SREDNJOVJEKOVNA FILOZOFIJA

AURELIJE AUGUSTIN (ISPOVIJESTI)

GLAVA 1

Termin vječnost koristi se samo kada govorimo o Bogu jer ta kategorija pripada samo njemu kao što čovjeku pripada kategorija vremena. Kada govori da ćemo njemu uzdignuti ljubav, poziva se na novoplatonizam jer se Platon bavio stupnjevanjem, uzdizanjem stvari, emanacijom. Istina kaže, ona se odnosi na Isusa, Ja sam put, istina i život. Postat ćemo blaženi u njemu, najviđi cilj u čovjekovom životu je blaženstvo, to je čovjekovo sudjelovanje u Bogu, čovjek mora zavrijediti blaženstvo, to je neposredno približavanje Bogu.

GLAVA 2

Opet spominje vrijeme i platoničke termine: zrake, prosvjetljenje, dušu, svjetlost, tmina. Za Platona je tijelo tamnica duše. Koristeći termin čas, ukazuje na filozofiju prirode, a laž može biti filozofske i teološke naravi. Obreži od svake nepromišljenosti i od svake laži moje usne, nutarnje i vanjske. Unutarnji govor ovdje je shvaćen kao molitva.

GLAVA 3

Ali kad bi govorio hebrejskim jezikom, uzalud bi moj glas dopirao do moga osjetila, jer ništa od tog ne bi dopiralo do mog uma. Dakle, do umne spoznaje dolazimo samo osjetilnom spoznajom. U meni, u prebivalištu misli moje govorila bi Istina, koja nije ni hebrejska ni grčka ni latinska, govorila bi bez upotrebe usta i jezika. Istina dolazi iz nutrine, bitno je razumjeti sam pojam istine bez obzira na jezik kojim je izrečena.

GLAVA 4

Da li se pojam navijestiti može usporediti s dokazivati? Tek od Tome je filozofija opet uzdignuta jer je on shvatio da to sve; Biblija i dokazi počivaju na teologiji, a ne na filozofiji. Obilježja Boga uočavaju se u onome što je stvoreno, nemoguće je da čovjek posjeduje sve znanje koje postoji, kolektivno znanje iz Kantovih spisa, koje pripadaju Bogu, (kol. znanje). Univerzalna znanja su stečena znanja koja se prenose. Postoji znanje sveg znanja, ali nije otkriveno, dostupno ljudskom rodu, naše znanje je zapravo ne znanje. Potpuno znanje pripada samo Bogu jer ga čovjek ne može doseći. Nebo i zemlja su stvoreni jer se mijenjaju, preoblikuju, prolazni su i propadljivi. To je materijalni svijet koji se spoznaje osjetilnom naravi. Ono što nije stvoreno, a ipak nužno postoji, to je dakle Bog, i u njemu nema ničeg što nije bilo prije, inače bi i on pripadao promjeni i preobrazbi. Bog je lijep jer su i stvorenja koja je stvorio također lijepa, on postoji jer oni postoje, Boga se dakle spoznaje po njegovim učincima, veli Toma. Ali s obzirom na visinu njegove ljepote i postojanja, ona niti su lijepa niti postoje. Naše znanje je spram njega ne znanje i time se dokazuje anticipacija Boga, postojanje se dokazuje postankom onoga koji stvara.

GLAVA 5

Nije postojalo stroja kojim je Bog stvarao svijet, on je to sve stvarao voljom duše koja može nametnuti bilo koji oblik koji vidi u samoj sebi unutarnjim okom. Ona nameće oblik nečemu što već postoji i ima postojanje, kao na primjer zemlji, kamenu ili drvetu. On je umjetniku stvorio tijelo kao i dušu koja zapovijeda udovima. On je čovjeku podario um kojim može razumjeti umjetnost, dao mu je i tjelesna osjetila da preko njih prenosi iz duše na tvar ono što čini. Zatim se postavlja pitanje gdje je on stvorio nebo i zemlju, moralo je onda već postojati neko mjesto prije neba i zemlje. On nije ni u cijelom svijetu stvorio cijeli svijet, jer nije bilo mjesta gdje bi mogao biti stvoren prije nego je bio stvoren da postoji. On ih je stvorio riječju svojom, sve stvoreno dokazuje stvoritelja. Ljudske osobine Božja su volja, duša oblikuje čovjeka i kamenje. Sve što je stvoreno nije bilo moguće stvoriti negdje što Bog nije stvorio. Kad bi se moralo odgovoriti na pitanje gdje ih je stvorio, odgovori bi bio nigdje, samo ih je odlučio stvoriti.

GLAVA 6

Na koji se način sad ta njegova riječ može shvatiti. Onaj je naime glas došao i prošao, počeo i svršio. Ovom rečenicom on dijeli vrijeme na razvojne kategorije. Tekst većinom pripada teološkom shvaćanju, a od filozofskih sastavnica može se izdvojiti dakle došao-prošao, vječna volja, vrijeme. Vode se spekulacije o načinu stvaranja neba i zemlje, gdje prvo smješta u vremenske okvire. Može se iščitati da je prvo zapravo drugo jer je moralo biti stvoreno u prvom. Taj glas kojim je Bog stvorio nebo i zemlju proizveo je dakle pokret jednog stvorenja služeći se vlastitom voljom, i to pokret u vremenu. I te tvoje riječi izgovorene u vremenu javilo je vanjsko uho razumnoj duši, kojoj je unutarnje uho okrenuto prema tvojoj vječnoj Riječi. Ova rečenica upućuje na spoznajnu teoriju. On sad pretpostavlja rješenje stvaranja Riječi Božje. Ako je on dakle čujnim i prolaznim riječima rekao neka bude nebo i zemlja, onda je već postojalo neko tjelesno stvorenje prije neba i zemlje. Da je tako, onda je on morao bez prolaznoga glasa prvo stvoriti neko stvorenje, neko tijelo iz kojega su nastale one riječi, neka bude nebo i zemlja. Spominjanje da je glas došao i prošao i da postoji, prve su naznake prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koje se još ne spominju kao takve. Iz svega se izvodi zaključak da je vrijeme postojalo prije neba i zemlje. Nije važno što je prvo stvoreno, nego kako je to On stvorio.

GLAVA 7

Posljednje poglavlje (6) je netočno jer ta Riječ koju je Bog izgovorio, taj glas ne može nikako biti čujan i prolazan niti ne može biti u vremenu, jer je vrijeme kategorija koja ne pripada Bogu, Bogu pripada samo vječnost, tako da je i ta Riječ kojom je sve stvorio bila vječna, te riječi se govore zajedno i vječno. Inače bi već postojalo vrijeme i promjena, a ne prava vječnost ni prava besmrtnost. Od njegove Riječi ništa dakle ne prolazi niti nadolazi jer je besmrtna i vječna. Bog je suvječan sa svojom Riječju. Preduvjet Božjeg stvaranja je vječnost, tako nas ona oslobađa od svih pitanja kao što su gdje je stvorio nebo i zemlju, kakva je ta riječ, da li je čujna, prolazna. Vječnost stvara vremensko, ne može biti da stvoreno ima

obilježje vječnoga, jer ono ne spada u kategoriju čovjeka niti ičega na zemlji. Ona je samo Božja.

GLAVA 8

Vječni razum u kojem niti što počinje niti svršava, spoznaje da je nešto trebalo svršiti ili početi. A taj razum zapravo je njegova Riječ koja je i Početak, jer nam i govori. (iz Evanđelja). Ona je Početak jer, kad ona ne bi postojala, ne bismo imali kamo da se vratimo kad bismo zalutali, a da bismo je spoznali, ona nas poučava, jer je Početak i jer govori nama. Mnogi mogu govoriti, a poučavati može samo Krist, oni koji govore, a ne poučavaju, govore o materijalnim stvarima. Vječni razum, po njemu sve dakle počinje i završava.

GLAVA 9

Pitanje je sad tko će razumjeti tu njegovu Riječ, ako je ona vječna. U Augustinu katkada nešto svijetli i dara njegovo srce ne zadajući mu nikakve rane. Budući da je riječ vječna, mi je ne može čuti kao svake druge riječi koje slušamo među nama, mi Božju riječ možemo čuti jedino iznutra, u našoj vlastitoj nutrini čujemo njegov glas. Termin svjetloća upućuje na spoznajnu teoriju, na spoznaju vječitih stvari. Ta Riječ katkada u nama svijetli, čovjek može samo nazirati do nje, ne može ju imati jer je ona vječna.

GLAVA 10

Oni koji pitaju što je radio Bog prije nego li je stvorio nebo i zemlju, puni su starog grijeha, pogotovo ako kažu da nije radio ništa. Prije svega je postojala njegova volja, ništa ne bi danas bilo stvoreno da nije postojala volja Stvoritelja. Ako je pak Božja volja uvijek bila da postoji stvorenje, zašto nije i stvorenje vječno? Crkveni pisci se bave tim pitanje, što je radio Bog prije nego li je stvorio nebo i zemlju, još od 7. st. U tome se očitovao i Augustin, kaže da su ljudi koji se to pitaju puni starog grijeha, kako može biti stvorena volja, ako je sve u Bogu vječno, a ono što je stvoreno nije nužno i propada, prolazno je, a volja to nikako ne može biti. Jednostavno treba reći da je to pitanje: Što je radio Bog…jednostavno krivo postavljeno jer koristeći termine prije, poslije, tada, mi smo opet u vremenu, a Bog nije u vremenu, nego u vječnosti.

GLAVA 11

Oni koji mogu postavljati takva pitanja, ne razumiju Boga, mudrost je njegova svjetlost duša, opet se poziva na Platonove termine. Naše srce još uvijek oblijeće po prošlim i budućim pokretima stvari, puna su ispraznosti jer ne mogu doseći ono vječno u Bogu. Vječnost se s vremenom ne može usporediti kao ni čovjek s Bogom. U vječnosti ništa ne prolazi, sve je sadašnje, dok naprotiv nijedno vrijeme nije cijelo u sadašnjosti. Svaku prošlost potiskuje budućnost i svaka budućnost stvara i izlazi iz onoga što je uvijek sadašnje. Nije jednostavno zadržati ljudsko srce da stane i vidi kako vječnost, koja nema ni budućnost ni prošlost, nepomično stoji i određuje buduće i prošlo vrijeme. Čovjek pokušava shvatiti njegovo stvaranje u vremenskim okvirima, a On je vječan. Vječnost je uzročnik postojanja vremena.

GLAVA 12

Augustin na to pitanje radije odgovara s Ne znam, nego da bude ismijan ako zbija šalu ili pohvaljen na temelju lažnog odgovora. Pogrešno je dakle reći da prije nego što ih je stvorio, da nije radio ništa. Lažan odgovor je smatran neetičkim i neprihvatljivim. Postavljači tog pitanja nisu bili upućeni u božanske sposobnosti, gore je postaviti pogrešno pitanje, nego dobiti pogrešan odgovor.

GLAVA 13

Ako čiji površni duh luta po slikama prošlih vremena te se čudi što si ti, Bog svemogući, koji si sve stvorio i sve uzdržavaš, koji si graditelj neba i zemlje, mogao od tolikog djela, prije nego si ga načinio, mirovati kroz bezbrojne vjekove, neka se taj probudi i pomisli da za njegovo čuđenje nema razloga. Mirovanje je dakle obilježje vječnosti, a vjekovi su kategorijalna zbivanja u vremenu. Vremena nisu mogla postojati prije nego li je Bog stvorio vrijeme, dakle vrijeme nije postojalo prije nego li je stvorio nebo i zemlju. Jer nije bilo nikakva tada dok nije bilo nikakva vremena. Vrijeme će prolaziti, a on je uvijek isti i godine njegove neće nestati jer on živi u mirovanju, u vječnome. Njegove su godine jedan dan koji ne uzmiče pred sutrašnjim, a ne dolazi ni iz jučerašnjeg. Današnji njegov dan je vječnost. Tri božanske osobe su jednako vrijedne i suvječne; Bog, Isus, Duh.

GLAVA 14

Ne postoji vrijeme koje je suvječno Bogu, jer on stalno postoji, a vremena ne bi bila vremena kad bi bila stalna. Ona su dakle prolazna i to je njihova glavna karakteristika. Kada tu riječ vrijeme upotrebljavamo u govoru, razumijemo o čemu se tu radi, ali opet nitko ne može reći što je vrijeme. Augustin samo može reći da kad ne bi ništa prolazilo ne bi postojalo prošlog vremena, i kad ne bi ništa dolazilo ne bi bilo budućeg vremena, i kad ne bi ništa postojalo ne bi bilo ni sadašnjeg vremena. A kako ona dva vremena, prošlo i buduće postoje, kad prošlo više ne postoji, a buduće još ne postoji. A sadašnje vrijeme, kad bi uvijek bilo sadašnje i kad ne bi prelazilo u prošlost, ne bi više bilo vrijeme, nego vječnost. A ako sadašnjost, da bi bilo vrijeme, mora prijeći u prošlost, kako onda možemo tvrditi da i ona postoji kad joj je uzročnost nešto što ne postoji. Ona je dakle vrijeme samo zato jer ide k tome da ne postoji. Tu uočavamo dvije uloge sadašnjosti, ona omogućuje da uviđa nešto što postoji, i uloga joj je da bude međa između prošlosti i budućnosti.

GLAVA 15

Iako dakle vrijeme po onom gori ne postoji, Augustin ga dijeli na dugo i kratko vrijeme, pokušava odgovoriti kako se mjeri vrijeme. Ali dugo i kratko mogu biti samo prošlo i buduće. On to opet dijeli na dugo prošlo vrijeme (prošlih sto godina) i prošlo kratko vrijeme (prošlih deset dana). Tako radi s budućnosti; dugo buduće vrijeme (narednih sto godina) i kratko buduće vrijeme (narednih deset dana). Ali opet se vraćamo na ono kako nešto može biti dugo ili kratko ako to ne postoji. Prošlost naime više ne postoji, a budućnost još ne postoji. Pravilno je dakle govoriti: Dugo je bilo ono sadašnje dugo vrijeme jer je bilo dugo kad je bilo sadašnje. Ono sadašnje vrijeme, misli se na prošlost koja je morala jednom biti

sadašnjost, inače ne bi postojala, a sadašnjost manifestira ono što postoji. Da prošlost nije bila sadašnjost i da budućnost neće biti sadašnjost, one ne bi postojale. Zatim se Augustin obraća duši ljudskoj da provjere može li sadašnje vrijeme biti dugo. Ovdje je duša ključni faktor određivanja vremena. Ljudskoj duši dano je da opaža i mjeri njegovo trajanje. Provjerava se prvo da li je sto sadašnjih godina dugo vrijeme. Prije toga treba odgovoriti može li uopće i biti da sto godina budu sadašnje. Ne može, jer kada druga godina prođe, prva je već prošla, a treća buduća jer još nije ni došla. Onda se provjerava da li jedna godina može biti sadašnja, ne može ni ona jer se dijeli na mjesece koji ne mogu odjednom svi biti sadašnji, neki su prošli, a neki još nisu došli. Zatim se dalje dijeli mjesec i dan pa čak i sat, zaključak svega bi bio da sve ono što se može podijeliti i na najmanji trenutak, ne može biti sadašnje. Ako se može zamisliti dio vremena koji se ne može podijeliti ni u najmanje djeliće vremena, onda je on jedini koji se može zvati sadašnji, ali taj dio tako brzo prođe iz budućnosti u prošlost da se ne proteže ni trenutka. Jer ako se proteže, dijeli se na prošlost i budućnost, a sadašnjost nema nikakvog trajanja. Dakle ni prošlost ni sadašnjost ne mogu biti dugi, prošlost jer više ne postoji, a sadašnjost jer nema trajanja, a tako ni budućnost ne može biti duga jer još ne postoji, a kad bude postojala, tada će već biti sadašnjost koja također ne može biti duga kao što smo rekli. Vrijeme se dakle ne može mjeriti jer „ ne postoji“.

Važna je perspektiva iz koje gledamo to vrijeme da možemo zaključiti kako je ono subjektivna kategorija. Nije svima dugo vrijeme dugo. Nije isto prošlo čovjeku i leptiru na primjer. Nema veze što je vrijeme prošlo, mi njega možemo mjeriti zahvaljujući našoj duši pomoću koje mi sjećanjem vraćamo prošlo vrijeme u sadašnje, onda postoji. A isto tako postoji buduće vrijeme jer mi u sadašnjosti očekujemo i predviđamo to vrijeme, i na taj način ono postoji. Duša vidi, sjeća se i očekuje, vrijeme se dakle mjeri dušom.

GLAVA 16

Mi tako opažamo vremenske razmake, uspoređujemo ih međusobno pa kažemo da su jedni dulji, a drugi kraći. Kad vrijeme prolazi može se opažati i mjeriti, ali kada jednom prođe, ne može se mjeriti jer više ne postoji. Prošlost i budućnost dakle trebamo dušom dovesti u sadašnjost kako bi mjerili i uspoređivali vrijeme.

GLAVA 17

Ovdje se postavlja pitanje gdje je budućnost, gdje su je vidjeli oni koji su je proricali, ako ona još ne postoji. A i oni koji pripovijedaju prošlost, ne bi sigurno pripovijedali istinu kad ne bi gledali duhom a kad to ne bi postojalo, ne bi se uopće moglo vidjeti. Postoji dakle prošlost i budućnost. Postoji jer ih možemo vidjeti, duhom, odnosno našom dušom.

GLAVA 18

Ako već postoje, negdje moraju biti, postavlja se pitanje gdje su prošlost i budućnost ako postoje. Ako to još ne mogu znati, znam ipak, gdje god bili, da nisu ondje ni kao budući ni kao prošli, nego kao sadašnji. Jer da su budući još ne bi bili ondje gdje se jedino mogu vidjeti, niti da su prošli, jer više ne bi bili ondje. Mi njihovu sliku gledamo u sadašnjem vremenu, oni se realiziraju u sadašnjosti. Što se tiče budućnosti, mi uvijek unaprijed razmišljamo o nekim

našim činima i to zamišljanje je sadašnje. A taj čin koji zamišljamo još ne postoji jer je u budućem vremenu. Može se vidjeti samo ono što postoji. Kad se kaže da se vide budući događaji, ne misli se na događaje, nego na njihove uzroke ili možda na neke znakove koji već postoje. Možemo i mi proricati neke bliže buduće događaje za koje kažemo da postoje jer ih zamišljamo u svojoj duši. Kao primjer, Augustin uzima zoru koju gledamo, i sad mi unaprijed objavljujemo da će izaći sunce premda ga još ne vidimo. Ono što gledamo, to je sadašnje, a što unaprijed objavljujemo to je buduće, nije sunce buduće jer već sad postoji, buduće je njegov izlazak, koji još nije. On oboje vidi, vidi zoru koja je pred njim i zna da postoji sunce, dakle on proriče da će sunce izići. Budućnost, ako ne postoji, ne može se vidjeti, ali se može proreći u sadašnjosti koja već postoji i može se vidjeti. Prošlost i budućnost postoje u sadašnjosti jer su sjećanjem i proricanjem postali aktualni u sadašnjosti.

GLAVA 19

Augustin pita Boga na koji način on poučava duše o onome što će se dogoditi. Možda pokazuje sadašnjost iz koje se vidi budućnost. Jer što ne postoji, ne može se dakako pokazati.

GLAVA 20

Na kraju Augustin zaključuje da ne postoje ta tri vremena, posto je samo kao sadašnje u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ta vremena su u našoj duši, tamo postoje, jedino ih tamo možemo vidjeti, sadašnjost u prošlosti je pamćenje, sadašnjost u sadašnjosti je gledanje, a sadašnjost u budućnosti je očekivanje. Zbog krive upotrebe tih pojmova kažemo da ona postoje ovako, izvan duše. Malo je stvari koje se ispravno govori, ali uvijek znamo što se htjelo kazati. Kada mislimo dakle na prošlost i budućnosti mi ih aktualiziramo kao sadašnjost. Premda ne postoje, znamo o čemu pričamo, važno je to razumijevanje.

GLAVA 21

Opet se govori da je nemoguće mjeriti ono što ne postoji, a sadašnje vrijeme se ne može mjeriti jer nema trajanja. Vrijeme se kreće iz onoga dakle što još ne postoji, kroz ono što nema trajanja u ono što više ne postoji. Zaključak je da vrijeme ne postoji jer je propadljivo, subjektivno, prolazno. Nekome ono sporo prolazi, a nekome brzo.

GLAVA 22

Bog je već davno odredio naše dane, a sad kako prolaze mi ne znamo. Takve stvari poput vremena koje je svakodnevno upotrebljava toliko su razumljive i rijetko kad o njima razmišljamo na ovakav način, više nije ni bitno da li postoje, što znače, kako se mjere, ako se mi međusobno razumijemo. Sve se tada može mjeriti i uspoređivati pomoću našeg gibanja koje je nepouzdan parametar jer nije isto kod sviju.

GLAVA 23

Neki kažu da je vrijeme gibanje sunca ili mjeseca, Augustin ne pristaje na to jer zašto vrijeme ne bi bilo i onda gibanje svih tjelesa. Gibanje može biti mogući orijentir ali, postoji gibanje svakoga od nas koje nije isto. Gibanje sunca nikako ne može biti vrijeme, jer sunce može

stajati,a vrijeme ide stalno. Vrijeme bi onda bilo neko rastezanje. Vrijeme ne može imati uporište u samo gibanje nebeskih tijela.

GLAVA 24

Augustin nikako ne pristaje na to da je vrijeme gibanje nekog tijela. Mi kad mjerimo neko gibanje vremenom, možemo samo reći da je nešto dugo, ali ne koliko dugo, jer i kad kažemo koliko, kažemo to usporedbom, npr: ovo traje onoliko koliko i ono. Kad bismo pak mogli obilježiti razmake mjesta u prostoru odakle i dokle dolazi tijelo koje se giba, ili njegovi dijelovi, ako se giba kao na tokarskom kolu, mogli bismo reći koliko je vremena trebalo da tijelo ili njegovi dijelovi izvrše gibanje od jednog mjesta do drugog. Kada tijelo i miruje mi to i dalje mjerimo vremenom, ne samo njegovo gibanje nego i mirovanje. Toliko je mirovalo koliko se gibalo. Dakle, vrijeme nije gibanje tijela, bilo kojeg tijela.

GLAVA 25

Augustin priznaje da stalno govori o vremenu, i da te njegove riječi su u vremenu, a on i dalje ne zna što je vrijeme. Ili možda ne zna kako da izrazi ono što zna.

GLAVA 26

On se dalje pita zar ne bi mogao mjeriti gibanje tijela koliko traje i za koliko vremena tijelo stigne odavde onamo, kad ne bi mjerio vrijeme u kojemu se zbiva gibanje. Da li se kraćim vremenom mjeri duže, kao što duljinom lakta mjerimo duljinu grede. Tako je i sa dugim i kratkim slogovima u riječi, kratkim mjerimo duže. Ali na taj način mjerimo prostor a ne vrijeme. Vrijeme je dakle rastezanje, a sad čega to ne zna, bilo bi čudno kad ono ne bi bilo rastezanje same duše.

GLAVA 27

Ne može se mjeriti ono što ne postoji, samo sadašnjost postoji, ali ona nema trajanje, što onda mjerimo, možda ono nešto, onaj glas koji prolazi iz budućnosti kroz sadašnjost u prošlost, jer najbolje se mjeri nešto što prolazi. Trebamo ga mjeriti od trenutka kada počne, pa do kraja sve dok ne prestane. Jer sam vremenski razmak mjerimo od nekog početka sve do nekog svršetka. Mi ubiti mjerimo nešto u svom pamćenju što u njemu ostaje utisnuto. U duši mi mjerimo vrijeme, taj utisak koji u njoj izazivaju stvari koje prolaze, i koji ostaje kad one prođu, taj utisak mjerim kad je sadašnji, a ne stvari koje su prošle zato da ga izazovu. Taj se utisak mjeri kad se mjeri i vrijeme. Dakle, ili je taj utisak vrijeme ili on ne mjeri vrijeme.

GLAVA 28

Duša čeka, pazi i sjeća se. Pažnja traje kroz koju ide prema nepostojanju ono što će tek biti prisutno. Nije dakle dugo buduće vrijeme koje ne postoji, nego je duga budućnost u dugom iščekivanju budućnosti, nije dugo ni prošlo vrijeme koje ne postoji, nego je duga prošlost u dugom pamćenju prošlosti. Primjer s pjesmo. Augustin kani izgovoriti pjesmu koju zna napamet, prije nego započnem, njegovo očekivanje je usmjereno prema cijeloj pjesmi, ali kada počne, sve što od nje otkine i pošalje u prošlost, ulazi u njegovo pamćenje, i trajanje toga

njegovog djelovanja razdvaja se u pamćenje onoga što je već rekao i u iščekivanje onoga što još kani reći. Ipak je tu prisutna njegova pažnja, kroz koju se ono što je bilo buduće prebacuje da postane prošlo. To što se događa u cijeloj pjesmi, događa se u njezinom najmanjem djeliću, i to što se događa u tom djeliću, događa se i u našem životu, na temelju onog manjeg poznatog zaključuješ na cjelinu. Sve čini čovjeka su u biti samo dijelovi.

GLAVA 29

Ovdje nam je August rastresen, nada se da će u Bogu naći utjehu, njegove se misli u njegovoj nutrini razdiru u bujnim promjenama, dok se ne izlije u Boga očišćen i rastopljen vatrom Božje ljubavi.

GLAVA 30

Ovdje opet govore da su glupi oni koji se pitaju što je Bog radio prije nego li je stvorio nebo i zemlju, čim upotrebljavaš riječi nikada, prije, tada, poslije to sve pripada vremenu u kojem Bog nije. Bog je samo u vječnosti. Nijedno stvorenje ne postoji da je suvječno s Bogom jer nije iznad vremena.

GLAVA 31

Bog zna za sve prošle i buduće događaje, to uspoređuje s tim kad mi slušamo neku već poznatu pjesmu, nama se mijenja čuvstvo i raste napetost u iščekivanju budućih glasova i u sjećanju na već otpjevane. Ali Bog je nepromjenjivo vječan, tj uistinu vječni Stvoritelj duša. Kao što si dakle u početku poznavao nebo i zemlju bez promjene svoga znanja, tako si u početku stvorio nebo i zemlju bez ikakve promjene svoga djelovanja. Duša je univerzalna subjektivna kategorija kojom se sve mjeri.