MiJkovit, M., Značaj i mogu~nosl esletskogodgoja ... Prilozi 39-40 (1994), str. 449-461 449

ZNAČAJ I MOGUĆNOST ESTETSKOG ODGOJA I OBRAZOVANJA U PEDAGOŠKOM PROCESU

Iz vidokruga fenomenološko-aksiološke estetike Pavla Vuk-Pavlovića

MILAN MIŠKOVIĆ

(Zagreb)

1.

UDK 101 (457.13) Izvorni zDanstveni članak Primljen: 15. VIlI. 1994.

»Stvaranje umjetnine prima svoj puni neki smisao, ako stva­ralac ima ne~to nekome da kaže, prikaže ili priopći; umjet­ničko se djelo opravdava bitno tek stavljajući se izmedu 'ja' i 'mi', kao posrednik neki izmedu stvaraočeva i primaočeva do­življaja, ukratko dakle kao sredstvo ili posredništvo družbe­noga oprenja, suobraćanja« (VUk-Pavlović, 1976,236).

» ... bistvu primjeren utjecaj umjetnine kao estetskog dobra dolazi otud, ~to je ona smislovit nosilac i iznosilac du~evnosti« (1976,205).

»Smisao je odgojna odnošaja, da se u njemu i po njemu ostvari pun kulturni život, da se drugim riječima, održi kontinuitet vrijednosna doživl.javanja, u ~to većoj obuhvatnosti i ~to viAoj razini« (Vuk-Pavlović, 1934).

Sto godina je prošlo od rodenja (u Koprivnici) filozofa i pedagoga Pavla Vuk-Pavlovića (9. 11.1894.-13. XJ.1976),kojijevii!eod pola stoljeća bio prisutan u našoj i europskoj kulturnoj javnosti, a jedan je od rijetkih naših mislilaca što je stvorio cjelovit filozofijski sustav. Studirao Je filozofiju u Leipzigu, Zagrebu (gdje je 1921. doktorirao) i Berlinu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radio je kao sveučilišni profesor od 1929. do 1940. te od 1946. do 1948, a na Filozof­skom fakultetu u Skopju od 1958 do 1971, gdje je osnovao laboratorij za este­tiku, prvi pri jednoj katedri za filOZOfiju u bivšoj Jugoslaviji. Predavao je filo­zOfiju odgoja, estetiku, etiku, povijest filozofije.

450 Mi§ković, M, Značaj i mogućnost estetskog odgoja , .. Prilozi 39-40 (1994 J, str. 449-461

Izbjegavši jednostranosti filozofije života (Nietzsche, Bergson, Simmel, ... ), neokantovske aksiologije (Volkelt...), individualne i socijalne pedagogije, for­malističke i psihologističke estetike - stvorio je originalan filozofijski sustav zasnovan na realistički protumačenu doživljaju (čovjeka u cjelini odnosa i veza sa zbiljskim svijetom, življenom Zbiljom) kao jednu varijantu fenomenologije, blisku Husserlovoj iz »Krize ... « (1936), ali zacrtan deset godina ranije u svom prvom glavnom djelU (1926). Thj se sustav sastOji od filOZOfije spoznaje, filozofije kulture, filozofijske pedagogike, estetike i filozofije vjere, filozofske antropologije, filOZOfije povijesti, filozofije politike i etike. Glavna su mu djela: Spoznaja i spoznajna teorija (1926), Ličnost i odgoj (1932), Duševnost i umjetnost (1976), O smislu filozofije (1969), O značenju povijesnih smjeranja (1974). Značajne su mu monografije o Spinozi i Đuri ArnoIdu, te manji spisi o spoznaji, odgoju, misliocima ...

Da je pisao na jednom od svjetskih jezika, Vuk-Pavlović bi bio mnogo poznatiji i utjecajniji filozof. Njegovo je mjesto s Husserlom, Schelerom, Hartmannom, Ingardenom; a svojom varijantom fenomenologije rješava jed­nostavnije mnoga spoznajna, etička, estetska, ontološka, aksiološka, pedago­gijska ... pitanja. Njegova fenomenološko-aksiološka filozofija zasnovana na realistički protumačenu doživljaju, ontološkoj troslojnosti zazbiljnosti (tvar­nost, duševnost, duhovnost) i dvostrukom monopluralizmu (jedna zazbiljnost -mnoštvo svjetova, jedno življenje - mnoštvo doživljaja) - objašnjava stva­ralaštvo u kulturi u bitnim statičkim i dinamičkim dimenzijama i determinan­tama.

Da bi izrazio izvornost svoje filozofije doživljaja - jedine dosljedne filozofije doživljaja na hrvatskom jeziku - stvorio je poseban izraz i terminologiju, a obdaren i umjetničkim talentom, izražavao je svoje misli i u umjetničkom obliku: zbirka soneta »ZoV« i »Razvaline«, i aforizmi »Usplahireni stihovi«. Vuk-Pavlović je filozof ljubavi spram čovjeka (filozofiju odreduje kao logos koga usmjerava agape), koji je uvidio veliki značaj kulture za individuaciju-personalizaciju, i zapazio veličinu i tragičnost mnogih mislilaca. Stoga se zalagao za slobodu i pluralizam filOZOfija (svjetova, istina), ne zanemarujući ni ulogu filozofije u jednom narodu. Svaka bi se kultura ponosila misliocem poput Vuk-Pavlovića.

2.

Neka odgojna teorija izražava smisao i dugoročne ciljeve što je odredeno društvo stavilo u zadatak svom odgoju i obrazovanju, tj. kakvogbuduteg čovjeka od svoje djece želi stvoriti. Suvremenu epohu karakteriziraju »ekstremne diver­gentne tendencije bitnih konstituenti čovjeka«, vidljive u razlici »rasipanja u mnoštvenosti, gubitka i zaborava sebe« ili upornog traženja »jedinstva, sebe,

MiJIcovi~, M., Zna~aj ; mogu~nost estetskog odgoja ... Prilozi 39-40 (1994 J, SIr. 449-461 451

vlastitog identiteta« (M. Brida, 1989,127),1 koje više-manje odreduje smisao i praksu odgoja i obrazovanja u suvremenim društvima. Svatko odlučuje hoće li živjeti u »samoljublju«, gdje će kulturne tekovine podvrgnuti biološkoj egzi­stenciji, ili u »samobrižju«, gdje će vitalne snage staviti u »službu ostvarenja Iičnosti« i »puna čovještva« (Vuk-Pavlović, 1976, 160).' A društvo mu treba pomoći razradom smisla, dugoročnih ciljeva i načina realizacije odgoja i obrazova­nja; jer djelovanje Odgoja može imati na društvenom planu dugoročne učinke.

Ako za smisao odgoja uzmemo pomoć mladima da izrastu u kulturne lič­nosti i autonomne i uravnotežene osobe sposobne da realiziraju bitno ljudske sposobnosti, onda estetski odgoj, Obrazovanje i kultura mogu dobiti veću i zna­čajniju ulogu nego dosad. Koje su mogućnosti i značaj estetskog odgoja, obra­zovanja i kulture po estetici P. Vuk-Pavlovića? Kako postići da se te mogućnosti više realiziraju u pedagoškom procesu?

Vuk-Pavlovićeva fenomenološko-aksiološka estetika komunikacije, zasnova­na na doiivljaju upredmećene duševnosti kao iracionalne sadriine svijeta, zajed­ničkom mjerilu estetskog doživljavanja i umjetničkog stvaranja - omogućuje spoznavanje i razmatranje bitnih dimenzija i determinanti estetskog doživ­ljavanja i umjetnine: prema unutarnjoj (nad)organskoj vezi, po širini i dubini, po epohaInoj (vremenskoj), socijalnoj i individualnoj uvjetovanosti i dr~tvenoj ulozi, i po svojevrsnosti estetskih kvaliteta, po čemu se umjetnina kao kulturno dobro raZlikuje od znanosti i filozofije.'

za uvid u originalnost i obuhvatnost izlazišta ove estetike i filozofije umjetnosti razmotrit ću navedeni pojam-sintagmu u razlici i jedinstvu članova (doživljaj, d~evnost, upredmetenje, svijet).

AJ Dolivljaj; estetski doiivljaj, akt, uvid i stav

a) Doiivljaj je »razmjerno najsvjesnije očitovanje života« (1976, 89), i kao »svjesni život« izdiže se iz struje življenja »prožet smislovitošću, koja počiva na nazočnosti odredene vrednote« (1976, 19(20). Cjelovit je korelaciono jedinstvo subjekta ili akta (duševne funkcije, svjesnosti) i objekta ili predmeta na koji je

l »Smisao odgoja u suvremenom svijetu«.

2 Usp. Vuk-Pavlović, 1961, 92. i M. Brida, »Pogled na modalitete odnosa čovjek-svijet«, 1989, 126. Svoju pedagogiku (filozofiju odgoja) iznosi Vuk-Pavlović u »Ličnost i odgoj«, 1932. i sedam manjih rasprava, gdje polazi od antropološko-aksiološke podjele na individuum, kolektiv, moć, državu s jedne i lice, ličnost, ljubav, zajednicu s druge strane.

3 Ovdje ne iznosim sve dimenzije njegove estetike/filozofije umjetnosti, koju sam razvio i primijenio u doktorskom radu u filozofskom, estetskom i kritičkom tumačenju romana: unutarnjim, izvanjSkim (komparativnim) i kombinirano-kompleksnim pristupom.

452 MiJković, M., Značaj i nwguĆlIost estetskog odgoja ... Prilozi 39-40 (1994), SIr. 449-461

usmjerena, i filozofijski pojam što traži »filosofički stav«. Estetika je filozofijska disciplina s filozofijskim stavom i predmetom ("metempirički stav metempi­ričkog predmeta«) i metodom.'

b) Uza svu bliskost noetskog (spoznajnog) i estetskog stava kao neprak­tičnih, kontemplativno-teorijski usmjerenih na »bistvo« predmeta, oni se i razli­kuju. Popratna afektivno-voljna pojava razlikuje estetski doživljaj od drugih, a umjetničko stvaranje i doživljavanje od znanstvenoga. Paradoks je estetskog stava: teorijsko-promatralačka usmjerenost na svijet »stvari« kakve jesu, ne­praktična distanca i istodobna obuzetost njihovom »Ijepotom« i (ne)istinitošću, i s tim povezana' Širina i dubina estetskog područja, predmetnosti; te mogućnost pristupačnijeg (od filozofije) prikaza i uvidastanjfi i problemfi življenasvijeta, zbilje.

Konkretna se duševna cjelina, opet, odlikuje »sadržajnom punoćom« i pri­mjerno shvaća »samo kao organičko jedinstvo« u umjetničkim djelima, a ne znanstvenom spoznajom, koja raZbija i raščlanjuje Cjelinu, svrstava u kategori­jaina pOdručja posebnih znanosti i distancira se od Objekta. Stoga naš filozof tvrdi: »Koliko možda i bile bliske; istina se i ljepota ... ne pokrivaju« (1976, 172). 1 zaključuje: »1 kao što nauka u naučnim djelima taloži duhovne tekovine vre­mena, tako umjetnost u svojim djelima kondenzira duševna Očitovanja koja to vrijeme karakteriziraju« (1976,25,122-27, 163-{i9, 207).

e) Estetski očitosni doživljajni akt, uvid jest »neke vrste saznanja«, a može se »na najkraći način odrediti kao suživljajno, afektom praćeno neposredno bistveno zahvaćanje« (1976, 182). U njemu sUdjeluju sve »punoći doživljaja« pripadne duševne funkcije u »živom iskonskom jedinstvu«; prožimajU se in­telektualitet u »svojoj čitavosti« i čuvstvo prema »čitavoj Ijestvici« mogućnosti (1976, 18~4) .• Upredmećena« se duševnost otkriva u estetskom suživljaju poistovjećivanjem sUbjekta i objekta, što nije stapanje ili unošenje sUbjekta u objekt (jer nijedan ne gubi svoje znaćajke), već sudoživljajno vrijednosno po­istovjećivanje i intuitivno »očitosno« spoznavanje po objektiviranoj duševnosti. Ovisi od stupnja razvijene socijabilnosti, sposobnosti, dubine i vrijednosne punoće ljudske ljubavi. Th je svojevrsno intimno približavanje, zaljubljenost, opčinjenost, očaranost, potpuna obuzetost nosiocem »estetske vrednote«; gdje se ćovjek odvaja od egocentričnog »ja« i vezuje uz općeljudsko »mi«, što se podudara s »bitnošću magičnoga doživljavanja«.Th stanje nije jednolično,javlja se u mnoštvu »istančanosti duševnih uzbudenja«,s pri čemu se ne remeti »su-

4 Thj stav i predmet imaju umjetnost, filozofija i religija. O metempiričkom i empiričkom stavu i predmetu i njihovu ukrštanju usp. Vuk-Pavlović, 1926.

s Dobar primjer je kazališna predstava, kad istodobno gledamo kretanje i djelovanje (po­našanje) likova, slušamo im govor, suživljavamo se s njihovom sudbinom, odnosima i pokretima dUševnosti u odjecima kao što su: suradost, supatnja, sućut, suuzbuđenje, sučuvstvovanje i sl., i in­tuitivno 10 sve shvaćamo kao i odvijanje drame II cjelini.

MiJkovit, M., Znalaj i mogu6wst esterskog odgoja ... Prilozi 39-40 (1994), str. 449-461 453

bjektova opća promatralačka ravnoteža«, ne muti jasnoća niti izbijeduje »unu­trašnji sjaj estetskog uvida«.'

B) Dotivljavanje kao duševno bivanje; aksiolaška otvorenost estetskag podrnčja i umjetnosti

a) Uz tvarnost i duhovni bitak d~evnost je treći (središnji) ontološki član, sloj zazbilj nosti. Kao iracionalna, nesamorazložna, vremenotvorna veličina; ona neprestano »teče, protječe, stalno nazočna nadolazi«, a očituje se u »življenju, iživljavanju, doživljavanju, proživljavanju« (1976, 157). Vuk-Pavlović je tumači funkcionalno, a ne supstancijalno: »Duša se ne može 'imati', duša se može samo 'biti'« (1976,120). Ili drukčije: doživljavanje je duševno bivanje. Duševni svijet otkriva se u »magičkoj« i dječjoj fazi ljudskog razvitka, kad se neposredno, rorno zahvaća tjelesno nerazdjelno od duševnoga, i na uzajamnosti »nagovor-odziv« izdvaja iz »mi-odnosa« i veza, i postupno formira naše »ja«. Th sliči estetskom doživljavanju umjetnika uz dogadaje svog vremena, društva, naroda, sredine, dr~tvenog karaktera. 1liko dobiveno »prastavno« manje taloži se u nesvjesnom! podsvjesnom dijelu »jastva«.'

Biće je ljudsko »ponajprije skrenuta prema objektu«, stvarima okolna svi­jeta,' pa se čista duševnost sa svim unutarsubjektivnim »momentima« otkriva po »transsubjektivnome bitku, na koji je psihička funkcija bistveno upravljena« (1976, 99). 1l'ag, odsjev, refleks duševnosti na objektivnoj datosti po kojemu zaključujemo o vrsti predmeta i duševne funkcije (zamječivanje, predočivanje, čuvstvovanje, mišljenje, htijenje, žudenje, zamišljanje, fantaziranje ... ), osnovni je primjer »upredmećene« duševnosti. 1liko duševni tijek, neponovljiv psihiČki proces »ustraje U pamćenju, biva pristupan sjećanju«. Pamćenje je tu nalik ma­gnetofonskoj ili magnetoskopskoj vrpci: »Ima samo doživljavanja doživlje­noga« (1976, 95, 97/8).

»Upredmećena« duševnost nije (samo) ona SUbjektivno življena, već bitno na osnovi »znaćaja objekta«,' smisla predmeta doživljena, tj. korelacijsko je-

6 Usp. shvaćanje estetskog akta u: N. Hartmann, 1968, 86-89.

7 Usp. o fenomenainoj i smisloviloj podjeli doživljaja na neposredovani »prastav« znanja, SUbjekt-objekt relaciju »medustava« i »bistvo«, spoznati smisao cijele ili dijela činjenice, u Vuk-Pav­lović, 1926. i M. Brida, 1989. i 1974.

8 Usp. J. P. Sartre, 1962. o jednoj osnovnoj ideji Husserlove fenomenologije: intencionalnosti.

9 »Značaj (smisao) objekla«, odnosi se na svaki suvremeni ili povijesni događaj-doživljaj uz koji se netko (umjetnik) suživio, i na njemu ostavio afektivno-voljni trag. Evo primjera (1976, 23): »Može netko doživjeti smirenost nekog krajolika ili sumornost nekih razvalina, a da je sam sasvim drugog raspoloženja. Th smirenost ili sumornost nije njegova, ona je u Objektivnom smislu upredmećeni ugodaj. Pjesma neka može biti tužna. Tko je sluša i doživi, ne misli da doživljava svoju tugu; ona se doživljava kao kakvoća te pjesme«. Usp. R. Ingarden, 1975, 2415.

454 Mišković, M., Značaj i mogućnost estetskog odgoja ... Prilcz; 39-40 (1994), str. 449-461

dinstvo subjekta i objekta (1976,75): »Ona se zna očitovati uza sve, što se može nadati doživljaju, bilo to zamijećeno, predočeno, izmaštano, zamišljeno, vred­novano, naslućena. Ona prijanja uz pojave prirode i duhovne objektivitete, uz predmete ljudske čežnje i žudnje. Ona takoreći obavija i anorgansku i organsku i nadorgansku (kulturnu) zazbiljnost i žigoše dahom ugođaja stjecaj e ljudske sudbine« (1976, 115). Estetsko je područje, dakle, beskrajno raznoliko po širini, a ono se razlikuje i po intenzitetu doiivljavanja ljestvice vrednota, dubini (1976, 227-35). Proširuje se i produbljuje na svu zazbiljnost i zbilju. A »zazbiljnost« (življen i doživljiv svijet) pokazuje se »estetskom« koliko je »protkana upred­mećenom duševnošću« (1976, 115), dok se po »kontinuiranoj ... opstojnosti« kako se pOkazuje »podvrgnuta kategoriji čitavosti«, očituje »zbilja« u »prože­tosti Ijepotom«, »obavita estetičnošću« (1976, 175).10

Uvjetovanost duševnosti »danim objektom« od najvećeg je značaja za umjetnost, jer je samo tako moguća kao »oseban duhovni objektivitet«, što može »svojim sredstvima« iz tijeka duševnog bivanja, »odredenu pojavu izdig­nuti i ograditi..., vezati i ukovati u umjetninu kao neke vrste konstrukciju po­desnu da bude valjanim posrednikom između stvaraočeva i primaočeva do­življaja« (1976, 24). >,Upredmećenje«, dakle, znači i uobličavanje, strukturi­ranje, »sapinjanje u oblik« i osmišIjenje umjetnikova doživljaja duševnosti" kao iracionalne sadržine svijeta u »tvarnu« podlogu i predmetni »svijet« (prika­zivačke) umjetnine (1976, 176, 208-14).

b) Duševnost umjetnika i njegova pOkOljenja kao i duševnost koja i kakva se ima po estetskom značenju objaviti u umjetnini, životno je uvrzena u odreden doživljavan i iživljavan svijet, što se u »okviru zazbiljnosti izdiže« kao »konkret­na zbilja, koja se plastična i živi i iživljava i doživljava i proživljava« (Vuk-Pav­lović, 1969, 14-25). U tom smislu vrijedi i za duševnost kao i za zazbiljnost da je i »jedno i mnogo, i jedna bistvenost i mnoštvo svjetova« (zazbilj nost) i duševnost jednog zbiljskog svijeta i njena mnoga iskustveno-doživljaj na uza­sebIjenja (1976, 118,201,223). A »svjetovi različite duševno-duhovne konsti­tucije, različita društvena temelja i različita vrijednosna središta Odjeljuju razli-

10 Na primjerima (1976, 114-18, 173-79) se pokazuje, da se estetski može proSUditi i ocijeniti čitav prirodni, povijesni i kulturni život i brojna im područja: etičko, spoznajno, odgojno. vanjska priroda, neka rasprava ili misao i dr. s gledišta čitavosti, zaokruženosti, dokrajčenosti, potpunosti, cjelovitosti i »upredmećene« duševnosti.

11 Duševnost daje »iskazu ili prikazu estetskoga doživljaja bezuvjetno potrebnu gustoću us. redotočujući sve tvarne odnosno zorne česti takva prikaza prema sebi kao smislenu središlu« (1976, 176). Umjetninaje tvamo-duševno-duhovni nadorganski mikrokosmos, kogasuodreduju dvijedušev­nosti (»prikazana« i »prikaza((). Prva, ono »dionizijsko«, jest sadrlaj umjetnine i rezultat neposre­dovana »prastavna« doživljaja, a druga, ono '.apolinijsko«, izrazje umjetnikova talenta: zanosa, ranta­zije i truda oko izraza i uravnoteživanja umjetnine (1976, 205106, 225). Osnovni pojmovi umjetnine su: estetska čitavost, gustina, dubina i ravnoteža (1976, 173-76,229-32).

Milković, M., Značaj i mogutnoSl estetskog odgoja ". Prilozi 39-40 (1994), str. 449-461 455

čite načine estetskoga doživljavanja a u povodu toga i umjetničkoga izražavanja« (1976, 76(7). Zato nema bezvremene umjetnosti, jer čovjek koji je stvara i »sam nije niti može biti bezvremen« (1976, 67/8). U povijesti »estetske kulture i umjetničkih djela« iznijeti su likovi »opće ljudskih duševnih svojstava, ugođaja, okolnosti pa i sudbina«, a u nekim »povijesnim razdobljima i prostorima kul­ture« - određeni za njih »reprezentativni« duševni likovi, do kojih stoji »opće obličje, nadmoćni stil« s granicama mogućih preinaka (1976, 222-24). »Svijet« u Vuk-Pavlovića znači: svijet epohe, pokoljenja, estetski svijet, umjetničkog djela, jednog čovjeka. Thko umjetnina »zrači i znači malen neki svijet za sebe« (1976, 175), mikrokosmos; a »svako lice, kako ovako ili onako sudjeluje na samoostvarenju, živeći i doživljavajući ima, koliko djeluje i djelujući opstoji, i svoj neki svijet« (1969, 15).

e) Estetsko i umjetničko područje i doživljavanje, za razliku od drugih područja kulture, aksiološki karakterizira »otvorenost, širina isadržinska obu­hvatnost«, jer premda »vrijednosno svojevrsno« - »dolazi prirodno u dodir s pojavom i objavom svekolike ljestvice vrednota« i vrijednosnih »valjanja« (1976,161). lli drukčije: »Koliko je god umjetnost zadužena estetskoj vrednoti, moguće joj je da izazove i razotkrije izvanestetske vrijednosti u svoj njihovoj znatnosti, moći i djelovnosti«. Njome se ne ostvaruje samo osamljena »este­tičnost«, već »potvrđuje povezanost ibistvena saveznost vrijednosnog svijeta uopće«, po čemu se umjetnost i »uvrzava u cjelokupnostljudske kulture« (1976, 230).

Sadržaj estetike obuhvaćao bi: 1. zrenje izvanumjetničkih pojava, nepos­redovana doživljaja konkretna življena svijeta, 2. otkrivanje i prikazivanje izvor­na stvaralačkog doživljaja (umjetnik u umjetnini) i 3. primanje i usvajanje umjetninom posredovana doživljaja.

Uzimanje realistički protumačena »doživljaja« kao »naročito zapažena događaja, kojim se ljudsko življenje u punoći osvjetljava« za vrijednosno središte čovjeka (u cjelini mu odnosa i veza sa svijetom, življenom zbiljom), posebno tvrdnja da je uvijek u pozitivnom ili negativnom smjeru »vrijednosno zakovan« (1976,80), tj. o podudaranju doživljaj na i vrijednosna središta, ili, što je isto, da je duševnost uvijek upućena na »duhovni bitak« i svaki »jednoznačno usmjeren snop zajedno vezanih, supripadnih različitih« duševnih funkcija kreće se oko »određene vrijednosti kao svoje neke smislonosne osi« (1976, 187) - središnja je misao cijele njegove filozofije, što mu uz ontološku troslojnost (tvarnost, duševnost, duhovnost) i dvostruki monopluralizam (jedna zazbiljnost - mnoš­tvo svjetova, jedno življenje - mnoštvo doživljaja) omogućuje da objasni stva­ralaštvo u kulturi (filozofija, umjetnost, religija, znanost; etičko, političko, pe­dagoško i drugo djelovanje) u bitnim statičkim i dinamičkim dimenzijama i de­terminantama. Tvrdnje da se svako »doživljavanje temelji na punom i cjelovitom jedinstveno usidrenom duševnom bivanju«; da se »svakim vrijednosnim

456 Milković, M., Znataj i mogu61Ost estetskog odgoja ". Prilozi 39-40 (1994), str. 449-461

doživljajem očituje čitava inerazdjelna duševnost«; da je duševnost kao »središnji predmet umjetnosti« (1976, 227) upućena na duhovni bitak (1976, 187) i različite vrijednosti, koju on/one osmišljava i osvjetljava, a koga/koje ona nosi, dok ga/ih snopom svojih funkcija aktualizira - afirmira egzistenciju es­tetskih vrednota i aksiološku dimenziju estetsko umjetničkog i svakog doživlja­vanja i stvaranja, te središnje mjesto duševnostjl2 u njemu.

C) Djelovanje umjetnosti; mogućnost i značaj estetskog odgoja i obrazovanja

a) Gdje god susrećemo čovjeka, nalazimo i njegovu umjetnost koja znači »bitan činilac njegove duhovne gajidbe, njegove prosvjete, njegove uljudbe« (1976,235). Što joj je poziv i koja joj je iskonska svrha? - Ćovjek ni u krajnjoj samoći nije iZdvojena jedinka, već je kao dvobiće (pojedinačno i skupno) vezan za zajednicu, pa se izvan svake komunikacije ne bi održao ni kao »prirodno biće« (1976, 83/4). Kako je »žeđ za dušom« - odsudni »praporiv« i »najiskonskija i najosnovnija značajka istinske ljudske opstojnosti«, što ga čini »bistveno komunikativnim bićem« - ne zadovoljavaju teorije koje izvor umjetničkog stvaranja nalaze u posebnim društvenim potrebama: igri, govoru riječima, raz­nim nagonima. Pravu osnovu umjetnost »iskazuje samo u odnosu komunika­cije«; u »želji i žudnji za duševnim dodirom i potrebi za komunikacijom«. Kad potreba za duševnošću nadraste mogućnost neposredne komunikacije, stvaraju se sredstva proširene: kulturna dobra, unikatne, nerazdjelne (nepotrošne) tvor­be: umjetnine, znanstvena i filozofska djela. »Svaka je umjetnina društveno uvjetovana« (1976, 193-204,236).

Umjetnina nije »troma« i »nijema stvar«, već u »jezgri svojoj živa i utjecaj­na, iz svog središta skroz djel ovna, da upravo zrači silama što prodiru iz je­dinstvene joj čitavosti« (1976,204). Sa zorom i osluhorn, ona »uzbunjuje, uzgiba ljudsku ćud, izaziva i čuvstven i voljni« odziv (1976,236) kao odgovor na »duševni izazov, koji iskrsava, sja i žari« iz dubinske joj jezgre (1976, 205). Po značaju može biti »neke vrste budilačkom i uzbudivalačkom« pobudnom snagom u

12 Duhovni je bitak predmet »istinosna zrenja«, »etička se vrednota« veže za ljudsku osobu, »lice i ličnost«, a duševnost je »nosilac estetske vrednote«. Ali pripisivanje spoznavanja (samo) mišljenju, ćudorednog čina - volji, a estetskog postavka - čuvstvu, znači suživanje i redukciju »stvamosti,". Premda, recimo, u ćudorednu doživljaju pripada spoznaji i čuvstvu drukčiji položaj nego u njihovu, ne može se zamisliti »potpuna ćudoredna ličnost, koje bi čuvstveni žiVot bio krnj'" ili bi »djelovala u bešćutnosti«. I z.ahvaćanje, usvajanje i bogaćenje estetskim vrednotama, traži »čitava čovjeka«, po »emocionalnoj osjetljivosti, afektivnoj uzbudljivosti, intelektualnoj razvitosti« (1976, 176,l84-S6).

MiJlwvit, M., ZIJačaj i mogu6tost estetskog odgoja """ Prilozi 39-40 (1994 J, str. 449-461 457

zajednici. Djelovanje joj je u društvenoj zajednici »različito i napose usmjereno prema stalnim vrednotama, kojima se osmisluje život« (1976,237).

Umjetničko djelo, »istinski i smislovito doživljeno utječe posredstvom čuv­stveno-volj ne popratne pojave na neposredno duševno bivanje onih, koje za­nosi«. Pokreče njihovu duševnost u »stalnu nekom smjeru«, mijenja je, pre­obražava, izgrađuje i tako ostavlja na čovjeku »značajan trag« (1976, 238). Uz sviđanje, umjetnine u estetskom doživljaju izaZivaju: uznemirenost, tugu, potiš­tenost, tjeskobu, zanos, potresenost i sl. (1976, 180). One uče čovjeka suživlja­vanju s »tuđom duševnošću«; proširuju mu »sposobnost poniranja u duševnost uopče«, čime »bistri u njega uvidavnost« prema bližnjima s kojima dijeli »brigu i radost« opstanka; produbljuje povezanost s »društvenom sredinom«, te budi svijest i volju k »sudjelovanju« s duševnošću »duhovne zajednice« (kulture). Kako nitko »ne može živjeti obuhvatnošću života zajednice kao cjeline (u njezinu unutrašnjem mnoštvu), mimo koje se ne bismo mogli izgraditi kao duhovna biča« - nije nevažno »koliko smo osjetljivi za doživljavanje bližnjih« i »učimo shvačati tuđu duševnost«. A svaki »uspon« u proširivanju duševnih mogućnosti, znači »uzdizanje i proširivanje udružljivosti« (1976, 239).

Umjetnost »nadoknađuje« iskustvo što ga »svakidašnjica« ne donosi životu u dovoljnom opsegu ni poželjnOj punoći«, potrebno pojedincu želi li živjeti u punini i skladu svoga bića (1976,141). Ona zna kod čovjeka razbuditi i podržati iznad »zabrinutosti za sebe samog« - »osječaj vezanosti za zajednicu« i na njemu »usidrenu svijest odgovornosti«, posebno svojstvo ljudskog biča (1976, 240). U svojoj izvornosti, umjetnost se više nego pojedincu - obrača »družbenoj sku­pini«, pa sudjeluje u »izgradnji skupne svijesti«. Nuka već svojim opstankom, nazočnošću »članove neke društvene sredine« da »doživljajno sutitraju« i nagoni ih na »uporedno doživljavanje«, pa u životu odredena pOkOljenja »uskladuje zajednicu u stalnom smislu i danim joj granicama« (1976, 240). Umjetnina može izazvati i odbojne čuvstveno-volj ne poticaje i porive, i tako sprečavati predrasude i otežavati i kočiti ostvarivanje s društvenog gledišta nepoželjnih namjera. za primjer služe: Danteov »Pakao«, Goyine »Strahote rata«, F. Schillerov »Don Carlos«, Delacroixova »Sloboda vodi narod« i dr. ČOvjek je i sam »biče u mijeni« koje traži promjenu i djeluje oko preOblikovanja stvarnosti i preobražaja svijeta (1969, 15/16), pa zna i pod utjecajem umjetnosti »lomiti ograde ... poželjnoj preudezbi života« (1976, 239).

Umjetnik pripada »među ličnosti izuzetno jake i uporne potrebe«, istan­čane i »nadprosječne sposobnosti da služi svrhama SOcijalne komunikacije« (1976,203). Može se »oživotvoriti kao svojevrsna ličnost« samo u »druževnoj odnosno zajedničkoj komunikaciji«; da stvaranjem duhovnog dobra (umjet­nine) omogući komunikaciju estetskog doživljaja (1976,204,213/14). Kako se »sadržinom svoga djela može obazreti na izvanestetske vrijednosti« iz »svega prirodnog i kulturnog života«, moći če iznijeti »terete« i »teškoče« iz podrUČja

458 MiJkovit, M., Značaj i mogutnosr estetskog odgoja ... Prilozi 39-40 (1994), str. 449-461

običaja, morala, prava, politike, odgoja, vjere i tako »neizravno utjecati na krug, u kojemu i za koji stvara«, što najviše ovisi od "dubine« njegova djela (1976, 230).

Zaključak bi bio: l. Umjetnost kao »jedan od nezamjenjivih duhovnih činilaca« u službi očovječenja čovjeka i »uljudivanja svijeta« - nije odijeljena od života, već »pripada jedinstvu ljudske uljuđenosti i prosvjete«. I ne da se zamijeniti niti prevladati nikakvom znanošću. 2 Iz njena dubinskog djelovanja u »stalnu usmjeravanju kako duševnih postavaka pojedinčevih tako i zajed­ničkog života« (1976, 239, 241), te mogućnosti estetskog doživljaja, »uviđaja« za »samoostvarenje čovječje ličnosti i njegu njezine kulture« - zaslužuje interes za »izgradnju svijeta umjetnosti i produbljivanje istinske ... estetske kulture<dstu pažnju kao one znanstvene (noetske), u čemu daleko zaostajemo (1976, 141).

b) Vračam se na pitanja-vodilje s početka. Pokušao sam na estetici i filozofiji umjetnosti P. Vuk-Pavloviča ukazati na značaj i mogućnosti estetskog doživ­ljavanja i umjetničkog stvaranja za kulturu, individualni i društveni život. Prem­da je iz rečenog jasno koje su mogućnosti i značaj estetskog Odgoja, obrazovanja i kulture za (samo)odgoj i (samo)obrazovanje mlade generacije, osvrnut ću se kratko na to, držeći kao cilj odgoja i Obrazovanja pomoć »samoostvarenju lič­nosti i njegu njezine kulture«.

Značaj i mogućnosti estetskog odgoja, obrazovanja i kulture izlazi: l. iz aksiološke širine i sadržinske obuhvatnosti estetskogpodručja, u kojem se mogu prikazati sve izvanestetske vrijednosti iz prirodnog, povijesnog i kulturnog života; iz čega mogućnost da mlada generacija kroz umjetničko doživljavanje najbolje upozna čovjekovo posebno društveno, nacionalno i univerzalno življe­nje, svjetove i sudbine, i tako dobije najbolju pripremu za što puniji i osmišljeniji život; 2. iz karaktera estetskogdoživ!jaja, akta, uviila, gdje u iskonskom jedinstvu sUdjeluje intelekt u svim mogućnostima i čuvstvo u svim očitovanjima; pa zah­vačanje i usvajanje estetskih vrednota traži i razvija čitava čovjeka, po »emo­cionalnoj osjetljivosti, afektivnoj uzbudljivosti, intelektualnoj razvitosti (1976, 184--86); 3. iz karaktera estetskog stava, koji kao suživljajno poistovjećivanje daje »znanje i osviještenost, što zadire duboko u ljudsku ćud i pogada srč egzisten­cije« (1976, 140), a istodobno kao promatralačko-teorijski stav ne smjera na nasilnu (praktičnu) izmjenu svijeta, već na njegovo doživljavanje iproziranje takvog kakav jest, čime ujedno doseže njegovu ljepotu i (ne)istinu; 4. iz iz­nesenog višestrukog djelovanja umjetnosti i estetskog doživljavanja na život pojedinca, družbene skupine (generacije) i cijele društvene zajednice i kulture, što bi se moglo dopuniti; 5. iz estetskog principa: čitavosti, zaokruženosti, cje­lovitosti, potpunosti, dovršenosti i »upredmećene« duševnosti.

U kratkom odgovoru na pitanje: kako estetski odgoj, obrazovanje i kulturu uspješnije realizirati u pedagoškom procesu, polazim od postavke da odgova­rajuće prosvjetne instance i realizatori pedagoškog procesa vide u odgoju i obrazovanju smisao sličan Vuk-Pavloviću i srodnim mu filozofima-pedagozima.

MiJkovit, M., Značaj i mogubJosI estetslwg odgoja ". Prilozi 39-40 (1994), str. 449-461 459

Estetski odgoj, obrazovanje i kultura mogu se uspješnije realizirati: 1. većom zastupljenosti estetskog obrazovanja i kulture (umjetnosti) u pedagoškom pro­cesu, slično praksi waldorfske pedagogije;" 2. obrazovanjem nastavnika-peda­goga u tom smislu; 3. promjenom školskih programa, načina i ritma njihove realizacije več od osnovne škole, u čemu bi trebalo ispitati praksu waldorfske pedagogije; 4. stvaranjem u mjestima sa srednjom školom - centara kulture s bibliotekom, prostorom za izložbe, muzejem," filmo-videotekom, radionicom, dvoranom za kazalište, koncerte, kino i sportska natjecanja; 5. uz cilj odgoja i obrazovanja: harmonično razvijanje osobnosti; več u osnovnoj školi uvažiti interes, sklonosti i razvojne sposobnosti pojedinaca, koje nisu jednake, te započeti proces pozitivne selekcije; 6. u ciljeve i sadržaj odgoja i obrazovanja uključiti prožetost različitih kultura suvremenog svijeta, što bi dugoročno gledano pomoglo toleranciji i kreativnom miru medu narodima, IS premda sam Odgoj ne može do toga dovesti bez pOlitike, koja bi po B. Despotu »morala biti, tako reći - ispred sebe same - istinska pedagogija« (1992) ..

I nastava književnosti u srednjoj školi mogla bi s gledišta veče mogućnosti učinka estetskog obrazovanja i kulture biti pOboljšana: 1. da se književno djelo proČita, pogleda, doživi; jer bez tog razgovor o njemu gUbi s estetsko-spoznajnog učinka smisao. Otud je uz osposobljenog i motiviranog nastavnika-pedagoga, bitna uloga opremljene biblioteke, kazališta, filma; 2. da se tumačenje-inter-

13 Usp. Vesna Krauth, 1992.

14 U raspravi »Umjetnost i muzejska estetika« (1963, 1976) Vuk-Pavlović ukazuje na pojavu, značaj i ulogu muzeja u novom vijeku, te utjecaj »muzejske estetike« na umjetničkO stvaranje i estetsko prosuđivanje, Ito se podudara s pojavom estetike i potrebom za preglednim zbirkama umjetničkih djela. Smatra da se smjeItanjem u muzej umjetnina istrte iz sredine, svijeta iz kojega i za koji je nikla i gq.bi svoje pravo mjesto. Duh muzejstva i »muzejska estetika« obezvremenjuje umjetninu, istrže iz vremensko-povijesno-socijalnog konteksta svijeta u kojemje na doživljaju »upredmećene« dulevnosti nikla; čime se osamostaljuje njen rormalno-artistički moment i preuzima sadr.linsku ulogu. Umjetnina se otuđuje od prave društvene uloge - prenošenja izvorna doživljaja u svijetu kojem pripada, te služi intelektualnim svrhama, obrazovanju.

Na ovo se osvrću M. Brida i ZI. Posavac. PIVa smatra (1974, 82): »Premda ima bez sumnje istinitosti u Vuk-Pavlovićevoj tezi o pripadnosti umjetnine jednome konkretnom svijetu, mislim da se ta pripadnost ipak više odnosi na perirerni sloj umjetnine, a njezino bistvo da tendira prema univel7.3lno-ljuđskoj smisaonosti premoštavajući ograde 'svjetova'. Th pak otvorenost bitno-ljudskom razumijevanju mislim da umjetnina može zadržati i u muzeju, jer je ona u stvari 'mikrokosmos'«.

ZI. Posavac (1987, 1991) ukazuje na značaj ove Vuk-Pavlovićeve rasprave o ulozi muzeja i muzejske estetike II novom vijeku, odmah iza H.-a. Gadamera II »lstina i metoda« (1960, 1978). On kritički dopunjuje Vuk-Pavlovića ovećoj mogućoj ulozi muzeja za ljude određenog vremena, sredine, kulture vezanoza tezu onog ovremenskoj, epohalno; i socijalnoj uvjetovanosti umjetnosti od »svijeta« II kom je nastala. Uloga muzeja po Posavcu povećala bi se osmišljenijim kombiniranjem »rundusa« i »postavatc muzeja, što bi, mislim, poboljšalo i ulogu umjetnosti i estetskog obrazovanja II pedagOŠkom procesu.

IS Usp. BI. Despot, 1992, gdje traži uvažavanje posebnosti kultura, naroda, rasa, vjera, spolova u obrazovnom procesu; odnosno, uvažava multikulturainu situaciju suvremenog svijeta.

460 Miškovit, M., Značaj i mogutnost estetskog odgoja ... Prilozi 39-40 (1994), .str. 449-461

pretacija vrši na način lektire, s pripremom uz upute i vodstvo nastavnika; 3. na izboru najvećih domaćih i svjetskih (vffie) suvremenih djela; 4. po satnici wal­dorfske pedagoške prakse, što bi bolje odgovaralo obradi razdoblja, stilova, žanrova i vrsta.

Literatura:

P. Vuk-Pavlović: Duševnost i umjetnost, Zagreb, 1976. Ličnost i odgoj, Zagreb, 1932. Teorija i odgojna zhilja, Zagreb, 1934. Spoznaja i spomajna teorija, Zagreb, 1926. Obrazovanosta denes, Skopje, 1959. Kulturna svijest, znanje i obrazovanost, Skopje, 1960. Vrednota u svijetu, Skopje, 1961. Filosofije i svjetovi, u »0 smislu filosofije«, Zagreb, 1969.

M. Brida: Pavao Vuk-Pavlović - Čovjek i djelo, Zagreb, 1974. Traženja, Zagreb, 1989.

BI. Despot: Agresivnost europske filozofije slobode u Hegelovoj filozofiji prava, Metodički ogledi, br. 5, Zagreb, 1992.

B. Despot: Filozofija-antropologija-pedagogija, Metodički ogledi, br. 5, Zagreb, 1992.

N. Hartmann: Estetika, Beograd, 1969.

R. Ingarden: Dolivljaj, umetnička delo i vrednost, Beograd, 1975.

V. Krauth: Walfdoifska pedagogija - briga za odrastanje ili odgoj ka slobodi, Metodički ogledi, br. 5, Zagreb, 1992.

Z Posavac: Novija hrvatska estetika, Zagreb. Prvo izišlo u ))Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine«, 1987/1-2 (25-26), Zagreb, 1991, pod naslovom: .Muzeji, umjet­nost i povijest«.

J. P. Sartre: O književnosti, Beograd, 1962.

ZNAĆAJ I MOGUĆNOST ESTETSKOG ODGOJA I OBRAZOVANJA U PEDAGOŠKOM PROCESU

Sažetak

Ako za smisao odgoja uzmemo pomoć mladima da izrastu u kulturne ličnosti, štoviše autonomne i uravnotežene osobe, sposobne da u društvu realiziraju bitno ljudske sposob. nosti, onda estetski odgoj, obrazovanje i kultura trebaju dobiti veću i značajniju ulogu u pedagoškom procesu nego dosad. Rad nastoji iznijeti iz vidokruga estetike P. Vuk-Pavlovića - značaj i mogućnosti estetskog doživljavanja i umjetnosti za kulturu, individualni i druš· tveni život; zatim ukazati na značaj i mogućnosti estetskog odgoja, obrazovanja i kulture,

Mi1lwvit, M., Značaj i mogutllos/ estetskog odgoja ... Prilozi 39-40 (1994), str. 449-461 461

i kako da se oni više realiziraju u pedagoškom procesu. Znaćenje i mogućnosti estetskog odgoja i obrazovanja proizlazi: 1. iz aksiološke širine i sadržinske obuhvatnosti estetskog područja, u kojem se mogu prikazati sve izvanestetske vrijednosti iz prirodnog, povijesnog i kulturnog života, što omogućuje da se kroz umjetnićko doživljavanje upozna rovjekovo posebno društveno, nacionalno i univerzalno življenje, svjetovi i sudbine, i tako dobije dobra priprema za što puniji i osmišljeniji život; 2. iz karaktera estetskog doživljaja, akta, uvida, gdje sudjeluje intelekt u svim mogućnostima i čuvstvo u svim očitovanjima, pa estetsko-umjetničko doživljavanje traži i razvija čitava čovjeka; 3. iz osobitosti estetskog stava, koji suživljajnim poistovjećivanjem daje »znanje i osviještenost, što zadire duboko II ljudsku ćud i pogada srž egzistencije« (Vuk-Pavlović) i istodobno kao nepraktičko-teorijski stav ne smjera na (nasilnu) izmjenu svijeta, već doživljavanjem i proziranjem doseže njegovu »Ijepotu« i (ne)istinuj 4. iz višestrukog djelovanja umjetnosti na usmjeravanje (duševnog) života pojedinaca, druževne skupine (generacije) i cijelog društva i kulture; 5. iz estetskih principa: čitavosti, potpunosti, cjelovitosti, zaokruženosti, dovršenosti i »upred. merene« duševnosti.

THE IMPORTANCE AND POSSIBILITIES OF ESTHETICAL EDUCATION WITHIN THE PEDAGOGICAL PROCESS

Summary

If the purpose of education is to help the young to grow to be cultured individuals, indeed, autonomous and balanced personalities, able to show essentially human abilities in society, then the role of esthetical education and culture should become more important in the pedagagical process than it has been so far. From the context of Pavao Vuk-Pavlović's esthetics, the paper presents the importance and possibilities of esthetical experience and art for culture as well as for the individual and social life; the paper also points at the importance and possibilities of esthetical education and culture and at the ways of their realization in the pedagagical process. The significance and possibiIities of esthetical education result from: 1. The axiological wideness and comprehensive content of the esthetical domain in which all the non-esthetical values ofthe natural, historical and cultural tife can be presented, thus making possible the knowledge about man's specific social, national and universal Hfe, worlds and destinies, acquired through artistic experience, in order that a sound foundation for a full and meaningful life may be provided; 2. The character of esthetical experience, ac~ insight where intellect is a part of all possibilities and emotion of all manifestations, so that esthetical-artistic experience requires and develops a complete person; 3. The characteristic quality of esthetical view point that, through co-animated identification, gives ))knowledge and raised consciousness, which profoundly influences human nature and reveals the essence of existence« (Vuk-Pavlović) yet at the same time as a non-practical, theoretical standpoint, it does not aim at a (violent) Change of the world; it reaches its »beauty« and truth (falsehood) by experience and perception; 4. The manifold effects of art on directing the (mental) life of the individual, the group (the generation) and entire society and culture; 5. The esthetical principles: wholeness, com­pleteness, integrality, perfection, accomplishment and concretized mentality.