HEINRICH RENNER, DURCH BOSNIEN UND HERCEGOWINA KREUZ UND QUER

UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET U SARAJEVU

ODSJEK ZA HISTORIJU

HEINRICH RENNER, DURCH BOSNIEN UND HERCEGOWINA KREUZ UND

QUER

WIEN-BERLIN, 1896.

(IZBORNI PREDMET – ESEJ )

Sarajevo, 2013.

DURCH BOSNIEN UND HERCEGOWINA KREUZ UND QUER

SADRŽAJ

1. SADRŽAJ ........................................................................................................ 2

2. UVOD ............................................................................................................... 3

3. BISER BOSNE – ILIDŽA .............................................................................. 4

4. HISTORIJSKA POZADINA RENNEROVOG PUTOPISA ...................... 6

5. ZAKLJUČAK .................................................................................................. 8

6. LITERATURA ................................................................................................. 9

2


UVOD

U ovom pismenom radu ćemo predstaviti putopis Heinricha Rennera, pod nazivom

„Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko“. Renner je bio putopisac, ali prvenstveno

austrijski činovnik, koji je na ove prostore došao sa dobro plaćenim zadatkom u službi

režima, te je taj posao obavio na profesionalan i korektan način. On nije bio naučnik, a još

manje školovani historičar, međutim njegov putopis je imao i historijsku pozadinu koju ćemo

predstaviti u ovom radu.

Renner je bio fasciniran prirodnim ljepotama Bosne, a u svom putopisu je obratio

pažnju na dva najljepša predjela Sarajevskog polja. To su bili grad Sarajevo, koji je bio

izgrađen od strane Turaka (Osmanlija ), te Ilidža, koju Renner naziva biserom Bosne.

Zadatak ovog rada je da se predstave podaci i detalji, koje je ovaj putopisac dao o biseru

Bosne, odnosno o Ilidži.

Renner je uspio da prenese sliku i izgled tadašnjih dijelova Ilidže, te da da podatke o

prostoru koji obuhvata Ilidža spominjući sela kao što su Butmir i Hrasnica. Putopis spominje

prirodna bogatstva ovog naselja, koje se manifestovalo u vidu prirodnih izvora, koji su služili

za veliki broj kupatila izgrađenih na više lokacija na Ilidži. U nastavku ovog rada ćemo na

osnovu podataka koje nam je dao Renner, stvoriti sliku Ilidže i njene okoline.

3


BISER BOSNE – ILIDŽA

Ilidža je bila naselje smješteno u Sarajevskom polju, koje je bilo poznato po svom

prirodnom bogatstvu, odnosno po raznim termalnim vrelima, koji su imali ljekovitu i

terapijsku svrhu. Ovim svojim prirodnim bogatstvima je privlačila velikih broj, kako

domaćih, tako i stranih posjetilaca. Kupališne sezone su trajale od 15. maja do 15. septembra,

ali se znalo dogoditi da se ta sezona produži, ovisno o vremenu i broju zainteresiranih

posjetitelja. Postojala su dva načina kako da posjetitelji dođu i posjete Ilidžu, a to su bili

vožnja kolima, koja je trajala sat vremena od Sarajeva do Ilidže i petnaestominutna vožnja

željeznicom.

Voz je prelazio mostom preko Željeznice i dolazio do kolodvora na samoj Ilidži.

Banju na Ilidži je izgradio državni ministar finansija Kallay, ali vrelo u ovoj banji su

poznavali još i stari Rimljani, koji su prvi tu napravili kupalište. Dolaskom Osmanlija na

prostor Bosne, dolazi do veće upotrebe ovog ljekovitog vrela. Međutim, njihova upotreba i

izgradnja je bila dosta primitivna, jer su izgrađivali i dizali neudobne hanove.

Nakon dolaska Austrougara 1878. Godine na ove prostore, Ilidža je postepeno počela

da se izgrađuje i uređuje. Putopisac Renner je naveo da je, nakon što je vlada završila

izgradnju zgrada na vrelima, ovo kupalište s pravom moglo da se usporedi sa evropskim

kupalištima. Ilidža je bila smještena ispod 1.248 metara visokog šumovitog Igmana, u

središtu lijepog parka na obali Željeznice. Iz parka je išla promenada dužine 3,5 kilometra, s

drvoredom za vožnju i jahanje na Vrelu Bosne u podnožju Igmana. Sama vrela Bosne su bila

bogata sa tridesetak manjih vrela, koja su se slijevala u jednu jaku rijeku.

Na kraju ceste se nalazio toranj za razgledanje, a sa Ilidže se moglo jeftino voziti

omnibusom do ovih vrela. Na Sarajevskom polju s lijeve strane leži poljoprivredna stanica

Ilidža, koja je poznatija kao Butmir. Ovo mjesto je na svijetu poznato zbog tamošnjih

neolitskih nalaza, koji su opširnije opisani u Glasniku Zemaljskog muzeja. Poljoprivredna

stanica na Butmiru se sastojala iz par kuća. Postojale su dvije staje s ambarima i čardacima,

mljekara s hladnjačom i parnim kotlom, aparatima za sušenje krme, rezervama za vodu i sl.

Na Butmir se razvijalo vrtlarstvo, a bila je izgrađena vrtlarska kuća, rasadniki uređaj

za orošavanje vrtova s povrćem. Na Ilidži se pojavljuju novi znakovi napretka, a to su bile

narodna škola i kuća za učitelje i učiteljice, koje su bile u stilu renesanse.

4


Školska zgrada se sastojala iz posebnog dijela za djevojčice i za dječake, te je ujedno i

bila opremljena sa sobama za djecu koja nisu sa Ilidže. Ovu interkonfesionalnu školu je

pohađalo preko stotinu djece. Pored Butmira, tu je bilo i jedno muslimansko selo Hrasnica,

koje je također imalo svoje vrelo na brdskim obroncima. Ovo mjesto je bilo pogodno i za lov,

zbog velikog broja divljači na Igmanu.

Novo vrelo na Ilidži se počelo kopati 1893. godine, iz kojeg je izbijao snažan izvor,

koji je u 24 sata davao 13.800 hektolitara ljekovite vode. Ova voda je imala temperaturu od

58 stepeni i po profesoru dr. Ludwigu iz Beča bila je bogata obiljem Glauberove soli, hlorida,

kalcija bikarbona i slobodne ugljične kiseline, te je zbog toga bila dobra i za unutrašnju i za

vanjsku primjenu. Radi velike topline ova voda se rashlađivala u dva velika bazena za tu

svrhu, pa se tek onda puštala u u potrebu.

Na Ilidži su bile dvije banje za kupanje: stara sa četrnaest modernih kabina, te nova

banja koja je otvorena 1.septembra 1893. godine, koja ima srednju zgradu s dva simetrična

krila, po jedan zajednički bazen i četrnaest pojedinačnih kada. Naravno, žene su bile uvijek

odvojene od muškaraca. Liječenje se obavljalo u vidu hladne i tople kupke u posebnim

kupalištima, a pored toga se liječenje vršilo i masažom.

Postojala su tri velika hotela: „Austrija“, „Hungaria“ i „Bosna“ sa 106 soba za strance

sa elegantnim gostionicama, koje su imale terase s pogledom na šetalište. Nedjeljom su na

Ilidži se održavale konjske trke za koje je vlada davala velike nagrade. Osim trka su se

priređivala i međunarodna pucanja na golubove, te lov s obučenim sokolovima. Veliki

doprinos izgradnji kupališta je dala i supruga ministra Kallaya, koja je svojim umiljatim

pristupom uspjela da izmami muslimanske žene iz zatvorenosti.

Ilidža je bila poznata i po jeftinoći, kako hotela i banja, tako i gotovih prehrambenih i

poljoprivrednih proizvoda. Putovanje u Sarajevo je jako jeftino, a za devet sati željezničke

vožnje dolazi se do Ivan-planine u Mostaru i u krvavu i romantičnu Hercegovinu.

5


HISTORIJSKA POZADINA RENNEROVOG PUTOPISA

Ilidža je po kontinuitetu života i gradnje predstavljala najstarije današnje naselje u

srednjoj Bosni. Ljekovita vrela su koristila u rimsko doba za izgradnju naselja, kolonija i

municipija rimskih legionara sa vilama, ali se spominje i jedna zgrada kao lječilište. U ovo

vrijeme Ilidža je imala latinski naziv, koji je bio karakterističan za to vrijeme, a nazivala se

Aquae S (Banja S ). Kao dokaz ovih činjenica nalazimo bogati arheološki materijal, koji je

sačuvan iz rimskog perioda.

U srednjem vijeku ovo naselje odnosno mjesto, koje se nalazilo na području današnje

Ilidže, se zvalo Lužani. U osmanskom periodu je Ilidža dobila naziv koji i danas nosi, a u

potpunosti odgovara imenu Toplica. Tačnije, prilikom dolaska Osmanlija na naše prostore su

se zadržali i nazivi Lužani, kao i Ilidža. Vremenom su Lužani postali zasebno mjesto, kod

Ilidže. Upravo su Osmanlije obraćale pažnju na svoje zdravlje, te su držali do termalnih vrela

radi njihove ljekovitosti.

Moglo bi se zaključiti da je Ilidža u osmanskom periodu bila jedan oblik karavan-

saraja, koji je bio karakterističan za ovaj vremenski period. Karavan-saraji su bili jedna vrsta

prenoćišta, koji su izgrađivani u doba Osmanlija, a sve sa ciljem da se putnici i trgovci negdje

sklone i odspavaju. Karavan-saraji su bili vakufsko zemljište, koje je moglo da se uživa

besplatno.

U austrougarskom periodu Ilidža je zadobila novi izgled i nove građevine. Proširene

su i modernizirane kupke, te su se izgradili hoteli za posjetitelje. Bila su tri izgrađena hotela:

„Hungaria“, „Austrija“ i „Bosna“. Tu su još izgrađene i neke manje zgrade, te mala i velika

aleja, a također je uređen ilidžanski park. Dana 25.maja 1890. godine Ilidža je spojena sa

Sarajevom i prugom, a 28.juna 1892. godine pušten je u promet i poseban krak pruge, koji je

direktno vodio do Banja.

Ovi podaci govore o različitim periodima i fazama razvoja Ilidže, kao naselja koje je

za jedan veći vremenski period prešlo iz malog mjesta u evropski poznato lječilište i termalnu

banju. Slobodno se može reći da su Austrougari najvećim dijelom zaslužni za izgradnju i

razvoj Ilidže.

6


Slika 1. Hoteli na Ilidži

Slika 2. Vrelo Bosne

7


ZAKLJUČAK

Putujući teritorijom Bosne i Hercegovine Renner je u mnogo primjera naveo kako se

osjeća ostatak prošlosti u mjestima koje je posjetio. Kada je u pitanju Ilidža, putopisac je

dosta koncizno izložio podatke do kojih je došao za svo to vrijeme boravka u ovom

termalnom i ljekovitom mjestu. Po dolasku u Bosni tačno je znao koji je njegov zadatak, te se

predano posvetio svom radu, koji se i danas koristi u raznim literaturama kako bi se dala neka

opća slika izgradnje Ilidže u to doba.

U svom putopisu je dao potpuni uvid u materijalnu kulturu tog vremena, te je upravo

za Butmir spominjao kako je to jedan od najpoznatijih arheoloških nalazišta u Evropi.

Rennerovi opisi mjesta i događaja su dosta šturi i neprecizni, međutim sam spomen određenih

mjesta i materijalne kulture je dovoljan da se ovaj putopis ocijeni kao historijski značajan

izvor, koji može poslužiti u otkrivanju nekih bitnih činjenica.

Ilidžu je nazvao biserom Bosne, smatravši je neispitanim i dovoljno neistraženim

područjem Bosne, koji krije mnoge ljepote. Ta netaknuta priroda je bila na najbolji mogući

način iskorištena da se Ilidža izgradi do tog nivoa, da je sam putopisac smatra mjestom

dostojnim velikih evropskih gradova.

Sa sigurnošću se može reći da je putopisac odgovorio na zadatak, koji mu je

postavljen, tačnije koji je sam sebi postavio. Smatra se da je došao u Bosnu sa zadatkom,

ispunio je taj zadatak i napustio to mjesto u potrazi za novim materijalom za istaživanje i

pisanje.

8


LITERATURA

1. Bejtić, Alija: Ulice i trgovi Sarajeva, topografija, geneza i toponimija, Muzej

grada Sarajeva, Sarajevo, 1973.;

2. Ćošković, Pejo: Bosansko srednjovjekovlje u putopisu Heinricha Rennera,

Zbornik radova Bosna i Hercegovina u okviru Austro-Ugarske 1878-1918.,

Sarajevo, 2011.;

3. Heinrich, Renner: Herceg-Bosnom uzduž i poprijeko, Putovanja Heinricha

Rennera, Preveo: Isa Velikanović, Naklada hrvatske dioničke tiskare, Mitrovica,

1900.

9

Documents

HEINRICH RENNER, DURCH BOSNIEN UND HERCEGOWINA KREUZ UND QUER