KOLEGIJ: OPĆA PEDAGOGIJA

SEMINARSKI RAD

PSIHOPATOLOGIJA ODGOJA

SADRŽAJ

UVOD……………………………………………………………………………………2

ŠTO JE TO PSIHOPATOLOGIJA?………………………………………………….3

I. ADOLESCENTSKE KRIZE……………………………………………..…………5

1. Krize autoriteta…………………………………………………………52. Krize identiteta…………………………………………………………63. Seksualne krize…………………………………………………………7

II. MLADENAČKA NEPRILAGOĐENOST………………………………………..9

III. HISTERIJE………………………………………………………………………10

IV. DEPRESIVNE REAKCIJE KOD ŠKOLSKE DJECE………………………….11

V. PRISILE (opsesivnost)………………………………………………………………12

VI. FOBIJE (histerije straha)………………………………………………………….13

VII. PSIHOSOMATIKA ŠKOLSKOG DJETETA…………………………………..13

VIII. ŠKOLSKI NEUSPJEH…………………………………………………………..14

IX. PSIHODINAMIKA NADARENE DJECE……………………………………….15

X. ZAKLJUČAK……………………………………………………………………….17

XI. POPIS LITERATURE……………………………………………………………..18

1

UVOD

Od trenutka kada dođe na svijet, čovjek biva izložen novoj okolini kojoj se

prilagođuje. Prve mjesece i godine čovjek je okružen svojom obitelji (barem većina ljudi)

u kojoj prima prima prve podražaje i prve životne lekcije. Iz obiteljskog okruženja –

obiteljskog mikrosvijeta – dijete polako otkriva i šire okruženje – makrosvijet društvene

zajednice.

Čovjek kao društveno biće koje zavisi o drugim ljudima, prima razne utiske iz svijeta koji

ga okružuje. Ti utisci mogu na dijete djelovati vrlo pozitivno, ako su oni u funkciji

napretka čovjeka kao individue, no ponekad ti utisci mogu imati suprotan efekt i na dijete

djelovati razarajuće. Dijete izrasta u osobu koja nije pripremljena ili više nije sposobna

djelovati kao osoba sa stabilnom strukturom ličnosti i normalno funkcionirati u svojoj

okolini. Može se reći da se u negativnoj okolini razvija osoba koja je isto tako negativna.

Ponekad se takve promjene ponašanja, u negativnom kontekstu, mogu razviti u vrlo

ozbiljne poremećaje koji mogu zavladati osobom u potpunosti i učiniti ga nesposobnim

za normalan društveno – socijalni život, kako i priliči normalnom čovjeku. Takva osoba

neće moći pozitivno pridonijeti društvenoj zajednici i postat će teret, kako svoj tako i

njegove okoline.

Najbolja prevencija u nastajanju psihopatoloških promjena jest edukacija i pravovremeno

prepoznavanje ponašanja koje bi moglo postati mnogo opasnije i pogubnije za osobu, ako

se ne uoči na vrijeme. Kako se takve pogrješke ne bi događale i nama, kao budućim

nastavnicima i pedagozima, navest ćemo vam nekoliko najčešćih poremećaja ponašanja u

školskoj dobi i način kako se odnositi prema takvim učenicima kako bi se ponovno vratili

k svojem normalnom razvoju.

2

ŠTO JE TO PSIHOPATOLOGIJA?

“Psihopatološki fenomeni predstavljaju ponašanje koje se u jednom trenutku

moglo smatrati odgovarajućim za djetetov stupanj razvoja, ali se to više ne može.” Ovo je

bio jedan od Freudovih najoštroumnijih i najutjecajnijih zaključaka.1 Jednostavnim

riječima, psihopatološki fenomeni predstavljaju normalan razvoj koji je krenuo krivim

putem.

Za utvrđivanje psihopatologije, potrebno je utvrditi koji je to normalan razvoj djeteta

kako bi se napravila distinkcija od psihopatologije. Potrebno je izabrati one čimbenike

koji su od osobitog značenja za razumijevanje dječje psihopatologije i tragati za njihovim

normalnim razvojem.

Naslov jedne od Freudovih knjiga, Psihopatologija svakodnevnog života, jezgrovito

iznosi njegovu postavku da su normalnosti i psihopatologija međusobno izmiješani.2 Iz te

knjige nam se najinteresantnije činilo poglavlje zaboravljanja imena i dijelova rečenica, u

kojem se zaključuje da smo skloni zaboravljanju zbog asocijacija koja nam se javljaju

prilikom pamćenja. Tako se mogu razlikovati dva osnovna slučaja zaboravljanja imena:

kada to ime samo podsjeća na nešto neugodno, ili ili kada je ono dovedeno u vezu sa

nečim drugim što bi moglo imati takvo djelovanje; prema tome, imena mogu biti ometana

u reprodukciji zbog sebe samih, ili zbog zbog svojih bližih ili daljih asocijativnih odnosa.

Zbog toga se među našim omaškama najčešće susreće privremeno zaboravljanje imena.3

Sa strukturalnog stajališta, psihopatologija je pitanje jače neravnoteže između ida, ega i

superega. Ako je id iznimno snažan, bilo zbog urođene snage ili slabosti ega i superega,

posljedica je impulzivno agresivno ili seksualno ponašanje. Ako je superego iznimno

jak, posljedica je pretjerano inhibiranje ponašanja, pri čemu je dijete mučeno osjećajima

krivnje već i za najmanje prekršaje, bilo stvarne, bilo umišljene.4

Psihodinamska teorija razvila je hipoteze koje su vrlo dobro prihvaćene u znanstvenoj

zajednici.Ona kaže da psihopatološki fenomeni u odrasloj dobi imaju svoje korijene u

ranom djetinstvu; da se anksioznost može shvatiti kao anticipacija boli i da obrambeni

1 Charles Wenar, Razvojna psihopatologija i psihijatrija, Naklada Slap, Zagreb, 2003, str. 2.2 Isto, str. 33 Sigmund Freud, Psihopatologija svakodnevnog života, str. 994 Charles Wenar, Razvojna psihopatologija i psihijatrija, Naklada Slap, Zagreb, 2003, str. 19.

3

mehanizmi služe da je ublaže; da je rana savjest ustvari internalizacija roditeljskih

vrijednosti putem identifikacije; da je savjest dojenčeta neograničena i kažnjavajuća; da

je frustracija jedan od uvjeta koji dovodi do agresije; da na ponašanje utječu ideje i

poticaji koji su nesvjesni; da u prvih osam godina života postoji kognitivni napredak od

iracionalnog do racionalnog mišljenja; da je odgovarajuća majčina skrb tijekom

dojenačke dobi bitna za kasniji zdravi razvoj osobe; te ranije nevjerojatna činjenica da je

seksualnost prisutna tijekom cijele dječje dobi.5

5 Charles Wenar, Razvojna psihopatologija I psihijatrija, Naklada Slap, Zagreb, 2003, str. 20.

4

I. ADOLESCENTSKE KRIZE

Adolescencija je doba sazrijevnja koje dovodi individuu do novih bioloških formi, do

novih psihosocijalnih i psihoseksualnih orijentacija. Osobito je u fokusu problem odnosa

prema roditeljima i autoritetima.

Postoji tzv. normalna kriza u adolescenciji, koja nastaje pri prevladavanju tipičnog

ambivalentnog konflikta. Od ove normalne krizne adolescencije treba razlikovati psihoze

i neuroze te adolescentske krize.

Normalni psihički razvoj u adolescenciji sastoji se od nemira, nezadovoljstva,

razdražljivosti i nepromišljenosti. Raspoloženje je agresivno. Adolescent je jednim

pojmom “teško podnošljiv“. Ta borba sa suprotnim stavovima vodi samopotvrđivanju i

stvaranju JA identiteta.6 Prema Homburgeru adolescentne krize bile bi samo intenzivniji i

trajni adolescentni simptomi, čije su značajke socijalna dezintegracija i neuspjeh, što

traži potrebu liječenja.

Adolescentne krize se očituju u tri područja:

1) krize autoriteta, koje se sastoje od teškoća razriješavanja dosadašnjeg autoriteta u

odnosu na roditelje i ponovno uspostavljanje odnosa s njima ali na realnoj osnovi;

2) krize identiteta koje obuhvaćaju teškoće kod samopotvrđivanja uloge u društvu;

3) seksualne krize i seksualne neuroze koje označavaju probleme kod integracije

genitalnog seksualiteta;

1. KRIZE AUTORITETA

To je snažna opozicija prema svakoj vrsti autoriteta koje, kada postane snažno i

dugotrajno, prelazi u adolesentnu krizu. Ispoljava se kroz agresivnu mržnju ili kroz

pasivni otpor prema ocu ili obitelji, prema učitelju, školi…

Javlja se u dva oblika: protest prema ocu i bijeg od kuće.

a) PROTEST PREMA OCU ili autoritetnim osobama dulji od godine dana, s teškom

sociološkim posljedicama. Aktivni protest se ispoljava kao navala efekta mržnje

ili odbacivanja svih osoba autoriteta ili kao naglo disforično depresivno

raspoloženje. Pasivni protest je rezigniranost prema svim pitanjima i problemima

u obitelji, školi i zvanju.7

6 Zdenka Gruden, Psihoterapijska pedagogija, Školske novine, Zagreb, 1989, str. 53.7 Zdenka Gruden, Psihoterapijska pedagogija, Školska knjiga, Zagreb, 1989, str. 54.

5

b) BIJEG OD KUĆE može biti planirani ili iznenadni, osobito kod ženske djece, a

često je kombiniran sa seksualnom zapuštenošću. Prema Lempu, bijeg od kuće je

izraz krize autoriteta u svom pasivnom ispoljavanju. Bijeg je izraz odlaska od

kućne konfrontacije s ocem i kućnim redom.8

2. KRIZA IDENTITETA

Kroz adolescenciju se često javlja napetost između stvarnosti i ideala, što može dovesti

do teških kriza. Razlikujemo: reaktivna neraspoloženja i psihogene napade, psihogene

napade i doživljaj otuđenja.

a) REAKTIVNA NERASPOLOŽENJA I POKUŠAJI SAMOUBOJSTVA

Česte su promjene raspoloženja od disforičnog do depresivnog. Adolescenti se žale na

smetnje u mislima, slabost koncentracije, unutarnji nemir, odvajaju se od okoline,

nezadovoljstvo sobom i okolinom. Zbog toga dolazi do pokušaja samoubojstva. Javljaju

se tzv. nadomjesna zadovoljstva: ekscesivna čitanja, gledanje televizije, beskonačne

diskusije ili protesti. Pokušajem samoubojstva oni zapravo žele kazniti okolinu i, barem

na taj način, dobiti od nje ljubav.

b) PSIHOGENI NAPADI su najčešći kod mladih djevojaka kao: nesvjestica, gubitak

tonusa i trzaji muskulature. Napad je sličan kolapsu. Ovakvi napadi su izraz

nesrazmjera u jedinstvu majka – otac – dijete. To je izraz nesposobnosti

uključivanja u društvo.

c) DOŽIVLJAJ OTUĐENJA se događa kada se okolina čini promijenjena i

neprijatna, kao da je u drugom svijetlu. Prema Schneideru, to se doživljava s

napetošću i brigom. Derealizacija i depersonalizacija daju osjećaj izoliranosti od

vanjskog svijeta i nestvarnost vlastite egzistencije.9

3. SMETNJE PSIHOSEKSUALNOG RAZVOJA I POČETNE SEKSUALNE

NEUROZE

8 Isto, str. 569 Isto, str. 56. – 58.

6

Seksualne smetnje imaju svoj izvor u ranom djetinjstvu. U ovu grupu poremećaja

pripadaju: adolescentska askeza, ekscesivna onanija, homoseksualnost, seksualno

zapuštanje djevojčica, ekshibicionizam, fetišizam, transvestitizam.

a) ADOLESCENTSKA ASKEZA nastaje zbog potiskivanja svih seksualnih i

agresivnih nagona. Preoštri asketski stav u adolescenciji s otklanjanjem

zadovoljenja nagona i potreba može biti uzročnikom i drugih adolecsnetskih

kriza. Zbog straha od seksualiteta potiskuju se u drugi izrazi zadovoljstva (hrana,

piće, nježnost i veselje bilo koje vrste). U ovoj grupi često susrećemo odlične

učenike, što imponira roditeljima, dok im drugi simptomi ne smetaju i ne dovode

dijete na terapiju.

b) EKSCESIVNA ONANIJA je normalna pojava u svih adolescenata, a postaje

predmetom terapije ako je povezana s drugim psihopatološkim simptomima,

najčešće osjećajem krivnje i straha. Onanija je često znak osamljenosti i manjka

ljubavi. Mnoge su seksualne perverzije vezane uz onaniju jer želje mogu biti

rijetko realizirane. Onanija čak može i pomoći u smanjivanju antinomije između

čistog “erotskog” i “prljavog” seksualnog i ljubavi.

c) HOMOSEKSUALNOST i homoseksualne epizode samo su zamjena za

heteroseksualne kontakte, npr. u domovima, a kod manjka heteroseksualnog

kontakta, u strahu ili osjećanju manje vrijednosti prema suprotnom spolu, te kod

zavođenja od strane homoseksualaca. Uzroci mogu biti genetski, somatski i

konstitucijski. Važno je značenje ljubavi u djetinjstvu; tek u pretpubertetu i

pubertetu spol ima značenje i u slučajevima loših odnosa dijete – roditelj; kod

dječaka može doći do teškoća identifikacije s ocem ili smanjenja prisne veze s

majkom. Homoseksualne episode, za razliku od homoseksualizma, prolaze

spontano.

d) SEKSUALNO ZAPUŠTANJE DJEVOJČICA se odražava kroz prerano i često

mijenjanje odraslog partnera. Javlja se kod osoba sa slabim JA koje tako reagiraju

na stroga i puritanska potiskivanja nagona (seksualitet kao grijeh). Praćen je

osjećajem krivnje i depresivnom reakcijom. Seksualno zapuštanje je simptom

7

poremećenih odnosa u obitelji (pojava incesta u obliku tzv. otac – kćer

simptoma).10

e) EKSHIBICIONIZAM je jaka želja za pokazivanjem golog tijela osobama

suprotnog spola. Ono je znak otežanih kontakata i slabe potencije. Kada je

muškarac tim činom postigao kod ženske osobe strah i gađenje, dolazi do

orgastičkog opuštanja. Katkad ovakvo ponašanje može biti predradnja za grupnu

mastrubaciju ili homoseksualne reakcije.

f) FETIŠIZAM je precijenjeno značenje pojedinih stvari. Kao fetiš može služiti

odjeća, cipele, maramice, dijelovi tijela, mirisi, fotografija. Fetiši često služe za

onaniju. Tragove fetišizma nalazimo u djetinjstvu, kada lutke ili životinje služe

djetetu kao zamjena za majku koja ne zna pokazati toplinu.

g) TRANSVESTITIZAM je znak neprihvaćanja vlastitog tijela i pokušaj vanjskog

ili unutarnjeg izjednačavanja sa suprotnim spolom: u odijevanju, držanju,

socijalnom statusu i želji za anatomskom promjenom spola. Nalazimo ga već u

djetinjstvu, igrama, oblačenju, kosi i dr.11

II. MLADENAČKA NEPRILAGOĐENOST10 Zdenka Gruden, Psihoterapijska pedagogija, Školsk knjiga, Zagreb, 1989, str. 59.-60.11 Isto, str. 61

8

To je poremećaj ponašanja ili smetnje ponašanja (u anglosaksonskim zemljama se za ovu

grupu poremećaja upotrebljavala dijagnoza: psihopatsko dijete). Simptome najčešće

možemo registrirati u doba srednje i kasne adolescencije, a očituju se, prema Lagachu, u

neprestanim konfliktima s realitetom ili zatjevima okoline, što je u ovisnosti s njegovim

uzrastom ili socijalnim zahtjevima. Mladenačku neprilagođenost nalazimo i kod mladih

osoba normalnih sposobnosti, ali koja trpi od neadekvatne okoline zbog svojih tjelesnih,

intelektualnih i duševnih potreba.12

Uspješni učenik treba biti integriran, autoniman i adaptiran – u protivnom dolazi do

pojave neprilagođenosti; danas to postaje sve veći problem u svijetu. Dakle, problemi su

u procesu integracije u društvo. Neadaptiranost obuhvaća široku lepezu smetnji, od

problema u obitelji do kriminalnog ponašanja. Jedan od aspekata opće neadaptiranosti

jest česta pojava školske neprilagođenosti, koja se javlja u školi i njenoj sredini. Uzroci

toj neprilagođenosti mogu postojati u školi (kod nastavnika ili učenika), no nikada ne

treba izostaviti ni obiteljske probleme.

Promjenom stava često puta u velikom broju slučajeva pomažemo takvoj djeci no, u

slučaju potrebe, učenik, a i njegov roditelj, treba se uključiti u psihoterapijski proces.13

III. HISTERIJE

12 Zdenka Gruden, Psihoterapijska pedagogija, Školska knjiga, Zagreb, 1989, str. 6213 Isto, str. 63

9

Histerija je, po Sigmundu Freudu, grupa psihoneuroza, koje, prema definiciji Englisha,

karakterizira nedostatk kontrole radnji i emocija.

Dvije su osnovne psihoneuroze koje nazivamo histeričnim:

1) histerija konverzije (ili konverzivna psihoneuroza)

2) histerija straha (ili fobija)

Konverzija predstavlja mehanizam stvaranja simptoma kojim se vrši pretvaranje

psihičkog konflikta u tjelesne simptome: motorne (kao što su npr. paralize) ili senzitivne

(npr. bolovi i anestezije i parestezije).

Kod histerije, uz histerični napad, osnovna simptomatologija je vezana uz doživljaj

bolesnika kao da boluje od tjelesnih bolesti. Histerija imitira svaku poznatu tjelesnu

bolest (iako su tjelesne funkcije zapravo nedirnute; klinički i laboratorijski nalazi ne

pokazuju ništa). Mnogi zbog toga histerične bolesnike smatraju simulantima. Simulacija

zapravo ne postoji – to je samo poseban oblik psihoneuroze. Stav okoline (pa i

medicinskog osoblja) je prema histeričnim bolesnicima znatno agresivniji nego prema

drugim neurozama i oni su često izloženi maltretiranju roditelja, školske sredine, kao i

osoba psihijatrijske ustanove u kojoj se liječe. Mitomanija je čest oblik hiserije – te laži

mogu biti prolazne, ali mogu postati i baza za kasnije karakterne promjene pri čemu se

kao odrasli ljudi prikazuju za druge osobe, te pribjegavaju i potpisivanju mjenica bez

pokrića. Mitomaniji je bliska i simulacija – ona obično služi izbjegavanju odlaska u

školu; poznate su manipulacije s toplomjerom – one su toliko česte pa se takvi slučajevi

nazivaju termopatomimijama.14

IV. DEPRESIVNE REAKCIJE KOD ŠKOLSKE DJECE

14 Zdenka Gruden, Psihoterapijska pedagogija, Školska Knjiga, Zagreb, 1989, str. 64.

10

Depresiju je kod školske djece vrlo teško dijagnosticirati, a kod adolescenata imaju

depresiju vrlo sličnu depresijama odraslih.

Vrste depresije:

Endogena depresija – među njenim uzrocima je značajna nasljedna komponenta; obično

se pojavljuje u obliku tzv. manično-depresivne psihoze.

Neurotska depresija je organizirano oboljenje kod kojega je sačuvana kritičnost prema

stvarnosti, a emocionalna reakcija depresivnim ponašanjem postala je dio obrana.

Depresine reakcije su privremene i prolazne faze tugovanja zbog gubitka voljene osobe –

za koji se smatra uzrokom svih depresivnih stanja.

Jedva se može govoriti o postojanju depresije u razdoblju prije puberteta, a prije 10.

godine praktički niti jedna dijagnoza depresije ne bi mogla biti pouzdana. Za vrijeme tog

razdoblja se depresivna simptomatologija najčešće izražava kroz zakočenost mimike i

gestikulacija. Smanjuju se kognitivne funkcije, što dovodi do odbijanja odlaska u školu;

učenik postaje nediscipliniran, a sklon je provocirati okolinu, osobito nastavnike.

Depresivni bolesnici intenzivno doživljavaju krivnju, te naginju samooptuživanju i

samopotcjenjivanju.

Depresivne reakcije prije puberteta neki autori smatraju tzv. predpsihozama.

Kod djece, a posebno kod adolescenata, susrećemo i tzv. depresivne ekvivalente:

delikvencija, toksikomanija, samoubojstva, te anoreksija i bulimija, na neki način bi se

moglo reći da je zapravo riječ o maskiranoj depresiji.

Na području ponašanja, depresivnog adolescenta prepoznajemo po tome što je sklon

uzimanju droge, samoubojstvu, psihopatskom ponašanju, agresivnosti, izljevima bijesa…

Liječenje adolescenata u depresiji jest njegovo vođenje na put prepoznavanja depresivne

pozicije. Treba se prepoznati da je riječ o depresiji. Tolerancija terapeuta, educiranog

roditelja i nastavnika pomažu adolescentu da lakše podnese svoju depresiju.15

V. PRISILE (opsesivnost)

15 Zdenka Gruden, Psihoterapijska pedagogija, Školska knjiga, Zagreb, 1989, str. 70.-73

11

Prisile su jedne od najčešće proučavanih pojava kod psihopatoloških pojava; definira se

kao izraz kompulzivnih simptoma, tj. kao tendencija da se stalno ponavlja određena vrsta

ponašanja, usprkos njenoj neadekvatnosti.

Opsesivnost je najjasnija kod opsesivne neuroze, a prisutna je i kod normalnih ljudi, a

može biti i glavna crta karaktera ili je simptom kod psihotičnih promjena.16

U školskim klupama mnogo je više učenika čiji simptomi nisu tako uočljivi, ali pripadaju

području opsesije. Ponekad su to veoma savjesni učenici, čijoj se opsesivnosti vesele i

nastavnici i roditelji (jer, opsesivnost je garancija uspjeha i dobrog ponašanja). Cilj je

upozoriti na mogućnost da se u takva učenika počinje razvijati opsesivnost koja može

postati crtom karaktera i pomoći mu da postane dobrim radnikom na poslu, koji zahtijeva

takvu strukturu. Međutim, ova točnost koja se obično smatra vrlinom, može za nekoliko

godina prijeći u bolest – opsesivnu neurozu.

Pored pohvala takvim učenicima, treba upućivati verbalne i neverbalne poruke da se

priključe grupama drugih vršnjaka koji se bave i drugim zanimanjima, a ne samo slijepo

izvršavanje obaveza. Za sve psihoneuroze misli se da nastaju u ranom djetinjstvu, a u

adolescenciji se samo reaktiviraju pod pritiskom hormonalnih impulsa. Prava opsesivnost

se javlja oko 11. godine (češće je susrećemo u višim razredima osnovne škole ili su to

bolesnici srednjoškolskog uzrasta). Roditelji opsesivne djece nerijetko su i sami žrtve

opsesije.

Često se puta u terapiji samo promjenom okoline može doći do poboljšanja – osoba

barem lakše riješava neke životne zadatke.17

VI. FOBIJE (histerije straha)

16 Zdenka Gruden, Psihoterapijska pedagogija, Školska knjiga, Zagreb, 1989, str. 74. 17 Isto, str. 75.

12

Osnovni simptom fobije jest fobičan strah. Ona nastaje kada se u nesvjesno potiskuje

strah i objekt straha. Potisnuti sadržaji ne miruju (bore se za povratak u svijest) pa se

strah vraća, ali često u promijenjenom obliku. Ponekad je novi objekt straha sličan

originalnom samo po nekim detaljima: strah od side, tzv. sidofobija, često je prisutna u

osoba koje imaju latentne homoseksualne želje, koje su zbog opasnosti osude javnosti (i

čak vlastite savjesti) – potisnute. Želja i strah od homoseksualizma u nesvjesnom se

odvaja od homoseksualnosti, ali nalazi novi objekt u sidi za koju znamo da je veoma

često prisutna u homoseksualaca.

Smanjenje ili otklanjanje straha se može postići uz pomoć tzv. kontrafobičnog efekta,

npr. agorafobija (strah od izlaska na ulicu): fobičar može sasvim mirno izlaziti iz kuće,

ukoliko je u pratnji emocionalno bliske osobe.18 U terapiju se trebaju uključiti i roditelji, a

nastavnikov tolerantan stav može biti velika pomoć u terapiji, a može čak i preventirati

školsku fobiju.19

VII. PSIHOSOMATIKA ŠKOLSKOG DJETETA

Psihosomatika predstavlja psihološke procese koji utječu i na fizičke procese u tijelu.

Kao takva, ona je često prisutna u dječjoj psihopatologiji.20

Psihosomatska se oboljenja kod djece najčešće ispoljavaju na kardiovaskularnom

sustavu.

Psihosomatika, u cilju objašnjavanja svojih postavki, koristi termin aleksitimija (prema

Sifneosu, to je nesposobnost dekodiranja i izražavanja emocija).21 Psihosomatika se

događa kad su mentalni procesi nesposobni da suze afektivni naboj i on se onda angažira

(tj. prazni) na tijelu.

Psihosomatski uzroci: suha usta, knedla u grlu, čir, zatvor stolice, povećana glukoza u

krvi, anoreksija, bulimija, lažna trudnoća, bolovi vezani uz menstrualni ciklus, insomnija,

18 Zdenka Gruden, Psihoterapijska pedagogija, Školska knjiga, Zagreb, 1989, str. 76.-80.19 Isto, str. 81.20 Isto, str. 84.21 Isto, str. 85.

13

mjesečarstvo, povraćanje, geofagija (potreba za jedenjem zemlje), trihofagija (učenik

gricka svoju kosu koju najprije iščupa), pika (izopačen apetit)…

Psihosomatske smetnje se klasificiraju kao : poremećaji sna, tijela, eliminacije, disanja,

motorike i rasta.

Nastajanje psihosomatskih smetnji – treba uzeti u obzir i prestimuliranost dječjeg

organizma, čime se stvara preopterećenje psihičkog sustava. Veliku ulogu ima i depresija

u tim somatskim smetnjama.

Terapije se sastoje od konzultacije do psihoanalize. Činjenica je da razredna sredina

može utjecati kao podrška u jačanju funkcioniranja psihičke energije.22

VIII. ŠKOLSKI NEUSPJEH

Školski neuspjeh je simptom, a ne dijagnoza. Očituje se u naglom padu ocjena kod

učenika koji su prije bili dobri ili odlični učenici. On se događa najčešće na prijelazu u 5.

razredu, 1. srednjem, 1. godini fakulteta. Školski neuspjeh je zapravo posljedica

emocionalnih smetnji.

Školski neuspjeh se može smatrati dijelom tzv. neuroze neuspjeha ili sindroma

neuspjeha. Riječ je o potrebi za samokažnjavanjem i izbjegavanjem vlastita uspjeha;

dijete potiskuje agresiju i pretvara je u mazohistički impuls – dolazi do neke vrste

uživanja u svom neuspjehu.

Promjenom stava roditelja prema takvom učeniku, tj. smanjenje rigidnih zahtjeva i

odbacivanjem optuživanja i ismijavanja njegovih problema utječe na učenika u

pozitivnom smislu, tako što se kod njega ponovno javlja potreba za samouvažavanjem i

odbacuje se potreba za samokažnjavanjem u obliku školskog neuspjeha.

Nastavnik, kao zamjenska figura roditelja, može puno pomoći, ukoliko ne odbacuje

neuspješnog učenika u korist onih koji vole njegov predmet i imaju u njemu uspjeha.

Učenik takvo odbacivanje doživljava kao potvrdu svoje krivnje, što intenzivira njegovu

agresiju, koja stvara krivnju i potrebu za samokažnjavanjem, te se krug time zatvara.

22 Zdenka Gruden, Psihoterapijska pedagogija, Školska knjiga, Zagreb, 1989, str. 86.-89.

14

Otvaranje toga kruga postiže se asocijacijom pravilnog stava prema neuspješnom učeniku

i suradnje s njegovim roditeljem.23

IX. PSIHODINAMIKA NADARENE DJECE

Nadareno dijete – osoba koja je nadarenija od prosjeka u svojoj dobnoj grupi; u 1. plan se

ističe intelektualna sposobnost (IQ veći od 140). Međutim, inteligencija nije jedini činilac

nadarenosti – riječ je o talentiranosti o u jednoj ili više domena.

Nadarenost može doći do izražaja na raznim dobnim razinama. Nadarena djeca u načelu

cijeli život zadržavaju svoju superiornost, ali to ne mora biti pravilo.

Nadarena djeca češće dolaze iz gradskih sredina iz obitelji boljeg standarda i više

kulturne razine – ranije nauče čitati, imaju bolje pamćenje, više znaju, imaju bolji

riječnik, radoznali su, brže razumijevaju, uče bez poticaja. Dobri su u matematici,

povijesti i pravopisu.

Pored tih prednosti, takva djeca imaju i niz problema koji mogu dosegnuti i razinu

psihičkog oboljenja što treba preventirati adekvtnim odgojno-obrazovnim mjerama.

Adekvtani plan i program pomaže u razvoju specifičnih sposobnosti nadarene djece, što

je od opće koristi zajednici i društvu.24 Čak i mali instrumentalni deficit može kod

nadarene djece dovesti do regresije, gubitka hrabrosti te školske indiferentnosti (npr. 20-

godišnji student je zbog ljevorukosti, unatoč svojoj nadarenosti, imao prosječni do slabiji

uspjeh u srednjoj školi i niz problema na planu socijalne adaptacije).

Nadareno dijete posjeduje drugačiji riječnik od ostale djece; uspoređujući sebe s

prosječnima ocjenjuju svoj napor za učenje, a u želji da sudjeluju u socijalnom životu s

drugom djecom i da izbjegnu etiketu briljantnosti – glume nezainteresiranost za školu i

odbijaju učenje – što dovodi do lijenosti. U želji da ostanu u rangu svojih prijatelja – oni

odbacuju svoje sposobnosti.

23 Zdenka Gruden, Psihoterapijska pedagogija, Školaska knjiga, Zagreb, 1989, str. 91.-9324 Isto, str. 94.

15

Ukoliko nisu uspješno organizirali svoje agresivne impulse – postaju autoagresivni.

Ukoliko im nije uspjelo da se približe svojim prijateljima – izolacija postaje sve veća.

Takva djeca postaju egocentrična, nepristupačna, lako uvrijedljiva, tvrdoglava i u svojoj

poziciji arogantna. Manifestiraju se teške smetnje karaktera te antisocijalno ponašanje.

Često je posljedica takve smetnje školski neuspjeh.

Omogućavanje kreativnog izražavanja u različitim vidovima je najbolja prevencija.

Nadarena djeca predstavljaju problem kako na odgojnom (školski neuspjeh),

zdravstvenom (neuroza, psihoza) i socijalnom (antisocijalno ponašanje) planu.25

25 Zdenka Gruden, Psihoterapijska pedagogija, Školska knjiga, Zagreb, 1989, str. 95.

16

X. POPIS LITERATURE

Gruden, Zdenka, Psihoterapijska pedagogija, Školska knjiga,. Zagreb, 1989

Wenar, Charles, Razvojna psihopatologija i psihijatrija (od dojenačke dobi do

adolescencije), Naklada Slap, Zagreb, 2003

Freud, Sigmund, Psihopatologija svakodnevnog života,

17