Hrvatska umjetnost 20.st. – drugi dioPEDESETE

umjetnost se događa gotovo isključivo u Zagrebu - izložbe, kritike, polemike, rasprave, predavanja, osporavanja; sve avangardne likovne pojave zauzimaju istaknuto mjesto u tisku i na radiju, te obuhvaćaju najšire slojeve građana;riječ je bila o slamanju državno-partijskog socijalističkog realizma i uklapanju u tijekove zapadnoevropske moderne tradicije i suvremene apstraktne kapitalističke umjetnosti;

revolucija je buknula izložbom skupine Exat 51;

EXAT 51 (1951-1956)

grupa umjetnika i arhitekata (kratica za Eksperimentalni atelje), djelovala u prvoj polovini pedesetih godina u tada dominantnoj klimi socijalističkog realizma; članovi:

arhitekti BERNARDO BERNARDI,ZDRAVKO BREGOVAC,ZVONIMIR RADIĆ,BOŽIDAR RAŠICA,VJENCESLAV RICHTER,VLADIMIR ZARAHOVIĆ i

slikari VLADO KRISTL,IVAN PICELJ,ALEKSANDAR SRNEC;

programski su se zalagali za legitimnost apstraktne umjetnosti, za jednaku vrijednost "čiste" i "primijenjene" umjetnosti, odnosno za sintezu svih likovnih umjetnosti - sama ideja preuzeta iz nasljeđaruske konstruktivističke avangarde i iskustva Bauhausa;

za cilj se postavljala organska integracija različitih oblika umjetnosti koji bi bili u vezi s razvojem društva i njegovim potrebama - u tom duhu grupa Exat nastojala je da se umjetnici uključe u oblikovanje neposredne predmetne i prostorne okoline, a prednost je dana eksperimentalnom i kreativnom pristupu radu;

svoj program grupa je objavila na godišnjem plenumu ULUPUH-a u Zagrebu 1951. godine i potaknula brojne napade zagovornika "tradicionalne" umjetnosti;

slijedila je vrlo dobro posjećena izložba slikarskih radova članova grupe u stanu Ivana Picelja 1952. godine , a iste godine Picelj, Rašica i Srnec sudjeluju na izložbi VII. Salon des Realites Nouvelles u Parizu- to je bio prvi izvaninstitucionalni nastup hrvatskih umjetnika na jednoj međunarodnoj izložbi u inozemstvu nakon rata;

1953. prva javna izložba (Kristl, Picelj, Rašica, Srnec) u Društvu arhitekata Hrvatske na kojoj je pročitan drugi manifest grupe, koji je zapravo bio odgovor onima koji su grupu napadali;

to je bila prva organizirana manifestacija naše apstrakcije ;isključivanje referencija na predmetni svijet, zalaganje za bezuvjetnu apstrakciju, relativiziranjeznačenja slikarstva i artikulirana svijest o potrebi povezivanja slikarstva s arhitekturom i skulpturom – to su bile bitne inovacije s te izložbe;

iste godine izložba se održala u Beogradu, a pojedini članovi sudjeluju na Salonu u Rijeci 1954. i 1956.;

slikari Exata nastupili su na izložbi suvremene jugoslavenske umjetnosti u povodu kongresa AICA u Dubrovniku, a izložba Picelja i Srneca u Beogradu u Galeriji ULUS-a smatra se posljednjim organiziranim nastupom članova grupe;

EXAT 51 imao je veliki udio u pokretanju I. zagrebačkog triennala primijenjenih umjetnosti te osnivanju Studija zaindustrijsko oblikovanje 1955. godine;iz tih bitnih promjena s početka pedesetih godina proizlazi i osnivanje Gradske galerije suvremene umjetnosti (sada muzeja) 1954. godine ;

ideologija grupe:- društvena angažiranost (borba protiv preživjelih shvaćanja)- zalaganje za legitimnost apstraktne umjetnosti - jedinstvo čiste i primijenjene umjetnosti - ukidanje tradicionalne uloge umjetnika (proširenje prostora umjetničke slobode - jedino eksp. rad vodi do kreativnosti)- zalaganje za suvremene vizualne komunikacije;---ali Exat nije ostvario nijedan svoj sintezni projekt zbog duhovne i materijalne realnosti poslijeratne Jugoslavije;

apstrakcija koju su oni zagovarali bila je najradikalniji iskorak u osvajanju slobode, zato što se u najvećoj mjeri razlikovala od svega dotad poznatog;umjetnici exata nisu do svojih prvih apstraktnih slika dolazili postupno: jednim potezom oslobodili su se svake referencije na predmetni svijet;prvi puta se nudila sasvim originalna opcija: slika se više nije shvaćala kao prizor, kao scena, već kao objekt u svojoj fizičkoj pojavnosti; to će biti najuočljivije kod Srneca;

IVAN PICELJ (1924-2011)

racionalna gradnja slike; nema slučajnosti;u prvom planu uvijek je forma (boje su utišane); dominacija crne i bijele;spontana geometrija; nije sklon organskim sklopovima; umjereni automatizam;

‘Kompozicija 54’, 1956. - izveo je tada najradikalnije ‘minimalno’ platno u hrvatskom slikarstvu do 1961. radi geometrijske apstraktne slike (Exat)1961. - godina promjene (Nove tendencije) – jedan od utemeljitelja Novih tendencija;od 1961. radi reljefe u drvu (‘Površine’) po načelu serije/niza strukturalnih jedinica - ti reljefi su samostalni

plastični objekti - odabrane elemente forme slaže u globalne forme po principu permutacione igre;bavi se i grafičkim dizajnom;objavio je 4 mape grafika, skulpture, reljefe u drvu, objekte u metalu; "Kompozicija XL-1" jedno je od najznačajnijih djela iz razdoblja njegova djelovanja na području slikarstva strogo organiziranih geometrijskih planova;

VLADO KRISTL (1923-2004)

1943. napušta ALU i odlazi u partizane, radi za Agitprop;1950. prvi boravak u Parizu; sudjeluje u raspravama u stanu Ivana Picelja u kojima se stvaraju teorijske pretpostavkeza Exat;1953. izlaže s Exatom, a nakon sudjelovanja na riječkom Salonu 54, odlazi u Čile (otac mu je bio trgovac vinom);1959. nakon povratka u Zagreb postaje crtač animiranog filma ‘Krađa dragulja’; u Praškoj postavlja izložbu ’12 pozitiva i negativa’;1960. radi animirani film ‘Šagrenska koža’, 1961. ‘Don Kihot’;1962. izlaže ‘Varijante i varijable’, snima kratkometražni film ‘General i stvarni čovjek’ koji ne uspijeva proći partijskucenzuru i zbog toga napušta Hrvatsku;jedan od pionira geometrijske asptrakcije i jedan od prvaka Zagrebačke škole crtanog filma;najbliži Picelju po strogosti organizacije geometrijskih planova;vrlo male i vrlo velike slike;

‘Prije egzila 1943-1962.’, izložba, veljača 2007. Umj. paviljon

osobine njegova radikalizma i izrazite individualnosti došle su do izražaja posebno u njegovim slikama s kraja 50-tih u seriji bijelih i crnih monokroma;približava se slici kao objektu brisanjem i isključivanjem boje sa slikanog polja; serijom monokromnih djela ‘Pozitiva’ i ‘Negativa’ iz 1958. i 1959. maksimalno će sliku približiti tautologiji; slika je samo predmet lišen svake iluzije;

rani crtani film ‘Don Kihot’, 1961. – njegovo najslavnije djelo;

beskompromisno stajalište prema totalitarnom režimu bila je njegova moralna konstanta;

u Njemačku se preselio nakon što je zabranjen njegov animirani film iz 1962. ‘General i stvarni čovjek’;

ALEKSANDAR SRNEC (1924-2010)

najplodniji i najraznolikiji; lirizam; utjecaj Miroa i Moholy-Nagyja;1953. konstruira prve kinetičke objekte: ‘Prostorni modulator’

serija crteža i slika koje nastaju od 1950-1953., a koje se mogu razumjeti kao uvodna elaboracija za djelo‘Prostorni modulator’, 1953. u kojemu je prvi put razbijena opna prostora kao iluzije te je realan prostor uključen u korpus djela; slika je tu u punom smislu postala objekt;

1956. započinje eksperimente s pokretnim skulpturama i reljefima;

od 1962. posvećuje se lumino-kinetičkim istraživanjima (’Luminoplastika I’), a od 1968. problematici cjelovitog ambijenta;

1974-77. ponovo radi kinetičke skulpture u visoko poliranim kovinama;

BOŽIDAR RAŠICA (1912-1992)

prijelaz u čistu apstrakciju, uz zadržavanje određenih lirskih značajki; blago nijansiranje, blage linije, mrlje;u arhitektonsko-urbanističkoj djelatnosti ističu se: škola u Mesićevoj (1953), stambena zgrada u Vukovarskoj (1953), dvije stambene zgrade na Savskoj (1954), poslovni objekt Jadran-filma (1956), paviljoni Mašinogradnje (1956) i Njemačke (1964) na Velesajmu;povratak figuraciji početkom 70-tih;

struju bliskiju organskoj apstrakciji zastupao je EDO MURTIĆ;

izazvao je pravu uzbunu svojom izložbom ‘Dojmovi iz Amerike’ 1951. - izuzetno dinamične slike, jarkih boja, na rubu apstrakcije;

uskoro uspijeva apstraktnim zidnim slikama prodrijeti i u javne prostore: prva apstraktna zidna slika osvanula je 1953. u Kazališnoj kavani;

zajedno s Vojinom Bakićem oprema apstraktnim freskama kavanu Neboder na početku Ilice;zatim radi zidnu sliku (asocijacija na razbijanje atoma) 1954. u Institutu Ruđer Bošković – jedina očuvana;

EDO MURTIĆ (1921-2005)

predapstraktno, figurativno razdoblje; u početku slika interijere, portrete, mrtve prirode na tragu kolorističkog intimizma;

krenuo od visoke kulture kolorizma s kraja četvrtog desetljeća sinkronizirajući je s prirodom svog ekstrovertnog temperamenta, oslobađanja unutarnjeg impulsa do njegove potpune eksteriorizacije, izvedene smjelošću ruke, boje i tehnike;

1937-41. bavi se kazališnim plakatom, scenografijom i ilustracijom;1944. sa Z. Pricom tiska litografije za poemu Jama;1944-51. slika mediteranske motive na tragu postimpresionističkog kolorizma;1951. otišao u Ameriku gdje se susreće s aktualnim tendencijama apstraktnog ekspresionizma;gestualni impresionizam kasnih 40-tih i ranih 50-tih: iskra pobune spram tradicionalnih tehnika i samog pojma slike:

‘Doživljaj Amerike’, 1951-53. – razvodnjeno, sasvim površno shvaćeno gestualno slikarstvo (Maković)

‘Sluh mora’, 1953-54.

s ova dva ciklusa uzdigao je svoje slikarstvo na liniju evropske scene prihvaćajući rezultate koje je širila nova pariška škola; isto tako prihvatit će slobodnu geometrijsku strukturaciju apstrahiranog motiva i plohe slike istražujući istodobno bogatstvo boje u mediju punih pasta;

freske u Ritz-baru, dekorativne kompozicije na Glavnom kolodvoru i u Institutu Ruđer Bošković (1953-54);‘Opatijski ciklus’, 1954-56.‘Otoci sna’, 1956-60.

lirska apstrakcija - ovim ciklusima mobilizira fantaziju kao katalizator transpozicije vidljivog; taj će se akvarijski svijet početkom 60-tih rastvoriti u čistim apstraktnim intenzitetima boje i geste; našao se na raskršću gdje su se doticale estetike materije boje, širokih namaza kistom i dinamičnih procesa slikanja;

njegovo slikarstvo sastavljeno je od niza pozitiviteta: kategorije brzine, rizika, improvizacije, podviga, odvažnosti, egzaltacije;

dijalektičkom krugu svojih poetičnih obrazaca ubrzo je pridružio i elemente kaligrafije Mathieuova tipa raspoređujući sve zajedno po zahtjevima neke zamišljene geometrijske podloge;od 1964. umnoženost tehnika i prosedea, slojevitost čina slikanja prolazi fazu redukcije i kristalizacije, pojašnjenja slikarskih stavova u smislu čiste boje i čiste geste; platnima se povećava format;60-tih dekoracije u javnim prostorima i objektima;početkom 70-tih: bogatstvo kolorita;ostvario je lirsko-epski optimistično slikarstvo u kojem nema egzistencijalne i mitske dubine, ali ima nevjerojatno smjele, neopterećene, ničim omeđene i usitnjene vizure;

osoban, organski i postupan originalni put od realizma do redukcije na rubu apstrakcije ili apstrakcije same, prošli su brojni slikari pedesetih:

pejzažisti

FRANO ŠIMUNOVIĆ (1908-1995)

studira u klasi Ljube Babića; 1934-35. provodi u Španjolskoj;do 1955. slikarstvo mu je raznoliko: utjecaji Lj. Babića i njegovih uzora Van Gogha, Goye...u Španjolskoj nastaje niz skica i crteža; oni čine temelj jednoj liniji njegova opusa koja će preko figuralnih kompozicija u ulju završiti velikom slikom poslijeratnog razdoblja: ‘Partizanska kolona’, 1948.;druga linija razvoja vodi preko pejzaža – poetski realizam;

zrelo doba – pedesete; jedinstveni pejzaž dalmatinske zagore koji će već tada, a od početka 60-tih u potpunosti postati jedinom temom i motivom;

kadar postupno osvaja sve veće dijelove horizonta, sve do uskog pojasa neba; teška i šutljiva masa krajolika mirno je nošena ritmom trokuta i trapeza kamenih međaša;ekspresija je postignuta samom organizacijom slike; kad nestane horizonta

pojačava se apstraktni ritam > enformel;slikarstvo apsolutnog pejzaža;

prikazujući pejzaž približio se enformelu, baš kao i Petlevski;i njih dvojica reducirali su motiv na fragment površine tla; sliku su oslobodili svake iluzije trodimenzionalnosti i sveli je u konačnici na čistu plohu;istiskujući liniju horizonta na krajnje modificiranim pejzažima ti su slikari tlo poistovjetili s površinom slike (Šimunović, Murtić, Gliha, Petlevski); istodobno se motiv gubio u masi boje;

OTON GLIHA (1914-1999)

diplomirao u Zagrebu 1937.; Pariz 1938-39.;često radi u Omišlju - pejzaži i gromače;u ranom razdoblju: portreti i mrtve prirode prigušenih boja, radi ciklus figurativnih kompozicija:‘Trebinjska brigada’, 1947.;

1946-56. realistički pejzaži, ‘Jurandvor’, 1954. u portretima sažima oblike i svodi ih na bitne značajke: ‘Portret Tadijanovića’, 1951., ‘Autoportret’, 1953.u ranijim mrtvim prirodama materija se zgušnjava gotovo do reljefnosti: ‘Smokve na listu’, 1953.

1954. nastaje slika‘Primorje’ - kao prvo djelo u velikom ciklusu Gromače’: aktiviranje čitave površine, prostor sveden na plohu, rješenja koja su paralelna s enformelističkim shvaćanjem površine, ne gubeći vezu s domaćim krajolikom;

poslije 1965. njegovo slikarstvo se sve više odvaja od krčke podloge, a potezi su apstraktni znakovi na platnu;

radi zastor za HNK u Rijeci;

nikada se nije u cjelosti niti oslobodio pejzaža, slikajući ga i crtajući u stotinama varijacija; riječ je o karakterističnom kamenom suhozidu, gromačama, koje se isteže otokom Krkom dajući mu osobitukonfiguraciju;

oko 1960. Gliha će ući u čistu magmu boje te gustim i silovitim namazima afirmirati prepoznatljivu gestu upisanu u materiju;

sažimanjem oblika polja i suhozidnih kamenih ograda na Krku - Krčke gromače, 1957. - Gliha je stvoriogotovo apstraktnu mrežu oblika, u kojoj je zadržao osobine krajolika, a Šimunović je sličnim postupkomstvorio ekspresivan dojam krajolika dalmatinske zagore s reduciranim oblicima polja i kamenih međa -gotovo apstraktnima, ali ispunjenima ekspresivnim bojama;

ORDAN PETLEVSKI (1930-1996)

izrazito intimne i meditativne prirode, teži ispražnjenju psihičkih i emotivnih opterećenja i napetosti;njegov je rad suprotan automatizmu, slika nastaje kao polagano grafičko tkanje u samoj materiji boje – mnoštvo biomorfnih organizama zaustavljeno u trenutku;

‘Zemljani tonovi’, ‘Cvjetanje’, Organska forma’;

pojava Zagreb pedesetih - sveobuhvatne promjene na širokm planu likovnosti; utemeljena je Akademija primijenjenih umjetnosti koja traje samo 10 godina (1949-1959), jer ju je ukinula socijalistička birokracija;tih godina pojavljuje se i avangardni animirani film (poslije ‘Zagrebačka škola crtanog filma’) u kojem sudjeluju sudionici ExataKRISTL iSR NE C (Kristlovi ‘Don Kihot’ i ‘Šagrenska koža’, 1960. i Srnecov ‘Čovjek i njegova sjena’1961.), a u stvaranju pojma Zagrebačke škole sudjeluju diplomci Akademije primijenjenih: Z. BOUREK, Z. LONČARIĆ, M. PEJAKOVIĆ, P. ŠTALTER; ubrzo stiže i najveće svjetsko priznanje: Oskar za animirani film ‘Surogat’, 1960. D. VUKOTIĆA, jedini ikad dodijeljen hrvatskom filmu;

FANTASTIČNO SLIKARSTVO > POSTNADREALIZAM1952-55. > 1960.

fantastično slikarstvo se u svijetu pojavljuje nakon 1945.;

posljedica evropske konstante - nadrealizma 1924-30., koristeći se iskustvom snoviđenja, tajanstvenih metafizičara, provokacijama dadaista i otkrićima psihoanalitičara;

postnadrealizam otkriva neočekivane poetske prizore koje ostvaruje klasičnim slikarskim postupkom;

1952. se pojavljuje fantastična umjetnost kod nas - u Zagrebu je 24. 1. 1952. otvorena izložba crteža A. Motike; crteže naziva ‘arhajski nadrealizam’; prodori u podsvjesno, pri čemu nastaju asocijacije prožete erotizmom;

automatizam poteza u mediju crteža;

ANTUN MOTIKA (1902-1992)

studira kiparstvo i slikarstvo; 1929. boravi u Mostaru, 1930. u Parizu;

slikao interijere, mrtve prirode, vrtove, djevojčice, ženske aktove impulsom trenutka, al prima;demate rija lizira o vidljivo do bijelih rastakanja u svjetlost i prostor;

najčišći reprezentant intimističkog slikarstva, karakteristične slikarske pojave 30-tih;

i poslije rata nastavlja u toj atmosferi pa se čini da nema napretka;eterični lirik;

ipak, za rata stvara seriju kolaža u duhu sintetičkog kubizma, 50-tih crta metamorfoze plodova koje imenuje arhaičnim nadrealizmom, 1952., nastaju radovi na papiru u tehnici dekalkomanije, pa očađeni papiri i frotaži, luminoeksperimenti;

nedvodmislene nadrealističke reference; neispunjena mjesta na slikanoj površini nisu prazna već ispunjena prazninom, a te praznine ulaze u karakteristiku Motikine forme (Bašičević);

MILJENKO STANČIĆ (1926-1977)

slikar varaždinskih veduta;

prva izložba – s Vaništom 1952.

1954. slika ‘Slikar skitnica’, ‘Djevojka cvijet’, ‘Svadba’ - slike u kojima se san i snoviđenje stapaju s perfekcijom slikanja davnih majstora;1956. krede na papiru gube ikonu nadrealnih stanja i zadržavaju sanjalačko sjećanje na ulogu rodnog grada i njegove stare plakate; ovdje je sadržana ‘geometrizacija’, kao strogi odnos tamnih i svijetlih površina što daje značenje nostalgičnom ugođaju pustih ulica;

mek i umiljat; u uzburkanu situaciju pedesetih unio tišinu i izvanvremenski mir starog nizozemskog slikarstva, ali i odjek Nabisa koji su potkraj 19. st. proveli ‘mirnu revoluciju’ pojednostavljujućikompozicije svojih interijera do ruba geometrijske apstrakcije;u svojim vedutama rodnog Varaždina nije opisivao, nego dočarao viziju zaustavljena vremena;u drugoj se fazi ta ljepota izobličila u zatrašujuću sliku organičkog nadrealizma u kojem se ljudska bića rastaču i rasplinjuju u gluhoj tišini života koji nas napušta;

studirao u vrijeme službeno nametnute doktrine socijalističkog realizma – on ju je izbjegao;lik osamljenog dječaka; mrtvo dijete – posmrtna postelja; smrt – motivi;‘starinska tehnika’ – rani uzori Georges de la Tour, Vermeer;

JOSIP VANIŠTA (1924-)

pojavio se zajedno sa Stančićem 1952. na izložbi;

riječ je o portretima, mrtvim prirodama, a ponekad o enterijerima;

njegov opus se kreće od akademskih slika do ekstremnih slika sa samo jednom horizontalom linijom;

istražuje oblik na onom graničnom području gdje jedna moć prestaje (slobodno polje, neiskorišten prostor), a druga još nije prevladala (likovni svijet);

unosi minimalan broj oblika na plohu, pokriva neznatne površine, samo zato da bi slobodan prostor slike bio dojmljiviji;

serija monokromnih djela: siva, bijela ili srebrna podloga - presijeca je po sredini - samo jedna horizontalna linija; autor = jedini ostatak sadržaja, teme u tom slikarstvu bez iluzionizma;

‘Mrtva priroda s jabukom’, 1954.‘Kuća na Trnju’, 1976.Izložba bez izložbe, 1964.;

IVO DULČIĆFERDINAND KULMERVASILIJE JORDAN

rovinjska slikarska kolonija - bila je žarište fantastične umjetnosti;

ŠEZDESETE

GORGONA (1959-1966)

djelovanje umjetnika poput Yvesa Kleina, Johna Cagea i grupe Fluxus, Piera Manzonija, Lucia Fontane, grupe Zero kao najznačajnijih pojava s kraja pedesetih godina anticipirale su i najavile mnoge umjetničke koncepte čiji se utjecaj prati do današnjih dana;

istodobno je u Zagrebu djelovala umjetnička protokonceptualna grupa Gorgona - od 1959. do 1966. godine trajala je njezina intenzivna aktivnost, a grupu su sačinjavali:

slikari JOSIP VANIŠTA,MARIJAN JEVŠOVAR,JULIJE KNIFER,ĐURO SEDER,

kipar IVAN KOŽARIĆ,

teoretičari i kritičari umjetnosti RADOSLAV PUTAR,MATKO MEŠTROVIĆ,DIMITRIJE BAŠIČEVIĆ MANGELOS

i arhitekt MILJENKO HORVAT;

umjetnici skloni strogoj redukciji, prethodnici minimalizma;

svi članovi grupe nedvojbeno su najznačajniji predstavnici svojih djelatnosti unutar korpusa hrvatske suvremene umjetnosti i njezine teorije, a okupljanje u neformalnu grupu Gorgona omogućilo im je nesputano i slobodno djelovanje unutar svjesno izabrane duhovne izolacije; njihova radikalnost, pa čak i subverzivnost u okviru vremena i vladajuće ideologije u kojem su djelovali, dovela ih je do prelaska granice akademskog i konvencionalnog postulata sredine;

oblici djelovanja grupe bili su pretežito privatnog karaktera i manifestirali su se kao koncepti, projekti i različiti oblici međusobnog umjetničkog komuniciranja, kojima su anticipirali umjetničku praksu sedamdesetih godina koju je tadašnja teorija umjetnosti prevela sintagmama poput

"knjiga kao djelo umjetnika", ponašanje kao estetska kategorija, upotreba jezika kao medija, "umjetnost kao ideja" i sl. za javno djelovanje koristili su radnju za uokviravanje slika "Salon Schira" (Preradovićeva) kao izlagački prostor pod nazivom "Studio G";

izdavali su publikaciju - antičasopis "Gorgona" (11 brojeva u razdoblju od 1961. do 1966.) kojeg je JOSIP VANIŠTA, začetnik i glavni pokretač grupe, zamislio kao niz zasebnih autorskih radova članova i nečlanova grupe;

odobravanje i interes na koju su publikacije "Gorgona" i način djelovanja grupe naišle u krugu ondašnje internacionalne umjetničke scene dokazuje opsežna prepiska i izravno sudjelovanje nekih najznačajnijih autora;

dva umjetnika - Dieter Rot i Victor Vasarely - načinili su svoje autorske primjerke "Gorgone", dok sunažalost, zbog nedostatka sredstava ostali neizvedeni već izrađeni projekti Piera Manzonija i Enza Marija;

za suradnju su bili zainteresirani i Lucio Fontana i Robert Rauschenberg;

iako je grupa bila pretežito zatvorena, s njezinim su radom bili upoznati mnogi umjetnici sličnih afiniteta, a u bliskomkontaktu s grupom bili su i zagrebački slikari Jakov Bratanić, Ivo Gattin, Mišo Mikac i Josip Zanetti; također im je bioblizak Mihovil Pansini, liječnik i filmski djelatnik, kasnije osnivač GEEF-a, festivala avangardnog i eksperimentalnog filma;

studijske obrade i teorijski tekstovi o Gorgoni pojavili su se tek petnaestak godina nakon osnivanja grupe, a kapitalnu studiju napravila je Nena Baljković Dimitrijević 1977. godine (u izdanju Muzeja suvremene umjetnosti);ostale značajne prezentacije grupe načinio je Davor Matičević na Biennalu u Sao Paulu 1981. te u Dijonu 1989. (FRAC Bourgogne; Atheneum), Vlastimir Kusik u Osijeku 1985. (Galerija likovnih umjetnosti), Ješa Denegri u Beogradu 1986. (Galerija SKC), Marija Gattin u okviru 47. venecijanskog biennala 1997. (Villa Pisani, Stra; Ex Macello, Dolo);

Gorgona je povezana s Novim tendencijama, Putar i Meštrović su inicijatori i tekstopisci u katalogu 1. izložbe Novih tendencija, na kojoj sudjeluje i Knifer;

Novim tendencijama i Gorgoni još je zajedničko:monokromna djela,eksperiment s novim medijima,uvođenje izravnog pokreta i svjetla u konstrukciju djela;dvodimenzionalno slikarstvo - ukida svaki trag iluzije prostora, sve planove svodi na jedan;

koncepti i projekti:

skupovi su bili oblik kreativnog i duhovnog pražnjenja, bez obaveze stvaranja umjetničke produkcije bilo kakve vrste;

održavani su u obliku šetnji ‘footing’ u okolici Zagreba, a povod im je mogao biti zajedničko promatranje zalaska sunca;

Vaniština ‘Izložba bez izložbe’ 1964. jedno je od najradikalnijih i najaktualnijih gorgonskih djela (umjesto slike, samo opis dimenzija, boje i predgovor);

gorgonska uporaba pošte ‘misli za mjesec’ - citati filozofske literature ili estetičkih tekstova;još jedan zanimljiv oblik ‘Gorgonski izbor’ - za razliku od ‘misli za mjesec’ ovdje je iz dnevnog i zabavnog tiska i neposrednog vlastitog životnog događanja članovi su su birali pojave i događaje koji su se izdvajali iz sfere običnog i razumnog (obično na principu ready-madea);

1966. aktivnost grupe dolazi u krizu, ali u svom najosnovnijem obliku (druženja) grupa nije prestala nikad postojati;

ĐURO SEDER (1927-)

2 faze: u znaku informela i redukcionizma - Gorgona/ekspresionistička gesta i kromatika, od 1976.;gusti slojevi boje cilj mu je naslikati bespredmetnu meditaciju;na sivoj podlozi u centralnom dijelu slike komponira kružne ili polukružne forme nepravilne konture;potaknut aktualnim strujanjima na lirskom krilu poslijeratnogapstraktnog slikarstva, osobito Pollockom, u periodu od 1957. do 1960. slika nefigurativne slike napetošću apstraktnog ekspresionista, u početku koloristički intenzivno, a kasnije sve suzdržanije, sve do crne monokromije;

monokromija crnog prekinuta mjestimično nekim bijelim akcentom ili gustim nanosom materije (postavljene rukom tako da se vide tragovi kretanja prstiju);1962. amorfno zamjenjuje geometriju oko 1970. dolazi blizu slikarstva tvrdih rubova;sredinom 70-tih vraća se figurativnom motivu, neposrednom slikanju u punoj pasti boje i vidljivim namazima kistom;u masne paste sivih, plavih, zelenih svojstava, sve je češće unosio oštrim predmetom figurativna obličja;poslije 1981. njegovo slikarstvo postaje izrazito kolorističko i akcijsko u načinu nanošenja boje;

MARIJAN JEVŠOVAR (1922-1998)

u slikarstvu ranih 60-tih Jevšovar je shvaćen kao marginalna pojava glavne umj. struje tog vremena - informela;on se opredjeljuje za prljavu boju, premazujući sliku nekoliko puta dok ne postigne željeni učinak - ‘prljavost’ slike;zagasito sive slike, hotimično iscijeđena boja, slika nagrđena mrljom;u pitanju je svjesna, hotimična degradacija plohe, kompozicija s negativnim predznakom;kvadrat i kružnicu (savršeni oblici) nastoji oposebiti nasavršenošću slobodnog poteza (tada je nijekao savršenstvo likovne prirode);

služi se optičkim varkama;

na monokromnoj podlozi izdvaja se samo nekoliko namaza materije ‘crno’ i ‘sivo’;

JULIJE KNIFER (1924-2004)

prepoznatljiv znak njegove umjetnosti je meandar, koji se javlja 1960. i traje sve do danas;slikarstvo se svodi na beskonačno ponavljanje znaka;akrilne boje - sjaj - pojačava nove odnose crno-bijelo;meandar = forma koja intendira pojam protoka u vremenu i prostoru; iskonski znak; javlja se u postinformel. razdoblju, kad se i u anglosaksonskim zemljama javlja postslikarska apstrakcija i monokromija Yvesa Kleina;

vječito kretanje, beskonačno ponavljanje (>suprematizam): crno - punina, bijelo - neodređeni prostor u kojem se odvija rast meandra;

stil:

želi preko geometrije doći do područja krajnje spiritualnog,nema boje (samo crna, bijela i siva),kombinira krajnji kontrast crno-bijelo i ritam vertikala i horizontala,metoda ‘radikalnog reduciranja sredstava’,stroge i pravokutne forme,želi stvoriti anti sliku;ne osjeća se klasičnim slikarom; ne želi da mu se vidi potez kista; izbjegava kompoziciju različitih formi; izbjegava odnose među bojama; usvaja monotoniju 2D plohe na krajnosti crnog i bijelog;

ostali članovi Gorgone samo su dio svog stvaranja posvetili apstrakciji (za razliku od Knifera);

‘Meandar u kut’ - antologijsko djelo; meandar kao izabrani motiv, formalno čvrsto zadan granicom slike sa sadržajno

jednakovrijednim crnim i bijelim površinama, isključiva je Kniferova tema od 1959. godine; dosljednost ponavljanja,kako ritma samog ‘meandra’ na slici, tako u vremenu, odredila je Kniferov opus jednim od najzanimljivijih pojava uposlijeratnoj hrvatskoj umjetnosti;

prve slike s motivom meandra naslikao je 1960.; otada se isključivo njime bavi - varirat će ga kroz tisuće mogućnosti na slikama, muralima, crtežima, grafikama, skulpturama;kada je objašnjavao zašto se opredijelio za meandar, isticao je kako je zapravo želio stvoriti antisliku;sliku koja je određena krajnostima: crnom i bijelom bojom, okomitim i vodoravnim dijelovima meandra, a monotoni joj je ritam postao ključnim kompozicijskim načelom; to stajalište podjednako isključuje pojmove figurativnog i apstraktnog;

1949. počinje raditi seriju autoportreta koje će svakodnevno crtati sljedeće tri godine; on prikazuje svoje lice uvijek na istom formatu papira, uvijek istog bezizražajnog pogleda – cilj: afirmirati apsurd,monotoniju, vrijeme;

IVAN KOŽARIĆ (1921-)

već na studiju pokazuje otpor prema soc. realizmu; izlaže od 1954.

50-tih teži pročišćenju forme - specijalni odnos prema oblicima iz svijeta geometrije; on ne radi kugle nego globuse (oni su predmećena forma kugle); on je daleko od konstrukcije utemeljene na geometriji;

‘Osjećaj cjeline’, 1953-54. - snažan otklon od tradicije figuralnog

ciklus ‘Stakla’, od 1956. - pojačana ekspresivnot, sažimanje forme;

prve skulpture: portreti - pročišćeni humor

‘Unutarnje oči’, 1959.

60-tih: član je Gorgone, teži minimalizmu (umjetnost primarnih struktura); raskid s egzistencijalnom poetikom; 1969. približavanje suvremenim avangardnim kretanjima;

‘Oblici prostora’, 1962-66. - smirenje‘Prizemljeno sunce’, 1971.70-te i dalje: istražuje nove materijale (platno, konac), skulptura malih dimenzija;

bavi se assemblageom i ready-made skulpturom;opsjednutost zlatnom bojom;nije opterećen trajnošću skulpture, pa koristi i nekiparske materijale (alu-folije, platno...),princip redizajniranja i recikliranja:ciklus ‘Spon tana skulptura’1976. Biennale u Veneciji - izlaže assemblage

‘Privremene skulpture’ - od alu folijeserija crteža ‘Reagiranja’ - gotovo sasvim konceptualistička serija ‘Reljefi’, 1979-80. - bijeli karton, umirivanje, skretanje prema estetizaciji forme;80-te i početak 90-tih: skulpture od grubo tesana drva + obrada apliciranjem metalnih limova‘Dvije glave’, 1986.

90-tih: reciklira skulpture

želi oblikovati nešto duhovno i neiskustveno, s obzirom da su kugla i kocka već prisutne, on ih zato deformira: kocku radi zaobljenih uglova, kugle radi s rupom u sredini;geometrija je mjera koja uvijek uspostavlja određenu distancu - zato Kožariću nije mogla biti trajnijom preokupacijom;

u Kelnu je 1981. izložio pravokutno polje rahle zemlje;u Lyonu je 1992. iskopao rupu u galerijskoj podnici ostavljajući pokraj nje hrpe zemlje i šute;1993. u Galeriji Beck izlagao je kante za smeće;javni prostori:Zagreb, 1962. Spomenik palim sportašima, uništeno;u Bogovićevoj 1994. replika Prizemljenog sunca, koje je 1971. stajalo ispred Rektorata zgb Sveučilišta;1978. na Strossmayerovom šetalištu postavljen spomenik A. G. Matošu iz 1973.;ispred Inine Upravne zgrade postavljan Kupač iz 1955.;ispred tvrtke Filip trade stoje Oblik prostora, Dinamička skulptura i Uzlet;1970. u Labinu Isječak rijeke;

DIMITRIJE BAŠIČEVIĆ (1921-1987)

1950. nastaje slika ‘Hommage a Pytnagora’, crni kvadrat na crnoj podlozi ispod kojeg je crvenim krasopisom ispisana posveta;

iz tog vremena potječu radovi sa školskim pločicama na kojima su kredom ispisane riječi, neki smisao ili kratka priča;

na temelju oponašanja školske ploče u razdoblju 1950-60. nastalo je nekoliko ciklusa: ‘Tabula rasa’, ‘Paysages’, ‘Abeceda’;

kao materijal upotrebljava stare kataloge te stranice boji u crno i ostavlja čitljivim samo poneku riječ te slijed tvori vrstu;

još je potkraj 40-tih i tijekom 50-tih radio antislike, pejzaže mrtvih u kojima je afirmirao čistu odsutnost;

‘prazni drveni okvir’, 1951-56.

INFORMEL, kraj 50-tih - početak 60-tih

GATTINFELLERHORVATJEVŠOVARSEDERVANIŠTAKRISTLPERIĆKULMERMURTIĆ(IVANČIĆ)

kipari DŽAMONJA i LUKETIĆ;

IVO GATTIN (1926-1978)

prvi i najradikalniji nepikturalne orijentacije;počinje 1956. koristiti ulja, lak, vosak i pigmente;1961. izlazi iz predmetnog kadra slike - paleći materiju smole, laka dobiva slučajne metamorfoze površine, sama površina progorjeva i razara se homogeno tijelo slike; ide radikalno dok od materije ostaje samo hrpa pepela;

potpuna afirmacija materije najjasnije se prepoznaje sredinom 50-tih kod njega; on 1956. dolazi do potpuno nove spoznaje o značenju slike i materijala iz kojega se gradi slika; u njegovu radu možemo otkrivati tragove radikalnog enformela poznate od Burrija do Tapiesa, Dubuffeta i Fautriera;

njemu je enformel shvaćen kao slikarstvo materije pomogao da drugačije percipira neposrednu stvarnost; ono što Gattin postavlja kao ključnu šifru svog slikarstva jest eskalacija sirove agresivne neslikarske materije;

u djelima iz 60-tih razbit će konvencionalni pravokutni format i svesti sliku na oblik nepravilnih obrisa;

EUGEN FELLER (1942-)

sličan Gattinu; jedan od najradikalnijih predstavnika enformela;radio slike reljefnih površina i monokromnih struktura;gusti namazi gipsa i pigmenta na juti, potom paljeni, sve dok ne ostane samo pepeo;

STEVAN LUKETIĆ (1925-2002)

rođen u Budvi; nakon 2. svj. rata boravi u Zagrebu; uzori Kršinić i Bakić;radi nefigurativne kompozicije dinamičnih oblika, pretežno u kovini;početkom 60-tih njegovo se kiparstvo približava enformelu - njegovo otkriće enformela dovelo ga je na vrhunac stvaralaštva i osobne formacije;osjećaj za tragično iza mediteranske vedrine;ambijent u kojem započinje svoj rad još nekoliko slikara enformela: MAJSTORSKA RADIONICA KRSTE HEGEDUŠIĆA:

iz prve generacije: KULMER, PERIĆ, KALINA, DOGAN; apstrakcija je tada izazov za sve mlade slikare nakon nastupa u Umjetničkom paviljonu 1954.; pripadnici te prve generacije u radionici okupit će se 1957. u grupi MART (nema određeni program), koja usvaja inovatorska iskustva apstraktnog slikarstva, tehničkog postupka, tašizma, slikarstva materije i geste;

za Perića i Kulmera može se reći da su zaista bili slikari enformela:

ŠIME PERIĆ (1920-)

sredinom 50-tih počinje slikati apstraktno, ali dolazi do apstrakcije posrednim putem (za razliku od exatovaca), tako što predmetni inventar sa svojih slika pojednostavljuje u fazama;

prva faza: kraj 50-tih - 60-te1958. Pollockova dripping tehnika (slobodno kapanje boje po površini platna) – prvi je kod nas primjenjuje; dinamičko i besformno slikanje; akcija, ali traži estetski cilj slike;

početkom 60-tih - enformel: zgušnjavanje materije, boje tamne game koja zaposjeda čitavu površinu platna;

‘Kompozicija’, 1959., ‘Zlatni talog’, 1960., ‘Opsada’, 1960. – antologijska djela hrvatskog enformela;

intervencije lijevanja gipsom da bi naglasio materičnost;

1963-64. korištenje tkanine kao mogućeg plastičkog sredstva i ekspresivnog naboja rezultirat će još izrazitijim materizmom dovedenim do morbidnosti;

do kraja desetljeća slijedi period krize i lutanja;

druga faza: jača disciplina, organizacija, smišljena izvedba; žitki konglomerat boje, pijeska i plastofila kao i drugih sintetskih materijala, vođen kontroliranom gestom sve češće opisuje krug;nakon decenijske tmurne atmosfere sada vlada neskrivena vedrina izazvana bojom, smišljenom izvedbom, čak određenom formom;u 80-tima okreće se skulpturi; drveni kipovi;90-te: ciklus slika: ‘Ljeta na Braču’, 1994.

FERDINAND KULMER (1925-1998)

tijekom stvaralaštva prošao je kroz mnoge stilske promjene;

u početku: utjecaj Matissea, Dufyja i Juneka; slika stilizirane figuralne motive, u kojima sve manju pažnju pridaje sadržaju i značenju;

sredinom 50-tih boja mu se počinje mutiti;slikom ‘Admiral’ 1957. počinje apstraktno razdoblje koje traje dvadesetak godina;krajem 50-tih napušta figuraciju i prihvaća enformel, od 1959. radikalno se priključuje enformelu,

inzistirajući na gustoj i obilnoj materiji boje i njenoj bogatoj kromatskoj teksturi;

materijski slikar (nema geste ni akcije) - sve je ogromna prisutnost kromatske tvari (tvarno ističe boju);

estetika slučajnosti (odbacuje svaki red) + odbacivanje čiste boje;slike izuzetne kromatske punoće: gomilanje, struganje, ponovno nanošenje, beskonačne varijacije pigmenta;kromatska materija strugana i ponovo u slojevima nanošena (reljefne vrijednosti), 1950-56.

‘Crvena slika’, 1960.

1962-70. radi crno-bijele slike;

‘Likovi’ - u duhu soulageovske gestualne čvrstoće;70-tih povratak boji - NOVA TEHNIKA - lijevanje sintetičke materije + polikoloriranje (slike djeluju kao kaligrafija);apstraktno kaligrafsko slikarstvo pisano metodom drippinga, lijevanjem guste sintetičke materije na podlogu japanske svile;‘Struktura ponavljanja’, 1972.

1975-80. obnavlja rukopis, tehniku, boju, izvedbu, manualnu i konceptualnu proceduru; simbioza apstrakcije i figuracije, spontane geste i kodirane arabeske;

80-tih obnavlja sliku - groteskno izobličavanje, dinamika;

od 1983. slika platna velikog formata sadržajno vezana uz mitološke i alegorijske teme, prigušenim koloritom;

LJUBO IVANČIĆ (1925-2003)

mračna paleta i tematika;

mrki slikar, zatvoren u atelje;

vlastiti pokušaj biti do kraja svoj i graditi sliku ničemu i nikomu nalik, simbolički je obilježio autoportretom pred slikarskim stalkom na kojem je platno prekriženo crnom crtom; s obzirom na temu isnagu, to će djelo ostati simbolom dostojnim svake antologije;

korijeni njegovog slikarstva su u ekspresionističkom slikarskom stavu i razmišljanju o fenomenu ljudskog postojanja, o drami ljudske egzistencije;obuhvaća prve tradicionalne žanrove figura tivnog slikarstva: portret, figura, grupa figura, akt, interijer, mrtva priroda, pejzaž;

poetski rastače svakodnevnu percepciju;u njegovim slikama osjeća se nemir te snažna emotivna veza s motivom;radi ambijentalne pejzaže, sjetne izmaglice;u nizu figura predočenih crtačkom redukcijom kontrapunktira linearno i voluminozno, čime postiže snažnu ekspresiju i dramatiku; ponekad su te figure okružene neprobojnom tamom, a ponekad izložene jarkoj svjetlosti (kasnija faza);

aktovi > ležeće figure oštrih i prodornih anatomskih i perspektivnih deformacija, rasprostrtih u praznom ambijentu;1954. prijelomna godina, početak individualnog izraza;

1955. izložba Grupe petorice (Ivančić, Kožarić, Michieli, Stančić, Vaništa)

1958-61. radiapstra ktne slik e (interes za teksturu);apstraktno se javlja kao radikalizacija figurativnog; on je slikar oskudnosti; za njega je slikarstvo vizualno očitovanje duha, sa specifičnom funkcijom komuniciranja ljudskih vrijednosti, ideja i osjećanja;on izolira slikarski pogled na fragment starih vrata, žbuku zida s izdubljenim rupama izgrebenu oštrim predmetima...

slikom ‘Stara vrata’ počinje informelna faza (‘slikarstvo materije’) koju naziva Tragovi čovjeka;

ciklus ‘Tragovi čovjeka’, 1959-61. - apstraktno-metričkih svojstava, što treba gledati kroz prizmu slikareva susreta s imperativima svog vremena;enformel - u razdoblju između posljednjih pejzaža i aktova iz 1962., to je razdoblje ‘Tragova čovjeka’, teži stalnoj koncentraciji ekspresije slike;naizmjenične postavke tamnih i transparentnih slojeva s mjestimičnim vrlo naglašenim zgušnjavanjima materije;

od 70-tih - povratak boji i svjetlu;

izranjavane i rastegnute figure, najprije su okružene neprobojnom tamom i ništavilom, a sada su izložene jarkoj svjetlosti (bolničkih reflektora);prihvaća duhovnost;on je umjetnik art bruta i kao takvog ga ne zanima ništa što se događa oko njega;bavi se i skulpturom; portret i akt najbrojniji, provlače se kod njega od početka do kraja stvaralaštva;

EKSTROVERTNI ENFORMELIZAM

ZLATKO PRICA (1916-2003)

1960. prelazi granicu figuralnosti;

efektno građena kompozicija,

visoka koloristička elokvencija,kardinalna nervatura koja je dinamička nervatura slobodnih kontura,predmetnost je relativizirana i apstrahirana i postaje simbol, metafora;on je slikar prijelaza između intelekta i emocija, konstrukcije i procesa, statike i dinamike, grafizma i kolorističke punoće;

‘Nabujalo proljeće’, 1964.

trajno je zadržao slobodnu geometrijsku strukturaciju;

EDO MURTIĆŠIME PERIĆFERDINAND KULMER

IVO KALINA (1925-1995)

sredinom 50-tih: slika pejzaže postkubističkom stilistikom i gustom pastom što je priprema na putu u apstraktnu liriku;blizak Kulmeru i njegovoj kratkotrajnoj lomljenoj uskomešanoj fazi apstraktnih geometrijskih motiva iz 1957. i u narednim godinama istražuje i produbljuje viziju u smislu ritmički snažnog, najčešće dijagonalnog spleta crno bijelih poteza, a njih varira između pravocrtnih, zrakastih putanja i destabiliziranog, pastoznog taša i kaotične geste;u oba slučaja cilj je gestualna akciona slika u registru crno-bijele monokromije;prva velika posthumna retrospektivna izložba 2006.

od 1953. izlaže na skupnim izložbama i kao član Grupe petorice (Kalina, Kulmer, Kujundžić, Dogan, Perić);djela enformelističkog i tašističkog karaktera,posebna zanimljivost su njegovi kolaži – nastaju krajem 50-tih i 60-tih godina, u isto vrijeme kada i Rauschenbergovi;

NOVE TENDENCIJE (5 međunarodnih izložbi održanih u Zagrebu od 1961. do 1973.)

polovica 50-tih:

kriza geometrijske apstrakcije (jačanje informela),Exatove inicijative se jedva osjećaju, exatovci nastupaju u inozemstvu;

60-te:

kod nas vlada klima optimizma i materijalne i duhovne stabilnosti;Nove tendencije:kontinuirano slijede nakon Exata i informela;Exat se zalaže za apstraktno geometrijsko slikarstvo, ali NT rade korak prema programiranoj i kinetičkoj umjetnosti;

u razdoblju od 1961. do 1973. Galerija suvremene umjetnosti organizirala pet međunarodnih izložbi pod nazivom "Nove tendencije" koje su nastavak i razrada razmišljanja pojedinih sudionika Exata;tome je pogodovala šira postenformelistička umjetnička klima kraja pedesetih i početka šezdesetih godina u Europi;

prva izložba Novih tendencija organizirana je na inicijativu likovnih kritičara Matka Meštrovića i Radoslava Putara, tadašnjeg ravnatelja muzeja Bože Beka, kustosa Borisa Kelemena, umjetnika Ivana Picelja te brazilsko – njemačkog umjetnika Almira Mavigniera koji je boravio u Zagrebu tijekom 1960.;

Nove tendencije težile su sintetizirati različite oblike umjetnosti 60-tih i 70-tih; prvu, inicijalnu izložbu 1961. karakterizira šira problemska osnova: slikarstvo je tautološko i monokromno ili se okreće prema objektu - AlmirMavignier, umjetnici oko njemačkog časopisaZero (Oto Piene, Heinz Mack) i talijanskogAzimutha (Enrico Castellani, Piero Manzoni); ipak prevladavaju djela usmjerena na sistemska istraživanja (François Morellet, Karl Gerstner), te optička istraživanja površine i strukture objekta (Marc Adrian, Julio Le Parc, Günther Uecker, Gruppo "N" - Biasi, Massironi, Chiggio, Costa, Landi);

NT ističu potrebu socijalizacije umjetnosti (ukidanje unikatnog karaktera umj. djela) i uvode praksu timskog rada, pri čemu se umjetničko djelovanje nastoji dovesti do krajnje anonimnosti;važnije umjetničke grupe bile su ‘N’, ‘T’ - Italija, ‘Zero’ - Njemačka, ‘Grav’ - Francuska, ‘Equipo 57’ - Španjolska;

izložba 1961.: monokromno slikarstvo (Manzoni, Piene, Dorazio), začeci kinetičkih objekata (Picelj, Knifer): također su prepoznati začeci programirane i kinetičke umjetnosti čiji će karakterističan jezik, već od sljedeće izložbe (1963.), obilježiti Nove tendencije kao pokret;

zahtjevi za scijentifikacijom umjetnosti dat će prednost eksperimentiranju s novim tehničkim medijima u cilju istraživanja vizualne percepcije na osnovi teorije Gestalta;

izložba 1963.: karakteristika Novih tendencija sada su programirani i kinetički objekti, početak scientifikacije umjetnosti, eksperimenti s novim tehničkim medijima, ispituje se vizualna percepcija,Picelj, Srnec, Kristl, Richter, Bakić, Šutej, Knifer;

već sljedeća, treća izložba Novih tendencija (1965.) istražuje odnose kibernetike i umjetnosti, a samoj izložbi prethodio je simpozij s istom temom;

izložba 1965.: nastavak scientifikacije, uvođenje kompjutera, isti autori + Dobrović;

na četvrtoj izložbi (1968./69.) sve više prodire ideja o teoriji informacija i egzaktne estetike; organiziran je međunarodni kolokvij "Kompjuteri i vizualna istraživanja"; te godine Galerija suvremene umjetnosti pokreće časopis "Bit international" kao glasilo ove orijentacije (br.1-9/ 1968/1972.);

uz sekciju kompjutorskih vizualnih istraživanja, na Tendencijama 5 (1973.) uključuje se i sekcija konceptualne umjetnosti i sekcija "Platno"; u sklopu manifestacije održan je simpozij pod temom‘Racionalno i iracionalno u suvremenoj umjetnosti’;

izložba 1973.: konceptualna umjetnost, kompjuterska vizualna istraživanja (Bonačić) + vraćanje na klasične medije;

šesta izložba tendencija, iako je bila planirana, nije održana; održan je samo međunarodni simpozij 1978.,a sukladno promjenama koje su se dogodile tijekom sedamdesetih godina organizirana je izložba pod nazivom Nova umjetnička praksa 1966.-1978.

ova međunarodna manifestacija dovodila je u Zagreb najznačajnije teoretičare neokonstruktivističke i kinetičke umjetnosti te teorije informacija (Giulio Carlo Argan, Umbro Apollonio, Laszlo Beke, Palma Bucarelli, Umberto Ecco, Herbert W. Franke, Udo Kultermann, Enzo Mari, Manfredo Massironi, Abraham A. Moles, Frieder Nake, Frank Popper), a većina umjetnika - sudionika objavljivala je i svoje teoretske tekstove (Karl Gerstner, Julio Le Parc, Heinz Mack, Alberto Biasi, Almir Mavignier, François Morellett, Otto Pienne, Günther Uecker, Yvaral);

od hrvatskih autora na konstruktivističkim izložbama Tendencija sudjelovali su Ivan Picelj, Julije Knifer (jedini sudionikprve izložbe), Vojin Bakić, Vladimir Bonačić, Ivan Čižmek, Juraj Dobrović, Vlado Kristl, Vjenceslav Richter, Aleksandar Srnec, Miroslav Šutej i Ante Vulin;

PICELJ - radi luminoplastiku (svjetlost na objektu u pokretu);

BAKIĆ - izaziva prijelom prijedlogom za spomenik Marksu i Engelsu 1953. (kao Exat); 60-tih radi ‘Razvijene forme’ - plastična tijela lišena pravog volumena;

na Tendencijama izlaže ‘Forme koje zrače’ - svjetlosni oblici;

RICHTER - konstrukcije ‘Centri 56’; prostorne strukture, gradi ‘Reformatore’ 1960. - neograničen broj različitih tijela - volumena, oblika i sistema koji se translacijom granaju u neiscrpni slijed transformacija;

‘sinturbanizam’ = projekt sintetskog urbanizma ’64.; nova prostorna svijest - nova istraživanja u arhitekturi - polifunkcionalne urbane cjeline;

‘Centrijade’

‘Reljefometri’ - novi tip ‘otvorenog djela’ (pokretljive jedinice, novi odnos čovjeka i djela - gledatelj postaje suučesnik u procesu tvorbe djela);teorijski projekt heliopolisa (4D grad) - daljnja razrada sinturbanizma; zamišljen je kao pokretljive jedinice u plastici primijenjene u arhitekturi -

mobilnost pojedinih dijelova arh. objekata putem rotiranja periferne stambene opne;ne odvaja skulpturu od arhitekture i urbanizma > teži sintezi svih umjetnosti (ideologija Exata);njegove teorijske tekstove kritika smatra utopijskim ili neprihvatljivim;

MIKULIĆ – plotter, zamjenjuje kamerom snimivši 1976. prvi jugoslavenski kompjuterskim putem animirani film ‘Rondo’ da bi se potom više bavio videom - autor je stigao do dinamičke slike koja pripada novoj elektronskoj ikonici; djela su eksperimentalnog karaktera, uz uporabu ind. materijala i mehaničkih pomagala;

važniji časopisi pokreta bili su ‘Azimuth’, ‘Documenti d’arte d’oggi’ i ‘Spirale’ (Milano), ‘Nota’ (Minhen), ‘Zero’ (Dizeldorf), ‘BIT international’ i ‘a’ (Zagreb);

glavni teoretičar Novih tendencija kao pokreta koji se bavio problemom odnosa između umjetnosti i društva sa zahtijevima za socijalizacijom umjetnosti, ukidanjem unikatnog značaja umjetničkog djela iizjednačavanjem umjetnosti i znanosti bio je Matko Meštrović; od ostalih hrvatskih teoretičara značajne priloge dali su Radoslav Putar i Vera Horvat Pintarić;

VJENCESLAV RICHTER (1917-2002)

zbirka je smještena u vili na Vrhovcu 38 u Zagrebu, koju je za sebe projektirao i u kojoj je živio; u kući se nalaze brojni radovi umjetnika - "sistemske grafike", "spontane grafike", "spontani crteži", "sistemsko slikarstvo" i "reljefometri" u aluminiju (skulpture s mobilnim dijelovima); okružena je parkom skulpture s djelima autora konstruktivizma iz Hrvatske i svijeta;Vjenceslav Richter i njegova supruga Nada Kareš-Richter darovali su 1980. gradu Zagrebu svoju kuću s vrtom te 27 umjetničkih djela (slike, skulpture, grafike), nastalih u razdoblju 1964.- 1979. projektant VileZagorje, 1967.; arhitekt, slikar, kipar, jedan od utemeljitelja Exata za što je napisao manifest;

1956. projektirao zgradu jugoslavenskog paviljona na Svj. izložbi u Briselu ;

JURAJ DOBROVIĆ (1928-)

slikar, grafičar;zanimaju ga racionalne geometrijske strukture u kojima je naglašena plastičnost s komplementarnim oblicima idjelovanje svjetlosti;objekti rotiraju u prostoru (prostorne konstrukcije), a oduzeti elementi nadograđuju se postupkom zrcalne simetrije;

mape grafike: ‘Polja 1’, ‘Polja 2’, 1964. - bijele površine malih formata s ispupčenim polukuglicama sređeni po geometrijskim sklopovima;

sudjeluje na izložbi NT-a;

MINIMALIZAM

minimalizam uvodi konceptualni pristup umjetnosti, pomalo dokida pojavu slike, a na njezino mjesto dolazi pojam objekta;druga polovica šezdesetih, nagovješćuje konceptualce;umjesto slike nudi se umjetnički objekt , a predstavnici tog stila programatski nastupaju izložbom ‘Hit parada’;

u Hrvatskoj minimalizam se pojavio:

-u manifestaciji ‘Hit parada’, 1967 (KUDUZ, GALIĆ, LJ.ŠIBENIK, M. ŠUTEJ)-na izložbi ‘Objekt i boja 68’, 1968.-na izložbi ‘Mogućnosti 71’, 1971.-u djelima nekih umjetnika ‘Gorgone’ (KOŽARIĆ, KNIFER, SEDER, VANIŠTA...)

sredinom 70-tih:

-novi mediji i postupci-redukcija u umjetnosti-dovedeno je u pitanje tradicionalno slikarstvo-prihvaćanje potpune plošnosti-važna je uloga geometrije-važnije je trajanje rada na slici nego finalni produkt - važno je značenje ‘vremena’ u nastanku umjetničkog djela;

predstavnici: GALIĆ, ŠIBENIK, FELLER, VLAHOVIĆ, JOKANOVIĆ-TOUMIN;

namjerna oskudnost izričaja,potiskivanje osobnog rukopisa,sve pikturalno se dovodi u pitanje,potpuna plošnost,slika je lišena sposobnosti prijenosa bilo kakvog značenja,težnja ka sažetosti,geometrijske forme,boja kao bogata vizualna emisija plastičkog tijela slike,slikarstvo je proizvodnja slika koje deklariraju svoju prisutnost;

kod mnogih mlađih umjetnika minimalizam je početna faza, dok se kasnije bave konceptualnom umjetnošću;

druga polovica 70-tih:

NINA IVANČIĆ (1953-)

prvi radovi bliski minimalizmu i analitičkom stilu;pojavom figurativnih i organskih oblika povezuje se s pravcem Nova slika;već potkraj 70-tih otkriva senzibilitet idućeg desetljeća; neobična zakašnjela apstrakcija iz 50-tih; ona je ispred kritike i vladajućih normi; rane slike - spontanost, bogati kromatski motivi, često referencije na povijesnu baštinu; shvaćanje slike kao totalne plohe;u drugoj polovici 80-tih slika apstraktne slike svijetlom paletom i lirskom osjećajnošću i postiže vrijednosti likovnog izraza;

prijelaz koji je napustio granice apstraktnog i kreativno otiskivanje u prostor novog i nepoznatog, neobično sročenim sredstvima već poznatoga;

‘Noćna idila’, ‘Otok’;

sredinom 90-tih nakon povratka iz New Yorka, javila se slikama s motivom brodova; bio je to radikalan odmak od svega što je prethodilo; ona je, naime, bila među prvima u nas koja je nakon godina svojevrsnog konceptualističkogikonoklazma, inaugurirala sliku; pojava ‘nove slike’ na početku 80-tih u svim njezinim inačicama, kao što su transavangarda, novi ekspresionizam i sl., poklapa se sa slikarskim počecima i prvim izložbama Nine Ivančić;

1986. odlazi u NY, redukcija tada postaje njenim ključnim načelom – fragmenti figura potpuno iščezavaju s polja slike, a kipteći slojevi blještavih boja smiruju; pitanje kompozicije, tehnike, koncentriranja svih događanja napovršinu slike – osnovno načelo na kome se zasnivala njena umjetnost u prvih deset godina;brodovi s početka 90-tih iako su konkretni vizualni predložak, daleko su od bilo kakve realističke ideje; to nisu brodovi iz stvarnosti, nego pažljivo iscrtani likovi iz nekog tehničkog priručnika;

2003. izlaže avione – ponovo je riječ o vizualnim formulama; radi se o montaži predodžbi, gotovih ikona, a ne stvarnih predmeta; iako slikama dominiraju konkretni predmeti, ona ne izlaže slike stvarnosti, već dvosmislenu stvarnost slike;

90-tih je kritičar Germano Celant skovao prikladan naziv – neekspresionizam kako bi njime potkrijepio tezu o zanimljivom segmentu suvremene umjetnosti u kojem autori pojam originalnostizamjenjujuveličanjem kopije; Maković djela Nine Ivančić gleda upravo u tom kontekstu;

OBJEKTI I AMBIJENTI

pitanje slike-objekta i skulpture-ambijenta kod nas su potaknuli 1967. Šutej i Šibenik;simbioza geometrijskog i organskog u istoj formi;često žive, fosforescirajuće boje;to su konkretna umjetnička djela, jer izbjegavaju sve izvanplastično, govore sebe, ne upućuju ni na što izvan sebe samih;

1967. akcija ‘Hit parada’ u SC-u: Šutej, Šibenik, Galić, Kuduz, Koščević;

svaki od sudionika trebao je riješiti jedan dio prostora, ali te iste večeri objekti-ambijenti su uništeni od strane umjetnika koji su imali drugačije ideje;Hit-parada - težnja da se od slike - objekta krene još dalje ka ambijentu, potakla je Šuteja. Ljerku Šibenik, Galića i Kuduza, kao i voditelja

galerije SC-a Želimira Koščevića ka zajedničkoj akciji - Hit parada se održala 20. 10. 1967.;

godinu dana kasnije:

1968. Lj. Šibenik u Galeriji suvremene umjetnosti je prvi puta izradila 2 ambijenta u Hrvatskoj:‘Crni ambijent s 9 vertikalnih elemenata’‘Crni ambijent s 1 longitudinalnim elementom’

- elementi su osvijetljeni s UV svjetlošću; gledatelj postaje sudionikom zbivanja; prostor gubi osjećaj stvarnih dimenzija; prostor i sam postaje predmetom;

MIROSLAV ŠUTEJ (1936-2005)

rana faza:

radi vrstu pejzaža, kao pod mikroskopom, tzv. ‘naučne teme’

‘Talas-materija’, ‘Tipovi-čestice’ - oblikuje zamisao pomoću boje, forme, prostora;

druga faza:

1962. prva samostalna izložba u Galeriji SC-a: forme izrazito gotičkih svojstava, osobine geometrijskog pretočio u fantastiku;

elementi gotičke umjetnosti, ali moguće je čitanje slike u pojmovima figurativnog;

1963. izlaže na izložbi Nove tendencije: ‘Bombardiranje očnog živca’, ‘Emisija’ - prostorni

iluzionizam;1964-65. boravi u Parizu;njegova prva plastička iskustva nisu vezana uz geometrijsku apstrakciju i tradiciju konstruktivizma; on počinje s uobičajenim figuralnim motivima, a tek kasnije otkriva ključni motiv budućih slika (naučni);

treća faza:

materijalizacija slika-objekata u 3D;dominacija imaginacije;boja pojačava dinamiku;

1967. Hit parada

nakon 1969. posvećuje se crtežima i grafikama;

utjecaj op arta i narodne umjetnosti;uporabom najrazličitije građe za svoje reljefne i prostorne kompozicije (rukometne lopte, stolnoteniske loptice,tokarene drvene kule, prečke i štapovi obojeni živim bojama), gradi složene objekte što pipcima i kracima zadiru uprostor, a podsjećaju na beskorisne modele svemirskih satelita ili robote;najosebujnije u njegovu opusu, a tipično za kinetičku umjetnost - smislio grafike pokrenutih pojedinih dijelova ipromjenjivih kompozicija u velikom broju varijacija;

2004. izložba ‘Prekrivene oči’ – deseci ljudskih figura ovijenih u bijele gaze s crnim povezima na očima –središnji dio izložbe; likovi djeluju kao lutke i predstavljaju vizualizaciju ništavila; zauzimaju jedno krilo;u središnjem dijelu nalazi se grafika veličine 10x10 koja podsjeća na gotički labirint; u lijevom krilunalaze se rotirajuće grafike;

KONCEPTUALNA UMJETNOST

(SREDINA 60-TIH - SREDINA 70-TIH)ili NOVA UMJETNIČKA PRAKSAza umjetnost ranijeg doba vizualna komunikacija bila je glavno polazište; umj. djelo bilo je posrednik između umjetnika i gledatelja; umj. djelo bilo je medij kojim je umjetnik prenosio određene poruke gledaocu;konceptualna umjetnost ukida ovaj posrednički način komunikacije; ona ukida posrednika - umjetnik se obraća direktno;izjednačavaju se uloge onoga koji daje i onoga koji prima;umjetnik se dakle obraća ne-posredno, ne putem medija nego kroz medij; sam medij postaje poruka;

djelo je oslobođeno svake nadgradnje; ono je isključivo informacija;

bitan problem jezika konceptualne umjetnosti je u traženju novih načina komuniciranja, budući da je bit djela upravo komunikacija;

dok se ‘klasična umjetnost’ percipirala vizualnim i taktilnim svojstvima, konceptualna umjetnost prihvaća se cjelokupnim čovjekovim psihofizičkim mehanizmima;prema tome, materijalnost umj. djela je sekundarna;konceptualna umjetnost je čista mentalna aktivnost u kojoj sama ideja ili zamisao stoji iznad materijalnog; = činjenično postojanje jedne akcije ostvarene s onu stranu fizičkih medija;

najraniji nagovještaj predstavlja ljubljanska grupa OTTO: MARKO POGAČNIK, osnivač, DAVID NEZ NEZ, MILENKO MATANOVIČ, ANDRAŽ I TOMAŽ ŠALAMUN;

primjenjuju mentalne postupke koji se temelje na podacima logike, semantike, teorije jezika, parapsihologije;istražuju mogućnost koordiniranja vlastitih spoznaja (sistematika, racionalnost, čuvstvenost, intuicija);

duhovne relacije unutar grupe; težnja na unutrašnjoj koncentraciji, meditaciji, duhovnoj sabranosti (yoga + zen); krajnja njihova ideja je stvaranje komuna - temeljene na novoj životnoj i radnoj etici;

razdoblje u kojemu se pojavljuje i artikulira fenomen koji nazivamo novom umjetničkom praksom, vrijeme je, u sociopolitičkom i kulturološkom smislu, obilježeno studentskim nemirima;umjetnost nastala u tom duhovnom okrilju težila je aktiviranju vlastite okoline, negiranju ustaljenih estetskih vrijednosti te generacijskom spajanju istomišljenika;samom zamjenom riječi umjetnost sintagmom umjetnička praksa naglašen je novi model umjetnosti kojim se u prvi plan postavila aktivnost umjetnika;

istodobno s preispitivanjem značenja i smisla djelovanja umjetnika u društvu, preispitivao se i pojam umjetnosti te njezina funkcija;

intencija k analizi fenomena kulture, društva, političkih i ekonomskih uvjeta života inaugurirala je nove medije kao oblike izražavanja i istraživanja - fotografiju, video, performance, akciju, prostorne intervencije, instalacije, ambijent i sl. - preispitujući najčešće njihove uvjete, mogućnosti, granice i rezultate;

radovi nastali u tom razdoblju najčešće su konceptualni ili ambijentalni s težnjom prebacivanja naglaska s estetskih kategorija na etička načela;

karakteristično za takvu angažiranu umjetnost je zajedničko djelovanje i okupljanje umjetnika i kritičara oko pojedinih galerija : isprva je to bila Galerija Studentskog centra u Zagrebu (1967.-1973.), potomGalerija suvremene umjetnosti koja je pod nazivom "Nova umjetnička praksa 1966-1978" priredila veliku retrospektivnu izložbu jugoslavenske umjetnosti toga razdoblja;od 1975. vodeću ulogu preuzela je Galerija Nova, a 1976. je osnovan i Centar za multimedijalna istraživanja pri Studentskom centru;također se oformljuju i nekonvencionalni, alternativni prostori kao "Haustor" (veža u Frankopanskoj ulici br. 2, Zagreb, 1969.), "Podroom" (Mesnička ulica, Zagreb, 1975.);

umjetnici koji su najintezivnije obilježili razdoblje "nove umjetničke prakse" individualnim izložbama ili grupnim akcijama i gradskim intervencijama bili su

GORAN TRBULJAK i BRACO DIMITRIJEVIĆ (povremeno u tandemu pod nazivom Penzioner Tihomir Simčić),BORIS BUĆAN,GORKI ŽUVELA,DALIBOR MARTINIS,SANJA IVEKOVIĆ,JAGODA KALOPER,JOSIP STOŠIĆ,LADISLAV GALETA,ŽELJKO BORČIĆ,

GRUPA ŠESTORICE AUTORA (VLADO MARTEK, ŽELJKO JERMAN, BORIS DEMUR, MLADEN STILINOVIĆ, SVEN STILINOVIĆ, FEDOR VUČEMILOVIĆ),

GRUPA TOK (VLADIMIR GUDAC, DUBRAVKO BUDIĆ, DAVOR LONČARIĆ, IVAN ŠIMUNOVIĆ, GUSTAV ZECHEL, DARKO ZUBČEVIĆ),

TOMISLAV GOTOVAC i dr.

prvi puta happening (smišljeno zbivanje): GOTOVAC, LUKAS, ŠERCAR 1967.; 1968. grupa u Splitu ‘Crveni Peristil’: DULČIĆ, ČALETA, ĐAPIĆ, SUMIĆ, KOGEJ, BLAŽEVIĆ, DODIG;1975. u Zagrebu grupa ‘Šestorice autora’, kasnije ‘Podroom’: DEMUR, JERMAN, MARTEK, M. STILINOVIĆ, S. STILINOVIĆ, VUČEMILOVIĆ; izvode akcije i intervencije u prostorima grada, često provocirajući građane;

JOSIP STOŠIĆ - već pedesetih je pisao konkretnu poeziju, a na izložbi ‘Premetaljka’ 1971. izlaže riječi ispisane na pločicama, ispitujući samostalno značenje veznika i njihov mogući suodnos; gledatelji su sami mogli vaditi riječi iz kutije, prema zakonu slučajnosti i nizati ih vješanjem na ploči;

posebnu grupu čine umjetnici koji istražuju likovne pojave intervencijama u prostoru i tzv. instalacijama u kojima često istaknutu ulogu imaju svjetlost i oblici što ih ona gradi - GORAN PETERCOL;

u Novom Sadu djeluje grupa KOD: MIROSLAV MANDIĆ, MIRKO RADOJČIĆ, SLAVKO BOGDANOVIĆ;1978. kraj konceptualne umjetnosti - pojava postkonceptualnog slikarstva i različitih oblika Nove slike;

BORIS DEMUR (1951-)

kao student bio je zaokupljen informelizmom; slikarstvo je diplomirao kod Raula Goldonija, a grafiku kod Alberta Kinerta;

radi u najstriktnijem duhu primarnog i analitičkog slikarstva, ali istodobno i na terenu konceptualne umjetnosti s rijetkom potrebom da teorijski obrazloži svoj umj. rad;

paradigma spirale - sve je spiralno;

veza s action paintingom J. Pollocka - dripping + antropometrijama i kozmogonijama Yvesa Kleina (otisci ruku, nogu, tijela umjetnika u spirali) te analitičkog i primarnog slikarstva;

DALIBOR MARTINIS (1947-)

istražuje pitanja identiteta posredstvom videa;

izlaže od 1969.; bavi se ambijentima, eksperimentalnom televizijom, grafičkim oblikovanjem;

‘Open Reel’, 1976. , ‘Image in virus’, 1983.

SANJA IVEKOVIĆ (1949-)

probleme žene u doba burnog razvoja televizije i ostalih masovnih medija istražuje videom;bavi se ambijentima i intervencijama u urbanom prostoru; radi grafički dizajn za Televiziju Zagreb 70-tih;sudjeluje na izložbi ‘Mogućnosti ‘71’;

od 1976. isključivo se posvećuje mediju videa i performansa;radovi joj se nalaze u MOMI u NY, Nacionalnoj galeriji u Kanadi, Stedelijk muzeju u Amsterdamu;na Documenti u Kasselu 2002. predstavila se projektom ‘Tražim mamin broj’ - majka joj je 2 godine provela uAušvicu, logoraški broj istetoviran na ruci nije evidentiran u arhivima - njena interpretacija mamina dnevnika: video u kojem ona čita mamin dnevnik, video s dokumentima koje je majka sačuvala i središnji video montiran od fotografija logora i njene majke;

kip Rose Luxembourg, visok 2,5 metra, od poliestera, pozlaćen, izložen na 18 m visokom obelisku u Luxembourgu - bio izložen 3 mjeseca; Rosa - trudna - prikazuje poznatu revolucionarku kao trudnicu;

1979. performance ‘Trokut’ - na balkonu svog stana u Savskoj 3 prolazak svečane povorke u časrt maršala Tita popratila ležanjem, pijenjem viskija i masturbacijom; intervenirala policija; ‘rad napravljen za određeno vrijeme i prostor’;

rad ‘Gen XX’, 1997. - kombinira fotografije modela s biografijama žena-narodnih heroja (sestre Baković); želja da se suprotstavi nacionalističkom ludilu u Hrvatskoj;

TOM GOTOVAC (1937-)

da i sam umjetnik može biti medij, sredstvo i posrednik umjetničke poruke, svojim tijelom izvodeći predstavu (performance), pokazao je Gotovac koji je od 1962. pa nadalje izveo niz provokativnih umjetničkih akcija:

‘Happ naš – happpening’, Zagreb, 1967.‘Trčanje gol u centru grada’, ‘Prošenje’, Zagreb, 1980.‘Zagreb volim te’, 1981. - potpuno gol ljubio je tramvajsku prugu u Ilici;‘Paranoia Art’, 1992. - pisao grafite pred publikom;

GORAN PETERCOL (1949-)

bez izuzetka radi instalacije čiji je temeljni konstruktivni element svjetlo - već dvadesetak godina ispituje najnematerijalniju kiparsku materiju - svjetlo;

prostorna instalacija "Sjene 139", izvedena na 22. bijenalu u Sao Paolu (1994.) sastoji se od četiri aluminijske ploče čiji su položaj u zadanoj prostoriji, koja je ujedno i okvir rada, odredile projekcije njihovih sjena;spajanjem refleksija obojenog svjetla od metalnih ploča s njihovim sjenama, odnosno bojenjem samih sjena,postignuta je ravnoteža materijalne i nematerijalne forme, te dokinut pojam prostora kao kategorije a priori;nagrađen na Trijenalu 2003.

BORIS BUĆAN (1947-)

plakatu ponovo dao ravnopravno mjesto u likovnim umjetnostima;grafičar i oblikovatelj; istražuje u različitim prostorno-plastičkim medijima; bavi se oblikovanjem plakata i primijenjenom grafikom;

‘Museum Palmolive’, 1974. - maštovitom dosjetkom ukazuje na stereotip industrijske proizvodnje;

‘Pikturalna petlja’, 1968. - intervencija u gradskom prostoru;

MLADEN STILINOVIĆ

kremšnita – citiranje elementarne stvarnosti > umjetnost nakon predmeta;

1991. postavlja kolače na stepenice (kremšnite) – važan kontekst: kremšnita postavljena kao korak, ima ih puno, dovodi nas u apsurdnu situaciju i upravo to djelo čini kvalitetnim;

SARDONSKA FIGURACIJA, poč. 1972.

pribjegava izobličenjima - sugestivna koncentracija osjećaja i misli u plastičnoj formi;

bitni su osjećaji i mašta,

u ikonološkom pogledu glavni protagonist je LUTKA - pasivno biće, nekonfliktni simbol – pogodno okružje jedne subjektivističke parodije života i zbivanja;

KOSTA ANGELI RADOVANI - žena-lutkaIVAN LOVRENČIĆ -mannequinZLATKO BOUREK - lutka-konj

IVO FRIŠČIĆ - kult lutkeN. KAVURIĆ-KURTOVIĆ - harlekinKRSTO HEGEDUŠIĆ - čovjek-keglVASKO LIPOVAC - lutke-mornari

IVAN LESIAK

VERGILIJE NEVJESTIĆ

ZVONIMIR LONČARIĆ

sardonski, lat. - zlobno podrugljiv, zajedljiv

sardonski smijeh - grčevit i ciničan smijeh;

BIAFRA (1970-1978)

najradikalniji primjer ekspresionizma u novijoj hrvatskoj umj.;

kipari: BRANKO BUNIĆ, RATKO PETRIĆ, STJEPAN GRAČAN, MIRO VUCO, STANKO JANČIĆ, IVAN LESIAK, Đ-URĐA ZANOŠKI

novi materijali: poliester, plastika, juta, aluminij, staklena vuna;

slikari:JANJIĆ-JOBO, KAUZLARIĆ-ATAČ, LABAŠ, VLADO JAKELIĆ, EMIL ROBER-TANAYmaštovito, ekspresivno, bogati kolorit, problem zbilje;

ideja:

-aktualizirati pitanje humanizma u suvremenom društvu (komentar čovjeka -okruženog birokracijom i mehanizacijom,-polemički odnos prema vlastitoj sredini (kritika kulture i politike), protiv apstrakcije koja lišava čovjeka njegove središnje uloge u umjetnosti;

stil:

-ekspresivna i angažirana figuracija-naturalistički postupci-snažna izobličenja-izražavanje antiljepote, ironije, sarkazma, šoka, mučnine sve do brutalnosti-to je sadržajna umjetnost koja se ne bavi estetikom niti rješavanjem formalnih problema-kipari uvode nove materijale (poliester, plastika, juta, aluminij, staklena vuna)-sadržaj umjetnosti je jasan i direktan-slikarstvo Biafre je maštovito, ekspresivno, bogatog kolorita, s elementima pop arta (Janjić-Jobo), bavi seproblemom zbilje; -priređuju izložbe i akcije na ulicama (od 1974.);

KRIZA AVANGARDE

krajem 70-tih modernistički avangardizam pokazuje znakove iscrpljenja, istrošenosti;kulturno područje u kojem djeluje umjetnost 80-tih je ono transavangarde, koja jezik promatra kao instrument prijelaza, šetnje od jednog djela do drugog, iz jednog stila u drugi;

dematerijalizacija djela i bezličnost izvedbe, koji obilježavaju umjetnost 70-tih prema strogo duchampovskom razvoju nalazi put premašivanja u ponovnom oživljavanju manuelnosti, izvedbi koja u umjetnosti ponovo uvodi tradiciju slikarstva;

POSTMODERNIZAM

rastresita situacija 80-tih; postmodernizam sebe definira kao odbacivanje svih ograničenja;drsko ističe prolaznost kao sadržaj po sebi; destrukcija, dekonstrukcija, diskontinuitet, decentralizacija, introspekcija;u slikarstvu dekorativno i kičasto;reakcija protiv purizma i funkcionalizma urodila je oduševljenjem za eklekticizam i manirizam, ono što su modernisti najviše prezirali;umjetnik otvara neograničeni dijalog sa svijetom formi, slobodno crpi iz historije oblika;prekidajući s avangardom, umjetnici postmoderne ili postavangardne umjetnosti prekidaju s budućnošću kaoutopijskim projektom i smještaju se u vrijeme neodređenih obrisa;

američki umjetnici traže motiv egzistencije kroz slikanje, Evropljani traže viši nivo egzistencije umjetnosti;

danas postmoderni umjetnik pristupa apstrakciji jedino kao zalihi, kao bogatom fundusu iz historije oblika ili ne-oblika;

NOVA SLIKA 1981.

13. salon mladih , u Umj. paviljonu u prosincu 1981. - 12 slikara koji su predstavili svojevrstan povratak slici i predodžbi -- Maković selektor, taj dio nazvao Nova slika;

u isto vrijeme u Galeriji suvremene umjetnosti otvorena je izložba ‘Talijanska transavangarda’, koju je organizirao Achille Bonito Oliva;

Andrej Medved u Kopru istovremeno priprema izložbu ‘Podobe - immagini’ - zajedničku izložbu talijanskih i jugoslavenskihu umjetnika pripadnika istog trenda - ‘nove slike’ (‘transavangarda’, ‘nuova immagine’, ‘new image painting’);

sve do izložbe ‘Nova slika’ na 13. salonu mladih ponovno aktualiziranje slikarstva smatralo se marginalnom pojavom,unatoč tome što se tragovi Nove slike mogu u Zagrebu pratiti od 1977/78., čak prije značajnih izložbi održanih u Njujorku, Londonu, na venecijanskom Biennalu (Aperto ’80), Biennalu mladih u Parizu 1980., gostujuće izložbe u Zg i Bgd ‘America Now’ 1979.; ti tragovi vide se u radovima pojedinaca: NINE IVANČIĆ, ZVJEZDANE FIO, ĐURE SEDERA;

70-te godine u hrvatskoj umjetnosti karakterizira pluralizam ideja i ideologija; u osamdesete se ulazi sa slikom i slikarstvom s jedne strane, dok se s druge još osjećaju derivati konceptualizma - umjetnici se često koristili nazivom ‘alternativna umjetnost’, ali riječ je zapravo o pseudoalternativi, o prividno nekonvencionalnom koje je pod okriljem države, kontrolom muzeja i galerija; ta pojava za sobom povlači hiperprodukciju koja je imala zaštitu kod kritičara koji su hvalili svakog pojedinca;

Maković: kriza kritike povezana je s nepostojanjem kriterija i s gubitkom povijesne dimenzije u svijesti kritičara; stavkoji je iznio Lionello Venturi, a kasnije modificirao Giulio Carlo Argan, po kojemu se umjetnici prošlosti i sadašnjosti nesmiju shvaćati kao antiteti; svijest o prošlosti mora biti prisutna; ideje što ih je formulirala generacija koja se javlja1968-70. postaju u interpretaciji mlađih kolokvijalne i trivijalne;

kritičari lišeni povijesne dimenzije svijesti pridavali susvakom događaju identičnu važnost, što je rezultiralo iskrivljenom slikom umjetničke produkcije;

međutim, u toj istoj generaciji, koja se počinje javljati u drugoj polovici 70-tih, javlja se niz pojedinaca koji afirmiraju medij slike:

BORIS DEMUR

sliku svodi na nulti stupanj, na osnovne materijalne čestice koje ne daju nikakvu izvanslikovnu značenjsku nadgradnju;slika je slika, površina - platna, kartona... na kojoj ostaju zabilježeni tragovi slikanja; slika je tako goli produkt slikanja,registriranje elementarnog procesa rada; bijelom se bojom još više nastoji anonimizirati ploha, osamostaliti od subjektivnog;

MILIVOJ BIJELIĆ

u ogoljenju slike zadržat će znatno širi kromatski izbor - osim bijele, on će upotrebljavati još i plavu, crvenu i žutu;

ANTE RAŠIĆ

DAMIR SOKIĆ (1952-)

ili potpuno odbacuju boju ili upotrebljavaju isključivo bijelu, često gotovu neslikarskuboju (gips ili bijeli lak), ali oni zato traže osređene likovne osobine u materijalu i minimalnim zahvatima ističu te sirove likovne činjenice;

1980. Bijelić i Sokić iznova ulaze u slikarstvo;

BIJELIĆ radi niz slika velikog formata nastalih utiranjem tragova bijele, žute, crvene i plave boje na najlonu;SOKIĆ prekrivanjem kvadratičnih površina kartona bojom koja oponaša mramor i naknadnim slaganjem tih kartona u ritmički pravilne cjeline;

u isto vrijeme (početak 80-tih) pojedinci pristupaju drukčijoj afirmaciji slikarstva:

ZVONIMIR SANTRAČ

njegova su platna krajnje zasićena slikarskom materijom; snažna ekspresivnost; boja se na grubu platnenu površinu nanosi neposredno rukom, bez kista, pa je tako uklonjena distanca između tijela i plohe;

MARINA ERCEGOVIĆ

sažima različita iskustva - tradicionalni perzijski ornament, beskrajno ponavljanje jedne iste figure s ciljem ritmiziranjapovršine slike; uzastopnim ponavljanjem figura i razmaka među njima postiže tautološko načelo i na formalnoj razini:slika jest ploha, prostor je dokinut, plošnost je osnovna činjenica slike kao predmeta;

NELA BARIŠIĆ

izrazita figurativnost; zasićenost ornamentalnim šarama kao hommage Matisseu;

FERDINAND KULMER

NINA IVANČIĆ

Nova slika referencijalna je umjetnost - ona nas upućuje na brojne izvore iz prošlosti, a veliku važnosti imaju specifične, lokalne tradicije; u talijanskoj se transavangardi mogu uočiti nasljeđa metafizičkog slikarstva, u njemačkojnovoj umjetnosti prepoznaju se odjeci ekspresionizma, u francuskoj fovizma;

OSAMDESETE

osamdesete su godine na hrvatskoj, kao i na svjetskoj sceni obilježene pojavom "nove slike", "nove skulpture","anakronizma", "nove geometrije";

to je razdoblje koje karakterizira individualno suočavanje umjetnika s vlastitim povijesnim nasljeđem i apostrofiranje temeljnih pitanja o jeziku umjetnosti te njegovo preispitivanje;

IGOR RONČEVIĆ (1951-)

služi se jezikom slobodne apstrakcije i uz Editu Schubert najapstraktniji je u generaciji hrvatskih postmodernista;naoko možda najbliži klasičnoj slici: mirni, dobro proporcionirani formati, boja pažljivo odabrana; obilježja Nove slike - plošni prostori ne dopuštaju nikakav dubinski pomak, slika se rasprostire poput ravnog ekrana na kojem se ukazuju crvoliki motivi;kada je riječ o umjetnosti 80-tih, novoj slici, o slikarstvu postmoderne, njegov slučaj je indikativan: na Salon mladih 1980. on šalje slike koje žiri ne prihvaća pa ih izlaže u sekciji odbijenih;sljedeće godine na Salonu za te iste slike dobiva nagradu;

EDITA SCHUBERT (1947-2001)

njen rad karakteriziraju prijelazi s jednog apsolviranog iskustva forme na sljedeće, uz napuštanje prethodnog;

serija slika "Bez naziva (Katedrale)" pripada jednoj od faza njezinih takozvanih tvrdih slika izražene tektonike vertikalih matematičkih konstrukcija s depersonaliziranim načinom nanošenja osnovnih sirovih boja (crvena, plava, žuta, crna) izvedenih u velikim dimenzijama od poda do stropa;na samostalnoj izložbi 1980. ‘povratak na početak’ - individualna mitologija, prikupljenim primitivnim ‘rekvizitorijem’ (drvo, lišće, kosti, pepeo) uobličila, aranžirala predmete, ambijente neke ritualne provenijencije;slikarske plohe su redovno nepravilne, impregnirane dubokom crnom monokromijom i prošarane neutralnim gestičkim intervencijama;

njena daljnja evolucija ide ka slici koja nema simbola, ka totalnoj apstraktnoj slici u kojoj svaka mrlja ipak ima svoju snagu;

kasnije je na njenim slikama mrlju zamijenila ploha iz klasičnog repertoara geometrijske apstrakcije;koristi različite materijale (kolci, savijeno šiblje, presvučeni bojom); slike nepravilnog formata, uključuje i prostor zida galerije; slika više nije samo ploha;

ANJA ŠEVČIK (1956-)

među najvažnijim predstavnicima Nove slike;iskazala je svoju osobnost u strasti ekspresije, impulsivnosti i neobuzdanosti;1983. nastala je slika posve apstraktnih svojstava iako metafizičkog nazivlja;plošnost slike, ornamentalizirani prostori, impulsivan rukopis, neobična ikonografija; figura se nadovezuje na figuru po okomici i horizontali; mnoštvo sirovih boja, rahla tekstura, dodaje krhotine zrcala;

ZVJEZDANA FIO (1954-)

predstavnica transavangarde u modernom hrv. slikarstvu;linearnim načinom gradi kompozicije u kojima se predmeti i prostori ritmički raščlanjuju u slobodne i intenzivno obojene znakove - razbijanje prostora i površine; prividno ‘nesigurne’ plohe;

‘Žuti atelje’, ‘Crveni atelje’

njeni radovi su od samog početka 1979. nosili znakove strogo individualne mitologije; gusta igličasta ornamentika;rana djela, s kraja 70-tih, upućuju na problem Nove slike; ali ona ima bitno drukčiji stav; iščezava herojska fraza i slikarica nas uvodi u svijet sitnih običnih činjenica; svaki je detalj slike obilježen duboko individualnim znakom; ona slika svoj atelje, predmete u njemu, svoje lice, biljke, ali ne pada u banalnost - ona čistim likovnim postupkomrazgrađuje narativnost izabranog predmeta;

DUŠAN MINOVSKIŽELJKO KIPKEDUJE JURIĆDUBRAVKA RAKOCIĐURO SEDERFERDINAND KULMER

DEVEDESETE

VESNA POKAS KSENIJA TURČIĆMIRJANA VODOPIJA SIMON BOGOJEVIĆ NARATHDARKO FRITZ DAMIR SOKIĆGORKI ŽUVELA EDITA SCHUBERTNINA IVANČIĆ ANTE JERKOVIĆJELENA PERIĆ

NIVES KAVURIĆ-KURTOVIĆ (1938-)

stvorila vlastiti svijest oblika; u trajnom kretanju - preplitanju i pretvorbi oblika - što je zajednička potka svih njezinih djela, pobunila se i protiv okvira slike koji nasilno ‘reže’ - presijeca gibanja i linije, pa zato često nastavlja slikati i preko okvira, ali je izmislila i vlastiti način da ga dokine, pa slika na platnu ovješenu na štapu što slobodno visi u prostoru;početkom 60-tih traje tzv. crna faza – teški prizori posmrtnog trajanja i raspadanja antropomorfnih oblika na tragu nadrealističkih iskustava;sredinom 60-tih napušta platno kao podlogu i uzima lesonit koji je podobniji da u sliku aplicira kolaž; pojedinačno javljanje riječi i slova pretvara se u rečenice – njeno obilježje;

NIKOLA REISER (1918-)

Vaništa ga je nazvao najvećim gospodinom u hrvatskom slikarstvu;profinjeno, senzualno, suptilno slikarstvo;na likovnoj sceni pojavio se nakon 2. svj. rata;najbliži mu je bio akvarel;nikada nije nastojao mijenjati povijesne tokove nego je ostao vjeran sebi, figurativnom slikarstvu i impresionizmu;lišeno svih socijalnih, političkih i ideoloških konotacija;formira se u klimi postimpresionizma i poetskog realizma kakav su promovirali slikari Grupe trojice;najviše je slikao 4 motiva – mrtve prirode, pejzaže, aktove i portrete;radi i slike-kolaže: u prostor slike ugrađuje novinske isječke, igraće karte, mrežaste tkanine;

OUTSIDER ART

outsider art (marginalna, periferna ili rubna) – treba je razlikovati od naivne umjetnosti ili nedjeljnog slikarstva;nesuglasice oko točne definicije "outsider" umjetnosti i tomu srodnih pojava traju od samih početaka spoznaje o ovom fenomenu: britanski časopis "Raw Vision" (London, br. 18-19, 1993.) pokušao je donijeti neke definicije pojmova i usuglasiti terminologiju, navodeći sljedeće zajedničke nazive: Art brut (Sirova umjetnost); Neuve invention (Nova invencija); Outsider Art (Periferna umjetnost), Folk Art / Contemporary Folk Art (Pučka umjetnost / Suvremena pučka umjetnost); Naive Art (Naivna umjetnost); Marginal Art, Art Singulier /Marginalna umjetnost, Singularna umjetnost);Visionary Art, Intuitive Art (Vizionarna umjetnost, Intuitivna umjetnost), Visionary Environments (Vizionarni okoliš);kronologija sustavnog praćenja ovog fenomena započinje sredinom četrdesetih godina kada je Jean Dubuffet, uz pomoć hrvatskog slikara Slavka Kopača, osnovao u Parizu "Compagnie de L'Art Brut’; povjesničar umjetnosti Roger Cardinal uveo je 1972. godine pojam Outsider Art, 1976. godine otvorena je za javnost zbirka Art Brut u Lausanni, a1981. godine u Londonu je Victor Musgrave osnovao "Outsider Archive" kojeg danas vodi Monika Kinley;

SLAVKO KOPAČ (1913-1995)

neposredno poslije 2.svj. rata došao u Pariz, pridružuje se Dubuffetu, uz kojega se formirala i Kopačeva umjetnost, u duhu art bruta;Dubuffet osnovao institut koji je sabirao djela art bruta, a Kopač mu je 30 godina bio tajnikom Muzeja de l’Art brut;

na povijesnoj izložbi ‘Un art autre’ koju je Michael Tapie’ prezentirao 1952., Kopač se pojavljuje kao kipar;počeci Kopačeva slikarstva u tradiciji su Kraljevića i Račića; dolaskom u Pariz snažno će ga privući Junekovo slikarstvo;Firenze – akvareli i crteži rađeni kleeovskom jednostavnošću, šume, livade, planine, zeleni pašnjaci, crveni konji;ponovnim dolaskom u Pariz, sve se mijenja, no za razliku od Dubuffeta, Kopač nikada nije prešao prag figuracije;‘drugačija’ figuracija;

izložba ‘Kraj stoljeća, kraj slikarstva’ –

hrvatsko slikarstvo u 90-tim godinama, HDLU, siječanj, 2005. Zdenko Rus

= umjetnici koji su svoju osobnost naznačili još tijekom 50-tih i kasnije;

ZLATKO KESER, VATROSLAV KULIŠ, IGOR RONČEVIĆ, ZLATAN VRKLJAN - ‘slikari središnjice’, okupljeni oko

galerije Arteria koju je utemeljio Vrkljan;

tu su i BORIS DEMUR, NINA IVANČIĆ, ANTE JERKOVIĆ, MARIJAN JEVŠOVAR, DUJE JURIĆ, ŽELJKO KIPKE, MARIJANA MULJEVIĆ, EDO MURTIĆ, ĐURO SEDER, DAMIR SOKIĆ, IVO ŠEBALJ, NENAD VORIH, JELENA PERIĆ;

samo petorica: TOMISLAV BUNTAK, GORAN FRUK, IVICA MALČIĆ, DAVID MALJKOVIĆ, MATKO VEKIĆ pripadaju onima afirmiranima u 90-tim;

LOVRO ARTUKOVIĆ

počeo izlagati 80-tih; izdavajao se u usporedbi s ostalima iz generacije ‘Nove slike’, bio je ‘realističniji’;izložba ‘Spremište’ 2004. – u tvorničkom skladištu predstavljeno 11 recentnih djela jednog od najistaknutijihpredstavnika srednje generacije slikara;ukradeno mu 26 djela iz ranog razdoblja, u Madridu, nakon povratka s izložbe u Lisabonu;

ROBERT ŠIMRAK

počeo izlagati 1989.

izložba pokušava odgovoriti na pitanje je li slikarstvo kao tradicionalni medij došlo u krizu ili je riječ o njegovom

definitivnom kraju, jer se u radove umjetnika sve češće uključuju neki novi mediji;

izložba ‘Slikarstvo sada – resume’, HDLU, 2006., Maković

17 umjetnika starije, srednje i mlađe generacije;

NINA IVANČIĆ, IGOR RONČEVIĆ, VATROSLAV KULIŠ, LOVRO ARTUKOVIĆ;

mlađi:

TOMISLAV BUNTAKTINA GVEROVIĆGORDANA BRALIĆIVICA BLAŽIĆALAN ALEBIĆMARIO GAZIĆMIRNA KUTLEŠA

SKULPTURAROBERT FRANGEŠ-MIHANOVIĆ (1872-1940)

studira u Beču i Parizu; pod utjecajem je bečke secesije i Rodina (impresionizam);1907-40. radi kao profesor na zgb Akademiji;najveći hrvatski kipar 19. st.; na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. dodijeljena mu je zlatna medalja;

teme: reljefi, medalje i plakete, animalističke skulpture, portreti, sitna figuralna plastika, dekorativna plastika (na pročeljima zgrada), javni spomenici, nadgrobni spomenici;

stil: impresionistička faktura, ornamentalnost, stilizacija - težnja k pojednostavljivanju i zatvaranju linije, kao i prema plošnosti - razvijanje linearnog ritma, narativnost, realističke koncepcije;

djela:simbolički reljefi znanosti u Zlatnoj dvorani u Opatičkoj (Filozofija, Medicina, Teologija, Pravo), 1891.;reljefi Filozofija, 1897., Navještenje, 1900., Bijeg u Egipat (sitna plastika) - neprekinuti tok linije, Let duše,1904. - pojednostavnjenih masa, meke modelacije i valovita ritma; iz tijela umrlog izvija se u visinu njegova duša u obliku mlade djevojke uzdignutih ruku;

reljefi alegorija Filozofije, Teologije, Medicine i Justicije na pročelju NSB-a;

na Mirogoju:

alegorijski brončani reljef 'Pjesnikova muza' na grobu J. E. Tomića, 1908.

-brončana skulptura 'Seljak' na grobu I. Mallina, 1913.konjanički kip kralja Tomislava (1928-1938) na Tomislavovom trgu;spomenik Palom domobranu, Osijek - figura u akciji! - spomenik kompozicijski postavljen u dijagonalu;reljef Sv. Trojstva, pročelje zagrebačke katedrale'Moja majka' - portret u mramoru

RUDOLF VALDEC (1872-1929)skulpture na zabatu NSB-a,betonska grupa kojom povezuje pročelje i kupolu na zgradi Etnografskog muzeja;

dobar portretist - portreti:-J. J. Strossmayera-I. Kršnjavog-A. G. Matoša-likovnog kritič ara V. Lunačeka s potpisom Cave Criticum - impresionističko prema obradi površine, s primjesom humora, srodno Daumierovim portretima od ljepenke;reljefi imaju obilježja literarnog simbolizma (Ljubav sestra smrti, 1897.);među kasnijim radovima secesijska su obilježja vidljiva u djelima sa stiliziranim biljnim ukrasima i dinamičnom linijom obrisa (Kranjčevićev nadgrobni spomenik u Sarajevu, 1912.)

IVAN RENDIĆ (1849-1932)

studirao u Veneciji i Firenzi, gdje usvaja akademski realizam;nakon 1900. primjenjuje nacionalne folklorne motive i secesijski ornament - sudjelovao je oko 1900. u novim kretanjima aplikacijama ornamenata i mozaika na nadgrobne spomenike;

teme:portretna poprsja (zrinjevačke biste Julija Klovića i Nikole Jurišića)nadgrobni spomenici s alegorijskim figurama (na Mirogoju)figuralne kompozicije (Kačić, Mesnička)spomenici Preradoviću (Cvjetni) i Starčeviću (u Šestinama);

stil:

realizam, naglašeni patriotizam, pedantna obrada detalja, slabost kompozicija, pomanjkanje smisla za monumentalnuširinu i veličinu oblika, bez vlastite umjetničke individualnosti, ali tehnička vještina, osjećaj za detalje, izvrsno oponašaprirodu, odvojenost od konačnog materijala (unajmljuje klesara da prenese u kamen);

BRANISLAV DEŠKOVIĆ (1883-1939)

studirao u Veneciji 1903-05. kod A. dal Zotta; radi realističke portrete;1907. odlazi u Pariz, gdje usvaja elemente impresionizma Rodina i Trubeckog; utjecaj Rodina: razvija svoj stil, blizak impresionizmu s prisutnim secesijskim značajkama:

'Portret O. Tartaglie'

izlaže i s grupom Medulić u Splitu 1908.;dobrovoljac u ratu, 1916. - Rim, Geneva, Pariz;od 1921. u Splitu; bohemski život, droga - umna poremećenost;

teme:

kipovi životinja: lovački psi i konji, izvanredno modelirani (u glini) i realistično opservirani; on je naš najbolji animalist (uz Frangeša) - presudan je utjecaj kipara P.P. Trubeckog; impresionistički fiksirani pokreti – trenutak pokreta: tijelo životinje prožeto unutarnjom vibracijom;

portreti monumentalna plastika s povijesnim i alegorijskim scenama (bez uspjeha);

djela:

'Pas na tragu', 'Prepeličar', 'Pas koji se češe'

utjecaj domoljubne ideologije, secesije i monumentalizma Bourdellea - modelira u zatvorenim i stiliziranim oblicima;

naglašen je idejni i programatski sadržaj;

'Balkanski vlak' površinu je modelirao tako da omogući svjetlosti da se rastvori i pokrene razlomljene plohe;

IVO KERDIĆ (1881-1953)

medaljar; malobrojni portreti u punoj plastici;

'Zlatarevo zlato' - jedina poznata skulptura, mirna renesansna stabilnost;

FRANO KRŠINIĆ (1897-1982)

prvi i najsnažniji Meštrovićev antipod;1917-21. ALU Prag - praško posredništvo olakšalo je preradu klasičnih zasada i struje umjerenog modernizma Maillolovog tipa; jedan od osnivača Zemlje, istupio 1930. pod utjecajem Meštrovića, Bourdellea;

najviše vrijednosti dosegnuo u meko zaobljenim ženskim aktovima, klesanima u bijelom bračkom kamenu; radi i spomeničku i nadgrobnu plastiku - snažnija gesta, odsječene ravne površine, portrete, figuralne kompozicije u bronci, kamenu i mramoru;

prekida s ilustrativnim i uljepšanim realizmom, narativnim akademizmom, ornamentalnim oblicima secesije, naturalističkom faktografijom;kiparski se zasnivajući na modernim plastičkim iskustvima i domašajima koje su inaugurirali Rodin, Bourdelle, Maillol, stvorio je posve osebujni svijet najsuptilnijih lirskih sadržaja, čistom plastičkom sintezom i purifikacijom oblika; on je ono što je Maillol za Francusku;

stil: spokojna kontemplacija i uravnoteženo građenje oblika (za razliku od Augustinčićeve dramatičnosti i povišena tona),meka poetizirana linija zatvara jasan napeti volumen,skulptura raste spontano iz intuicije i doživljaja volumena u prostoru,stroga tektonska jasnoća i čistoća oblika,zatvorene forme nabijene pokretom - gradi je iz jezgre i iz osovine kipa,senzualnost, lirizam, blagost, humanizam,pojednostavljivanje detalja, sažimanje likovnih elemenata;

djela: 'Buđenje', 'Odmor', 'Sjećanje', 'Kupačica', 'Plesačica', Dijana', 'Sputana', 'Ribari', 1947. -dijagonalni, dinamički likovi;

poslije 2. svj. rata: suptilna razrada 'vječnih' motiva (ženskih, djevojačkih aktova) najviše domete postigao je u ženskim aktovima i figuralnim kompozicijama u bronci, kamenu, mramoru:

'Dijana', 1928., 'Buđenje', 1928., 'Češljanje', 1928., 'Majka i dijete', 1940.;akademski realizam: Augustinčić, Radauš

ANTUN AUGUSTINČIĆ (1900-1979)

pionir hrvatske moderne skulpture; nosilac figurativnih tendencija; 1918. studij kiparstva na Visokoj školi za umjetnost i obrt (Valdec, Frangeš)1922. ALU, Meštrović 1924.1924-26. specijalizacija u Parizu, upoznaje skulpturu Rodina i Bourdellea - napustio akademizam, slobodnije modeliranje; tražio izraz u nemirnoj rodenovskoj formi;1926. Zagreb, 1928. posljednja izložba Proljetnog salona;1926. izlaže s Grupom šestorice - kritički realizam1929. među osnivačima Zemlje - do 1933. > ne zanima ga toliko angažman koliko naglašena realistična okosnica;od 1946. živi u Zagrebu;pod utjecajem Meštrovića - u ranoj fazi, osobito u monumentalnoj skulpturi;

opus:

projekti velikih javnih spomenika,portreti (Gavella)intimniji radovi (Akt)

stil:

formu gradi tako da direktne opažaje međusobno povezuje ritmom koji zatvara monumentalnu plastičnu cjelinu;visine i dubine kojima definira oblike daju površini sugestivnu živost;nemirna i izražajna forma - prokrčio put novim shvaćanjima;oštri psihički realizam, ponekad 'propagandni realizam';herojske geste, naglašene fakture, naturalistička, figurativna shvaćanja > nosilac figurativnih tendencija;od 1928. sudjeluje na natječajima za spomenike; 1929-40. radi niz monumentalnih javnih spomenika:

'Šleski ustanak', 1937.spomenik miru u NY, pred zgradom UN-a, 1952.spomenik Marinu Držiću, Zagreb, 1963.Matija Gubec, 1973.

'Torzo', 1927. - nije uljepšana/heroizirana forma, već tijelo čovjeka doneseno u točnoj opservaciji njegove zbilje, daleko od naturalizma, jedinstvo unutrašnje i vanjske istine lika;

psihološki portret Luje Novaka, 1933. - čvrstina volumena, krajnja skulptorska sažetost, snažna izražajnost

'Rudar', 1936.

poslije 1945. osobni stil mu nije pretrpio značajnije promjene; određeno vrijeme uživa krajnju oficijelnost i gotovo spomeničku hegemoniju;krajem 50-tih: atelierska izolacija, figurativne skulpture;

VANJA RADAUŠ (1906-1973)

originalnost u plastičkoj sintezi mašte i zbilje, temperamenta i inteligencije; likovni svijet između vida i privida, između naturalizma i nadrealizma ;dramatski nemir, ekspresija, dinamika;1924-30. Umjetnička akademija, Zagreb, studij nastavio 1931. u Francuskoj;1932. postao članom Zemlje - izlaže s njom do zabrane (izlaže na 4. izložbi);u nekim radovima ovog perioda još je prisutan naturalizam i prenaglašena forma;

'Ženski portret', 1933. - realističan pristup;'Žetelica', 1935. - tematikom i fakturom najviše se približila Zemlji;Spomenik borcima 1. svj. rata na Mirogoju - s J. Turkaljem;

prva samostalna izložba u Salonu Ulrich 1939.; izrazito socijalna nota;

'Prosjak' - ekspresionistička modelacija;

zakašnjeli, ali kiparski najzreliji rezultat zemljaških tendencija u skulpturi;od 1945. redovni profesor na ALU, Zagreb;plastika - nemirna, ali čvrsta forma - u rasponu od realističke vizije do snažno ritmizirane poetične transpozicije;

ciklus Petrice Kerempuha, 1942. i 1955.

spomenik Petrici Kerempuhu, Dolac, 1954.

impresionistički način nemirne površine bronce, stremni ekspresionizmu - poslijeratni ciklusi 'Tifusari ' (izložbe 1958. u Zagrebu i 1959. u Beogradu) i 'Panopticum croaticum' (niz simboličkih portreta znamenitih Hrvata) – obojena sadra, 1961., posvećeno tragično preminulim značajnim ličnostima iz hrvatske političke i umjetničke prošlosti - Križanić, Supilo, Cesarec, Matoš, Račić, Lisinski, Kovačić; ovaj ciklus je organski nastavak ciklusa 'Tifusari', u njemu spaja naturalizam i poetični nadrealizam; ostvarenja potresne snage - ekspresivna transformacija oblika;njegov kiparski rad prate nizovi crteža i profinjenih bilježaka u akvarelu;1964. samostalna izložba u Galeriji suvremene umjetnosti - preteča nefigurativnog slikarstva kod nas ; 1964. Umjetnički paviljon, izložba skulptura 'Čovjek i krš' - figure od obojene sadre u velikim dimenzijama;

VOJIN BAKIĆ (1915-1992)

do uključenja u NT ima već bogatu biografiju;ključna uloga u trenutku raskida sa socijalističkim realizmom (otvara nove problematske putove);1939. diplomirao na ALU u ZGB, specijalka kod Kršinića i Meštrovića;boravio u Firenzi i Milanu;

do 1940.: crteži, kipovi - ženski aktovi u kamenu (svedene obline, zatvoreni volumeni)

poslije 1945.: promjena: teži impresionističkoj obradi površine s izražajnim preljevima svjetlosti i sjena;

portreti: psihološka uvjerljivost i simbolička općenitost; ‘I.G. Kovačić’, 1946., ‘S.S. Kranjčević’, 1948.

1947. ‘Spomenik streljanima’, Bjelovar - prvi puta javna narudžba, kip jezgrovit poput maka i izrazitih monumentalnih svojstava;

sredinom 50-tih: proces sažimanja i kristalizacije volumena: obrada čistog, punog, zatvorenog volumena, težnja što čistijim formama (krajnja redukcija);

‘Bik’, skica za ‘Spomenik Marksu i Engelsu’, 1950-53. - prvi slobodniji prijedlozi za rješavanje tradicionalnih kiparskih zadataka;

prvi veliki politički sukob vlasti u Beogradu sa zagrebačkim umjetnicima - projekt V. Bakića bio je realističan, bez ekspresionističke patetike, ali nije prošao partijsku ideološku kritiku;

‘Autoportret’, 1952. - izrazite kubične karakteristike;serije ‘Aktovi’, ‘Torza’ i ‘Glava’ - zaokružuje traženja organskih, asocijativnih oblika;60-tih: otvaranje prema vanjskom prostoru: središnja tema su ‘svjetlosni oblici’ - kružne površine u konkavno-konveksnim obratima - reflektiraju svjetlost u okolinu; istražuje promjenjiva vizualna svojstva, ovisnost predmeta o ambijentu;

interes za otvorenu formu, unutarnji prostor, svjetlosne odraze;

ciklus ‘Razvaline forme’, ciklus ‘Razlistale forme’ - prijelaz od punog, čvrstog volumena do ispražnjene ljuske, svojevrsnog skulpturalnog negativa;

među prvima slijedi načela geometrijske apstrakcije i optičkih istraživanja;

‘Razlistana forma’, 1960. - ispred hotela ‘Dubrovnik’‘Razvijene površine’, 1960-64. - artikulira stroge i sustavne cjeline od nanizanih elemenata;‘Svjetlosni oblici’, 1963-64. - moduliranje istovrsnih zrcalnih jedinica - u prostoru raspoređene konkavne i konveksne površine - prepuštene utjecaju svjetlosti i u njima reflektirajućoj okolini; upotreba nehrđajućeg čelika;

‘Spomenik revoluciji’, 1958-68. Kamenska - krilate i lisnate forme; srušen u Domovinskom ratu;

spomenička plastika monumentalnih razmjera: čini velik dio njegova opusa, visokih umjetničkih vrijednosti, počiva na njegovim istraživanjima rastvaranja forme i otvaranju prostoru i svjetlosti;nedogmatski i čisto ostvareni; nefigurativni konstruktivni projekti i realizacije spomenika u Kamenskom i spomeničkog kompleksa na Petrovoj gori (ambijentalno prostorno planiranje);1950. i 1956. venecijanski Biennale;1959. izlaže u Galeriji Denise Rene u Parizu s Piceljem i Srnecom;1959. Documenta Kassel;

KSENIJA KANTOCI (1909-1995)

razvila je svoje tematsko-problemske krugove snažnog egzistencijalističkog nadahnuća;postupno je došla do potpune ogoljelosti, gotovo čistog znaka;1937. ALU Zgb; usavršavanje: Francuska, Italija, Njemačkageneracijski vezana za Vojina Bakića i Angeli Radovanija;rano razdoblje: plastičnost volumena, zatvorena silueta, portreti - sklona psihoanalizi; serija realistički koncipiranih glava;

50-tih: pomak od realnog portreta ka:-sabiranju i kondenziranju vizije do jezgre-sažeti oblici - sažeta pročišćenost djela u volumenu, redukcija detalja-smireni statični volumen, snažna tektonska masa-arhetipske forme - sintetički likovni jezik-arhaična jednostavnost monolitnih kipova (kao simboli)

oko 1970.: skulptura zbijenih volumena i snažne tektonike masa

‘Velika i mala figura’, 1969-71.‘Grupa’, 1969-71.poslije: djelomično rastvaranje kompaktne jezgre, zajednička masa razvedena u odijeljene volumene figura: ‘Igra’, 1975.

novi pokret i ritam oblika naglašen u maloj plastici, u skicama, u bronci i terakoti:

‘Velika i mala figura’, 1972.‘Dvije figure’, 1973.‘Njih troje’, 1976.

u posljednjoj fazi okrenula se svijetu grčkog mita, reinterpretaciji nekih klasičnih motiva na način vlastite arhaične sintakse i semantike;radi u drvu (toplog sjaja - vertikale: čovjek i horizontale: životinje),terakoti: životinje i seljakinje dalmatinske zagore - malih dimenzija,patiniranoj bronci, betonu, kratko eksperimentira s nađenim predmetima;

DUŠAN DŽAMONJA (1928-2009.)

1951. diplomirao kod Augustinčića;1951-53. u radionici Kršinića;1953. u Parizu proučava egipatsku i grčku arhajsku skulpturu i upoznaje djela Moorea - polazi od njegovih zatvorenih formi, postepeno ih sve više razbija i dolazi do vlastitog skulptorskog rješenja u drvu, metalu, staklu, betonu; u početku radi figurativnu plastiku (početkom 50-tih) pod utjecajem Meštrovića, ali antropomorfizam postepeno nestaje: figuralni elementi svode se na dinamične, napete oblike simboličkih značenja: ‘Veliki jelen’, 1957., ‘Svita II’, 1958. - gubi se figuracija, osamostaljeni oblici nameću se vlastitom ritmičkom strukturom; apstraktni oblici u dinamičnoj izmjeni organskih i geometrijskih uzoraka;

‘Metalac’, 1953., ‘Jeleni’, 1956-59., ‘Korijen’, 1959., ‘Metalna skulptura’, 1960.

krajem 50-tih > ključna zamjena konvencionalne bronce betonom, staklom, drvom i željezom;

izražajnost, arhitektonika slobodnih oblika, simboličko značenje skulptura, plastičko tijelo skulpture prodire u prostor ispunjeno suprotnim gibanjem, istraživanje jezgre i analiziranje unutarnjeg prostora, zatvaranje u unutrašnju jezgru koja ostaje šuplja ili staklo, serijsko slaganje osnovnog elementa - varijacije srodnih površina;materijali: željezo, staklo, beton, drvo;metalne skulpture: novi način obrade - neklasičan: kuje, zavaruje, gradi povezivanjem različitih materijala; istraživanje novih oblika i međusobnih odnosa, upotrebljava lemljene čavle i lance (čavli i klinovi - pojačana psihološka izražajnost i taktilno bogatstvo oblika, elementarna simbolika = simbolika nasilja što ga vrši tvrđa materija nad mekšom; zabijanječavala - uporno ponavljanje kretnje);

3D skulptura;

tehnika: mitologija tehnike - tehnika je dramatična, njome je izražena patnja; varijacije srodnih površina – geometrijska čistoća, organska vitalnost;

kugle - kompaktne ili rasječene (deformirane) - dinamički raspređene u okomitom ili vodoravnom slijedu:‘Metalna skulptura 86’, 1975. u Zagrebu, smion, sasvim apstraktan spomenik žrtvama ustaškog terora u Dubravi, 1964.;kombinirao materijale, uvodio nove;na drvena torza i likove sažete na nekoliko lomljenih ploha počeo je gusto zabadati čavle kako bi dobio igru drvenih i kovinskih površina;

nakon što je dosegnuo čistu apstrakciju, gradio je oblike samo od čavala zavarenih glava, zatimkombiniranih s pločicama stakla, te napokon, oblikujući volumen žičanim mrežama prelivenimabetonom;

u to doba hrvatski kipari sudjeluju na velikim međunarodnim natječajima;nakon što mu je odbijen prijedlog za spomenik u Jajincima, Srbija, u originalnoj kombinaciji brončanog kostura i staklenih svjećica (za svaku žrtvu po jedna) poslao je sličan projekt za Auschwitz, 1958., no i za tamošnji je žiri bio preavangardan;

projekt što ga je s arhitektom R. Nikšićem 1959. poslao na međunarodni natječaj za Dachau bio je također jedinstven, jer nije bio spomenik žrtvama, nego je nastojao izazvati osjećaj straha, tjeskobe i užasa, kakav su imali muškarci i žene kada su ulazili u logor smrti, okruženi bodljikavom žicom; između dva velika armiranobetonska bloka, nagnuta kao da prijete padom, bio je uzak procjep u koji su sa stijena stršili ogromni nazubljeni stakleni šiljci, između kojih se posjetitelj trebao provući;70-te: ritmičko ponavljanje osnovnog uzorka - optički uzbudljiva raščlanjenost površine i mase, spajanje i zavarivanje lanaca, tzv. Željezne tapiserije ili slobodne skulpture sugestivnog djelovanja: ‘Rozeta’, 1977., ‘Maska’, 1978.spomenička plastika:

-spomenik u Dubravi, 1959-60. - slobodna plastična tijela, jasna simbolična poruka, psihološki kontrasti -različiti materijali (željezo-staklo, beton - metal);-spomenik revolucije, Podgarić, 1967.-park skulpture, Vrsar, 1981.-Kozara

SKULPTURA PEDESETIH

VOJIN BAKIĆDUŠAN DŽAMONJA – sredinom 50-tih nastaju bitne promjene u njegovu opusu; ono što Gattin radi u slikarstvu Džamonja radi u skulpturi;VANJA RADAUŠIVAN KOŽARIĆKOSTA ANGELI RADOVANIKSENIJA KANTOCIBRANKO RUŽIĆ

KOSTA ANGELI RADOVANI (1916-2002)

vjeran figuraciji; postupnim mijenama posvajao je nova iskustva unutar strogih koordinata vlastitog zacrtanog sustava;

radio je neko vrijeme pod utjecajem A. Martinija i M. Marinija;1934-38. Akademija Brera u Milanu; neposredno prije rata vraća se u Zagreb: dospijeva u Kršinićevu klasu – osvježava priključak na mediteransko shvaćanje zatvorene forme i učvršćuje svijest o potrebi zrelog građenja, nadograđivanja mimo velikih i teatralnih lomova;oko 1940. sintetička forma, zgušnjavanje oblika;

aktovi - napeti volumeni, ‘Pralja’, 1939.

portreti - napušta tradicionalno psihologiziranje, ‘Moj prvi portret’, 1939.;

zaokupljen traganjem za jezgrom životnih snaga, govor tijela u pokretu, dinamičan ritam i odnos likova:‘Treća otmica’, 1941.

poslije 1945. - određena idealizacija oblika: ‘Portret S. Šohaja’, 1946.;

spomenici - bliži realizmu, zatvoren, odlučan stav i poruka: ‘Drežničanin’

početkom 50-tih - prijelom: portreti u kojima postiže osebujan izraz plastičke prirode ličnosti i karaktera:

‘Portret D. Cesarića’, 1951., ‘Portret M. Tartaglie’, 1952.

2 načina modeliranja: oblim volumenom i rezanjem mase;

nova jezgrovita koncepcija figure:

‘Djevojka s rukama pod prsima’, 1952.

spomenik ‘Makedonke’ za Kumanovo, 1952. - dokazao sposobnost izražavanja čvrstim masama;

uskoro napušta velike projekte i posvetio se ženskim aktovima zbitih kuglastih oblika, portretima snažne karakterizacije i medaljarstvu;

1957. > ciklus ‘Dunje’ - punoća i zrelost tijela, dinamička ravnoteža mase i površine;

aktovi komornijih dimenzija i robustnih oblika;lik - organsko slaganje dijelova;kasniji aktovi - kubični oblici;

‘Djevojka na tračnici’, 1965. - geometrijska konstrukcija, člankovita;

skulptura - kolaž tipiziranih odljeva;

‘Žena oštrih koljena’, 1967.

bronca - rudimentarno obrađena, sugerira tektonske rasjekline;prostorna razvedenost plastike - približava se konstruktivnoj apstrakciji;profinjeni osjećaj za jednostavnu, organičnu masu;

70-te: sugestivno sažimanje oblika;

BRANKO RUŽIĆ (1919-1997)

1944. diplomirao kiparstvo kod Kršinića, 1948. slikarstvo kod Tartaglie;1956. definitivno se opredijelio za kiparstvo;1961-86. profesor na zagrebačkoj ALU;materijal: drvo - najviše, bronca - lim - terakota - kamen - papir (rad izravno u materijalu);teme: figure - ljudska figura kao antropomorfni znak ispunjen životnom snagom;tematska raznolikost: portreti - kao ‘arhitektura koja gleda’, nadilaze psihičko-fizionomijske odrednice: ‘Cezanne I’,

1962., ‘M. Rački’, 1975.

nizovi figura i skupine, živa i neživa priroda;

stil:

sažete forme, sugestivne profilacije i arhitektonski volumen,skulpturu ostvaruje u susretu s materijalom i u procesu rada,statičnosti forme odgovara dinamika volumena, a rezu rubova živost rustične površine, jednostavnost i monumentalnost, a mjestimice radi i specifične deformacije, kojima se provlači nit humora ili ironije,ljudsku figuru oblikuje kao sugestivan antropomorfni znak, ispunjen životnim snagom,nizovi figura i skupine naglašenog strukturalno-konstruktivnog ritma (‘Okrugli stol’, 1965., ‘Zagrljeni’, 1971.),pojedinac i zajednica odrednice su unutar kojih propituje smisao postojanja,teme ugroženosti, straha, zajedničkih poduhvata ili sudbine izrazio je u svojoj skulpturi kao potvrdu života

(‘Jasenovac II’, ‘Seljačka buna’, ‘Drugo kameno doba’, ‘Tahijev križ II’),

metaforičan izraz - značenja se isprepliću kroz višeznačne oblike,polazi od strukture prirodnih oblika, ali uspostavlja nove veze među elementima,strukturu prirodnih odnosa uzima kao polazište, ali je istodobno i konstruktivan, jer ih ustanovljuje kao sklop i vezu elemenata novog reda,intuitivno prihvaćajući oblike u kojima se zgušnjavaju predožbe, stvara djela koja pokrivaju više segmenata stvarnosti;napustivši tradicionalni jezik kiparstva, uspostavio je vlastiti kao mogućnost da u skulpturu uvede nove sadržaje i da figuralnu tematiku obnovi iskustvima svog vremena (‘Zbor’, ‘Svirači’, ‘Donja zemlja’, ‘Gornja zemlja’),artikulirana obuhvatnim jezikom izvanrednog poetsko-likovnog raspona, Ružićeva skulptura proširuje estetski vidokrug suvremenog kiparstva (‘Golubinjak’, 1979., ‘Crna vrata’, 1982., ‘Svjetiljka’, 1985.);

početkom 50-tih > serija glava: ‘Otac’, 1956., serija figura - tip, karakter, način postojanja - metafore ‘Čovjek s krilima’, 1957. - ispitivanje stavova u prostoru;‘Činele’, 1958. - potpuni otklon od ‘prirodne forme’; razvoj forme: Nošenje’, 1956., ‘Pogreb’, 1958., ‘Prva trojica’, 1959.

krajem 80-tih: u skulpturu unosi boju kao element izraza: ‘Canto Jondo’,1989. radi skulpture od papira: ‘Kafka II’, 1989., ‘Radovanov portal’, 1990.1992-93. radi ciklus arhitektonske skulpture u drvu: ‘Dubrovnik’, 1993., ‘Vijećnica’, 1993. - kao rezultat viđenjasvih oblika kroz skraćene forme;

MILENA LAH (1920-)

počela je raditi u obzorju purističke redukcije i nastavila sa sve većim količnikom idealizacije i spiritualizacije;

‘Oblici iskustva nakon Ikarova pada’, 1968-73. - mitska projekcija;

‘Mjesečevi stupovi’, 1982-84. - sasvim metafizički;

najrazličitiji prostori i materijali (kamen, željezo, gips, beton, bronca, staklo); preferira polirane površine visoka sjaja;

VALERIJE MICHIELI (1922-1981)

1.faza 1949-1955.

utjecaji: Rodin, Rosso, Meštrović, Dešković, Radauš;

2.faza 1955-1960.nastaje serija ‘Fosila’ i ‘Fragmenata’ koji graniče s enformelom; Radauš crpi iz podsvijesti i stapa iracionalne slike s poviješću – ratnom stvarnošću, dok Michieli to čini iz dubine vlastita tijela, mučenbolešću i teškim traumama rata; sli ono što je za enformel materija, to je za Michielija čovjek; odigrao je ključnu ulogu u formiranju etičkih i umjetničkih nazora grupe Biafra;

BRANKO VLAHOVIĆ (1924-1979)

ZVONIMIR LONČARIĆ (1927-2004)

nije mu bilo važno kakav će materijal odabrati, papir, broncu, bakar, ili nove materijale, nije odustajao od svojih specifičnih kolorita i boje su bile ono po čemu ćemo njegova djela pamtiti i prepoznavati;specifična profilacija ovog umjetnika, koja uključuje animaciju, scenografiju, dekoraciju;najranija djela – male brončane skulpture; slijedi bubrenje volumena kipa pa nastaje tip skulpture – lutke, koja svojom ironičnom groteskom, upotrebom novog materijala – poliestera i intenzivnim koloriranjem, kulminirau ciklusu iz 1970.;

80-tih nastaju skulpture velikog formata;osebujna skulptura izrazitog emotivnog naboja, s primjesama ironije i humora;radio u drvu, bronci, keramici, vosku;zaštitni mu je znak lik s pticom na glavi;velike skulpture pojednostavljenih volumena oblikuje u fiberglasu i u živim bojama, a često uključuje i kinetičku komponentu, dijelovi su gibljivi, cijela se okreće ili ljulja;javne skulpture postavio je u Koprivnici (‘Pijetao’ za Podravku)

IVAN LESIAK (1929-) član Biafre (1970-1978);

VASKO LIPOVAC (1931-2006)

u slici je boju vezao uz čistu volumetrijsku formu, a u skulpturi plastičku formu uz čistu boju; i radikalno stiliziranaostvarenja iz ranijih faza i naglašeni figurativizam kasnijih djela žive u specifičnom bestežinskom svijetu; smisao zasceničnost;

ŠIME VULAS (1932-)

najčešće radi u drvu, nešto manje u mramoru, bronci i alabastru;nefigurativno kiparstvo, govor čistih oblika;skulptura je često svedena na vertikalnu tvorevinu od valjaka i stožaca;vezane komade slaže u visinu jedan do drugoga - bogato strukturiranje volumena;odbacuje sve površne detalje i skulpturu svodi na primarno;ekspresivnost, monumentalnost - iako su najčešće intimne i male;

‘Jedra’ - opsesija, morfološki inovacija: strogo i ritmično strukturiranje u visinu; prva Jedra 1962. = ‘Grob mornara’, Beograd;‘Portal’, ‘Orgulje’, ‘Svijeća’, ‘Grad/Tvrdalj’, ‘Totem’, ‘Zvono djetinjstva’, 1963. - u Parizu na Biennalu mladih dobio nagradu;1975. radi brojne skulpture sakralnog sadržaja;radi mnogo spomenika i skulptura u javnim prostorima;

MARIJA UJEVIĆ (1936-)

orijentirana na spomeničku plastiku; portreti književnika: Matoš, Cesarec, Kafka, Krleža; Šenoa;

JOSIP DIMINIĆ (1937-)

RATKO PETRIĆ (1941-) suosnivač Biafre;sklonost prema totalnoj ekspresiji; najčešće radi u poliesteru, služi se montažom gotovih i nađenih predmeta imaterijala; humor, parodija, ironija, ali i krajnja brutalnost;

STJEPAN GRAČAN (1941-)

radi u poliesteru; apsolutna ekspresija; stravično;

MIRO VUCO (1941-)

suosnivač Biafre;radikalni, brutalan ekspresionizam; do 1978. niz skulptura izvan svih formalnih i plastičkih konvencija; manje izlaže u galeriji, a više na ulici, na otvorenom;1978. izlaže seriju crteža, ‘slikarija’, još žešće i brutalnije; kao nastavak ‘slikarija’, krajem 70-tih radi reljefe u poliesteru; ružičasta jeza materijala – boja inkarnata, aktivno doprinosi tim svjedočanstvima zle kobi;

‘Čopor vukova’, 1978., ‘Glava’, 1972., ‘Na lancu’ 1973.;

skulptura Tina Ujevića u Varšavskoj;

Biafra – likovi unakaženi, izobličeni, u raspadu, uništeni ratovima, zarazama, zagađivanjem i svim nevoljama suvremene stvarnosti;

SLAVOMIR DRINKOVIĆ (1951-)

DORA KOVAČEVIĆ (1951-)

1974. ALU, 1977. Pariz;priključuje se tradiciji hrvatskog kiparstva u drvu (Kantoci, Ružić, Vulas);mobilne strukture, monokromne skulpture;

u 80-tima i 90-tima djeluju:

ANTUN BABIĆBELIZAR BAHORIĆPETAR BARIŠIĆPERUŠKO BOGDANIĆJOSIP DIMINIĆVINKO FABRISDANKO FRIŠČIĆVLADIMIR GAŠPARIĆSTJEPAN GRAČANTOMISLAV HRUŠKOVECŽELIMIR JANEŠ

DANIEL KOVAČMILENA LAHIVAN LESIAKVASKO LIPOVACSINIŠA MAJKUSŠIME PERIĆRATKO PETRIĆNIKA RADIĆBRANKO RUŽIĆMIRJANA VODOPIJAVLASTA ŽANIĆ

postskulptura: hrvatska skulptura 2005.: (izložba, HDLU, studeni 2005., Maković)

= generacija mladih umjetnika koji su unijeli cijeli niz inovacija u svim aspektima skulpture - napustili su tradicionalnu obradu mase, okrenuli su se od istraživanja forme i počeli razmišljati o skulpturi prvenstveno s pozicije koncepta odnosno kroz relacije koje skulptura uspostavlja s publikom;

ranije su se predstavili na izložbi ‘Nova hrvatska skulptura’ u Osijeku 2004., pa na pojedinačnim izložbama, na Trijenalu hrvatskog kiparstva - najznačajnijoj kiparskoj smotri;

zajednički im je radikalan pomak od ukupne kiparske prakse u Hrvatskoj; djelovali su isključivo kao individualci, ali suzahvaćali srodne probleme, nastojeći se odmaknuti od skulpture shvaćene na konvencionalan način, kao volumena uprostoru;

ovdje je pojam volumena, tijela, taktilne materije krajnje relativiziran; umjetnik i onda kada oblikuje tvar, ne čini to iz namjere da izvede nešto solidno, trajno - oblikovanje je shvaćeno vrlo uvjetno, jer forma nije ta kojoj će težiti umjetnik u konačnici; njega više zanima fragilnost forme, koncept koji samo pretpostavlja formu;umjesto na oblikovanju volumena i ispitivanju njegova međuodnosa s prostorom, kipari ove generacije radije će inzistirati na strateškim mogućnostima koje mu pruža djelo u njegovom finalnom obliku; zanima ga odnos koji će to djelo uspostaviti s promatračem - u ovim

je radovima težište pomaknuto s orme na njezinu auru, na socijalni kontekstkoji tu nastaje;predmet, često banalan, jednostava, trivijalan, često gubi svoje značenje i pretvara se u estetičku senzaciju; s druge strane, pojmovi odsutnosti, praznine, iščezlih sadržaja, svega onoga što je ostalo nakon razgradnje oblika i znaka, postaju izazovom pojedinim kiparima ove generacije;svoj odnos prema skulpturi ovi umjetnici grade na iskustvu s drugim medijima - od grafike i instalacija do videa ili mode;

referencije na arte povera i na pop art, podjednako kao i na minimalizam i ambijentalnu plastiku iz 60-tih nisu ovdje znak nesvjesnog eklekticizma niti pokušaj obnove te ranije prakse, već samouvjereno istraživanje svih mogućnosti koje skulptura može pružiti;prethodnica ovih izložaba - ‘Druga skulptura’, u Galeriji Nova 1981.trijenale hrvatskog kiparstva - svake tri godine organizira Gliptoteka HAZU;zanima ih koncept, funkcija, proces, moguće relacije koje pri tome uspostavljaju; učinjen je pomak s tvari, s objekta,

težište je postavljeno na mnogo fluidnije momente kipa i umj. djela;

sam pojam skulpture relativiziran je i teško je govoriti o njoj kao fiksnoj vrijednosti utjelovljenoj u materiju;

IVAN FIJOLIĆ (1976-)

skulpture mu karakterizira motivsko oslanjanje na formu autoportreta, pri čemu je naglašeno poigravanje s vlastitim likom koji postavlja u različite uloge;u instalacijama-autoportretima uzima odljeve vlastite glave i tijela, primjerice u ulozi kauboja, konfrontirajući se sam sa sobom;

IVANA FRANKE (1973-)

iskustvo studijskog boravka u Japanu najočitije je u tretmanu materije i radovima koje karakterizira naglašena suptilnost, prozračnost i fragilnost;u instalacijama i prostornim konstrukcijama koristi nepostojane, jedva

vidljive i lako uništive materijale – flaks, konac, selotejp, što njenim djelima daje karakter prolaznosti, trenutačnosti i vizualne mekoće;

ALEKSANDAR GARBIN (1955-)

čest motiv njegovih radova čini vizualno opredmećivanje zemljopisnih kategorija i kulturoloških datosti, karaktera neke države, uočavanje odnosa istoka i zapada, kroz konstruiranje, odnosno slaganje umj. djela iz pojedinih elemenata (drvenih ploča, staklenih čaša);element igre očit je u slaganju instalacije ili apliciranju šarenog plastelina na brončanu Titovu bistu;

ALEM KORKUT (1970-)

u radovima, reljefima i instalacijama problematizira process raspadanja i djelovanja vanjskih sila, udaraca, vode – na materiju; često intervenira na vlastitom autoportretu koji izlaže različitim vidovima destrukcije;radovi mu se često sastoje od tradicionalnih glinenih skulptura i suvremenog videa pri čemu na video zapisu prezentira proces intervencije;

KRISTIJAN KOŽUL (1975-)

oblikuje objekte u kojima na uporabne predmete različitih funkcija (invalidska kolica i pomagala, odjeća i obuća striptizeta, šljemovi) aplicira dekorativne materijale – čavliće, stakalca, perje, čipku – i lišava ihnjihove prvotne funkcije; pri tome konstruira čitav niz novih značenja i mogućnosti iščitavanja djela;često kroz spajanje nespojivog stvara efekt šoka;

nagrađen na Trijenalu 2003.kiparstvo ga zanima tek kao mogućnost, a ne kao sudbinski izbor;‘Zona ćudoređa’, izložba u Mimari, 2006. – ‘najradikalniji mladi hrvatski umjetnik’, pokušava se probiti u NY;proizvodi fetiš-objekte: na predmete poput plinskih maski, zvona ili životinjskih kostura aplicira sitne plastične perle, ukrasna stakalca, licitare, čipku; čisti morbidni kič;diplomirao u Dizeldorfu, gdje je studirao kod Jannisa Kounellisa;nazvan hrvatskom verzijom kraljeva hipertrofiranog kiča, Jeffa Koonsa ili Matthewa Barneya;

spaja nespojivo – dječju kolijevku ili stolicu za hranjenje sa čeličnim šiljcima;fetišizacija invalidskih pomagala;

INES KRASIĆ (1969-)

radove joj karakterizira oslanjanje na medij grafike koji reinterpretira u odnosu na mogućnosti koji on danas nudi;aktulane teme obrađuje kroz izrabljivanje vizualnog vokabulara današnjice te korištenje dizajnerskih rješenja agresivne reklamne industrije;bitan element njenih radova je interaktivni odnos s gledateljima u kojem promatrači postaju sudionici;

SINIŠA MAJKUS (1962-)

iskustvo grafičkog školovanja očito je u korištenju linije – materijalizirane u obliku željezne niti kao osnovnog građevnog elementa monumentalnih prostornih instalacija;kroz spletove željeznih linija stvara svojevrsne trodimenzionalne prostorne crteže;

DAMIR OČKO (1977-)

propitivanje zvuka kao gradivnog elementa umj. djela te istraživanje zvučnih efekata u galerijskim prostorima čine ključne momente njegovih prostorno-zvučnih instalacija;baratanje nematerijalnim elementima kao što su zvuk i svjetlost u ostvarivanju likovne forme čini okosnicu i rada ‘Pod’ koji je nastao u suradnji s Ivanom Franke i Silviom Vujičićem;u njemu je sferična skulptorska forma ostvarena pomoću nematerijalnog;

VIKTOR POPOVIĆ (1972-)

radove mu karakterizira spoj različitih medija odnosno balansiranje na liniji slikarstvo – kiparstvo te propitivanje granica materijala, npr. olova;kiparstvu se okreće nakon ciklusa slika na olovu u kojima mu je olovo poslužilo kao podloga te olovnih slika u kojima je olovo koristio kao materijal u izvedbi plošnih kompozicija; od olova radi odjevne predmete, zavjese…

SILVO ŠARIĆ (1965-)

pomoću fragilnih i za skulpturu netipičnih materijala – paučine, vode, najlonki – ostvaruje instalacije i objekte koje karakterizira naglašena suptilnost i vizualna jačina;bitan element njegovih radova je vrijeme koje nastoji vizualno fiksirati; pr. šalica s paučinom;

SILVIO VUJIČIĆ (1978-)

okosnicu njegovih prostornih instalacija čini referiranje na dizajn i modu, odnosno spajanje iskustva i datosti dva različita, ali idejno srodna medija – likovne umjetnosti i mode;njegove kreacije od papira i tekstila s dodacima korozivnih elemenata;

VLASTA ŽANIĆ (1966-)

u vrhu mlađeg hrvatskog kiparstva;nagrađena na Trijenalu hrvatskog kiparstva 2003. - izložila jednu gigantsku svijeću (‘Svijeća za Editu’) - svijeća je dio performansa u kojem se kontekst proširuje na djelo jedne druge umjetnice;radove joj obilježava kretanje od čisto kiparskog promišljanja prema slobodnijem shvaćanju medija;kutove iz 90-tih karakterizira poigravanje s odnosima skulpture i prostora u kojem kutovi postaju jak vizualan element u prostoru;; daljnje istraživanje mogućnosti kiparstva dovodi je do proširenja kategorije skulpture kroz kombiniranje kiparskog s fotografijom (u radovima izvedenima u želatini), videom ili performanceom; na taj način stvara djela kojanastaju na granici različitih medija;