Ideologija Organizacije jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA)

SP, br. 1., 225.-247.

Zagreb, 2011. UDK: 329.18(497.1)1921/1929 323.13(497.1)192 Pregledni lanak Primljeno: 6. 2. 2010. Prihvaeno: 19. 9. 2010.

Ideologija Organizacije jugoslovenskih nacionalista (Orjuna)STEVO URAKOVI Fakultet politikih znanosti Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, Republika Hrvatska

Rad razmatra ideologiju integralnog jugoslavenstva Organizacije jugoslovenskih nacionalista (Orjuna) tijekom njezina djelovanja u razdoblju od 1921. do 1929. godine. Polazei od najnovijih kulturalnih teorija o faizmu, koje faistiku ideologiju definiraju kao antiliberalnu nacionalistiku revoluciju, rad pokazuje kako se Orjuna nije razvila u faistiki pokret u punom znaenju te rijei jer se, usprkos razvijenom konceptu palingenetike nacionalne revolucije, nije formirala kao autonomna politika organizacija s tendencijom nasilnog zauzimanja vlasti. Pritom je u fokusu analize Orjunin sredinji ideoloki koncept unitarnog jugoslavenstva, gdje je pokazano kako je fokus Orjunine ideologije, za razliku od veine faistikih pokreta u Europi, bio na stvaranju nove unitarne (jugoslavenske) nacije. Pritom se favorizacija srpskoga nacionalnog mentaliteta ne ispostavlja izrazom iskljuivog Orjunina antihrvatstva, nego proizlazi iz vrednovanja hrvatskoga nacionalnog identiteta kao nepodobnog za formiranje integralne jugoslavenske nacije nasuprot srpskom nacionalnom mentalitetu. Kljune rijei: kulturalni pristup faizmu, ideologija Orjune, ideja palingenetike nacionalne revolucije, ideja unitarnog jugoslavenstva, srpstvo, hrvatstvo, Kraljevina SHS.

UvodTijekom 1990-ih u hrvatskoj su javnosti oznaku orjunai obilno koristili krajnje desni intelektualni krugovi za stigmatizaciju lijeve i liberalne intelektualne opozicije HDZ-ovu poludemokratskom politikom poretku. Pritom se etiketa orjunai u diskursu navedenih desnih krugova uvijek upotrebljavala u relaciji sa sintagmom jugonostalgiari za oznaavanje neprijatelja hrvatske dravnosti, pri emu se ideja unitarnog jugoslavenstva izjednaavala s velikosrpskim politikim projektom.1 injenica da se sjeanje na Orjunu,lanak je nastao u okviru istraivakog projekta Politike nacionalnog identiteta i povijesni lomovi (voditelj projekta prof. dr. sc. Tihomir Cipek), koji se provodi uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske. 1 Vidi Hrvoje OI, Hrvatski politiki leksikon, Prvi dio, AO, Rijeka 1993., 613.-616.; Nikola PULI, Sinovi Orjune i novo etnitvo, Zagreb 1991.*

225

STEVO URAKOVI, Ideologija Organizacije jugoslavenskih nacionalista (Orjuna)

SP, br. 1., 225.-247. (2011)

faistiki pokret jugoslavenskoga integralnog nacionalizma koji je postojao

relativno kratko samo 8 godina, u razdoblju 1921.1929. toliko dugo zadralo u politikom diskursu u Hrvatskoj, bivajui marginalno prisutno i danas2, ukazuje na njezinu vanost za povijest razvoja hrvatskoga nacionalnog identiteta. Stoga je zauujue to je dosadanjem znanstvenom prouavanju Orjune posveena relativno skromna pozornost, to se pogotovo odnosi na razdoblje od 1990. do danas, budui da se nedostatak istraivanja u doba socijalistike Jugoslavije moe objasniti injenicom da je jugoslavenstvo uvijek trebalo biti pozitivno vrednovano, pa ak i kada je njegova integralna, faistika inaica bivala potpuno suprotna od slubene ideje socijalistikoga federativnog jugoslavenstva.3 Nadalje, i dosadanji malobrojni znanstveni radovi o Orjuni pate od odreenih nedostataka, uvjetovanih irim kontekstom anakronog komunistikog pristupa faizmu te pristupom fenomenu unitarnog jugoslavenstva, uvjetovanog kontekstom povijesnih dogaanja od 1990-ih godina. Stoga e ovaj rad iz kuta najnovijih teorija o faizmu prikazati glavne ideoloke znaajke Organizacije jugoslavenskih nacionalista: ideju unitarne jugoslavenske nacije i palingenetike nacionalistike revolucije. Prije toga bit e izloene glavne znaajke dotinog teorijskog pristupa, kao i glavne crte dosadanjih istraivanja o Orjuni.

1. Faizam kao palingenetika nacionalna revolucijaAnaliza faistikih pokreta, ukljuujui Orjunu, u jugoslavenskoj je historiografiji bila optereena ideolokom matricom komunistikog pristupa faizmu. Iako je komunistiki pogled na faizam evoluirao tijekom vremena, ostao je presudno odreen Kominterninom interpretacijom faizma iz 1933. godine kao otvorene teroristike diktature najreakcionarnijeg, najovinistikijeg i najimperijalistikijeg elementa financijskog kapitala.4 Dotino vienje faizma kao pukog nasilnog instrumenta krupne buroazije proizalo je iz interpretacije faizma kao posljednjeg stadija kapitalizma, kada neposredno nakon Prvoga svjetskog rata vladajua buroaska klasa, uslijed jaanja revolucionarnog radnikog pokreta, biva navodno prisiljena transformirati liberalno-demokratsku dravu u autoritarni, faistiki oblik poradi ouvanja svog vladajueg poloaja. Dodue, komunistika teorija o faizmu definirala je strukturalne elemente njegova uspona naglu industrijalizaciju i urbanizaciju Europe kraja XIX. stoljea, kolonijalnu ekspanziju europskih zemalja s uinkom nacionalizacije2 Vidi Joko ELAN, Spomenik izdaji: Nova Orjuna prilozi za ivotopis Miljenka Smoje, Split 2008. 3 U povijesnome pamenju socijalistikoga jugoslavenskog reima organizacija je ostala osobito upamena po razbijanju rudarskih trajkova u Husinju kod Tuzle 1923. godine te u Trbovlju 1924. godine. 4 Extract from 13th Enlarged Executive of the Communist International Plenum (December 1933) on Fascism, the War Danger, and the Task of Communist Parties, International Fascism: Theories, Causes and the New Consensus, ur. Roger Griffin, London Sydney Auckland 1998., 59.

226


SP, br. 1., 225.-247. (2011)

masa, jaanje socijalistikih radnikih pokreta te uinak Prvoga svjetskog rata i Oktobarske revolucije ali nije prepoznala njegovu autonomnu ideoloku dimenziju. Stoga je centralnim pojmovima faistike ideologije kao to su palingenetika nacionalna revolucija5, novi faistiki ovjek i organsko korporativno drutvo potpuno zanijekan ideoloki karakter te su proglaeni pukom demagogijom u slubi ouvanja kapitalistikoga drutva.6 Istina, paralelno s liberalizacijom komunistikih poredaka od 1960-ih evoluirala je i komunistika interpretacija faizma, koji se sada vie ne tumai kao neminovni stadij razvoja kapitalistikoga drutva, a dijelom mu se priznaje i autonomni karakter. Ipak, jo uvijek se razmatrao kao reakcionarni pokret sitne buroazije koji je pomogao ouvanju kapitalistikoga poretka.7 Od slinog negiranja revolucionarnih elemenata faistike ideologije i pokreta donedavno su patile i zapadne teorije, koje su sve do 1990-ih bile optereene pristupom teorija totalitarizma koje su faizam, u paketu s komunizmom, promatrale kao reakcionaran, totalitaran pokret u suprotnosti s liberalno-demokratskim zapadnim svijetom shvaenim kao carstvo slobode. Pritom su korijeni faizma detektirani u spomenutoj frustraciji srednjih klasa te otuenju masa u procesu uznapredovale industrijalizacije na prijelazu XIX. u XX. st., kao i opem usponu totalitaristikog antimodernizma u europskome meuratnom dobu.8 Spomenuti nedostaci prevladani su tek nakon 1990. razvojem kulturalnog pristupa faizmu, kojem su u fokusu istraivanja intencije samih faistikih pokreta, tj. nain na koji su faisti razumijevali sami sebe. Iako se vodei teoretiari kulturalnog pristupa, poput Rogera Griffina, Stanleya Painea, Georgea Mossea, Zeeva Sternhella i Emilia Gentilea, donekle razlikuju u tretiranju fenomena faizma, svi se oni slau u odreenju genetikog pojma faizma kao modernog, revolucionarnog, masovnog politikog pokreta, ne ekskluzivno ogranienog na sitnu buroaziju, koji se u osnovi zasniva na mitu palingenetike nacionalne revolucije koja pretpostavljenoj dekadenciji nacije prouzrokovanoj materijalistikim liberalnim drutvom suprotstavlja viziju duhovnog nacionalnog preporoda u postliberalnoj organskoj nacionalnoj zajednici.9 Iako su se faizmi bitno razlikovali u svojim konkretnim historijskim pojavnostima, zajedniko im je ono to Roger Griffin, najznaajniji predstavnik novog pristu5 Palingeneza lingvistiki znai ponovno raanje, preporod, postajanje. Vladimir ANI, Ivo GOLDSTEIN, Rjenik stranih rijei, Zagreb 1999., 947. 6 International Fascism: Theories, Causes and the New Consensus, 40.-45. 7 Bernt HAGTVET, Reinhard KHNL Contemporary Approaches to Fascism: A Survey of Paradigms, Who were the Fascist. Social Roots of European Fascism, (ur. Stein Uglevik Larson, B. Hagtvet, Jan Petter Myklebust), Bergen Oslo Tromso 1980., 42.-44.; International Fascism: Theories, Causes and the New Consensus, 1.-14., 42.-67.; Stanley PAYNE, A History of Fascism, 1914-1945, Madison, Wisconsin 1996., 443.-446. Ovdje jo valja dodati da komunistika interpretacija socijalnu bazu faizma nalazi u pripadnicima sitne buroazije uslijed njihove istodobne ugroenosti krupnim kapitalom i revolucionarnim radnikim pokretom. 8 B. HAGTVET, R. KHNL, n. dj., 26.-51. 9 International Fascism: Theories, Causes and the New Consensus, 9.-15.

227


SP, br. 1., 225.-247. (2011)

pa faizmu, naziva faistikim minimumom: ve spomenuti mit ponovnog roenja (palingeneze) nacije, totalitarne jer stremi potpunoj podreenosti pojedinca zajednici, te vizija novog faistikog ovjeka, duhovno oienog od individualizma, racionalizma i materijalizma, odreena kultom mladosti osloboene tradicionalnih obiteljsko-religijskih spona. Na dotini faistiki antikonzervativni koncept nacionalne palingeneze nadovezuju se koncepti herojske nacionalne povijesti i vizije korporativnog drutva, koji su se prije uzimali kao kljuni dokazi reakcionarnosti faizma. Naime, kao to pokazuje Griffin, evokacija nacionalne tradicije nije se koristila u smislu povratka istoj, nego u smislu snaenja masa za stvaranje nove korporativne organske zajednice koja bi zadrala tehnoloki napredak kapitalistikoga drutva istodobno ukidajui njegove drutvene antagonizme, to joj daje i socijalnu dimenziju. Pritom su nasilje, rat, imperijalizam, antisemitizam, pa i kult voe prije naglaavani kao osnovne karakteristike faizma u biti njegove sporedne karakteristike, rabljene u konkretnim pojavama faistikih pokreta samo ako su bile potrebne za postizanje osnovnog cilja nacionalne palingeneze.10 Meutim, tu se za razliku od komunistike otkriva i nepotpun karakter faistike revolucije, koja je prije svega tendirala biti kulturalna i duhovna, usmjerena iskorjenjivanju liberalno-demokratskih vrijednosti racionalizma i utilitarizma, a ne toliko promjeni socijalnih odnosa kapitalistikoga drutva za koje su faisti mislili da ih je dovoljno podvrgnuti kontroli vlasti.11 Naposljetku, i kod same revolucionarnosti postoji gradacija faistikih pokreta, kod kojih se razlikuju faistiki pokreti u punom smislu te rijei, uspostavljeni kao autonomna politika snaga s masovnom politikom potporom, a koji su otvoreno teili zauzimanju vlasti, te protofaistiki pokreti koji iako zasnovani na pojmu palingenetike nacionalne revolucije nisu teili promjeni postojee socijalne strukture, nego su viziju nacionalne revolucije vezivali uz potporu tradicionalnih drutvenih elita, prije svega vojske i dvora, te je njihovo naglaavanje korporativne drave bilo usmjereno prije protiv komunizma nego uklanjanju kapitalistikoga klasnog drutva.12 Naravno, u prvu bi skupinu pripadali samo faistiki pokreti u Italiji i Njemakoj, dok bi u drugu spadali svi ostali, a mahom oni iz istone i srednje Europe. Na kraju je vano naglasiti da je kulturalni pristup faizmu za razliku od prijanjih teorija, poglavito komunistike, koje su faizam tumaile iskljuivo iz strukturne perspektive naglasak stavio na vanost intelektualnih izvora faizma, poglavito socijalnog darvinizma i misli o europskoj dekadenciji, koje su postale dominantne u europskim intelektualnim krugovima krajem XIX. stoljea. Percipirajui tadanju naglu industrijalizaciju i urbanizaciju uzrokom drutvene dekadencije, tj. atomizacije drutva i otuenja ovjeka uslijed ukidanja ljudske duhovnosti liberalnim univerzalizmom i materijalistikim racionalizmom, intelektualci su se na prijelazu stoljea okreR. GRIFFIN, The Nature of Fascism, London 1996., 1.-56. Zeev STERNHELL, Faizam, u: Michael FREEDEN, Politike ideologije: novi prikaz, Zagreb 2001., 162.-163.; George L. MOSSE, The Fascist Revolution; Toward a General Theory of Fascism, New York 1999. 12 S. PAYNE, n. dj., 14.-20.10 11

228


SP, br. 1., 225.-247. (2011)

nuli zagovaranju organske ideje nacije kao naina drutvene duhovne obnove, koja postaje osobito popularna kod srednjokolaca i studenata. Iako je dotina intelektualna pobuna mladih bila zasnovana na uzdizanju organske ideje nacije i novog herojskog ovjeka, njezina veza s kasnijim razvojem faizma krajnje je kompleksna jer su spomenuti u svom antiracionalizmu vidjeli prije svega sredstvo individualnog osloboenja, dok su faistiki pokreti doveli do krajnjeg podreivanja pojedinca zajednici.13 Dotina veza mladih intelektualaca na prijelazu stoljea i kasnijeg uspona faizma bila je osobito problematina u jugoslavenskoj historiografiji, budui da se junoslavenska inaica pobunjene mladei, poznata pod imenom Nacionalistika omladina, u doba socijalistike Jugoslavije prikazivala kao progresivni element nacionalne i socijalne emancipacije Junih Slavena.14 Naime, Nacionalistika omladina bila je predratna organizacija mladih studenata i srednjokolaca s junoslavenskih teritorija Austro-Ugarske, koja je zagovarala ideju integralne jugoslavenske nacije te revolucionarnog ujedinjenja Junih Slavena uslijed razoaranja parlamentarnim djelovanjem Hrvatsko-srpske koalicije. injenica da se Orjuna stalno pozivala na ideoloko naslijee Nacionalistike omladine15 te da su voe Orjune, poput Nike Bartulovia, Berislava Anelinovia i Jure Vrcana, bili istaknuti pripadnici Omladine, ali i da su istoj pripadali i kasnije najpoznatiji hrvatski intelektualci XX. stoljea poput Tina Ujevia i Ivana Metrovia te poslije voe komunistikoga pokreta u Hrvatskoj braa Cviji, August Cesarec i Kamilo Hrvatin, stvarala je, pored prevladavajue komunistike teorije o faizmu, dodatan problem u interpretaciji Orjune do 1990-ih godina. Tako ve spomenuti lanak srpskoga povjesniara Branislava Gligorijevia Organizacija jugoslovenskih nacionalista (Orjuna) iz 1963. godine16, inae pionirsko djelo o samom pokretu, potpuno izbjegava bilo kakvo ideoloko povezivanje Omladine i Orjune, definirajui potonju kao teroristiki instrument13 Tu je osobito paradigmatian sluaj Ernsta Jngera i Thomasa Manna, koji su od perjanica njemakoga organskog nacionalizma dolaskom Hitlera na vlast postali njegovi ozlojeeni protivnici. Isti je sluaj s nekim talijanskim nacionalistikim intelektualcima toga doba. Za Njemaku vidi ve spomenutu knjigu G. L. MOSSE, n. dj., 91.-115. Za talijanski sluaj vidi Emilio GENTILE, The Struggle for Modernity. Nationalism, Futurism and Fascism, Westport, Connecticut London 2003., 41.-77. 14 Orjuna, Enciklopedija Leksikografskog zavoda, sv. 4., Zagreb 1968., 677. 15 Niko BARTULOVI, Od revolucionarne omladine do Orjune, Split 1925., 82. 16 Branislav GLIGORIJEVI, Organizacija jugoslovenskih nacionalista (Orjuna), Istorija XX veka: zbornik radova, 5/1963., 315.-393. Na njega se nastavlja i idui Gligorijeviev lanak koji tematizira odnose Orjune i radnikog pokreta. ISTI, Profaistika organizacija Orjuna i revolucionarni radniki pokret Jugoslavije, Revolucionarno delavsko gibanje v Sloveniji v letih 1921-1924: referati z znanstvenega posvetovanja v Ljubljani 6. in 7. junija 1974, (ur. Tone Ferenc), Ljubljana 1975., 122.-134. U doba socijalistike Jugoslavije o Orjuni su i u Sloveniji napisani neki manji lanci lokalnog karaktera. Vidi npr. Branko UTAR, O razirjenosti Organizacije jugoslovanskih nacionalistov na Slovenskem do sredine leta 1924, Kronika: asopis za slovensko krajevno zgodovino, 36/1988., br. 3, 242.-246.; Jelka MELIK, Orjunai na sodiu, Kronika: asopis za slovensko krajevno zgodovino, 37/1989., br. 3, 247.-253.

229


SP, br. 1., 225.-247. (2011)

jugoslavenske buroazije za slamanje nacionalnih i socijalnih pokreta masa.17 Sam lanak daje vrlo iscrpan historiografski opis Orjune, od njezine strukture i rasporeenosti, preko konkretnih politiko-oruanih akcija do samog odnosa s drugim akterima tadanjeg politikog sustava, osobito Demokratskom strankom i njezinim voom Svetozarom Pribieviem, te raznim drugim prounitaristikim organizacijama kao to su Narodna obrana, Jadranska straa, Udruenje etnika Gligorijevi takoer daje prikaz raznih koncepata Orjunine ideologije, poput ideje nacionalistike revolucije, unitaristike organske zajednice i korporativnog drutva, ali se pritom ne uputa u interpretaciju navedenih, nego ih jednostavno etiketira pukom frazeologijom u svrhu manipulacije masa.18 Slian pristup ima i drugi rad na temu Orjune, lanak Dalmatinsko orjunatvo splitskoga povjesniara Tonija itina, koji je izlazio kao podlistak u Slobodnoj Dalmaciji u travnju-svibnju 1991. godine. itin takoer daje prilino detaljan prikaz strukture i aktivnosti pokreta, osobito u Dalmaciji, donosei i neke vrlo intrigantne injenice (npr. napete okolnosti namjeravanog orjunakog organiziranja mara na Beograd 1925. godine), te se pregledno osvre i na djelovanje Nacionalistike omladine, kao i na poslijeratna omladinska ideoloka lutanja sve do osnivanja Orjune 1921. godine. Iako itin otroumno zapaa neke vane aspekte Orjunine ideologije, poput nemogunosti apsolutnog izjednaenja tadanjeg integralnog jugoslavenstva i radikalskog velikosrpstva, lanak polazi od tada jo aktualnog pristupa faizmu kao reakcionarnom pokretu te negira dijakronijsku vezu izmeu Orjune i Nacionalistike omladine, koja se, tovie, interpretira kao izvor demokratskoga jugoslavenstva.19 Promjenom politikoga poretka te krvavim raspadom Jugoslavije u prvoj polovici 1990-ih promijenio se i politiki kontekst tumaenja ideje jugoslavenstva, osobito integralnog, koje se od tada esto jednostrano izjednaava s velikosrpstvom. Na dotinom je tragu i posljednje djelo napisano o Orjuni, knjiga splitskoga knjievnog teoretiara Ivana Bokovia Orjuna: Ideologija i knjievnost.20 Iako je veim dijelom posveeno knjievnim uracima istaknutih pripadnika Orjune (Nike Bartulovia, ure Vilovia, Mirka Korolije), djelo velikim uvodnim poglavljem s obiljem koritenih primarnih izvora tematizira ideologiju Orjune dajui prikaz njezine geneze iz ideologije Nacionalistike omladine, koja nije potpuno izjednaena s kasnijom ideologijom Orjune. No iB. GLIGORIJEVI, Organizacija jugoslovenskih nacionalista (Orjuna), 315. Inae Gligorijeviev lanak i danas slui kao referenca u meunarodnoj literaturi. Vidi npr. Ivo BANAC, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: porijeklo, povijest, politika, Zagreb 1995., 151.; Ivan AVAKUMOVIC, Yugoslavias Fascist Movements, Dimitrije DJORDJEVIC, Fascism in Yugoslavia 1918-1941., Native Fascism in Successor States, (ur. Peter F. Sugar), Santa Barbara, California 1971., 135.-143. 19 Toni ITIN, Dalmatinsko orjunatvo, Slobodna Dalmacija, Split, 18. travnja10. svibnja 1991. 20 Ivan J. BOKOVI, Orjuna: ideologija i knjievnost, Zagreb 2006.17 18

230


SP, br. 1., 225.-247. (2011)

Bokovi pristupa faizmu kao reakcionarnoj politikoj pojavi, dok kompleksnu Orjuninu ideologiju integralnog jugoslavenstva veinom promatra iz kuta velikosrpstva.21 Zakljuno se moe rei je potrebna kompleksnija analiza Orjunine faistike ideologije iz kuta novog kulturalnog pristupa faizmu te analiza Orjunina koncepta unitarnog jugoslavenstva.22

2. Ideologija OrjuneOrganizacija jugoslovenskih nacionalista, skraeno Orjuna, osnovana je u kontekstu neposrednog poslijeratnog kaosa u srednjoj i istonoj Europi potresanoj lokalnim komunistikim revolucijama te konsolidacijom novouspostavljenih drava u regiji. U sluaju novoosnovane Kraljevine SHS dotino se stanje reflektiralo nesreenim meunarodnim poloajem po pitanju granica sa susjednim dravama, osobito s Italijom, te prilino kaotinim stanjem u unutarnjem ustrojstvu drave. Ono je bilo izazvano otvorenim izraavanjem nezadovoljstva politikih stranaka nesrpskih nacija, prije svega hrvatskih politikih stranaka predvoenih HSS-om, unitaristiko-centralistikim dravnim ustrojstvom karakteriziranim dominacijom srbijanskih politikih elita. Kriza je kulminirala izborima za Konstituantu 1920. godine, koja je dobrim rezultatima nacionalnih stranaka i KPJ razotkrila ne samo slabu potporu ideji unitarnog jugoslavenstva, nego i nelegitimnost vladajueg kraljevskog reima.2321 Vidi i ISTI, Splitski orjunaki list Pobeda i Stjepan Radi, asopis za suvremenu povijest, 39/2007., br. 1, 117.-132. Dobar politiki prikaz odnosa Pribievieve Samostalne demokratske stranke (SDS) i Orjune daje Hrvoje Matkovi u radu posveenom SDS-u. Vidi Hrvoje MATKOVI, Svetozar Pribievi i Samostalna demokratska stranka do estojanuarske diktature, Zagreb 1972., 127.-139. Sumarni prikaz ideja Nacionalistike omladine i Orjune daje i Ljubomir ANTI u lanku Nacionalna ideologija jugoslavenstva kod Hrvata u dvadesetom stoljeu, Hrvatska politika u dvadesetom stoljeu, (ur. Ljubomir Anti), Zagreb 2006., 35.-69., koji pojavu integralnog jugoslavenstva gleda kroz prizmu pokuaja ouvanja hrvatskoga nacionalnog identiteta od njemake, talijanske te srpske ekspanzionistike politike u XX. stoljeu. 22 Ovdje vrijedi navesti i dva rada nastala na prostoru bive Jugoslavije nakon 1990. godine. Prvi je lanak Mladena orevia koji daje iscrpan prikaz politike povijesti organizacije, od njezina nastanka preko ekspanzije do veze s politikim strankama, te osobito utjecaja pojedinih stranaka (Pribievieva DS-a, poslije SDS-a) na uspon i pad organizacije. orevi tematizira i glavne ideoloke koncepte Orjune, poput radikalnog jugounitaristikog nacionalizma, ideju faistikog korporativizma, antikonzervativizma, ali ne svodi navedene koncepte pod sredinji pojam palingenetike nacionalne revolucije kao to detaljnije ne tematizira niti ideju jugoslavenskoga unitarizma. Mladen OREVI, Organizacija jugoslovenskih nacionalista (Orjuna): Istorijat ideologija uticaji, Nova srpska politika misao, 12/2005., br. 1-4, 187.-219. Drugi je diplomski rad Slovenca Roberta opa koji tematizira ideologiju Orjune u sklopu primarnog fokusa rada na djelovanju organizacije u Sloveniji. Slino kao oreviev, i opov rad registrira navedene ideoloke koncepte Orjune, ali takoer ne uvia palingenetiku revolucionarnost Orjunine ideologije. Robert OP, ORJUNA prototip politine organizacije, Ljubljana 2006. (neobjavljeni diplomski rad Fakulteta za drubene vede Univerze u Ljubljani). 23 I. BANAC, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Iako je KPJ 1920. godine jugounitarizam zagovarala jednako tvrdo kao i tada vladajua Demokratska stranka, svoj izborni uspjeh ponajvie duguje dojmljivim izbornim rezultatima u Crnoj Gori i Makedoniji te na Kosovu, gdje je, zbog

231


SP, br. 1., 225.-247. (2011)

U navedenom je kontekstu, a uz potporu Pribievieve frakcije unutar tada vladajue Demokratske stranke (DS)24, u oujku 1921. godine u Splitu osnovana Jugoslovenska napredna nacionalistika omladina (JNNO). Ve sljedee godine nova omladinska organizacija mijenja ime u Organizacija jugoslovenskih nacionalista Orjuna, prerastajui od pokreta koji je izvorno okupio pobornike jugoslavenskoga integralizma iz redova predratne Nacionalistike omladine u snanu politiku formaciju rairenu po cijeloj Jugoslaviji, osobito u ugroenim pograninim regijama Dalmaciji, Sloveniji i Vojvodini. Organizacija je kao glavne programske ciljeve istaknula integralni jugoslavenski nacionalizam ouvanje dravnog i narodnog jedinstva, nacionalizaciju naeg drutva te pobijanje pojava, koje u sebi kriju bilo plemenski, verski ili klasni separatizam.25 Orjunaka ideologija integralnog jugoslavenstva bila je vrlo bliska ideologiji jugoslavenskoga unitarizma Svetozara Pribievia, s kojom je dijelila ideju jedinstvene, unitarne jugoslavenske nacije uz negiranje postojanja plemenskih nacionalnih identiteta te apsolutiziranje pojma drave kojoj se podreuju politike i socijalne slobode pojedinca i drutva.26 Ipak, ideologija Orjune razlikovala se od Pribievieve idejom integralnog jugoslavenskog nacionalizma, iji su temeljni pojmovi bili ideja palingenetike uninedostatka nacionalnih stranaka, predstavljala jedinu antireimsku stranku koja je istaknula izborne liste. I. BANAC, n. dj., 270.-271. 24 Demokratska stranka stvorena je 1919. godine fuzijom srbijanskih samostalnih radikala predvoenih Ljubom Davidoviem te preanske Srpske samostalne stranke i drugih zagovornika jugounitarizma predvoenih Svetozarom Pribieviem. Iako je stranka ideoloki bila zasnovana na ideji jugoslavenske unitarne nacije i centralistikog dravnog ustrojstva pokuavajui biti protutea kako plemenskim nacionalnim strankama tako i centralistikim, ali velikosrpskim radikalima u njoj se otpoetka stvaraju dvije frakcije: Pribievieva, koja zauzima tvrdolinijako unitaristiko-centralistiko stajalite, te Davidovieva, koja tei politikom dogovoru s nacionalnim strankama, prije svega Radievim HSS-om. Navedene suprotnosti dovele su 1924. godine do istupanja Pribievia i njegovih pristaa iz DS-a i stvaranja Samostalne demokratske stranke (SDS). Vidi H. MATKOVI, n. dj., 30.-85. 25 N. BARTULOVI, Od revolucionarne omladine do Orjune, 83. Takoer vidi Program Jugoslovenske Napredno-Nacijonalne Omladine. Integralni nacijonalizam, Pobeda, br. 10, 15. XI. 1921., 1. Pojam integralni nacionalizam prvi je krajem XIX. stoljea skovao francuski desniarski mislilac Charles Maurras kao opreku liberalnom nacionalizmu. Dok se liberalni nacionalizam shvaa kao prosvjetiteljska ljubav prema domovini koja svojom pravnom dravom omoguava ostvarenje individualne te drutvene slobode, integralni nacionalizam postulira organsku ideju nacije koja se emanira u totalnoj dravi shvaenoj krajnjom svrhom ivota. Vidi Michael SUTTON, Nationalism, Positivism and Catholicism: The Politics of Charles Maurras and French Catholics 1890-1914, Cambridge 1982. 26 Jugounitaristika ideologija Svetozara Pribievia prola je kroz 3 faze tijekom njegova politikog djelovanja, pri emu je konstantan bio temeljni koncept jugounitarizma. On se zasnivao na ideji jedinstvene jugoslavenske nacije uz potpunu negaciju srpske i hrvatske nacionalne posebnosti (povijesne, kulturne itd.). Do raspada Austro-Ugarske Pribievi vee pojam jugounitarizma uz ozbiljenje modernoga graanskog drutva i drave, po uzoru na Francusku, da bi od stvaranja Kraljevine SHS sve do odlaska u oporbu i koalicije s HSS-om pojam jugounitarizma vezao uz glorifikaciju ideje drave koja stoji iznad liberalno-demokratskih graanskih sloboda. U posljednjoj fazi svoga politikog djelovanja unutar Seljako-demokratske koalicije (SDK) Pribievi se vraa na predratnu ideju, koja se postupno transformira prema konanom odbacivanju unitarizma i priznavanju postojanja posebne srpske i hrvatske nacije. Vidi H. MATKOVI, n. dj., 85.-90.; I. BANAC, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, 136.-152.

232


SP, br. 1., 225.-247. (2011)

taristike revolucije i korporativistike organske zajednice. Iako se Orjuna, ne samo ideoloki nego i organizacijski, ugledala na talijanski faistiki pokret27, nije imala vrstu strukturu budui da je njome upravljao Direktorij sastavljen od 7 lanova, ispod kojeg su bili oblasni i mjesni odbori.28 Uz Orjuninu ovisnost o DS-u i Svetozaru Pribieviu, navedena struktura razlog je zato se u Orjuni nikada nije uspostavio princip voe, vaan za uspjeno funkcioniranje faistikih organizacija. Ipak, uz materijalnu i politiku potporu DS-a u vrijeme dok je Svetozar Pribievi bio njezin najistaknutiji pojedinac, a stranka bila dio vladajue koalicije srpskih radikala i demokrata Orjuna je na vrhuncu svoga djelovanja 1922.1925. godine predstavljala najznaajniju organizaciju za nasilno suzbijanje protivnika jugoslavenskoga unitarizma: nacionalnih manjina te nacionalnih stranaka, osobito HSS-a, ali povremeno u Vojvodini i srpskih radikala29, iako u mnogo manjoj mjeri, te naposljetku i same KPJ, ija je boljevika ideologija bila neprihvatljiva desniarskom unitarizmu unato tadanjem komunistikom zagovaranju unitaristikog jugoslavenstva.30 Konano, prijelazom Svetozara Pribievia u oporbu 1925. godine Orjuna gubi svoju infrastrukturnu bazu te slijedi proces njezina rapidnog opadanja s paralelnim ideolokim gaenjem, da bi naposljetku bila rasputena, kao i ostale politike organizacije, proglaenjem diktature kralja Aleksandra 1929. godine.31 S obzirom na spomenute faze razvoja Orjune moe se pratiti i razvoj njezine ideologije: ideje unitarnog jugoslavenstva i s njom povezane ideje dekadencije i kulturne revolucije, koje su bile osobito naglaene u ranoj fazi djelovanja Orjune 1921.1922., te mit organizacije i korporativne drave, dominantan u razdoblju vrhunca moi 1922.1925.; naposljetku, gubitak ideoloke matrice u razdoblju odlaska Pribievia u oporbu i krize reima 1926.1929.

27 Orjunai su tu slinost pokuavali negirati, ali ona je bila oita, to je u jednom svom lanku naglasio i tadanji sekretar Ministarstva vanjskih poslova Italije Zadranin Oscar Randi. Vidi M. OREVI, n. dj., 210.-211. Navedena slinost dvaju pokreta osim ideoloke najoitija je bila u organizaciji Orjuninih akcionih eta i talijanskih faistikih squadri, ali i drugih orjunakih sekcija, poput radnike, enske, sekcije studenata itd., osnovanih po uzoru na identine talijanskih faista. Usporedi M. OREVI, n. dj., 214.-217. te E. GENTILE, The Sacralization of Politics in Fascist Italy, Cambridge, Massachusetts 1996. 28 Statut i program Organizacije jugoslavenskih nacionalista, Split 1922. 29 Moe se pretpostaviti da je Svetozar Pribievi koristio Orjunu i u svrhu pragmatike politike, tj. politike kombinatorike, osobito u pokuaju spreavanja sporazuma Davidovieve struje u stranci, ali i radikala, s HSS-om. O politikim nadmudrivanjima na liniji Pribievi Davidovi radikali vidi H. MATKOVI, n. dj., 45.-77. 30 U razdoblju 1919.1924. jugoslavenski komunisti zagovaraju unitaristiki koncept jugoslavenske nacije kao katalizator prema socijalnoj revoluciji, u skladu s tadanjom Kominterninom revolucionarnom linijom. Promjena linije Kominterne poetkom 1922. godine, koja je istaknula rjeenje nacionalnog pitanja kao preduvjet socijalistike revolucije, navodi KPJ na postupni zaokret od unitarizma prema priznavanju nacionalnih identiteta junoslavenskih nacija u razdoblju 1923.25. Za objanjenje stavova KPJ prema nacionalnom pitanju vidi Gordana VLAJI, Jugoslavenska revolucija i nacionalno pitanje (1919-1927), Zagreb 1987. 31 B. GLIGORIJEVI, Organizacija jugoslovenskih nacionalista (Orjuna).

233


SP, br. 1., 225.-247. (2011)

2.1. Ideja unitarnog jugoslavenstva i palingenetike revolucije Kako je orjunaka ideja unitarnog jugoslavenstva i nacionalistike revolucije svoj korijen vukla iz ideja Nacionalistike omladine, potrebno je ukratko se osvrnuti na njih. Nee se ulaziti u dublju tematizaciju dotinih ideja, budui da analiza vrlo heterogene ideologije Omladine te njezine slojevite veze s kasnijom ideologijom Orjune prelazi opseg ovoga rada, tako da e biti naznaene samo osnovne toke poveznice s konceptima orjunakog unitarnog jugoslavenstva i nacionalistike revolucije.32 Nacionalistika omladina izrasla je iz Hrvatsko-srpske napredne omladine, grupe hrvatskih i srpskih studenata iz junoslavenskih zemalja Austro-Ugarske, koja je slijedila politiku Narodnog jedinstva Hrvatsko-srpske koalicije (HSK) zagovarajui evolutivni nastanak jedinstvene jugoslavenske nacije kao sredstva oslobaanja Hrvata iz podreenog poloaja u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Razoarano proreimskom politikom HSK-a, radikalno krilo Omladine u ozraju srpskih pobjeda u balkanskim ratovima odvaja se i osniva 1912. godine Jugoslavensku nacionalistiku omladinu. Po uzoru na tadanje antiliberalne pokrete mladih intelektualaca u Europi, Nacionalistika omladina odbacuje parlamentarnu politiku borbu HSK-a te njegovu evolutivnu ideju jugoslavenstva, zagovarajui ideju unitarnog, integralnog jugoslavenstva kao nain hrvatske politike emancipacije. Dotina ideja temeljila se na kultu herojske jugoslavenske rase koja bi trebala biti ostvarena kroz duhovnu revoluciju masa koritenjem nasilnih revolucionarnih metoda.33 Ideju unitarnog jugoslavenstva i kult herojstva Omladina je preuzela iz ideje srpskoga antropologa Jovana Cvijia o rasnom dinarstvu, gdje je Cviji veinski srpskom stanovnitvu dinarskoga planinskog areala pripisao osobine junoslavenskog bermenscha: ljepotu, junatvo, demokratski duh i krajnju odanost slobodarskim nacionalnim idealima, simboliki izraenima kroz Kosovski mit i srpsku narodnu predaju. Nasuprot Dinarcima, Cviji panonskom ravniarskom stanovnitvu sredinje i istone Hrvatske pripisuje anacionalni i antidemokratski mentalitet, nastao uslijed stoljea ivljenja pod stranom feudalnom vlau.34 Uz Cvijia, vaan utjecaj na Omladinu imala je i reinterpretacija povijesti junoslavenskih naroda Milana Marjanovia, koji je cijelu povijest dotinih prikazao u svjetlu njihova stremljenja ujedinjenju, a jugo32 Svakako najbolji opis ideologije Nacionalistike omladine daje lanak Mirjane GROSS, Nacionalne ideje studentske omladine u Hrvatskoj uoi I. svjetskog rata, Historijski zbornik, 21-22/1968.-69., 75.-143. Uz iscrpan prikaz politikih aktivnosti raznih struja omladine Gross daje i sumarni pregled utjecaja tadanje antiliberalne intelektualne misle na njezinu ideologiju, poput futurizma, nacionalnog sindikalizma Georgesa Sorela, integralnog nacionalizma Mauricea Barresa te ruskih anarhista i slavenofila. 33 Isto; Vice ZANINOVI, Mlada Hrvatska uoi I. svjetskog rata, Historijski zbornik, 1112/1958.-1959., 65.-104. 34 Jovan CVIJI, Jedinstvo i psihiki tipovi junih Slovena, Beograd 1999. (reprint izdanja iz 1914.). Za dobar pregled osnovnih teza Cvijieva rada vidi Karl KASER, Planinski ljudi, ravniarski ljudi. Prostor i etnografska reprezentacija, Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, (ur. Tihomir Cipek, Josip Vrandei), Zagreb 2006., 229.-245.

234


SP, br. 1., 225.-247. (2011)

slavensku naciju kao de facto ve stvorenu, pri emu je i tadanju Karadievu velikosrpsku i Starevievu velikohrvatsku ideju prikazao kao dokaz njihove svijesti o jedinstvenosti stanovnitva, nastale u nepovoljnim povijesnim okolnostima.35 Pritom je Marjanovi, slijedei Cvijievu teoriju, modernu hrvatsku nacionalnu misao oznaio feudalno-konzervativnom, dok je srpsku oznaio modernom, vitalistikom i demokratskom, ime je hrvatska komponenta jugoslavenstva ispala inferiornija od srpske.36 Stoga je Omladina zagovarala antiracionalistiku kulturalnu revoluciju ienjem hrvatskoga nacionalnog mentaliteta od dekadencije nastale njemakim, maarskim i talijanskim utjecajima putem ucjepljenja srpskoga slobodarskog nacionalnog mentaliteta.37 To se izrazilo u kultu Vidovdanske etike, najslikovitije prikazane Metrovievim skulpturama kosovskog ciklusa, koje su simbolizirale mitsku srpsku narodnu energiju.38 Glorifikacija srpstva ila je toliko daleko da su pojedini pripadnici Omladine pod estetskim utjecajem futurizma, kao Vladimir erina, pozivali na fiziku eksterminaciju pola stanovnika Zagreba, navodno potpalih pod dekadenciju, te implementaciju due i mozga onog grada heroja, to se zove Beograd.39 No drugi istaknuti pojedinci u Omladini, poput Tina Ujevia i Milostisava Bartulice, pokuavali su balansirati hrvatski sa srpskim nacionalnim mentalitetom pri njihovu stapanju u unitarni jugoslavenski.40 Pritom je problem bio u tome to je Omladina herojsku hrvatsku tradiciju nalazila iskljuivo u Dalmaciji, dok se ostatak Hrvatske i nadalje percipirao kao degeneriran austrijsko-maarskim feudalnim utjecajima.41 injenica da je nedemokratska stvarnost novouspostavljene Kraljevine SHS dovela do rasapa Omladine usmjerivi neke od lanova, poput Ujevia, politikoj pasivizaciji i umjetnikom individualizmu, druge komunizmu (August Cesarec, braa Cviji), a tree faizmu (Orjuna: Niko Bartulovi, Ljubo Leonti, Berislav Anelinovi), govori u prilog heterogenosti omladinskih idejnih strujanja. Naposljetku, injenica i da su neki istaknuti pripadnici Omladine, poput Tina Ujevia, vidjeli antiracionalistiku kulturnu revoluciju po uzoru na svoje europske intelektualne suvremenike kao sredstvo individualne emancipacije42, a ne potpunog podreivanja pojedinca organskom toMilan MARJANOVI, Narod koji nastaje. Zato nastaje i kako se formira jedinstveni srpsko-hrvatski narod, Rijeka 1913. 36 I. BANAC, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, 80. 37 Program Kluba Narodno ujedinjenje u: Oskar TARTAGLIA, Veleizdajnik; Moje uspomene iz borbe protiv crno-utog orla; u dva dijela, Zagreb Split 1928., 63.-64. 38 I. BANAC, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, 80., 165.-166. 39 Vladimir ERINA, U gradu Cinika, Vihor, list za nacionalistiku kulturu, Zagreb, 1/1914., br. 1, 1. 3. 1914., u: Gordogan, kulturni magazin, III/2005., br. 7-9, 83. 40 Duan PUVAI, Tin Ujevi and the Yugoslav idea, The Literature of Nationalism: Essays on East European Identity, (ur. Robert B. Pynset) Houndmills, Basingstoke, Hampshire London 1996., 156.-173. Vidi takoer Sreko LIPOVAN, Mladi Ujevi : politiki angaman i rana proza : (1909.-1919.), Split 2002. 41 I. J. BOKOVI, Orjuna: ideologija i knjievnost, 37.-50. 42 D. PUVAI, n. dj. Takoer vidjeti: Orjuna, Enciklopedija Leksikografskog zavoda, sv. 4., 677.35

235


SP, br. 1., 225.-247. (2011)

talitetu zajednice, ne doputa u potpunosti i nedvosmisleno izjednaiti ideje Omladine s kasnijim faistikim jugoslavenstvom Orjune.43 Iako je Orjuna od Omladine preuzela ideju unitarnog jugoslavenstva i antiliberalne nacionalistike revolucije, ona ju je radikalizirala prema stvaranju totalitarne zajednice faistikoga tipa. Meutim, i Omladina i Orjuna za razliku od veine faistikih pokreta u Europi koji su bili usmjereni na revolucionarno iskorjenjivanje navodne materijalistike, liberalne dekadencije kod ve formirane nacije bile su primarno fokusirane na formiranje naroda koji nastaje, tj. unitarne jugoslavenske nacije koja tek treba nastati spajanjem Srba, Hrvata i Slovenaca. Orjunai su na samom poetku svoje djelatnosti istaknuli kako primarni pojam dekadencije nije smjeten u liberalistikom racionalizmu vladajuih klasa, nego u njihovoj moralnoj iskvarenosti koja hoe da se ouva plemenska podela ili barem razlika, u imenu drave i u stvari, koje su oni izmislili44, tj. u elitama koje ne pristaju na unitaristiku nacionalnu ideju, nego su napravile naciju s tri nacijska imena, i nacionalnu kulturu sa dva alfabeta.45 Stoga je temeljni cilj Orjune kulturna, duhovna revolucija u smislu stvaranja jedinstvene jugoslavenske nacije kao preduvjeta nacionalne emancipacije, kako je naglaeno i u njezinu programu. Dotino pronalaenje svih tajnih glasova nae krvi i kulturne srodnosti svih rasnih obeleja jugoslovenskog naroda poiva po Orjuni u mladosti, koja bi trebala utjeloviti vojnike i idejne borce koji bi se razvili u rasni jugoslovenski tip u slubi funkcije nacionalnog organizma, koja bi trebala biti krajnja ivotna svrha svakog pojedinca.46 Kako bi legitimirala svoje zahtjeve za palingenetikom revolucijom, Orjuna je, kao i Omladina, morala dokazali da jedinstvena nacija ve postoji. Stoga su orjunai dodatno zaotrili Marjanovievo tumaenje povijesti junoslavenskih naroda u navodni unitaristiki milenium, prema kojem su ve ranosrednjovjekovni slovenski, srpski i hrvatski narodni vladari stremili junoslavenskom ujedinjenju, to je po njima bila injenica koju ne prepoznaju samo degenerirane vladajue klase u Kraljevini SHS.47 Budui da je ranosrednjovjekovni nastanak unitarne nacije po orjunaima bio zasnovan na srpsko-hrvatsko-slovenskoj sinergiji, tako je i aktualni unitarizam trebaoDobro polazite za kompleksniju ideoloku analizu odnosa Nacionalistika omladina Orjuna predstavlja ve spomenuti lanak Mirjane Gross. Takoer vidi i prije spomenutu knjigu talijanskog povjesniara E. Gentilea The Struggle for Modernity. Nationalism, Futurism and Fascism. U njoj Gentile analizira slojevitu ideoloku vezu raznih struja talijanskih antiliberalnih pokreta mladih s poetka XX. stoljea (futurizma, sindikalizma, grupe oko asopisa La Voce itd.) i talijanskog faizma, gdje pokazuje kako je ideologija antiliberalnoga nacionalizma spomenutih pokreta, koja je snano utjecala na kasnije formiranje ideologije talijanskog faizma, kao krajnji cilj imala emancipaciju pojedinca, a ne njegovo krajnje podreivanje organskoj zajednici kao u sluaju faizma. Talijanski sluaj osobito je zanimljiv jer je futurizam imao snaan utjecaj na istaknute pripadnike Omladine, poput Vladimira erine. 44 Na put, Pobeda, Split, br. 1, 28. juna (Na Vidovdan) 1921., 1. 45 P. G., Problem omladine, Pobeda, br. 16, 1. decembra 1921., 3. 46 Program Jugoslovenske napredno-nacionalne omladine; integralni nacionalizam, Pobeda, br. 10, 15. oktobra 1921., 1. 47 Franjo MALIN, Jugoslavenstvo kroz historiju; fragmenti, Split 1925.43

236


SP, br. 1., 225.-247. (2011)

biti naelno ostvaren ili prije obnovljen kroz sinergiju kulturnih, materijalnih i psihikih vrednota Srba, Hrvata i Slovenaca. I to ne, na primjer: srpsko junatvo i karakternost + hrvatska kulturnost i blagost + slovenaka radinost i otpornost = Jugoslovenstvo, nego: srpsko-hrvatsko-slovenako junatvo, karakternost, kulturnost, blagost, radinost i otpornost = Jugoslovenstvo.48 Kako je nova unitarna nacija trebala biti zasnovana na novom herojskom ovjeku koji izvire iz herojske povijesti, orjunai su, pored kulta Vidovdana i Kajmakalana, pokuavali stvoriti i kult Zrinskih i Frankopana, te i Eugena Kvaternika, interpretirajui njihove povijesne akcije kao izraz hrvatske rasne snage u borbi protiv tuina te naglaavajui kako Srbi moraju uvaavati dotini hrvatski doprinos junoslavenskom ujedinjenju.49 Istodobno se naglaavalo i kako Srbi moraju respektirati hrvatske idejne doprinose ideji jugoslavenstva. Kako je naglasio jedan od voa Orjune, Niko Bartulovi: a ako je istina da su Karaore, Mihajlo, Kralj Petar veliki narodni voe, koji su izraivali na jugoslovenski Pijemont, a oko njega ovu nau Jugoslaviju, jednako je istina da nije bilo idealnijih i uspenijih ideologa i proroka jugoslovenske misli nego to bijahu uz trosmajera Hrvati Raki, Nodilo, Boti.50 Ipak, taj pokuaj ekvilibriranja hrvatskoga i srpskoga mentaliteta u dosljednom provoenju unitarizma ostao je ogranien na manjinu istaknutih lanova Orjune, budui da je pod utjecajem prije razvijene teorije o supremaciji srpskoga nacionalnog karaktera prevagnula vizija formiranja jedinstvene jugoslavenske nacije implementacijom dotinog. U raspravi o hrvatskome i srpskome mentalitetu, koja je uslijedila ubrzo nakon osnivanja Orjune, usvojeno je Cviji-Marjanovievo vienje herojsko-demokratske povijesne geneze srpskoga nacionalnog identiteta, okrunjene balkanskima i Prvim svjetskim ratom, te napokon od Srbije provedenim ujedinjenjem Junih Slavena 1918 godine.51 Nasuprot tome formiranje hrvatskoga nacionalnog identiteta putem naglaska na dravnopravnoj tradiciji vieno je dekadentnim, budui da se hrvatska dravnopravna tradicija interpretirala kao ostatak germanskog feudalizma, to je dovelo do otuenja hrvatskoga seljatva od ideje slobodarstva i narodnog jedinstva uslijed utjecaja hrvatskih germaniziranih politikih elita.52 Na toj se liniji napadala i politika Stjepana Radia i HSS-a, koja je inzistirala na hrvatskoj nacionalnoj samobitnosti. Bez mnogo dubokog razlaganja Radieva je politika misao nastala spajanjem hrvatske nacionalne dravnopravne tradicije i socijalne misli agrarizma, s protuunitaristikim naglaskom na hrvatskoj dravnoj sa48 Ivo J. LAHMAN, Kompatibilno i inkopatibilno, Pobeda, br. 2, 16. jula 1921., 3. Valja napomenuti da su orjunai kao predloak jedinstvenog jugoslavenskog jezika preuzeli prijeratnu formulu o ekavskom izgovoru i latininom pismu srpskoga pisca Jovana Skerlia. Vie o Skerlievoj zamisli vidi I. BANAC, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, 171.-173. 49 30. Aprila 1671: Dan naeg drevnog nacijonalizma, Pobeda, br. 38, 30. aprila 1922.; Eugen Kvaternik, Pobeda, br. 11, 22. oktobra 1922., 1. 50 N. BARTULOVI, Sinteza jugoslovenska, Pobeda, br. 20, 1. januara 1922., 1. 51 Mirko LEAI, Separatizam i unitarizam: srpska nacijonalna svest, Pobeda, br. 14, 12. novembra 1921., 2. 52 ISTI, Separatizam i unitarizam: hrvatska misao, Pobeda, br. 8, 1. oktobra 1921., 2.

237


SP, br. 1., 225.-247. (2011)

mobitnosti ocijenjena kao tuinska pojava, separatistiko naslijee feudalne Austrije koje je modeliralo hrvatske seljake kao bezbojne, bezdune ljude bez viih nacionalnih pretenzija.53 Za razliku hrvatske nacionalne misli, srpski nacionalizam, ak i kada je antiunitaristiki, smatrao se konstruktivnim, jer za razliku od hrvatskog separatnog ima ekspanzionistiko obiljeje, tj. program okupljanja svih Srba u jednoj dravi koji na kraju ostvaruje ujedinjenje Junih Slavena.54 Naravno, to ne znai da orjunai nisu bili kritini prema radikalima s radikalskim separatizmom imali su estoke okraje u Vojvodini i manje u Srbiji55, te su orjunai povremeno naglaavali kako jugoslavenski unitarizam smera stvaranju novog jugoslovenskog tipa suprotnog velikosrpskoj radikalskoj viziji Kraljevine SHS56. No specifini, prije opisani, koncept dekadencije u ideologiji Orjune oznaavao je kao neprijatelja prvenstveno nacionalne pokrete nesrpskih nacija, pri emu se najopasnijim protivnikom ispostavlja HSS i njegov karizmatski voa Stjepan Radi. Zato se prigovori radikalima ne svode na protudravnu djelatnost, nego samo na to da svojim plemenskim anakronizmom ne doputaju uspon snane, unitaristike Jugoslavije, ostavljajui je tako geopolitiki slabu i izloenu zahtjevima velikih sila, poput Italije.57 Osim nesrpskih nacionalnih stranaka, orjunai su svojim neprijateljima percipirali i jugoslavenske komuniste zbog njihove internacionalistike i materijalistike boljevike ideologije, karakterizirajui ih kao delikvente i patoloke tipove suprotstavljene slavenskom nacionalnom mentalitetu58 unato injenici da je Komunistika partija tada podravala unitaristiku nacionalnu ideju. Modernost svoje palingenetike revolucije orjunai su voljeli isticati nasuprot liberalnom nacionalizmu, ak i liberalnoj unitaristikoj misli.59 Orjunaka revolucionarnost oitovala se u prevladavanju dekadencije liberalnoga klasnog drutva, izraenog u meusobnoj otuenosti inteligencije i naroda, putem stvaranja njihove duhovne povezanosti, gdje inteligencija prima od53 I. J. LAHMAN, O pokretu Stj. Radia kao tuinskoj pojavi, Pobeda, br. 25, 5. februara 1922., 1.-2. Za sav kolorit epiteta kojim su orjunai oznaavali Stjepana Radia i HSS te Zagreb kao personifikaciju germanskog otuenja vidi I. J. BOKOVI, Splitski orjunaki list Pobeda i Stjepan Radi, 125.-130. 54 M. L., Dve koncepcije Jugoslovenstva, Pobeda, br. 1, 28. juna 1921., 2. 55 B. GLIGORIJEVI, Organizacija jugoslovenskih nacionalista (Orjuna). 56 Ljubo LEONTI, Jugoslaveni Juni Sloveni Jugosloveni, Pobeda, br. 38, 27. maja 1925., 1. 57 Dobroslav JEVEVI, Srpska stranka, Vidovdan, organ nacionalista, Novi Sad, 28. oktobra 1922., 1. Orjunai su dijelili Pribieviev pogled na srpske radikale koji je, uz povremene kritike, vrednovao radikalski plemenski nacionalizam integracijskim, budui da je svojim centralizmom vodio jakoj dravi koja je, po Pribieviu, automatski vodila do snaenja nacionalnoga unitarizma. Vidi I. BANAC, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, 136.-152. Pribieviev odnos prema radikalskom velikosrpstvu promijenio se tek odlaskom u oporbu 1925. godine. 58 I. P.,Bronsteinove sluge kod nas, Pobeda, br. 5, 6. septembra 1921., 3.; Edo BULAT, Politika situacija u zemlji i na strani, Pobeda, br. 24, 29. januara 1922., 1.; D. JEVEVI, Komunisti i Orjuna, u: ISTI, Izabrani lanci, Novi Sad 1925., 29.-32. 59 Nju je zagovarala skupina liberalnih unitaristikih intelektualaca okupljena oko asopisa Nova Evropa. Vidi Lj. ANTI, Nacionalna ideologija jugoslavenstva kod Hrvata u dvadesetom stoljeu, 57.-59.

238


SP, br. 1., 225.-247. (2011)

naroda sirovinu jedinstva, deviansku snagu njegovu, da mu je onda prui, izdelanu u oruje za ivot i borbu.60 Prema Bartuloviu, nacionalistika inteligencija kroz neposrednu vezu s narodom ostvaruje novu, pravu demokratinost shvaenu kao amalgam nacionalnog i socijalnog, koja je predstavljala potpunu suprotnost elitistikom liberalizmu.61 Iako ovo miljenje izravno odgovara faistikom pojmu istinske demokracije kao odbacivanju parlamentarizma i neposrednoj povezanosti izmeu elite, tj. voe, i naroda, Orjuna se nije usudila na jednoglasno usvajanje takvih gledita. U svom programu iz 1921. godine, iako se poziva na jaku dravu i nacionalnu zajednicu, ne odbacuje parlamentarizam otvoreno niti izraava otvoreno neprijateljstvo prema fenomenu politikih stranaka.62 Tako pozdravlja centralistiki Vidovdanski ustav i vidi ga kao revolucionarni in koji vodi stvaranju unitarne nacije, budui da je Ustav ukinuo politiku autonomiju njezinih sastavnica, uz ipak vanu iznimku neusvajanja jedinstvenog jugoslavenskog imena za dravu. Stoga orjunai nakon proglaenja Ustava kao zadau uzimaju ucijepiti narodno jedinstvo izraeno u Vidovdanskom ustavu Ali ne vie revolucijom na ulicama i barikadama nego revolucijom u ljudskim glavama63, iz ega se vidi koliko su djelovanje i ideologija Orjune bili povezani s Pribievievom unitaristikom ideologijom. Naime, kako se i Pribievieva ideja unitarizma pozivala na centralistiki projekt drave-nacije proistekao iz Francuske revolucije64, i Orjuna je u prvim godinama djelovanja viziju unitaristike palingenetike revolucije legitimirala pozivanjem na istu, iskljuujui bilo kakvu potrebu socijalne revolucije u sklopu integralnog nacionalizma65, to odstupa od antiprosvjetiteljske ideoloke potke faizma. Dotina nepotpuna faistika profiliranost orjunaa vidi se i u tome to u prvim godinama svoga djelovanja nisu pozivali na oruanu revoluciju za poduzimanje duhovne, niti su isticali svoju organizaciju kao nositelja dotine akcije, nego su egzekutivnu rolu davali osobi kralja i vojsci, po orjunaima jedinim integrativnim, nacionalno svjesnim dravnim elementima koji mogu parirati dezintegrativnom djelovanju dekadentnih politikih elita.66 Samostalniju politiku akciju te paralelno s njom razvijanje mita o organizaciji kao nositelja nacionalne revolucije i avangarde novog nacionalistikog drutva Orjuna e razviti tek u fazi vrhunca svoga djelovanja 1922.1925., kada postaje masovna politika organizacija s procijenjenim lanstvom od okoN. BARTULOVI, Demokratinost Jugoslovenstva, Pobeda, br. 16, 1. decembra 1921., 2. Isto. 62 Program Jugoslovenske napredno-nacionalne omladine; integralni nacionalizam, Pobeda, br. 10, 15. oktobra 1921., 1. 63 Dr. V. KRSTULOVI, Nacionalistika revolucija je nuna, Pobeda, br. 49, 30. jula 1922., 1. 64 Vidi ovdje bilj. 26. 65 E. BULAT, Politika situacija u zemlji i na strani, Pobeda, br. 24, 29. januara 1922., 1., Pobeda, br. 25, 5. februara 1922., 2.; dr. V. KRSTULOVI, Kriza jugoslovenstva je kriza jugoslovenske kulture, III., Pobeda, br. 45, 28. juna 1922. (Na Vidovdan), 3. 66 Pukovnik Nikola PREMOVI, Strah od srpske hegemonije, Pobeda, br. 13, 5. novembra 1921., 1.; D. JEVEVI, Mi prema Monarhiji u: ISTI, Izabrani lanci, 24.-28.60 61

239


SP, br. 1., 225.-247. (2011)

sto tisua ljudi te snanim borbenim jedinicama-akcionim etama koje djeluju po cijeloj dravi.67 2.2. Mit organizacije i korporativna drava Prijelomnica u razvitku Orjune istaknuta je ve na oblasnom kongresu u Splitu u studenome 1922., kada je registrirano njezino omasovljenje i rairenost po cijeloj Jugoslaviji te u skladu s tim najavljena aktivnija akcijska uloga.68 U tom razdoblju Orjuna sklapa tijesnu suradnju s Udruenjem etnika i Narodnom obranom, organizacijama srbijanskih veterana iz I. svjetskog rata, te Jadranskom straom, graanskom unitaristikom udrugom za ouvanje i razvoj pomorskih djelatnosti s masovnim lanstvom.69 Istodobno Orjunine akcione ete, omasovljene, uniformirane i ustrojene po vojnikom principu te naoruane od strane vojske i andarmerije po politikoj direktivi Svetozara Pribievia, gue brojne radnike trajkove koje je veinom organizirala KPJ, poput trajka rudara u Trbovlju 1924. godine, trajka radnika u tvornici vagona u Slavonskome Brodu 1923. godine, generalnog trajka pomoraca iste godine te masovno rastjeruju skupove oporbenih stranaka, ponajvie HSS-a, ali i radikala u Vojvodini, pa ak i samostalno poduzimaju neke oruane akcije koje je vlast prisiljena guiti.70 Dolazak faizma u Italiji na vlast 1922. godine daje Orjuni impuls za potpuno odbacivanje liberalne demokracije i razvijanje koncepta transformacije drutva u unitaristiku narodnu zajednicu71, ije su smjernice prvi put razraene na I. opem kongresu u Splitu u prosincu 1923. godine. Polazei kao i prije od koncepta drutvene dekadencije uzrokovane korupcionatvom i plemenskim sektaenjem politikih stranaka, Orjuna se sada ne poziva samo na openito naelo jugoslavenske kulturalne revolucije, nego istie i konkretne zahtjeve za poboljanje poloaja radnitva putem nacionalizacije ekonomije, proimanja obrazovnoga sustava integralnim nacionalizmom, novom agrarnom reformom u korist seljatva te poboljanjem materijalnoga poloaja ratnih veterana i njihovih obitelji, kao i dravnih slubenika.72 Iako se ovim konkretnim zahtjevima u svrhu nacionalizacije drutva Orjuna pribliava talijanskom faizmu73, jo uvijek nema otvorenog zahtjevaB. GLIGORIJEVI, Organizacija jugoslovenskih nacionalista (Orjuna), 364.-371. Prvi kongres Orjune u Splitu, Pobeda, br. 63, 12. novembra 1922., 1.-2. 69 O ulozi Jadranske strae vidi Norka MACHIDEO-MLADINI, Jadranska straa: 19221941, Zagreb 2005. 70 B. GLIGORIJEVI, Organizacija jugoslovenskih nacionalista (Orjuna), 367.-371. 71 Zadatak Organizacije Jugoslovenskih nacionalista, Pobeda, br. 2, 21. januara 1923., 1. Zanimljivo je da je sama Orjuna uvijek odbacivala optube o faizmu od strane politikih protivnika, najee isticanjem opreke izmeu imperijalne naravi talijanskoga faizma i navodne obrambene naravi organizacije. Vidi I. J. BOKOVI, Splitski orjunaki list Pobeda i Stjepan Radi, 122.; B. GLIGORIJEVI, Organizacija jugoslovenskih nacionalista (Orjuna), 343.-345. 72 Rezolucija drugog kongresa Orjune, Vidovdan, Novi Sad, 12. decembra 1923., 1. 73 Identina traenja istaknuo je faistiki pokret u svojim programskim deklaracijama 1919. 1922., ali s pozivanjem na revolucionarnu preobrazbu talijanskoga graanskog drutva u kor67 68

240


SP, br. 1., 225.-247. (2011)

za transformacijom viestranakog ancien regimea Kraljevine SHS u korporativizam voen jednostranakom diktaturom faista.74 Za dotini finalni moment zagovora faistike drutvene revolucije Orjuna je trebala formirati mit o organizaciji, tj. razraditi ideju vlastite organizacije kao nukleusa budueg novog, antiliberalnog, organskog drutva. Kako je istaknuo jedan od voa Orjune Ljubo Leonti, taj se cilj trebao provesti prije svega okupljanjem apatinih ljudi, netaknutih liberalnom racionalnou, te transformacijom politiki zaputenih amorfnih narodnih masa u disciplinirane, nacionalno svjesne borce dokraja posveene dobrobiti organizacije, kao krajnjeg smisla egzistencije, afirmisanja reda, harmonije i progresa, i negacije haosa, pobede rada protiv lenjstva, i ivota protiv smrti.75 Taj zahtjev za totalitetom jo je jasnije istaknuo Dobroslav Jevevi, voa vojvoanske Orjune, postavljajui opreku izmeu politikih stranaka kao onih koje vlastito lanstvo afektiraju iskljuivo u sferi politikog, te Orjune koja zaseca u svaku granu ivota pojedinca, od porodinog ivota i fizikog vaspitanja, pa do svih kulturnih i socijalnih potreba savremenog oveka.76 Taj novi mit organizacije, tj. totalne preobrazbe drutva iznutra, iz organizacije, trebao se, naravno, zaeti u njezinu najelitnijem dijelu akcionim etama.77 One su zamiljene kao sredina koja nivelie sve klasne i socijalne razlike iskorjenjujui iz pojedinca individualizam i sklonosti dekadentnim uicima (alkohol, seksualnost) nadomjetenim kultom bratstva lanova akcionih eta te kultom nacionalne zajednice i herojstva kao krajnjih vrijednosti. Time se novi jugoslavenski nadovjek ne raa iz maglovite predodbe ope kulturalne revolucije, kao prije, nego je jasno definiran kao krajnji proizvod akcionih eta, od kojih je svaki pojedinac gotov agitator nae ideje, i od kojih e svaki pojedini u odlunom asu vredeti za stotinu slepih, nesvesnih pripadnika neke ideje78 (stranake, nap. S. .). U dotinoj tenji preobrazbe drutva Orjuna svojom aktivnou sada pokuava prekriti totalitet drutva osnivajui svoje radnike, seljake, uenike, enske te sveuiline sekcije. Ipak, usprkos izraenoj ambiciji za totalitetom, Orjuna uz akcione sekcije posveuje veu ideoloku pozornost jo jedino radnikom pitanju, osobito u razdoblju 1923. 1924. koje je karakterizirao novi val radnikih trajkova to ih organizira KP.79 Dok je u prvoj fazi Orjuna radnikom pitanju pristupala samo sporadino, iporativnu organsku zajednicu. Vidi A Primer of Italian Fascism, ur. Jeffrey T. Schnapp, Lincoln London 2000., 3.-19. 74 Ancien regime predstavlja vladavinski poredak s hibridnim svojstvima mjeavine starog feudalnog sustava i moderne drave. Za detaljan opis ancien regimea u Kraljevini Jugoslaviji vidi Tihomir CIPEK, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca ancien regime, Dijalog povjesniaraistoriara 2, (ur. Igor Graovac, Hans Georg Fleck), Zagreb 2000., 291.-305. 75 Lj. LEONTI, OR.JU.NA., Pobeda, br. 8, 1. marta 1924., 1. 76 D. JEVEVI, Brojna snaga Orjune, u ISTI, Izabrani lanci, 8. 77 Faistiki mit organizacije potekao je iz talijanskih faistikih squadri, koje su se ideoloki samorazumijevale kao nukleus novog drutva. Vidi E. GENTILE, The Sacralisation of Politics in Fascist Italy. 78 D. JEVEVI, Oruana snaga Orjune, u: ISTI, Izabrani lanci, 12. 79 B. GLIGORIJEVI, Organizacija jugoslovenskih nacionalista (Orjuna), 375.-378.

241


SP, br. 1., 225.-247. (2011)

to kroz demonizaciju komunizma, sada se okrenula pozitivnom razumijevanju radnikoga pitanja, izraavajui volju podupirati radnike zahtjeve za veim socijalnim pravima ako su oni u skladu s interesima snaenja cjelokupne nacionalne zajednice, to znai ako nemaju usko klasni karakter, tj. ako ih nije organizirala KPJ.80 Pritom Orjuna nije ideoloki razvila koncept korporativnog drutva, ali je zato usvojila njegov polazini koncept, naime faistiki koncept klasne borbe definiran kao borba zdravog, proizvodnog industrijskog kapitala koji poveava mo nacije nasuprot parazitskom, financijsko-pekulativnom kapitalu pripisivanom dekadentnim vladajuim klasama, najee stranim.81 Na navedenoj ideolokoj osnovi Orjuna je poduzimala i akcije za osnivanje nacionalistikih sindikata, a u Sloveniji je 1924. godine osnovana radna zadruga Ekonomska Orjuna koja je trebala predstavljati pilot-projekt organske radne zajednice, a koji se pokazao bezuspjenim.82 Budui da je Orjuna ipak bila primarno usredotoena na prevladavanje nedovrenog unitarnog jugoslavenstva, koncept stvaranja korporativne radne zajednice bio je potisnut naglaskom na ucjepljivanju unitarne nacionalne svijesti u radnitvo.83 S obzirom na politiki kontekst u kojem je djelovala, Orjuna je bila najspremnija poduprijeti radnike trajkove u tvornicama u stranom vlasnitvu, osobito talijanskom.84 Nasuprot toj injenici orjunake su akcione sekcije zajedno s organima vlasti andarmerijom i vojskom sudjelovale u guenju veine radnikih trajkova, to opet pokazuje zadravanje neautonomnog karaktera Orjune kao instrumenta DS-a i njezina tada monog lidera Svetozara Pribievia. Naravno, spomenute akcije u guenju trajkova bile su legitimirane interpretacijom istih kao usko klasnih, tj. organiziranih od strane KPJ, te time i antinacionalnih. Krajnja ideoloka radikalizacija prema unitaristikoj nacionalistikoj revoluciji izrazila se tijekom odravanja II. opeg kongresa Orjune u Beogradu u svibnju 1925. godine, zamiljenog kao masovni slet orjunaa u Beogradu u svrhu izraavanja nezadovoljstva formiranjem protunarodne Pai-Radieve vlade nakon parlamentarnih izbora u veljai.85 Naime ve 1924. godine, nakon sporazuma Ljube Davidovia s predstavnicima hrvatskoga federalistikog bloka, Svetozar Pribievi naputa Demokratsku stranku i osniva Samostalnu demokratsku stranku (SDS), koja nakon formiranja koalicijske vlade radikala i HSS-a prelazi u oporbu. Prelazak SDS-a u oporbu konano donosi PribieBerislav ANELINOVI, Nacionaliste i radnici, Pobeda, br. 3, 28. januara 1923., 3. Orjuna i radnitvo, Pobeda, br. 23, 14. juna 1924., 3. 82 R. OP, n. dj., 74.-78. 83 Ideju korporativnog radnog drutva kao treeg puta izmeu faizma i komunizma pokuavao je razviti Vladimir Bornemissa, bivi predvodnik centrumake struje SRPJ-a na njegovu II. kongresu u Vukovaru 1920., koji je istupio iz Partije nakon pobjede boljevike struje na navedenom kongresu. Vidi Vladimir BORNEMISSA, Orjuna i Radnik, Pobeda, br. 37, 18. septembra 1924., 6.-7. 84 Nai pomorci, Pobeda, br. 24, 1. jula 1923., 3.; B. GLIGORIJEVI, Organizacija jugoslovenskih nacionalista, 372. 85 T. ITIN, Pokolj u Trbovlju, Slobodna Dalmacija, Split, 4. svibnja 1991., 38.80 81

242


SP, br. 1., 225.-247. (2011)

vievu otvorenu osudu radikalske velikosrpske ideologije kao protunarodne i protudravne, ne samo zbog radikalskog plemenskog nacionalizma, nego zbog i svuda rairene korupcije koja rastae snagu drave.86 Budui da je dijelila identian ideoloko-politiki stav prema tada vladajuoj koaliciji radikala s HSS-om, a jo vie zato to je prelaskom Pribievia u oporbu izgubila realnu, materijalnu podlogu svoje moi, Orjuna je jo 1924. godine najavljivala Mar na Beograd po uzoru na Mussolinijev Mar na Rim.87 Najvei njegovi zagovornici bili su vojvoanski orjunai, koji su se nalazili na glavnoj crti sukoba s radikalima. Utvrdivi kako je dosadanje djelovanje organizacije u pravcu kulturalne revolucije u sklopu postojeeg parlamentarnog politikog sustava bilo neuspjeno, Dobroslav Jevevi, voa vojvoanskih orjunaa, naglasio je kako Orjuna mora sama direktno ui u politiki ivot i one koje nije mogla popraviti, oterati s pozorita javnog rada.88 Pritom u novonastaloj politikoj situaciji vojvoanski orjunai konano uobliuju ideju palingenetike revolucije pozivajui na uklanjanje demokracije i vladavinu osvijetenih nacionalnih elita, s argumentacijom da ljudi nikada nisu vladali u istoriji oveanstva, niti su sposobni uopte za vladanje Samo intelektualne i moralne elite mogu da spase nau otadbinu i nae ljude, elite koje moraju da vode ne samo nau organizaciju nego i totalitet naih ljudi takoe.89 Stremljenja vojvoanskih orjunaa nisu bila usvojena na kongresu. Uz ponavljanje prethodno istaknutih ideolokih stajalita Orjune, poput njezina izvanstranakog poloaja u politikom sustavu, potpune posveenosti ideji narodnog i dravnog jedinstva i kulturalnoj nacionalistikoj revoluciji, kongres prvi put otvoreno kritizira klasne sukobe i kapitalistiku eksploataciju radnike klase. Ipak, kongres nije pozvao na otvoreno, nasilno zbacivanje parlamentarne monarhije i viestranaja, nego je umjesto toga opet naglasio lojalnost monarhiji, kralju i vojsci, shvaenima kao jedinim stupovima jamstva narodnog i dravnog jedinstva.90 Tako se uoi kongresa odrala mirna, nenasilna smotra deset tisua orjunaa u Beogradu, koja je trebala pokazati snagu organizacije kao samostalnog politikog imbenika. Meutim, to je bila samo farsa, to izraavaju i prije spomenuti kongresni zakljuci reflektirajui Orjuninu politiku nesamostalnost koja joj nije doputala razvijanje u puni revolucionarni faistiki pokret. Razmimoilaenje izmeu usvojenih kongresnih zakljuaka i zahtjeva vojvoanskog ogranka izraz je sukoba njegova voe Dobroslava Jevevia s voama sredinjice u Splitu Ljubom Leontiem i Nikom Bartuloviem, koji nisu htjeli ii u izravni sukob sa sporazumakim blokom radikali-HSS nadajui se da e tako ouvati86 H. MATKOVI, n. dj., 181.-214. Za Pribieviev raniji pogled na velikosrpsku radikalsku ideologiju vidi ovdje bilj. 57. 87 T. ITIN, Pohod na Beograd, Slobodna Dalmacija, Split, 3. svibnja 1991., 20. Vrlo je vjerojatno da je i sam Pribievi poticao Mar na Beograd kako bi sprijeio stvaranje koalicije radikala i HSS-a. 88 D. JEVEVI, Na kongres i budunost Orjune, Pobeda, br. 35, 20. maja 1925., 2. 89 Aleksandar TABAKOVI, Naa propaganda, Pobeda, br. 17, 27. februara 1925., 2. 90 Rezolucija II. kongresa Orjune, Vidovdan, 11. juna 1925., 2.

243


SP, br. 1., 225.-247. (2011)

organizaciju.91 Tako je u raspravi o novom programu organizacije Ljubo Leonti predloio program slian onom iz 1921. stavivi naglasak na koncept klasne harmonije i istodobne potpore parlamentarizmu,92 emu se Jevevi odupirao, stalno pozivajui na svrgavanje parlamentarne monarhije nacionalistikom revolucijom i nametanje Orjunine izvrne vlasti.93 Meutim, niti je usvojen novi program, a jo manje proveden ikakav revolucionarni pokuaj. Izgubivi izravnu potporu vlasti, ak i donekle proganjana od nje, Orjuna je ula u razdoblje rapidne dezintegracije. Ubrzo nakon spomenutog sukoba Leontia i Bartulovia s Dobroslavom Jeveviem krajem 1925. godine buknuo je estok sukob izmeu Ljube Leontia i Svetozara Pribievia koji je, slino kao i Jevevi, optuio Leontia za pokuaj uspostavljanja suradnje s radikalima. Izglaivanje sukoba godinu dana poslije, uz javne manifestacije ideoloke bliskosti Orjune i SDS-a94, ipak nije zaustavilo proces dezintegracije organizacije, izraene ne samo u osipanju lanstva i materijalnih resursa, nego i u ideolokom rastakanju, budui da su najistaknutiji lanovi Orjune, poput Bartulovia, Leontia i Jevevia, slijedili postupnu ideoloku transformaciju SDS-a od jugoslavenskog unitarizma prema konceptu federacije i saveza s HSS-om koji je zapoeo 1926. godine.95 U pokuaju spaavanja Orjuna 1927. godine premjeta sredite iz Splita u Beograd, ali to ne pomae oivljenju djelatnosti, tim vie to je 1928. i formalno naputaju lanovi prili SDS-u, koji su inili veliku veinu njezina dalmatinskog ogranka. Zadnji iskaz djelovanja Orjune bila je frenetina javna potpora proglaenju diktature kralja Aleksandra estoga sijenja 1929. godine, u kojoj je organizacija vidjela konano ostvarenje vlastita programa integralnog jugoslavenstva budui da je diktatura imala za cilj ostvarenje slinih ideolokih koncepata kao i Orjuna: iskorjenjivanje dekadentnog plemenskog nacionalizma i partikularnog stranarenja starih generacija, nasuprot emu se isticao kult energije mladosti koji bi posluio kao baza za konani cilj stvaranje novog jugoslovenskog oveka na bazi integralnog jugoslavenstva zasnovanog na amalgamiranju herojskih osobina i tradicija svih triju plemena, s naglaskom na srpskom.96 U diktaturi je Orjuna vidjela posljednju nadu za ponovnu revitalizaciju svoga djelovanja putem pretvaranja u ideoloko-politiki instrument provoenja kraljevske diktature.97 Ipak, proklamacija diktature vodila je rasputanju Orjune, zajedno s ostalim politikim strankama i grupacijama, dok je zadau ideolokogaB. GLIGORIJEVI, Organizacija jugoslovenskih nacionalista (Orjuna), 351.-352. Lj. LEONTI, Misli vodilje Orjune: Osnovica za nacrt programa predloena od Predsednika dr. Ljube Leontia na kongresu Orjune 31. V.-3. VI. 1925. g. u Beogradu, Pobeda, br. 41, 24. juna 1925., 3. 93 D. JEVEVI, Putevi Orjune poslije kongresa: antiparlamentarizam, Vidovdan, 21. juna 1925., 2; A. TABAKOVI, Nacrt programa Orjuna, Nacionalizam, Vidovdan, 12. jula 1925., 2. 94 H. MATKOVI, n. dj., 130.-134. 95 T. ITIN, Rasputanje organizacije, Slobodna Dalmacija, 7. svibnja 1991., 22. 96 Ljubodrag DIMI, Kulturna politika Kraljevine Jugoslavije 1918-1941, sv. 1., Beograd 1996., 277.-284. 97 B. GLIGORIJEVI, Organizacija jugoslovenskih nacionalista (Orjuna), 351.-357.91 92

244


SP, br. 1., 225.-247. (2011)

instrumenta provoenja diktature kralj Aleksandar povjerio Jugoslavenskom sokolu, zamiljenom kao organizacija za odgajanje irokih narodnih masa, a prije svega mladih, u duhu integralnog jugoslavenstva.98 Pokuaji obnove organizacije s povratkom (oktroiranog) ustavnog stanja 1931. godine nisu urodili plodom, nominalno uslijed nedostatka lanstva, to pokazuje do koje je mjere ideja unitarnog jugoslavenstva postala nelegitimna, osobito tijekom druge faze Aleksandrove diktature 1931.1934., kada je poela otvoreno zadobivati velikosrpske obrise.99 Istaknuti lanovi Orjune imali su pak zanimljiv politiki epilog: dio njih, blizak SDS-u, tijekom Drugoga svjetskog rata pridruio se Titovu partizanskom pokretu, poput Ljube Leontia, dok je najvei dio priao etnikom pokretu, poput Dobroslava Jevevia, Ilije Trifunovia Biranina ili pak Nike Bartulovia.

ZakljuakZakljuno se moe rei kako je ideologija Orjune zadovoljavala faistiki minimum koji su detektirale nove teorije o faizmu. Tu je prije svega koncept dekadencije liberalnog, materijalistikog drutva, koji je trebalo prevladati palingenetikom nacionalnom revolucijom s krajnjim ciljem formiranja organske nacionalne zajednice i novog faistikog herojskog ovjeka, predanog idealima integralnog nacionalizma i jake drave u sluaju Orjune dravnom i narodnom jedinstvu kao krajnjom svrhom ivota pojedinca i zajednice. Nadalje se moe rei da se Orjuna nije razvila u faistiki pokret u punom smislu te rijei, ak ni u doba vrhunca moi 1922.1925. godine, kada se formiraju mit organizacije i tenje prema korporativnom drutvu, a donekle i otvorenoj revoluciji, budui da nije postojala kao autonomna politika organizacija s tendencijom svrgavanja dominacije postojeih politikih elita putem nasilnog zauzimanja vlasti, nego je bivala instrumentom prije svega tada vladajue Demokratske stranke i njezina voe Svetozara Pribievia, s kojim je dijelila ideoloki koncept unitarnog jugoslavenstva, te je tovie otvoreno naglaavala ideoloku bliskost s Pribievievom frakcijom unutar DS-a, kao i vjernost ispravnom dijelu drutvenih elita kralju i vojsci. Stoga je Orjuna ostala ono to su Roger Griffin i Stanley Paine definirali kao protofaistiki pokret, ija je vizija nacionalne palingeneze bila vie usmjerena protiv komunizma i ostalih dravnih neprijatelja bez radikalne tenje promjeni postojee98 Lj. DIMI, n. dj., 432.-465. Zanimljivo je da je Jugoslavenski sokol, nastao prisilnim spajanjem ranije postojeih nacionalnih sokolskih organizacija, najmasovnije lanstvo i najrazvijeniju aktivnost imao u istim krajevima kao i Orjuna, tj. u pograninim krajevima ugroenim teritorijalnim presizanjem susjednih drava Sloveniji, Vojvodini i Dalmaciji dok je najslabiji uinak postizao u Staroj (uoj) Srbiji. Vidi Lj. DIMI, n. dj., 450. 99 Kod neuspjeha obnavljanja organizacije najveu je ulogu imao promijenjeni politiki kontekst u odnosu na 1920-e, prije svega nedostatak nune politiko-financijske potpore reima diktature obnavljanju Orjune uslijed prije spomenutog favoriziranja Sokola te pokuaja reima na uspostavljanju nove, unitaristike reimske stranke (Jugoslovenska nacionalna stranka JNS) u razdoblju oktroirane ustavnosti 1931.1934. godine. Isto, 285.-329.

245


SP, br. 1., 225.-247. (2011)

socijalne strukture kapitalistikoga drutva. Pritom, iako je Orjuna od Omladine preuzela ideju unitarnog jugoslavenstva i antiliberalne nacionalistike revolucije, orjunaka ideologija teila je stvaranju totalitarne zajednice faistikoga tipa sa specifinim obiljejem koncepta nacionalne revolucije, poneto razliitim od istog koncepta kod drugih faistikih pokreta u Europi. Naime, dok je veina faistikih pokreta u Europi bila fokusirana na revolucionarno iskorjenjivanje liberalne dekadencije unutar ve formiranih nacija, Orjunin je fokus uslijed geneze ideje integralnog jugoslavenstva i okolnosti nastanka nove drave Junih Slavena 1918. godine bio na stvaranju naroda koji nastaje, tj. stvaranju unitarne jugoslavenske nacije koja tek treba nastati srastanjem Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu naciju. Pritom je dotina unitarna koncepcija favorizirala srpsku komponentu zbog navodne povijesne herojske geneze srpskoga nacionalnog identiteta, kao i pijemontske uloge Srbije u stvaranju junoslavenske drave te njezine ekspanzivne dravne politike, koja je i u radikalsko-velikosrpskoj, dakle antiunitaristikoj varijanti ipak na kraju vodila ujedinjenju Junih Slavena. Stoga Orjunino antihrvatstvo nije bila jednostavna protuhrvatska mrnja, nego proizlazi iz injenice da se hrvatska legalistika, dravno-pravna tradicija izgradnje nacionalnoga identiteta nikako nije mogla uskladiti s idejom unitaristike nacionalne revolucije, zbog ega je i bila odbaena kao degenerativna. Dokaz slojevitosti Orjunina antihrvatstva proizalog iz unitaristike ideje slavljenje je herojskih djela hrvatske povijesti, poput kulta Zrinskog i Frankopana, ili povijesnog priloga hrvatske politike misli ideji jugoslavenstva koja je u velikosrpskoj varijanti bila potpuno odbaena.100 Naravno, kako se svaka ideologija procjenjuje ne samo po njezinoj preskripciji, nego i konkretnoj operacionalizaciji iste, kao i po percepciji iste od strane politikih protivnika101, moe se rei da su se velikosrpstvo i jugoslavenski unitarizam, pogotovo od diktature kralja Aleksandra, stopili u jedno. Sam jugoslavenski integralni nacionalizam, kao proizvod mladih hrvatskih intelektualnih elita u razdoblju prije Prvoga svjetskog rata102, srbijanske politike i kulturne elite odbijale su sve do proglaenja diktature kralja Aleksandra, kada je spoznat kao efektivni instrument irenja i odranja velikosrpske hegemonije.103 Kako je ideja jugoslavenskoga nacionalnog unitarizma ponovno oivjela u redovima dalmatinskih komunista krajem tridesetih godina prologa stoljea, ostajui njihova zamjetna ideoloka crta sve do raspada Jugoslavije poetkom 1990-ih, namee se daljnja potreba istraivanja kako geneze tako i uloge ideje jugounitarizma u povijesnome razvoju hrvatskoga nacionalnog identiteta u dvadesetom stoljeu.I. BANAC, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, 13.-113. M. FREEDEN, Ideologies and Political Theory: A Conceptual Approach, Oxford 1996. 102 I. BANAC, Zato liberalna Hrvatska kasni: Glavni pravci hrvatske povijesti u dvadesetom stoljeu, Liberalna misao u Hrvatskoj; Prilozi povijesti liberalizma do kraja 18. do sredine 20. stoljea, (ur. Andrea Feldman, Vladimir Stipeti, Franjo Zenko), Zagreb 2000., LVI.-LVII., u: Gordogan, kulturni magazin, III (XXII)/2005., br. 7-9 (51-53), 115. 103 Za odbijanje jugoslavenske ideje od strane srbijanskih politikih elita u XIX. st. te ideje unitarnog jugoslavenstva od strane srbijanskih radikala 1920-ih vidi I. BANAC, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, 54.-91., 123.-136.100 101

246


SP, br. 1., 225.-247. (2011)

SUMMARY THE IDEOLOGY OF THE ORGANIZATION OF YUGOSLAV NATIONALISTS (ORJUNA) The article is dealing with the ideology of integral Yugoslavism of the Organization of Yugoslav Nationalists (Orjuna) during the time of its existence 1921-1929, approaching the topic from the perspective of the new cultural theories about fascism, which defines fascism as the ideology advocating the notion of the palingenetic national revolution. The article analyses Orjunas concept of the palingenetic national revolution, subsequently showing that the organization failed to develop in a fully blown fascist movement, due to the fact that it failed to constitute itself as the autonomous political agent tending to revolutionary overtaken of political power. Subsequently, the article is focused on the Orjunas central ideological concept of integral Yugoslav nation. It is shown that Orjuna, on the contrary to other fascist movement, was focus on the process of creation the new unitary Yugoslav nation. Hence, the analysis shows that the privileged position of Serb national mentality within the concept of Yugoslav unitarism is not mere and simple expression of Orjunas exclusive anti-Croatism, but originates from the labeling of the Croatian national-integration tradition to be inadequate ground for modeling of integral Yugoslav revolution, on the contrary to the Serb national mentality. Key words: cultural approach to fascism, Orjunas ideology, idea of palingenetic nationalist revolution, idea of unitary Yugoslavism, Serbdoom, Croatdoom, Kingdom of SCS

247

Documents

Ideologija Organizacije jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA)