Hrvatski povijesni portal (PDF br. 9)

h p phrvatski povijesni portal - croatian historical portal

issn 1846-4432www.povijest.net

Zaboravljeni ratZaboravljeni rat

Hrvatski povijesni portal

2

IMPRESUMHrvatski povijesni portal

ISSN 1846-4432

Broj 92. studeni 2013.

Elektronički časopis za povijest i srodne znanosti izlazi od 26. siječnja 2006. na

adresi www.povijest.net

Izdavač:Inter nos

Obrt za računalnu djelatnostvl. Miljenko Hajdarović

Dr. Ive Kečkeša 1640323 Prelog

Urednik:Miljenko Hajdarović, mag.hist.

[email protected]

Suradnici:Dražen Klinčić, prof.Kristina Repar, prof.

dr.sc. Branimir BunjacMato Bošnjak, prof.

Izlazi mjesečno.

Autori tekstova sami brinu o gramatičkoj ispravnosti istih.

Za oglašavanje u Hrvatskom povijesnom portalu obratite se na

e-mail [email protected]

Gost urednikGost urednik ovog broja HPP-a je Dražen Klinčić, prof.:

Hrvatski povijesni portal kao specijali-zirani elektronički časopis koji se bavi povijesnom tematikom predstavlja vrije-dan i koristan izvor znanja i informacija za sve ljubitelje prošlosti, bilo da je riječ o profesionalcima ili laicima, amaterima, jedino bitno i važno je da ih spaja ljubav prema muzi Clio i strast prema istraživa-nju minulih događaja i pojava. Povijest je pored svega što je za nju rekao jedan od najvećih antičkih oratora Ciceron učite-ljica života, tko ne uči iz prošlosti ponav-lja pogreške u sadašnjosti ili budućnosti. Veličina i moć povijesti kao znanosti je u činjenici da nam daje mogućnost uvida u sagledavanje uzroka i posljedica određe-nih događaja, da nam pruža važno isku-stvo minulih vremena, pouke iz prošlosti. Upravo iz navedenih razloga što je čuvar memorije povijest nam je toliko bitna i važna u tumačenju prošlosti da bi mogli sagledati sadašnjost i znanstveno predvi-djeti budućnost.

HPP, zahvaljujući prvenstveno ogromnom trudu i zalaganju glavnog urednika gospo-dina Miljenka Hajdarovića da portal zaži-

vi, napravio je veliku promociju i snažnu pozitivnu afirmaciju povijesne znanosti na našim područjima, brojka od stotinjak autora koji su predali svoje tekstove, baza od više od 1300 tekstova povijesne tema-tike te sve veći i veći broj čitatelja i inte-resenata za povijest kao i potencijalnih suradnika HPP ukazuju nam da je projekt HPP sa stanovišta povijesti jedna izvrsna zamisao koje se je i više nego uspješno realizirala na radost svih zaljubljenika u prošla vremena koja su upravo zahvalju-jući portalima poput HPP i autorima koji objavljuju svoje radove ponovno oživjela i na taj način se otrgla zagrljaju zaborava i u konačnici ništavilu nepostojanja.•

Upute za autoreHrvatski povijesni portal je elektronič-ki časopis za povijest i srodne znanosti. Časopis izlazi jednom mjesečno u PDF formatu veličine A4 i pogodan je za ispis na kućnim pisačima. HPP se objavljuje uglavnom na hrvatskom jeziku osim u slučaju kada autori iz inozemstva mogu objavljivati na engleskom jeziku. Kratke novosti i uvod (ili sažetak) stručnih član-ka se objavljuju na internetskom portalu, dok se cijeli članci objavljuju u PDF mje-sečniku.

Oprema članakaČlanci svojim opsegom u načelu ne tre-baju prelaziti dva autorska arka (32 kar-tice, odnosno 58.000 slovnih znakova, uključujući i bilješke). Svaki članak redom treba sadržavati:• podatke o autoru/autorici: Ime

i prezime (uz akademsku titulu), ustanovu, e-mail

• naslov članka na hrvatskom ili

engleskom jeziku• sažetak i do 10 ključnih pojmova

(nakon naslova)• bilješke na kraju teksta• bibliografiju na kraju teksta

Uobičajeni format za slanje teksta su Word datoteke u kojima su jasno ozna-čeni naslovi te opisi grafičkih materijala. Grafičke materijale šaljite kao zasebne datoteke u što većem formatu (dimenzi-je i rezolucije).

Slanje članakaMaterijale možete slati e-mailom na adresu [email protected].

Profi l autoraSvi autori čiji se članci objavljuju u Hr-vatskom povijesnom portalu objavljuju javni profi l na kojima je istaknuto nji-hovo formalno obrazovanje, zaposlenje i drugi detalji koji govore o profesional-nos autora.

Broj 9 [studeni 2013.]

3

Zadnji poziv: 5. simpozij o nastavi povijesti

Naziv skupa: Pe hrvatski simpozij o nastavi povijes – Nastava povijes usmjerena prema kompetencijama i ishodima učenja: Hrvatska i Prvi svjetski rat

Vrijeme održavanja: 13. do 15. studenoga 2013. s početkom u 9:00 sa Voditelj: mr. sc. Marijana Marinović, viša savjet-nica za nastavu povijes Razina i vrsta stručnog skupa: državniNamjena: Program je namijenjen učiteljima i nastavnicima povijes u Republici HrvatskojMjesto održavanja: Hotel Malin, Ulica kralja Tomislava 51 51511, MalinskaBroj polaznika: cca 300 (još 145 mjesta)Rok prijave: 8. studenoga 2013.Predavači: dr. sc. Igor Despot, dr. sc. Livia Kardum, dr. sc. Ivan Filipović, dr. sc. Violeta Herman- Kaurić, dr. sc. Ljiljana Dobrovšak, dr. sc. Dinko Čutura, dr. sc. Branimir Bunjac, dr. sc. Željko Holjevac, dr.sc. Snježana Koren, dr. sc. Željko Bartulović, dr.sc. Aleksandar Jakir, mr. sc. Marijana Marinović, Miroslav Šašić, prof. Mladen Stojić, prof. Tomislav Bogdanović, prof. mr. sc. Helena Miljević Pavić, Daniela Jugo Superina, prof. Vesna Slaviček, prof.Ciljevi:• Učitelji/nastavnici će razlikova i stupnjeva temeljne pojmove u kurikularnom pristupu nastavi povijes • Učitelji/nastavnici će se osposobi za primjenu novog pristupa svom radu jekom školske godine.• Učitelji/nastavnici će se osposobi za primjenu novih historiografskih spoznaja i interpretacija o Prvom svjetskom ratu• Učitelji/nastavnici će izradi tematski plan i jediničnu pripremu na temu Prvi svjetski rat uvažavajući če ri elementa plan-

iranja: 1. izbor ishoda učenja usmjerenih na pet temeljnih vješ na, 2. izbor sadržaja učenja, 3. izbor metoda učenja i metoda poučavanja te nastavnih sredstava i pomagala i 4. donošenje odluke o načinu praćenja i ocjenjivanja učeničkog napretka.

• Učitelji/nastavnici će osposobi za primjenu novih nastavnih medija u svakodnevnom raduOblici rada: Predavanje, rad u radionicama, rad u skupinama, individualni rad, terenska nastava i rasprava u plenumuVrednovanje: Obrazac za vrednovanje i samovrednovanje teme i nositelja programa (AZOO)Voditelj: mr. sc. Marijana Marinović


4

Učenice Ženske opće gimnazije obilježile Dan kruha

| Napisala: Kristina Repar, prof.|

Listopad je mjesec u kojem se tradicionalno obilježavaju Dani kruha. Svečanosti zahvale za plodove Zemlje u hrvatskom su narodu poznate od davnina. U slavenskoj se mitologiji, između ostalih božanstava, spominje ime božice Lade, kao božice plod-nosti. Knjiga Hrvatska narodna mitologija – biserje priča čarob-nog carstva drevnih vremena (uredio Nikola Sučić, 1943.) ovako opisuje Ladu: U nekim se starim himnama pjeva o Ladi kao božici plodnosti, jer je personificirala rađajuće prirodne sile. Ta bujnost i obilatost, kojom je obdarila prirodu, uzrokom je, da su je štovali kao božicu obilate prirode, kad je sve bujalo i rađalo. Na taj na-čin postade ona prava božica zemaljskog rađanja i žarke, ljetne dobi (Sučić: 1943.: 162). Ladu je narod osobito štovao i njoj su u čast ispjevane brojne pjesme.Sučić ističe da su je često poistovjećivali s božicom ljepote, stoga su se njoj utjecale i brojne zaljubljene duše. Njezin se blagdan slavio ljeti, a nazivao se Ladinden (Ladin dan). Povezivanje Lade s božicom ljepote, podsjeća na Dies Veneris, odnosno Venerin dan, koji su slavili stari Rimljani. Zanimljivo je što hrvatski An-sambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske nosi ime Lado, a brojne pjesme koje izvode, zazivaju upravo božicu Ladu. Cd „Iz kajkavskih krajeva vol 1“, koji je objavljen 1998. godine donosi nekoliko pjesama posvećenih Ladi, odnosno Ladu. U pjesmi Do-bri denek, Lada se spominje u muškom rodu:

Dobri denek tvomu stanu, oj lepi Lado, oj Lepi Lad!Tvomu stanu gospodskomu, oj lepi Lado, oj lepi Lad!

Gospodaru gospodinji, oj lepi Lado, oj lepi Lad!Celoj hiži, svoj družini, oj lepi Lado, oj lepi Lad!

Gledajte ga, darujte ga, oj lepi Lado, oj lepi Lad!Lepog Ladu zelenoga, oj lepi Lado, oj lepi Lad!

Tiho leto dober dan, tvomu stanu s’aki dan.Nosimo vam lepog Ladu, oj lepi Lado, oj lepi Lad!

Lepog Ladu, zelenog, oj lepi Lado, oj lepi Lad.On vam nosi žito zrelo, oj lepi Lado, oj lepi Lad!

I na selo, sve veselo, oj lepi Lado, oj lepi Lad!Gledajte ga, darujte ga, oj lepi Lado, oj lepi Lad

Tiho leto dober dan, tvomu stanu s’aki dan.

Iz navedenih se stihova jasno vidi Ladina funkcija, jer puk zaziva njezino/njegovo ime kako bi Zemlja bila rodna i blagoslovljena. Stihovi Gledajte ga, darujte ga upućuju na molitvu zahvale za bo-gat urod. Učenice Ženske opće gimnazije Družbe sestara milosrdnica (Za-greb) tradicionalno obilježavaju Dan kruha, sredinom listopada. Ovogodišnja je manifestacija održana je 15. listopada, a pridruži-li su joj se profesori i učenici iz Španjolske, Francuske i Njemačke. Naime, Ženska opća gimnazija uključena je u projekt COMENIU-SA, pod naslovom A Journey through Europe. A Traveller’s Guide for Teenagers by Teenagers. Voditeljica projekta je profesorica Melita Jesih Matić, a krajnji je cilj izrada turističkog vodiča za Grad Zagreb, koji će izraditi učenici. Školske su se klupe tako pretvorile u bogate stolove koje su kra-sila raznovrsna tradicijska jela, različiti starinski predmeti i foto-grafije, te plakati sa slikama hrvatskih znamenitosti i spomenika. Nastupili su i članovi kulturno-umjetničkih društava, a djevojke su odjenule narodne nošnje i isplele pletenice koje su ukrasile crvenim mašnama. Vedra i nasmijana lica gostiju, koji su čak i zaplesali s učenicima bila su nagrada za njihov izniman i požrtvo-van rad te pokazatelj da su hrvatsku kulturu predstavile u najbo-ljem svjetlu. Najljepše je, ipak, vidjeti razdraganu mladost koja s ljubavlju njeguje običaje svoga naroda i baš poput ansambla „Lado“ svijetu predstavlja njihovu ljepotu.•


5

Vijesti iz EuroClia

New Leadership at the EUROCLIO SecretariatOn October 12th 2013 the EUROCLIO Board effectuated a new agreement with the Management of the Secretariat. Joke van der Leeuw-Roord officially stepped down as Executive Director and Jonathan Even-Zohar assumed the position of Director and Steven Stegers assumed the position of Deputy-Director.

The two met at the first year of studies at Leiden University, inspired each other to be active students, organizing events and exploring new themes, such as world history. Since 2006 both worked at the EUROCLIO Secretariat and have helped bring EU-ROCLIO further to more visibility, programmes and network.

Following a thorough and transparent process to appoint the new Director, Jonathan Even-Zohar applied and was selected by the Board in April 2013. With Steven, they have a sounds sharing of responsibilities. Steven and Jonathan look forward to this new phase in their lives and the life of EUROCLIO and all its members and active volunteers.

‘Reflecting Remembrance’ report 20th Annual Conference Erfurt published!Now the sunny weather changed again into cold rain and wind, it is a perfect time to reflect on our remembrance of the Annu-al Conference in Erfurt, Germany. Over 260 History Education Professionals from over 50 countries spent one week together to discuss and reflect upon remembrance during the 20th EU-ROCLIO Annual Conference “Reflecting Remembrance: Teaching History for a common culture of remembrance?”.

For one week in early April the historic city of Erfurt in Thürin-gen, Germany was taken over by more than 250 history professi-onals from all over Europe and beyond. In the heart of the city of Erfurt, in the historic St. Augustine’s Monastery, famous for Martin Luther, and in the former Soviet Kosmos hotel, Radisson Blu they spend 6 days reflecting on a shared remembrance by discussing and experiencing history education in Germany, Sha-ring Remembrance within Europe and beyond, the road betwe-en Weimar and Buchenwald, Jewish History and balancing East and West. Read now all about the preparations, participants’ experiences and evaluation.

Do you want to experience, learn and develop such a great event yourself (or again) register for the 21st EUROCLIO Annual Conference in Ohrid, Republic of Macedonia now here!

Official support for EUROCLIO Annual Confe-rence in Ohrid! From 9 until 13 September Jonathan Even Zohar (EUROCLIO Se-nior Manager) and Judith Geerling (EUROCLIO Project Manager) visited Skopje to join Mire Mladenovski (President of ANIM, the History Teachers’ Association of Macedonia) and Besnik Emini (Vice-President of ANIM) for an intensive week of lobbying to get support for the 2014 EUROCLIO Annual Conference in Ohrid. The full week with meetings with embassies, international orga-nisations and Ministries turned out to be no waste of time and energy as we achieved some great results.

The Minister of Education Spiro Ristovski of the Republic of Macedonia expressed his full support for the Conference. The Deputy Minister of Culture Dragan Nedeljkovic will make every effort to provide participants with access to all on-site learning elements in the programme. The Embassies of Sweden and Au-stria support participation from their respective countries to the Conference. All with special thanks to the Dutch Embassy in Skopje thanks to their strong support!

Don’t miss out and register now online for the Annual confe-rence! We suggest you to write to your embassy in Skopje if you require external funding. For more information, please contact Judith Geerling.


6

Kada nam u ruke dospije Jože Pirjevca „Tito i drugovi“ prvo što pomislimo jest da je, eto, konačno stiglo vrijeme da i povjesničari s prostora bivše Jugoslavije slobodno i objektivno progovore o kontroverznim ličnostima iz bliske prošlosti. Sve nam se čini tim poželjnije kada uočimo da je autor knjige ostvario respektabilnu međunarodnu karijeru uz, za ovako zahtjevno istraživanje, prijeko potreban rad u mnogim stranim arhivima. Bez sumnje, Jože Pirjevec napisao je temeljitu kronološku biografiju sa svim odlikama dobroga znanstvenika što nadasve uključuje kritički pristup, kako sam autor kaže- „koloritni“.

Obraduje nas da je za svoj rad dobio mnoga priznanja, pa čak i od Saveza boraca NOB-a Slovenije, krajnje konzervativne udruge, od koje se teoretski prije mogao očekivati napad nego pohvala knjige. Učini nam se kao da su i nositelji bivšega komunističkog društva spremni za suočenje s prošlošću kako bi se konačno svi zajedno okrenuli budućnosti. Još kad primijetimo da je knjiga postala komercijalni hit rijetko viđen na ovim prostorima zaželimo smjesta čestitati autoru, čak i prije samoga čitanja. Sve nekako djeluje dobro i motivirajuće, a pogotovo zato jer zamišljamo da će kao i ranijih godina svi trendovi koji sa Zapada stignu u Sloveniju vrlo brzo doći i u Hrvatsku i širiti se dalje prema Istoku. Nadamo se da će uskoro i povjesničari iz Hrvatske napisati biografije Tita neopterećene dnevnom politikom, ali isto tako i drugih važnih političara iz 20. stoljeća, a koje još uvijek nemamo.

Načelno možemo pomisliti zašto bi sami pisali biografiju Tita ako smo je upravo sada svježu dobili u ruke, ali prostora ima. Da bih istaknuo ovu hipotezu na ovom mjestu želim istaknuti neke impresije, ali i slabosti knjige, koje otvaraju mogućnosti za nadopune i nova viđenja.

Prije svega nas malo „pogađa“ činjenica da autor jest Slovenac, ali da se nije niti rodio u Sloveniji (Trst), a značajan dio života i karijere ostvario je izvan Jugoslavije. Mi bi ipak željeli dobiti u ruke knjigu pravoga insidera, poglavito za pitanja Hrvatske. Nadalje, Titov život iznimno je bogat

i važan, a autor nije sve njegove dijelove obradio na ujednačen način. Štoviše, nedvojbeno je da je u nekim dijelovima knjigu tek kompilirao, popunio podacima da ne naruši dojam cjeline. Mjesto gdje Pirjevec definitivno nije uspio jest ujednačenost opisa Titove mladosti i uspona s vremenom njegove vladavine. Nije se približio standardu SebagaMontefiorea („Mladi Staljin“) ili nenadmašnoga Iana Kershawa(„Hitler“) koji su shvatili da se (tegobne) mladosti političara ponekad ključne za objašnjavanje njihovoga kasnijegadržavništva. Knjiga od 670 stranica za prvih 49 godina Titova

“Tito i drugovi”Jože Pirjevec, 2011.

| Napisao: dr.sc. Branimir Bunjac|


7

života troši tek prvih sedamdeset stranica, a za preostalih 39 njih šesto. Doduše, u drugom dijelu knjige autor razrađuje biografije Titovih supruga i najbližih suradnika uz vremenske retrospekcije, ali ipak ne saznajemo puno o Titu kao privatnoj osobi, o raznim temama kojima su drugi biografi osvećivali i čitave monografije. Osobito bi važni trebali biti trenuci koje je Tito proživio u Rusiji ili u zatvoru u Lepoglavi, ali nećemo saznati onoliko koliko bi očekivali, dapače, o pet godina robije gotovo ništa. Kad to usporedimo sa iznimno bogatim iskustvom koje je iz zatvora donio primjerice Ante Ciliga, koji je otprilike jednako vrijeme proboravio u zatočeništvu, shvaćamo da se tu itekako imalo što za reći. Osobito zato ako je Tito u zatvoru, kako se navodi u knjizi Pirjevca, završio „komunističko sveučilište“. Osim Titove djelatnosti u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, ima se dojam da čak ni vrijeme Drugoga svjetskoga rata nije razrađeno do mjere koju bi možda očekivali.

Još jedna od zamjerki knjizi je ta što ona ponekad doslovno predstavlja rad o „Titu i drugovima“. Naime, žene se u knjizi spominju tek uzgredno, a često su opisane kao naporne i zločeste osobe koje svojom pohlepom, malograđanskim životom i neobrazovanošću samo dodatno rastaču vrijednosti za koje se (uglavnom) licemjerno bori partijski vrh. Nešto poštovanja prema ženama autor pokazuje tek sporadično, primjerice prema Herthi Haas, suprugi Đilasa Štefici Barić ili Savki Dabčević Kučar. Iako nema sumnje da su mnoge žene ondašnjih političara, uključujući samu Jovanku Broz, odigrale svoje negativne uloge svaka na svoj način, treba uvažiti činjenicu da su njihovi muževi imali žene kakve su i zaslužili.

Pirjevec propušta uočiti tezu Joze Tomasevicha (iako se služio njegovim radovima) da je upravo masovno sudjelovanje žena u Narodnooslobodilačkom pokretu donijelo Titu odlučujuću komparativnu prednost pred drugim vojno-političkim konkurentima iz vremena Drugoga svjetskoga rata. Zato nije nemoguće da se jednom pojavi i knjiga naslova „Tito i drugarice“, koja će dati potpuniji pogled na ulogu žena u NOB-u i poslijeratnojJugoslaviji.

Autor inače sjajno ocrtava partijsko tj. društveno sivilo koje je vladalo u Jugoslaviji, ukoje se skladno uklapa i sama Titova ličnost. Čovjek osjeća iskreni prezir dok čita kako se borci za prava radnika i seljaka, „komunisti“, ponašaju poput monarha iz vremena imperijalizma razbacujući se besramnim luksuzom i darovima neprocjenjive vrijednosti. Čak im je i glavna zabava srednjovjekovna, naime, lov, pri čemu masovno stradavaju egzotične, ali i zaštićene životinjske vrste. Tito je očito znao da ljude može svašta impresionirati, žrtvovanja i nadahnjujuće riječi, ali ipak iznad svega, smatrao je da to čini njegovo veličanstvo-bogatstvo! Naravno, kritičari će uvijek govoriti da Tito nije bio svetac, već real-političar i to je točno, ali ipak ne možemo stati

na njegovu stranu.

Nadalje, kad čitamo o atmosferi koja je vladala u vrhu Komunističke partije Jugoslavije, kasnije Saveza komunista Jugoslavije, ponovno ostanemo zgroženi i pomislimo da nema tih privilegija zbog kojih bi normalan čovjek mogao sam sebi na taj način uništavati život. Tito je doslovno drhtao od straha prvo Staljinovim čistkama, kasnije pred Hitlerovim hajkama, a vremenom postao apsolutno paranoičan, pa je smatrao da ga progone i najvjerniji suradnici, ali i čitavi narodi. Nije vjerovao ni prijateljima ni neprijateljima i ustvari je bio posve usamljen, često čak i u međunarodnoj politici. Tito je dao besramno likvidirati ne samo iskrene prijatelje, već i ljude koji su mu spasili život! U takvom ponašanju svakako dijelom treba tražiti razloge zašto Tito nakon smrti nije dobio odgovarajućega nasljednika.

Edvard Kardelj, neformalni Titov zamjenik, dolazi na sastanke Centralnoga komiteta pa tamo plače poput dječaka, očekuje atentat u domovini, dok se šefu UDB-e Rankoviću ruke cijelo vrijeme nekontrolirano tresu i može se donekle smiriti tek-pijanstvom! Drugi do jučer neprikosnoveni autoriteti (npr. Đilas) godinama trunu u zatvorima ležeći na betonskom podu, kao i u vrijeme kralja Aleksandra, neke tamo jednostavno ubiju (poput Hebranga), mnogi izvrše samoubojstvo, ali i „samoubojstvo“, stradavajući u sumnjivim prometnim nesrećama, od „infarkta“, „u lovu“ itd. Sam Kardelj nosio je cijeli život metak u lubanji koji ga je „slučajno“ pogodio tijekom lova šezdesetih godina. Nitko nije siguran za život, atmosfera straha je užasna. Ne dozvoljavaju se nikakve nove inicijative, osim kao mrtvo slovo na papiru, intelektualce i stručnjake smatraju za državne neprijatelje.

Uz to, sam partijski vrh još šezdesetih godina shvaća da će se komunistička Jugoslavija raspasti u „općem potopu“ kada za to dođe vrijeme, ali oni nemaju snage za ništa drugo osim odigrati svoje sve manje slavne uloge do kraja. Sam Tito posve opravdano sumnja da bi, ako prepusti vlast, doživio sudbinu kakvu je ne tako davno doživio njegov prijatelj Gadafi. Za njega je na kraju, pitanje održanja na vlasti, postalo pitanje njegovoga fizičkoga opstanka! Posljednje godine života proživljava u krajnjemu egoizmu-nesposoban da vlada, postupno prepušta državu ekonomskom i političkom kaosu, oslanjajući se ponajviše na podršku vojske. Ali, uza sve nedostatke Titove osobnosti, koje pojačavaju masovna ubojstva i mučenja koja je poticao, nije lako donijeti „crno-bijeli“ sud o njegovom životu, osobito ne o političkom djelovanju. On osobno je uživao toliki ugled u svijetu da je to upravo nevjerojatno.

Usprkos svim gadostima koje je napravio (uključujući i taj nesretni lov iz zabave), zdravstvenim problemima (ranjen još kao austrougarski vojnik) i nezdravom načinu života (zatvori, rat, kasnije prežderavanje, pušenje, stres, kvarcanje…) doživio je


8

vrlo duboku starost i k tome ostao na vlasti do zadnjega dana života, baš kao pravi kralj ili papa, bez značajnijega opozicijskog djelovanja zadnjih nekoliko desetljeća. Njegov sprovod je po sastavu gostiju bio bez premca najveličanstveniji u povijesti. On je nedvojbeno kao političar bio izvanredno uspješan, neosporni ratni pobjednik, kao karakter sasvim poseban, iznadprosječno čvrst i stabilan, inteligentan, lukav i sposoban i slobodno možemo ustvrditi da predstavlja jednu od najvažnijih političkih osoba u čitavoj hrvatskoj prošlosti. Mnogi ljudi dobrovoljno su prihvatili njegovu vlast, a divili su mu se čak i njegovi protivnici. Ljudi su ga doslovno obožavali i doživljavali ga kao neusporedivu blagodat na ovom prostoru, što je u mnogim stvarima on doista-i bio! Ne može se reći da nije bio zaslužan za uspjehe u ekonomiji, niti da je njegova borba za mir u svijetu bila tek obična fraza. Kriv je za smrt mnogih, ali je i spasio mnoge živote. Bilo bi zanimljivo danas provesti virtualnu anketu o tome kako bi Tito prošao na predsjedničkim izborima; vjerujem da bi se mnogi iznenadili rezultatima! Pa kako je Tito uspio postati to što je bio u političkom smislu? Na to pitanje nije lako odgovoriti, ali možemo teoretizirati da je to bilo prvenstveno zbog otpora Staljinu nakon Drugoga svjetskog rata. On je uspio ne samo obraniti Jugoslaviju od jedne supersile, koja je čak nadjačala Hitlera, nego je istovremeno srušio i same Staljinove metode vladanja. U širem kontekstu možemo razmišljati i o tome da li je Tito dugoročno srušio i sam komunizam, pa i svoje vlastito djelo? Otvorena pobuna drugoga čovjeka Jugoslavije Milovana Đilasa protiv Tita neposredno nakon Staljinove smrti kao da pokazuje što je ustvari trebala biti logična posljedica Staljinova pada. Tito je bio nešto poput kraljeva 18. stoljeća koji su prihvaćali prosvjetiteljstvo, a iste ideje su ponajviše bile uperene protiv njih samih.

Tito je u svakom slučaju, uspješnim nastavkom borbe strane hegemonije, sovjetske nakon njemačke, stekao ogroman ugled, koji je bio i tim neproporcionalno veći što je u hladnoratovskoj međunarodnoj političkoj situaciji takva borba izazivala veliku pozornost. Na ovom mjestu bih donekle prešao i u sferu teorija urote, pa bih se upitao da li su se Tita u svijetu možda čak i bojali? Čitajući knjigu „Tito i drugovi“ lako bi previdjeli jedan podatak koji mi se čini vrlo važnim. Kad je Staljin 1953. umro u njegovoj osobnoj blagajni pronašli su Titovo prijeteće pismo u kojemu je stajalo: „Poslao si na mene sve svoje ubojice i nisi postigao svoj cilj, ali ako ja tebi pošaljem samo jednoga svojega čovjeka, budi siguran da taj neće pogriješiti“. Staljinova smrt je i inače donekle obavijena velom tajne, bez obzira što je njegova dob bila relativno primjerena za prirodnu smrt. Osim što je naglo umro, nakon večere sa svojim nasljednicima Hruščovim i Berijom, Staljina još nisu ni pokopali, a već se politika SSSR-a iz korijena počela mijenjati počevši od Jugoslavije do Korejskoga poluotoka. Treba razmisliti o svemu tome, ali u ovom slučaju prvenstveno da li bi se Tito usudio prijetiti Staljinu „praznom“ puškom? Zašto je Staljin pismo spremio u osobni sef, umjesto da ga iskoristi kao

opravdanje za ubojstvo Tita, pa i napad na samu Jugoslaviju? Da li je Titu nakon 15 godina stalnoga straha za život, konačno prekipjelo i odlučio je odgovoriti istom mjerom?

Iz povijesti znamo da često baš male skupine urotnika (npr. sekta asasini) izvršavaju atentate preciznije nego veliki sustavi. Pri analizi ovoga detalja zanimljivo je povezati i dio knjige u kojemu se Tito od prvoga trenutka protivio ideji da je američkoga predsjednika Johna Kennedyja ubio Lee Harvey Oswald, već je tvrdio da se radi o uroti. Da li je Tito ubio Staljina ili sudjelovao u njegovu ubojstvu, nije posve jasno, ali svakako je kod jednoga dijela svjetskih političara ostao dojam da jest ili da je bar mogao ako je htio. Moje osobno mišljenje je da bi Titov ugled djelomično trebalo gledati i kroz strahopoštovanje koje su prema njemu osjećali.

Knjiga „Tito i drugovi“ relativno lako se čita, a i mora se čitati, jer poznavanje toga dijela povijesti prelazi i u domenu opće kulture, nečega što u velikoj mjeri objašnjava i našu sadašnjost. Donijeti konačan sud o Titu nije lako i o tome će trebati još puno toga napisati i razjasniti. Sigurno je da je u svoje vrijeme Tito bio politička ličnost koja impresionira, ali i da je njegov projekt socijalističke Jugoslavije bio umjetan i pogrešan, što najbolje pokazuje činjenica da ga je nadživio tek nekoliko godina nakon smrti Smatram da se Tita ipak ne trebamo odricati, što bi danas neki htjeli iz dnevnopolitičkih razloga, već ga radije trebamo razotkrivati i razumijevati u svim njegovim osobinama. Knjiga Jože Pirjevca (na fotografiji dolje) pokazuje dobar smjer koji bi mogli slijediti po tom pitanju.

Moja ocjena: osam (8)


9

Zaboravljeni rat | Napisao: Dražen Klinčić, prof.| Objavljeno: 15.11.2008. |

U dinamičnom i burnom XX. stoljeću dogodilo se je nekoliko ključnih događaja koji su promijenili tadašnju stvarnost i snažno deter-minirali budućnost. U niz tih odlučujućih zbivanja možemo svrstati i Korejski rat. Rat koji je često bio marginaliziran, zapostavljen i smatran tek sporednim povijesnim događajem XX. stoljeća. Zbivanja u Koreji u razdoblju od 1950.-1953. u velikoj su mjeri utjecala na oblikovanje i razvoj svijeta u narednom razdoblju, a posljedice su kauzalo prisutne i neizbrisive i u suvremenom dobu. Rat u Ko-reji polarizirao je definitivno i trajno do konačnog ishoda tadašnji svijet u dva bloka. Slika suvremenog svijeta u stanovitoj je mjeri i naravno uz utjecaj brojnih drugih faktora i događaja posljedica toga perioda. Danas tek uz vremenski odmak i s dostupnim informa-cijama možemo sagledati značaj i važnost tog povijesnog događaja.

Dwight D. Eisenhower: “Bit rata su razaranje, glad i pošasti, one pridonose njegovom izbijanju, one su njegovo oružje i konačno one

postaju njegove posljedice.”


10

POZADINA RATAKorejski rat (1950.-1953.) je po svojem značenju i posljedicama u velikoj mjeri obilježio svjetsku povijest druge polovice 20. stoljeća. Upravo u Korejskom ratu došlo je do prvog otvorenog iako neizravnog sukoba između dviju vladajućih ideologija. Dva politička sustava koji su se na globalnom planu borila za svoje interese i sfere utjecaja; komunističkog kojim je dominirao Sovjetski Savez i kapitalističkog kojeg su u velikoj mjeri definirale i kreirale Sjedinjene Države. Prve očite suprotnosti i različita mišljenja u pogledu poslijeratnog oblikovanja svijeta javile su među saveznicama već na konferenciji u Jalti (4.-11. 2. 1945.). U Jalti su se pojavile stanovite naznake da Sjedinjene Države i Velika Britanija zastupaju jednu koncepciju dok je Sovjetski Savez nastupao samostalno nastojeći steći što veći utjecaj na istoku Europe i na Dalekom istoku (stvaranjem ideološki prijateljskih, ali podređenih režima). Sovjetski Savez je na taj način nastojao osigurati i proširiti utjecaj svoje vlasti i ideologije.

U događaje koje možemo smatrati predfazama u daljnjem zaoštravanju i pogoršavanju odnosa između “Zapada” i “Istoka” (kulminacija pogoršanja se zbila u Koreji) možemo svakako ubrojiti krizu u Iranu koja se je javila već 1946. godine. Iran strateški i gospodarski važan zbog nalazišta bogatih naftom (četvrti proizvođač nafte u svijetu) bio je predmetom interesa velikih sila već u 19. stoljeću, a posebice u 20. stoljeću. Važnost Irana je rasla kako je rasla i važnost nafte kao glavnog energenta modernog doba. Druga značajna kriza zbila se je u Europi na prostoru podijeljene Njemačke čiji je teritoriji također bio interesno podijeljen kao i Korejski poluotok. Sovjetska blokada Berlina (lipanj 1948. do studenog 1949.)11 bila je obustavljena tek nakon uporne i opsežne zračne opskrbe Berlina od strane Sjedinjenih Država. Eskalacija suprotnosti i ideološke netrpeljivosti u međunarodnim odnosima dogodila se je upravo godinu dana nakon Berlinske krize 1950. godine. Tada je Sjeverna Koreja izvela samostalno i samouvjereno agresiju na Južnu Koreju (uz blagonaklonost Moskve) i time definitivno dovela do podjele svijeta u dva različita i neprijateljska bloka.

Korejski poluotok bio je do 19. stoljeća pod vrhovnom vlašću kineske dinastije Ching. Carska Kina izgubila je suverenitet nad Korejom nakon rata s Japanom 1894./1895. godine. Japan je nakon tog kratkog rata proizašao kao nova vojna i gospodarska sile Azije koja će u velikoj mjeri određivati daljnji tijek događaja na tom prostoru.Rusko Carstvo također je pokazivalo značajan interes prema strateški važnoj Koreji. Ruske ambicije na Dalekom istoku također su bile slomljene nakon poraza od carskog Japana 1905. godine u Rusko-japanskom ratu (gubitak Porth Arthur, bitke kod Mukdena i Tsushime). Poslije suzbijana imperijalnih pretenzija ostalih sila na tom području i nakon učvršćenja svoga položaja na azijskom kopnu Japan je 1910. godine i formalno priključio Koreju svome imperiju. Japanska vlast u Koreji održala se je sve do sloma japanske ekspanzionističke

politike 1945. godine. Porazom Japana Koreju oslobađaju savezničke snage. Sovjetski Savez je preuzeo kontrolu nad područjem iznad 38. paralele, a SAD-e nad teritorijem južno od navedene paralele. Podjela Koreje bila je rezultat situacije na terenu (trebala je biti privremena, ali niti SAD-e niti SSSR nisu htjeli napustiti to važno područje). Djelovanje Sovjetskog Saveza koji je užurbano i s velikim vojnim angažmanom dva dana nakon prve atomske bombe bačene na Hirošimu 6. 8. 1945. objavio rat Japanu upućivalo je da među saveznicima raste sumnjičavost i nepovjerenje. Sovjetski cilj bio je zauzeti u što kraćem vremenu što više teritorija koji su bili pod japanskom okupacijom (prvenstveno važno područje Mandžurije s izlazom na Japansko i Istočnokinesko more). Sovjetski Savez je na konferenciji u Jalti pristao da će 90 dana nakon kapitulacije Njemačke objaviti rat Japanu.22 Predsjednik Roosevelt je na toj konferenciji uspio dobiti navedeno Staljinovo obećanje o objavi rata Japanu, a za uzvrat Sovjetskom Savezu je obećan povrat teritorija koje je carska Rusija izgubila u ratu s Japanom (Kurili i poluotok Sahalin) te priznanje sovjetske dominacije u vanjskoj Mongoliji i Mandžuriji. Navedena zbivanja nakon kapitulacije Japana upućuju na intenciju velesila da u što bržem zauzimanju japanskih posjeda osiguraju što bolje pozicije. Sjeverno od 38. paralele na području koje je poslije II. svjetskog rata bilo pod sovjetskom kontrolom proglašena je 12. rujna 1948. Demokratska Narodna Republika Koreja (Chosun Minchu-chui Inmin Konghwa-guk).33 U Demokratskoj Republici Koreji došla je pod sovjetskom protekcijom na vlast komunistička stranaka (Stranka rada) kojoj je na čelu bila snažna i osebujna ličnost Kim Il Sung. Vođa Sjeverne Koreje Kim Il Sung (1912.-1994.) vrlo je rano pristupio Korejskoj Komunističkoj partiji (1931.), bogato vojno iskustvo stekao je za boravka u Sovjetskom Savezu i za vrijeme II. svjetskog rata kada je organizirao borbu protiv japanske okupacije. Kim Il Sung imao je titulu “Veliki vođa” i vladao je autokratski i autoritativno. U samoj zemlji bio je vrlo jak i razvijen kult njegove ličnosti. Premda je njegov režim bio marionetska tvorevina moćnog Sovjetskog Saveza, sam lider Sjeverne Koreje pokazivao je u velikoj mjeri znatnu ambiciju i samostalnost u vođenju politike ne uzimajući uvijek u obzir savjete politički prijateljskih režima u Kini i SSSR-u.


11

Na južnom dijelu poluotoka pod okriljem SAD-e formirana je 15. kolovoza 1948. Republika Koreja (Daehan-Min-guk).44 U Republici Koreji na vlast je došao prozapadno orijentirani, vatreni protivnik komunista Syngman Rhee (1875.-1965.). Vladavina Syngmana Rheea bila je centralizirana i despotska, a pod prividom demokracije cvala je korupcija i politička manipulacija te jednoumlje vladajuće strukture. Južna Koreja je za vladavine Syngmana Rheea primala značajnu američku gospodarsku i vojnu pomoć od preko 2.5 milijarde dolara.55 I Sjeverna i Južna Koreja nastojale su ujediniti poluotok, ali pod svojom jurisdikcijom i vlašću pritom negirajući i pobijajući suverenitet i postojanje suprotnog režima. Nakon nekoliko neuspješnih nastojanja da se Koreja ujedini mirnim putem od kojih je bio najznačajniji pokušaj Ujedinjenih naroda 1947. potaknut od strane SAD-a. Provizorna i određena granica na 38. paraleli postajala je sve čvršća i stvarnija. Glavni uzrok tog stanja bila je nefleksibilnost i nemogućnost kompromisa između režima Sjeverne i Južne Koreje.

Do godine 1949. Sovjeti i Amerikanci povukli su svoje jedinice iz Koreje, ostavivši na terenu prijateljskih i pokroviteljskih režima samo vojne savjetnike. Ta odluka velikih sila u velikoj je mjeri determinirala predstojeća događanja. Drugim važnim momentom koji je pokrenuo i ohrabrio sjevernokorejsku invaziju može se smatrati govor državnog tajnika SAD-a Deana Achesona 12. siječnja 1950. godine. U tom političkom govoru državni tajnik Acheson ispustio je Južnu Koreju iz obrambenog parametra SAD-a na Pacifiku.6

Korejski rat možemo podijeliti u nekoliko ključnih faza s brojnim podfazama. Prvu fazu predstavlja sjevernokorejska agresija (lipanj 1950.), osvajanje Seula (kolovoz 1950.) te potiskivanje neprijatelja sve do lučkog grada Pusana, gdje su južnokorejske i američke snage bile u okruženju. Situacija je tada na terenu bila takva da je pitanje potpune sjevernokorejske pobjede bilo samo pitanje trenutka. Do drastične promjene i nove faze rata dolazi s iznenađujuće uspješno izvedenom amfibijskom operacijom snaga UN-a pod zapovjedništvom generala MacArthura kod luke Inchona (15. 9. 1950.). General MacArthur planirao je i pripremao taj taktički protuudar u Japanu. U smislu vezivanja i formacijskog dekoncentriranja neprijateljskih snaga povećavan je i broj savezničkih trupa u Pusanu s ciljem odvraćanja pozornosti s područja buduće invazije. Sljedeća važna faza bilo je iskrcavanja kod Inchona koje je iznenadilo i obeshrabrilo sjevernokorejske jedinice, odnos snaga se je iz osnove promijenio. Snage UN-a su tim taktičkim manevrom prekinule opskrbne linije sjevernokorejske vojske i dovele je tom operacijom u nezavidnu situaciju. Nekadašnji agresor pretvorio se u žrtvu bivajući okružen i potiskivan od savezničkih jedinica. UN snage uspjele su do 1. 10. 1950. doći do državne granice odnosno do 38. paralele.7

Daljnju fazu i preokret predstavlja angažman UN-a u Sjevernoj Koreji (7. 10. 1950.) koji je uzrokovao kinesku intervenciju i potiskivanje snaga UN-a iz Sj. Koreje te ponovni prodor komunistički snaga u J. Koreju (siječanj-veljača 1951.). Vojno zapovjedništvo jedinica Ujedinjenih naroda odlučilo je u veljači 1951. pokrenuti snažan protuudar s ciljem potiskivanja kineskih jedinica u Sj. Koreju. Do travnja 1951. godine UN snage postigle su svoje strateške ciljeve i potisnule komunističke snage u Sj. Koreju. Posljednju fazu rata predstavlja poziciono ratovanje koje se je počelo kristalizirati u lipnju 1951. godine. Niti jedna strana nije imala više snaga, a niti motivacije za daljnjim ofenzivnim akcijama. Ujedinjeni narodi su željeli prekinuti sukob s namjerom da se sva aktualna pitanja i problemi riješe na međunarodnoj

konferenciji. Komunistički blok je insistirao da se politička problematika rješava dok traju pregovori o obustavi vatre. Iz tog razloga su se pregovori odužili za još dvije ratne godine. Mirovni pregovori započeli su već u kolovozu 1951. u Kaesongu u Sjevernoj Koreji. Pregovori su se odvijali neprekidno dvije godine. Glavni problemi u pregovorima svodili su se na pitanja demarkacione linije i demilitarizirane zone, nadgledanja primirja te buduće politike vlada koje su bile u izravnom sukobu. Jedna od ključnih prepreka bilo je pitanje ratnih zarobljenika. Ujedinjeni narodi su zastupali tezu da zarobljenici imaju pravo da sami odluče da li hoće ostati ili se vratiti u svoju domovinu dok je komunistička strana insistirala na prisilnoj repatrijaciji. Problem zarobljenika konačno je bio riješen u travnju 1953. godine. Svi pojedinci koji se nisu htjeli vratiti stavljeni su pod nadzor neutralne komisije, a njihove vlade imale su rok od 90 dana da ih uvjere da se vrate u svoju domovinu. Predsjednik Južne Koreje Syngman Rhee nezadovoljan pregovorima koji nisu završili ujedinjenjem Koreje i eliminacijom komunističkog režima Sjeverne Koreje, odlučio je opstruirati pregovore pustivši 25 tisuća sjevernokorejskih vojnika da se nasele na jugu. Da bi postigle njegovu suradnju Sjedinjene Države su mu obećale uzajamni sigurnosni pakt, dugotrajnu ekonomsku pomoć te opremanje i usavršavanje južnokorejske vojske. Mirovni sporazum je konačno potpisan 27. 8. 1953. u Panmunjomu. Južna Koreja sporazum nije ratificirala. Posljedice Korejskog rata traju do današnjih dana. Demilitarizirana zona (4 km široka i 250 km duga granica )88 dijeleći Koreju po 38. paraleli pokazuje nam da je i u današnjem modernom dobu politička ideologija nekadašnjih vremena još uvijek aktualna u pojedinim dijelovima svijeta iako se je blokovski sustav raspao. Hladnoratovska politika je jedan narod i jedan poluotok trajno razdijelila i antagonizirala te je na Korejskom poluotoku ostavila trajan spomenik svome razdoblju.9

Korejski ratKorejska stranaKoreja je zemlja od velike strateške i materijalne važnosti za svjetske sile koje su je tijekom prošlosti željele podrediti svojim interesima i potrebama. Problem Koreje kao nestabilne, korumpirane i politički razjedinjene zemlje javlja se sredinom XIX. stoljeća. S opadanjem moći i destabilizacijom Kineskog carstva tijekom 19. stoljeća i stanje u Koreji, kineskom protektoratu se rapidno pogoršava. Porazom carske Kine u opijumskim ratovima (1839.-1842. i 1856.-1860.) sama Koreja uz sve slabiju Kinu postaje primamljiva stranim silama. Mnogobrojne ekonomske koncesije slabile su zemlju i sve je više podređivale strancima. Koncesije su dobivali najviše Japan (rudarske koncesije, gradnja željeznica, telegrafskih linija...), Sjedinjene Države i Rusija, a interes tih zemalja ostao je vrlo prisutan i vidljiv i u XX. stoljeću.


12

Japan je naposljetku u suton dinastije Ching uspio anektirati Koreju 1910. godine, ali je s porazom 1945. godine nestao i san o velikom japanskom azijskom carstvu.10

Nakon uspostave dviju korejskih država 1948. godine i nakon odlaska sovjetskih snaga u prosincu 1948. i američkih u lipnju 1949. godine napetosti između dviju različito društveno ustrojenih država rastu.

Sjedinjene Države i Sovjetski Savez su podjelu po 38. paraleli smatrali privremenom misleći da će konačno rješenje biti ujedinjenje poluotoka. Obje velike sile su pritom imale drugačije planove za ujedinjene Koreje. Sovjetski Savez se je nadao da će uz pomoć komunističkog pokreta na sjeveru nakon ujedinjenja komunisti preuzeti vlast nad cijelim poluotokom. Sličan scenarij odvio se u zemljama Istočne Evrope (Poljska, Mađarska, Čehoslovačka). Sjedinjene Države sa svoje strane nisu nikako htjele dopustiti da se ponove ti za njih traumatični događaji iz Europe i bile su odlučne da se ne reprizira kineski poučak potpune vojne pobjede komunista. Nastale podjele na terenu i nemogućnost kompromisa dovele su do pat pozicije koja se je mogla riješiti jedino vojnim sukobom. Vojnom rješenju bio je posebno sklon lider Sjeverne Koreje Kim Il Sung koji je još od 1949. godine tražio od Staljina odobrenje za invaziju. Staljin je u početku odmah nakon završetka II. svjetskog rata vjerujući još uvijek u mogućnost dogovora sa Zapadom odbacivao takve zahtjeve. Navedenu tezu posebno je naglasio Resis Albert u svojim radovima koji su se bavili kremaljskom politikom.11

Situacija, a posljedično i stav sovjetskog vođe su se promijenili 1950. godine naročito nakon dolaska Kim Il Sunga u Moskvu (travanj 1950.). U travanjskom sastanku odobrena je akcija i obećana je pomoć u opremi i naoružanju.12 Promjena stava sovjetskog vođe može se objasniti iz najmanje dva razloga. Prvi razlog bio je strah da se Južna Koreja ne pretvori u vojnu bazu, bastion Zapada, a drugi da Kim Il Sung ne krene uz podršku Kine samostalno sljedeći primjer Josipa Broza.1313 Predsjednik vlade Sovjetskog Saveza Staljin nije htio otvoreno pokazati svoju podršku Kim Il Sungu već je vodio jednu složeniju, zakulisnu pa čak i licemjernu igru kako smatra Vladislav Zubok, igru u kojoj bi Sovjetski Savez imao najviše koristi.14 Ohrabren podrškom iz Moskve Kim Il Sung naredio je napad 25. lipnja 1950. godine na jug smatrajući da je Južna Koreja vojno jako slaba, politički nestabilna i da će uz pomoć pete kolone rat biti dobiven za tri do četiri tjedna.15

Sjevernokorejska agresija započela je vrlo snažno i iznenada kada je uz silovitu artiljerijsku potporu 80 tisuća vojnika sjevernokorejske armije prešlo granicu. Sjevernokorejska snaga bila je vrlo impresivna u odnosu na vojsku Južne Koreje, raspolagala je s deset dobro opremljenih divizija (242 tenka, 211 aviona). Južna Koreja faktički je bila slab i u vojnom smislu siromašan protivnik s osam slabo opremljenih i obučenih divizija, bez tenkovskih jedinica i s tek dvadesetak školskih zrakoplova.1616 Reakcije u svijetu na ta događanja bile su vrlo brze pa je već istog dana na zahtjev Sjedinjenih Država sazvana hitna sjednica Vijeća sigurnosti. Vijeće je donijelo zaključak da napad predstavlja agresivan čin i pozvalo je Sjevernu Koreju da odmah prekine s neprijateljstvima.

Južnokorejska strana bila je zatečena napadom i nije učinkovito reagirala. Njene jedinice vrlo brzo su se našle u potpunom rasulu i kaosu: “...vlada Severa sprovodi temeljito smišljenu, plansku i potpunu invaziju Južne Koreje... južnokorejske snage na svim

sektorima nalazile su se u potpuno defenzivnom rasporedu... bile su potpuno iznenađene s obzirom da obavještajni izvori nisu pružali nikakvog razloga za vjerovanje da invazija neposredno pretstoji...”.17

Slabost južnokorejske obrane potvrdila je i komisija Ujedinjenih naroda sastavljena od sedam država (Australije, Kine, El Salvadora, Francuske Indije, Turske i SAD-a) koja je samo jedan dan prije napada 24. 6. 1950. objavila svoj izvještaj. Vršeći inspekcijski nadzor samo na teritoriju južno od 38. paralele komisija je objavila izvještaj u kojem je utvrđeno da su vojne snage Južne Koreje spremne samo na defenzivne akcije, da je prisutan mali broj jedinica na razbacanim položajima duž granice te da nema koncentracije trupa, tenkova, aviona ili teškog naoružanja.18

Poslije invazije komisija je zaključila da je napad bio očit, namjeran, planiran i bez trunke opravdanja kako se navodi u službenim dokumentima američke administracije. Ujedinjeni narodi pokušali su odmah upozorenjima zaustaviti napad pozivajući na mirno rješenje. Sjeverna Koreja zbog brzih početnih pobjeda i zbog podrške Kine i Sovjetskog Saveza nije bila spremna da se odrekne tako naočigled vrlo lake pobjede.

Situaciju je bitno izmijenio jasan stav Sjedinjenih Država i Ujedinjenih naroda da se neće dopustiti uništenje Južne Koreje. Čvrstina i odlučnost američkog stava iznenadili su komunističku stranu. Snage Južne Koreje bile bi uništene da se američka strana nije uključila u sukob. Dan poslije napada predsjednik Truman već je dao dopuštenje zračnim i pomorskim snagama da pomognu južnokorejsku vladu. Prve američke kopnene snage sukobile su se sa Sjevernničke kopnene snage suobito e, možda riječ ima više značenja.ađemo se ispred zgrade Kulture duha u 12. ujem but... nosokorejancima 5. 7. 1950.19 Vrlo brzo potom u listopadu ratna sreća se je u potpunosti promijenila i južnokorejske snage su već bile blizu granice s Kinom. Kim Il


13

Sung je očajnički tražio pomoć Staljina koji mu je odgovorio da je ključ riješena u Pekingu jer da Sovjetski Savez ne može ući u rat globalnih razmjera. Kina je na nagovor i poticaje Staljina ušla u rat, ali ne izravno s regularnom vojskom već putem dobrovoljaca koji su često prisilno novačeni. Kineski angažman u listopadu 1950. ponovno je preokrenuo ishod, a da se nije dogodio saveznici bi odnijeli pobjedu u Koreji.20

Pojedini sovjetski vođe nisu korejski poraz smatrali važnim za bitne interese Sovjetskog Saveza. U tom pravcu dana je i izjava budućeg prvog čovjeka Sovjetskog Saveza Nikite Hruščova: “Pa što ako padne Kim Il Sung, mi nećemo intervenirati sa svojim trupama. Neka Amerikanci budu naši susjedi na Dalekom istoku”.2121 Navedena izjava nije u potpunosti iskrena jer je Sovjetima bilo jako stalo do Dalekog istoka te su samo svojim prividno rezigniranim, indiferentnim stavom htjeli potaknuti Kinu na akciju.

U ožujku (14. 03.) godine 1951. snage UN-a su ponovno zauzele Seoul i došle su po drugi puta do 38. paralele. Ovaj puta su se snažno utvrdile i napravile jaku obrambenu liniju. Posljednja velika korejsko-kineska ofenziva započela je 22./23. travnja 1951. međutim nakon početnog uspjeha slomljena je doživjevši neuspjeh uz ogromne gubitke. Sjevernokorejskom vojskom zapovijedao je osobno Kim Il Sung. Drugorangirani

u zapovjednom lancu bio je načelnik generalštaba Nam Il, a posebno se je isticao Pak Hong Yong. Zapovjednik južnokorejskih jedinica bio je general Paik Sun Yup.22

Sjevernokorejska strana već je 23. lipnja 1951. godine bila spremna na pregovore. Do pregovora nije došlo jer je sovjetska strana (prvenstveno Staljin) namjerno odugovlačila konkretne i kvalitetne pregovore. Sjeverna Koreja trpjela je ogromne štete i velike ljudske gubitke od savezničkog bombardiranja pogotovo u zadnje dvije godine rata kada više nije bilo velikih vojnih kopnenih operacija. Kim Il Sung rekao je Staljinu da što se rat više odugovlači gore su posljedice za Sjevernu Koreju: “neprijatelj koji nema gotovo nikakvih gubitaka, nanosi nam kontinuiranu i strašnu štetu”.23

Kim Il Sung inicijator sukoba bio je sveden u konačnici tek na tragičnu sporednu ulogu u sukob silnih i velikih. Razloge zbog kojih je Staljinu odgovaralo odugovlačenje rata nastojat ćemo objasniti preko kinesko-sovjetskih odnosa u daljnjoj analizi problematike. Južna Koreja također je pretrpjela zastrašujuću devastaciju i veliki broj stradalih. Ratna šteta na području juga iznosila je za ono vrijeme visoke 3 milijarde dolara, 43% industrije bilo je uništeno, 41 % energetskih postrojenja i 50% rudnika te 1/3 stambenih objekata.24

Podaci za Sjevernu Koreju nisu objavljeni, ali se pretpostavlja da su nekoliko puta veći što samo pojačava dojam o okrutnosti i

Marinci u uličnim borbama u Seoulu (rujan 1950.)


14

Teški bombarderi B-29 strateškim konstantnim bombardiranjem pretvarali su cijeli poluotok u zonu razaranja i uništenja


15

silovitosti Korejskog rata u kojem su Koreanci podnijeli najveće žrtve. Paradoksalno i na žalost niti jedan od žarišnih problema nije riješen. Sam rat postao je novi, veliki, otežavajući i osjetljiv problem u međukorejskim odnosima i teško breme prošlosti.

Stajalište i intervencija Ujedinjenih naroda

Odgovor Sjedinjenih Država na događanja u Koreji bio je brz, odlučan i potpuno jasan. Dan nakon napada američka strana optužuje Sjevernu Koreju za agresiju i napominje da će beskompromisno i odlučno podupirati Vijeće sigurnosti da zaustavi to ozbiljno kršenje mira. Sjeverna Koreja nije reagirala na ta upozorenja smatrajući da će sve ostati samo na razini prigovora i opomena. Predsjednik Truman je odlukom od 27. lipnja 1950. kojom daje odobrenje zračnim i pomorskim snagama SAD-a da pruže aktivnu potporu južnokorejskoj vladi poslao jasnu i nedvojbenu poruku Pjongjangu i Moskvi da ta oružana provokacija neće proći bez odlučnog odgovora. Slanje 7. flote u Tajvanski kanal imalo je dvostruku simboliku; zastrašiti Kinu da se ne miješa u korejski sukob i dati otvorenu podršku Južnoj Koreji i Tajvanu. To je bila i potvrda stava Sjedinjene Države da se neće povući iz tog područja i ostaviti svoje saveznike bez zaštite i potpore.25

Vrh Sjedinjenih Država bio je uvjeren da je napad na Republiku Koreju pružio jasan dokaz da je komunizam prešao granicu subverzivnosti i prikrivenosti svojih akcija protiv Zapada. Vjerovalo se da je Moskva krenula otvoreno putem vojne invazije i rata s ciljem pokoravanja slobodnih nacija i upravljanja Azijom iz

Kremlja. Jednu od najvećih opasnosti za Sjedinjene Države predstavljalo je mogućeg uključenja Kine u sukob, s time je bilo usko vezano i pitanje neovisnosti Tajvana. Strah od moguće agresije i napada na Tajvan (tada Kine koju priznaje Zapad) vidljiv je u naređenju Sedmoj floti da spriječi mogući napad na otok dok se istovremeno tajvanske, kuomintaške vlasti upozorene da niti u kojem slučaju ne vrše akcije usmjerene prema kontinentu. Sve upute Washingtona bile su s namjerom limitiranja potencijalno svjetskog sukoba. Nakon teških poraza Južne Koreje kada je već bio očit njezin slom Vijeće sigurnosti je 7. 7. 1950. godine donijelo presudnu rezoluciju kojom je omogućen vojni angažman UN-a u Koreji.26

UN je osudio Sjevernu Koreju kao agresora i pozvao članice da djelotvorno pomognu Južnu Koreju, 52 od 59 zemalja podržalo je takav stav. Na osnovi rezolucije koja je Sjevernu Koreju odredila kao napadača pozvane su sve članice UN-a koje žele pomoći Južnoj Koreji da

osiguraju vojnu i logističku pomoć. Glavni inicijator i organizator vojne pomoći putem UN-a bile su Sjedinjene Države koje su dobile i pravo da imenuju glavnog zapovjednika udruženih snaga UN-a. Glavni zapovjednik postao je proslavljeni, karizmatični general Douglas MacArthur. Vijeće sigurnosti dalo je autorizaciju međunarodnim snagama da se bore pod zastavom Ujedinjenih naroda. Spomenuto odobrenje bilo je važan element u uspostavi kolektivne sigurnosti i sinkronog djelovanja većeg djela međunarodne zajednice u prvom velikom zajedničkom

Usporedba proizvodnih kapaciteta između Sjeverne i Južne Koreje. Podaci iz 1945. godine pokazuju prednosti odnosno nedostatke gos-podarstva/sustava obiju zemalja. Vrijednosti u postocima


16

djelovanju. Vojne jedinice SAD-a predstavljale su glavnu snagu UN-a u Koreji. Koalicija se je sastojala i od vojnih kontingenata iz Australije, Belgije, Luxembourga, Kanade, Kolumbije, Etiopije, Britanije, Francuske, Filipina, Južne Afrike, Grčke, Turske, Novog Zelanda i Nizozemske, a sanitetske jedinice poslale su Danska, Švedska, Italija i Indija.27

Sovjetski Savez kao navodi Darko Bekić imao je pravo veta u Vijeću sigurnosti, ali nije ga iskoristio jer je bojkotirao rad Vijeća (nije sudjelovao) iz protesta što Narodna Republika Kina nije dobila legitimnu potvrdu i priznanje.2828 Washington je 27. 6. 1950. pokušao izravno preko Moskve zaustaviti akcije Kim Il Sunga, ali odgovor sovjetske vlade od 29. 6. 1950. bio je nekooperativan i negativan te je optužio Južnu Koreju da je isprovocirala napad. Istaknuto je također od strane Sovjeta da su mjere Vijeća sigurnost ilegalne. Sovjetske izjave jednostavno su opovrgnute samim činjenicama i naknadnim izvorima, a i postupcima sovjetskih vođa posebice Staljina.

Stav Sjedinjenih Država najbolje se očitava u službenoj izjavi predsjednika Trumana: “Odlučni smo da podupiremo UN u njegovim nastojanjima da se uspostavi mir i sigurnost u Koreji i

da se dade mogućnost da se izabere vlastiti oblik upravljanja i da izbor bude slobodan od stranog uplitanja kao što je istaknuto i u rezoluciji Generalne skupštine 14. studenog 1947. i 12. prosinca 1948....”.2929 U političkom vodstvu SAD-a javila se bojazan od komunističkih revolucija i prevrata na cijelom području Dalekog istoka (efekta domina) koje je političko-sigurnosnom pogledu bilo vrlo nestabilno. Moguće ugrožene zemlje bile su: Filipini, Indonezija, Vijetnam, Laos te Tajvan koji je za američku stranu predstavljao elementarno sigurnosno pitanje.30

U skladu s politikom ograničavanja i zadržavanja komunističkih pretenzija Sjedinjene Države su povećale pomoć prozapadnim režimima. Pomoć je u velikoj mjeri pridonosila modernizaciji i gospodarskom preporodu Japana, Južne Koreje i Tajvana. U Japanu su operacije u Koreji potaknule gospodarski rast i proizvodnju s porastom od gotovo dva puta u odnosu na izvještaje iz 1949. godine. Američke snage su se snabdijevale robom proizvedenom u Japanu te je na taj način u japansko gospodarstvo uloženo 4 milijarde dolara. Obilnu pomoć za

Poručnik Baldomero Lopez predvodi iskrcavanje marinaca kod Inchona (15. rujan 1950.)


17

vrijeme rata i nakon njega dobivala je i Južna Koreja gdje je američki kapital pokrivao čak 80% troškova, a Tajvan je dobivao nešto manje sredstava, ali ipak značajnu količinu sredstava koja je popunjavala 40 % bruto prihoda.31

U američkim službenim dokumentima koji su bili objavljeni javnosti ukazivalo se na ekonomsku moć i gospodarsku snagu Sjedinjenih Država. U tim dokumentima se navodi da godišnja vrijednost usluga i roba iznosi 270 milijardi dolara što je za 100 milijardi bilo više nego ratne 1939. godine, ističe se da je indeks industrijske proizvodnje 81% viši nego 1939., da 61 milijun ljudi radi u civilnom sektoru, da se proizvodi 11 milijuna čelika više nego 1944. i da je produkcija hrane tri puta veća.32 Zanimljivo je da se američka administracija poziva na ratne godine 1939. i 1944. kada uspoređuje podatke. Statistikom se nastojalo svojim građanima, ali još više suparnicima pokazati enormnu ekonomsku moć Amerike te ukazati na činjenicu da su na svim poljima Sjedinjene Države snažnije nego što su bile pred i za vrijeme II. svjetskog rata. Statistika je bila u funkciji zastrašivanja i demoraliziranja suparnika. Usprkos tim impresivnim podacima protivnički blok nije Sjedinjene Države doživljavao pretjerano opasnim i spremnim na totalni rat. Sam Staljin dobro je procijenio politički vrh SAD-a koji se je bojao globalne konfrontacije rekavši kineskoj strani: “...da nema neposredne prijetnje Kini...”33 i da se “...Sjedinjene Države unatoč svojem ratobornom stavu boje

rata...”.34

Poruke službenog Washingtona bile su vrlo pozitivne i opće vrijedne ako se ne posumnja u njihovu iskrenost za što u tom razdoblju nije bilo razloga -”Tražimo svijet gdje će ljudi živjeti u miru i slobodi, s poboljšanjima životnih uvjeta, pod vladama koje su izabrane njihovim slobodnim izborom....Mi za sebe ne tražimo teritorije niti dominaciju nad drugima”. 35

U govoru 1. 9. 1950. godine predsjednik Truman je u osam točaka odredio stav američke vanjske politike : 1. Vjerujemo u Ujedinjene narode dali smo im zakletvu i nikad je nećemo pogaziti. 2. Vjerujemo da Korejanci imaju pravo biti slobodni, neovisni i ujedinjeni ako to žele.3. Ne želimo da rat u Koreji preraste u opći rat.4. Mi se nadamo posebno da se narod Kine neće dati navesti ili biti prisiljen na borbu protiv UN-a i protiv američkih ljudi, mi smo uvijek bili i jesmo prijatelji, samo komunistički imperijalizam koji je već počeo komadati Kinu mogao bi profitirati od ulaska Kine u rat.5. Mi ne želimo Formozu niti bilo koji drugi dio Azije za nas, vjerujemo da se budućnost Formoze ili bilo kojeg drugog teritorija oko kojeg postoji spor ili nesuglasice treba riješiti mirnim putem. Mora se poštivati odluka UN-a, a ne Sjedinjenih Država ili bilo koje druge države. Misija Sedme flote je da drži Formozu izvan sukoba. Naša namjera je mir, a ne osvajanje.6.Vjerujemo u slobodu svih zemalja na Dalekom istoku.

Podrška nakon gubitka prijatelja (područje Haktong-ni, 28. kolovoz 1950.)


18

7. Ne vjerujemo u agresivni ili preventivni rat. Takav rat je oružje diktatora, a ne slobodnih demokratskih država kao što su Sjedinjene Države. Mi se naoružavamo samo za obranu od agresije.8. Mi želimo mir i mi ćemo ga postići .Naši ljudi se danas bore za mir u Koreji”.36

Svrha navođenja osam izjava je u prikazu američkih vanjskopolitičkih stavova iz toga vremena u izvornom, službenom obliku. Same tvrdnje mogu objasniti poteze i aktivnosti Sjedinjenih Država kako na vojnom tako i na diplomatskom planu. Citirane izjave imaju konkretnu dobru i plemenitu namjeru u postizanju mira i prava na slobodu ( točka 1., točka 2., točka 5., točka 8.), u ograničavanju rata s naglaskom da se nikako ne da povoda za otvoreni sukob s Kinom što bi rezultiralo razaranjem Dalekog istoka i iscrpilo SAD (točka 3., točka 4. i točka 5.). Točka sedam istaknula je jedno hvalevrijedno, miroljubivo načelo koje

dobro definira pojam preventivnog rata, odnosno nametanja volje putem sile jačega.

Na ratnom polju položaj saveznika bio je vrlo težak, a ratna sreća nepredvidljiva i izmjenjiva. Koreja je zemljopisno predstavljala vrlo zahtjevno i teško ratište. Zemlja je većinom brdovito-planinska pogotovo područje Sjeverne Koreje s malobrojnim uskim dolinama u unutrašnjosti i obalnim nizinama koje su rasprostranjenije u Južnoj Koreji. Teren s mnoštvom špilja i jama bio je idealan za partizansko-gerilski tip ratovanja kojeg su primjenjivale korejsko-kineske snage. Taj oblik ratovanja stvarao je veliki napor saveznicima i iscrpljivao je američke jedinice.

Posada američkog tenka M-24 u ljeto 1950. (24th Reconnaissance, 24th Division)


19

U srpnju 1950. tek pristigle američke jedinice sukobile su se sa sjevernokorejskim snagama. Koalicija nije uspjela zaustaviti jak prodor sjevernokorejske armije usprkos velikim naporima i gubicima. Saveznička komanda bojala se je da se zbog teške vojne situacije u kolovozu 1951. u kojoj su savezničke snage ostale odsječene i izolirane u području oko luke Pusana ne ponovi epizoda s Dunkerquom. Ponavljanje te situacije značajno bi oslabilo prestiž i utjecaj SAD-a u regiji i svijetu, a posljedično bi predstavljalo poraz UN-a. Komunistički napad na perimetar Pusana započeo je silovito žestokim napadima 5. 8. 1950. kada su Amerikanci samo uz krajnje napore održavali frontu. Promjena je nastupila oko 12. 9. 1950. kada su saveznicima pristigla pojačanja u ljudstvu i tehnici, a sjevernokorejski napadi su se iscrpili i oslabili. General MacArthur jedan od najboljih američkih stratega i zapovjednika u XX. stoljeću imao je plan koji je za ostale zapovjednike bio izrazito nepopularan. Plan je predviđao rizičnu i vrlo dvojbenu vojnu operaciju osmišljenu u iskrcavanju/desantu kod luke Inchona. Sumnje su se pokazale neopravdane, a vojnička nadarenost MacArthura još jednom je potvrđena. Plan se je temeljio na činjenici da su glavne sjevernokorejske snage vezane u borbama oko Pusana te da je sjeverni dio nebranjen i da bi upravo u tom području, u zaleđu trebalo napasti neprijatelja i zatvoriti mu linije opskrbe. Meta napada bila je korejska luka Inchon na zapadnoj obali nedaleko od Seoula. Nitko s komunističke strane nije mogao predvidjeti da će tu doći do iskrcavanja jer je more oko Inchona zbog ćudljivih i nepouzdanih morskih struja i velikih oscilacija zbog plime i oseke smatrano nepovoljnim za bilo kakav tip desantno-amfibijskog napada šireg razmjera. Sam zaljev bio je dodatno prirodno branjen otočićem Wolmi-do na kojem bi u slučaju napada vojne straže

spriječile faktor iznenađenja. Iskrcavanje 15. 9. 1950. godine bilo je uspješno i podiglo je borbeni moral i samopouzdanje savezničkih jedinica. Sjevernokorejska strana bila je zatečena i u panici, prijetilo joj je zaokruživanje i uništenje. Snage UN-a iz Inchona krenule su prema južnokorejskoj prijestolnici Seoulu. Osma armija kojom je zapovijedao još jedan sposoban američki general Matthew Ridgway slomila je sjevernokorejski obruč oko Pusana i krenula na sjever. Jedinice Sjeverne Koreje našle su se u strateškom okruženju sa sjevera i juga i počele su povlačenje koje je zbog žurbe i mahnitosti poprimilo oblik frenetičnog bijega. Na dan 1. 10. 1950. sjevernokorejske trupe bile su izbačene iz Južne Koreje i činilo se da saveznike ništa ne može zaustaviti. Agresija i ofenziva Sjeverne Koreje u prvoj fazi rata bile su zaustavljene i poražene.37

Odlučujuće pitanje koje se je postavilo pred saveznike svodilo se na dvojbu da li prijeći granicu 38. paralelu i progoniti neprijatelja na njegovom teritoriju. Taj čin značio bi izravnu agresiju na Sjevernu Koreju i obrambeni rat bi pretvorio u napadački. Vrhovni zapovjednik UN snaga general MacArthur i neki visoko pozicionirani vojni i civilni krugovi poput ministra mornarice Sjedinjenih Država Francisa Matthewsa bili su za daljnje operacije do konačnog uništenja neprijatelja pa čak i pod prijetnjom kineske intervencije. Ministar Matthews je izjavio: “Sjedinjene Države moraju biti spremne da plate cijenu za održavanje mira u svijetu, pa čak i takvu cijenu kao što je izazivanje novog rata...”.38 Taj militantni stav bio je oprečan politici smanjivanje napetosti i limitiranja sukoba koju je zastupao predsjednika Truman. Ratobornu i napadačku opciju nije spriječilo niti upozorenje visoko pozicioniranog kineskog političara Zhou Enlaia koji je izjavio da: “...kineski narod neće mirno gledati kao imperijalisti objesno osvajaju teritorije njihovih susjeda”.39 Paralela je prijeđena i zauzimanjem Pjogjanga 19.

Vojnici 2. pješačke divizije na položajima sjeverno od rijeke Chongchon (studeni 1950.)


20

10. 1950. i napredovanjem sve do rijeke Yalu (granica s Kinom) već do 26. 10. 1950. opasnost od eskalacije sukoba postajala je sve veća.

Ideja generala MacArthura o angažiranju 33 tisuće kuomintaških boraca s Tajvana nikako nije prihvaćena i brzo je odbačena kao krajnje nepromišljena i neodgovorna od strane Bijele kuće.40 Politički vrh SAD-a nikako nije htio dopustiti bilo kakvo uključenje Tajvana u sukob jer bi to dovelo do neizbježnog krvavog, totalnog i otvorenog sukoba s Maovom Kinom. Narodna Republika Kina ipak je ušla u rat ne izravno nego slanjem stotina tisuća dobrovoljaca koje su vodili kineski oficiri. Sam položaj Kine u sukobu je nejasan jer ona nije otvoreno objavila rat, a s druge strane dobrovoljački odredi bez potpore Pekinga ne bi imali neki značaj. Sovjetski Savez također je pod svaku cijenu nastojao isključiti na javnom planu svoju umiješanost u sukob, a opet s druge strane ratni materijali i mlazni avioni (pilotirali su uglavnom Kinezi koji nisu bili dobrovoljci već dio kineskih zračnih vojnih snaga) bili su sovjetski proizvodi. Sam Staljin je zabranio sovjetskim pilotima kojih je u manjem broju bilo u akcijama da govore ruski.41 To je bilo na granici apsurda jer sama fizionomija sovjetskih pilota ne bi mogla prikriti njihovo porijeklo.

Zapad je bio svjestan ogromne pomoći Sovjetskog Saveza i Kine režimu Sjeverne Koreje i činjenice da bez podrške ta dva komunistička diva ne bi niti bilo Korejskog rata. Washington se međutim nije usudio otvoreno napasti osim na diplomatskom nivo Peking, a još manje Moskvu jer je bio svjestan mogućih posljedica. Reakcija Zapada se može protumačiti i na način da

se zbog Koreje nije željelo riskirati rat u Europi čiji je zapadni dio američki kapital počeo izdizati iz pepela.

Odnos predsjednika Trumana i generala MacArthura naknadno se pogoršao kada je nakon ulaska kineskih dobrovoljaca general MacArthur naredio bombardiranje mostova na rijeci Yalu što je predstavljalo neposrednu prijetnju Kini. Kineski angažman kojeg bombardiranje mostova nije zaustavilo ponovno je preokrenuo ratnu sreću. Snage UN-a su odbačene i tijekom oštre zime 1950. na 1951. godinu počele su povlačenje. U jednom trenutku činilo se je da se ponavlja početna faza rata koja je prijetila potpunim uništenjem saveznika. U Hungnamu luci u Sjevernoj Koreji 12. prosinca 1950. godine 123 broda čekala su evakuaciju jedinica Ujedinjenih naroda. Osma armija se je povlačila prema jugu. Na dan 3. 1. 1951. ponovno je od komunističkih snaga zauzet Seoul i činilo se je da je rat ponovno izgubljen. Dva moguća rješenja su se iskristalizirala kao odgovor na pogoršanu situaciju saveznika u Koreji. General MacArthur je bio za opći sukob pa i uz upotrebu nuklearnog oružja smatrajući da niti jedna žrtva nije premala ako se borba vodi za opravdan i pravedan cilj. Predsjednik Truman bio je pak za jačanje snaga u Koreji, zadržavanja i vraćanja pozicija s osnovnim stavom da ljudski rod ne bi preživio širenje rata i da se zbog toga širenje sukoba mora spriječiti i ograničiti pod svaku cijenu.42

General armije Douglas MacArthur, zapovjednik snaga UN-a, pregledava tenk uništen kod Inchona


21

U sukobu mudre i ne toliko popularne izvršne vlasti i nadarenog, ali nepromišljenog glavnog zapovjednika prevagnula je opcija razuma i defenzivne koegzistencije. Američki europski saveznici tu su odluku dočekali s odobravanjem pogotovo britanski premijer Clement Atllee koji je uvidio opasnost od totalnog sukoba. Na stranu MacArthura stao je legendarni francuski general Charles de Gaulle koji je rekao: “MacArthur je briljantan ratni vođa čija odvažnost plaši one koji su na njoj profitirali”.43 Uz velike napore koalicija je stabilizirala svoje redove i u proljeće 1951. godine ponovno došla do 38. paralele. Seoul su trupe Ujedinjenih naroda zauzele po drugi i zadnji put 14. ožujka 1951. godine. Vojna aktivna karijera generala MacArthura završila je 11. travnja 1951. kada je razriješen dužnosti, a na njegovo mjesto postavljen je zapovjednik Osme armije general Ridgway. Službena izjava koja je popratila smjenu generala MacArhura može se sažeti u okvire načelne politike za vrijeme predsjednika Trumana. Izjava je naglasila da se general nije slagao s politikom koju je predsjednik smatrao nužnom, pa je predsjednik smatrao neophodnim generala MacArthura osloboditi dužnosti da ne bi bilo dvojbi niti konfuzija oko stvarne namjere i cilja američke politike. Predsjednik je osobno žalio zbog poduzete mjere javno hvaleći MacArthura kao jednog od najvećih zapovjednika, ali s ogradom da je cilj svjetskog mira važniji od bilo koje individue. Izjava je datirana s istim datumom kada je MacArthur smijenjen. Također je naglašeno da s promjenom zapovjedništva neće doći do promjene službene politike: “Mi ćemo se u Koreji i dalje boriti odlučno i snažno da što prije i uspješnije okončamo rat”.44 Vojna politika Washingtona da se ne dopusti niti pobjeda komunista niti širenje sukoba lijepo se iščitava iz izjave vezane uz otpuštanje MacArthura: “Ako komunističke vlasti shvate da nas ne mogu pobijediti u Koreji i da bi bilo ludo, neoprezno i pogrešno širiti neprijateljstva izvan Koreje, onda bi morali prihvatiti da je suludo, besciljno i nesvrsishodno nastavljati rat dalje u Koreji i tada će biti moguće mirno riješenje”.45 Poruku iz izjave da su vrata uvijek otvorena komunistička strana nije prihvatila ozbiljno pretpostavljajući da će s odlaskom tog izvanrednog taktičara i zapovjednika lako ponovno zadobiti prednost te su u travnju 1951. pokrenuli jednu od najvećih ofenziva. General Ridgway međutim bio je također sposoban i uspješan zapovjednik te

je ofenziva ubrzo nakon početnog uspjeha okončana uz velike ljudske gubitke korejsko-kineske strane.

U naredne dvije godine pozicijskog, rovovskog ratovanja koji je podsjećao na sliku evropskih ratišta iz I. svjetskog rata američka nadmoć u pomorsko-zračnim snagama desetkovala je protivničku živu silu i pozadinu. Godina 1952. donijela je ponovno promjenu u zapovjedništvu snaga Ujedinjenih naroda. Na mjesto generala Ridgwaya koji je postavljen za savezničkog zapovjednika u Evropi postavljen je u travnju general Mark W. Clark. Zbog iscrpljenosti obiju strana u sukobu i nemogućnosti rješenja na bojnom polju obje strane su 1952. godine pojačale diplomatske aktivnosti za konačno okončanje besmislenog razaranja i ubijanja. Uvjeti su bili sljedeći: trenutni prestanak sukoba, poduzimanje mjera da se sukob ponovno ne proširi te prestanak agresije. Ovo posljednje

nije definirano od strane koga. Namjera je bila i da se budućnost Koreje riješi mirnim putem. Sukob je nastao oko pitanja ratnih zarobljenika i prebjega. Kina i Sjeverna Koreja nisu htjele odustati od prisilne repatricije strahujući da će se njihovi građani koji su dobrovoljno ili prisilno završili na protivničkoj strani (taoci, prebjezi) ideološki preodgajati i ubacivati kao agenti i petokolonaši na njihove teritorije. Paničan strah od subverzivnih djelatnosti pete kolone i agenata potekao je iz Sovjetskog Saveza koji je neprestano za Staljinove ere vodio boru protiv unutrašnjih neprijatelja. Taj paranoidni i neprestano sumnjičav stav uspješno je prenesen i čvrsto prihvaćen i u Pekingu i u Pjongjangu.46

Godine 1953. dogodila su se dva povijesno vrlo bitna događaja koji su ubrzali kraj rata. Kronološki drugi događaj imao je svjetsko značenje i trajne posljedice po svijet u drugoj polovici XX. stoljeća. Dana 15. 03. 1953. umro je Josip Staljin neprikosnoveni vođa Sovjetskog Saveza i jedna od najmoćnijih ličnosti tadašnjeg doba.47 Staljinova smrt i nestanak njegove tvrde i isključive politike o neizbježnosti sukoba s kapitalističkim režimima koja se formirala upravo kao posljedica korejskih zbivanja pridonijela je popuštanju u nekim segmentima. Neizvjesnost buduće sovjetske politike prisilila je i Peking na jedan otvoreniji i brži pristup za postizanjem prekida sukoba iako se nisu ostvarili željeni ciljevi na terenu. Kronološki prvi događaj zbio se je u siječnju inauguracijom novog predsjednika Sjedinjenih Država. Dwight Eisenhower preuzeo je vođenje zemlje te historijski važne godine. Nova administracija nikako nije htjela pristati na ukidanje političkog azila za tisuće Korejanaca i Kineza koji su spoznali slobodu i izrazili želju da u njoj žive. Naglašeno je da se ih neće prisilno vraćati. Iz pisma predsjednika Eisenhowera od 7. 6. 1953. predsjedniku Južne Koreje Rheeu po tom pitanju ističe se sljedeće: “Zajedno smo izgubili mnogo života zbog tog principa pa se i sada ne možemo njega odreći”.4848 U pismu se je istaknuto također da je cilj Sjedinjenih Država ujedinjenje Koreje, ali samo mirnim putem te da ne bi bilo niti moralo niti pravedno da se nastavlja s ratom koji uključuje razaranja i stradavanja, a koji bi imao za cilj ujedinjenje. Tom porukom se je htjelo i Južnu Koreju potaknuti na shvaćanje da daljini rat nema


22

smisla niti opravdanja te da je nužnost pristupiti pregovorima. Sjedinjene Države su se obavezale da će ekonomski pomoći Južnu Koreju i da se neće odreći svoje uloge zaštitnika Južne Koreje, ali da se isključuje rat kao opcija postizanja ujedinjenja. SAD su također istakle da će aktivo na miroljubiv način raditi na ostvarenju modus vivendia za dvije Koreje. Južna Koreja nije prisustvovala potpisivanju ugovora o primirju, pa je njezina politička volja stavljena u drugi plan radi općeg dobra, a njezinu stranu zastupali su Ujedinjeni narodi. Južna Koreja stavljena je iako ne dobrovoljno u podređen satelitski položaj, a njezin stav nije mogao spriječiti prekid rata jer su velike sile bile iscrpljene te su željele što prije okončati taj mučan i nesretan problem.

U prikazu djelovanja Ujedinjenih naroda koncentracija je bila na ulozi SAD-a jer su one bile glavni pokretač, organizator i dominanti čimbenik na savezničkoj strani. Sjedinjene Države su bile faktor koji je imao moć odlučivati o ratu i miru dok su preostale članice koalicije imale sporednu ili simboličnu ulogu. Korejski rat je bitno utjecao na razvoj hladnoratovskih odnosa, a jedna od važnih posljedica bila je utrka u naoružanju i enormno povećavanje budžeta za obranu posebno u Sjedinjenim Državama. U SAD-u je vojni proračun za vrijeme i ubrzo nakon rata gotovo učetverostručen odnosno povećan s 13 na 50 milijardi dolara.49 Puno opasnija je bila utrka u nuklearnom naoružanju i razvoju još razornijih nuklearnih bombi (termonuklearne, hidrogenske).

Izravna posljedica rata u Koreji je nevjerojatan porast broja nuklearnog oružja u Sjedinjenim Država. U razdoblju od 1953. do 1960. broj nuklearnih bojnih glava u SAD-u porastao je s 1000 na 16000.50 Svijet je nakon Korejskog rat krenuo u jedno još opasnije i tjeskobnije razdoblje, epohu straha od nuklearnog sukoba.

Kinesko stajalište i intervencijaDanašnju Narodnu Republiku Kinu proglasio je MaoTse-Tung (1893.-1976.) 1.10.1949. u glavnom gradu Pekingu. Spomenute godine stvorena je nova Kine nakon dugogodišnjeg građanskog rata. U ratu komunističke snage predvođene neospornim vođom kineskih masa Mao Tse-Tugom pobijedile su nacionalistički blok kojeg je predvodio general Chiang Kai-Shek (1887.-1975.). Generalisimus Chiang Kai-Shek je do 1949. bio i predsjednik Republike Kine. Sjedište nacionalističke vlade bilo je u Nankingu. Nacionalisti su bili ogorčeni protivnici komunista i uživali su potporu i pomoć Zapada kojemu je odgovarala rascjepkana i slaba Kina. Poslije II. svjetskog rata tijekom kojeg su komunističke snage znatno ojačale, ponovno su intenzivirane borbe, a 1948. komunisti su ostvarili premoć. Nacionalistička vlada sve je više slabila i postajala ovisnija o zapadnoj pomoći. Nankinška vlada rastrgana nejedinstvom, korupcijom i nesposobnošću nije se više mogla djelotvorno odupirati pobjedonosnim komunističkim snagama. Nakon kapitulacije nacionalisti su se povukli na Tajvan proglasivši Republiku Kinu. Taipei je pritom odlučno inzistirao na

stajalištu da je on legitimni i jedini predstavnik cjelovite Kine. Zapad je do 1971.5151 i priznavao Tajvan kao predstavnika cijele Kine, koja je pod komunističkom okupacijom. Za administracije predsjednika Nixona međutim dolazi do zatopljivanja odnosa s Pekingom. Posljedica poboljšanja odnosa na relaciji Washington-Pekin i priznanja službenog Pekinga kao predstavnika Kine bila je da je Tajvan izbačen iz Ujedinjenih Naroda što je predstavljalo svojevrstan presedan u povijesti organizacije UN-a. Na njegovo mjesto stupila je Narodna Republika Kina. Peking oduvijek Tajvan tretira samo kao buntovnu, odmetnutu pokrajinu koja će se morati prije ili kasnije vratiti matici zemlji.52

Korejski rat koji je predstavljao u užem aspektu lokalni sukob, a prerastao u globalni definitivno je i jasno podijelio svijet u dva protivna bloka. Navedenu konstataciju su uviđali i ljudi toga vremena koji nisu bili direktno uključeni u hladnoratovske sukobe i čije su države nastojale voditi miroljubivu i neutralnu politiku. Izjava jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Edvarda Kardelja podupire tu tvrdnju: “…sukob u Koreji posljedica je hladnog rata i dvaju blokova”.53

Kina kao najmnogoljudnija zemlja svijeta i već tada regionalna sila nije mogla nepristrano i neutralno promatrati tijek rata. Uništenje Sjeverne Koreje i približavanje neprijateljski nastrojenog kapitalističkog svijeta s kojim bi u slučaju pobjede Južne Koreje graničila smatrao je s kineske strane opravdano ugrožavanjem državnosti i suvereniteta.

Nova Narodna Republika Kina na čelu s Maom (stekao karizmu i moć u narodu još za vrijeme Dugog marša 1934.-1935.) razvila je specifičan i osebujan sovjetsko-marksistički model upravljanja - maoizam. Kina nije pristupila izgradnji socijalističkog društva putem centralizirane, birokratizirane i industrijalizirane ekonomije kao Sovjeti već je stavila naglasak na seljaštvo koje


23

je činilo dominantan sloj i glavnu snagu zemlje. Do izravnog uključenja Kine u Korejski sukob dolazi u listopadu 1950. godine. Tada je izglasana čuvena “Rezolucija osmorice” koja je omogućila snagama UN-a da prijeđu 38. paralelu i uđu na teritoriji samostalne i suverene države Sjeverne Koreje. To je predstavljalo svojevrstan vid agresije Ujedinjenih naroda na jednu priznatu državu iz razloga što druga vodeća sila u Ujedinjenim narodima Sovjetski Savez nije odobrio taj postupak.54

Zapadne sile predvođene Sjedinjenim Državama uspjele su ozakoniti tu važnu rezoluciju koja je dala legitimitet za invaziju Sjeverne Koreje, putem vještog političkog manevra. Dotična rezolucije naime nije bila izglasana u Vijeću sigurnosti niti je stavljena na raspored u samom Vijeću, jer su zapadni saveznici znali da bi Sovjeti uložio veto. Zbog toga se je rezolucije izglasala u Generalnoj skupštini u kojoj su Sjedinjene Države i njene saveznice imale većinu iako formalno pravno to pitanje nije spadalo pod nadležnost Generalne skupštine. Rezolucije je odobrena sa 47 glasova za, 5 protiv, a 8 glasova je bilo suzdržano uključujući i jugoslavenski glas.55 Prije donošenja spomenute rezolucije kineski ministar vanjskih poslova Zhou Enlai informirao je 2. 10. 1950. indijskog ambasadora u Pekingu da Kina neće mirno promatrati sukob, ako 38. paralelu osim južnokorejskih prijeđu i snage UN-a. Militaristička, agresivna politika s ciljem potpunog uništenja neprijatelja prevladala je tada pacifističku struju u centrima moći na Zapadu. Blaža opcija je smatrala da je

za pobjedu dovoljno izbaciti sjevernokorejske trupe iz Južne Koreje. Za tu varijantu zalagao se je predsjednik Truman, no budući da je prevladala agresivna, radikalnija opcija sukob s Kinom postao je neizbježan.

U periodu od 14. 10. do 1. 11. 1950. 180 tisuća kineskih dobrovoljaca prešlo je potajno rijeku Yalu koja je predstavljala fizičku i državnu granicu između Sj. Koreje i Kine.56 Podaci u literaturi koja se bavi Korejskim ratom o brojčanom stanju kineskih dobrovoljaca variraju između 180 i 200 tisuća. Kina je nastojala spasiti komunistički režim u Pjongjangu, ali nije bila spremna na otvoren i izravan sukob već je pomoć svela na razinu dobrovoljačkih odreda koji su u većini slučajeva bili prisilno novačeni. Obavještajna služba Zapada otkrila je do 2. studenog 1950. prisustvo neprijateljskih jedinica koje nisu znale korejski jezik.57 Činjenica da se je Kina uključila u sukob zaprepastila je saveznike, ali i cijeli svijet jer se je sada javila mogućnost sveopćeg rata. O učešću Kine u ratu, čime se sam sukob još više politizirao i zakomplicirao obaviješteno je Vijeće sigurnosti.

U veljači 1951. Glavna skupština proglasila je komunističku Kinu agresorom i nametnula joj je ekonomske sankcije. U studenome 1950. Kinezi su krenuli s jakom ofenzivom te su počeli potiskivati snage UN- a prema jugu. Komunističke snage su oslobodile Pjongjang (5. 12. 1950.) i krenule su dalje prema Južnoj

Koreji i ponovno zauzele Seoul (3. 1. 1951.).58 Stav Kine u početnoj fazi njenog napredovanja i vojnih uspjeha može se definirati izjavom predstavnika NR Kine u Ujedinjenim narodima generala Wu Xiuzhuana koji je odbio apel trinaest azijskih država upućen Pekingu s molbom da kineske jedinice ne prelaze 38. paralelu izjavivši 16. prosinca 1950. sljedeće: “da bi on (apel) samo olakšao agresivne planove anglo-američkog bloka”.59

Kina koju je podupirao Sovjetski Savez obećavši joj vojnu pomoć u slučaju agresije na nju, odlučila se je žestoko i odlučno suprotstavti politici širenja kapitalizma na svoje granice. Kina je u činu napada na Sj. Koreju primijenila američku doktrinu “containmenta” odnosno zaprečivanja koju je izvorno osmislio američki diplomat i stručnjak za sovjetska pitanja George Kennan. U skladu s tom strategijom sovjetski ekspanzionizam mogao se spriječiti i zaprečivati samo brzim i efikasnim odgovorima i reakcijama na sovjetske pritiske i probne akcije bez obzira gdje se one pojavile u svijetu. Prednost u toj doktrini imala je dakako Europa te strateški i sirovinski bogata područja.

Snage Ujedinjenih naroda odlučile su u veljači pokrenuti veliki i snažni protuudar, operaciju pod nazivom “Killer” kojom se željelo zaustaviti silovito i brzo napredovanje kineskih jedinica. Protuofenziva je donijela rezultate i komunističke snage postepeno su potiskivane prema sjeveru. Soeul su ponovno oslobodile jedinice Ujedinjenih naroda 14. ožujka 1951.

U travnju 1951. Kinezi su krenuli s još jednom snažnom ofenzivom, ali snage Ujedinjenih naroda su ih odlučno i učinkovito odbile sjeverno od Soeula. U tom napadu Kinezi su imali najveće žrtve od kada su se vojno angažirali. U operacijama

Prikaz ključnih elementa Korejskog rata 1. Krajnji doseg sjevernoko-rejskih snaga do rujna 1951. (perimetar Pusana). 2. Iskrcavanje sna-ga UN-a kod Inchona. 3. Krajnji doseg koalicijskih snaga. 4. Početna i završna točka operacija (38. paralela).


24

u travnju izgubili su sedamdeset tisuća ljudi, a u svibnju pedeset tisuća vojnika.60 Poslije tih posljednjih velikih i snažnih direktnih sukoba fronta se je u svibnju stabilizirala uglavnom oko 38. paralele. Od tada je započelo poziciono ratovanje bez većih ofenzivnih djelovanja. Takvo stanje potrajalo je sve do mirovnog sporazuma 1953. godine. Kina je Sjevernoj Koreji osim u ljudstvu davala veliku pomoć i u naoružanju i u vojnoj tehnici. U sukobu su sudjelovale uz jednu sjevernokorejsku i dvije kineske oklopne divizije s otprilike 520 tenkova. U Korejskom ratu Kina je postala i značajna zračna sila s oko 1400 borbenih jedinica od kojih je polovica bilo tipa Mig-15 koji su smatrani za najbolje vojne avione toga vremena. Kineski migovi ugrožavali su početnu zračnu superiornost snaga Ujedinjenih naroda. Zrakoplovne snage UN-a sastojale su se u 93 % od američkih jedinica.61

Brojčano stanje trupa na ratištu se je s vremenom sve više povećavalo. Sjedinjene Države imale su oko 260 tisuća vojnika lociranih u Koreji. Ostale snage UN-a brojile su oko 35 tisuća. Republika Koreja mobilizirala je 340 tisuća vojnika, a komunističke snage su narasle s 500 tisuća na 865 tisuća. Gubici u ljudstvu bili su veliki, pogotovo za komunističku stranu. Sjedinjene Države imale su 142530 žrtava od kojih je 33629 poginulo ili podleglo ranama. Snage Ujedinjenih naroda isključujući SAD od 16532 stradalih vojnika imale su 3094 poginulih. Južna Koreja imala je izuzetno veliki broj ratnih žrtava, od 1312836 ukupno je poginulo 415004 osoba (138000 vojnika), 250 tisuća teško je ranjeno, 200 tisuća je nestalo, a 100 tisuća ljudi postalo je ratni plijen, taoci (preostale žrtve rata su bile lakše ozlijeđeni ili duševno stradali od stresa).62 Procijenjeni okvirni podaci za stradale iz komunističkog bloka iznose oko dva milijuna žrtava, a među žrtvama rata bio je i sin kineskog vođe Mao Anying koji je kao dobrovoljac poginuo u Koreji.63 I na sjeveru i na jugu stradalo je oko milijun civila. Upravo po tom tragično velikom broju civilnih žrtava Korejski rat se ubraja među najrazornije i najokrutnije ratove vođene u XX. stoljeću.

Materijalni gubici su bili također katastrofalni. Više je stradala ekonomija Sj. Koreje jer se na njenom području duže vodio rat. Uloga Kine u Korejskom ratu je nezaobilazna i od najveće važnosti. Kineski angažman je promijenio tijek rata

i dao lekciju za budućnost. Došlo je do spoznaje da u sukobu velikih, ravnopravno jakih sila ne može biti pobjednika već samo drastičnih ljudskih i materijalnih gubitaka koje niti jedna ideologija ne može iskupiti niti opravdati.

Sovjetsko gledište Sovjetski Savez je nakon pobjede nad nacističkom Njemačkom u II. svjetskom ratu postao druga vodeća i najjača svjetska sila. Jedinog adekvatnog i ravnopravnog protivnika predstavljale su Sjedinjene Države koje su iz II. svjetskog rata izašle još jače i stabilnije, s mnogo manjim gubicima u ljudstvu i gospodarstvu. Sovjetski Savez podnio je najveće gubitke od saveznika u borbi s Trećim Reichom (7.5 milijuna vojnika i 10 milijuna civilnih žrtava). Velika ratna razaranja opustošila su i uništila privredu u šest od petnaest sovjetskih republika. Sovjeti su tijekom cijelog rata bili nezadovoljni držanjem Zapada zbog neotvaranja novog fronta misleći da se to radi s namjerom da Sovjetski Savez ima što veće žrtve.6464 Ruska strana bila je također izrazito nezadovoljna i savezničkom pomoći koju su smatrali nedostatnom i premalom. Prema njihovim podacima saveznička pomoć pokrivala manje od 10% ratnih troškova.65

Strahujući neprestano od vanjske agresije i invazije koje bi uništile vladajući komunistički poredak Sovjeti su nastupali vrlo ekspanzivno i odlučno nastojeći steći što više teritorija kojim bi okružili sam Sovjetski Savez. Nakon sloma Trećeg Reicha nastojali su se posredstvom satelita ili tampon zona zaštiti od moguće nove agresije zapadnih, kapitalističkih sila. Latentni sukob između Istoka i Zapada trajao je od nastanka Sovjetskog Saveza, samo je za vrijeme “Velikog rata” bio prekinut zbog nužnosti i potrebe sinergističke borbe protivn zajedničkog neprijatelja.

Neposredno nakon završetka II. svjetskog rata počele su izbijati stare nesuglasice i suprotnosti među bivšim saveznicima. Neizravna borba odražavala se je u utrci u naoružanju, težnjom za uspostavom što većeg broja satelitskih država i u širenju i propagandi vlastite ideologije. Sovjetski Savez se je nakon

Bijeg marinaca pred nadirućim kineskim trupama


25

“Vojne” osjećao vrlo ugrožen budući da nije imao atomsko oružje čiju su mu moć i djelotvornost pokazali Amerikanci nad japanskim gradovima. Nakon Hirošime (6. 8. 1945.) i Nagasakija (9. 8. 1945.) SSSR je ubrzano radio na stvaranju vlastitog atomskog arsenala.

Godina 1949. bila je ključna za obje hemisfere, to je bila godina trijumfa za Istok. Te godine dolazi do konačne pobijede komunista u Kini, koji postaju čvrsti i lojalni saveznici u prvom periodu Sovjetima do diferencijacija u stavovima nakon Staljinove smrti. Iste godine Sovjeti su proizveli atomsku bombu te su tim činom postigli ravnotežu sila koja će biti ključna za cijelo buduće razdoblje. Za Zapad ta godina predstavljala apokaliptička ostvarenja jer su se ostvarile najgore predodžbe i slutnje. U kapitalističkom svijetu javio se vrlo intenzivan i jak strah od općeg uništenje uslijed sukoba velesila. U vrijeme izbijanja Korejskog rata Staljin (1879.-1953.) je bio na vrhuncu svoje moći i prestiža, bio je nacionalni junak i lider koji je spasio domovinu od njemačkih osvajača. Diljem Rusije milijuni su ga divinizirali i slavili.66

Politika Josipa Staljina neposredno prije i u vrijeme izbijanja Korejskog rata bila je vrlo taktična i oprezna.67 Postupci Staljina upućuje da je i Moskva bila svjesna posljedica mogućeg

općeg nuklearnog sukoba te da se nikako nije htjelo preuzeti odgovornost za moguću kataklizmu. Sjećanja Staljinovog nasljednika Nikite Hruščova potvrđuju tezu ukazujući na namjeru Staljina da preko Kine kao svoga glavnog eksponenta ostvari hegemoniju komunizma na Istoku. Pritom je Kremlj garantirao Kini potporu u slučaju agresije Zapada na nju samu. To pak nitko nije smatrao vjerojatnim zbog neslućenih i poraznih posljedica po kompletno čovječanstvo. U svojim memoarima Hruščov navodi svoje spoznaje (nisu nužno objektivne i točne jer je Staljin kao osoba bio izrazito nepredvidljiv, nedokučiv i nepovjerljiv)6868 : “...za mene je posve nerazumljivo zašto je on to učinio, ali kada se Kim Il Sung spremao za svoj pohod, Staljin je povukao sve naše savjetnike koji su bili pri sjevernokorejskim divizijama i regimentama i savjetnike koji su služili kao konzultanti i pomagali armijsku izgradnju….Pitao sam Staljina o tome, ali se on obrecnuo na mene: ““Preopasno je tamo držati naše savjetnike. Mogu biti zarobljeni. Mi ne želimo tamo nikakvih dokaza da se nas optužuje za sudjelovanje u tom poslu. To je Kim Il Sungova stvar.““...naglo se pojavio Zhou Enlai. Zhou je pitao Staljina da li bi kineske jedinice trebale prijeći na sjevernokorejski teritoriji s ciljem da prepriječe put Amerikancima i Južnokorejancima. Staljin i Zhou vjerovali su da bi ove trupe mogle u potpunosti srediti situaciju. One će odbaciti Amerikance i južnokorejske jedinice i spasiti situaciju od propasti.”69 Na osnovi tog iskaza može se zaključiti da je sjevernokorejska agresija bila samoinicijativan potez Kim Il Sunga. Također je očito da je lider Sj. Koreje bio podupiran i podržavan neformalno od Sovjeta koji su na Korejskom poluotoku možda htjeli vidjeti kakve bi bile reakcije Zapada na agresiju

Pod teškom paljbom kineskih snaga blizu 38. paralele (23. ožujak 1951.)


26

jedne komunističke države na jednu od Zapada podržavanu državu. Željela se je vidjeti reakcija Zapad, njegova spremnost i odlučnost da svaku komunističku agresiju suzbije agresijom. Da li je sukob u Koreji bio proba, test za mnogo veći i teži rat koji bi se vodio u Evropi ostaje otvoreno pitanje.

Amerikanci su suprotno Staljinovom iskazu bili duboko uvjereni da iza cijele invazije stoji Sovjetski Savez. U skladu s tim uvjerenjem je intonirana i izjava državnog tajnika Deana Achesona dana 12. srpnja 1950. kojom je izjavljeno sljedeće: “…prije ovih zapanjujućih sjevernokorejskih pobjeda koje se objašnjavaju njihovim sovjetskim naoružanjem, prvenstveno tenkovima…”.70

Staljin je nastojao na javnom planu postići da se Korejski sukob ne gleda kao sukob dvaju blokova nego unutrašnji sukob u kojem će jači i sposobniji pobijediti i ujediniti poluotok. Izjava prvog zamjenika ministra vanjskih poslova Andreja Gromika dana je u tom smjeru: “…Korejci imaju isto pravo da po svojim sopstvenim željama uređuju svoje unutrašnje nacionalne poslove u pitanju ujedinjenja Juga i Sjevera Koreje u jednu državu, kakvo su pravo imali i kakvim su se koristili Severo-Amerikanci šezdesetih godina prošlog veka, kada su Jug i Sever Amerike ujedinili u jednu nacionalnu državu”.71 Sovjetski Savez polazio je s tog stajališta bijući vrlo dobro svjestan činjenice da je vojska Sjeverne Koreje puno bolje izvježbana, s većim borbenim iskustvom (ratovanje s Japancima) i bolje opremljena te uopće nije sumnjao u pobjedu Kim Il Sunga. Vezivanje Kine uz Sovjetski Savez te sovjetsko posjedovanje atomske bombe koje je objavljeno javnosti 8. 3.

1950.72 spriječile su agresivne namjere dijela zapadnih istaknutih pojedinaca pogotovo generala MacArthura koji je bio spreman na totalni rat. Sovjetski Savez nije ratu u Koreji pridavao primarno značenje nego je rješavanje tog problema prepustio pro forme Kini. Maova Kina izrasla je u respektabilnu silu i snažnu državu za vrijeme i nakon rata. Uzroke takve politike treba prvenstveno sagledati u proeuropskoj politici Sovjetskog Saveza koji se je ipak više smatrao evropskom nego azijskom državom i čiji su svi temelji privrede, kulture i najveći broj pučanstva bili upravo locirani i vezani uz europski dio. Upravo su taj stav i shvaćanje doveli do podjele moći komunističkih velesila na euroazijskom prostoru. Sovjetski Savez imao je odlučujuću ulogu u Evropi, a Kina dominantnu poziciju u Aziji. Kasnije šezdesetih godina doći će i do konflikta između tih dviju ideoloških saveznica koji će biti potaknuti sve većom emancipacijom i samostalnim razvojem Kine.73

Korejski rat - rat mlaznih avionaU Koreji su za vrijeme rata prvi puta u masovnom broju aktivno sudjelovali mlazni avioni. Mlažnjaci su dobrim dijelom određivali tijek bitaka, a u konačnici i samog rata. Drugi tipovi oružja i naoružanja lakog i teškog (tenkovi tipa Sherman, Pershing, T-34 te razni tipovi topničkog oružja) su većinom bili dobro poznati primjerci iz II. svjetskog rata koje su velikim količinama koristile obje strane, a neki modeli su bili poboljšani i usavršeni. Koalicija je imala ogromnu nadmoć u pomorskim snagama koje

Bliska zračna potpora je bila od izuzetne važnosti - marinci posmatraju djelovanje F4U-5 Corsairs


27

su korištene za transport i bombardiranje sjevernokorejskih uporišta i zona na obalnom području. Veliki pomak dogodio se je upravo na području avijacije gdje se je javila nova generacija aviona. Prve pokuse s mlaznim avionima radili su Nijemci. Projekt mlaznog aviona započeo je pred II. svjetski rat 1938. godine kada su za novi tip aviona konstruirana dva mlazna motora marke BMW. Prednost novog aviona nad prethodnom generacijom aviona pokretanih propelerom bila je u puno većoj brzini, a time vezano i s taktičkom prednošću pilota mlaznih aviona. Prvi ratni mlazni avion bio je čuveni Messerschmit 262 Schwable kojim je njemačka strana namjeravala izmijeniti tijek rata. Shwable vrlo dobro naoružan s dva 30 mm topa i raketama prekasno je pušten u upotrebu sredinom 1944. (30. 6. 1944.) da bi izmijenio ishod rata. Saveznička stalna bombardiranja onemogućavala su i usporavala proizvodnju, a mnogi avioni su uništeni na tlu ili zbog nestručnog pilotiranja mladih pilota. Njemačka je u tom periodu imala izuzetno mali broj iskusnih i aktivnih pilota. Napravljeno je ukupno 1430 jedinki, ali je samo 300 komada bilo u ratnim operacijama. Poslije II. svjetskog rata i sovjetska i američka strana brzo su ovladale tom tehnologijom, a njihovi prvi mlazni primjerci su upravo na korejskom nebu pokazali svoje prednosti i nedostatke.74

Usprkos vrlo žestokim i teškim okršajima na kopnu, odluka o ratnom uspjehu ovisila je upravo o ratnom zrakoplovstvu. Niti jedna od sukobljenih strana nije uspjela ovladati zračnim prostorom, što bi moglo predstavljati jedan od razloga neodlučnog ishoda. Komunistička strana pustila je u borbu odličan lovac MiG-15 (Fagot, NATO naziv) koji je zbog svojih karakteristika ušao u legendu zasjenivši na korejskom nebu svog američkog konkurenta. MiG-15 je jednomotorni lovac, presretač

dobro naoružan s dva 23 mm i jednim 37 mm topom. Kada se je pojavio iznad Koreje bio je veliko i neugodno iznenađenje za savezničku avijaciju pogotovo za glomazne i spore teške bombardere B-29. Mig je mogao letjeti na većim visinama, ali je pritom znao pokazivati neke karakteristike lošije upravljivosti i veće nestabilnosti. Konstruiran je tako da je bio agilniji i lakši od svog konkurenta Sabra, ali i slabije naoružan. MiG-15 predstavljao je veliku prijetnju za bombardere pa je general Weyland nakon velikih gubitaka i unatoč pratnji lovaca suspendirao dnevne napade bombarderima. Spomenuta činjenica govori da su američke snage tada prvi puta doživjele zračni poraz u ratu. MiG-15 je tip mlaznog aviona kojeg je najviše proizvedeno u Hladnom ratu ukupno 18 tisuća, a i danas je u upotrebi kao školski, trening avion u nekim zemljama kao što su Kuba, Albanija i neke afričke zemlje.75

Suparnik na američkoj strani Sabre F-84 bio je također vrlo kvalitetan avion puno bolje naoružan (šest 50 mm strojnica) te dosta teži od MiG-a. Višestrani Sabre služio je za zračne borbe i potporu, za izviđanje i presretanje. Svojim teškim naoružanjem predstavljao je veliku opasnost za Mig-ove, ali još više za komunističku živu silu. Značajna prednost Sabre tipa mlaznog aviona nad Migom bila je u mehanizmu bržeg ispaljivanja metaka odnosno jačoj vatrenoj snazi. Posebno je bio napredniji u jednom tehnološkom izumu u obliku izvanrednog K-14 radara. Taj elektronički bonus davao je veliku prednost savezničkim pilotima koji su uz pomoć njega ranije detektirali protivničke avione i tako dobivali ključno vrijeme potrebno za planiranje, pripremu i iniciranje napada ili obrane. Nedostatak aviona predstavljala je veća težina zbog koje je Sabre imao kraći doseg i manje operativno vrijeme. Najveća mana bila je kratki doseg od 531 km (sličan slučaj s njemačkim lovcima u Bitci za Britaniji 1940.). Kada su saveznički lovci upuštali u sukobe s Mig-ovima na kineskoj granici imali su nakon što su doletjeli do granice

Mikoyan–Gurevich MiG-15


28

samo 20 efektivnih minuta za borbu. Nasuprot tome Migovi koji su polijetali s aerodroma u Mandžuriji oko Antunga bili su u zraku tek pet minuta. Američki zrakoplovi nisu mogli napadati aerodrome u Kini zbog straha političkog vodstva od daljnjeg širenja rata i direktnog uključenja Kine, a potom i Sovjetskog Saveza. Većina kopnenih masovnih operacija je završila već pri kraju 1951. Preostale dvije godine su se odvijale zračne borbe i bombardiranja od koji je naročito teško stradala Sjeverna Koreja. Sjevernokorejsko vodstvo je upravo zbog tog razloga molilo Sovjetski Savez i Kinu da se što prije okončaju neprijateljstva.76

Taktičke zračne borbe postale su ključ ovog rata. Borbe su se odvijale u velikim formacijama čak i od nekoliko desetak aviona odjednom u direktnom zračnom dvoboju. I na sovjetskoj i na američkoj strani mnogi piloti su se istaknuli i postali heroji i slavljenici svojih nacija. Na američkoj strani osobito se je dokazao bojnik George Davis, a na suprotnoj Pavel Nikulin. Sovjeti nisu nikad izravno ušli u rat već su samo opskrbljivali Kinu i Koreju ratnim materijalom i opremom te instruktorima koji su uvježbavali kineske pilote iako je bilo i pojedinaca sa sovjetske strane koji su se izravno uključili u borbene akcije poput prethodno spomenutog.

Statistike o pobjedama i porazima dosta se razlikuju. Saveznička strana navodi jedne brojke, dok komunistička protustrana iznosi potpuno suprotne podatke. Budući da je riječ o ratu, propaganda na obje strane pa makar iznosila i netočne, lažirane podatke bila je važna za moral trupa. Američki izvještaji govore da su nakon potpisivanja primirja 27. 7. 1953. savezničke zračne snage imale 1040708 letova te da su rezultati bojnog djelovanja Sabre aviona bili izuzetno dobri. Tvrdi se da su od 900 zračnih pobjeda tijekom rata 792 MiG-a oborili upravo Sabre avioni. Za protivnu stranu iznesen je podatak da su Migovi uspjeli oboriti samo 79 Sabra. Po toj računici dobiveni omjer bio je skoro fascinantnih 1\10 u korist savezničke strane.7777 Podaci protivničke strane vrlo su kontradiktorni savezničkim i navode vrlo teške savezničke gubitke od 569 aviona dok priznaju gubitak od samo 63 MiG-a i ti podaci izneseni su samo za razdoblje od studenog 1950. do prosinca 1951. što upućuje da su ukupni gubici bili puno veći.78 Zanimljiva činjenica vezana uz Korejski rat je da su prvi puta helikopteri dobili svoju konkretnu funkcionalnu ulogu u tom

ratu, a uspješan rezultat njihova djelovanja potaknuo je veliki tehnološki razvoj tog tipa letjelice.

Važnost zračnog rata u Koreji je u saznanju da se moderni rat ne može dobiti ukoliko se ne stekne zračna pobjeda odnosno dok se neprijateljske snage ne svedu na minimum ili neunište. Vojne zračne snage danas su postale najvažniji dio konvencionalnih snaga te su često i najvažniji vojni faktor za postignuće pobjede u sukobu. Njihova zastrašujuća vatrena moć, preciznost i moć unišenja postali su najvažniji činbenik pobjede ili poraza na bojnom polju.

Korejski rat-prizma različitih stajališta i strategija spram Sovjetskog Saveza i komunističkog blokaSovjetski Savez je odmah po završetku rata imao veliku i dobru volju da se ne ulazi u sukob sa Zapadom te da se čak uz ustupke koji su namjerno ili ne neprihvaćeni odnosno neuviđani s druge strane pokuša uspostaviti dijalog za opće dobro. U tom je tonu i Staljinova izjava dana na dan kapitulacije Japana 2. 9. 1945. koja glasi: “Uvjeti potrebni za svjetski mir sada su postignuti”79 koja je isključila mogućnost sukoba sa saveznicima. Sovjetskom Savezu nikakvo daljnje zaoštravanje odnosa ne bi odgovaralo jer je upravo on imao najveće žrtve i podnio najveći teret njemačke agresije. SSSR je bio spreman i očekivao je velike kredite od Zapada posebice Sjedinjenih Država. SAD su u usporedbi sa Sovjetskim Savezom imale neusporedivo manji broj stradalih građana od oko 410 tisuća.80 Njihov teritorij osim Pearl Harbora bio je pošteđen ratnih razaranja, a cjelokupna američka ekonomsko-gospodarske struktura ostala je netaknuta te je čak i ojačala zbog pojačane ratne proizvodnje. U rujnu 1945. Staljin je američkom kongresmenu Williamu Colmeru pokušao ukazati da je primarni cilj Sovjetskog Saveza mirna rekonstukcija zemlje te na činjenicu da će biti potrebno čak pedeset godina da se podmiri 75 % razvojnih potreba.81 Nadalje u kooperativnom duhu istaknuo je da će njegova zemlja kredite vraćati u zlatu i sirovinama, da neće prisilno oduzimati imovinu i sirovine

F-86 Sabre - prirpema za akciju u Zračnoj bazi Suwon


29

iz zemalja Istočne Europe pod sovjetskom kontrolom niti će tim zemljama ograničavati trgovinu. Važan pokazatelj želje za uspostavom normalnih odnosa iskazan je u namjeri povlačenja sovjetskih jedinica iz tih zemalja. Pozitivni znakovi sovjetskih vlasti bili su u povlačenju sovjetskih trupa krajem 1945. godine iz Skandinavije i u maju 1946. iz Mandžurije. Sovjeti nisu niti podržali grčki ustanak smatrajući ispravno da Britanija neće dozvoliti ugrožavanje svojih vitalnih interesa na Mediteranu. Sam Staljin nije podržavao niti jake socijalističke i liberalne opcije u Francuskoj (Leon Blum) i Britaniji (Harold Laski) bojeći se mogućeg ugrožavanja vodećeg položaja Sovjetskog Saveza kao lučonoše komunističkog pokreta kako je primijetio Resis Albert. Komunističke opcije u Italiji i Jugoslaviji nisu zbog autonomnosti i nepredvidljivosti uživale veliku podršku sovjetskog vođe. Lider Sovjetskog Saveza je po marksističkoj razvojnoj liniji bio uvjeren da će s vremenom doći do međusobnog sukoba imperijalističkih sila s time da će Sovjetski Savez ostati po strani i profitirati na konfliktu. Teorija o neizbježnosti anglo-američkog sukoba temeljila se je na iskustvima XIX. i XX. stoljeća gdje su nesuglasice i netrpeljivosti velikih zapadnih sila dovele do brojnih manjih i dva velika rata. Jedan od glavnih sovjetskih vojnih analitičara er ostavu jer i sam vuče vrijeme iz tog netoliko davnog, ali svakako za današnje prilike potpunoi političkih stratega Eugen Varga bio je odlučan u svojim predviđanjima da će budućnost dovesti do interimperijalističkih, a ne do intersistemskih ratova. Razmišljanja Eugena Varge imala su jak utjecaj na politička promišljanja i prvotna stajališta Josipa Staljina. Sam premijer Sovjetskog Saveza smatrao je da bi Velika Britanija mogla čak postati mogući partner u obuzdavanju američke moći. Potvrda

takvog viđenja situacije ubrzo se je i pojavila kada su Sjedinjene Države u govoru predsjednika Trumana na Dan mornarice SAD-a 27. listopada 1945. dale u dvanaest odrednica jasnu sliku svijeta. U toj američkoj viziji britanski i ruski interesi podređeni su američkoj supremaciji.82 Točke koje su naročito ozbiljno ugrozile izglede za probitak preostalih dviju velesila odnosile su se doslovno na američke upute. Instrukcije sadržane u naputcima jasno su poručile sljedeće: Sovjeti moraju odustati od planske ekonomije, moraju liberalizirati tržište i ono najmanje izgledno što bi ruska strana učinila moraju se odreći dobitaka nakon 1939. godine. Britaniji je upućeno da mora likvidirati svoj imperiji. Samo potpuno ispunjenje tih uvjeta dovelo bi do bliskog prijateljstva i pomoći od strane Sjedinjenih Država. Uvjeti su dakako sa sovjetske strane bili neispunjivi. Njihovo prihvaćanje promijenilo bi samu bit i prirodu Sovjetskog Saveza, dovedeći do preobrazbe u nešto ideološki neprihvatljivo. Velika Britanija je zbog velikih troškova rata, duga prema Sjedinjenim Državama i rastućeg nezadovoljstva u kolonijama bila manje spremna na konfrontaciju i otpor prema SAD-u.83

Trostruko suparništvo kako je poslijeratnu političku konstelaciju neposredno nakon II. svjetskog rata sagledavao Staljin riješeno je nepovoljno po Sovjete. Došlo je do anglo-američke suradnje. Tu soluciju su Sovjeti najmanje željeli. Kompromis ih je primorao da razvojna sredstva troše na naoružanje i vojna istraživanja, a ne na razvoj gospodarstva kojim bi zadovoljili osnovne potrebe svog napaćenog stanovništva. Sovjetski Savez je i dalje ustupcima nastojao pridobiti prihvaćanje od strane moćnih Sjedinjenih Država. Primjerice nije se suprotstavljao američkom zahtjevu za bazama u drugim zemljama, potvrđujući da Sjedinjene Države imaju pravo na obrambene mjere. Rezultat in facto je bio da su Sjedinjene Države do sredine šezdesetih okružile Sovjetski Savez

Upotreba helikoptera za transport ranjenika je znatno uveća stopu preživljavanja (u prvom planu Bell H-13)


30

i njegovog komunističkog partnera Kinu s ogromnim brojem vojnih baza i objekata (375 vojnih baza i 3000 objekata).8484 Stav SAD-a bio je međutim isključiv i netolerantan jer ono što su dopuštale sebi iz pragmatičnih razloga nisu dopuštale Sovjetima što nije predstavljalo zdrave osnove za mogući dogovor. Sjedinjene Države su mogle postaviti raketne sustave u Turskoj pritom ne priznajući i ne uvažavajući višestoljetne ruske pretenzije i interese na tome području te rusku bojazan od zatvaranja izlaza na topla mora. Washington je to opravdavao mjerama potrebitim za sigurnost Amerike. Sovjetski pokušaj pariranja na Kubi završio je neuspješno i neslavno jer je Washington bio odlučan, spreman na najveći rizik i uporabu nuklearnog oružja da to spriječi (listopad 1962.).

Generalno dva ključna momenta su udaljila Kremlj od Zapada i ohladila odnose. Oba događaja su se dogodila 1946. godine, jedan je s američke, a drugi s britanske strane. Prvi događaj je vezan uz ime Georga Frosta Kennana (1904.-2005.) diplomata, jednog od najboljih američkih stručnjaka za Rusiju odnosno Sovjetski Savez. U diplomatsku službu stupio je već u drugoj polovici dvadesetih godina XX. stoljeća. Službovao je u raznim gradovima Europe; Ženevi, Beču, Hamburgu, Rigi i konačno u Moskvi. Godine 1933. Sjedinjene Države uspostavile su diplomatske odnose sa Sovjetskim Savezom.85 Tim diplomatskim aktom G. Kennan dobio je priliku da izbliza upozna narav i bit sovjetske države. Georgu Kennanu svidjela se je Moskva, ruski način života, bogata i slavna ruska literatura, ali

je vrlo kritički s nepovjerenjem i strogom procjenom promatrao sovjetski politički život i njegove strukture. Negativna ocjena sovjetskog režima u to vrijeme bila je opravdana jer je Staljin provodio jednu opresivnu, surovu politiku čistki u kojoj su stradali ne samo brojni nepoznati nesimpatizeri sovjetskog vođe već i brojne i utjecajne civilne i vojne osobe. Tako je na primjer u političkom obračunu s lenjingradskom organizacijom 1934. Život u montiranom procesu izgubio cijenjeni i perspektivni političar Sergej Kirov. Godine 1937. provedena su masovna odstranjivanja sumnjivih i nepoćudnih kadrova u armiji. Uz brojne oficire eliminiran je i sam vrh Crvene Armije (načelnik generalštaba Mihail Tuhačevski, trojica od petorice maršala i 13 od 15 armijski zapovjednika), tim likvidacijama borbena moć vojske opasno je smanjena.8686 Brojne i nemilosrdne čistke i politička suđenja u kojima su stradali milijuni sovjetskih građana svakako nisu mogli dati pozitivnu sliku o sovjetskom ustroju. Poslije II. svjetskog rata i razvoja događaja u Istočnoj Europi sekepticizam G. Kennana u dobre namjere i normalne odnose sa Sovjetskim Savezom još je više porastao, a njegovo mišljenje je prema tim pitanjima bilo detaljno formulirano u dugačkom telegramu iz veljače 1946. godine. U tom čuvenom brzoglasu dao je svoju viziju Sovjetskog Saveza, metoda i strategija koje prema njemu treba primjenjivati. Sam telegram i njegovo prihvaćanje od strane Washingtona potvrdili su Kennana kao vodećeg eksperta za Sovjetski Savez.

Mlade Korejka s bratem na leđima prolazi kraj tenka (Haengju, 9. lipanj 1951.)


31

Brzojav iz Moskve odredio je politiku Sjedinjenih Država prema Moskvi, a ta se je politika svodila na ograničavanje i sprječavanje širenja sovjetskog utjecaja bilo gdje u svijetu ne agresivnom razmetljivošću već strpljivošću i odlučnošću. Iduće godine G. Kennan objavio je pod pseudonimom Mr.X članak u vrlo utjecajnom časopisu Foreign Affairs. Tekst je dobio naziv članak X (Article X). U članku je sovjetski režim opisan kao neurotičan, paranoičan i autističan, režim s kojim se ne može pregovarati zbog njegovog urođenog straha od kapitalističkog okruženja i imperijalističke intervencije. Time su se daljnje zaoštrili odnosi dviju supersila. Decizivan zaključak svodio se na stav da je besplodno tražiti dugoročne sporazume sa sovjetskom vladom jer da Moskva vidi svoju sigurnost samo u “totalnom uništenju suparničke strane”.87 Arhitekt politike “containmenta” je zbog tih stajališta bio osuđivan i negativno doživljavan od strane Moskve koja ga iz tih razloga odbija potvrditi za američkog ambasadora 1952. godine. Govor bivšeg britanskog premijera Winstona Churchilla na predavanju na sveučilištu Westminster u Fultonu 5. 3. 1946. dodatno je pogoršao i otežao odnose. Upotrebljena metafora o željeznoj zavjesi postala je paradigmom za gotovo sva stajališta prema Sovjetima. Riječi bivšeg britanskog premijera izazvale su veliku i burnu reakciju sa sovjetske strane. Sovjeti su govor u kojem se osuđuje njihova politika u Evropi i ne pristaje na razmjenu znanja o nuklearnom oružju shvatili doslovce kao poziv na rat protiv sovjetske države. U službenom listu Pravda kratko su saželi govor u poruku “Prihvatite našu vladavinu dobrovoljno... inače je rat neizbježan”.88

Paranoju i strah Kremlja od ponavljanja događaja iz vremena revolucije i kontrarevolucije dodatno je pojačao i nešto raniji govor W. Churchilla početkom 1946. na sveučilištu u Zurichu. U tom govoru je nekadašnji prvi čovjek britanske politike i jedan od trojice velikih izjavio: “...da će gorko žaliti zbog greške koju su učinili germanski narodi time što su se podijelili i izazvali rušenja i pustošenja”.89 Zapanjujuće, ali britanski političar koji je bio dobro poznat po svojoj mržnji prema komunizmu u tom govoru kao da je žalio zbog takvog ishoda II. svjetskog rata u kojem je Sovjetski Savez preživio. Sukladno tomu treba imati na umu da je glavni i primarni cilj njemačke agresije bio usmjeren na Istok (Drang nach Osten) te na činjenicu da je Treći Reich u početnim godinama rata vjerovao u mogućnost dogovora s britanskim imperijem.

Drugačiju sliku o Sovjetskom Savezu koja nije bila prihvaćena od strane visoke politike prvenstveno Washingtona dao je britanski obavještajni stručnjak Frank Roberts. Njegovo viđenje odnosa spram Sovjetskog Saveza bitno je u nekim segmentima odudaralo od stavova G. Kennana čiji je inače bio poznanik i prijatelj. Frank Roberts također je obavljao diplomatsku misiju u Moskvi. Smatrao je da je dogovor o mirnom suživotu ostvariv, ali uz velike napore i trud. Pozicija s koje je Roberts promatrao odnose bila je britanska (ne Churchillovska) i ona se je razlikovala od američkog stajališta u nekoliko elemenata. Prvo Roberts je uviđao znakove dobre volje koje je pokazivao Kremlj i nije bio uvjeren u neizbježnost sukoba između Istoka i Zapada. Drugo smatrao je da na globalnom planu mogu egzistirati samostalno anglo-ruski

U sklopu snaga UN-a borio se i etiopski Kagnew bataljun


32

odnosi u kojima bi čak “jedna strana ostavila drugoj slobodu od interferencija i kritika u određenim zonama”.90 Robertsovi stavovi su na svojevrstan način afirmirali, promicali politiku velikih sila iz XIX. stoljeću kada su svjetske sile samostalno vodile politiku savezništva ovisno o svojim interesima i potrebama, to međutim nije zaživjelo. Položaj Sjedinjenih Država bio je suviše snažan i dominantan da bi dopustio policentričan razvoj središta moći na Zapadu. Korejski rat je konačno potvrdio ispravnost i valjanost za Zapad Kennanove strategije na kojoj su se temeljile sve akcije i postupci Sjedinjenih Država i njezinih saveznika prema Sovjetskom Savezu. Sama strategija je proročanski dovela do ostvarenja konačnog cilja u totalnom uništenju suparničke strane. Pobjeda je postignuta iscrpljivanjem, a ne oružanim sukobom. U finalu Sovjetski Savez doživio je kolaps, a Zapad trijumf i potvrdu ispravnosti svoga puta.

Sino-sovjetski odnos uspostava i razvoj kroz korejski sukobKorejski rat je utvrdio i osnažio sovjetsko-kinesko savezništvo koje se je temeljilo na marksističkoj ideologiji, zajedničkoj obrani i nastupu spram Zapada i njegovih saveznika. Kina je poput Sovjetskog Saveza podnijela ogromne gubitke u II. svjetskom ratu, oko 12 milijuna kineskih građana izgubilo je život.91 S time da se je pored rata s japanskim agresorom vodio i građanski rat između prozapadnog, građansko-kapitalističkog Kuomintanga i radikalno-ljevičarske, komunističke opcije Mao Tse Tunga. Tijekom rata došlo je do prividnog, ali ne potpuno iskrenog primirja zbog organiziranja zajedničkog otpora protiv japanskog osvajača. S porazom carskog Japana stara neprijateljstva buknula su s još većim žarom. Nacionalistička opcija unatoč značajnoj američkoj podršci u vojnoj tehnici, opremi, materijalima i novčanoj pomoći od tri milijarde dolara bila je preslab protivnik narodnom pokretu i kineskom preporodu na čelu s komunistima. U tim uvjetima stvorene su dvije Kine; Narodna Republika Kina i Republika Kina. Ta podjela nije bila toliko presudna i velika za kineski narod jer su utjecaj i moć sitnog Tajvana ovisili isključivo o volji Washingtona. Sam Tajvan nije mogao samostalno ugroziti sve stabilniji i efikasniji sistem u kontinentalnoj Kini.92

Podjele Njemačke i Koreje bile su puno pogubnije i štetnije za korejski i njemački narod jer su umjetno stvorene protivničke države bile prilično jednake po snazi i opsegu te su mogle biti uvučene od svojih elita u krvavi sukob kao što se je i zbilo u Koreji. Ta prijetnja bila je konstanto prisutna tijekom Hladnog rata na području razjedinjene Njemačke.

Crvena Kina na kontinentu nije bila prihvaćena na Zapadu. Posebno su Sjedinjene Države zauzele neprijateljski stav prema njoj strahujući da će zbog nastanka još jedne velike komunističke države u Aziji njihov položaj biti još teži, ako ne i neodrživ. Velika Britanija pokušala je voditi samostalnu politiku te je iznenada i na čuđenje mnogih, a posebno Moskve u siječnju 1950. godine priznala Maovu Kinu.93 Spomenuta odluka bila je važna jer je ubrzala sovjetsku diplomaciju u pridobivanju Kine za saveznika. Odnos Sovjetskog Saveza prema Kini vrlo je interesantan i poučan jer pokazuje da svaka velika sila vodi politiku koja prvenstveno odgovara njezinim interesima. Sovjetski vrh, a naročito Staljin bili su sumnjičavi prema komunističkom pokretu u Kini jer je bio izvoran, originalan i nije potekao iz Sovjetskog Saveza kao izvoznika socijalističkih revolucija. Ruskoj strani je odgovarala u početku iz vlastitih interesa slaba, razjedinjena i neefikasna Kina. Na takvu Kinu su mogli lako vršiti vojni i politički pritisak da dobiju razne koncesije. Kuomintaška Kina bila je upravo takva

ponižena i onemoćala Kina koja je 1945. sklopila za Sovjete povoljan Sino-sovjetski sporazum u kojem se priznaju područja interesa Sovjetskog Saveza u Mandžuriji i Xinjiangu te vojna baza u luci Porth Arthuru. Moskva je bila zadovoljna dobivenim, a smatrala je da će s vremenom postići još i više. Tijekom vremena možda i priključiti navedene interesne zone koje su predstavljale predmet teritorijalnih aspiracija još carske Rusije u XIX. stoljeću. S uspostavom Narodne Republike Kine situacija se izmijenila. Stvorena je nova ponosna Kina koja je bila odlučna da više ne bude objekt već subjekt međunarodne politike. Lider Sovjetskog Saveza imao je u početnoj fazi ambivalentan odnos prema vođi kineske revolucije Mao Tse Tungu. Bio je podozriv zbog njegove karizme i samosvijesti, strepeći da se ne ponovi epizoda s Jugoslavijom, gdje je odmetnuti režim pokazao da može postojati i drugi smjer neovisan i slobodan u odnosu na želje Moskve. Naklonost Moskve ipak je bila jača od sumnji i dvojbi. SSSR je dobio novog i snažnog saveznika na globalnom planu. Prvi susret dvojice apologeta komunističke vizije svjetskog poretka zbio se je 16. 12. 1949. godine u Moskvi.94 Staljin je na tom sastanku nastupio s pozicije većeg i jačeg partnera. Na uljudan način odbačena je Maova molba da se odbaci stari kinesko-sovjetski ugovor iz 1945. jer da ta Kina više ne postoji. Argument, obrazloženje Kremlja bilo je da se to ne može učiniti jer bi se time doveli u pitanje svi međunarodni sporazumi Sovjetskog Saveza nakon II. svjetskog rata (Yalta, Potsdam i mirovni ugovor s Japanom). Staljin u osnovi nije htio napustiti sovjetske teritorijalne interese u Kini pa je u prozirnoj i neuvjerljivoj isprici pokušao opravdati sovjetsku stranu. Opravdanje nije bio potpuno točno jer su se do 1949. godine Sovjetski Savez i Zapad već više puta diplomatski konfrontirali i poništili bit sporazuma pogotovo odluka oko budućnosti Europe. Staljin je cinično savjetovao svog kineskog saveznika da zadovolji svoje nacionalističke ambicije u Tibetu i na Tajvanu. To bi bilo vrlo nepromišljeno jer bi Kinu uvuklo u sukob sa zapadnim silama budući da su ta područja bila njihove interesne zone (Velika Britanija, SAD).95

Nadmoćan i dominantan položaj Kremlja spram Pekinga izmijenio se je u siječnju 1950. i to zbog vanjskih utjecaja odnosno priznanja Kine od strane Indije i Britanije. Priznanje je rezultiralo mišljenjem Moskve da bi se zbog tvrdog i arogantnog nastupa moglo izgubiti važnog saveznika. U Kini je bilo istaknutih partijskih pojedinaca koji su smatrali da Kina treba balansirati između Britanije i Sovjetskog Saveza i profitirati na takvome odnosu. Jedan od zagovaratelja tog političkog smjera bio je jedan od najboljih kineskih diplomata Zhou Enlai, vrlo visoko pozicioniran u partijskoj strukturi i vrlo blizak Mao Tse Tungu. Sovjetska strana vrlo je pomno pratila razvoj događaja te je već 22. siječnja 1950. dogovoren drugi sastanak dvojice komunističkih lidera.96 Na tom sastanku Staljin je obavijestio svog kineskog sugovornika da je stari kinesko-sovjetski sporazum mrtav. I u novom sporazumu o savezništvu Staljinovo političko lukavstvo i pronicljivost osigurale su bolje pozicije za sovjetsku stranu. Zadržane su jedinice u Porth Arthuru, osigurano je slobodno kretanje sovjetskih trupa kroz Mandžuriju te i dalje poseban položaj Sovjetskog Saveza u dvjema interesnim provincijama.97

Invazija sjevernokorejskih jedinica na Južnu Koreju dovela je do intenziviranja odnosa između Kine i Sovjetskog Saveza. Došlo je do zajedničkog djelovanja u kojem je Kina postala aktivni faktor. Glavni idejni organizator i manipulator postao je Sovjetski Savez koji je odobrio sjevernokorejski napad, a potom nahuškao Kinu na sukob. SSSR je sam nastojao na vidljivom planu izbjeći svaku odgovornost za nastalu situaciju. Nakon što se je sjevernokorejska vojska raspršila pod udarima snaga Ujedinjenih


33

naroda i kada se je činilo da je sjevernokorejski režim izgubljen Staljin je demagoški uvjeravao kinesku stranu na akciju. Pri tome je iznosio razne strateške i teritorijalne faktore koji su navodno išli u korist komunističke strane. Staljin je oklijevanje Kine oko akcije u Koreji pokušao prekinuti izjavama podrške i obećanjima probitaka koji su bili sadržani u znamenitom telegramu upućenom 5. 10. 1950. kineskom vodstvu. U tom važnom telegramu Staljin je napisao sljedeće: “Sjedinjene Države nisu u ovom trenutku spremna na veliki rat, a Japan trenutno ne može biti od velike vojne pomoći, dakle ako bi se Sjedinjene Države suočile s prijetnjom takvog rata one bi morale Kini koju bi podržao njezin sovjetski saveznik prepustiti rješenje korejskoga pitanja”.98 Staljin je direktno prije kineskog angažmana obećao Pekingu pomoć želeći ga aktivirati, a u tom smjeru je bila i sljedeća rečenica koja se je ticala kineskih dobitaka u slučaju da se Kina aktivira -”Biti će također prisiljene odreći se Tajvana i podrške Japanu ...bez ozbiljne borbe i novog impresivnog prikaza snage Kina neće dobiti te ustupke”.99 Vrhunac nastojanja da se pridobije Peking za djelovanje sadržan je završnom dijelu telegrama: “Naravno da sam računao s činjenicom da unatoč nepripremljenosti Sjedinjene Države ipak uđu u rat radi prestiža, posljedično Kina će biti uvučena u rat, a Sovjetski Savez koji se je obavezao Kini na temelju pakta o uzajamnoj pomoći će također biti uvučen u rat. Trebamo li se toga bojati ? Po mome mišljenju ne jer ćemo zajedno biti jači od Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Ostale evropske kapitalističke zemlje nemaju nikakav ozbiljan vojni značaj... Ako je rat neizbježan neka se desi sada, a ne za nekoliko godina kada će se obnoviti japanski militarizam... i kada će Sjedinjene Države i Japan imati spremno uporište na kontinentu u obliku Koreje Syngmana Rhea”.100 Ovim izjavama se je željelo pojačati tradicionalni kineski strah od obnovljenog Japana, a ujedno i ohrabriti Kinu obećanom sovjetskom pomoći. Staljin je strahovao da se taj i slični dokumenti ne povežu s njime pa se je u korespondenciji služio pseudonimima kao drug Filipov i Pheng Xi. Iz čega se može zaključiti da je bio svjestan da su njegove akcije usmjerene ka konfrontaciji, a ne uspostavi mira i suradnje. Telegram je ispunio očekivanja i Kinezi su kao dobrovoljci (nota bene Staljinova ideja) prelaskom Yalu rijeke 19. 10. 1953. ušli u sukob.101

U Kini je jedna jaka struja u partiji podupirala obračun sa Zapadom, a predvodio ju je upravitelj pokrajine Mandžurije

Gao Gang. Položaj Mao Tse Tunga da se nije odazvao sovjetskom bojnom pokliču bio bi podosta oslabljen ovom prosovjetskom partijskom opcijom. U drugoj godini rata u proljeće kada su snage Ujedinjenih naroda odbile kinesko-korejske snage Kina se je pozvala na sovjetsko obećanje o pomoći. Kineskog diplomatu Zhou Enlaia zaprepastio je i začudio Staljinov odgovor koji je bio suprotan prethodnim uvjeravanjima i koji je izbjegavao uključenje Sovjetskog Saveza u ratna zbivanja u Koreji. Odgovor se može sažeti u niz opravdanja i isprika zašto Sovjetski Savez ne može participirati u sukobu. Tako se navodi da Sovjetski Savez ne može ući u veliki rat na Dalekom istoku tako brzo nakon završetka II. svjetskog rata što je bio opravdan razlog. Neka opravdanja su bila smiješna i potpuno neuvjerljiva podcjenjujući ispravno logičko razmišljanje i zdrav razum kao na primjer da je granica Sovjetskog Saveza sa Sjevernom Korejom premala za uspješno vođenje velikih operacija. Staljin je nadalje sav teret i

odgovornost za ishod prebacio na Peking ističući da je Kina glavni sovjetski saveznik u Aziji i hegemon azijskih revolucionarnih procesa. Moskva je poručila Pekingu da je njegova zadaća suzbijanje regionalnih imperijalističkih aspiracija dok je misija Sovjetskog Saveza opća borba u mogućem globalnom sukob. Promjena politike sovjetskog vođe otkriva pravu prirodu njegovih ideja Staljin je bio voljan pomoći Kim Il Sungu da ujedini Korejski poluotok, ali je za ostvarenje te svoje zamisli nastojao angažirati Kinu, a potencijal Sovjetskog Saveza jer bi to dovelo do svjetske katastrofe. Uvidjevši da korejsko-kineska strana trpi poraze bio je čak spreman prihvatiti regionalni poraz samo da izbjegne sukob s Ujedinjenim narodima. Jedino čime je mogao pomoći Kini i Koreji bile su vojna tehnika i zračna potpora odnosno davanje velikog broja borbenih letjelica i obučavanjem kineskih pilota.

Crta Staljinove okrutnosti, nehumanosti i ciničnosti koja ljudsko biće tretira samo kao objekt i sredstvo za ostvarenje cilja može se iščitati iz dopiske Staljina i Mao Tse Tunga iz lipnja 1951. godine. U toj korespondenciji Josif Visarionovič objašnjava kineskom kolegi korist produženog ratovanja činjenicom da će se kineski vojnici naučiti modernom ratovanju te da to slabi Sjedinjene Države i Zapad da negdje drugdje pokrenu neprijateljske akcije.102102 Bezosjećajnost kao karakterna crta ličnosti Josipa Staljina najbolje je iskazana u rečenici koja se odnosi na brojne kineske i korejske žrtve, a koja glasi: “oni nemaju što za izgubiti osim svojih ljudi”.103 Kinesko vodstvo nije uviđalo manipulatorski i egoizmom orkestrirani odnos Kremlja prema njima već je tom staljinističkom pravcu ostalo čvrsto vjerno čak i u vrijeme kada su se i u Sovjetskom Savezu počeli kritički promatrati lik i djelo Josipa Staljina (Hruščovljevo doba, 18. 03. 1956. čuveni XX. kongres KPSS koji je najavio početak destaljinizacije104104). Rigidna odanost i nesalomljiva vjernost kineske strane idejama Staljina i Lenjina dovela je do zaoštravanja odnosa između dva saveznika koji su kumulirali krajem šezdesetih i sedamdesetih godina kada je čak dolazilo i do pograničnih sukoba. Odnosi između Kine i Sovjetskog Saveza koji su nastali tijekom korejskog sukoba determinirali su razvojni put i Kine i samoga Sovjetskog Saveza. Nivo visoke suradnje koji je postojao za vrijeme Staljina nije u budućnosti više postignut, a svaki od komunističkih giganta krenuo je svojim putem prema vlastitoj sudbini.


34

Sporazum u Panmoujonu Ugovor o primirju potpisan je u Panmunjonu 27. 7. 1953. i istog dana stupio je na snagu. Sporazum je bio na engleskom, kineskom i korejskom. Potpisan je u 10 sati, a stupio je na snagu u 22 sata. Sastoji se od 63 točke.

Najveći broj točaka posvećen je uspostavi i održavanju demilitarizirane zone koja je trebala postati garantom mira. Točka pod brojem jedan ugovora govori o uspostavi fiksne demarkacione linije, o obavezi povlačenja obiju strane 2 km od te linije te o odredbi u kojoj stoji da niti jednoj vojnoj ili civilnoj osobi neće biti dopušten prelazak bez dozvole posebne vojne komisije. Zanimljiva je i točka broj 13 kojom se naređuje da se u roku od 72 sata sprovede kompletno povlačenje iz zone. Hitnost i kratki rok možda ukazuju na strah da bi u bliskom kontaktu mogao ponovno planuti sukob između protivničkih strana. Utvrđeno je i pravilo o razgraničenju, uspostavi i održavanju primirja putem vojnih komisija.

Sporazum o primirju jer dogovor o miru i kraju rata nikad nije ostvaren potpisan je od strane:1. Kim il Sunga (vrhovnog komandanta Korejske narodne

vojske)2. Peng Teh Hwaia (zapovjednika kineskih dobrovoljaca)3. Marka W. Clarka (generala američke vojske,glavnog

zapovjednika UN-a)4. Nam Ila (generala korejske narodne vojske,viši delegat)5. Williama K. Harrisona (višeg delegata Un-a)105

Sporazum nije potpisala Južna Koreja pa se i danas na tom području dešavaju česte provokacije i s jedne i s druge strane, a mir se održava samo uz nadzor velikih sila i međunarodne zajednice. Nakon malo manje od godine dana nakon proglašenja primirja suparničke strane su uz pomoć i poticaj Ujedinjenih

naroda pokušale postići trajno mirovno rješenje. Konferencija u Ženevi (26. 4. 1954.) okupila je devetnaest zemalja od kojih je šesnaest (osim Južne Afrike) sudjelovalo pod zastavom UN-a u suzbijanju sjevernokorejske agresije. Sjeverna Koreja, Kina i Sovjetski Savez predstavljali su drugu stranu. Susretu u Ženevi prisustvovala je i Južna Koreja. Sam ishod konferencije završio je neuspjehom jer se oko tri temeljna pitanja nije mogao postići dogovor. Tri sporna pitanja bila su:1061.Potvrda autoriteta i kompetencije Ujedinjenih naroda u Koreji2.Princip slobodnih izbora3.Povlačenje stranih trupa Slom pregovora dogodio se je kada komunistički trio nije pristao na prvi postulat zahtijevajući da narod Koreje sam rješava svoje probleme bez uplitanja stranih sila uključujući i međunarodne organizacije. Sjedinjene Države odbacujući taj prigovor nisu pristale povući trupe smatrajući ih garantom mira dok se ne pristane na mjerodavnost Ujedinjenih naroda u korejskom pitanju. Dogovor nije postignut i jedini zaključak konferencije koja je prestala s radom 15. 6. 1954. bio je da se rješenje nije postiglo.107 Naglasilo se je da je cilj Ujedinjeni naroda stvoriti mirnim putem neovisnu i demokratsku Koreju, taj plemeniti cilj koji bi smanjio patnje korejskog naroda do danas još nije ostvaren.

Posljedice “Zaboravljeni Rat” u „zemlju jutarnje tišine“ u sjeni je Vijetnamskog rata o kojem se puno više piše, koji je bolje dokumentiran i prezentiran pa i putem filmskih hitova (Apokalipsa danas, Full Metal Jacket, Hamurger Hill...), a nadmašio ga je uglavnom samo po vremenskom rasponu. Stradavanja vojnika,

23. srpanj 1953. - W.K. Harrison i Nam Il potpisuju primirje


35

civilnog stanovništva i materijalnih dobara u oba rata bila su katastrofalna i enormna. U sukobu koji je imao internacionalno obilježje jer su na strani UN-a sudjelovale dvadeset i jedna država među inim -Danska, Italija, Indija, Kolumbija, Južna Afrika, Turska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjedinjene Države, Francuske pa i potencijalno slabe, siromašne države poput Etiopije ili malog, ali bogatog Luxembourga.

Na zapadnoj strani najveći teret u ljudskom smislu uz Južnu Koreju podnijele su Sjedinjene Države koje su izgubile oko 50 tisuća ljudi (poginuli, nestali) dok je ukupan broj stradalih na američkoj strani iznosio 142 tisuće života.108 Veliki broj stradalih Amerikanaca posljedica je i najvećeg broja ljudstva na terenu dok su neke zemlje učesnice imale zanemariv broj stradalih jer je i ukupan broj vojnika bio simboličan. Luxembourg je u Koreju poslao odred od 44 vojnika od kojih su sedmorica poginula. Poluotok je bio devastiran gospodarski, fizički i u ljudskom aspektu.

Korejske žrtve bile su ogromne, oko dva milijuna civila i milijun vojnika stradalo je u tom sukobu svjetskih polova. Kina najmnogoljudnija zemlja na svijetu, a danas jedno i od najjačih gospodarstva svijeta imala je oko 900 tisuća žrtava. Sjeverna Koreja je u tom konfliktu najviše stradala budući da nije mogla očekivati veliku konstantnu pomoć od svojih saveznica kao Južna Koreja kojoj su Sjedinjene Države ogromnim davanjima podigle i osnažile ekonomiju. Južna Koreja danas ima stabilan bruto godišnji prihod od 434 milijarde dolara dok on za Sjevernu Koreju iznosi svega skromne i nedostatne 22 milijarde dolara.109 Posljedice lošeg ekonomskog stanja očite su za stanovništvo Sj. Koreje koje živi u vrlo teški i oskudnim uvjetima često na rubu gladi i u trajnoj neimaštini. Zbog straha od ponovnog sukoba jer mir nije nikad niti proglašen, na snazi je samo primirje iz 1953. godine. Sj. Koreja i ta oskudna sredstva troši na vojnu sastavnicu, čak enormnih 25% budžeta troši se na obranu.110 Sličan je postotak i za SAD-e, ali ta dva gospodarstva se ne mogu

nikako uspoređivati niti mjeriti. Sjeverna Koreja je svrstana u “Osovinu zla”111 uz Iran i Irak te tako za administraciju predsjednika G. W. Busha mlađeg predstavlja legitimnu metu napada u borbi protiv svjetskog terorizma. To samo pojačava pritisak na Pjongjang da i ona oskudna sredstva kojima raspolaže preko mjere ulaže u obranu zapostavljajući faktički sve ostale vidove života.

Civilno stanovništvo je Korejskim ratom bilo pogođeno i u pogledu raseljenja i razdvajanja obitelji. Posjeti članovima obitelji koji su se nalazili u Južnoj Koreji bili su dopušteni svega dva puta u pedeset godina od strane Pjongjanga. Prvi puta 1985. i nedavno 2000.112 godine. Broj osoba kojima je to bilo dopušteno je zanemarujući malen, manji od stotinjak individua. Navedeno sa sociološkog pogleda predstavlja značajno kršenje ljudskog dostojanstva i sloboda pojedinca u elementarnim pravnim načelima poput slobode kretanja i komuniciranja.

Korejski sukob iznio je na vidjelo snagu i moć atomske bombe. To novo, razorno oružje se niti jedna strana nije usudila upotrijebiti da stekla prevagu u ratu. Sam sukob pokazao je da se usprkos ogromnim žrtvama rat ne može dobiti konvencionalnim oružjem bez obzira na masovnost ili žestinu konflikta u slučaju da su obje strane podjednako jake. U tom

pogledu postoje određena viđenja da je Korejski rat spriječio možebitni svjetski sukob zapadnog i istočnog bloka u kojem bi došlo i do neminovne uporabe nuklearnog arsenala. Posljedice tog finalnog sraza bile bi tragične za cjelokupno čovječanstvo. U skladu s time do sloma Sovjetskog Saveza vodio se je iscrpljujući rat živaca na ekonomskom, psihološkom polju s ograničenim nadmetanjima i vojnim angažmanima u regionalnim sukobima. Sukob velesila sveo se je na pomaganje različitih opcija i struja diljem zemalja Trećeg svijeta (Kuba, Etiopija, Angola, Afganistan, Vijetnam, Nikaragva, Čile, Grenada...).

Pomak u ravnoteži sila dogodio se je 1964. godine kada je Peking objavio svijetu da je Kina ušla u elitni krug nuklearnih sila.113 Međunarodni položaj Kine time je dodatno osnažen i učvršćen. Sjeverna Koreja posjeduje petu najveću vojnu silu na svijetu i najmilitarizanija je zemlja u odnosu na broj stanovnika oko 70 % vojske raspoređeno je unutar 65 kilometara od granice s Južnom Korejom.114

Jedan od današnjih vanjskopolitičkih problema Rusije naslijeđen je iz toga razdoblja. Zbog suradnje s nepriznatom komunističkom Kinom Sovjetski Savez je prema zapadnim standardima prekršio sve prijašnje međudržavne ugovore i sa svoje strane ih poništio. To nije bila namjera sovjetskog vrha, ali Zapad je to tako protumačio. Iz tog razloga i zbog Staljinova nepotpisivanja mirovnog ugovora s Japanom iz protesta što su Sjedinjene Države samoinicijativno s poraženim Japanom sklopile defenzivni pakt dovedene su u pitanje sovjetske akvizicije japanskog teritorija nakon II. svjetskog rata (Kurili, poluotok Sahalin). Ta prisvajanja nisu dobila međunarodni legitimitet. Sporna područja i danas otežavaju diplomatske odnose Moskve i Tokija. Prema Richardu Overyu jednom od najcjenjenijih i najupućenijih poznavatelja Staljinove ere, Sovjetski Savez je oko 1953. godine bio najviše naoružana zemlja s najvećim vojnim


36

resursima i kapacitetima.115

Posljedično zbog sovjetske uloge u Koreji i straha da se takva situacija ne ponovi u Europi koja je bila globalno-strateški najvažnije područje Zapadna Njemačka je ponovno naoružana i primljena 1954. u NATO savez. Savezna Republika Njemačka trebala je postati snažna u ekonomskom i vojnom smislu jer je u doktrini hladnoratovskog armagedona trebala predstavljati prvu liniju obrane od crvene opasnosti s Istoka. Staljin je zazirao od ponovnog jačanja Njemačke zbog negativnih prijašnjih iskustva i zbog činjenice da je Njemačku smatrao jedinom pravom kontinentalnom silom koja može ozbiljno ugroziti sigurnost velikog Sovjetskog Saveza.

Jedna od vrućih neuralgičnih točaka svjetske politike je i danas Koreja. Sjeverna Koreja je sa svojom ogromnom vojskom od milijun i sto tisuća aktivnih trupa i sedam i pol milijuna rezervnih postrojbi i dalje nepopustljiva u svojim ideološkim stavovima i shvaćanjima modernog društava. Sj. Koreja daljnjim razvojem svog nuklearnog oružja predstavlja globalno svjetsku opasnost jer niti druga strana (Sjedinjene Države i Južna Koreja) nije spremna na ustupke niti trajno rješenje sukoba na korist cjelokupne ljudske zajednice, a posebno za dobrobit napaćenog korejskog naroda koji je nažalost postao samo objekt politike velikih sila. Posljednjih godina pogotovo nakon američke vojne intervencije u Iraku (ožujak 2003.) vidljivi su znakovi popuštanja i veće kooperativnosti Pjongjanga. Uspostava potpunih diplomatskih i prijateljskih odnosa bez promjene aktualnog sjevernokorejskog režima ipak je teško zamisliva i gotovo nemoguća.•

Bibliografija

1) Bekić, Darko, Jugoslavija u Hladnom ratu, Globus, Zagreb 1988.

2) Cincotta, Howard (ur.), Američka povijest, Informativna agencija SAD, Zagreb 1998.

3) Sellers, Charles, Povijest Sjedinjenih Američkih Država, Bar-bat, Zagreb 1996.

4) Ry de Gerard, Ilustrirana povijest svijeta, Otokar Keršovani, Rijeka 1977.

5) Goldstein, Ivo (ur.), Kronologija, Novi Liber, Zagreb 1996. 6) Scowen, Peter, Crna knjiga Amerike, Izvori, Zagreb 2003.7) Chomsky, Noam, Hegemonija ili opstanak, Izvori, Zagreb

2004.8) Moore, Michael, Bijeli glupani, Izvori, Zagreb 2003.9) Borovac, Ivanka (ur.), Kronika XX.stoljeća, Mladinska knjiga,

Zagreb 1994.10) Srđan, Dvornik (ur.), Povijest Svijeta, Naprijed, Zagreb

1990.11) Doddoli, Luciano, Maradei Manlio, Svijet poslije II. svjet-

skog rata, Marjan tisak, Split 2005. 12) Painter, David, Hladni rat, Srednja Europa, Zagreb 2002.13) Huntington, P. Samuel, Sukob civilizacija, Izvori, Zagreb

1998.14) Overy, Richard, Diktatori, Naklada Ljevak, Zagreb 2005.15) Gibbons Sr., The Cold War, Longman, New York 1986.16) Kennan, Frost George, Russia and the West under Lenin

and Stalin, An Antlantic Monthly Press Book, Boston 1961.17) Zubok, Vladislav, Pleshakov, Constantine, Inside the

Kremlin`s Cold War, Harvard University Press, London 2001.

18) Manchester,William, American Caesar Douglas Macarthur, Little, Brown and Company, Toronto 1978.

19) Resis, Albert, Stalin, the politbiro and the onset of the Cold War, Pittsburg University Press, Pittsburg 1988.

20) Baik, Ki Lee, A new history of Korea, Harvard University Press, London 1984.

21) MacArthur, Brian (ur.), The Penguin book of twentieth cen-tury speeches, Penguin Books, London 1996.

22) Korean information agency, Handbook of Korea, Korean Overseas Information Service, Seoul 1990.

23) Ridgway, Matthew, The Korean War, Donbleday, New York 1967.

24) Snow, Edgar, Red star over China, Grove Press, New York 1968.

25) Hastings, Max, The Korean War, Turner Publishing Com-pany, New York 1987.

26) Brady, James, The coldest war: A memoir of Korea, John Wiley and Sons Inc., New York 1990.

27) Fitzgerald, Charles, Mao Tse -Tung And China, Holmes and Meier Publishers, New York 1976.

28) Cunings, Bruce, The origins of the Korean War, Princeton University Press, Princeton 1990.

29) Taylor, A.J.P., Uzroci Drugog svjetskog rata, Znanje, Zagreb 1994.

30) Tomljanović, Predrag (ur.), Leksikon država svijeta, Večernji list, Rijeka 2005.

IZVORI

1) Public Papers of the President of the United States Harry S.Truman,January 1 to December 31,1950.,Washington 1965.

2) Public Papers of the President of the United States Harry S.Truman,January 1 to December 31,1951.,Washington 1965.

3) Public Papers of the President of the United States Harry S.Truman,January 1 1952. to January 20.1953.,Washington 1965.

4) Public Papers of the President o the United States Dwight D. Eisenhower,January 20. To December 31.1953.,Washin-gton 1965.

5) United States Treaties and other International Agreements,Volume IV.,Part I , Washington 1965.

Novine

1.Jutarnji list,25.10.2004.,Zagreb Str.242.Jutarnji list,16.07.2005.,Zagreb Str.18

Internet:

1) www.korean-war.com, 3.6.2005, 25.6.2005., 26.6.2005., 27.6.2005.

2) www.kimsoft.com, 26.6.2005., 27.6.2005.3) www.koreanwar.org, 26.6.2005.4) www.cia.com\publications\factbook, 25.6. 2005., 30.6.

2005.5) www.chinapage.com\history, 30.6.2005.6) www.spartacus.com.schoolnet.co.uk, 5.6. 2005.

7) www.militaryfactory.com, 28.6.2005., 29.6.2005.


37

Digitalne baze podataka:

1) Grolier encyclopedia, 1995.

2) Britannica encyclopedia, 2000.

3) Encarta encyclopedia, 2002.

BILJEŠKE1 Velika ilustrirana povijest svijeta, sv.17.,7739.-7747.2 www.spartacus.schoolnet.com\1 WW jalta.htm, 5.6.2005.3 Velika ilustrirana povijest svijeta, sv.17., 8000.4 isto5 Grolier encyclopedia\cd-rom6 Zubok/Pleshakov, 63.7 Grolier encyclopedia\cd-rom8 United States Treaties and other International Agreements, Volume IV., Part I, str.237.9 Grolier encyclopedia\cd-rom10 Grolier encyclopedia\cd-rom11 Resis, 25.12 Zubok/Pleshakov, 62.13 isto, 65.14 isto, 69.-70.15 isto, 55.

16 Baik, 379.17 Bekić, 163.18 Public Papers of the President of the United States Harry S. Truman, January 1 to December 31, 1950., Washington 1965., str.527.19 Doddoli/Maradei, str. 149.20 isto, 152.21 Zubok/Pleshakov, 68.22 www.korean-war.com, 25.6.2005.23 Zubok/Pleshakov, 70.24 Baik, 380.25 Public Papers of the President Harry S. Truman, January 1 to December 31, 1950., Washington, 1965., str.492.26 isto, 527.27 Public Papers of the President of the United States Harry S. Truman, January 1 to December 31 1950., 542. 28 Bekić, 161.29 Public Papers of the President of the United States Harry S. Truman, January 1 to December 31 1950., 527. 30 Public Papers of the President of the United States Harry S. Truman,January 1 to December 31 1951., Washington 1965., 223.-224.31 Painter, 26.-27.32 Public Papers of the President of the United States Harry S. Truman, January 1 to December 31 1950., Washigton 1965., 533.

Sherman tenk 1950.


38

33 Zubok/Pleshakov, 59.34 isto35 Public Papers of the President of the United States Harry S. Truman, January 1 to December 31 1950., Washigton 1965., 536.36 Public Papers of the President of the United States Harry S. Truman, January 1 to December 31 1950., Washington 1965., 613.37 www.korean-war.com\www.koreanwar.org, 26.6.2005. 38 Doddoli/Maradei, 85.39 isto, 84.40 Doddoli/Maradei, 84.41 Zubok/Pleshakov, 66.42 www.korean-war.com, 26.6.2005.43 Manchester, 631.44 Public Papers of the President of the United States Harry S. Truman, January 1 to December 31 1951., Washington 1965., 223.45 isto46 Grolier encyclopedia\cd-rom47 Kronologija48 Public Papers of the President of the United States Dwight Eisenhover,January 20 to December 31,1953., 377.-380.49 Scowen, 114.50 Painter, 62.51 Kronologija52 Britannica encyclopedia 2000\cd-rom53 Bekić, 164.54 Grolier encyclopedia\cd-rom55 Bekić, 182.56 www.korean-war.com, 27.6.2005.57 isto58 Grolier encyclopedia\cd-rom59 Bekić, 189.60 www.kimsoft.com, 26.6.2005.61 isto, 27.6.2005.62 isto63 Grolier encyclopedia \cd-rom64 Painter, 17.65 isto, 25.66 Grolier encyclo-pedia\cd-rom67 Zubok/Plesha-kov, 66.68 isto, 75.69 Bekić, 182.70 isto71 Bekić, 166.72 Kronika, 299.73 Grolier encyclo-pedia\cd-rom74 www.mili-taryfactory.com, 28.6.2005.75 www.mili-taryfactory.com, 28.6.2005.76 Zubok/Plesha-kov, 70.77 www.mili-taryfactory.com, 29.6.2005.78 Zubok/Plesha-kov, 71.

79 Resis, 2.80 Painter, 16.81 Resis, 2.82 Resis, 45.83 Resis, 2.-18., Grolier Encyclopedia\cd-rom84 Painter, 63.85 Kronologija86 Taylor, 143.87 Resis, 20.88 isto, 24.89 Doddoli/Maradei, 9.90 Resis, 20.91 Painter, 23.92 Grolier encyclopedia\cd-rom93 www.chinapage.com\history, 30.6.2005.94 Zubok/Pleshakov, 58.95 isto, 45-80.96 isto, 61.97 Grolier encyclopedia\cd-rom98 Zubok/Pleshakov, 66.99 isto100 isto, 67.101 www.korean-war.com, 3.6.2005.102 Zubok/Pleshakov, 70.103 isto, 71104 Kronolgija105 United States Treaties and other International Agreements,Volume IV,Part I,255106 Handbook of Korea107 Handbook of Korea108 Scowen, 114.109 isto110 www.cia.com\publications\factbook, 25.6.2005.111 Chomsky, 169.112 Moore, 219.113 Kronologija114 Jutarnji list, 25.10.2004.,24.115 Overy, 538.


39

Korejska stvarnost 60 godina nakon primirja (1953.-2013.)

| Napisao: Dražen Klinčić, prof.|

Šezdeset godina je prošlo od prekida Korejskog rata i uspostave demilitarizirane zone koja dijeli korejski poluotok na 38 paraleli. „Zaboravljeni rat“ nije okončan nego prekinut, na snazi je primirje iz 1953. Po pitanju političkih sustava i odnosa na poluotoku nema nekih značajnih promjena. Na sjeveru je i dalje na vlasti jedan od najrezistentnijih i najdugovječnijih komunističkih režima na svijetu, autarkičan, izoliran, potpuno svjetonazorski samosvojan i ideološki samodostatan („Juche“ ideja; nezavisan stav, dogma, filozofija samodostatnosti i oslanjanja na vlastite snage) no materijalno vrlo zavisan o Kini, ali i o pomoći u hrani i lijekovima iz Južne Koreje, koja je od Korejskog rata zahvaljujući američkoj novčanoj pomoći i ulaganjima, radišnosti, predanosti, marljivosti te prirođenoj visokoj inteligenciji i domišljatosti korejskog naroda doživjela neslućen, fantastičan ekonomski rast i razvoj, postavši jedna od najjačih svjetskih ekonomija. U skladu s iznijetim ove godine (2013.) obilježava se jubilarna 60 godišnjica naj dužeg primirja ili statusa quo u novijoj povijesti.

Korejski rat (1950.-1953.) predstavlja prijelomni događaj u suvremenoj povijesti koji je u znatnoj mjeri odredio tijek događanja u drugoj polovici 20. stoljeća na geopolitičkoj sceni. Korejski sukob je pokazao da u ratu velesila s istim naoružanjem (nuklearno oružje) ne može biti pobjednika bez obzira na ljudske i materijalne žrtve i gubitke već samo pat pozicija jer niti jedna sila nije bila spremana upotrijebiti nuklearno oružje jer bi uporaba istog dovela do nuklearne kataklizme i brisanja ljudske civilizacije kakvu poznajemo. U Korejskom ratu koji je trajao nešto malo duže od tri godine ranjeno je i poginulo preko 1 milion vojnika te preko 2 miliona civila (žrtve na obje strane). Posljedice ratnog užasa i razaranja nisu bile katastrofalne, apokaliptičkih razmjera samo po korejski narod već i po cijeli poluotok, ekonomiju, kompletno kulturno-povijesno nasljeđe te prirodne znamenitosti. Cijela Koreja je bila zahvaćena vihorom ratnih operacija u prvoj godini rata, razmjeri te posljedice žestine ratovanja i stradavanja bili su zastrašujući, zapanjujući po stupnju devastiranja i pustošenja. Sam rat nije doveo do ujedinjenja poluotoka niti do promjene

režima bilo na području Sjeverne Koreje niti na teritoriju Južne Koreje. Ogromne žrtve i patnje i jedne i druge strane bile su uzaludne, suvišne jer je stanje ostalo nakon 63 godine isto kakvo je bilo i prije početka oružanog napada Sjeverne Koreje na Južnu Koreju. Tijek te ishod rata se mogu sumirati u par osnovnih crta, napomena koje se ogledaju u nekoliko povijesnih fakti koji određuju okvir i rezultat samog sukoba, a te činjenice su: agresija Sjeverne Koreje na Južnu Koreju, ista odbijena, protunapad UN-a i Južne Koreje na Sjevernu Koreju koji je također odbijen te sjevernokorejsko-kineski napad na Južnu Koreju koji je ponovno odbijen uz strahovite žrtve. Glavna činjenica Korejskog rata je da u tom sukobu nema pobjednika već samo žrtava i razaranja. Rat je završio uspostavom demilitarizirane zone te primirjem koje je i danas na snazi, a sam poluotok je područje s najviše oružane sile na našem planetu. Koreja te njezina regija koja uključuje velike i moćne susjede (Kinu, Rusiju, Japan) su strateška zona s potencijalno najubojitijim vojnim potencijalom u ljudstvu i tehnici na svijetu. Sjeverna Koreja raspolaže nuklearnim naoružanjem (cca 10 nuklearnih glava/raketa). Kina (cca 240) i Rusija (8.500 nuklearnih glava, procjena iz 2013.) također imaju oružja masovnog uništenja, no pored nuklearnog naoružanja brojke koje upućuju na konvencionalno naoružanje govore o izuzetno visokoj militariziranosti Koreja posebice Sjeverne Koreje (1.1 milion vojnika) dok Južna Koreja ima oko 650 tisuća vojnika. Sama zemljopisno-politička sfera je po broju oklopne borbene mehanizacije u vidu tenkova u samom svjetskom vrhu. Sjeverna Koreja ima cca 5.400 tenkova te je odmah iza svjetske velesile Kine koja ima 7.950 jedinica. Komparirajući parametre u naoružanju zanimljiv je podatak da Sjeverna Koreja sa svojih 25 miliona stanovnika ima jednu od najvećih svjetskih vojski (preko milion vojnika) koja je upola manja od Narodne Oslobodilačke Vojske Narodne Republike Kine, najmnogoljudnije zemlje (oko 1.3 milijarde stanovnika) na svijetu s najvećom aktivnom vojskom od 2.3 miliona vojnika. Navedeni podaci nam ukazuju da je Sjeverna Koreja i u 21. stoljeću totalna, militaristička, jednopartijska, jednoumna diktatura koja je u paranoičnom,

Korejski rat započeo je 25. lipnja 1950. napadom Sj. Koreje na J. Koreju


40

konstantom strahu od vanjskih neprijatelja i od agresije te da se ogroman dio godišnjeg proračuna koji je ionako skroman zbog sankcija te pritiska izolacije i dalje odvaja za naoružanje i vojsku. Vojni izdatci sjevernokorejskog vladajućeg sistema iznose 10 milijardi dolara od ukupno 40 milijardi dolara, što predstavlja nevjerojatnih 25% godišnjeg budžeta. Vojska i partija su u Sjevernoj Koreji postale same sebi smisao postojanja i suština cjelokupnog državnog ustroja te je gotovo sve podređeno održavanju tih dviju kasti sjevernokorejskog režima. Zbog enormnih izdvajanja za vojni aparat stanovništvo Demokratske Narodne Republike Koreje živi u oskudici i bijedi uskraćeno za mnoge blagodati i prednosti suvremenih, demokratskih društva. Životni standard Južne Koreje je neusporedivo bolji te Republika Koreja s godišnjim proračunom od cca 1.600 milijardi dolara predstavlja jednu od vodećih ekonomskih sila na svijetu, važan podatak da od tog ogromnog godišnjeg proračuna Južna Koreja na svoju oružanu silu troši oko 29 milijardi dolara što predstavlja samo 1.8% godišnjeg državnog budžeta.1Poluotok Koreja predstavlja jedinstvenu povijesno-kulturološko, geografsku cjelinu nastanjenu većinskim korejskim narodom te su želje i nastojanja i Sjevera i Juga da dođe do reunifikacije ili ponovnog sjedinjenja u cjelovitu državu koja bi obuhvaćala cijeli poluotok, kao što je bilo za vrijeme kraljevine (1392-1897.) te kratkotrajno za vrijeme carevine Koreje (1897.-1910.) za vladavine klana Joeson, stare korejske kraljevske odnosno carske dinastije. Koreja je zbog svog važnog geostrateškog položaja postala u prvoj fazi žarište sukoba i odmjeravanja snaga između drevnog kineskog carstva i dinamičnog imperijalnog Japana koji se je ubrzano modernizirao u drugoj polovici 19. stoljeća, u drugoj fazi nakon poraza Japana u II. svjetskom ratu Koreja je podijeljena na dvije države te i dalje ostaje žarište mogućeg

sukoba koji tinja, ali ujedno biva i tampon zona između dva dijametralno suprotna politička uređenja i društvenih sustava (kapitalističko-komunistički) u hladnoratovskoj podjeli svijeta. Nakon brzih i odlučnih pobjeda Japana u Sino-japanskom ratu (1894.-1895.) te mirom u Shimonosekiu Japan je stekao protektorat nad Korejom te ju je ubrzo i anektirao (1910.). Po okončanju II. svjetskog rata Koreja je bila podijeljena u dvije vojne administrativne, okupacijske zone. Na sjeveru je administrativnu vlast preuzeo Sovjetski Savez, a upravljanje jugom (iza 38 paralele) su preuzele Sjedinjene Američke Države, iako je bilo prvotno zamišljeno da se korejski poluotok ujedini, prisutnost dviju supersila u kojih je neprijateljstvo i nepovjerenje nakon 1945. intenzivno raslo i jačalo kauzalno je rezultiralo u dugotrajnoj podijeli poluotoka uspostavom ideološki dviju totalno oprečnih političkih sustava. U oba politička sustava u Koreji postoji dominantna i snažna želja za ujedinjenjem poluotoka. Sjeverna Koreja ja za Kim Il Sunga već 70-tih godina 20. stoljeća nastojala uspostaviti veze i odnose sa Seulom oko ujedinjenja, na temelju te inicijative sa strane Pjongjanga je oformljeno „Sjeverno-Južno Zajedničko Povjerenstvo“ koje je imalo zadaću pronaći modus, napraviti planove, izraditi programe i načela na temelju kojih bi se postiglo mirno ujedinjenje zemlje (1972. godina, 9 načela). Zajedničko povjerenstvo donijelo je u devet točaka pravni okvir unutar kojeg bi trebalo provesti unifikaciju, iznimno bitne odrednice, načela zajedničke komisije su prve tri točke. Prva točka navodi „Ujedinjenje će se postići kroz neovisna korejska nastojanja bez da budu pod utjecajem vanjskih upliva ili utjecaja“, u drugoj točci

Rat je opustošio poluotok, ljudsko-materijalne žrtve bile su enormne


41

se određuje sljedeće „Ujedinjenje će se postići miroljubivim sredstvima i bez upotrebe sile“, a treća točka konstatira jednu vrlo važnu činjenicu koja određuje razmišljanja korejskih elita s obje strane „Kao jedinstven narod, veliko nacionalno jedinstvo će se tražiti iznad svega, nadilazeći razlike u idejama, ideologijama i sistemima“. Sjeverna Koreja je bila jača po inicijativama oko ujedinjenja tako je veliki vođa Kim Il Sung predložio 1980. stvaranje konfederacije između država, s važnom stavkom da bi svaka država zadržala svoj politički sustav, a zajednički naziv nove predložene političke tvorevine bio bi Demokratska Konfederativna Republika Koryo. U hladnoratovskim uvjetima takva inicijativa nije mogla zaživjeti, no za dragog vođe Kim Jong Ila ponovno su se javili nakane i namjere oko ujedinjenja te je u kolovozu 2000. godine potpisana zajednička deklaracija u pet točaka u kojoj se ističe da se obje strane obavezuju da će težiti mirnom ujedinjenju. Odnosi Sjeverne i Južne Koreje bitno su se pogoršali nakon izbora Georga W. Busha za predsjednika SAD-e kada je novi, 43 predsjednik Sjedinjenih Država svrstao Koreju zajedno s Irakom i Iranom u „osovinu zla“ nakon toga etiketiranja politička situacija i tenzije na poluotoku se zaoštravaju pojačanim razvojem nuklearnog oružja i brojnim oružanim prijetnjama i provokacijama od strane Sjeverne Koreje, kao što je bilo bombardiranje otočja Yeonpyeong u studenom 2010. Smrću Kim Jong-Ila u prosincu 2011., ustoličenjem novog vladara i nasljednika Kim Jong-Una , rođenog 1983. napetosti na poluotoku i svijetu su eskalirale tako da je Sjeverna Koreja prijetila čak i nuklearnim napadom na američke saveznike u regiji (Japan, Južna Koreja) zbog s njihovog stajališta stalnih i silovitih imperijalističkih pritisaka i pokušaja destabilizacije Pjongjanga, treći i najmlađi sin Kim Jong Ila pokazao se dosljedan i konzistentan djedu i ocu u otporu zapadu i kapitalističkom sustavu.2 Sjeverna Koreja bi poput Južne Koreje željela ujedinjenje, ali bez miješanja vanjskih faktora, što je s obzirom na činjenicu da je na području Republike Koreje još uvijek stacionirano oko 30 tisuća američkih vojnika teško ostvarivo.3 Određene struje u SAD-u su za vojno povlačenje iz te dalekoistočne regije te prepuštanje rješavanja situacije oko ujedinjenja Korejama s namjerom da se stvori stabilna, održiva vlast koja će jamčiti vladavinu zakona, ljudska prva i prosperitet korejskog naroda. Kina pod novo izabranim progresivnim vodstvom, predsjednikom XI Jinpingom i premijerom Li Keqiangom, s novom mlađom partijskom garniturom i vodstvom želi sačuvati kordijalne, dobre odnose sa Sjedinjenim Državama, jednim od svojih najvažnijih financijsko-trgovinskih partnera. Sastanak Xi Jinpinga i Baracka Obame, lipanj 2013., na „Rancho Mirage“, u Kaliforniji je demonstrirao razinu dobrih odnosa Kine i Sjedinjenih Država, na spomenutom sastanku američki predsjednik je izjavio da je Peking ravnopravan partner po regionalnim i globalnim pitanjima. U domenu tih regionalnih, ali i globalnih pitanja ulazi i Koreja, Kina je načelnog stava da po pitanju Koreje jedina opcija je mirna i suverena reunifikacija zemlje u vidu konfederacije, bez vanjskih utjecaja ili upliva, Kina je stajališta da je to najbolji i najsigurniji smjer za smanjivanje napetosti na poluotoku, ali i u svjetskim razmjerima. Sama Sjeverna Koreja predstavlja za Kinu sve veći i teži problem, režim je nepredvidljiv, nepouzdan i neposlušan, Kina se otvoreno i javno suprotstavila novim nuklearnim pokusima koji su rađeni u protekle dvije godine, opravdano kritizirajući Pjongjang da time ugrožava svjetski mir i stvara osjećaj nesigurnosti u regiji. Sjevernokorejsko vladajuće uređenje životno ovisi o pomoći Pekinga da bi moglo opstati, 40% kineske vanjske pomoći je usmjereno prema Sjevernoj Koreji te 50.000 tona nafte mjesečno4, Kina potpomaže režim strahujući da bi uslijed urušavanja vlasti u Sjevernoj Koreji došlo do anarhije i bezvlašća slično kao u Iraku, a Peking niti pod kojim slučajem neposredno

uz svoju granicu ne želi jednu kaotičnu zemlju koja bi ugrožavala sigurnost i poredak u samoj Kini. S druge strane Kina također ne može dopustiti da u sadašnjim okolnostima (američka vojna nazočnost) Južna Koreja „preuzme“ nakon puča ili prevrata vlast na području Sjeverne Koreje jer bi to dovelo američke vojnike na kinesku granicu, a bez obzira na dobre bilateralne odnose sa Sjedinjenim Državama Kina nije spreman imati tako moćnog „ravnopravnog partnera“ i potencijalnog suparnika u svojoj neposrednoj blizini jer odnosi moćnih su nestalni i promjenjivi i lako iz savezništva prijeđu u netrpeljivost i posljedično sukob (Tukididov poučak). Japan kao svjetska ekonomska sila i regionalna vojna sila pod konzervativnim premijerom Shinzom Abeom pokazuje snažnu volju za političko-vojnom afirmacijom, isticanjem svog značaja i prestiža u regiji te za jačanjem oružanih snaga. Revizija suvremene povijesti oko uloge carskog Japana u II. svjetskom ratu, prijetnje Kini oko spornih otočja Senkaku te oštra upozorenja oko ugrožavanja suvereniteta Južnoj Koreji vezano otočja Takeshima (Dokdo) samo su neki primjeri koji ukazuju da Japan uz podršku Washingtona želi postati dominantni politički faktor regije i držati pod kontrolom ne samo Seul nego i Peking. Stanovita predviđanja i projekcije pokazuju da bi u slučaju ujedinjenja Koreja, jedinstvena država s izrazito industrijski razvijenim jugom te prirodnim resursima iznimno bogatim sjeverom do 2050. godine ekonomski sustigla i razvojem premašila Japan5, što Tokiju zasigurno nije u interesu. Budućnost Koreje ovisi prvenstveno o političkim liderima obiju korejskih država te o njihovoj spremnosti i odlučnosti da neovisno na svjetske centre moći provedu ujedinjenje, bez obzira da li bi nova država prvotno bila konfederacija pa kasnija federacija ili unitarna državna tvorevina jer snaga Koreje i korejskog naroda počiva u jedinstvu i zajedništvu dok nametnuti okovi nekadašnjih blokovskih podjela susprežu i onemogućavaju puni procvat i razvoj korejskog naroda kao cjelovitog i jedinstvenog nacionalnog bića. Komunistički Sjever bi u takvom sjedinjenju s bogatim i prosperitetnim Jugom s vremenom morao dati veće slobode građanima na svojem području, a s razvojem ekonomije i podizanjem životnog standarda te samosvijesti i samopouzdanja građana te porasta volje naroda za ostvarivanjem svih pozitivnih tekovina demokratskih društva, politička, rigidna, monolitna struktura sjevernokorejskog režima bi se s vremenom urušila i dezintegrirala pod pritiskom masovnih zahtjeva građana za osobnom slobodom te za građanska prava osviještene javnosti oslobođene totalitarne stege. S ujedinjenjem Koreja nestalo, anuliralo bi se po svjetski mir i sigurnost jedno vrlo potencijalno rizično područje, na Dalekom istoku bi nestale neprestane nadvite prijetnje nuklearnim ratom. Ujedinjena Koreja bi svojim primjerom mogla pokazati da su trajna kvalitetna i pozitivna rješenja ostvariva samo na miran način, sporazumom, dogovorom, a po potrebi i kompromisom te bi u konačnici svi sudionici „korejske krize“, a i međunarodna zajednica u cjelini imali dobit u vidu postizanja mira i sklada među narodima u svijetu.

Bilješke1 Jutarnji list, 26. 10. 2013.2 http://en.wikipedia.org/wiki/Korean_reunification3 http://en.wikipedia.org/wiki/United_States_Forces_Korea4 http://www.fas.org/sgp/crs/row/R40095.pdf5 http://www.rjkoehler.com/2009/10/01/per-goldman-sachs-unified-korean-economy-can-be-bigger-than- japans/


42

Luk Ujedinjenja, Pjongjang. Alegorični spomenik posvećen snažnoj želji korejskog naroda za ujedinjenjem poluotoka i stvaranjem jedinstvene nacionalne, korejske države.

Spomenik je podignut 2001. godine u Pjongjangu i predstavlja figuralno-metaforički putem dvaju ženskih likova, koji simboliziraju Sj. i J. Koreju fuziju dviju Koreja u jedan nacionalno-politički subjekt koji bi se temeljio na tri principa ujedinjenja koje je formulirao „Veliki vođa“ Kim Il Sung, a

koji glase: neovisnost, mirna unifikacija i nacionalno jedinstvo.


43

Jimmy Lyggett | Napisao: Mato Bošnjak, prof.|

Američki boksač i boksački trener Jimmy Lyggett jedna je od za-nimljivijih osoba hrvatske povijesti Drugog svjetskog rata te povi-jesti hrvatskog boksa čijem je razvoju u mnogome pridonio.

Rođen je 1897. godine u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) u gradu Philadelphiji, a boksati je počeo sa sedamnaest godina. Godine 1917., u dobi od samo dvadest godina, osvojio je prven-stvo SAD-a za crnopute boksače, a godinu dana kasnije osvaja i titulu svjetskog prvaka u konkurenciji crnoputih boksača. Titulu je osvojio u meču protiv Eddieja Palmera kojeg je nokautirao u devetnaestoj rundi.Po završetku Prvog svjetskog rata Lyggett napušta SAD i odlazi živjeti u Europu gdje se nadao steći profesionalnu afirmaciju u borbama s boksačima bijele boje kože. U početku je živio u Nje-mačkoj, ali borio se u ringovima diljem Europe protiv najboljih europskih boksača iz raznih kategorija. Nastupao je i u Zagrebu gdje se borio protiv Jure Modrića u meču koji je završio nerije-šenim rezultatom. Dva puta je odmjerio snage s tadašnjim eu-ropskim prvakom Maxom Schmellingom. Prvi susret održan je u Kölnu u prosincu 1924. godine u kojem je Lyggett diskvalificiran, a Schmelling je upisao pobjedu tehničkim nock-outom. U travnju sljedeće godine, u njemačkom glavnom gradu Berlinu, Lyggett ponovno izaziva Schmelinga u borbi koja je okončana u 8. rundi neriješenim rezultatom. Zatim Lygget počinje trenirati zajedno sa Schmelingom, odnosno postaje mu sparring-partner, ali nije poznato koliko je suradnja potrajala.Nije poznato ni kada je odselio iz Njemačke, ali zna se da je pro-fesionalnu karijeru okončao u austrijskom glavnom gradu Beču. Tu je upoznao Hrvaticu po imenu Roza koju je oženio i s kojom je ranih tridesetih godina dvadesetog stoljeća došao živjeti u Za-greb. U Zagrebu je Lygget otvorio privatnu boksačku školu smje-štenu na adresi Ilica 30, a ujedno je surađivao i sa zagrebačkim boksačkim klubovima poput Radnika, Herkulesa i Croatije u koji-ma je trenirao brojne mlade boksače. Vrlo brzo se sprijateljio sa zagrebačkim ugostiteljem Bednjancem koji mu je ustupio svoje skladište robe u Preradovićevoj ulici pa je škola premještena i modernizirana. Pošto je boks, odnosno šakanje, kako se tada nazivao, u to vrijeme u Hrvatskoj bio iznimno popularan sport, čemu je pridonijela i Lyggettova stručnost i osebujna ličnost, nova je dvorana postala krcata mladim boksačima željnih afir-macije.

Godine 1939. Jimmy Lyggett je imenovan trenerom hrvatske boksačke (šakačke) reprezentacije, a godine 1943., u jeku Dru-gog svjetskog rata, postaje izbornik reprezentacije Nezavisne Dr-žave Hrvatske (NDH). S obzirom da je NDH bila država u kojoj je vladalo rasno zakonodavstvo začuđuje činjenica da je crnoputa osoba bila jedna od vodećih ličnosti jednog od tada najpopular-nijih sportova. Reprezentaciju je vodio uspješno sve do poslijed-njih mjeseci postojanja NDH, ali nikada je nije pratio na brojnim inozemnim gostovanjima. U toj činjenici leži određena doza dis-kriminacije i straha vladajućih u NDH od osude i podrugivanja koje bi im zasigurno priredili njihovi ratni i politički saveznici. No, u Zagrebu je Lyggett bio rado viđena osoba i nije imao nikakvih problema sa zagrebačkim građanima ni sa državnim strukturama vlasti.

Politikom se Jimmy Lygett nije bavio, ali ipak je strahovao od sve izvjesnijeg dolaska na vlast hrvatskih, odnosno jugoslavenskih komunista. Iako nije imao nikakvih političkih niti ratnih grijeha, ipak je bio eksponirana ličnost u sportskom pa i svakodnevnom životu NDH te se kao takav vjerojatno bojao osude i nerazumi-jevanja od strane budućih struktura vlasti u Zagrebu i Hrvatskoj. Vidjevši da se NDH raspada sa svih strana odlučio je napustiti Zagreb i vratiti se u rodnu domovinu. Najvjerojatnije početkom 1945. godine, zajedno sa suprugom, krenuo je put Italije gdje se nadao uhvatiti brod za SAD. Mjesecima su bili u Milanu, a zatim u Genovi gdje su čekali da se ukrcaju na prekooceansku plovidbu. U Genovi je Roza preminula pa je Lyggett sam nastavio put za Ameriku. Nije potpuno poznato gdje je proživio posljednje go-dine života i gdje je umro, ali pretpostavlja se da je preminuo 1955. godine u Philadelphiji te da je u tom gradu i pokopan.

Literatura:Grupa autora, Tko je tko u NDH, Zagreb, 1997.Jimmy Lyggett Sr, dostupno na: http://en.wikipedia.org/wiki/Jimmy_Lyggett_Sr (25.10.2011.)Jimmy Lyggett, crnac na čelu boksačke reprezentacije NDH, do-stupno na: http://www.jutarnji.hr/jimmy-lyggett--crnac-na-ce-lu-boksacke-reprezentacije-ndh/541050/ (25.10.2011)

Lygget u društvu s boksačima Franjom Slivakom i Mijom Drvarićem te trenerom Ivicom kovačevićem


44

Prva grupa hrvatskih nastavnika na edukaciji u Memorialu de la Shoah

| Napisao: Miljenko Hajdarović, mag.hist.|

Prošle je godine Agencija za odgoj i obrazovanje, pod po-kroviteljstvom Ministarstva kulture, potpisala sporazum o edu-kaciji hrvatskih nastavnika u programima pariškog Memoriala de la Shoah. Memorial de la Shoah je francuska javna ustanova sa glavnim zadacima čuvanja sjećanja na događaje iz razdoblja Ho-lokausta, edukacija i podrška nastavnicima, te muzejska djelat-nost. Od 21. do 24. listopada 2013. godine prva hrvatska grupa od 18 nastavnika i 2 više savjetnice AZOO-a sudjelovala je na se-minaru “Conveying the Holocaust history”. Temeljem prijava na natječaj (link na objavu) odabrano je 18 kandidata koji su završili edukaciju u Yad Vashemu i u dosadašnjem radu su iskazali veći interes za podučavanje o holokaustu. U četiri intenzivna dana sudionici su slušali predavanja o francuskoj povijesti, problema-tici kolaboracije i provođenju “konačnog rješenja” u Francuskoj, genocidu nad Romima u Drugom svjetskom ratu, o suđenjima ratnim zločincima od Drugog svjetskog rata do danas, primjere iz nastavničke prakse, svjedočanstvo preživjele logorašice, te su posjetili područje nakadašnjeg sabirnog logora Drancy.

Seminar je otvorio Alban Perrin, koji je tijekom sva četiri dana bio voditelj programa i vodič na terenskoj nastavi. Jacques Fredj, ravnatelj Memoriala, je pojasnio da je Francuskoj trebalo 50 godina da se suoči sa svojom prošlošću i ulogom Francuza u Holokaustu. Prevladavao je mit da su svi Francuzi bili antifašisti i mnogi su teško prihvaćali suprotno. Prva zadaća Memorijala je bila prikupiti građu i arhivu o tim događajima, a ključnu zadaću u cijelom društvu imaju upravo učitelji. Na to se nadovezao Greg Schneider iz Claims konferencije istaknuvši da nastavnici (poput Supermena!) imaju nevjerojatnu moć i odgovornost u preno-šenju obrazovanja o Holokaustu kako u budućnosti neke druge skupine ne bi izgubile život.

Niz predavanja otvorio je Tal Bruttmann temom “Evolu-cija genocidne prakse”. Osvrnuo se prvo na samo korištenje poj-mova vezanih uz holokaust. Tako npr. kada koristimo “konačno rješenje” u biti koristimo formulaciju koju su koristili nacisti. Ri-ječ holokaust označava žrtvu bogu što je opet neugodna konsta-tacija jer Židovi nisu bili žrtvovani božanstvu. Riječ shoah počeli su koristiti preživjeli i svjedoci zbivanja i označva veliku tragediju. Koristi se i riječ churban iz jidiša koja u originalu označava ruše-nje drugog hrama u Jerusalemu, a sada se koristi i za događaje koje poznajemo pod nazivom Holokaust. Antisemitizam je bio centralni pojam nacizma što je vidljivo i po tome što su čak 1945. neposredno pred poraz koristili resurse da unište Židove umje-sto koncentriranja na vojsku. Antisemitske mjere su stupnjevane od početnog onemogućavanja poslovanja do progona i nasilja. U nacističkoj politici Židovi su uvijek predstavljani kao prijetnja pred kojom se moraju braniti. Dakle, nacisti prema tome nisu na-padali već su se branili od opasnosti. Politika progona je za naciste do početka rata bila poprilično uspješna, a s velikim osvajanjem teritorija broj se Ži-dova opet povećao. Sljedeći, za naciste logični korak, je bila koncentracija stanov-ništva u getoe i logore. Operacija Barbarossa označila je početak


45

razdoblja u kojem se vodi rat u kojem samo jedna strana može preživjeti. Za “židovsko pitanje” nacisti su namjeravali primijeni-ti “konačno rješenje” koje je definitivno potvrđeno nakon Pearl Harboura i ulaska SAD-a u rat.

Alban Perrin je sudionike seminara proveo kroz stalni postav muzejskog dijela Memoriala de la Shoah kroz koji je pri-kazana povijest antisemitizma, francuska kolaboracija i otpor u Drugom svjetskom ratu.

Dr.sc. Ivo Goldstein, povjesničar i trenutni hrvatski vele-poslanik u Francuskoj, održao je predavanje “Holokaust u Hrvat-skoj i bivšoj Jugoslaviji”. Napomenuo je da ustaški pokret u poče-cima nije bio antisemitski već antijugoslavenski i antisrpski. NDH je smišljeno zločinačka država koja je provodila genocid nad Ži-dovima, Romima i drugima, te je stoga relativizacija zločinačkog karaktera NDH nemoguća. Partizanski pokret je preveo hrvatski narod na antifašističku stranu na čelu s Hrvatom Josipo Brozom. Istaknuo je da je zadaća intelektualca da propituje prošlost svog okruženja. To je naše intelektualna i moralna obaveza za stvara-nje zdrave nacije.

U nastavku je profesor Mladen Tota dao mikropovijesni primjer o sudbini židovske obitelji u Međimurju. Kroz povijest obitelji Hiršler iz Donje Dubrave dao je pregled povijesti jednog područja od industrijalizacije koncem XIX. stoljeća do njihove propasti. Zanimljivo je da je prema predaji jedan od predaka obitelj Hiršler bio osobni krznar Napoleona III.

Jovan Byford je predavanje zapo-čeo problematikom logora Staro Sajmi-šte izraživši negodovanje što taj prostor još uvijek nije na dostojan način obilje-žen spomenikom. U vrlo zanimljivom predavanju istaknuo je da se na “našim” prostorima na kojima se nedavno desio rat sjećanje na Holokaust koristi kao re-toričko sredstvo za “komparativno mu-čeništvo”. Holokaust sam po sebi u Srbiji nije vrijedan sjećanja sam po sebi već se

koristi kako bi se prisjetili nečeg drugog. Po mogućnosti velikih srpskih žrtava koje se prikazuju kao da su veće od broja židovskih žrtava. Izgleda kao da postoji natjecanje u tome tko je veći mu-čenik u Holokaustu. Pritisak da se na pravi način razmisli o Holo-kaustu na prostorima istočne Europe najčešće dolazi izvana, pa se Byford nada da će Srbi profitirati kroz “univerzalnu moralnu odgovornost” koju promovira EU.

Drugi dan je tematski posvećen Holokaustu u Francuskoj, pa je i sama edukacija održana u memorijalnom centru uz sa-birni logor Drancy. Logor Drancy je izgrađen neposredno prije rata kao moderno stambeno radničko naselje i vrlo je neobično vidjeti stambenu zgradu u obliku slova U koja je služila kao logor.

Podrobno predavanje o krahu “moćne” Francuske i pro-mašajima Vichyjevskog režima održao je Tal Bruttmann. Prvo je pojasnio da od 1789. godine država ne propituje o vjerskoj pripadnosti Francuza. Antisemitska politika službeno nije posto-jala do njemačke okupacije, ali se povremeno pojavljivala i prije (npr. afera Dreyfus). Početkom Drugog svjetskog rata Francuska

Na obje fotografije na ovoj stranici je sabirni logor Drancy


46

je smatrala da ima najjaču vojsku na svijetu što se nakon trotjed-ne borbe pokazalo kao velika i strašna zabluda. To je za Francuze bila velika trauma pa su od srpnja 1940. potpunu vlast i povje-renje dali u ruke proslavanjeg Pétaina. Pétain je smatrao da je za poraz Francuske odgovoran unutarnji neprijatelj pa je na tu ideju nadovezao antisemitsku politiku. Vrlo je važno znati da su se na cijelom teritoriju Francuske primjenjivali zakoni iz Vichyja i uz to da su se provodili njemački zakoni na okupiranom područ-ju. To je važno za istaknuti jer su francuske vlasti antisemitske zakone provodile samostalno i imale su toliku autonomiju da ih okupacijske snage nisu na ništa morale prisiljavati (posebno jer se njihovi zakoni provode i u Indokini i Madagaskaru pa je tre-balo pokazati da francuska vlast još uvijek ima upravnu moć). U kasnoj vazi antisemitske politike francuske su vlasti djelovale agilnije od nacističkih traženja. To je djelomično bilo iz razloga što su francuske vlasti svom narodu nastojale prikazati da sami upravljaju državom i da nisu potpuno zavisni od nacista. Antise-mitska politika je provođena postepeno i u početku indirektno kako bi se izbjegla reakcija naroda. Židovi u Francuskoj su prvo koncentrirani u sabirne logore ili geta te su nakon toga transpor-tirani prema logorima smrti na istoku Europe. Narod je vjerovao Pétainu da su određene mjere uvedene s dobrim razlozima. U to ratno vrijeme mjere koje se odnose na manjinu nisu brinule gladnu većinu. “Konačno rješenje” u Francuskoj je provereno od ljeta 1942. do kraja 1943. godine. U tom su razdoblju uvedene žute zvijezde na okupiranom području, a na slobodnom teritori-ju Židovi su dobili crvene pečate na osobne dokumente. Sa po-vratkom rata na francuski teritorij povećava se broj likvidacija Židova, uhićenja su bila sve češća i odnos prema Židovima je bio sve brutalniji. Od ukupno 85.000 francuskih Židova koji su stra-dali oko 10.000 je ubijeno na području Francuske.

O povijesti Židova u Europi i Francuskoj do Drugog svjet-skog rata pričala je Béatrice Phililppe.

Nakon razgledavanja prostora bivšeg sabirnog logora Drancy vrhunac dana je bilo potresno svjedočanstvo Ide Grin-span. Grinspan je gotovo dvosatnom svjedočenju ispričala detalje djetinstva prije rata, transporta prema logoru, život u Auschwitzu i oslobađanje. Kada joj je majka uhićena na Vélodro-me d’Hiver ona i stariji brat su već bili skriveni u neko udaljenije francusko selo. Nije očekivala da će loviti Židove u Francuskoj, pa je iznenađenje bilo još veće kada su koncem siječnja 1944. došli po nju. Imala je 14 godina. Tražili su je da izda očevu adresu i smještena je u Drancy. Iz Drancyja je ukrcana na transport za koji im je rečeno da kreću na rad u Njemačku. Detaljno je opi-sala grozne uvjete 3,5 dnevnog transporta do logora za koji je poslije doznala da se radi o Auschwitzu. Bilo joj je rečeno da će

“u Njemačkoj” ponovno vidjeti majku i onda je tijekom cijelog transporta čuvala neke zalihe hrane koje je prikuplila. Kada je vlak stao mnogi su u vagonu bili sretni što je putovanje završilo da bi u sljedećih sat vremena doživjeli potpuni šok. Po skoku iz vagona u snijeg morala je ostaviti svu prljagu ukljućujući i hranu koju je čuvala za majku. Muškarci su odvojeni na lijevu stranu, a žene na desnu. Zahvaljujući frizuri, koju je naučila raditi od majke, izgledala je starije pa je otišla u radni logor Birkenau. Sve žene su se morale skinuti do kraja na što su ih čuvarice prisile udarajući ih polugama. Druge zatvorenice su tu odjeću pokupile. Usred velike sramote i straha druge zatvorenice su im obrijale glave, pazuhe i stidne dlake. Nakon toga su im tetovirali brojeve, a sljedeći dan su te iste brojeve morale prišiti na radne uniforme.

“Obrijali su nas, ogolili, oduzeli čovječnost! U pola dana od

otvaranja vrata vagona do bića bez ičega. Postali smo broj.”

Prva hrana je bila nekakva smrdljiva juha koju je iz jed-ne posude bez pribora morala podijeliti sa 5 logorašica. Kada je došla u baraku doznala je kamo je došla, ali je kad je čula za plin-ske komore nije razumijela. Dim iz dimnjaka je više podsjećao na tvornicu. Iz njenog trasporta u kojem je bilo oko 1.500 ljudi preživjela su 22 muškarca i 32 žene. Otac i majka nisu preživjeli Auschwitz, a brata je pronašla nakon rata. Odgovorila je na mno-gobrojna pitanja između ostalih i o tetovaži broja. Istaknula je da je poslije rata razmišljala o uklanjanju, ali je zaključila da “moj broj na ruci nije moja sramota”.

Treći dan seminara posvećen je odnosu masovnih zločina i sudstva. Henriette Asséo je u predavanju o nacističkoj politi-ci prema Romima dala kratki pregled povijesti Roma u Europi. Osvrnula se na sam naziv “Romi” te je istakla da od srednjeg vijeka u dokumentaciji prevladava naziv “Cigani”. Prema rasnoj i socijalnoj reorganizaciji njemačkog naroda nacisti su provodili biogenička istraživanja rasa. Romkinje su često sterilizirane “na živo” (djevojčice od 8. godine na više) i odvođeni se u logore istrebljenja.

Annette Wieviorka detaljno opisala Eichmannov put od njemačke do suda u Izraelu. Upravo je to suđenje potaknulo mnoge preživjele do konačno javno progovore o strahotama koje su proživjeli tijekom rata. Istaknula je da je tijekom suđenja među nacistima postojao “pakt solidarnosti” u kojem se među-

Alban Perrin i Tal Bruttmann

Ida Grinspan sa fotografijama “prije” i “poslije” logora


47

sobno nisu optuživali već su često nešto učinili oni koji nisu bili uhićeni ili oni koju su već umrli.

Hélène Dumas je pojasnila što su “gacaca” sudovi u Ruandi na kojima se na poseban način sudilo počiniteljima genocida. U Ruandi je od trav-nja do srpnja 1994. godine ubijeno oko milijun pripadnika plemena Tutsi, a u građanskom ratu je cijela država teško razorena. Na gacaca sudovima su sučeljeni počinitelji sa svjedocima često na jav-nim suđenjima na lokacijama na kojima su zločini i počinjeni. Sva svjedočanstva u poprilično živa i teatralna, a suci su “obični” ljudi iz lokalne zajedni-ce. Optuženo je ukupno oko 120.000 osoba među kojima gradonačelnici, čelnici državne uprave, vojna lica, političari i mnogi drugi. Kroz nekoliko pojedinačnih slučajeva prikazan je način rada ga-caca sudova. Suđenja su završena 2012. godine i bila su značajni faktor pomirdbe među dojučerašnjim susjedima.

Finale trećeg dana bilo je predavanje i diskusija s novi-narkom Florence Hartmann. U predavanju je navela da u bivšoj Jugoslaviji prilično dobro znamo tko je koga i na koji način ubio, a znamo i većinu mjesta zločina. Zato žrtve više nisu samo brojke, a nestali se i dalje traže. Sukobljavanja su i dalje prisutna, ali je dobro što je veliki broj počinitelja osuđen na međunarodnom sudu ili na sudovima matičnih država. Na međunarodnom sudu je osuđeno 161 osoba, a 200 na nacionalnim sudovima. Neki su oduđeni u državama u koje su pobjegli (poput Njemačke i Fran-cuske). Ti zločini ne zastarijevaju, ne postoji šutnja ni nekažnjo-vost. Sukobi se mogu ponoviti ako se o problemima ne raspravlja i ako se ne rješavaju. Hrvatska je prošla dugi put i sada se kreće u dobrom smjeru. Prestalo se s diskursom patnje u kojem se među generacijama prenosio osjećaj mučeništva i negiranje vlastitih zločina. Suđenja smanjuju mogućnost negacije prošlosti. Indivi-dualizacija odgovornosti omogućuje imenovanje počinitelja, ali u isto vrijeme se dio društva može upustiti u povijesnu amne-ziju. Potrebno je da i država prizna što se dogodilo da potakne društvo da se odmakne od zločinačke politike koja je dovela do zločina. Nužna je i politička volja što ju je Hrvatska pokazala i u tome treba ustrajati. Odgovorila je na mnoga pitanja među kojima je istaknula da je Oluja legitimna operacija, ali da zločini

nakon operacije nisu legitimni. Dotakla se i pitanja obeštećenja hrvatskih žrtava te se zapitala zašto hrvatski iskusni pravnici “pro bono” ne pomognu žrtvama glede osude zločinaca ili odštete kada su dovoljno zaradili na slučajevima korupcije(!).

Posljednji dan je većim dijelom bio posvećen metodi-ci podučavanja o Holokaustu. Ophir Levy je svoje predavanje posvetio filmovima postavljajući pitanje koja bi bila pravedna, odgovarajuća ili prikladna slika holokausta. Ograničenje kinema-tografije je što maksira događaje. Johann Chapoutot je pojasnio nekoliko simbola nacističke ideologije. Christophe Tarricone se osvrnuo na metodiku podučavanja o Holokaustu u francuskim školama. O holokaustu se podučava u tri ciklusa i svaki predavač samostalno bira način na koji želi podučavati. U prvom ciklusu u dobi od 11. godina inzistira se na emocijama i sjećanjima vrš-njaka. Početkom srednje škole postavlja se pitanje genocida nad Židovima i Romima u sklopu teme o Drugog svjetskom ratu. Uče-nici mogu kritizirati nastavu i imigranti često poruču Holokaust ili komentiraju da je poučavanje o Holokaustu opravdavanje izrael-skog ponašanja prema Palestincima. Radi satnice često se nema dovoljno vremena za dublje proučavanje teme. Barara Mellul je u posljednjem dijelu prezentirala online materijal “Sarin tavan” koji služi za upoznavanje mlađe djece s tematikom.

U zaključnoj riječi sudionici su izrazili zadovoljstvo tema-ma koje su obrađene. •

Documents

Hrvatski povijesni portal (PDF br. 9)