, izlazio im u susret, a

12



Rusi to nisu poštovali – izbori u Poljskoj. Rusi su i dalje bili ekspanzivni – sporo povlačenjetrupa iz Irana, tek nakon pritisaka. Komunisti preuzimaju 1948. g. čehoslovačku vladu,blokada Berlina, 1950. sovjeti prelaze granicu Južne Koreje. Prema tradicionalistima, ovidogađaji su SAD postepeno učinili svjesnim prijetnji sovjetskog ekspanzionizima i pokrenuliHladni rat.

REVIZIONISTI: pisali su uglavnom 60. i 70. godina. Vjeruju da je Hladni rat prije izazvan

američkim nego sovjetskim ekspanzionizmom. Njihov dokaz je da na kraju Drugog svjetskograta svijet nije bio zaista bipolaran – sovjeti su bili mnogo slabiji od SAD, koje su ojačaneratom imale su i nuklearno oružje. SSSR je izgubio gotovo 30 miliona ljudi, a industrija je bilarazrušena. Revizionisti smatraju da je Staljinova spoljna politika u ranom posljeratnomperiodu bila prilično umjerena: Staljin je pokušao u Kini da spriječi Mao Ce Tungove komunisteu preuzimanju vlasti, u grčkom građanskom ratu je pokušao da obuzda grčke komuniste i dadozvoli postojanje nekomunističkih vlada u Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Finskoj.Revizionisti su došli do 2 varijacije kojima se naglašavaju prvi i drugi nivo tumačenja:

- REVIZIONISTI PRVOG NIVOA naglašavaju značaj pojedinaca i tvrde da je Ruzveltovasmrt u aprilu 1945. godine bila ključni događaj jer je američka politika postala oštrija otkako

je predsjednik Truman došao na vlast, te je naglo ukinuo program zajmova iz ratnog perioda

pomoći. Truman je pokušao da zaplaši Staljina pomoću atomske bombe, te u tim personalnimpromjenama oni vide objašnjenje zašto su SAD postale tako antisovjetske.

- REVIZIONISTI DRUGOG NIVOA problem vide ne u pojedincima, nego u prirodikapitalizma SAD-a. Tvrde da je američkoj ekonomiji bio neophodan ekspanzionizam i da suSAD planirale da svijet učine bezbjednim ne za demokratiku, nego za kapitalizam. Američkevođe su strahovale da se ne ponove tridesete godine, jer bi bez spoljne trgovine došlo do noveVelike depresije. Maršalov plan pomoći Evropi bio je samo način da se proširi američkaekonomija. Amerikanci su uvijek davali prednost politici otvorenih vrata u međunarodnojekonomiji zato što su očekivali da prođu kroz njih.

POSTREVIZIONISTI – kasnih 70. i 80. godina, kako je tumačio Gedis, imaju drugoobjašnjenje koje se usredsređuje na strukturni nivo. Oni smatraju da nikoga ne treba kritivi započetak Hladnog rata. To je bilo neizbježno ili gotovo neizbježno, zbog bipolarne struktureposljeratne ravnoteže snaga. Bipolarnost plus posljeratna slabost evropskih država stvorili suvakuum moći u koji su SAD i SSSR bile uvučene. Morali su da dođu u sukob i zbog toga je, ponjima, besmisleno tražiti krivca. Sovjeti i Amerikanci imali su različite ciljeve na kraju rata.Sovjeti su htjeli opipljiv posjed – teritorij, a Amerikanci su imali neopipljive, odnosno ciljevekoji su se odnosili na društvo – interesovao ih je opšti kontekst svjetske politike. Društveniciljevi sukobili su se sa ciljevima posjedovanja kada su SAD promovisale globalni UN sistem,dok su Sovjeti nastojali da konsoliduju svoju sferu uticaja u Istočnoj Evropi. Sovjeti su imalisferu uticaja u Istočnoj Evropi, ali su i SAD imale sferu uticaja na Zapadnoj hemisferi i uZapadnoj Evropi. Ni Amerikanci, ni Sovjeti nisu mogli da dozvole drugom da dominiraEvropom.

ODVRAĆANJE I ZAPREČAVANJEHladni rat pruža jedinstvenu perspektivu međunarodnih odnosa i osvjetljava dinamike dvaizbora u spoljnoj politici koja države mogu učine: izabrati da se odvrati ili izabrati da seobuzda širenje uticaja neke države.Odvratiti znači obeshrabriti pomoću straha. Tokom Hladnog rata i sa pojavom nuklearnognaoružanja supersile su više zavisile od obeshrabrivanja putem prijetnji nego od odbranenakon što dođe do napada. Odvraćanje nuklearnom prijetnjom bilo je jedan od načina na koji

je svaka supersila pokušala da spriječi drugu da stekne prednost i time naruši ravnotežusnaga imeđu njih.Koncept odvraćanja bio je povezan sa politikom zaprečavanja. Tokom Hladnog ratazaprečavanje se odnosi na posebnu američku politiku obuzdavanja širenja sovjetskogkomunizma kako bi se unaprijedio liberalni ekonomski i politički svjetski poredak.

Postoje različiti oblici obuzdavanja. Može biti ofanzivno ili defanzivno. Može koristiti vojnu moću obliku rata ili saveza, može koristiti ekonomsku moć u vidu trgovinskih blokada ili sankcija; imože koristiti meku moć u vidu širenja ideja i vrijednosti.

13



Većina analitičara vjeruje da je nuklearno oružje odigralo veoma veliku ulogu u izbjegavanjuTrećeg svjetskog rata.

DETANTU periodu od 1963. do 1978. godine došlo je do postepenog detanta ili popuštanja napetosti.Od 1969. do 1974. godine Niksonova administracija koristila je detant kao sredstvo postizanjaciljeva zaprečavanja. Niksonova potlitika je bila:

1) da pregovora o potpisivanju ugovora o kontroli strateškog naoružanja kako bi ustanovionuklearni odnos na relativnom paritetu;2) da uspostavi diplomatske odnose sa Kinom i time stvori trostranu ravnotežu snaga u Aziji;3) da poveća trgovinu kako bi bilo i šargarepa i štapova u odnosima SAD i SSSR;4) da upotrijebi «povezivanje» kako bi različite dijelove politike imao na jednom mjestu.Do vrhunca detanta došlo je 1972. i 1973. godine, ali nije trajao dugo. Zašto je prestaodetant, zašto se neprijateljstvo povratilo. Jedan argument jeste da je detant uvijek bioprecijenjen i da se previše očekivalo od njega. Postojala su tri trenda 70-ih godina koja su gaugrozila. Jedan je bilo sovjetsko jačanje odbrane kada su povećali svoj odbrambeni budžet, adrugi su bile sovjetske intervencije u Angoli, Etiopiji i Afganistanu. Treći su bile promjene uameričkoj unutrašnjoj politici, desničarski trend.

FAZE SUKOBAŠest pitanja je doprinijelo kasnijoj promjeni američke strategije i nastanku Hladnog rata.1. ticalo se Poljske i Istočne Evrope. – Staljin je prekršio jasnu obavezu da održi slobodneizbore u Poljskoj poslije rata.2. Program pomoći bio je iznenada zaustavljen i ekonomski odnosi između SAD i SSSR supostali zategnuti. Odbijanje od strane SAD da da zajam SSSR-u dodatno je pooštrio odnose,

jer su Rusi to protumačili kao ekonomsko sredstvo čiji su ciljevi bili neprijateljski.3. Nemačka. Raspodjela oko odštete koju je Njemačka na ime ratnog duga morala isplatiti(20 miliona dolara), od koje je polovina pripadala SSSR-u. Rusi traže naplatu iz Zapadne zoneNjemačke, Amerikanci se s tim ne slažu. Amerikanci, Britanci i Francuzi stvorili su jedinstvenumonetu u zapadnim zonama i otpočinju proces integracije Zapadne Njemačke, što jeprouzrokovalo da Sovjeti učvrste kontrolu nad istočnom Njemačkom.4. Sovjeti objavili rat Japanu zauzimajući Mandžuriju i 4 ostrva na sjeveru Japana. UPostdamu Sovjeti su tražili okupacionu zonu u Japanu, kao što je bila američka okupacionazona u Njemačkoj.5. Atomska boba. Reuzvelt je odlučio da ne podijeli tajnu atomske bombe sa SSSR-om. UNpredlaže kontrolu nuklearnog naoružanja, Staljin ga odbija jer je htio da izradi sopstvenubombu, jer bomba pod međunarodnom kontrolom je i dalje američka bomba.6. Ticalo se zemalja Istočnog Mediterana i Srednjeg Istoka. Sovjeti odbijaju da povuku svojetrupe iz Irana 1946. godine, te tek pod pritiskom to čine. Sovjeti vrše pritisak na Tursku, uGrčkoj komunisti odbijaju građanski rat, što sve Zapad tumači kao Sovjetsku ekspanziju.

GLOBALIZACIJA I MEĐUZAVISNOST

Globalizacija i ekonomska međuzavisnost ubrzano su rasle kada su države tokom XIX vijekaslijedile liberalnu trgovinsku, investicionu i migracionu politiku.

Dimenzije globalizacijeGlobalizacija, definisana kao širom svijeta razapeta mreža međuzavisnosti, ne podrazumijevauniverzalnost. Globalizaciju prate sve širi jazovi između bogatih i siromašnih, ona nepodrazumijeva jednoobraznost niti jednakost. Globalizacija je nacionalne granice učinilaporoznim, ali ne i irelevantnim. Ona podrazumijeva stvaranje univerzalne zajednice, ali je

jasno da homogenizacija u ekonomskom niti društvenom smislu ne slijedi iz globalizacije. Naživot će uticati i globalne promjene klime. Vojna globalizacija sastoji se od mrežameđuzavisnosti u kojima je zastupljena sila ili prijetnja silom. Društvena globalizacija ješirenje ljudi, kultura i ideja. Primjer je migracija.

Šta je Novo u globalizaciji XXI vijeka

14



Novine koje se javljaju u globalizaciji XXI vijeka u odnosu na prethodni su svakako uinformatičkoj revoluciji. Takođe, direktno učešće javnosti u globalnim dešavanjima (mediji)utiče na međusobnu povezanost i ovisnost.

Ekonomska međuzavisnost i sukobEkonomska međuzavisnost je rasla poslije II svj. rata ali je naftna kriza iz 1973. dovelaekonomski sukob u centar pažnje. Iako liberali tvrde da međuzavisnost znači mir i saradnju,

to nije tako jednostavno. Sukobi se nastavljaju i u svijetu međuzavisnosti. 1973. je bilapresedan jer je razdvojila ekonomsku moć zasnovanu na sirovinama od vojne moći.

Koncept međuzavisnostiJednostavno rečeno međuzavisnost je uzajamna zavisnost. Odnosi se na situacije u kojimaučesnici ili događaji u različitim dijelovima sistema utiču jedni na druge.

Izvori međuzavisnostiPostoje četiri načina osvjetljavanja dimenzija međuzavisnosti: izvori, koristi, relativni troškovii simetrija. Međuzavisnost može da proizađe iz fizičkih (priroda) i socioloških fenomena(ekonomskih, političkih ili opažajnih).Vojna međuzavisnost je ona koja proizilazi iz vojnog nadmetanja. Ekonomska međuzavisnost

je slična vojnoj po tome što je riječ o tradicionalnoj međunarodnoj politici i što je njenoporijeklo u velikoj mjeri socijalno, naročito opažajno.

Koristi međuzavisnostiKoristi međuzavisnosti ponekad se izražavaju kao nulti zbir i nenulti zbir. U situaciji nultogzbira tvoj gubitak je moj dobitak i obrnuto. U situaciji pozitivnog zbira svi smo na dobitku, doku negativnom gubimo.Neki liberalni analitičari misle da, pošto svijet postaje sve više međuzavisan, saradnja ćezamijeniti konkurenciju. Njihov rezon je da uzajamna zavisnost stvara zajedničke koristi akoristi podstiču saradnju. To je tačno ali se ekonomska međuzavisnost može upotrijebiti i bitikorisnija nego sila (pr. trgovinske sanskcije).

Troškovi međuzavisnostiTroškovi međuovisnosti mogu obuhvatiti kratkoročnu osjetljivost ili dugoročnu ranjivost.Osjetljivost se odnosi na količinu i brzinu posljedica zavisnosti, a ranjivost se vezuje zarelativne troškove promjena strukture sistema uzajamne zavisnosti.

Simetrija međuzavisnostiOdnosi se na relativno uravnotežene slučajeve nasuprot neuravnoteženoj zavisnosti. Manjazavisnost može predstavljati izvor moći. Ako su dvije strane međusobno zavisne, ali je jednamanje zavisna u odnosu na drugu tada ta strana ima izvor moći sve dok obje stranepodržavaju tu vezu. U međunarodnoj politici manipulacija asimetrijama međuzavisnosti možebiti izvor moći. Asimetrija je u srcu političke međuovisnosti.

Vođstvo u svjetskoj ekonomijiPravila međunarodne ekonomije odražavaju politike najvećih država. Velika Britanija je bilaekonomski najjača zemlja u XIX, a poslije I svj. rata znatno je oslabila a SAD ojačale.Međutim SAD nisu spremno preuzele ulogu vođe što bi bilo u skladu sa njihovom moći. NakonII svj. rata, SAD sa uvidom na tridesete godine, osnovale su na međunarodnoj konferenciji uNju Hempširu institucije za održavanje otvorene međunarodne ekonomije. Međunarodnimonetarni fond (MMF) pozajmljuje novac zemljama u razvoju i ekonomijama novih tržištakako bi pomogao u servisiranju duga ili otplati kamata. Svjetska banka (WB) pozajmljujenovac siromašnim zemljama i novim tržištima za razvojne projekte. Opšti sporazum otarifama i trgovini (GATT), kasnije transformiran u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO)uspostavio je pravila liberalne trgovine i služio kao mjesto za održavanje multilateralnihpregovora. MMF i Svjetska banka imaju ponderisano glasanje koje daje nadmoćni uticaj SAD,Evropi i Japanu. MMF-om upravlja Evropljanin, a Bankom Amerikanac. 1999. većina članica EU

stvorila je evropsku monetanu uniju sa jedinstvenom valutom eurom koja bi u budućnostimogla biti rival dolaru.

15



Realizam i složena međuzavisnostKljučne pretpostavke realizma kažu da su države jedini značajni akteri, da je vojna siladominantan instrument, a sigurnost prvenstveni cilj. Ako se obrnuto postave ove pretpostavkeonda slijedi: da države nisu jedini važni akteri – da su to transnacionalni učesnici koji djelujupreko nacionalnih granica, da sila nije jedini važan instrument – da je ekonomskamanipulacija i korištenje međunarodnih institucija dominantan instrument, da sigurnost nijeprimarni cilj – nego da je to blagostanje. Ovakav složen svijet označava se kao SLOŽENA

MEĐUZAVISNOST. Sociolozi je nazivaju i idealnim tipom.

Naftna politikaNafta nije važna sama po sebi nego ona uključuje aspekt i realizma ali i složenemeđuzavisnosti. U konkretnoj oblasti međuzavisnost se odvija unutar pravila, normi iinstitucija koje se nazivaju režim. Naftni režim 1960ih predstavljao je privatni oligopol bliskopovezan sa vladama glavnih potrošača. Transnacionalne kompanije postavljale su stopuproizvodnje a cijene određivali uslovi u bogatim zemljama.Poslije 1973e došlo je do promjene u režimu upravljanja naftom. Zemlje proizvođači počele suda postavljaju norme proizvodnje i time imale jak uticaj na cijenu, više nego što ju jeodređivalo tržište bogatih zemalja. Došlo je do izuzetno velikog prenosa moći sa bogatih narelativno siromašne zemlje. Zemlje proizvođači su se povezale i stvorile OPEC - Organizaciju

zemalja izvoznika nate.Postoje tri načina da se objasne promjene u naftnom režimu: ukupna ravnoteža snaga,ravnoteža snaga u pitanjima nafte i međunarodne institucije.Realisti posmatraju promjene u ravnoteži snaga prvenstveno sa stanovišta vojne sile, naročitou odnosu na Perzijski zaljev, koji je najveći region-izvoznik nafte u svijetu. Dvije su promjeneuticale na ovaj balans: porast nacionalizma i dekolonijalizacija.Drugi način objašnjavanja promjene naftnog režima je izmijenjena forma realizma koja seusredsređuje isključivo na raspodjelu moći u vezi sa samim pitanjem nafte, a ne ukupne vojnestrukture.Treći način nalazi se u promjeni uloge međunarodnih institucija, naročito multinacionalnihkompanija i OPEC. Vremenom su siromašne zemlje tražile bolju podjelu dobiti u svoju korist.Do kraja devedesetih Rusija je postala glavni snabdijevač Zapada naftom. OPEC nije podsvojom kontrolom imao ukupno snabdijevanje kako je to bilo ranijih godina. Rezerve uKaspijskom moru nudile su mogućnost da se izbjegne OPEC.Velike sile će se i dalje oslanjati na uvezenu naftu što zemljama u Perzijskom zaljevu dajegeopolitički ključnu ulogu.

NJEMAČKA

KARL HAUSHOFER (1869-1946) – njemački general i geograf, smatrao je geopolitiku zaumijeće i vještinu korištenja geografskih znanja u političkoj strategiji države. On razlikujepolitičku geografiju koja «proučava državu sa gledišta prostora» od geopolitike koja proučava«prostor sa gledišta države», tj. istražuje sve prednosti, nedostatke i ograničenja geografskogprostora za razvoj date države. Po njemu cilj geopolitike je primjena nauke u traženju pravacapolitičkog kursa države i ona leži u osnovi «priprema za političke akcije. On orjentiše strategijuširenja «životnog prostora» ka istočnoj Evropi. Novi termini «novi poredak», «životni prostor»(lebensraum), «narod bez prostora», «vladajući narod», «moć i prostor», «prodor na istok».Geopolotika se uvodi u nižim, a potom i u svim razredima osnovne škole kao predmet ili kaodopuna istorije i geografije, kako bi se svaki član društva od rane mladosti naučio da misli nadržavu u nacionalnom duhu, da je zamišlja kao organizam, ukorjenjen u zemlji pradjedova.Njemačka geopolitika predstavlja spoj realpolitike Makijavelija (cilj opravdava sredstvo) koja

je pripremljena u politici Bizmarka i političkog geografa Racela. Taj spoj primjenio je Hitler, aidejni tvorac te kvazinauke Haushofer postao je predsjednik Njemačke akademije nauka.Naučna djelatnost Instituta za geopolitiku bila je usmjerena u tri pravca:

- obrazlaganje spoljašnje politike Njemačke u pravcu prodora na istok ka Rusiji, Ukrajinii Bliskom istoku radi osvajanja životnog prostora;

- Nametanje hegemonije Njemačke u centralnoj i istočnoj Evropi sastavljenoj od dijelova

država razvijenih na Versajskoj konferenciji;- Obrazlaganje «pravednog» karaktera te doktrine za uspostavljane hiljadugodišnjeg

svjetskog poretka na čelu s Njemačkom.

16



Plan prodora na Istok sastojao se u stvaranju jednog državnog bloka, koji će u centru imativeliki germanski rajh. Sve bi bilo cementirano jednom armijom, ekonomskim i monetarnimsistemom, spoljnom politikom. Da bi se sve to održalo sačinjen je rasistički plan za selektivnupopulacionu politiku i etnoinženjering na tim prostorima, a pri tome oni su kao sastavni diogeopolitike fašizma preuzeli četvrti «zakon» prostornog rasta države F. Racela: «Granica jeperiferni organ države, nosilac njenog rasta».Njemački političari smatrali su geopolitiku za praktičnu primjenu geografije u politici, koja ima

za cilj:1. Da pripremi Nijemce za revanšistički rat i da ih «naučno» uvjeri u nužnost borbe zaosvajanje «životnog protora» na istoku-jugoistiku;

2. Da moralno razoruža protivnike prikazujući njemački ineprijalizam kao «geografskusudbinu».

Za propagandne ciljeve oni su sastavili militarnu geopolitičku doktrinu, koja se zasnivala načetiri principa, odnosno «prava»:

1. Životnog protora» (germanskog imperijalizma)2. «Krvi i tla» (germanske «više rase»)3. «Prirodnih granica» (Trećeg rajha)4. «Panoblasti» (novog svjetskog poretka na čelu s Njemačkom).

Haushofer je dopunio teorije Racela i Mekindera. Po njemu narodi su dužni da se orjentišu nanovoj formi političke organizacije. Takva organizacija podrazumijeva sljedeće panoblasti:- Evroafrika u kojoj dominira franko-germanski tandem;- Pan-Rusija sa uticajem u Persiji, Avganistanu i Indiji;- Istočna Azija na čelu s Japanom;- Sjeverna i južna Amerika pod rukovodstvom SAD-a.

Haushofer je bio zagovornik njemačko-sovjetskog pakta 1939., a zatim je predložio plan zasavez između Frankove Španije, fašističke Italije, Petenove Francuske, Hitlerove Njemačke,boljševičke Rusije i imperatorskog Japana, a sve protiv Velike Britanije i SAD-a.

Poslije sloma fašizma 1945. godine politička geografija je marginalizovana, a geopolitikatabuizirana, a intenzivniji razvoj političke geografije u Njemačkoj počinje tek sedamdesetih

godina.FRANCUSKA

Francuska je u XIX i prvoj polovini XX st. bila vojnopolitički rival Njemačkoj. Gegrafija čovjekau Francuskoj razvijala se kao oponent njemačkoj antropogeografiji, političkoj geografiji igeopolitici. ELIZE REKLI – odbacio je teleološko-idealističke poglede Ritera i prosto tražio istinu nasamom terenu. Geografiju je učio bukvalno «nogama», pješačeći po Evropi, Americi isjevernoj Africi. Glavno njegovo djelo je «Nova univerzalna geografija. Zemlja i ljudi». Uveo jeu nauku pojam «geografska sredina».

VIDAL DE LA BLAŠ – (1845-1918) smatra se osnivačem škole poznate kao «geografijačovjeka». On se svojom koncepcijom posibilizma suprostavio teoriji geografskog determinizmaizloženoj u djelu F. Racela, tvrdeći da prirodna sredina postavlja ograničenja i nudi mogućnostiza svoje osvajanje, ali načini ljudskog uticaja i prilagođavanja tim datim uslovima zavise odnjegovih sopstvenih tradicija i načina života.Stoga, geografija svoja istraživanja treba da usmjeri na veze između čovjeka i sredine koja gaokružuje putem izučavanja manjih jednorodnih cjelina – pejzaža. Za razliku od njemačkepolitičke geografije, u francuskoj geografiji politike nije toliko važno kako sredina utiče napolitiku, nego kako politika utiče na izmjene sredine, kako svojim normama usmjerava iodređuje rezultate djelovanja. Sljedbenici ovog koncepta koncentrišu pažnju na probleme kaošto su položaj, površina i oblik državne teritorije, administrativna podjela, granice, teritorijalniintegritet, politička organizacija i karakter teritorije, teritorijalna morfometrija.

Na bazi konceptualnih razlika razvila se francusko-njemačka polemika o suštini granica.Njemačkoj koncepciji «prirodnih granica» oslonjenoj na zakone prirode, Francuzi susuprotstavili koncepciju «istorijskih granica» - baziranu na argumentima tradicije. Njemačkoj

17



koncepciji «nacionalnih granica» koja se bazirala na jeziku i «rasi» ili etnosu, Francuzi susuprostavili koncepciju «nacionalnih» granica baziranu na «kulturi» i načinu života.

ANSEL 1936 – smatraju za stvarnog oca francuske političke geografije. On je bio vrstanpoznavalac političke geografije i istorije zemalja Balkana i Srednje Evrope.

IV LAKOST – predlaže da se geografska znanja koriste protiv hegemonije supersila. On

pledira za politički angažovanu geografiju. Razlika između «konfliktne» i neoklasičnegeopolitike nije suštinska, obje se odnose na države i njihove uzajamne odnose, samo štoprva stavlja akcent na protivurečne interpretacije nacionalnih interesa. Osamdesetih godinaprocvat doživljava «geoplitička geografija». Jedna od najaktivnijih škola u tom pravcu,formirana je oko Iv Lakosta, profesora univerziteta u Parizu i urednika časopisa «Herodot»,godišnjaka «Stanje svijeta». Lakost fokusira analize na uzroke pretenzija političkih aktera ukonkretnom geoprostoru. On piše o mentalnim kartama i «geopolitičkim predstavama». Urazvoju i rasprostranjenju tih predstava karte igraju posebnu ulogu. Teritorijalni konflikt, a nedržava ili njen sistem, glavni je objekt analize. U «Geopolitičkom rječniku» daje opširanpregled «konflikta» geopolitike. Analizirani su geografski objekti koji su na neki način povezanis geopolitičkom konliktima – države i druge teritorije, gradovi, mora, rijeke; geopolitički akteri– narodi, međunarodne organizacije i pol. pokreti, geopolitički pojmovi (država, nacija,

granica, prijestolnica). Časopis stavlja naglasak na unutrašnju geopolitiku.Paskal Loro – urednik je novog časopisa za geoekonomiku. Po njemu pod geoekonomikom sepodrazumijeva analiza ekonomskih strategija država ili tačnije, njihovih spoljnotrgovinskihstrategija. U prvom broju časopisa ističe da je geoekonomika dopuna, ali ne zamjena zageopolitiku.Druga škola geopolitike formira se oko Mišela Fušea, direktora «Evropske geopolitičkeopservatorije». On smatra geoekonomiku kao novu paradigmu, ističući da se ona možeprimijeniti na one države među kojima rat praktično nije moguć.

Elektoralna ili izborna geografija u Francuskoj ima dugu tradiciju koja potiče od stvaralaštvaZigfrida i njegovog učenika, sociologa i političara Gogela. Sve do 70-ih godina izbornageografija se smatrala kao dodatak političkim naukama, a zatim je postala predmet nizapublikacija iz domena političke geografije. Tom problematikom uspješno se bave demografi.Politička geografija i izborna geografija operišu opširnim faktografskim i cifarskim materijalom,svestranim analizama, često uz pomoć rafiniranih metoda. Zamjera im se slabijainterpretativna vrijednost, teorijska neprodubljenost, nedovoljna uopštavanja.VELIKA BRITANIJA

Kraj XIX i početak XX st. bio je period krize britanske imperija na ekonomskom,geostrateškom i kolonijalnom planu. U to vrijeme javljaju se dva kontradiktorna pogleda nabritansu strategiju razvoja – konzervatini kojeg zastupa geograf MEKINDER i liberalni kojegzastupa ekonomist HOBSON.

SIR HALFORD MEKINDER (1861 – 1947) – prvi univerzitetski profesor geografije uOksfordu, autor je djela «Britanija i britanska mora», koje predstavlja primjer modernegeografije. Bio je član ultra - imperijalista okupljenih oko Čemberlenove tarifne reforme,odnosno protekcionističke kampanje. Mekinder je zastupao na polju globalne ekonomijeprotekcionistički imperijalizam; na polju globalne strategije – trgovinski rat; na polju globalnepolitike – biološki imperijalizam.

HOBSON je sa aspekta ekonomskih ideja Kejnesa napadao protekcionizam Čemberlena injegove grupe unionista – kasnije konzervativaca – i zastupao ideje slobodne liberalnetrgovine. Njegova djela «Evolucija modernog kapitalizma», «Imperijalizam», koristio je Lenjinza svoje spise na tu temu.

Njihovi pogledi na svijet su bili totalni i oprečni u pogledu razvoja svjetske privrede i prirode

ekonomskog bogatstva – za Mekindera su najvažniji bili stanovništvo i resursi, a za Hobsonaakumulacija kapitala.

18



Mekinder je smatrao da «racionalna politička geografija ne može postojati, ako se ona nebazira na fizičkoj geografiji». Razmišljao je u kategorijama «sila mora» i «sila kopna»,odnosno pomorskih «talasokratskih sila» i kopnenih «telurokratskih sila». 1904. g. održao jepredavanje u Britanskom kraljevskom geografskom društvu pod nazivom «Geografski stožeristorije» u kojem je izložio teoriju HARTLANDA KAO KONCEPCIJU GLOBALNE STRATEGIJE. Tateorija shematski stavlja istoriju čovječanstva u okvire globalnih geografskih predstava.Kontinente Evroaziju i Afriku on naziva – «SVJETSKO OSTRVO». Unutrašnjost svjetskog ostrva

koja je teško dostupna s okeana, nazvao je «HARTLAND» - (Rusija, Ural, Zapadni Sibir,Kazahstan, Sinkjang i Mongolija). Oko te oblasti, koja je po pravilu rijetko naseljena inedostupna za pomorske snage, po njenim rubovima izdvajaju se dva KOUSTLENDA -privržene zemlje. To su evropski koustlend i tzv. monsunski koustlend, oba lako dostupna sokeana. U njima je koncentrisan veliki dio stanovništva svijeta. Unutrašnjost Afrike južno odSahare, Mekinder je označio kao sekundarni ili južni hartlant, koji nema strateškog značaja, aobje Amerike, Australiju, Britaniju i Japan svrstao je u ostrvski pojas. Glavna pažnjaMekindera bila je na doistorijskom procesu širenja čovječanstva iz hartlanda u koustlende iostrvski pojas, i na istorijski ponovljenim upadima došljaka iz hartlanda u zone kouslenda. Ponjegovom mišljenju, kouslend je uvijek bio slabo zaštićen od napadača iz hartlenda, dok jesam hartlend ostajao bezbjedan, pošto je bio nedostupan za pomorski saobraćaj. Radi toga jeon hartland nazvao «stožer historije».

Njegova evroazijska strategija se svodi na tri fundamentalne teze:1. KO VLADA EVROAZIJOM, VLADA SRCEM KOPNA (HARTLENDOM);2. KO VLADA HARTLENDOM, VLADA OSTRVSKIM POJASOM (OSTRVOM SVIJETA);3. KO VLADA OSTRVSKIM POJASOM – TAJ VLADA MOREM, VLADA SVIJETOM.

Time je Mekinder ukazao da Njemačka nije geografski predodređena da vlada svijetom, kaošto su tvrdili Hitler, Riter, Racel i drugi, nego je to Rusija.Njegovo upozorenje da, ako bi Njemačka i Risija stupile u savez, ili ako bi Njemačka uspjelada osvoji Rusiju, to bi stvorilo uslove da ona osvoji cijeli svijet, inspirisalo je njemačkegeopolitičare za ratni plan za prodor u dubinu Evroazije-Rusije, ali njemački geopolitičari nisuračunali da će se britanske i američke pomorske snage udružiti s ruskim kopnenim snagama,a upravo se tako i desilo i presudno je uticalo na ishod rata. Sentiment (etnopsihologija) je

važan faktor jedinstva ili podjele prostora. Na toj osnovi, Mekinder ističe da preprekaujedinjenju evroazijskog hartlenda, kojeg se on pribojavao, može biti stvorena serijomkoherentnih prostornih i etničkih ujedinjavanja u jugoistočnoj Evropi bez miješanja imperija –Habsburške, Otomanske i Ruske.Mekinder smatra da se mora odbiti Sovjetski Savez od izlaza na Mediteran tako što će sestvoriti država Južne Rusije od neslovenskog stanovništva koje je živjelo između ruskog ipoljskog naroda. Velika Britanija treba da iskuje savezništvo ili sa Anglo-saksoncima uSjevernoj Americi ili da organizuje Imperiju u jednu političku i ekonomsku silu i stavi teogromne resurse u ravnotežu protiv svake kontinentalne sile koja može zaprijetiti globalnojvlasti ovog moćnog ostrva. Te ideje su našle odgovarajući rezonanst u stvaranju NATO pakta istrategiji ograničavanja – containment – Sovjetske Rusije u vrijeme «Hladnog rata».Mekinder govori o zatvorenom svjetskom političkom sistemu. Teritorijalna zatvorenost svijeta,

po njemu, je fundamentalno novi uslov mišljenja. Isticao je da Britanija treba da imaprivilegovan položaj na tržištima Kine i Afrike, tražio je okretanje i savez sa Australijom iNovim Zelandom jer oni će biti u savezu sa SAD-om na Pacifiku, a pomorske sile VelikaBritanija i SAD treba da budu u savezu, dok savez kopnenih sila, Njemačka i Rusija, trebaspriječiti. Imperija zauzima centralno mjesto u njegovoj strategiji, i razvoj Imperije jeprikazao važnim i za svjetsku civilizaciju.

Hobson radije smatra moralnim činom unapređenje kooperacije, nego konkurencije izmeđunacija, tretira imperijalizam kao biološki parazitizam bijele rase u odnosu na «niže rase», i kaokonspiraciju financijskog kapitala.

60-ih godina u UK razvija se psihološki (bihejvioristički) pravac. U pol. geografiji taj pristupteži da utvrdi međuzavisnost između psiholoških osobenosti ličnosti i njihove orijentacije upolitičkom ponašanju. Tu je važno da se utvrdi način na koji ljudi dobijaju političkuinformaciju, kakva su im sredstva javnih informacija i komunikacija dostupna, s ciljem da seodredi sfera kontakata čovjeka, razultati njegovog političkog ponašanja i da se odrede kanali

19



političkog djelovanja u prostoru. Po nekim autorima bihejvioralna geografija treba da stvorigeografsku teoriju o ponašanju ljudi, usredsređujući pažnju na socijalni psihološki mehanizamkoji ima jasne prostorne komponente i koji utiče na prostornu strukturu. Preskot i Murodređuju sferu istraživanja elektoralne geografije samo do identifikacije i objašnjenjageografskih razlika u uticaju partija i faktički je odvajaju od političke geografije.

Radikalni ili kritički pristup u političkoj geografiji reformiše ideje kritičara imperijalizma, te

predstavnici tog pravca u kontekstu političke geografije u globalnim pitanjima naglašavajuekonomske činioce u regionalnim - nacionalne i u lokalnim – ekološke. Piter Tejlor i Džon oLaflin prave razliku izmežu praktične geopolitike aktivnih političara i formalne geopolitikeakademskih krugova koji promišljaju međunarodne odnose. Oni se suprostavljaju zloupotrebigeografskih znanja u praktičnoj geopolitici i plediraju za naučno neutralnu negeopolitičkugeografiju međunarodnih odnosa. Zadatak formalne geopolitike je da kritički analizirapraktičnu geopolitiku i da ponudi nove humanije aspekte geopolitike. Radikalni političkigeografi žele da zadrže akademsku distancu između geografske nauke i pol. i vojne prakse. To

je dijametralno suprotno Mekidneru i njegovim sljedbenicima koji su željeli da uključegeografiju u političke programe i strategiju države. Negeopolitika se još naziva – geopolitikamira, kao antipod geopolitici konflikta i geostrategiji.

AMERIKAIdeje Karla Ritera prenio je u SAD njegov učenik prof. harvardskog univerziteta A. Gijo, a ponjemu nova geografija mora biti ne samo deskriptivna nego također uporedna i ekplikativna.Tvrdio je da je zemlja stvorena za čovjeka i da svaki kontinent ima svoju namjenu u istorijičovječanstva, pri čemu posebnu prirodnu moć ima Evropa. U to vrijeme svjetski poredak jediktirala UK, a Amerikanci su vjerovali u geopolitičku ideju sudbinskoj predodređenostisjevernoameričkog kontinenta za stvaranje SAD-a i zastupali izolacionističke ideje u skladu segeslom «Amerika Amerikancima». Tom mišljenju suprotstavio se admiral Mehen, tezom opomorskoj moći, s ciljem da tako privuče pažnju i dobije sredstva za razvoj mornarice, što je iuspio.

MEHEN (1840-1914) jedan je od prvih ideologa novog svjetskog poretka «PAX AMERIKA» kojiće smijeniti stari «PAX Britania». U knjizi «Uticaj morske sile na istoriju» naglasio je pomorskiimperijalizam SAD kao manifest sudbinske predodređenosti globalnim položajem, dužinomobalskih linija, lukama i njihovim hinterlandom. Mehen je naglasio da britanska supremacijapočiva na kraljevskoj mornarici, koja kontroliše evroazijski balans snaga. Amerika treba, utom lancu sigurnosti, da bude komplentarna Britaniji sa bazama na Pacifiku, gdje će jojpotencijalni protivnik biti Japan. Po njemu najvažnija komponenta na sjevernoj polulopti jeRusija. On smatra da ta zatvorena kopnena forma ima strateške prednosti i nedostatke. Tvrdida će savez između SAD, UK, Njemačke i Japana, jednog dana da se sukobi s Rusijom iKinom. Uvodi nove posredne komponente u trostranoj shemi: stanovništvo – tehnologija –resursi.Primjenjena politička geografija prisutna je u diplomatskim i vojnim poslovima američke vladeod perioda predsjednika Vilsona. Grupa informacionih istraživanja «Inkvajeri», predvođenaIsaija Boumenom i Mark Džefersonom, a sačinjavali su je različiti specijalisti mnogih oblasti,pripremala je informacije za mirovnu konferenciju u Versaju 1917. g., a osnovni poslovivođeni su u oblasti kartografije, ostvaren je široki program sastavljanja raznovrsnih tematskihkarata Evrope. Karte su sadržavale informacije o geološkoj građi i reljefu, o gustinistanovništva i njegovom etničkom sastavu, o poljoprivredi, industriji, saobraćaju, naseljima idr. Karte su postale internacionalni jezik konferencija.

Isaija Boumen (1878-1950) glavni teritorijalni ekspert američke delegacije na Versajskojkonferenciji i desna ruka predsjednika Vilsona. Napisao je autoritativno političko-geografskodjelo «Novi svijet», bio je savjetnik predsjednika Ruzvelta, trebao voditi projekt «M-projekt zaiseljenje Jevreja iz Evrope u Latinsku Ameriku pred nacistima», koji nije realiziran. Učestvovao

je u stvaranju OUN, a zahvaljujući njemu geografski pristup bio je primjenjen na Versajskoj

konferenciji. On je u svojim geostrateškim pogledima slijedio ideju Mehana i Mekindera, ostvaranju «bloka pomorskih sila» i «granice civilizovanog svijeta nasuprot varvarima i

20



praznini» na Evroazijskom kontinentu. Uveo je termin «demokratska geopolitika» zaoznačavanje geopolitike u službi demokratskih režima.

NIKOLAS SPAJKMEN (1890–1944) – djela «Američka strategija u svjetskoj politici»,«Geografija svijeta». Sjedinio je Mehena i Mekindera, upozorio je da samo odlučan savezizmeđu angloameričke pomorske sile i ruske kopnene sile može da odvrati Njemačku odzauzimanja obalskih linija Evroazije i na taj način od prevlasti nad Svjetskim ostrvom.

Spajkmen se trudio da dokaže da osnovni geopolitički i geostrateški značaj nema centralni dio– hartlend – nego rub evroazijskog kopna – rimlen – koji po njegovom mišljenju predstavljaZapadnu Evropu, Tursku, Irak, Iran, Pakistan, Avganistan, Indiju i Koreju. On parafraziraMekindra na sljedeći način:

1. Ko kontroliše obod –rimland, taj upravlja Evroazijom,2. Ko upravlja Evroazijom, određuje sudbinu svijeta.

Ideje Spajkmena su bile osnova za strategiju «okruženja» koja rezultira paktomanijom u zoni«Rimland» - NATO u Evropi, CENTRO u zapadnoj Aziji, SEATO u jugoistočnoj Aziji, ANZUS naPacifiku. U toj zoni napetosti, u vremenu hladnog rata bilo je veliko suparništvo između dvaideološka bloka Zapada i Istoka, koje se ogledalo u nizu lokalnih ratova, ali do globalnogkonflikta između njih nije došlo.

Teorijskim pitanjima političke geografije posvetio se najviše Ričard Hartšorn. Kao zastupnikfunkcionalnog pristupa, definisao je predmet političke geografije kao izučavanje funkcija istruktura političko-teritorijalnih jedinica koje imaju organe vlasti – država, provincija, okruga,grofovija ili gradova. Te političko-teritorijalne jedinice on definiše kao realne «regionehomogene u političkoj organizaciji, a heterogene u drugim pogledima».Hartšorn određuje četiri metodološka pristupa u političkoj geografiji – morfološki, istorijsko-genetski, analiza moći i funkcionalni. On smatra da se zadatak političke geografije sastoji uiznalaženju odnosa između integracionih i dezintegracionih sila, od kojih zavisi stepenteritorijalne kohezije države. Po njemu politička homogenost države je glavni cilj, faktor ismisao postojanja političkog regiona, odnosno države. Kao faktor integracije analizira jezik,kulturu, granice, glavni grad i druge. Ističe da je politička geografija netuđivi dio geografije ucjelini.

Kritku geopolitičkih ideja u SAD daje Hans Vajgart u knjizi «Generali i geografi» u kojoj kažeda američki geopolitičari mogu naškoditi vojnim i pol. rukovodiocima SAD, ne manje negoHaushofer i drugi njemački geopolitičari.

S. Koen je stavio pod znak pitanja strategiju ograničavanja sovjetske Rusije i Spajkenovuteoriju okruženja. On izdvaja dvije supersile i naziva ih «zavisan od trgovine svijet morskihdržava» i «evroazijski kontinentalni svijet». Svaku od tih geostrageških sfera dalje dijeli nageopolitičke regione u kojima centre moći predstavljaju države prvog reda: SAD, Rusija,Japan, Kina i Evropa – EU. Za njima slijede države drugog reda – Indija, Brazil, Nigerija idruge, ukupno 30 zemalja, zatim trećeg, četvrtog i petog reda.

Geostrateške prognoze postale su moderne u vrijeme hladnog rata. Jedan od uspješnihprognozera i ideologa «novog svjetskog poretka» je Zbignjev Bžežinski. Poslije raspadaideološkog bloka «Istoka» postavilo se pitanje novih rizika i izazova za mir i bezbjednostZapada, drugačijih od hladnog rata, koji će legitimisati oružane snage sa zadatkom nacionalnesamoodbrane.Semjuel Hantintgon u djelu «Sukob civilizacija» prognozira da će ideološke konfrontacije bitizamijenjene sukobima na kulturnoj osnovi, duž kulturno-civilizacijskih granica. Kao potrebuopstanka saveza Zapada označio je prijetnju kultura Istoka i njihovih alijansi: pravoslavno-islamske i islamsko-konfučijanske. To zapravo znači da Zapad preuzima ulogu svetskoghartlenda.

Kritička geopolitika je postala moderna u SAD-u 1980. godine u vezi sa izučavanjem spoljne

politike kroz analize i diskurse. Taj pristup je podstaknut poststrukturalističkom filozofijomMišel Fukoa, koji koristi dekompoziciju diskursa kao osnovni metod. Geopolitičke predstave se

21



razmatraju u vezi s konkretnim problemom, sam objekt istraživanja su znanja i diskursi ogeografskim crtama međunarodnih odnosa a ne same geografske datosti.

Razlikuju se tri dimenzije kritičke geopolitike:- dekompozicija geopolitičkih tradicija,- dekompozicija savremenih diskursa i- istraživanje suštinskog značenja pojmova kao što su «mjesto» i «politika».

Kritička geopolitika bavi se problemom kao što su odnosi između znanja i vlasti, vlasti iteritorije, teritorijalnosti i suvereniteta. Pominje se termin «američki vertigo» koji označavageopolitičke sporove oko spoljne politike SAD-a i njene uloge u globalnim odnosima.

Tol – «Geopolotička antologija» - istaknuto je da je geopolitika zajednička tekovina geografijei politike, pri čemu su ključnu ulogu imali «eksperti» i intelektualci s njihovim institucionalnim iideološkim ograničenjima. Tol analizira sljedeće periode s različitim geopolitičkim diskursima:- imperijalna geopolitika – suparništvo UK i Njemačke;- geopolitika Hladnog rata – suparništvo SSSR i SAD;- savremena geopolitika Novog svjetskog poretka – diktiranog od jedne supersile - SAD-a; i- ekološka geopolitika – održivi razvoj, globalni problemi kao što su demografski pritisak i

zagađivanje, koji predstavljaju «nove opasnosti» za bezbjednost države.Svaki geopolitički diskurs ima svoju antigeopolitiku – kolonijalna antigeopolitika (protivimperijalne geopolitike), antigeopolitika Hladnog rata, antigeopolitika Novog svjetskogporetka.

Elektoralna geografija ima dugu tradiciju u istraživanjima razmještaja političkih snaga iponašanja birača i kandidata u pojedinim izbornim okruzima u SAD. Ona se zasniva napolitičkom regionalizmu, kvantifikaciji i prostornoj statistici.U elektoralnoj geografiji postoje dva osnovna pristupa – tradicionalni i bihejvioristički. Prviistražuje geografske karakteristike biračkog sistema, drugi u centru pažnje ima biračko tijelo.

RUSIJA

P.P. Tjanšanski je u geografske nauke uvrstio i političku geografiju, ali se ona poslijeOktobarske revolucije nije mogla razvijati.

Baranskij N.N.Geopolitika je u vrijeme perostrojke i demokratizacije društva u Rusiji postala vrlo moderna. Uruskoj geografskoj naučnoj publicistici se vode diskusije o strategiji ekonomskog i političkograzvoja zemlje, pri čemu se eksponiraju tri koncepcije:

1. atlantizam tj. približavanje Zapadu;2. autohtonost, tj. slovenofilstvo, nacionalni preporod i samobitnost;3. evroazijstvo, koje polazi od posebne uloge Rusije na raskršću civilizacija i pretenduje

na evroazijsku rusko-islamsku i rusko-konfučijansku sintezu u cilju potiskivanja

atlanstkog uticaja iz Evroazije.Evroazijski geopolitički model svijeta se svodi na Mekinderovu šemu suprotnosti izmeđukopnenih i pomorskih sila, u koju se uklapaju i suprotnosti kultura na relaciji Istok-Zapad.

Po Zjuganovu «zlatna milijarda» ljudi, koji žive u zapadnim bogatim zemljama i pričaju odemokratiji, ne osjećaju dug prema ostalom čovječanstvu koje prosto igra ulogu izvoraresursa, skladišta za štetne otpatke i mjestu za lokaciju ekološki opasnih industrija. Po njemu,istorijska uloga Rusije treba da bude zaštita Istoka.

Strukturno-funkcionalni pravac – apsolutizuje proces stabilnosti, ravnoteže i homogenostidruštva. Njegova primjena omogućuje da se prikažu tri dijela elektoralne geografije kaoprocesa:

1. geografija uticaja partije, u vezi s uticajem geografskih faktora na elektoralnoponašanje;

2. geografija izbornih predstavnika3. geografija rezultata izbora.

22



Strukturno-funkcionalna analiza u geografiji izbora podrazumijeva razmatranje pojavateritorijalne diferencijacije elemenata i funkcionalnih strana političkog sistema – regionalnasocijalizacija, teritorijalni mehanizam izbornog sistema, političkogeografske modele. U novijevrijeme javlja se komparativizam - uporedni pristup istraživanju politike na međunarodnomnivou, koji dopunjuje istorijsko-uporedni metod elementima strukturno-funcionalne analize ibihejviorizma.

METODOLOŠKI MODELI GEOPOLOTIKE

Tri su najvažnije ideologije modernog doba- liberalizam- komunizam- fašizam.

Prema Poperu komunizam i fašizam imaju zajedničku crtu: oni svoje kvazinaučne dogme(prva: političku ekonomiju – marksizam, a druga: geopolitiku) prikazuju kao apsolutnu istinu,da bi nametnule svoju viziju «idealnog poretka». Načelo treće ideologije – liberalizma – jepluralizam ideja i slobodna konkurencija – doktrina laissez-fair.

Geopolitika kao naučna disciplina je srodna političkoj geografiji po predmetu, a različita pometodu i funkciji.Predmet geopolitika može se sagledati kroz tri tematska kruga:

1. Država i njeni strukturni elementi,2. Stanovništvo u svim aspektima – rasna, etnička, demografska, konfesionalna, socijalna

i profesionalna struktura,3. Teritorija – fizički prostor ispunjen prirodnim i antropogenim pojavama i objektima.

U centru pažnje su politički organizovane ljudske zajednice i zavisnosti između sredine injihove djelatnosti i egzistencije. S filozofsko-metodološke tačke gledanja, relacije čovjek-sredina mogu biti razmatrane sa 2 aspekta – materijalističkog i humanističkog tj. sa gledišta

bića i svijesti.Materijalne veze imaju prirodni karakter (fiziološki, biološki), ekonomski (oblikovanje sredine)i sociopolitički (korištenje sredine), dok humanističke veze imaju sociopsihološki karakter(poznavanje, vrjednovanje, osjećanje). Mogu se izdvojiti 4 osnovne komponente ljudskogodnosa prema geosredini: – korištenje i oblikovanje – odnose se na egzistenciju čovjeka;upoznavanje i vrjednovanje – odnose se na ljudsku svijest.Geopolitika stavlja akcenat na četvrtu komponentu – vrjednovanje, koje ima materijalističku ihumanističku komponentu. S tim u vezi geopolitika ispunjava dvije osnovne funkcije –praktičnu i humanističku.Geografi smatraju da je geopolitika onaj dio političke geografije, koji izučava geografskefaktore u procesu nastajanja, funkcionisanja i evolucije države. Spajkman je definisao kao«određivanje politike državne bezbjednosti na osnovu geografskih faktora».

Geopolitika ima svoj rezon koji se sastoji u zadatku da izuči vezu između geografije i države,njene istorijske sudbine, protivurječnosti razvoja, borbe za opstanak.Geopolitika istražuje mjesto određene države na političkoj karti svijeta i odgovarajućihgeografskih regiona s ciljem da ukaže na najpovoljnije oblike i načine za njen razvoj ifunkcionisanje. Kao nauka o nacionalnoj strategiji ona je recionalna osnova političkog projektadržave. Geopolitika je «nacionalni projekat» i «nacionalna strategija» koja je u istoriji svakedržave važnija od bilo kojeg vladinog plana ili partijske platforme.Kroz geopolitiku formulišu se osnovni nacionalni ciljevi koji će strateški učvrstiti nacionalnubezbjednost, a nacionalna bezbjednost je relativni stepen granica, koje država dajenacionalnoj zajednici da postigne i očuva svoje ciljeve. Strategija nacionalne bezbjednostimože biti IZOLACIONISTIČKA i INTERVENISTIČKA.Izolacionistička je geopolitika koja redukuje kontakt sa spoljašnjim svijetom da bi spriječilauvoz destabilizirajućih principa, ideja i vrijednosti.Intervencionizam je geopolitika koja teži da pojača sopstvenu sigurnost tako što će nametatisvoje principe, ideje i vrijednosti drugim državama.

23



Ideološka funkcija geopolitike proističe iz tri faktora:- političke orjentacije i ideološke pozicije autora,- socijalnih zahtjeva vladajućih krugova- teorijsko-metodoloških refleksija iz humanističkih nauka.

Ideološka funkcija geopolitike može biti konzervativna – desnoradikalna, ili reformistička –liberalna, socijaldemokratska, lijevoradikalna.

Konzervativna geopolitika bazirana je na holističkom shvatanju čovjeka i svijeta koje jeposlužilo kao izbor pseudonaučnih mitova kao što su rasizam, nacionalizam, socijaldarvinizam,organska teorija države, «životnog prostora», «prirodnih granica», «nacije-države», «vladajućinarod».Nacisti su smatrali geopolitiku za praktičnu primjenu političke geografije, a njeni kritičari su jesmatrali za zloupotrebu nauke.Haushofer je razlike između njih nejasno formulisao tako što «politička geografija razmatradržavu pod uglom prostora, geopolitika pak prostor sa gledišta države».Geopolitika je realno postojeća sfera politike, čije osnove i rezultati u prostoru moraju bitiistraživani kroz političku geografiju. Države nemaju druge principe, tvrde konzervativci, osimnacionalnih interesa i ti interesi su određeni geografskim osnovama. Državi ne dolazi prijetnjaiznutra, od klasnih, nacionalnih i drugih suprotnosti, nego spolja, što je odgovaralo

totalitarnim režimima i lokalnim tiranima da zasnuju unutrašnju dominaciju kroz spoljašnjesukobe i hegemonizam.

Liberalna geopolitika – glavnu pažnju posvećuje ulozi tehnološke zavisnosti, odnosno«tehnološke distance» između industrijalizovanih, resursima bogatih zemalja. Bez jakogčuvstva tehnologije geopolitika se pretvara u zemaljski misticizam. Liberali smatraju dameđunarodna ravnoteža proističe iz obostrane međuzavisnosti zemalja na relacijamatehnologija-resursi. Jedan od velikih teoretičara savremenog liberalizma R. Aron definiraelemente geopolitičke analize svodeći ih na:

1. Geografsku shematizaciju spoljnopolitičke strategije,2. Geografsko-ekonomsku ocjenu nacionalnih resursa;3. Interpretaciju tih resursa u diplomatskoj djelatnosti, pri čemu se prepliću realne veze

sa životom i slučajni elementi lokalne sredine.Geopolitika, kaže on, spaja geografsku shematizaciju diplomatsko-strateških odnosa sekonomsko-geografskom analizom resursa, s interpretacijom diplomatskih odnosa u zavisnostiod načina života i životne sredine ljudi.Liberali zastupaju doktrinu «deideologizacije», kosmopolitizma i globalne ekonomskemeđuzavisnosti. Takva gledišta odgovaraju transnacionalnim kompanijama koje se zalažu zaliberalizam u svjetskoj trgovini.

Radikalna geopolitika – bavi se kritičkim preosmišljavanjem međunarodnih odnosa idemistifikacijom savremene uloge kapitalizma u svjetskoj ekonomiji. Radikali razmatraju teodnose kao jednostrane zavisnosti, u kategorijama globalnog modela «jezgro-periferija», tj.kao suparništvo između glavnih političko-ekonomskih centara u zoni «jezgra», uslabljenoneravnomjernošću razvoja, za dominaciju nad «periferijom» i «poliperiferijom. Geografiradikali – Taylor, Raynolds, ističu socijalnu suštinu prostora i stavljaju akcenat na kritičkuanalizu pitanja kako je politički prostor organizovan, ko ga organizuje i u čijem interesu.Francuski radikal Lacoste također razvija kritičku geopolitiku ne razdvajajući je od političkegeografije.

U savremenoj geopolitici uopšte, možemo izdvojiti tri analitičke dimenzije:1. političku i vojnostratešku2. ekonomsku3. kulturno-historijsku.Prve dvije dimenzije povezane su uglavnom s interesima države, treća sa širim krugomsubjekata političke djelatnosti. Politička i ekonomska dimenzija geopolitike obuhvatajuintegracioni potencijal zemalja i regiona, procese globalizacije svjetske privrede i politike, dok

dezintegracioni procesi, naprotiv, imaju u osnovi etno i istorijsko-kulturnu dimenziju.Geoekonomski pristup produktivan je u razumijevanju internacionalizacije svjetske politike iprivrede, koncepta održivog razvoja i konkurencije regiona, dok je kulturno-istorijski pristup

24



produktivan za shvatanje procesa, koji nastaju u bivšim socijalističim zemljama centralno-istočne Evrope i Balkana.

Neoklasična geopolitika, za razliku od klasične, odbacije organsko shvatanje države igeografski determinizam. Granice se smatraju za stabilne i ne prihvataju se promjene putemsile već samo putem dogovora i sporazuma. Shvatanje države – govori se o nacionalniminteresima i nacionalnoj bezbjednosti, kao da je država cjelovit objekt. Ostaje i naglašena

uloga fizičko-geografske sredine. U 80-90-im godinima pažnja se posvećuje prirodnimresursima, izvorima energije i pitke vode kao uzrocima konflikata. Neoklasična geopolitika sebavi efektima geografskog položaja, prirodnih resursa, saobraćajnih veza i drugih geografskihosobenosti na spoljašnju politiku države i njenih međunarodnih položaja.Poslije Hladnog rata, rušenja Berlinskog zida, raspada SSSR-a, u postsocijalističkom prostorunastaje deideologizacija društvenog života. U njemu veliku ulogu igra ikonografija – političkisimboli, mitovi, formiranje predstava o određenim teritorijama i njihovim granicama, inaravno elementi političkog predjela. Uloga nacionalnog identiteta i političke kulture uformiranju i izmjeni savremene političke karte uočljiva je na primjerima «politički aktivnih»regiona u bivšoj Jugoslaviji, u bivšem SSSR-u.

Geopolitika se vezuje za vlast – moć – i prostor. Njen objekt je država kao prostorna pojava i

međusobni odnosi država u prostoru. Osnovne komponente klasične geopolitike se danasmijenjaju. Osporava se sam razlog postojanja države kao teritorijalne konstrucije, neki autorismatraju da danas granice nemaju naročit značaj za globalnu ekonomiku, ili da su državeprevaziđene rastom nadnacionalnih ili regionalnih struktura moći.

Logičan produžetak geopolitike u uslovima mira je geoekonomika, a u uslovima rata –geostrategija.

GEOSTRATEGIJA

Jedan od osnovnih nacionalnih ciljeva je nacionalna bezbjednost. To je moć države da porazineprijateljske snage i tako stvori uslove za ostvarivanje drugih nacionalnih ciljeva. Sredstvo zapostizanje tog cilja je rat. Kao što je rat nastavak politike drugim sredstvima, tako jegeostrategija produžetak geopolitike.Suština geostrategije kao fenomena uglavnom je vezana s idejom kontrole prostora ilipromjene njegovih parametara. Forme kontrole prostora mogu biti politička, vojna,civilizacijska, komunikacijska, demografska i informaciona. Kategorije takve kontrole sukopnena, okeanska, vazdušna i kozmička.Geostrategija se bavi pitanjima vojne kontrole prostora. Ona razmatra uzročno-posljedičneveze vojne vještine sa geografskim uslovima. Klasici geostragegije su Karl fon Klauzevic – «Oratu», Mehen – «Uticaj pomorske moći na istoriju» i Đulio Duet – «O vladanju vazdušnimprostorom».U vezi s geografskim osobenostima prostora geostrategija se može klasifikovati kao kopnena,pomorska, vazdušna i kozmička. Razmjer geostrategije može biti globalni, makroregionalni iregionalni.Geostrategija razmatra geografsku sredinu kao «arenu», diplomatske i vojne «igre» u kojoj suakteri stanovništvo i vojne snage. Resursi – radni, proizvodni, vojni – mobilišu se kao sredstvaza dostizanje ciljeva – «geopolitičke perspektive države».Razlika između geopolitike i geostrategije ne može se definisati samo prema razmjerupolitičkog mišljenja. Sa metodološkog gledišta treba razlikovati geopolitičke procese igeostrateške intrese, globalnog ili regionalnog razmjera. Obje discipline se bave pitanjimateritorijalnih konflikata, sukoba i sporova.Geopolitka pokušava da odgovori na pitanje: Ko ima pravo na neku teritoriju?Geostrategija se bavi pitanjem: Kako ovladati nekom teritorijom?Geostrateg želi da u cilju osvajanja i kontrole teritorije, kontroliše geostrateške pozicije,utvrđenja, pristaništa, ostrva, kanale, baze na velikim komunikacionim i logističkimarterijama, koje su decenijski dio suparničkih geostrateških politika.

Teorijska geostrategija izučava, uz pomoć karata, koncepcija i istorijskog iskustva,najefikasnije načine za prekidanje komunikacija, za izolovanje armije i prostora, zaorganizovanje pobuna među stanovništvom, za uspostavljanje stvarne kontrole nad zauzetim

25



prostorom. Geostrategija opisuje mogućnosti da se protivnički prostor pretvori u tuđi zasamog protivnika, i u isto vrijeme da postane otvoren, prozračan i kontrolisan za osvajača.Suština geostrategije se sastoji u prelazu datog prostora iz jedne kontrole u drugu.Šta je strateško u geostrategiji? – Sve ono što može da doprinese ubrzavanju, olakšavanju ipoboljšavanju rješenja, koja donosi strateg, je strateški element.Kako može prostor da posluži? – može da bude od koristi u strateškoj praksi u vezi savremenom i informacijom. Prostor kojim geostrategija teži da ovlada je prostor-vrijeme.

Možemo razlikovati tri aktivnosti uključene u strategiju:- prikupljanje informacija,- logistika,- odluke za akciju.

Geostrategija je stvarno strategija jedino ako umije da, za usmjeravanje snaga u borbi,iskoristi prostor, geografsku relanost. Geostrategija je dio strategije dotle, dokle se strategbavi organizovanjem svog prostora tako da popravi vrijeme i informacije s kojima raspolaže,prije komande. Cilj geostrategije nije samo da dobija na vremenu radi olakšavanja manevra,nego da učini sigurnijom odluku stratega. Geostrategija radi da pomogne strategu da ovlada

jednim prostorom-vremenom, koje bi mu pomoglo da optimizira svoju odluku.Teorijska geostrategija pokušava da odgovori na pitanje, kako da se organizuje na optimalan

način prostor-vrijeme, s kojim će raspolagati strateg pri donošenju svoje odluke. Teorijskageostrategija, prije svega, služi da informiše stratega pri planiranju osvajanja teritorija, i daopravda, ne toliko pred međunarodnim instancama, nego pred svojim narodom i svojimpotomcima, logiku njegovih postupaka.

Informacija je najvažnija, vrijeme ne služi ničemu, ako prostor ostane nijem. Zato trebaonemogućiti protivnika da sakuplja i obrađuje informacije, i prinuditi ga da odlučuje pripotpunoj neinformisanosti i nesigurnosti. To bi možda bio jedan od geostrateških aksioma usavremenim ratovima.

Francuski autori u časopisu «Stratežik» koriste termin «glasi» - grudobran za označavanjeinformacionog prostor-vremena, što je nešto više od običnog manevarskog terena. To je jedan

ešalonirani sistem za informisanje, gdje se odlučnost protivnika sudara sa sve većimteškoćama. Organizacija zone osmatranja na različitim nivoima je osnovno geostrateškorješenje velikih sila u epohi «hladnog rata».

Unutrašnji polumjesec Mekindera bio je pretvoren u ogromnu zonu, gdje su SAD i bivši SSSRizgradili svoje sisteme za osmatranje i obavještavanje.

Razlika između zone osmatranja i zone uticaja omogućuje da se shvati razlika izmeđugeopolitike i geostrategije.Geopolitika čini politiku: jedna zona uticaja je sredstvo da se za metropolu osiguraju resursi idostup do tržišta, pri čemu su također važni ideološki i kulturni uticaji. Zona osmatranjaosigurava da se slijedi protivnik, da se sakupljaju informacije, eventualno da se dobije

vrijeme, da bi se donijelo pravilno strateško rješenje za pobjedu.Geopolitika pokušava da ostvari jedan politički program, a geostrategija – da olakšaostvarenje ratnog cilja, tj. pobjedu.Pri planiranju mikroregionalne i regionalne geostrategije uključuju se geopolitičke koncepcijeprostora kao stavke u borbi među državama – geoekonomska ili geostrateška.Ideologija borbe za «životni prostor» je vezana s prvom koncepcijom – geoekonomskom, čiji

je tvorac bio njemački geograf F. Racel, našla odraz u nacističkoj ideji «prodora na Istok».Ideologija borbe za «prirodne granice» vezana je s geostrategijom, tvorac je britanski geograf H. Mekinder i oslanjala se na stratešku, vojnu nužnost prisvajanja teritorija i regiona drugihdržava, što je odgovaralo globalnoj strategiji sila Zapada i Istoka.

Osnova strategije Zapada u «hladnom ratu» bila je da se saobraćajni «hendikep» pomorskihsila nadoknadi prednostima u vazdušnim snagama i raketnom naoružanju razmještenom uvojnim bazama u zoni «rimlenda». Prva eksperimentalna nuklearna eksplozija i bomba bačenana Hirošimu 1945, označili su početak trke u naoružavanju na relaciji Zapad-Istok, koja jedostigla nuklearni parite 1962. godine. Razvojem tehnologije sheme tipa hartlend-rimlend

26



donekle gube značaj, ali klasični elementi Mekinderove geostrategije – npr. balans izmeđumorskih i kopnenih super sila, još uvijek se smatraju važnim.

Danas se globalna geostrategija približila geoglobalistici. Tu je prioritetno pitanje održivogsvjetskog poretka, neširenje nuklearnog i drugih oružja za masovno uništavanje. Pri vođenjurata danas je brzina važnija od streteškog geografskog položaja, a ekonomska moć je važnijaod vojne. Neki autori koriste termin geoekonomika da naglase stratešku vrijednost

ekonomskog prostora. Po njima države se konfrontiraju međusobno u ekonomskoj sferi a nezbog teritorija. Iako baziran na ekonomizmu, taj termin ulazi u stručnu terminologiju kaoblizanac geopolitike, potiskujući geostrategiju.

ŠAHOVSKA TABLA

Za Ameriku glavna geopolitička nagrada je Evroazija. Sada jedna neevroazijska sila dominiraEvroazijom – i američki globalni primat neposredno zavisi od toga koliko dugo i koliko će seefikasno njena dominacija na evroazijskom kontinentu održati.Evroazija je najveći kontinent na planeti i geopolitički je u središtu. Sila koja dominiraEvroazijom kontrolisala bi dva od tri najnaprednija i ekonomski najproduktivnija regiona usvijetu. Oko 75% svjetskog stanovništva živi u Evroaziji, veći dio svjetskog fizičkog bogatstva

se tu nalazi, obuhvata 60% ukupnog svjetskog bruto nacionalnog dohotka i oko ¾ svihpoznatih svjetskih izvora energije, 6 najvećih svjetskih ekonomija i 6 najvećih potrošača vojneopreme, sve poznate nuklearne sile, i sve prikrivene, osim jedne.Evroazija je šahovska tabla na kojoj se nastavlja da vodi borba za svjetski primat. Ovaogromna, čudno oblikovana šahovska tabla – koja se proteže od Lisabona do Vladivostoka –predstavlja prostor za igru.Sama veličina i razlikost Evroazije, kao i moć pojedinih njenih država, ograničavaju dubinuameričkog uticaja i opseg kontrole nad tokom događaja. Ovaj megakontinent je previše veliki,previše naseljen, kulturno izuzetno raznovrstan i sastavljen od previše istorijski ambicioznih ipolitički energičnih država da bi se povio pred makar i ekonomski najuspješnijom i političkiizuzetno istaknutom globalnom silom.Prva dilema s kojom se suočava američko vođstvo su promjene u karakteru same globalnesituacije: neposredna upotreba sile sada izgleda da izaziva više otpora nego što je to bioslučaj prošlosti, nuklearno naoružanje je radikalno smanjilo upotrebu rata kao sredstvapolitike, pa čak i prijetnje. Manevrisanje, diplomatija, pravljenje koalicija, kotiranje i smišljenokorištenje svojih političkih preimućstava postali su glavni činioci uspješnog demonstriranjageostrateške moći na evoazijskoj šahovskoj tabli.Vladajuće nacionalne elite sve više dolaze do saznanja da su drugi faktori bitniji od teritorijeza određenje muđunarodnog statusa države ili njenog međunarodnog uticaja. Ipak, geografskipoložaj još uvijek utiće na utvrđivanje neposrednih prioriteta države – a što je veća njenavojna, ekonomska i politička moć to je i veći radijus vitalnih geopolitičkih interesa, uticaj iangažman te države koji nadilazi njene neposredne susjede.Do nedavno vodila se rasprava da li je kopnena sila važnija od pomorske i koji je to posebanregion Evroazije vitalan za zadobijanje kontrole nad čitavim kontinentom. Harold Makinderprvi je započeo tu raspravu u ovom vijeku svojim dobrim pojmom evroazije «temeljneoblasti» - obuhvata cijeli Sibir i dio centralne Azije) i kasnije pojmom «središnje zemlje» kaovitalne odskočne daske za zadobijanje dominacije nad kontinentom:

- Ko vlada istočnom Evropom taj komanduje središnjom zemljom;- Ko vlada središnjom zemljom taj komanduje svjetskim ostrvom;- Ko vlada svjetskim ostrvom taj komanduje svijetom.

Danas su geopolitičari prešli sa regionalne na globalnu dimenziju, sa prevagom uvjerenja dacijeli evroazijski kontinent služi kao istinska osnova za svjetski primat. SAD, neevropska siladanas posjeduje međunarodni primat, tako što je njihova moć direktno razdjeljena na triperiferije evroazijskog kontinenta, odakle se njihov moćni uticaj širi na države koje zauzimajuevroazijsko zaleđe, ali na ovom tlu – Evroaziji – može se pojaviti mogući rival američkoj moći,pa prema tome usmjerenost na ključne igrače i dobra procjena terena moraju biti najvažnije

stvari pri formulisanju američke geostrategije u dugoročnom ostvarivanju evroazijskihgeopolitičkih interesa.Neophodna su 2 osnovna koraka:

27



1. treba identifikovati geostrateški dinamične evroazijske države koje bi imale snagu daizazovu potencijalno značajan pomak u međunarodnoj distribuciji moći i otkriti ključnespoljne ciljeve njihovih elita i moguće posljedice njihovog pokušaja da ih postignu;tačno utvrditi koje su to geopolitički kritične evroazijske države čiji položaj i postojanjeima posljedice na aktivnije geostrateške igrače ili na regionalne uslove.

2. SAD treba da formuliše posebnu politiku koja bi stvarala protivtežu, kooptirala ili

kontrolisala sada pomenute države, i tako sačuvala i unapređivala svoje vitalneinterese, kao i da postave daleko obuhvatniju geostrategiju koja na globalnom nivouuspostavlja međusobnu povezanost specifičnijih američkih politika.

Osnovna tri imepativa imperijalne goestrategije su: sprječavati zavjere i sačuvatibezbjednosnu zavisnost među vazalima, održavati zavisne teritorije pokornim i zaštićenim ipaziti da se varvari ne udruže.

Aktivni geostrateški igrači – one države koje imaju sposobnosti i nacionalne snage da svojumoć i uticaj sprovedu i van svojih granica kako bi promijenili – u stepenu u kojem pogađaameričke interese – postojeće geopolitičko stanje stvari. Neke države to i pokušavaju izrazloga nacionalne veličine, ideoloških razloga, religijskog mesijanizma ili ekonomskogekspanzionizma.

Geopolitički stožeri su one države čiji značaj se ne izvodi iz njihove moći i motivacije već prijeiz njihovog osjetljivog položaja i zbog toga što njihovo potencijalno ranjivo stanje možeizazvati posljedice na ponašanje geostrateških igrača. Najčešće se geopolitički stožeriodređuju na osnovu geografije koja im u pojedinim slučajevima daje posebnu ulogu ili zbogomogućavanja pristupa važnim oblastima ili zbog odbijanja pristupa resursima značajnimigračima, a nekad je to odbrambeni štit za vitalnu državu ili za čitav region.

Identifikovanje, poslije Hladnog rata, ključnih evroazijskih geopolitičkih stožera, kao i njihovazaštita, također predstavlja važan aspekt američke globalne strategije.

Svi geostrateški igrači teže da budu značajne i moćne zemlje, ali nisu sve značajne i moćnezemlje automatski geostrateški igrači.

U tekućoj svjetskoj situaciji mogu se identifikovati bar 5 ključnih geostrateških igrača i 5geopolitičkih stožera na novoj političkoj mapi Evroazije.Glavni igrači: Francuska, Njemačka, Rusija, Kina i Indija, ali iako su vrlo značajne zemlje takose ne mogu odrediti Velika Britanija, Japan i Indonezija.Kritično značajni geopolitički stožeri: Ukrajina, Azerbejdžan, Južna Koreja, Turska i Iran.

Na krajnjem zapadu Evroazije ključni i dinamički geostrateški igrači su Francuska i Njemačka,koje motiviše vizija ujedinjene Evrope, mada se one razlikuju u ocjeni u kojoj mjeri i na kojinačin takva Evropa treba da ostane u vezi sa Amerikom. Obje žele da stvore nešto ambicioznonovo u Evropi, mijenjajući tako status quo. Posebno Francuska ima svoj geostrateški planEvrope, plan koji se razlikuje od plana SAD-a, i sklona je da se angažuje u taktičkimmanevrima koji su tako smišljeni da Rusija igra protiv Amerike i a Velika Britanija protivNjemačke.Francuska i Nemačka dovoljno su moćne i odlučne da sprovedu svoj uticaj u širem regionu.Francuska ne samo da traži centralu političku ulogu u ujedinjenoj Evropi, ona sebe vidi i kao

jezgro mediteransko-sjevernoafričkog roja država koje imaju zajediničke interese.Njemačka je svjesna svog specijalnog statusa kao evropske najznačajnije zemlje – kaoprivredni pokretač i novi lider EU, te osjeća da ima posebnu odgovornost za novooslobođenezemlje središnje Evrope, na način koji podsjeća na Miteleuropu.I Francuska i Njemačka smatraju sebe predodređenim da predstavljaju evropske interese kadase radi o Rusiji, a Njemačka zbog svog geografskog položaja, uzima sebi za pravo da imaslobodan izbor specijalnih bilateralnih pogodnosti sa Rusijom.Nasuprot tome Velika Britanija nije geostrateški igrač. Ona ima nekoliko glavnih opcija, nema

ambicija niti vizija o evropskoj budućnosti. Ona je ambivalentna u pogledu ujedinjene Evrope,i sklona je očuvanju posebnih odnosa sa Amerikom, što je čini irelevantnom kada su u pitanjutrvenja oko prelomnih stvari koje se tiču evropske budućnosti. London se u velikoj mjeri

28



isključio iz evropske igre. Britanija odbija cilj političkog ujedinjenja, njoj više odgovara modelekonomske integracije zasnovane na slobodnoj trgovini, odgovara joj da se spoljna politika,bezbjednost i odbrana obavljaju van okvira EZ, rijetko upotrebljava svoj maksimalni uticajunutar EZ. Velika Britanija ostaje bitna za Ameriku, ona je glavni pobornik Amerike, lojalansaveznik, vitalna vojna baza i bliski partner u kritički važnim obavještajnim aktivnostima. Ona

je umirovljeni geostrateški igrač koji se uglavnom ne angažuje u velikim evropskim planovimau kojima su Francuska i Njemačka glavni činioci.

Rusija je ostala geostrateški igrač, iako je oslabljenja. Samo njeno prisustvo mnogo utiče nanove nezavisne države unutar prostranog evroazijskog prostora bivšeg SSSR-a. Ona imaambiciozne geostrateške ciljeve. Ona mora odlučiti o svom odnosu prema Americi – prijatelj iliprotivnik, njen razvoj unutarnje politike – da li će postati evropska demokratija ili ponovoevropska imperija.

Kina je veliki igrač i veoma je značajna regionalna sila i vjerovatno će imati veće aspiracije.Kina neće ostaviti pitanje Tajvana po strani, a to će uticati na američku poziciju na Dalekomistoku. Raspad SSSR-a izazvao je stvaranje niza država na zapadnim granicama Kine, premakojima kineske vođe neće biti indiferentne, a i Rusija će biti dosta pogođena aktivnijimpojavljivanjem Kine na svjetskoj sceni.

Japan je nesumnjivo glavna sila u svjetskim poslovima, a američko-japanski savez se čestoodređuje kao najvažniji američki bilateralni odnos. Japan kao jedna od najvećih ekonomskihsila u svijetu posjeduje potencijal za pokazivanje prvoklasne političke sile, ali se tako neponaša, već izbjegava svaku aspiraciju ka regionalnoj dominaciji i radije djeluje podameričkom zaštitom. Ni Japan ne voli da bude angažovan u politici azijskog kopna, kao što tone voli Velika Britanija po pitanju Evrope. Sve ovo omogućava SAD-u da igra centralnu iglavnu ulogu na Dalekom Istoku. Prema tome, Japan nije geostrateški igrač, iako imamogućnosti da to brzo postane ukoliko bi Kina i SAD promijenile svoju politiku, tj. da tosamoograničavanje Japana bude nepromijenjeno i čuvano.

Indonezija je jugoistočnoj Aziji najznačanija zemlja, ali njene sposobnosti za izražavanjeznačajnijeg uticaja su ograničene radi njene nerazvijene ekonomije, međunarodne političkeneisgurnosti, razbijenost arhipelaga. Do određene tačke Indonezija bi mogla postati značajnaprepreka kineskim aspiracijama ka jugu. To je uočila Australija koja se do nedavno plašilaindonežanskog ekspanzionizma, ali je u posljednje vrijeme počela da favorizira tješnjusaradnju u oblasti bezbjednosti. Indonezija sebe vidi kao supranika Kini i ona je polutajnanuklearna sila, a postala je to ne samo da zastraši Pakistan već i zato da bi predstavljalaprotivtežu kineskom posjedovanju nuklearnog arsenala.

Ukrajina, novi važan prostor na evroazijskoj šahovskoj tabli, pradstavlja geopolitički stožer,zato što samo njeno postojanje kao nezavisne zemlje pomaže preobražaju Rusije. Rusija bezUkrajine više nije evropska imperija, ona bez Ukrajine i dalje može da se bori za imperijalnistatus, ali bi ona tada postala pretežno azijska imperijalna država koja bi se najvjerovatnijeuvukla u sukobe sa nacionalno probuđenim stanovnicima srednje Azije koji bi se osvetničkiponašali zbog gubitka svoje novostečene teritorije, a koje bi podržavale njihove prijateljskeislamske zemlje na jugu. Kina bi se protivila restauraciji ruske dominacije nad srednjomAzijom radi svog interesa za nove nastale države. Ukoliko bi Moskva povratila kontrolu nadUkrajinom, sa njenih 52 miliona stanovnika, velikim resursima, njenom pristupu na Crnomore, Rusija bi automatski ponovo stekla potrebna sredstva da postane moćna imperijalnasila, spajajući Evropu i Aziju. Gubitak nezavisnosti Ukrajine imalo bi neposredne posljedice posrednju Evropu, što bi preobrazilo Poljsku u geopolitički stožer na istočnoj granici ujedinjeneEvrope.

Azerbejdžan, sa svojim ogromnim energetskim nalazištima, geopolitički je bitan. Ukoliko biAzerbejdžan potpao pod kontrolu Moskve, imalo bi veliki uticaj na sve zemlje koje su steklenezavisnost od Rusije. NAFTA.

Turska i Iran su angažovani u uspostavljanju izvjesnog uticaja u regionu Kaspijskog jezera isrednje Azije, koristeći se slabljenjen ruske moći. Obje ove države se sreću sa ozbiljnim

29



unutarnjim problemima i njihove sposobnosti za značajnije regionalne pomake u distribucijimoći su ograničene, a osim toga one su i suparnice, teže da jedna drugoj umanje uticaj.I Turska i Iran su primarno značajni geopolitički stožeri. Turska stabilizira region Crnog mora,kontroliše pristup u njega iz Mediterana, predstavlja kontratežu Rusiji na Kavkazu i južni jeoslonac NATO-a. Destabilizacija Turske bi najvjerovatnije izazvala još više nasilja na južnomBalkanu i uspostavljanje ruske dominacije nad novim državama Kavkaza.Iran iako dvosmislen u svom pristupu Azerbejdžanu, predstavlja stabilizirajući faktor za nove

političke razlike srednje Azije. On dominira istočnom obalom Perzijskog zaljeva, dok njegovanezavisnost, djeluje kao prepreka bilo kakvoj dugotrajnoj ruskoj prijetnji američkim intresimau regionu Perzijskog zaljeva.

Južna Koreja je dalekoistočni geopolitički stožer. Njene tijesne veze sa SAD-om omogućavajuAmerici da zaštiti Japan bez nekog velikog američkog prisustva unutar samog Japana, te datako odvrati Japan od ideje da postane nezavisna i snažna vojna sila. Bilo kakva promjenastatusa Južne Koreje – ujedinjenje ili prebacivanje u sve širu kinesku sferu uticaja, izazvala bidramatičnu promjenu američke uloge na Dalekom istoku, mijenjajući i ulogu Japana.Ekonomska moć Južne Koreje koja je u porastu, čini je interesantnijim poljem zbog nje same,te za kontrolu ovog polja postaje sve vrijednija.

U geostrateške igrače i geopolitički stožer još se mogu uključiti vremenom Tajvan ili Tajland,ili Pakistan ili Uzbekistan ili Kazahtan, mada u ovom trenutku to ni jedna ne želi. Izuzetak jepitanje Tajvana – ukoliko bi Kina upotrijebila silu za osvajanje ostrva, u uspješnom izazivanjuSAD-a, te time dovela u pitanje opšti politički kredibilitet Amerike na Dalekom istoku.

Identifikacija centralnih igrača i ključnih stožera pomaže u utvrđivanju dilema američke velikepolitike i predviđanju potencijalnih velikih izazova na evroazijskom superkontinentu.SAD su uvijek izražavale svoju odanost ideji ujedinjene Evrope, kako bi Evropa bila dovoljnomoćna da podijeli sa Amerikom odgovornosti i teret globalnog vođstva, ali u praksi SAD subile mnogo manje određene i mnogo manje odlučne.Ukoliko bi došlo do istinskog ujedinjenja Evrope uz konstruktivnu podršku Amerike, zahtjevalobi značajne promjene u strukturi i procesima NATO saveza, glavne veze između Amerike iEvrope, a NATO predstavlja osnovnu za politički bitno američko vojno prisustvo u Evropi.

Osnosi Amerika – Rusija: hoće li Rusija biti demokratska, okrenuti se ujedinjenoj Evropi, ili ćei dalje težiti da bude sila, protivteža Americi, do koje mjere treba Rusiji ekonomska pomoć, ido koje mjere treba pomagati u jačanju odbrane i konsolidaciji novonastalih država.

Ranjivost tursko-iranskog stožera: Karta od Krima u Crnom moru, duž nove ruske granice svedo kineske provincije Ksindžijang, pa dole ka Indijskom okeanu i onda zapadno do Crnogmora, na sjever ka istočnom Mediteranu i nazad do Krima, ima cca 25 država od kojih sugotovo sve etnički kao i vjerski heterogene i praktično nijedna od njih nije politički stabilna.Neke su u procesu gradnje nuklarnog oružja.Ovaj ogromni region, razdiran mržnjom i okružen moćnim susjedima, najvjerovatnije ćepostati glavni prostor, kako za ratove među nacionalnim državama, tako i najvjerovatnije zaodržavanje etničkog i vjerskog nasilja.Kako će Indija reagovati, hoće li nametnuti svoju volju Pakistanu, od toga uveliko ovisi obimmogućih sukoba u regionu. Napetosti između Turske i Irana zaoštit će se što odmah umanjujestabilnost regiona.Geostrateško pitanje od ključnog značaja postavlja se pojavom Kine kao velike sile. Najboljebi bilo kada bi se Kina kooptirala kao demokratska država sa slobodnim tržištem u širi azijskiregionalni okvir saradnje, a šta ako se ne demokratizuje a nastavi da jača kao ekonomska ivojna sila. Kina se može pojaviti bez obzira na želje i račune njenih susjeda, a sprječavanje dase to desi izazvalo bi sukobe sa Kinom, a ovi sukobi mogli bi zategnuti ondose između Amerikei Japana. Usklađivanje odnosa s Kinom imalo bi svoju cijenu. Ne samo deklarativno prihvatitida je Kina regionalna sile. Pitanje Južne Koreje bi se nametnulo kao sljedeće, jer bilo kakavpokret ka ponovnom ujedinjenju Koreje promjenio bi osnovu trajnog američkog prisustva u

Južnoj Koreji, može izazvati da ne ostane pod američkom vojnom zaštitom, a to bi bila pravacijena koju bi Kina tražila. Što sve znači da je američko sređivanje odnosa sa Kinom

30



neizbježno iz razloga što bi imalo neposredne posljedice po stabilnost američko-japansko-korejskih bezbjednosnih odnosa.

SAD bi trebale da se odrede prema regionalnim koalicijama koje pokušavaju da je izguraju izEvroazije, a time i dovedu u pitanje status Amerike kao globalne sile.Potencijalno najopasniji scenario bi bila velika koalicija Kine - Rusije i možda Irana, jednaantihegemonistička koalicija koja ne bi bila napravljena na osnovu ideologije već zbog

zajedničke muke. Ona bi po obimu i veličini podsjećala na raniji izazov kinesko-sovjetskogbloka, mada bi ovaj put Kina bila lider, a Rusija sljedbenik.Sprječavanje ove koalicije zahtjevalo bi pokazivanje američke geostrateške vještine nazapadnim, istočnim i južnim evroazijskim parametrima simultano.

Geografski ograničenija ali potencijalno konsekventnija prijetnja bila bi uspostavljanjekinesko-japanske osovine. Ovdje bi se ujedinile sile dva izuzetno produktivna naroda, a moglabi da se eksploatiše neka vrsta azijantizma kao ujedinjavajuće antiameričke doktrine.Malo je vjerovatna, ali se ne smije isključiti, veliko prestrojavanje u Evropi, tako da se napravineki tajni njemačko-ruski sporazum ili francusko-ruska atlanta. Mogu se javiti samo ondaukoliko dođe do popunog zastoja u evropskom ujedinjenju i ako bi se odnosi između Evrope iAmerike vidno pogoršali, pa čak se može zamisliti evropsko-rusko usaglašavanje oko

protjerivanja Amerike sa kontinenta.Američki primat će doživjeti određene udare na evroazijskom kontinentu, a možda isporadična nasilja. Američki primat je potencijalno ranjiv zbog novih izazova, ili regionalnihboraca ili novih konstelacija. Sadašnji globalni sistem kojim dominira Amerika u okviru kojeg«prijetnja ratom je van igre», najvjerovatnije će biti stabilan samo u onim dijelovima svijeta ukojima se američki primat, vođen dugoročnom geostrategijom, zasniva na kompatibilnim isrodnim sociopolitičkim sistemima, povezanih pomoću multilateralnih okvira u kojima dominiraAmerika.

Documents

GEOPOLITIKA-skripta(3)