IZ OSM OG PJEVANJA HOMEROVE ODISEJE

U poznatom udžbeniku Istorija helenske književnosti Miloš Đurić govori o prevodima Homerove Odiseje kod nas i kaže: „Ćelu Odiseju dao je u narodnom desetercu fra Grgo Martić: Homerova Odiseja, prijevod Tomislava Maretića, narodnim desetercem pore­dana. Poredao fra Grgo Martić 1892. Štampanje ovog delà otpočelo je godine 1897, ali nije dovršeno. Rukopis je sačuvan i nalazi se u san­duku u fra Grginoj spomen-sobi u manastiru Kreševo.“1

Podstaknut ovim navodima uputio sam se početkom januara 1973. u Kreševo da pregledam fra Grginu spomen-sobu i rukopis prepjevane Odiseje. Knjižničar samostanske biblioteke fra Alojzije Misilo ljubazno mi je pokazao spomen-sobu, ali rukopisa nije bilo. U sobi se nalazi za štampu pripremljeno jedanaest prvih pjevanja u špaltama (prva korektura). Na kraju je potpis Josipa Milakovića koji je izvršio korekturu sačuvanog dijela prepjeva 28. 2. 1901. Niko u samostanu ne zna objasniti kada je nestao rukopis. Ovaj sačuvani primjerak u kreševskom samostanu nije unikat, jer isti takav primje­rak čuva se u Narodnoj biblioteci Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Ovaj je primjerak nekada bio vlasništvo Ace Poljanica koji je na omotu napisao: „Koncem odnosno drugom polovimom 1900. početo tiskati u Zemaljskoj štampariji u Sarajevu. Korektura profesora Josipa Mi­lakovića. Čitav slog uništen, tisak obustavljen iz meni, kao i javnosti nepoznatog uzroka.“

Pošto iz Martićeva prepjeva Odiseje nije do sada objavljeno ni jedno pjevanje, objavit ćemo ovdje jedan odlomak iz osmog pjevanja u kojem je opjevana ljubav Aresa i Afrodite.

P j e s m a VIII

(Ljubav Aresa i Afrodite, stih 261— 369)

A u tomu i glasnik pristupi 493I formingu dade Demodoku,I on pođe skupu u sredinu, 495A oko njeg u napon mladići Svi u plesnoj igri uvježbani Pa po kolu tada božanskomu,Složno oni udare nogama.

1 Dr Miloš N. Đurić: Istorija helenske književnosti, Beograd 1951, strana 112.

88 G. Kraljević

500

505

510

515

520

525

530

535

540

545

550

555

Te poskoku nogu njihovije’ Divljaše se motreć Odiseje. Zaforminga tad pjevač i l’jepo Uzme pjevat ljubav Arejevu S Afroditom vijenca krasnoga, Što u domu Hefajesta bješe Kriomice Arej obljubio,I mnoge joj darovao dare,Pa gosparu Hefajestu time Osramoti logu i postelju,Ali odmah k Hefajestu dođe Glasnik Helij s neba visokoga, Koji njihno spazi milovanje.Kad Hefesto ču r’ječ srdobolnu, Mah u srcu zasnova zlovarku, Pa u svoju uđe kovačnicu 1 naval i v nakovanj na panju Stane vješto okove kovati Nit’ rješljive niti pretrgljive,Već da budu čvrsti stanoviti.A kad varku izmisli Areju,U ljutini pođe u hodaju,Gdje mu draga stajaše postelja, Te uz noge okolo kreveta Naokolo pomeće okove;Mnogi zgora spuste se okovi,A bijahu toliko tanahni,Kakonoti pređa paukova,I niko ih ne bi opazio,Pa nit’ isti blaženi bogovi, Toliko ih sako va umjetno.Pa kada li okolo postelje Ponamješta on svoje kovarstvo, Zapusti se tobož Hefajesto Ka stojnomu ka Lemnosu gradu, Kojino je od svije’ zemalja Tomu bogu ponajdraži bio.To zlatouzd opazi Areje,Te kad vidje slavnoga vještaka Hefajesta gdje daleko pođe, Umah mače u dom Hefajesta Živo želee obljubit Kiterku,Tu božicu krasnovjenčanicu.Ona uprav tada se vratila Od svog oca silnoga Zeusa,Te sjedila i otpočinula,U to brzo pane i Areje,Čime pane hvati je za ruku, Riječ reče i poklikne njojzi: „Hajdmo, draga, leći u krevetu, Da se jedno drugom veselimo,Jer kod kuće Hefajesta nema, Otišo je daleko k Lemnosu Med Sinćane svoje gruborječne.44 A kad tako reče joj Areje,Ona rado spavat hotijaše I oboje uđu u postelju Pa i zaspu brzo obadvoje;ΑΓ Hefesta umjetni okovi Oko njih se krugom omotaju,

ίζ osmog pjevanja Homerove Odiseje 89

Da ni jedno maknut se ne može,A kamo li dići se mogahu.Onda oni istom opazili,Da se nikud izbjegnuti nema;Tada k njima rukotvorac stupi,Jer se opet kući povratio,Pre neg’ ode u zemlju Lemnosku. Njiha Helij dobro opazivši To je njemu bio prokazao,Te kad bolan u srcu Hefesto Ka svojoj se kući primaknuo, Popostane pred vratma kućnijem, Tu ga divlji bijes obuzeo,Pa povikne strašno iza glasa I pozove u pomoć bogove:„O! Zeuse, oče besmrtnice,I svi drugi blaženi bogovi,Dođ’te amo pa vi pogledajte Ovi sm’ješan i hrđav posao,Kako mene vara Afrodita, Krasnovjenčna kćerca Zeusova,Koji jadan hramljem u nogama,A njoj drag je Arej strahoviti,Jer je lijep i hoda uspravno,A ja slabih nogu na sv’jet dođoh, Tomu kriv mi niko drugi nije,Već je krivac moj otac i majka, Ej! da nisu rodili me pusto!ΑΓ nu sada stan’te, pogledajte, Gdjeno dvoje leže u ljubavi U mojemu zajedno krevetu,A ja gledam i vrlo sam tužan,Ali mislim, da ni časak neće Više oni počivat’ zajedno.Ako li se i ljube veoma,ΑΓ ne će im htjeti se spavati,Jere moje lukavo kovarstvo I okovi njih će odvraćati,Dok mi dare otac ne povrati,Koje njemu ja dadoh u ruke Kujetine rad’ ove djevojke;Ta njegova kćerca lijepa je,Ali ne zna srca obuzdati.“Kada tako izreče Hefesto,Odmah vječni skupe se bogovi Hefestovu u domu mjedenu. Zemljodrža dođe Posidone I Hermija dođe blagonosni I sdaleka gađač Apolone,A božice izostanu stidne.Pa bogovi dobra davaoci, Popostanu na predvraću samu,Te u grozan smijeh udarili Ugledavši umjetstvo Hefesta, Najprvoga u poslu vještaka,Te tada je neki od bogova Ovako je drugomu rekao:„U zlu djelu nikad sreće nema,Sveđ brzica sporac dostiguje,Kano što je spori Hefajesto

560

565

570

575

580

585

590

595

600

605

610

615

90 G. Kraljević

620 Ulovio eto ti Areja,A Areja boga najbržega Oda sviju redom Olimpljana, Hromac bivši umjećem svojijem, Al’će Arej platiti preljubu.“

625 Dok su tako razgovarali seIzmeđu se besjedeć bogovi, Apolone čedo Zeusovo Progovori ovako Hermiji:„Oj, Hermijo, ti Zeusov sine,

630 Ti pratilče, dobara davaču,Bi Γ ti htio u okovim čvrstini Uza zlatku sapet Afroditu U postelji skupa počivati?“ Skoroteča njemu provođače

635 Ovako je bio odvratio:„Ej da meni tako se dogodi, Apolone care i strjeljaču,Neka mene tri puta toliki Ti golemi sategnu okovi,

640 A vi svi me gledajte bogovi I božice mehke stidljivice,Kako li ja lijepo počivam Uz zlatiju skupa Afroditu!“ Kada njima to reče Hermija,

645 Tada u sm’jeh udare bogovi,Tek Posidon smijao se nije, Neprestano moleć umjetnika,Da Areja pusti iz putila,Pa on s njime započne besjedu

650 I krilate izreče mu r’ječi:,,Aj, Hefesto puštaj mi Areja,A ja tebi tvrdo obećavam,Da će on se za sve pokajati Kakono je pravo svakojako

655 Med besmrtnim svima bogovima.“Na to Hefest reče Posidonu: „Nemoj mene slavni zemljodrže, Nagovarat na to uzaludno; Hrđavo je jamstvo za hrđave,

660 Kada kogod jamči se za njiha.Zar bi mogo među besmrtnijem Bogovima ja tebe vezati,Ako meni uteče Areje I dugu se ne izvine svomu?“

665 Zemljotreša na to PosidoneOvako je riječ prihvatio: „Hefajeste slavni, poslušaj me, Ako li bi Ares pobjegao I svomu se izvinuo dugu,

670 Ja bih za njeg kaznu pretrpio.“ Zemljotreši na to Hefajeste Posidonu tako odgovori:„Ne doliči meni, zemljotrešo,Da ne mogu tebe uslišati.“

675 Tako reče snažni HefajesteI otpusti putao sa njiha.A kad veće njih tu obadvoje,Iz čvrstoga putila izađu,Onda oni skoče Obadvoje,

ίζ osmog pjevanja Homerove Odiseje 91

Te Areje ode u Trakiju, 680A smješijiva milo Afrodita,Ona pođe u Kipar k Pafosu Gdje joj gaj je i oltar kadilni.Tu Harite tad je okupaju I namazu ambrozijskim uljem, 685Koje teče po vječnim bozima,U mile je obuku haljine,Što divota bješe pogledati.0 tom pjevač božanski pjevaše,Te kada to sluša Odiseje, 690U srcu se svomu radovaše,1 svi bjehu Fejaci veseliA na glasu lađari, veslači. 693

Poznato je da je Maretić bio veliki protivnik pretvaranja heksa- metra u narodni deseterac i mi ne znamo da li je fra Grgo Martić imao pristanak Tome Maretića da se njegov prevod prepjevava u deseterac, ali sudeći po onome što je Maretić rekao za ovakvu vrstu prepjeva, on ne bi nikome dopustio da se tako nešto uradi. „Čemu dakle da prevodilac bude u tom nevjeran svomu originalu, čemu da uzima de­seterac, koji u vrlo malo slučajeva odgovara stihu bilo kojega mu drago europskoga naroda? — ne odgovara jednostavno zato, jer je deseterac stih posve primitivan. . .“ 2 Prije Maretića i poslije Maretića bilo je mnogo prevodilaca koji su pokušavali da poznata antička književna djela pretvaraju u deseterac. Maretić je smatrao Homerova i Vergi- lijeva djela pjesničkim savršenstvom i nije dozvoljavao da se pretaka­njem u deseterac profaniraju i devalviraju.

Citirajući Čuvenog lingvistu Potta Maretić priznaje da su svi prevodi nevjerodostojni, a to znači da je i njegov vlastiti prevod ta­kav. Mnogo nevjerodostojniji su prepjevi Mede Pucića i fra Grge Martića, ali oni imaju jednu drugu korisnu osobinu koja manjka Ma- retićevu prevodu. Naime, prepjevi Mede Pucića i fra Grge Martića razumljivi su velikom broju čitalaca, dok je Maretićev prevod u heksametru razumljiv samo obrazovanim čitaocima.

Iako je Tomo Maretić nazvao deseterac primitivnim, ipak ćemo se uvjeriti čitajući ovaj odlomak da deseterac može ponekad zabli­stati jasnoćom i neposrednošću.

Nije nam poznato da li je Maretić kasnije izmijenio svoj odnos prema narodnoj poeziji i prema desetercu, jer su tek kasnije uslijedili njegovi radovi u kojima je rasvijetlio i analizirao našu narodnu epiku i metriku. (Cf. Rad JAZU, knj. 168 i 170. god. 1907). Može se pret­postaviti da je Maretić, pošto je proučio sve narodne pjesme koje su do tada bile sakupljene, revidirao svoj sud o narodnim pjesmama i o desetercu. Na osnovu njegovih radova može se zaključiti da je on s velikom ljubavlju proučavao sve elemente naših narodnih pjesama, da ih je upoređivao sa Homerovim pjesmama, a također i sa pjesmama drugih naroda.

Mišljenje koje je izrekao o prepjevu u deseterac u pogovoru prvog izdanja Odiseje 1882. godine nije kanon za sve prevodioce niti

2 T. Maretić:. Odysseja, Zagreb 1882, str. 349.

92 G. Kraljević

za sva vremena. (Uostalom to je Maretić izrekao onda kad nije imao ni 28 godina).

Pa da i nije tako, audiatur et altera pars.Sto godina prije Martićeva pokušaja da prepjeva Odiseju, Du­

brovčanin Đuro Ferić zagovara potrebu prevođenja Homerovih epova u duhu naše narodne poezije.3

Obrazovani ljudi tog vremena mogli su čitati Homerove pjesme i na grčkom i na latinskom jeziku, jer dubrovački pisci Kunić i Za- manja darovaše riznici svjetske kulture prevode Ilijade i Odiseje sa grčkoga na latinski jezik. Bijaše u to vrijeme i veliki broj neobrazova­nih ljudi koji ne mogahu čitati Homerove epove ni na jednom klasičnom jeziku. To je i ponukalo Ferića da se počne zalagati za takve prepjeve koji će biti svima pristupačni i razumljivi.

Za prepjevavanje Homerovih pjesama u Ferićevo vrijeme bilo je malo mogućnosti i još manje doraslih i kadrih poslenika. Ako bi se i pronašao koji odvažni duh koji bi to pokušao, njemu je nedosta­jalo ili poznavanje Homerova jezika i duha, ili poznavanje naših pje­sama i našeg jezičnog duha. Narodne pjesme ne bijahu sakupljene ni proučene, a književni jezik nejedinstven i bez gramatičkih normi, a naše zemlje pocijepane i raznim carstvima pridodane. Pa i u takvim prilikama nađoše se smjeli i odvažni duhovi koji okušaše svoje snage na najtežem mjestu — na Homerovim epovima. Nezahvalno je od nas što smo dozvolili da ti najstariji prevodilački pokušaji leže u arhi­vama neproučeni i neobjavljeni.4

Lako je uzoranu ledinu ponovo orati, a još lakše prevedeno prevoditi, ali nije bilo lako onima koji su se pokušali penjati na Parnas prije Tome Maretića.

Iako su Maretićevi prevodi osam decenija bili kod nas jedini izvor za razumijevanje Homerovih djela i služili kao neophodna lektira i učenicima i studentima i nastavnicima, ipak se odavno osjećala po­treba i za drugom vrstom prevoda. Među poznatim pobornicima pre­vođenja u drugačijem stihu i metru bio je i Nikola Vulić.5 On je vje­rovao da bi za naše čitaoce bilo daleko shvatljivije i lakše čitati pre­pjeve u desetercu nego u heksametru. Ne znamo ko je podstakao fra Grgu Martića da počne Maretićeve heksametre pretvarati u deseterce. Možda je i sam osjetio da su heksametri preteški za razumijevanje, ili je i on to radio kao i njegov prethodnik Medo Pucić, „kao njekakvo pjesničko vježbanje.“6

I za fra Grgu Martića vrijedi ona poznata Vukova izreka: „Koji čovjek zna 50 pjesama, njemu nije teško i novu pjesmu spjevati.“ Prije nego se latio prepjeva Odiseje, Martić je sve važnije događaje svog vremena u desetercu opjevao i preko sto hiljada stihova sastavio.7

3 Darinka Nevenić-Grabovac: Homer u Srba i Hrvata, Beograd 1967, strana 167 i 168.

4 Dr Miloš N. Đurić, o. c. str. 111—112.5 Darinka Nevenić-Grabovac, o. c. str. 199.6 Darinka Nevenić-Grabovac, o. c. str. 184.7 Ilija Kecmanović: Fra Grgo Martić, Izabrani spisi, Sarajevo 1956, str. 23.

Iz osmog pjevanja Homerove Odiseje 93

Pošto je uz to posjedovao i klasičnu naobrazbu, osjetio se pozvanim i Odiseju u deseterac poredati. Skoro 100 godina poslije Ferićeva na­stojanja ,,da se pronađe neki mladi i daroviti Morlak koji bi izučio grčku i latinsku knjigu i koji bi Homerove epove preveo“,8 ostvarila se ta Ferićeva želja, ali umjesto mladog Morlaka Odiseju počinje pre- pjevavati 70-godišnji stihotvorac koji je u pogledu deseterca bio nenad­mašiv i za kojeg je Jagić prethodno kazao: „Ako je Omir majstor narodne poezije, to je Martić njegov nasljednik.“9

Možda ga je upravo ovaj laskavi Jagićev epitet i podstakao da se prihvati prepjeva Odiseje da bi se potvrdio i opravdao ovakvo pri­znanje koje mu je došlo sa strane jednog od najvećih učenjaka tog vremena. Martić je u prepjevu išao po širokoj stazi koju je prokrčio naš veliki filolog i prevodilac Tomo Maretić. Stoga Martić nije mogao ni zalutati ni pogriješiti. (Takvu pogodnost nisu imali njegovi pret­hodnici Grigor Prličev10 i Medo Pucić.) Maretić priznaje da se za pre­vođenje „ne samo mnogo i dugo pripravljao, nego se i mnogo znojio izrađujući ga.“ 11

I Žukovski i Maretić koristili su se dostignućima njemačke filo­loške škole 19. stoljeća. Žukovski to ne taji, nego kaže: „Mue noMorjia HeMemcafl coBecTjiHBaa TpyßOJuobHBaa yneHocTB.“12 Profesor Milan Budimir takvo ugledanje na njemačke prevodioce osuđuje, jer su Ni­jemci „tada i inače slovenskim narodima i naučnicima prilično solili pamet“ 13 (Quot homines, tot sententiae).

Prije nego se prihvatio posla oko prepjeva, Martić je morao odlučiti kako će na pojedinim mjestima zamršene i zakukuljene heksa- metre uprostiti, kako cjelovitost i smisao pjesme očuvati, kakav omjer uzeti između heksametra i deseterca. Sudeći prema ovome odlomku, on se nije ni držao nekih krutih pravila, nego je nastojao da pogodi pjesnički duh, a na broj stihova nije se mnogo obazirao.

Upoređivanje Martićeva prepjeva sa drugim prepjevima i prevodima

Ovdje ćemo neke stihove Martićeva prepjeva uporediti sa pre­pjevima Mede Pucića, a ponedgje ćemo se osvrnuti i na druge prepjeve i prevode, jer bez upoređivanja ne bismo mogli donijeti sud o vrijed­nosti ovog prepjeva.

8 Darinka Nevenić-Grabovac, o. c. str. 167.9 Pjesnička djela fra Grge Martića, Sarajevo 1893, str. XXIII.10 Homer: Izbor od Ilijada i O diseja vo prevod i prepev od Mihail D. Petru-

ševski, Skopje 1953, str. VIII.11 T. Maretić, o. c. str. 362.12 ToMep: Oguccen nepeBOA B. A. TKyKOBCKoro, MocKßa 1958, erp. 5.

JVijlan Budimir: O Atinskoj Ilijadi, Matica srpska Novi Sad 1965, str, 7 i 8,

G. Kraljević

261 — 265. stih kod Homera glasi:Κηρυξ δ' έγγύθεν ήλθε φέρουν φόρμιγγα λιγεΐαν Δημοδόκω ο δ’έ'πειτα κί’ ε ζ μέσον άμφι δε κούροι πρωθήβαι ισταντο. δαήμονες όρχηθμοΐο πέπληγον δέ χορόν θειον ποσίν* αύτάρ Όδυσσεύς μαρμαρυγάς θηειτο ποδών, θαύμαζε δέ θυμω.

U prevodu Tome Marelica:Glasnik pristupi bliže Demodoku noseći zvonku Formingu i on pođe u sred skupa; okolo njega Stanu mladići svi u naponu, vješti u plesu,Fo kolu udare oni božanskom nogama, te se Poskoku njihovih nogu Odisej divljaše motreć.

Prepjev fra Grge Martića glasi:A u tomu i glasnik pristupi I formingu dade Demodoku I on pođe skupu u sredinu,A oko njeg u napon mladići Svi u plesnoj igri uvježbani Pa po kolu tada božanskomu,Složno oni udare nogama.Te poskoku nogu njihovije’Divljaše se motreć Odiseje.

Martić je izostavio epitet zvonku, ali time opis nije okrnjen jer se samo po sebi razumije da je svaka forminga zvonka. Maretićev peto- složni izraz vješti u plesu Martić je metri causa proširio na deset slo­gova svi u plesnoj igri uvježbani. Maretićevu izrazu udare nogama Mar­tić je dodao prilog složno. Radi popunjavanja slogova u desetercu Martić je dodavao poneku kraću riječ a u tome, tada i si.Pucić je ovaj odlomak prepjevao ovako:

Dođe glasnik i donese gusle I u srijedu Dimodok se stavi A do njega odrasli mladići Kojino su naučeni plesu Počnu nogom plesat božje guvno To začuđen Odiseje gleda Đeno nogom zrakove rasiplju.

Pucić teži da leksiku potpuno pojednostavi i približi nivou naše čita­lačke javnosti pa umjesto forminga uzima riječ gusle, jer je kod nas forminga malo poznat instrument, dok su gusle sastavni dio našeg folklora. Upotrebom domaćeg ekvivalenta gusle Pucić naglašava da je Demodokova uloga bila slična ulozi naših guslara.

Zanimljivo je da su i Voss i Žukovski u svojim prevodima umjesto forminga uzeli druge izraze.J. H. Voss: Aber der Herold kam und brachte die klingende Harfe

Für Demodokos her.Žukovski: Toio nopoH h3 Aßopua B03BpamjiCH rjiamaTan h jrapy

no^aji neBiiiy.Svi naši prevodioci (oshn Pucića) upotrebljavaju riječ forminga.

Neizvjesno je da li Voss i Žukovski izraze harfa i lira upotrebljavaju zbog težnje da svojim čitaocima budu razumljiviji, ili je izbor riječi ovisio o metričkim zakonima,

Iz osmog pjevanja Homerove Odiseje 95

Svakom čitaocu pada u oči Pucićev prepjev ovog stiha:Počnu nogom plesat božje guvno

Na cijelom našem jezičnom području gumno (guvno) označava mjesto gdje se obavlja vršidba. Međutim, Vuk je zabilježio u svom Rječniku da gumno može biti i mjesto za igranje. Ovu Vukovu tvrdnju potkri­jepio je i Milovan Gavazzi.14

Za savremeni književni jezik neobična je rekcija glagola plesati sa akuzativom, ali Rječnik JAZU bilježi ovaj glagol u značenju gaziti, tlačiti i citira upravo fra Grgu Martića koji je u svojim „Osvetnicima“ napisao: Ali Turci sela žare, plešu polja, pljačkaju voćnjake. (Osvetn. 5, 59). U istom značenju zabilježeno je i kod Daničića: Ne čini zla ni travi koju pleše.

Neprikladna je i Pucićeva interpretacija Đeno nogom zrakove rasiplju koja je nevješto preuzeta iz njemačkog prevoda ,,. . . der Füsse flimmernd Getümmel“. Ako je autor htio reći da od oštrih i žustrih skokova ispod nogu sijevaju zrake (iskre), onda se morao određenije i jasnije izraziti, jer nogom rasipati zrakove ništa ne znači ni u knji­ževnom jeziku niti u dijalekatskom argou.

— Ovaj kratki odlomak može nam ilustrativno pokazati omjer između heksametra i deseterca. Od pet Homerovih heksametara Pu- cić je napravio sedam stihova deseterca a Martić devet; pretvoreno u slogove izlazi da je od 80 Homerovih (Maretićevih) slogova Pucić napravio 70, a Martić 90 slogova. Pucić je neke riječi ispuštao a Martić je nove dodavao. —

I Maretić i Đurić u prevodu 226. stiha upotrebljavaju jednu neobičnu kovanicu zaformingati. Vjerovatno su prevodioci time htjeli sačuvati izvornost i kolorit Homerova stila. Međutim, Pucić je to „ponašio“ i upotrijebio jednu sekvencu koja je vrlo česta i uobičajena u našim epskim pjesmama:

Pjesnik u to o strunu zagudiNi Stjepanu Ivšiću nije se sviđao izraz zaforminga pa ga je za­

mijenio svježim onomatopejskim oblikom:

Tada zacilikne pjevač i zapjeva. . .Njemački prevodilac J. H. Voss također je uzeo onomatopej-

ski oblik pa je napisao: Lieblich rauschte die Harfe. . .Sad ćemo vidjeti kako su pojedini prevodici preveli ove stihove:

(266—270):Homer: αύτάρ 6 φορμίζων άνεβάλλετο καλόν άείδειν

άμφ’ ’Ά ρ εος φιλότητος έυστεφάνου τ ’ Αφροδίτης, ώς τά πρώτ’ έμίγησαν εν Ήφαίστοι,ο δόμοι,σιν λάθρη’ πολλά δ’ εδωκε, λέχος δ’ ησχυνε καί εύνήν Ήφαιστο ιο άνακτος.

14 Milovan Gavazzi: „pa napokon kamenom okružena i popločana gumna, koja ne služe samo za vršenje nego i kao tipna seoska sastajališta i plesališta (po užnoj Dalmaciji i Crnoj Gori). Adriatica — zbornik radova posvećen Grgi N o­vaku, Zagreb 1970, str. 454.

96 G. Kraljević

Voss: Lieblich rauschte die Harfe, dann hob der schöne Gesang an.Ares’ Liebe besang und Aphroditens der Meister,Wie sich beide zuerst in Hephästos’ prächtiger WohnungHeimlich gesellt. Viel schenkte der Gott und entehrte des hohenFeuerbeherrschers Lager.

}KyKOBCKn: Jlnpon rpeMH cjiamco3ByHHOK), neu ÆeMOÆOK BÄOxHOBeHHbiii necHb o npeicpacHOKynpaBOH KnnpHne h 5ore Apee KaK hx CBHnaHHe nepeoe b æomc BJiaaHKH ΓβφεοτΒ BbiJio; KaK μηογο HCTpaTHB öoraTbix aapOB, ono3opnji JIcme ΓβφεοτΒ Apeö.

Pucić: Pjesnik u to o strunu zagudiČudnovato stade pjevat pjesmu Kak se bješe Ariš zaljubio V Afroditku liepovienčaticu Te s prvo se tajno sastajahu U dvor ima Tfestosa kralja A on silne darova jcj dare Opogani kraljevu postelju.

Maretić: Tada zaforminga pjevač i pjevati lijepo uzme Ljubav Areja i Afrodite s krasnim vijencem,Koju u domu Hefesta obljubio krišom je Arej,Mnoge dade joj dare i gospodu time Hefestu Postelj osramoti i log. . .

Đurić: Tad zaforminga pevač i lepu zape va pesmukako je Afroditu s blistavim vencem ljubio Arej kad je u domu Hefestovu prvi put obljubio tajno davši joj poklone mnoge i tako bogu Hefestu uprlja postelju odra.. .

Martić: (vidi deseterce 502—509)Maretićevu intepretaciju „gospodu time Hefaestu“ Martić je

preinačio u ,,gosparu Hefajestu time“, jer epitet gospod pristaje samo vrhovnom božanstvu (Zeusu), a gospar se može aplicirati i uz božan­stva nižega ranga.

U Maretićevu 271. stihu (511. deseterac kod Martića) vidimo kako je Martić proširio opis sa tri riječi y neba visokoga. Ove tri riječi ne postoje ni kod Homera ni kod Maretića, ali zbog udovoljavanja okvirima deseterca Martić je to slobodno dodao. Čitalac neće ove tri riječi shvatiti ni kao suvišne ni kao neprikladne.

Na istom mjestu vidimo ako je Pucić morao izvjesne riječi zane­marivati i prešućivati. Tako umjesto glasnik Helij Pucić kaže samo sunce (Ali kralja obaviesti sunce).

U 271. heksametru Đurić je naveo jedan rijedak i neuobičajen glagol prosočiti. Iako je ovaj glagol bio poznat i Vuku Karadžiću i Vuku Vrčeviću i Baltazaru Bogišiću, ipak je to arhaizam za savremeni knji­ževni jezik. Stoga nam se čini da su bolje uradili oni prevodioci koji su upotrijebili poznatije sinonime kao prokazati ili obavijestiti.

Prevodioci su također neujednačeno preveli i ove Homerove stihove:

Iz osmog pjevanja Homerove Odiseje 97

272 — 273: Ή φαιστος δ’ ώς οδν θυμαλγέα μύθον άκουσενβή δ’ ι'μεν ε ζ χαλκεώνα κακά φρεσι βυσσοδομεύων'

Voss: Aber sobald Hephästos die kränkende Rede vernommen,Macht er sich auf in die Schmiede mit rachevollen Entwürfen,

TKyKOBCKH: Tojibko nocTHrna oÖHnHan bcctb ho ΓeφecτoBa cnyxa,Mmeniie b cepflpe saMHCJiHB, oh b KysHnne njiaxy nocTaBHJi,Pucić: Pa Ifestos, kad za glas začuje

Crnu miso duboko razmisli I k ognju si odmah on pritrči

Maretić: Kad srdobolnu tu Hefesto začuje kažu,U srđcu zasnova zlo, u kovačnicu si uđe,

Martić: Kad Hefesto ču r ’ječ srdobolnu,Mah u srcu zasnova zlovarku,Pa u svoju uđe kovačnicu

Đurić: Ali kad je Hefesto srdobolni izvještaj čuoSvome pristupi vignju u duši osvetu snujuć.

Iako - je Fucićev srednji stih sličan stihovima iz naše narodne poezije, ipak je ovdje vrlo prikladno i adekvatno uklopljen. (Cf. Ja razmišljam misli svakojake).

Martić je bolje i vještije svoje stihove poredao i izbjegao riječcu si koja je Puciću i Maretiću upotpunila stihove, a poremetila stil. Adverb odmah Martić je skratio u mah.

Martiću bi se moglo prigovoriti što je upotrijebio kovanicu zlo- varka (Rječnici poznaju izraze zlovaran i zlovamost, a zlo varka je vje- rovatno Martićeva tvorevina). Prirodnije bi bilo da je umjesto ove kovanice stavljena riječ osveta ili odmazda.

Umjesto Maretićeve riječi kažu Đurić je uzeo riječ izvještaj, iako bi ovaj Đurićev izraz bolje pristajao službeno-administrativnom komu­niciranju. U Đurićevu tekstu teško je razlučiti da li se atribut srdo­bolni odnosi na subjekt ili na objekt. Da je umjesto riječi izvještaj uzet neki drugi sinonim ženskog ili srednjeg roda, bila bi otklonjena ova amfibolija.

Pucić je suviše pojednostavio i napisao:I pod odar svuda lanac veže

Martić je pokušao da izbjegne Maretićeve riječi krugom, te je napisao

Te uz noge okolo kreveta Naokolo pomeće okove

i tako napravio školski primjer za kakofoniju.1 292. stih zaslužuje da se na nj osvrnemo.Plomer: δεύρο, φίλη, λέκτρονδε* τραπείομεν εύνηθέντες*Voss: Komm, geliebte, zu Bette, der süßen Ruhe zu pflegen!)Kykobckh : M iuiaa, aac ÖJiarocKJiOHCH, nouflSM na pocicoiuHoe Jio>Ke!Pucić: Hod ljubljena, hođmo u ložnicuMaretić: Ajdemo, draga, leći u krevet te se veselmoMartić: Hajdmo, draga, leći u krevetu,

Da se jedno drugom veselimoĐurić: Amo, draga, na odar i ljubavlju mi se vesel’mo!

7 Živa Antika

98 G. Kraljević

Zanimljivo je da Đurić konstantno upotrebljava pomalo arha­ičnu riječ odar umjesto postelja ili krevet. Pucić naizmjenično upo­trebljava postelja, odar i ložnica a Maretić uzima postelja, postelji i krevet. Đurićeva riječ odar sasvim lijepo odgovara ambijentu Home­rovih lica i olimpskih bogova. Ova riječ djeluje mnogo svježije i živo- pisnije nego uobičajeni izrazi postelja ili krevet. (Cf. crnogorski nar. pjesmu: Podiže se bolesnica sjede na odar). Đuriću bi se moglo pri­govoriti što u 270. stihu nije izbjegao tautologijski izraz uprlja postelju odra. . .

Neobično nam izgleda kako Medo Pucić za dvije odrasle osobe različita spola upotrebljava muški rod umjesto srednjeg, npr.

I na odar oba se pripeše (tj. Ares i Afrodita)Premda vrlo jedan drugog ljubi ( „ „ )Odskočiše oba utekoše ( „ „ )

Izgleda da Pucić želi naglasiti da su to oba božanstva i da im pripada kongruencija muškog roda bez obzira na njihovu spolnost. Nije isključeno da je ovakvu kongruenciju Pucić primijenio opona­šajući njemački prevod (Cf. tekst J. H. Voss-a

stih 296 : Und sie bestiegen das B ett. . .stih 316. Wie verbuhlt sie auch sind . . .stih 360. Sprangen sie hurtig empor . . .) .

Izgleda da su svi prevodioci kao i autori prepjeva imali teškoća sa stihovima 306—312.

Homer: Ζεΰ πάτερ ήδ’ άλλοι μάκαρες θεοί αίέν έόντες:δεΰθ’, ί'να εργ’ άγέλαστα καί ούκ έπιεικτά ί'δησθε, ως έμέ χωλόν έόντα Διός θυγάτηρ Αφροδίτη αίέν άτιμάζει, φιλέει δ’ άίδηλον ’Άρηα, ουνεχ’ 6 μέν καλός τε καί άρτίπος, αύτάρ εγώ γε ήπεδανός γενόμην άτάρ ου τί μοι αίτιος άλλος άλλα τοκηε δύω, τώ μή γείνασθαι δφελλον*

Voss: Vater Zeus, und ihr andern, unsterbliche selige Götter!Kommt, hier etwas zu sehn, — den lächerlich schändlichen Frevel:Wie mich lahmen Mann die Tochter Zeus’ Aphrodite So auf immer beschimpft und herzt den Bösewicht Ares;Weil er schön und grade zu Fuß ist, aber ich selberLahme seit Geburt! Doch keiner ist schuld an der Lähmung,Als die Eltern allein! O wär’ ich nimmer geboren!

}KyKOBCKH: BcenepjKHTenb, ÖJiajKeHHbie, Be^Hbie öorn, cöepHTecbTeHKOoÖHAöoe, cMexa nocToöHoe neno yBU^exb KaK Hana mhoh χρομοηογημ, 3eBcoBa ηοηβ Αφροηητη THycHO pyraeTCB, c rpo3HbiM ApeeM, ryÖHTejibHbiM 5ογομ,3necb coneTaBuiHCb. KoHenHo, KpacHBen h xeepn «a Horax oh;

Ά 3K OT poaCneHHH XpOM — HO Moeio JTb BHHOH3? BHHOBHblB tom JiHHiib ponHTejiH. Tope MHe, rope! 3aneM h poahjich?

Pucić: Oče Zevse, svi bogovi sveti Vjekivječno kojino živete Glejte djelo smiešno a nesnosno 15

15 Çf. Rj. JAZU postelj, f. (Čija je ovo postelji)

Iz osmog pjevanja Homerove Odiseje 99

Zevsinica kako Afroditka Mene hroma sveudilj sramoti A tog ljubi ubicu Ariša Jer je krasan i tvrd na nogama A ja sveđ sam od poroda johav;ΑΓ ja tome nit sam kriv ni dužan Nego oba moja roditelja Bijaše im ne rodit me takog.

Maretić: Zeuse otče i vi oj blaženi, vječiti bozi,Dođite pogledat amo smiješan i drzak poso, kako F Zeusova kći Afrodita prevarava mene,Koji sam hrom, al zato joj drag je strahoviti Arej,Jer je lijep on i korača uspravno, a jaRodih se na svjet slabonog, al nije drugi mi krivacNego mati i otac, ej rodili da me nijesu!

Martić: (vidi stihove 575—587)

Đurić: Oče Dive, i drugi o blaženi, besmrtni bozi,priđite amo da ružne, nedostojne vidite stvari, kako šepava mene Afrodita, Divova ćerka, svagda tovari brukom, a ljubi Areja mrskog, zato što je i lep i čvrstijeh nogu, a ja se rodih slabijeh nogu, al nije krivac mi drugi, nego otac i majka! Ej da me rodili nisu!

Prevodioci se razilaze u opisivanju preljube.16Pucić to naziva djelo smjerno a nesnosno,Maretić — smiješan i drzak posao,Martić — smiješan i hrđav posao,Đurić — ružne, nedostojne stvari.

Čini nam se da nijedan prevodilac nije pogodio Homerovu misao iako je upotrebljeno šest različitih pridjeva. Prevodioci bi tačnije in­terpretirali smisao ovog stiha da su uzeli adekvatnije pridjeve kao napr. sraman, nepristojan, bestidan, sablažnjiv i si.

U 309. stihu Đurić je upotrijebio izraz svagda tovari brukom. Ovaj je izraz u cjelini preuzet iz narodne poezije. (Cf. Rječnik JAZU : Vazda su me brukom tovarili, nar. pj. Vuk 5, 492).

Vrlo neprirodno zvuči Đurićeva interpretacija ljubi Aresa mrskog, jer nikada niko nije vršio preljubu sa mrskom osobom. Stoga nam se čini prikladnije Maretićevo . . . « / ’ zato joj drag je strahoviti Arej.

Ako je fra Grgo Martić želio da njegov prepjev bude vjeran bosansko-hercegovačkom govoru, onda njegov 587. deseterac nije smio da glasi /Ej da nisu rodili me pustolUmjesto ovakvoga stiha Martić je mogao uzeti oblik kletve koji je vrlo rasprostranjen i vrlo uobičajen u narodu npr.

16 Homerove izraze u 307. stihu. . . εργ’ άγέλαστα καί ούκ έπιεικτά. . * Voss je preveo den lächerlichen schändlichen Frevel. Za Vossom su se poveli svi naši prevodioci i upotrijebili pridjev smiješan iako u svim rječnicima άγέλαστος znači tužan, žalostan, čemu se nije smijati,

1*

100 G. Kraljević

Da se bogda ni rodio nisam! ili

Da me bogda ni rodili nisu!Maretić je s pravom tvrdio da „neugodno u našijem pjesmama

dira obrazovana čitatelja obilna poraba pogrdnijeh riječi: kuja (kučka). . .“17 pa i pored toga i sam Maretić u prevodu upotrebljava spomenutu pogrdnu riječ.Homerov 319. stih: οσσα ol εγγυάλιξα κυνώπιδος είνεκα κούρης·

Voss: Die ich als Bräutigam gab für das schamlos äugelnde Mädchen! }KyKOBCKH: Mm ot Memi sa HeBeery, öeccTnHHyio .hohb, nony^eHHbix

Pucić: Štogod sam mu dao na ženitbiBezobraznu za onu djevojku

Maretić: Koje mu u ruke dadoh rad’ kuje djevojke ove Martić: Koje njemu ja dadoh u ruke

Kujetine rad’ ove djevojkeĐurić: Što mu ih dadoh ko prosac za ovu bestidnu momu

Maretić je znao da bi ovdje najbolje odgovarala kovanica pa- sjooka, ali ova četverosložna riječ nije mogla da se uklopi u metričke okvire. Pucić se nije ni osvtrao na Homerove riječi, nego se ravnao prema njemačkom prevodu. Trebalo bi očekivati da će fra Grgo Mar­tić kao duhovno lice nepristojnost ove riječi ublažiti, međutim on je od te riječi napravio augmentai!v i time još više potencirao opscenost.

Najviše nejasnoće ostavio nam je Maretić u odlomku u kojemu Homer opisuje razgovor između Fosidona i Hefesta o puštanju uhva­ćenog Aresa.Homer, 352—358: Πώς αν εγώ σε δέοιμι μετ’ άθανάτοιοι θεοισιν

εϊ χεν ’Ά ρης οϊχοιτο χρέος καί δεσμόν άλύξας, τον δ’ αύτε προσέειπε 1 Ιοσειδάων ένοσίχθων'Ή φ αιστ’, εϊ περ γάρ κεν ’Ά ρης χρεΐος ύπαλύξας οϊχηται φεύγων, αυτός τοι εγώ τάδε τ ίσ ω /4 Τον δ’ ήμείβετ’ έπειτα περικλυτός άμφιγυήεις*,,Ούκ έστ’ ουδέ έοικε τεόν έπος άρνήσασθαι44.

Voss: Sage, wie könnt’ ich vor den ewigen Göttern verbinden,Flöhe nun Ares fort, der Schuld und den Banden entrinnend?Ihm erwiderte drauf der Erderschüttrer Posseidon:Nun, Hephästos, wofern denn auch Ares fliehend hinwegeilt,Um der Schuld zu entgehn: dann zahl’ ich selber die Busse.Drauf antwortete jenem der hinkende Feuerbeherscher:Unrecht wär’es und grob, dir deine Bitte zu weigern.

>KyKOBCKH: H eivi τκe Teöa, B ceM O rym uM , M o ry h k y n j i a x e n p H H y /tiiT b ,Ecjih CBOÖOÄHbiH Apen vöokht h nnaTHTb OTpeiieTbca E ory Γeφecτy OTBeTCTBOBan TaK M ocenaon 3eMJieji,ep5Keu:,,Ecjth MoryTHH Apen, πτοδ ne ömtb npHHyaueHHbiM k ynjiare Ck'poeTca TaHHo, το Bce sa Hero sanjiaxHTb oönsyiocb Ά . XpoMOHOTHü Fecjtecx oTBenaii noceöflOHy imaubiKe:„Bonn TBoen, IIocehztoH, He f le p sH y h h c BJiacTeH O T B ep rH y T b .“

17 T. Maretić: Naša narodna epika, JAZU znanstvena djela za opću naod- razbu, knjiga IV, Zagreb 1909, str. 249.

Iz osmog pjevanja Homerove Odiseje ιο ί

Pucić: Kakoli bi ja te zavezaoBesmrtnijem među bogovima Kad bi mi se Ariš izmaknuo Izbjegnuo lanac i dugove?A veli mu zemljotres Posidun:Ifestose kada bi ti Ariš Utekao duga ne platio Ja ću ti ga onda namiriti.Tada njemu slavni objehromac:Nit je možno niti je prilično Da odmetnem tvoje obećanje.

Maretić: Zar bih mogao tebe med besmrtnim bozima vezat,Ako mi utekne Arej i izvine svome se dugu?Njemu zemljotresac na to Posidon odgovori ovo:„Hefeste, ako bi Ares izvinuo dugu se svome Te bi pobjego, ja bih za njega pretrpio kaznu.”A1 Posidonu na to rukotvorac prešlavni reče:„Niti mi đoliči, pa ni ne mogu ne uslišit tebe“.

Martić, vidi 661—674:Đurić: Kako bih mogao ja te med besmrtnim bozima vezat

ako mi umakne Arej i svog se oslobodi duga?Na to zemljotresac njemu Posidon odgovori ovo:„Hefeste, ako bi Arej ne plativši svojega duga izmak’o nekud, ja sam bih za njega platio tebi.“Ali njemu tada odgovori preslavni hromac:„Meni ne priliči da te ne uslišim, nije ni pravo.“

Maretić je htio pod svaku cijenu da njegov glagol izvinuti se nadomjesti značenje glagola ukloniti se, izbjeći, uteći, (entrinnen). Fra Grgo Martić nije mogao dokučiti ovako neobično značenje dotič­nog glagola pa ga je u prepjevu (664. stih) upotrijebio u uočičajenom primarnom značenju opravdati se (entschuldigen).

— Zanimljivo je da Rječnik JAZU ne poznaje glagol izvinuti u značenju entrinnen, dok Rječnik srpskohrvatskog kniževnog jezika obiju Matica, Novi Sad—Zagreb 1967. bilježi pod br. 3 i značenje izmaknuti. —

U novijim izdanjima Maretićeve Odiseje odstranjena je neja- snoća u pomenutim stihovima time što je umjesto spornog glagola stavljen glagol ukloniti se.

Moglo bi se reći da je Medo Pucić u svom prepjevu bio jasniji od Maretića.

Pucić: Kad bi mi se Ares izmaknuo Izbjegnuo lanac i dugove

Da je Maretić upotrijebio glagol izmaknuti se ili izbjegnuti ne bi či­taocima priredio ftejasnoću u prvom izdanju svoje Odiseje.

Dok je u prevodu 353. i 355. stiha jedini Maretić neprikladno upotrijebio jedan glagol i time stvorio nejasnoću u tekstu, dotle su se u prevodu 358. stiha, svi naši prevodioci (osim Pucića) upleli u ne­razmrsivu mrežu odričnih partikula (kao Ares u Hefestovu zamku).

U izvornom tekstu ovog stiha postoje samo dvije odrične če­stice i Voss i Žukovski nam pokazaše da je to vrlo jednostavno i lako

102 G. Kraljević

prevesti sa grčkog jezika. Vjerovatno se u njih ugledao i Medo Pucić koji je prepjevao Hefestov odgovor ovako :

„Nit je možno niti je prilično Da odmetnem tvoje obećanje.“

Da se Maretić osvrtao na njemačke i na ruske prevode prilikom prevoda ovog stiha ne bi napravio ovakvu nejasnoću sa negacijama. Naime, on prevodi ovako:

„Niti mi doliči, pa ni ne mogu ne uslišit tebe.“Teško je odgonetnuti da li ove 4 negacije ublažavaju odricanje

i pojačavaju potvrđivanje, ili pak naglašavaju odricanje i ublažavaju potvrđivanje.

Zanimljivo je da ni Maretićevi učenici koji su vršili prerade i ispravke i koji su priredili pet izdanja Odiseje nisu našli ni bolju ni tačniju intepretaciju za ovaj stih. Tako u novijim izdanjima koje je priredio Stjepan Ivšić stoji:

„Meni ne priliči tebe ne uslišat, pa i ne mogu.“

Ni drugi Maretićev učenik Miloš N. Đurić u svom prevodu nije našao ni prikladnije ni adekvatnije izraze nego je ostao pri ni­zanju negacija i napisao:

„Meni ne priliči da te ne uslišim, nije ni pravo.“

Prepjevavajući ovaj Maretićev heksametar Martić je odbacio 2 odrične partikule., a 2 je zadržao i time je postigao da ovaj distih u desetercu postane bar djelimično razumljiv.

Naime, Martić kaže:„Ne doliči meni, zemljotrešo,Da ne mogu tebe uslišati.“

Ako bi trebalo sve navedene prevode razvrstati po stupnju ja­snoće, onda bi se pokazalo da je ovaj stih jasno preveden kod Vossa, Žukovskog, Pucića (i djelimično kod Martića), dok naši eminentni prevodioci ostaviše nejasan i zakukuljen prevod ovog stiha tako da čitaocima ne preostaje ništa drugo nego nagađati da li se radi o po- tvrdnosti ili o odričnosti Hefestova odgovora. Izgleda da im je glavni cilj bio udovoljiti metričkim okvirima i nanizati 17 slogova, a ako to nije išlo, onda su im i odrične partikule služile kao zahvalna građa (bar u ovom stihu).

Autori koji se nisu obazirali na metrička pravila, nego na jasnoću i prirodnost, prepjevali su ovaj stih sasvim razumljivo, dok su oni pre­vodioci koji su se ravnali po zakonima heksametra ostavili nejasan i zamršen prevod ovog stiha.

Iako su Martićevi i Pucićevi prepjevi jednostavni i bez pretenzija na doslovnu tačnost, ipak ponekad zablistaju svježinom i prikladnošću.

Pucićevu prepjevu može se prigovoriti da sadrži mnoge arhaične izraze, ali čitalac će lakše razumjeti arhaične izraze nego nesuvislo nanizane odrične partikule.

Iz osiiiog pjevanja Homerove Odiseje 103

Neke su stihove u ovom odlomku Maretićevi učenici prepravili neke su prepravljanjem unakazili (307, 3091. i 358.), neke su ostavili netaknute iako su i takvi stihovi morali biti podrvgnuti reviziji i is­pravku. Takvi su 364. i 365.

Homer: ένθα δέ μιν χάριτες λούσαν καί χρΐσαν έλαίωάμβρότω, οΐα θεούς έπενήνοθεν αίέν εοντας

Voss: Allda badeten sie die Charitinnen, salbten die GöttinMit ambrosischem Öl, wie es dient den ewigen Göttern;

Žukovski: TaM, HCKynaBura ee h HaTepinn nyinncTtiM, cßflToeTeno oæhhx jimiib 6ογοβ opomaiomHM MacjioM, XapHTbi

Pucić:

Maretić :

Ivšić :

Martić:

Đurić:

Tu karite svu je izumiše Besmrtnijem pomazahu maslom Kak priliči vjekovitu bogu,Tu je Charite tada okupaju, namažu uljeni,Uljem ambrozijskim, koje po vječnima bozima teče, Harite tu okupaju nju i namažu uljem,Uljem ambrozijskim onim, što teče po bozima vječnim Tu Harite tad je okupaju I namažu ambrozijsim uljem,Koje teče po vječnim bozima:Harite onde okupaju nju i nataru uljemonim ambrozijskim štono po večnim bozima teče.

Dok se Pucićev prepjev oslanja na njemački prevod, svi drugi naši prevodioci ostali su dosljedni Maretiću i nisu ni pokušavali da vjernije i adekvatnije interpretiraju Homerovu misao i da ublaže hi­perbolu ulje po bozima teče.

Grčki su bogovi zbog svoje tjelesne ljepote i elegancije postali estetski uzor svim narodima i svim umjetnostima. Ako bi po nji­hovu tijelu tekla uljna masnoća onda bi ličili na tibetanske knezove0 kojima piše profesor Milan Budimir: ,,U budističkim manastirima po centralnom Tibetu gde su prikazani knezovi kučajskih i tokarskih Indoevropijana lepo se vidi kako im kaplje salo i masnoća iz očiju niz lice.“ (M. Budimir: Srpska rapsodija Filipa Višnjića, Radovi ANUBiH, knj. XLIII, 15, Sarajevo 1972. str. 27).

U našem jeziku može se reći da znoj po tijelu teče ili da krv iz rana teče, ali se ne može reći da teče ulje koje služi za uljepšavanje1 osvježavanje boginjinog tijela. Stoga bi naši prevodioci bili bliži Ho­merovu tekstu da su napisali: uljem ambrozijskim onim kojim se (tr­ljaju), (imažu), {mirišu), {uljepšavaju), {osvježavaju) vječni bozi.

Upoređivanje Homerovih motiva iz ovog odlomka sa motivima iz našihnarodnih pjesama

Dok u Homerovim epovima imamo samo dvije lascivne epi­zode (jedna u XIV pjevanju Ilijade i jedna u VIII pjevanju Odiseje), dotle u našim narodnim pjesmama ima takvih mjesta daleko više. Pomoću ove dvije epizode Homer nam je pokazao da je i među be­smrtnim bogovima kao i među običnim smrtnicima bilo i nevjerstva i preljube i praštanja i osvete.

104 G. Kraljević

U ovom odlomku Demodok je pjevao pred slušaocima kako je Ares obljubio Afroditu (dok je Hefest bio na putovanju) i kako joj zato darovao dare. (Homer nije poimence nabrojao o kakvim se daro­vima radi). I u našoj narodnoj poeziji imamo gotovo iste slučajeve. Tako u pjesmi „Mara i Marko kapetan" vidimo kako je Marko da­rovao Maru:

Za prvu je noćcu darova Zlatan đerđan s grla do dojaka;Drugu noćcu prsten diomanat;Treću noćcu od svile kavada.

(Yuk V, 649)

Čim je Hefest otišao na otok Lem nos. Ares je došao k dražesnoj Afroditi i pozvao je na ljubavno milovanje:

„Hajđmo, draga, leći u krevetu,Da se jedno drugom veselimo,Jer kod kuće Hefajesta nema,Otišo je daleko k Lemnosu

U ovom odlomku Afrodita nije prikazana kao raspojasna i po- hotljiva osoba nego kao žena koja ne može da odoli Aresovu pozi­vanju. U našim narodnim pjesmama žene se ponekad označavaju kao vrlo razuzdane i vrlo nezajažljive i one su te koje ljubavnicima šalju darove i pozivaju ih k sebi. Tako u pjesmi „Karafet Osman i pašinica" mlada pašinica šalje Karafet Osmanu bosiljak i poziva ga da dođe:

„Neka dođe Karafet-Osmane U odaju najmlađe kađune,Nije doma paša gospodare,No je pošo u Kosmaču gradu,Neće doći za petnaest dana."

(Vuk V, 647)

Afrodita vara Hefesta jer je on kovač, a uz to je hrom u obje noge. Ni u našim narodnim pjesmama ljubav s kovačem nije na oso­bitu glasu. Tako u jednoj narodnoj pjesmi iz Slavonije Ana kaže:

„Moje druge kanceliste ljube,A ja jadna garava kovača."

(M. H. VIT, str. 278)

Homerov preljubnik biva oslobođen jer je obećao da će se po- kajati (cf. deseterce 651—655), a Afroditu niko i ne poziva na odgo­vornost zbog nevjerstva. U našim narodnim pjesmama nevjerstvo se kažnjava vrlo okrutno i vrlo surovo. Tako u pjesmi „Plaća za nevjerstvo" Jovan ban kolje nevjernu ljubu:

„Pa uhvati JelenuPonositu gospojuPa je zakla nožom sam".

(Petranović I, 275)

105îz osmog pjevanja Homerove Odiseje

Slično postupa i Marko Kraljević u pjesmi „Nevjera ljube Marka Kraljevića44, s tom razlikom što Marko usmrćuje ljubavnika:

„Uzima je Kraljeviću MarkoPa je Duki odsekao glavu.Ljubi, ljubo, koga tebi drago.44

(Vuk, VI str, 118)

Martićeva epska tehnika

Martićev je prepjev rađen po okvirima tradicionalnog guslar- skog deseterca i zato u njemu i nema rimovanja. (U ovom odlomku ima samo jedan leoninski srok tj. I božice mehke stidljivice). Srok je obilježje pisane književnosti koji su mnogi guslari i stihotvorci počeli oponašati i unositi u novije epske pjesme (npr. pjesme iz balkanskih i iz svjetskih ratova), i time su pokvarili i unakazili lijepe i izvorne forme guslarskog deseterca. Pošto je fra Grgo Martić i sam bio i guslar i stihotvorac, on se u ovom prepjevu nije povodio za pomodarstvom rimovanja nego je ostao vjeran staroj formi deseterca. (U nekim dru­gim svojim spjevovima Martić se’ nije mogao oduprijeti utjecaju ro­gobatnog rimovanja).

Maretićevim pravilom „da su narođnijem pjevačima na kraju junačkijeh deseteraca mnogo milije one dvosložnice, kojima je prvi slog dugačak, nego li one, kojima je taj slog kratak,18 — Martić se nije dovoljno koristio pa je napisao:(500. stih) Te poskoku nogu njihovije (509. stih) Osramoti logu i postelju

Mnogo bi ljepše zvučalo da je dvosložne riječi stavio na kraj:Te poskoku njihovije nogu Osramoti postelju i logu

Većinom se Martićev! stihovi sastoje od triju ili od četiriju lek­sičkih cjelina. (Kod Pticića ima stihova i sa pet leksičkih cjelina, napr. Počnu nogom plesat božje gumo).

Najviše naglašenih slogova u Martićevu prepjevu ima u petom, u prvom i u trećem slogu. Nema ni jednog stiha u .kojima bi bili na­glašeni svi neparni slogovi.

Kao i svi epski deseterci tako i ovi deseterci Martićeva prepjeva odlikuju se velikim brojem nezavisnih veznika na početku stihova. Martić se nije potrudio da upotrebu ovih veznika svede na razumnu mjeru pa se dešava da čak i susjedni stihovi započinju istim veznicima (Ne može se smatrati dobrim stilistom onaj stihotvorac koji 40% sti­hova započinje veznicima).

Martić je imao na raspolaganju dovoljno Maretićevih složenica, arhaizama, neologizama i kovanica kojima se u prepjevu obilno kori­stio pa umjesto da neke zanemari i ispusti on je čak i nove dodavao.

18 T. Maretić : Metrika narodnih našiš pjesama, Rad JAZU knjiga 168. Zagreb 1907, str. 58. -

106 G. Kraljević

Budući da je Martić od pet heksametara (prosječno) gradio devet dese- teraca, to je na mnogim mjestima morao ponešto proširiti i dopu­niti i time je doprinio poboljšavanju jasnoće i razgovijetnosti.

Pucić je od dvaju heksametara pravio (približno) tri deseterca pa je na više mjesta mnoge riječi i epitete morao ispustiti i prešutjeti.

Martić nije imao neka utvrđena pravila po kojima je pravio ovaj prepjev. On je jednostavno krojio novo po starom, uzimajući Ho­merovu epsku građu koja je slična sa našom i slobodno je prema svo­joj guslarsko-stihotvoračkoj intuiciji u deseterac pretakao, nastojeći da teža i zamršenija mjesta pojednostavi da bi priprostim obožava- ocima deseterca postala jasna i razumljiva. U Maretićevu prevodu bilo je dosta leksičkog materijala koji je Martić prema svojoj urođe­noj predispoziciji s lakoćom raspoređivao i podešavao prema duhu guslarskog deseterca. Samo ponekad Martić je morao da zanemari poneku Maretićevu riječ, ali je zato mnogo češće morao da opise pro­širuje i da dodaje nove riječi. Na sadržaj teksta najmanje mogu utje­cati veznici i partikule, a slogove u desetercu mogu zgodno popuniti, pa je Martić najviše dodavao takve riječi.

Iako su neki prevodioci mislili da je nepodesno od jednog heksa- metra praviti dva stiha deseterca, ipak se Martić približio takvu omjeru i time pokazao da je to mnogo korisnije nego od dvaju heksametara praviti tri deseterca kao što to čini Medo Pucić. Stoga je Pucićev prepjev mnogo lapidarniji i zbijeniji a time i nejasniji. Pucićev prepjev pojavio se mnogo prije Maretićeva prevoda i zato se Pucić uglavnom oslanjao na njemački prevod J. H. Vossa dozvoljavajući sebi mnoga odstupanja i preinačivanja. Martić je u samom naslovu kazao da će se držati Mare­tićeva prevoda i tome je ostao dosljedan.

Da se ne bi udaljio od Maretićeva teksta a da bi istovremeno čitaocima pružio čari dobrog guslarskog deseterca, Martić se služio produljivanjem i skraćivanjem riječi, deminutivima, augmentativima, partikulama, veznicima i svim drugim mogućnostima koje su karakte­ristične za tvorbu epske pjesme19.

Dok na većim evropskim jezicima ima više prevoda Odiseje, mi smo sve do nedavno imali samo dva (prevod u prozi Panajota Papa- kostopulosa i prevod u heksametru Tome Maretića). Martićev prepjev u desetercu napisan je upravo u ono vrijeme kad je kod nas deseterac bio u stadiju propadanja i izumiranja, pa je zato ovaj prepjev sve do danas ostao u sanduku. Iako se danas deseterac sve više zaboravlja i potiskuje, ovaj prepjev ima svoju veliku kulturno-historijsku vrijed­nost i stoga ga treba što prije objelodaniti. Književni kritičari i struč­njaci za epsku poeziju treba da utvrde da li je ovakav deseterac na nivou naših epskih ciklusa ili je to epska dekadenca koja se ispoljila koncem 19. i početkom 20. stoljeća. Jezikoslovci koji sakupljaju građu za rječ­nike naći će u ovom prepjevu podosta riječi koje su do sada izmakle budnom oku saradnika Rječnika JAZU i SANU. (U ovom odlomku imamo dvije takve riječi i to zlovarka i umjetstvo).

19 T. Maretić, o. c. knj. 170, Zagreb 1907, str. 76.

Iz osmog pjevanja Homerove Odiseje 107

Poznato je da šesnaesterac nikada nije bio ni rasprostranjen ni prihvaćen u narodu, a u 18. stoljeću bio je potpuno iznemogao i preživio. To nije smetalo našim prevodiocima pa su mnoga djela i dalje prevodili metrom šesnaesterca. Stoga nećemo zamjeriti Martiću na njegovom zakašnjelom prepjevu, pogotovo kad znamo da je dese­terac mnogo pokretniji i mnogo svježiji od šesnaesterca. Odiseja u desetercu mnogo se lakše pamti i mnogo se brže prenosi na slušaoce jer smo mi po tradiciji još uvijek duboko prožeti duhom narodne epike·

Martićev prepjev Odiseje neće nikada doživjeti onakvu popular­nost ni rasprostranjenost kao što su doživjele pjesme Tešana Podru- govića i pjesme starca Milije, jer ovaj prepjev mora ostati vjeran Home­rovu izvornom tekstu i ne smije se podvrgavati nikakvu dotjerivanju ni usavršavanju. (Svako samovoljno podešavanje i preinačavanje dovelo bi do iskrivljavanja i krivotvorenja Homerovih interpretacija).

Na osnovu analize ovog Martićeva odlomka kao i na osnovu upoređivanja sa drugim prevodima i prepjevima, možemo izvući slijedeće zaključke:

1) Martić je vješto i znalački Maretićeve heksametre u deseterac poredao i od 109 heksametara napravio je 200 stihova deseterca (1744 Maretićeva sloga Martić je prepjevao i proširio na 2000 slogova). Pri­likom prepjeva uzimao je dulje rečenične periode i slobodno ih u dese­terac pretvarao. Najbliže ćemo biti istini ako kažemo da ]e (približno) od 5 heksametara dobivao 9 stihova deseterca. Nigdje Maretićev tekst nije okrnjen, niti je koja riječ ispuštena.

2) Na više mjesta vršene su potrebne preinake i proširivanja tako da to u znatnoj mjeri doprinosi poboljšavanju jasnoće i razgo- vijetnosti.

3) Martić je gotovo sve Maretićeve epitete, arhaizme, neolo­gizme i kovanice u svoj deseterac vješto ukomponirao i tako ih prikladno poredao (ponekad i pojednostavio) da ovdje ne izgledaju tako hrapavo kao u heksametru.

4) Ovim prepjevom Odiseje Martić je postigao da premosti vremensku i geografsku razdaljinu koja stoji između naših epskih ciklusa i Homerova vremena, tako da čitajući ovaj prepjev ne osjećamo da su Homerove ličnosti starije za dva milenija od junaka iz naših epskih pjesama.

5) Martić je i sam bio guslar i stoga je dobro osjetio kako se Homerovi opisi mogu u deseterac pretočiti i sa guslama uskladiti (kao što ih je i Demodok uskladio uz formingu). Time je Martić potvrdio da epske pjesme ne stvaraju slijepci nego nadareni i obrazovani pojedinci.

6) Ovakvim prepjevom Odiseje Martić je pokušao da regenerira i oživi našu patrijarhalnu poeziju koja je još u njegovo vrijeme bila na izdisaju. Taj njegov pokušaj ostao je vox clamantis in deserto, jer je za postojanje i širenje deseterca potreban odgovarajući historijski i dru­štveni ambijent. Koncem 19. stoljeća takav ambijent nije više postojao i zato nije bilo nikakva izgleda za restauriranje i za oživljavanje guslar- skog deseterca.

G. Kraljević108

7) Da se ovaj prepjev pojavio početkom 19. stoljeća on ne bi ležao u sanduku nego bi ušao u mnoge udžbenike i u hrestomatije. Danas ovakav prepjev ne može naći mnogo obožavalaca, jer je u savremenoj urbanoj sredini deseterac potpuno potisnut i zamijenjen drugim knji­ževnim rodovima. Ovakav prepjev može danas izazvati interesovanje jedino kod klasičnih filologa i kod književnih historičara.

Sarajevo. G. Kraljević.

ZU SAM M ENFASSU N G

G. Kraljević: AUS DEM VIII GESANG DER HOMERISCHEN ODYSSEE

In dem Franziskaner Kloster in Kreševo bei Sarajevo befindet sich ein Manu­skript der noch unpublizierten umgedichteten Odyssee. Diese Umdichtung ist zehn- silbig. Sie ist durch den Franziskaner Grgo Martić umgedichtet worden. Die Kapitel I—XI sind erhalten, die Kapitel XII—XXIV sind verloren gegangen. Martić hat diese Umdichtung gemacht nach der Übersetzung von Tomo Maretić, der die gesamte Odyssee 1882 ins Serbokroatisch übersetzt hat.

In diesem Artikel veröffentlichen wir einen Abschnitt aus dem VIII Kapitel („Die Liebe des Ares zu Aphrodite“), Vers 261—369. Von diesen 109 Hexametern hat Martić 200 zehnsilbige Verse umgedichtet. Um die ensprechende Zahl von Sil­ben zu erreichen, mußte Martić manchmal neue Wörter einfügen, aber damit ist keine Veränderung des Sinnes eingetreten, sondern nur die Klarheit und die Deut­lichkeit verbessert worden.

Martićs Umdichtung der Odyssee entspricht ganz dem Geist der serbokroat. epischen Volkslieder. Die Umdichtung ist reimlos. Viele Wortbildungen und Neo­logismen hat Martić vereinfacht und durch bekannte sowie deutlichere Wörter er­setzt, wodurch die Umdichtung für alle Leser besser verständlich geworden isf. Der einzige Nachteil dieser Umdichtung besteht darin, daß viele Verse mit gleichen Konjunktionen beginnen.

Die Umdichtung der Odyssee von Grgo Martić wurde am Anfang des 20. Jahrhunderts geschrieben (am Ende dieses Abschnitts steht das Datum „28. 2. 1901“). In dieser Zeit sind unsere epischen Volkslieder und Volksgesänge mit Guslebeglei- tung ausgestorben und deswegen hat diese Umdichtung kein großes Interesse in unserem kulturell interessierten Publikum gefunden.

Wenn diese Umdichtung wenigstens 50 Jahre früher geschrieben worden wäre, dann würde sie in vielen unserer Chrestomathien und in unseren Anthologien eingeführt werden.

Trotz ihrer späten Entstehung und trotz sehr wenigen Begeisterung für zehn­silbige Verse in unserer Zeit, wird diese Umdichtung sehr interessant sein, für die­jenigen Fachleute, die sich mit epischen Volksliedern befassen und auch für die Sprachforscher, die unsere Sprachschätze und poetische Ausdrücke für Wörter­bücher sammeln, v/eil in dieser Umdichtung viele Wörter und Ausdrücke sind, die bis jetzt in unsere Wörterbücher noch nicht eingeführt worden sind.