KAKO RAZVITI DISANJE KAO TEMELJ PJEVANJA

Najveća čovjekova potreba je zrak. Ne postoji veća potreba nego ona za kisikom. Oduzmi čovjeku opskrbu kiskom i odmah će se početi boriti/naprezati. Uskrati mu zrak više od nekoliko minuta i čovjek umire. Svaka fizička radnja ovisi o zraku i o načinu kako dišemo. Onda nije ni čudno da bilo koja studija o pjevanju počinje ovim ključnim elementom.

DISANJE KAO ELEMENT PJEVANJA

1. Motor vokalnog procesa

Udisaj je temelj na kojem se zasniva pjevanje i ispravno disanje je osnova dobrog pjevanja. Ono snabdjeva energiju za fonaciju, rezonancu i artikulaciju. Bez disanja ni jedan drugi element pjevanja ne bi funkcionirao. Možda je u ovom opažanju bio početak koncepta o udisaju kao „podrški“ pjevanja.

2. Podržano pjevanje

Za udisaj se može reći da podražava pjevanje zato što je sine qua non izgovaranja glasova. Pojam „podrška“ je uobičajen u skoro svakoj metodi podučavanja, ali točno razumijevanje često nedostaje, vjerojatno zato što je „podrška“ psihološki pojam koji opisuje široki opseg osjećaja.

Podrška je osjećaj oslobođene energije, pogotovo u gornjem abdomenu i okolo grudnog koša. Više od samog značenja potiska udisaja i toka udisaja je ono koje obuhvaća i otpor u larinksu/grlu koji balansira otpuštenu energiju u grudnom košu. Nepodržani ton može imati premalo potiska udisaja, previše toka udisaja, premalo otpora glasnica, premalo otpora mišića abdomena ili grudnog koša ili nepravilnu ravnotežu nekih od njih.

Podrška ovisi o mišićnoj napetosti suprotnih mišića. U pjevanju mišići udisanja moraju se odupirati mišićima izdisanja ili će dah nekontrolirano pobjeći. Takav otpor stvara osjećaj napetosti tj. „podrške“ u grudnom košu, u abdomenu i križima. Pritisak se stvara u grudnom košu koji potiskuje u svim smjerovima, baš kao u automobilskoj gumi. Što je jača mišićna napetost to je jača podrška.

Koordinacija mišića udisanja i izdisanja kontrolira količinu ispuštenog daha, njegovu snagu i tok. Pritisak daha može biti uspoređen s voltažom elektriciteta tj. količinom snage koja se koristi. Tok može biti spor ili brz, ravnomjeran ili neravnomjeran, legato or staccato i puno drugih varijacija. Kontrola pritiska daha i toka daha pridonosi glasnoći, boji glasa i intenzitetu vokalnog tona, ovisno o njegovoj koordinaciji s glasnicama.

Produkt voltaže pomonžene s amperažom je vataža tj. količina odrađenog rada. Baš kao što elektrokompanije opskrbljuju i kontroliraju odgovarajuću voltažu i amperažu u kućnoj struji da bi proizvele odgovarajuću vatažu u sijalicama i kućnim paparatim, mi prilagođavamo pritisak daha i tok daha prema otporu glasnica za mnoštvo tonova. Isto tako, kao što elektrokompanije su odlučile da je 220 volta sa 15 ampera bolje nego 110 volta sa 30 ampera da proizvedu 3300 watta u klima uređajima, mi povećavamo pritisak daha i smanjujemo tok daha da bi postigli bolji, jači ton.

VAŽNOST PRAVILNOG DISANJA

1. Kako pripremiti vokalni aparat

Svakog svog studenta pitam – „Koliko je važno pravilno disanje jednom pjevaču?“ Stalno dobivam iste odgovore – „Da mu pomognu otpjevati dugu rečenicu.“ Na što ja odgovaram – „Ne.“ Ispravno disanje priprema vokalni mehanizam za pjevanje. Disanje otvara glasnice i duboko disanje otvara grlo, spušta larinks/grkljan i diže velum/mekano nepce. Mogućnost pjevanja dugih rečenica je zadnji, ako ne i najmanje važan, razlog za vježbanje pravilnog disanja.

Većina publike iz zapadnog svijeta više cijeni onaj zvuk koji zahtjeva što je više moguće prostora u farinksu/ždrijelu – mjesto iznad glasnica i iza jezika. Većina slikovitih pridjeva, kao što su „topao“, „taman“, „dubok“, „bogat“ i tako dalje, opisuje tonove koji dolaze iz uvećanog farinksa/ždrijela. Prema tome naša zapadnjačka vježba disanja trenira mišiće farinksa da se šire i zadrže taj prostor što širim. Pri opisu faringealne pozicije studentu uvijek govorim da larinks/grkljan mora biti nisko, velum/mekano nepce visoko, grlo široko i jezik prema naprijed da bi se napravio veliki prostor za bogat ton.

Pozicija larinksa/grkljan i veluma/mekog nepca je suprotna jedna drugoj i te dvije radnje spuštanja larinksa i dizanja veluma događaju se istovremeno. Gdje jedan učitelj naglašava niski larinks, a drugi visoki velum, oboje traže isti rezultat – veliki farinks/ždrijelo.

2. Kako spustiti larinks/grkljan

Larinks bi trebao biti potaknut na spuštanje indirektnim načinima. Ne bi trebao biti gurnut prema dolje povlačenjem jezika unazad, kao kod gutanja, niti stiskanjem brade prema prsima. Navedene radnje izazivaju takozvani „uleknuti grkljan“ koji je sa sviakim pravom omražen od većine učitelja.

Duboko disanje je pravilna metoda spuštanja larinksa. Kad je prsna kost podignuta prema naprijed i grudni koš je proširen, larinks se spušta bez napetosti jezika, grla i vilice zbog sternotiroidnih mišića koji su povezani sa sternumom (prsna kost) i donjih dijelom larinksa. Ako sternum ostane prema van i grudni koš ostane proširen larinks će ostati nisko čak i ako se pjeva uzlazna ljestvica.

Suprotno mišićima za duboko disanje koji spuštaju larinks nalaze se mišići za gutanje koji ga vuku gore. Zato šti duboko dišemo samo svjesnim trudom, a gutamo puno puta dnevno, mišići koji spuštaju larinks su slabiji od onih koji ga dižu. Mišići za gutanje tj. mišići jezika, lako pomiču larinks gore dolje. Mišići disanja moraju biti ojačani tokom dužeg vremena da bi mogli držati larinks spuštenim. Samo nakon duže vokalne studije i vježbe student može očekivati da će moći na neodređeno vrijeme držati larinks u pravilnoj poziciji za pjevanje, ali rezultati su vrijedni truda.

Student može osjetiti spuštanje larinksa tako da vrh prsta lagano osloni na vrh svoje Adamove jabučice dok grlo miruje, i onda duboko udahne. Prvo mu dam da osjeti moj larinks dok dišem. Dok je larinks u niskoj pozicji otpjevam vokalizu tako da može vidjeti da se larinks ne miče prema gore s uzlaznom ljestvicom. Onda mu kažem da sad pokuša osjetiti vlastitu poziciju larinksa i otpjeva istu vokalizu. Tako postaje svjesan jednog od najvažnijih zadataka u učenju pjevanja.

Svako toliko, student postane tako zadubljen u pozicioniranje larinksa da ga moram omesti . Takva koncentracija nije pogodna za pravilne tehnike pjevanja zato što se student ne može koncentrirati na druge jednako potrebne tehnike. Kada student postane pretjerano svjestan bilo kojeg oblika učenja pjevanja, on obično zaboravlja druge važne dijelove.

Prije nekoliko godina učio sam zajedno s jednim dobrim pjevačem koji je imao naviku da stavlja svoju ruku na larinks prije svakog nastupa. Pitao sam ga zašto to radi i rekao mi je da provjerava da li mu je larinks spušten. Složio se da bi taj pokret bio čudan za vrijeme javnog nastupa ali mu je bilo strašno teško riješiti se te navike. Nakon dugo vremena, kad više nije koristio taj manirizam, primjetio sam da, kad je pod stresom, pomiče ruku desetak centimetara, skoro kao refleksno pomicanje koljena kad ga se lupi po pateli. Ovake navike teško umiru.

3. Kako podići meko nepce/velum

Velum, ili meko nepce, može se vidjeti na stražnjem dijelu grla te može biti prepoznato zbog uvule/resice koja visi s njega. Ako student nije svjesan svog vlastitog mekog nepca, tražim od njega da pogleda u moja usta i moje svjesno dizanje i spuštanje uvule. Onda mu pokažem ton koji proizlazi ako je velum prenisko. Nazalnost koja time rezultira student možda ne smatra mrskom, ali kad mu demonstriram kvalitetu tona s dignutim nepcem, on čuje razliku. Pokušavam uvjeriti studenta da iako nazalni ton zvuči kao da bi mogao „izletiti“, više je zvonkosti i „prijenosa“ kod manje nazalnog tona zbog obogaćenih visokih gornjih tonova.

Otkrivanje mekog nepca. Na početku je teško studentu osjetiti svoje meko nepce. Ako ima nazalni glas dok govori, najčešće je toliko priviknut na to da ne može prepoznati tu nazalnost. Neke od vježbi koje koristim za nisko meko nepce ovise o pravilnim navikama disanja i niskom larinksu. Druge su posebno osmišljene kako bi podigle velum. Međutim, ne volim skretati nepotrebnu pažnju na meko nepce jer može izazvati krutost u tom predjelu koja je kontraproduktivna.

Disanje na nos ili usta. Budući da se nepce spušta kad udišu na nos studenti me često pitaju da li da dišu samo na usta da bi zadržali uzdignuto nepce. Ja im kažem da dišu na nos za vrijeme duge pauze i kad se kreću pozornicom jer je nos posebno opremljen da filtrira strane čestice iz zraka i da ga zagrije. Za vrijeme kratkih pauza i između rečenica studenti bi trebali disati na usta zato što je to efikasniji način da se udahne puno zraka u kratkom vremenu i pomaže pripremiti vokalni instrument. Ova priprema bi se trebala dogoditi odmah nakon dugog udisaja na nos. Zadnjih par grama zraka smije se udahnuti na usta. Upozoravam studente na konstantno disanje na usta jer ono ima sklonost isušiti velum i farinks/ždrijelo.

Čak i najbolji glasovi imaju problema ako je velum suh. Jednu subotu sam slušao prijenos iz Metropolitan Opere i slavni tenor Richard Tucker pjevaoje Des Grieux iz Manon Lescaut. Kada je u prvom činu započeo pjevati ariju zvučao je kao da ima vokalnih problema, ali kasnije, tokom prijenosa, je prekrasno pjevao, kao i uvijek. Nekoliko mjeseci nakon toga pričali smo o toj izvedbi i on je spomenuo ariju iz prvog čina. Gospodin Tucker je rekao da su u trenutku njegovog izlaska na scenu neki radnici otvorili velika vrata prema cesti i da je nalet hladnog vjetra osušio njegovo grlo i meko nepce. Bez mogućnosti da se oporavi morao je izaći na scenu i otpjevati tu tešku ariju. To je bio jedini put da nije dobio aplauz na kraju arije. Nakon što je uspio rehidratizirati grlo, gospodin Tucker je otpjevao kako to inače radi i ovacije koje je dobio su bile mješavina divljenja njegovom glasu i olakšanja da je njegova ranija poteškoća pri pjevanju bila kratkoga vijeka.

4. Kako proširiti grlo

Duboko disanje dozvoljava grlu da se širi dok se larinks spušta, a velum diže. To je automatska reakcija, kao što to može biti viđeno pri zijevanju ili uzdahu. Pjevačev zadatak je da drži grlo otvorenim dok pjeva. Prirodna sklonost grla je da se zatvori ili opusti pri izdisaju tako da je pjevanje s otvorenim grlom umjetno nametnuta procedura.

Na neki način grlo je najvažniji rezonator zato što je prvi otvor kroz koji fonirani zvuk mora proći. Ako grlo nije otvoreno ne postoji ništa što usta i nos mogu napraviti da savladaju rezultirajuću plitkoću tona. Budući da su glavni mišići grla konstriktori koji se koriste za gutanje, teško je naučiti mišiće za širenje kako da zadrže grlo otvorenim. Tako je većina našeg početnog posla kao učitelja napravljena tako da se suprotstavlja sklonosti grla da se zatvori.

Primjetio sam da kad grlo ostane otvoreno pjevač na početku ima „trubasti“ osjećaj ili da je kvaliteta tona prigušena. Taj novi zvuk je možda teško prihvatiti tako da ga uvijek isponova moram uvjeravati da prigušeno zvuči samo iznutra. Često koristim diktafon da mu pokažem pravu kvalitetu tona koji stvara. Trubasti osjećaj obično brzo prođe kad se studen t privikne na novi osjećaj proširenog farinksa.

5. Jezik prema naprijed

Položaj jezika je isto povezan s disanjem i konačni je oblik otvorenog grla. Često je položaj jezika stvar oko kojeg se učitelji pjevanja ne slažu, ali čini se da se diskusija vrti oko položaja vrha

jezika. Većina učitelja se slaže da bi stražnji dio jezika trebao biti prema prema naprijed tako da epiglotis ne upada u laringofarinks.

Prije sam spomenuo da zijevanje sugerira osjećaj otvorenog farinksa. Na početku zijevanja jezik je ispružen ravno u ustima i opušten, ali kako zijevanje napreduje tako se jezik ili grbi ili skvrčava unazad prema grlu te se zidovi farinksa ukrute. Tako da ja ne koristim puno vježba sa zijevanjem za vrijeme lekcije jer je jezik obično previše poaknut unazad, pogotovo na kraju zijevanja.

Uzdah – glasan ili bezglasan – čini se kao puno bolja vježba od zijevanja. Za vrijeme uzdaha grlo ostaje otvoreno i jezik je opušten. Glasan uzdah je dobar primjer fonacije s otvorenim grlom. Isto tako psihologija uzdaha je korisnija za budno, fokusirano pjevanje od zijevanja. Uzdisanje je reakcija na zadovoljstvo i dobro stanje duše i tako se predaje kao pozitivni pristup podučavanju i pjevanju.

Jezik je jako važan dio pjevanja pa će ponovo biti obrađen u poglavljima o fonaciji, rezonanci i artikulaciji. Tada će biti i predložene vježbe za jezik. Dovljno je reći da u svrhu disanja jezik mora tiho ostati van grla.

***

RAZNI NAČINI DISANJA

Meni se sviđa podučavanje disanja tako da ga podijelim na njegove različite fizičke oblike. Kroz razumijevanje vlastite građe/stasa, studentu je lakše postići koordinaciju potrebnu za pravilno disanje. Međutim, opisivanje različitih načina disanja je na neki način kao odvajanje pojedinih faza hodanja. Pričati o „koljenastom hodu“ ili „zglobnom hodu“ ne isključuje uporabu i koljena i skočnog zgloba pri hodu. Naravno, bilo bi nemoguće hodati bez uporabe i koljena i skočnog zgloba. Isto je kao i kod disanja. Ne možemo disati bez zajedničkog korištenja interkostalnih mišića, ošita/dijafragme i abdomena. Gledano s druge strane, pomaže nam ako odvojimo pojedine faze disanja kako bi se mogli koncentrirati na određeni dio tijela.

1. Torakalno/prsno disanje

Po definiciji svi načini disanja su torakalni, tj. iz prsišta, jer se zrak udiše u pluća, koja se u potpunosti nalaze u toraksu. Međutim, koristeći taj izraz student se fokusira samo na grudni koš i sternum/prsnu kost. Novom studentu obično započinjem lekciju s objašnjenjem da bi se prsna kost trebala pomaknuti što dalje od kičme. Budući da je sternum pod kutom, pokret se osjeti odozdola gdje se rebra hvataju na solarnom pleksusu. Kod dubokog disanja prsna se kost pomiče prema gore i prema naprijed, kao što je prikazano u dijagramu.

Taj je pokret u potpunosti mehanički i skeletni tj. sternum se može pomicati prema van bilo da pjevač udiše, izdiše ili zadržava dah. Budući da nije potreban za disanje takav je pokret sternuma možda bolje gledati kao dio pravilnog držanja za pjevanje, a ne za disanje.

Ilustracija 2.1. Pokret sternuma

Sternum može ostati na istom mjestu jednom kad se pomaknuo prema naprijed. Pokret prema unutra i prema dolje nije potreban za izdisanje i većina pjevača uoče da njihovi mišići za disanje bolje funkcioniraju ako im se sternum ne miče gore, dolje sa svakim udahom. Za držati sternum što dalje od kičme potrebna je vježba. S vremenom student se navikne na držanje i više nije svjestan širenja grudnog koša.

2. Interkostalno/međurebreno disanje

Pojmovi interkostalno i torakalno disanje se često naizmjence koriste. Interkostalni mišići su dobili ime po svojoj povezanosti s rebrima, tako da se interkostalno disanje može još nazvati „rebreno disanje“.

Vanjski interkostalno mišići povlače grudni koš prema van i tu ga zadržavaju. Dajući na taj način više mjesta plućima kad se napune zrakom. Rebra nisu ta koja uzrokuju širenje pluća i pluća se mogu stisnuti prilikom izdisaja bez da se rebra spuste. Tako da pokretanje grudnog koša može biti smatrano mehaničkim i skeletanim. Ako interkostalni mišići čvrsto pridržavaju grudni koš epigastrij može bolje kontrolirati dijafragmu. Ako rebra nisu dovoljno ukrućena abdominalni mišići će ih povući unutra, smanjujući veličinu toraksa.

Unutranji interkostalni mišići spuštaju grudni koš u njegovu normalnu poziciju odmaranja. Ti se mišići isto tako opiru pokretu rebara prema van i na taj način ga drže na mjestu da bi zadržali oslonac. Sklopovi interkostalnih živaca antagoniziraju jedni druge i najbolje ih je ojačati vježbama koje proširuju grudni koš i drže ga čvrsto, kao što su niže opisane vježbe.

Složeni sustav mišića koji pomiče sternum, grudni koš i gorni dio prsa je presložen da bih se njime bavio u lekciji. Objasnim da interkostalni mišići šire grudni koš i drže ga osim za vrijeme duge pauze kada se rebra povlače u normalniju/prirodniju poziciju. Vjerujem da se najbolje disanje može postići kad se rebra ne miču van, unutra nego ostanu na mjestu. Funkcionalno,l empirijsko objašnjenje kao ovo obično zadovolji studenta.

3. Klavikularno disanje

Studenta uvijek upoznajem s ovim oblikom disanja u isto vrijeme kad i sa torakalnim i interkostalnim. Kao i sa njima, pojam „klavikularno disanje“ fokusira studenta na dio kostura – gornji dio prsa- koji se može pomicati nevezano bez obzira na disanje. Kao drugi pojam za „visokogrudno disanje“ , klavikularno disanje je u nemilosti, i to sa svakim pravom. Radiklani pokret gornjeg dijela prsa ne pruža nikakvu pomoć pri pjevanju i predstavlja puno problema, kao što je pomicanje larinksa iz pozicije, odvraćanje pravile potpore, nekontroliranje ispuštanje daha i ometanju faringealne rezonance zbog skraćivanja vrata.

U pravilnom disanju ne bi trebalo biti skoro nikakvog osjećaja pokretanja u klavikulama. Kako se sternum miče od kičme, gornji dio prsa se diže i postoji sklonost da se ramena pomaknu prema gore ili prema van. Sudjelovanje mišića sternokleidomastoideusa je nepotrebno i trebalo bi se

oduprijeti držanjem vrata i glave u opuštenom stanju. Ramena bi se trebalo poticati da ostanu ravna i jednako udaljena od sternuma i kičme.

Dok se prsa dižu u ramenima ne bi trebalo biti osjećaja ukočenosti niti bi prsa smjela biti toliko visoko da je disanje otežano. Obično student u zrcalu vidi da je pravilno držanje za pjevanje isto tako fizički privlačno. Vrhovi ramena su dovoljno pomaknuta unazad da uklone bilo koju naznaku nemarnog držanja, ali se lopatice ne dodiruju i u njima nema osjećaja napetosti.

West point „podupirač“ je ekstremni primjer torakalnog i klavikularnog pokreta. To nije dobar model za pjevače zbog prisutne rigidnosti. U vojničkom držanju postoji sklonost uvlačenju abdomena, povlačenja brade, savijanju vrata, i ništa od toga ne pridonosi dobrom pjevanju.

Teenageri spremno prihvaćaju proširena prsa jer postoji nešto muževno u tom držanju. Gledano s druge strane, djevojke se ne prilagođavaju tako lako zbog dodatne težine novorazvijenih grudi. Djevojke često nerado prihvaćaju držanje koje se čini da izbacuje prsa prema van. Ovdje nam opet zrcalo pomaže da im pokaže da to držanje ni približno ne izgleda pretjerano kako se čini. Dosta je djevojaka reklo – „ Moja majka je rekla da bih trebala ovako stajati i kad ne pjevam.“ Pa im i ja kažem – Dobro, slušaj svoju mamu i stani uspravno kao dama.“

4. Dijafragmalno disanje

Svako disanje je dijafragmalno. Micanje zraka u i iz pluća nije moguće bez djelovanja dijafragme. Iako ima svu tu veličinu i važnost za pjevanje dijafragmu je jako teško osjetiti. Dijafragma je praktički skrivela u grudnom košu i može se naći jedino pritiskanjem prstiju ispod donjih rebara. Za tako veliki mišić dijafragma u stvari ima relativno malo senzora, zbog čega je teško biti svjestan njenog kretanja osim micanja abdominalnih mišića. Zbog toga su neki stari učitelji naizmjence pričali o dijafragmalnom i abdominalnom disanju. Tako da je većina vježbi koje se kasnije spominju napravljena tako da ojačaju dijafragmu zajedno s okolnim mišićima.

Mislim da je važno studentu objasniti da se dijafragma savija/napreže i stišće pri udisanju, a opušta se pri izdisanju. To savijanje izaziva djelomični vakum u plućima i zrak navre u pluća da popuni prazninu. Postoji skroz drugačiji osjećaj kod normalne mišićne energije udisanja i one kontrolirane koja je potrebna za pjevanje.

Radnja dijafragme može biti uspoređena s bicepsom koji se savija/napreže da bi dignu ruku i podlakticu. Jednom kad je savinut biceps ne može nazad gurnuti ruku i podlakticu prema dolje. Mora postojati suprotni mišić – triceps – koji povlači ruku prema dolje dok se biceps opušta. Koordinacija tih mišića određuje koliko se sporo ili brzo ruka diže i spušta. Isto tako vanjske snage, kao da li je u ruci uteg, pomažu odlučiti koliko je povezane snage potrebno u svakom mišiću da izvrši svoj zadani zadatak.

Na ovaj isti način dijafragma mora biti u koordinaciji s okolnim mišićima da bi disanje bilo učinkovito. Budući da se dijafrgma opušta pri izdisaju ne može sama vršiti silu nad zrakom koji izlazi. Zrak koji izlazi kontrolira druga grupa mišića. Kako se to događa bit će objašnjeno u sljedećim pasusima.

5. Abdominalno disanje

Složena grupa snažnih mišića gornjeg abdomena – epigastrij – je povezana na takav način vrši jaki utjecaj na dijafragmu, pogotovo da joj dozvoljava lagano i ujednačeno opuštanje. Pri pravilnom disanju epigastrij se pomiče prema van pri udisaju i relativno se čvrsto drži pri izdisaju. Ovi mišići se mogu lagano povući prema unutra pri izdisaju, ali se ne bi smjeli namjerno/svjesno uvlačiti. Stari koncept „pankostalnog“ disanja tj. guranje ili istiskivanje zraka, ne pridonosi kvaliteti koja se u današnje vrijeme općenito podučava, zbog napetosti koja nastaje u vokalnom mehanizmu i sklonosti da se larinks podigne.

Da bih izbjegao osjećaj uvlačenja epigastrija pokušavam koristiti lagani pritisak prema van. Epigastrij se u stvari ne pomiče prema van dok pjevam, ali ta pomisao pomaže da prevaziđem sklonost da se brzo povuče prema unutra. Dok je gornji abdomen na mjestu, donji se abdomen postepeno povlači unutra pridonoseći dobroj/pravilnoj kontroli daha.

Abdominalno disanje može biti podučavano na najočitiji način jer student može i vidjeti i osjetiti mišiće epigastrija dok se pomiču. On izravno može nadzirati epigastrij i naučiti kako ga precizno regulirati. Nadalje, student se bolje povezuje s novim konceptom abdominalnog disanja jer su rezultati brzi i direkto proporcionalni promjenama koje on primjenjuje na svoje mišiće.

6. Leđno disanje

Jedan od načina/oblika disanja koji je postao poznatiji i važniji u zadnje vrijeme je upotreba leđnih mišića. Ovi teški, tanjurasti mišići pružaju veliki izvor snage i podrške za duboko disanje baš kao kod dizanja teških predmeta. Baš kao što je i dizanje s pravilno uspravnim i napetim leđima učinkovitije od dizanja samo upotrebom adbominalnih mišića, tako i pjevačko disanje može biti poboljšano upotrebom leđnih mišića da bi se umanjilo naprezanje epigastrija. Mišići donjeg dijela leđa su posebno prikladni za pružanje otpora pri povlačenju tokom izdisaja. Kada su leđni mišići pravino napeti oni omogućavaju epigastriju da bude fleksibilniji i neovisan.

Naučiti kako koristiti leđne mišiće nije lako kao poboljšati abdominalno disanje. Primarna funkcija leđnih mišića je da kostur drži ravnim i ne savijaju se voljno pri disanju kao što to čini epigastrij. Budući da su to mišići koji općenito funkcioniraju kontraktirajući se teško ih je istrenirati da se šire i drže grudni koš kao što to rade interkostalni (mišići).

Pri učinkovitom disanju leđni se mišići šire zajedno s interkostalnima da bi pomogli zadržati grudni koš prema van. Na taj način oni su suprotni u odnosu na potezanje rebara od strane epigastrija i pomažu pri ravnomjernom opuštanju dijafragme. Mišići leđa moraju biti uravnoteženi s prsima, rebrima i abdomenu. Dobra je vježba tako da osjetimo širenje leđnih mišića dok zadržavamo sternum i grudni koš prema van.

Za širenje leđa nije potrebo pogrbiti ramena prema naprijed jer bi ti primoralo sternum i grudni koš da se spuste. Niti bi lopatice smjele stršiti van dok se leđa šire. U pravilno držanju pjevača lopatice su ravne, ali se ne dodiruju. Klavikuli ostaju horizontalno, a vrhovi ramena su jednako udaljeni od sternuma i kičme.

Zbog poteškoće pri treniranju leđnih mišića student treba posebne vježbe osmišljene da bi promicale osjećaj širenja leđa. Nekoliko tih vježbi opisane su u sljedećim poglavljima gdje diskutiram specifične probleme.

Svi oblici disanja – torakalni, interkostalni, klavikularni, dijafragmalni, abdominalni i leđni – moraju biti kombinirani za učinkovito disanje za pjevanje. Baš kao što koljeno i skočni zglob moraju surađivati pri hodanju, različiti dijelovi disanja moraju zajedno raditi. Kad oni to čine, uravnotežena napetost proizvodi simetrični stav koji je i ucinkovit i privlačan.

PRIMJER LEKCIJE DISANJA

Nakon što sam objasnio vrste disanja i različite dijelove tijela koji su uključeni, promatram učenika kako diše dok pjeva jednostavnu vježbu. U prvom činu disanja mogu vidjeti š koliko on već zna o disanju – možda je već imao lekcije iz pjevanja – i koliko pojmova ću ga morati naučiti.

Ako još nije učio pjevanje i ne zna ništa o pjevačkom disanju, počinjem s skeletalnim aspektima i aspektima držanja (posture). Općenito, mislim na prva tri načina disanja – torakalno, interkostalno i klavikularno – kao jedinicu. Sternum se pomiče prema van, prsa se pomiču prema gore i grudni koš se širi. Pokazujem studentima da je taj pokret mehanički tako da im demonstriram da ja mogu proširiti rebra i prsa dok pričam, tako da ne ometaju udisaj i izdisaj.

Razvijanje držanja (posture)

Ako on, pogotovo ona, ima poteškoća pri dizanju toraksa u svoju pravilnu poziciju, kažem mu/joj da stane uz zid pokušavajući da ga dodiruje glavom, ramenima, leđima, stražnjicom, nogama i petama. Očito je da je ovo čudna poza za pjevanje, ali stvara osjećaj držanja koji je bolji za pjevanje od normalnog, neformalnog držanja.

Kažem mu da ponovo otpjeva ljestvicu ili vokalizu stojeći uz zid. Možda neće bolje pjevati, ali počinje razvijati svjesnost koja je potrebna za daljnje lekcije.

Nakon nekoliko ljestvica, zamolim ga da se odmakne od zida i zadrži držanje. Većina se studenata malo pogrbi kad se odmakne od zida, ali njihovo je držanje bolje nego prije. Ako je moguće, postavljam zrcalo tako da se nalazi nasuprot mjesta gdje stoje uz zid tako da mogu vidjeti da im držanje nije ukočeno kao što im se čini. Kada se odmaknu od zida mogu vidjeti da li im držanje ostaje isto ili su se pogrbili.

Opipavanje epigastrija

Kada student počne koristiti pravilno držanje, kažem mu da jednu ruku stavi na gornji dio prsa a drugu na svoj epigastrij. Dok pjeva vokalizu, pitam ga da li ima ikakvog pokreta. Želim da student osjeti kako se pomiče njegov epigastrij, ali ne i gornji dio prsa. Ako ne osjeti nikakav pokret kažem mu da duboko udahne i da preuveliča pokretanje adbomena. Većina studenata ima poteškoće pri pomicanja epigastrija prema van, pogotovo sportaši. Njihovi se mišići čine tako krutim kao da se

ne mogu istegnuti. Ponekad ne postoji dobro razumijevanje abdominalnog pomicanja pa dozvolim studentima da stave svoje ruke na moja prsa i trbuh dok im pokazujem o čemu pričam.

Nakon nekoliko vježbi disanja nastavljam s vokalizama dok student drži svoje ruke na svojim prsima i trbuhu. Važno je povezati treniranje mišića za disanje s pjevanjem tako da student razmišlja o svom krajnjem cilju. Od početka on uči da je disanje element pjevanja i da je drugačije od bilo koje druge metode koju će naučiti.

Opipavanje leđa i slabina

Kada se pjevačev epigastrij počne pomicati na, po meni, zadovoljavajući način, kažem učeniku da stavi ruke na svoje slabine tako da su palčevi sprijeda, a prsti straga. Ponovo pjevamo vokalize i on tako saznaje da li mu se slabine i leđa pomiču. Najčešće se ne pomiču pa za to nudim vježbu koja će potaknuti te dijelove da se šire.

Dok opipava svoje slabine i križa, zamolim studenta da stane uspravno sa što većim razmakom između nižih rebara i kuka. Tako izbjegavamo skolnost grbljenju kad se uči leđno disanje. Možda mu i kažem da stane na prste. Kombiniramo vježbe disanja i vokalizedok god student ne osjeti neku vrstu širenja u leđima. Do tada će proći bar pola sata, ako ne i više, i naša prva lekcija je gotova.

Općenita zamisao koju pokušavam zadržati u prvom planu ovakve lekcije je da je pretpostavka pjevačkog disanja pomicanje mišića. Sve su vježbe osmišljene da bi mišiće disanja pomaknule iz normalne, uobičajene pozicije. Ova je zamisao važna jer su kruti mišići koji se ne miču štetni dobrom pjevanju.

Korištenje predaha za disanje

Još jedna važna zamisao je ta da su ljestvice i arpeggi koje student pjeva osmišljene kako bi razvile njegovo disanje kao i kvalitetu i lakoću tona. Predasi u vokalizama su jednako važni kao i note jer su namijenjeni kako bi koordinirali kraj jedne rečenice i početak druge s udisanjem ritma između njih. Kada pijanist svira akorde s vokalizama, molim ga da svira ravnomjeran tempo tokom predaha kako bi pjevač naučio tu koordinaciju. Tako disanje postaje sastavni dio vokalne linije i pjevačkog iskustva.

Ja pokušavam povezati disanje s određenim sportom kojim se pjevač bavi. Ako igra baseball neka zamisli da drži palicu. Mišićni pokret prije zamaha je skoro kao osjećaj dizanja u pjevačkom disanju. Ne može zamisliti da mu se prsa spuštaju dok zamahuje palicom, ništa više nego što bi trebao osjetiti spuštanje dok drži notu.

Ista analogija vrijedi za serviranje u tenisu, plivanje, pucanje golf loptice i većinu drugih sportova. Gimnastika isto potrebuje daj osjećaj podizanja. Mišići su spremni ali ne i kruti, sinkroniziraju se s dahom da bi pripremili tijelo za zadani zadatak.

U tjednima koji slijede student i ja ćemo raditi na različitim vježbama disanja za jačanje respiratornih mišića. Pokušavam naći vježbe koje najbolje odgovaraju studentovim slabim točkama.

Uz treninge disanja u studiju, preporučam i program fizičke aktivnosti koji će pomoći studentu da ostane zdravim. Fizička sposobnost tj. kondicija važna je za dobro pjevanje i ja sve svoje studente savjetujem da se drže takvog režima.

***

SIMPTOMI NEPRAVILNOG DISANJA

1. Dizanje ramena

Zajednička greška među mladim pjevačima je dizanje ramena dok pjevaju. Uzrok tome je bio ranije opisan u dijelu o klavikularnom disanju. Kažem studentima da ispruže ruke i dlanove okrenu prema dolje dok dišu. Ako im se ramena podižu sa svakim udisajem ruke će im osjetiti trzaj. Promatranje svojih ruku i gledanje u ogledalo su dva načina kako studenti postanu svjesni te nepravilne metode disanja. Ako se lekcije iz pjevanja podučavaju u razredu, članovi grupe mogu promatrati jedni druge, čak staviti ruke jedni drugima na ramena kako bi si pomogli s opuštanjem mišića vrata i glave.

2. Korištenje grla u svojstu ventila

U poglavlju o fonaciji vidjet ćemo da se glasnice mogu smatrati ventilom na vrhu dušnika. Taj koncept nije od koristi pri podučavanju pjevanja. Svjesno korištenja grla kao ventila kako bi se prekinuo tok zraka iz pluća otvara put mnogim problemima od kojih najgori može izazvati oštećenje glasnica.

Čujan simptom takvog korištenja grla je glasni udah ili dahtanje. Kada je grlo pravilno otvoreno tada nema apsolutno nikakvog zvuka udisanja ni na nos ni na usta. Učim svoje studente kako da tiho dišu jer je učinkovitije. U manje vremena više se daha može uvući u pluća. Isto tako, bešumni udah bolje priprema glas i manja je mogućnost da posuši grlo.

Draže mi je studenti dišu polako osim kada muzička rečenica zahtjeva hvatanje daha. Studenti koji dišu u kratkim trzajevima ne čine se da na vrijeme pripreme tijelo za pravilno pjevanje. Glasovni mehanizmi im nisu pripremljeni, grla im nisu otvorena i tako dalje. Isto tako postoji psihološki aspekt žurenja, straha, tjeskobe i drugih živčanih problema pri hvatanju daha. Uobičajeni protuotrov za strah i tjeskobu je polagano, duboko disanje. Stoga mi se sviđa da studenti vježbaju malo preventivne medicine u svojim nastupima. Inzistiram li da tiho dišu za vrijeme njihove lekcije bit će skloniji da tako dišu i za vrijeme svojih javnih nastupa.

3. Kruti mišići disanja

Obično kad student pravilno diše može se vidjeti da se neki od njegovih mišića pomiču. Disanje je radnja mišića u pokretu, a duboko disanje bi trebalo uzrokovati uočljivo pomicanje abdominalnih i leđnih mišića.

Neke od vježbi koje pomažu epigastriju da se pomiče unutra i van su (1) ležanje na podu i disanje s teškom knjigom na trbuhu, (2) stajanje uz klavir i guranje trbuha prema van tako da vas

trbuh odgurne od klavira, (3) uvlačenje trbuha da izgleda što tanje moguće, a onda napuhavanje trbuha da izgleda što deblje moguće, i (4) druge varijante ovih vježbi koje učitelj može izmisliti da bi postigao isti cilj.

Najvažniji koncept ovih vježbi je da će konstantni pritisak na mišiće uzrokovati njihovo blagotvorno istezanje. Bilo koja vježba koja kažnjava mišiće udarcima ili primjenom brzih i trzajnih napinjanja pogoduje iskrivljenju, a može izazvati i modrice ili neke druge ozljede. Takve vježbe neće istegnuti mišiće, dakle ne bi popravile pitanje krutosti.

4. Nepravilno otpuštanje daha

Neki studenti nisu u mogućnosti zadražati ton bez kolebanja ili gubitka visine tona čak i kad imaju dobar kapacitet pluća. Ovaj problem može biti uzrokovan nepravilnim konceptom disanja. Oni jednostavno ne razumiju što je sve uključeno u dobro disanje. Nakon što sam objasnio i pokazao studentu nekoliko vježbi on još uvijek ne može dobro održati notu, tražim druge uzroke.

Ako se prsni koš spusti za vrijeme izdaha, postoji mogućnost da su vanjski međurebreni i leđni mišići preslabi. U tom slučaju velika je vjerojatnost da je i ostatak studentove muskulature slabo razvijen, pa predlažem niz razvojnih vježbi koje bi se trebale prakticirati u periodu od nekoliko tjedana, a ponekad i dulje.

Ponekad je uzrok nepravilnom izdahu studentovo agresivno uvlačenje epigastrijuma. U ostalim slučajevima, uzrok su slabi abdominalni mišići koji su potrbni za pravilan izlazak daha. Baveći se tim problemom, demonstriram kako je uvlačenje epigastrijuma savršen način da se postigne vokalna produkcija koju ima Marlon Brando u filmu „Kum“. Iako je to moguć način za dobiti Oscara za glumu, to nije najbolji način za pjevanje.

RAZVIJANJE SVIJESTI O MEHANIZMIMA DISANJA

Jedan od temeljnih problema koje sam uočio kod studenata je nedostatak svijesti o naravi mehanizama disanja. Nakon što im objasnim različite aspekte respiracije, tražim od njih da probaju sljedeće:1. Djelomično (parcijalno) sjedenje

Student se stavlja u položaj za sjedenje, ali mu stražnjica ostane oko 8 cm iznad stolice. U ovom položaju će osjetiti određenu napetost u mišićima oko prsnog koša, abdomena i leđa. Područja napetosti mišića može osjetiti pod prstima, kao što može osjetiti i unutrašnju napetost dijafragme. Ako naizmjence nekoliko puta ustane i djelomično sjedne, trebo bi postajati sve svjesniji vanjskih mišića koji sudjeluju u disanju.2. Držanje teškog predmeta u ispruženoj ruci

Ovom se vježbom postiže otprilike isto kao i djelomičnim sjedenjem.. Držanje stolice u ispruženoj ruci stvara napetost u međurebrenim mišićima, epigastriju i leđnim mišićima, ali u drugim omjerima nego kod djelomičnog sjedenja. Prvi put sam se susreo s vježnom ovog tipa kad sam stajao na vrućem teksaškom suncu držeći pušku „Garland M-1“ U ISPRUŽENOJ RUCI. Nakon nekog vremena

postao sam svjestan svakog mišića u tijelu. Naravno, nije neophodno provoditi ovu vježbu na tako ekstreman način.3. Izražavanje ugodnog iznenađenja

Udisaj i istovremeno izgovaranje „Ah...“ na način ugodnog iznenađenja je dobar primjer koordinacije daha i dušnika (larinksa) pomoću fiziologije. Student zamišlja situaciju kad je bio ugodno iznenađen, te će reakcija mišića biti automatska. Kao i sa drugim instinktivnim aspektima pjevanja, zadatak učitelja je da pomogne studentu da održi takvu reakciju tako dugo da postane korisna u pjevanju. Ova vježba je povezana s pjevanjem pomoću povratnog daha, o čemu će biti više riječi poslije.4. Udisaj kroz rupicu

BAVLJENJE SA SLABOM TJELESNOM GRAĐOM ILI MALENIM VITALNIM KAPACITETOM

Pjevač može razviti veću prsnu šupljinu i veći vitalni kapacitet jačanjem svojih mišića prsišta. Unutarnje dimenzije grudnog koša mogu se povećati istezanjem i produžavanjem interkostalnih mišića i mišića leđa, te ligamenata. Tako povećani kapacitet pluća omogućuje veću opskrbu daha, a veća snaga omogućava jači tlak zraka i bolji zračni protok. Sljedeće vježbe mogu biti korisne bilo kojem pjevaču, bez obzira na tjelsnu građu

1. Ritmično disanjePjevač diše u ritmu što je dublje moguće i kontrolira udisaje i izdisaje. Prvo ga zamolim da

udahne koliko god može brojeći do 4, a onda da izdahne koliko god može brojeći do 4. I ovo ponavlja nekoliko puta za redom, svaki put pokušavajući udahnuti djelić više zraka od prethodnog puta. Pri tome ne smije doći do osjećaja nasilnog izdisanja. Student mora naučiti otpuštati zrak unaprijed određenom brzinom, otpuštajući trbušnu šupljinu (abdomen).

Nakon toga, od pjevača tražim da udahne koliko god može brojeći do 8, a onda da izdahne koliko god može brojeći do 8. Zamisao je da udahne i izdahne veći volumen zraka u duljem vremenskom periodu, time povećavajući svoj kapacitet i kontrolu u isto vrijeme. Što je duže ritmični period disanja, više će se mišići istezati. Kao i kod prethodnih vježbi, to istezanje bi trebalo činiti pomoću konstantog tlaka, a ne kratkim i oštrim trzajima.

Ova vježba se može proširiti do brojanja do 12 ili do 16 i za udisanje i za izdisanje. Ili se može izmjeniti tako da su različita vremena udisaja i izdisaja, npr. udisanje brojeći do 2, a izdisanje brojeći do 8, itd. Općenito, u ovoj fazi treninga ne tražim pjevača da zadržava dah. Također, pozorno pratim znakove hiperventilacije. Studen u lošoj tjelesnoj kondiciji bi se mogao onesvjestiti ako se ne odmori između perioda dubokog disanja.

2. Zadržavanje dahaOva vježba se može kombinirati s prethodnom, nakon što student donekle poveća svoj vitalni

kapacitet. Zamisao ove vježbe je da se zadržavanjem velike količine zraka mišići održavaju napeti i istegnuti. Ovo je važno jer veliki mišići mogu ojačati kako stezanjem tako i savijanjem. Držanje mišića istegnutima svaki put po jednu minutu će pojačati njihovu rastezljivost i gipkost. S druge strane, jedna minuta je prilično dugačko vrijeme za držanje daha.

Ponekad studentima oko prsa labavo pričvrstim komad pređe za pletenje i tražim od njih da drže prsa rastegnuta kako pređa ne bi pala na tlo. Ako student opusti prsnu šupljinu, pređa će pasti. Ovakve vježbe su dokazano dobar sport za muške studente koji ponosno muški šire prsa. Vježbe bi mogle poslužiti i djevojakama, kad ne bi postojao problem fiziološkog aspekta isprsivanja ženskih grudi.

Raditi na širenju prsnog koša se može i izvan vokalnog studija. Kao mladi pjevači vježbali smo duboko disanje sjedeći na predavanjima i hodajući po kampusu. Ovakav postupak nam je u kratkom roku postao uobičajen.

Moglo bi vam se učiniti da je zadržavanje zraka u suprotnosti sa konceptom pjevanja pomoću povratnog daha. Međutim, postoje vježbe koje nazivamo „korisnima“, u opreci sa „vježbama za nastup“, čija je svrha razvoj snage ili tehnike, a ne koriste se na koncertima. Zadržavanje daha pomaže povećanju veličine prsa i njihove snage i zbog toga je korisno, bez obzira na to što ne zadržavamo dah za vrijeme pjevanja.

3. Pjevanje s proširenim plućimaGore spomenute vježbe uključujem u pjevanje što je prije moguće. Smatram da student treba

povezati sve što se radi u studiju sa pjevanjem, te ga tražim da pjeva mjesto da izdahuje u tišini brojeći do 4 ili do 8. Obično može dulje pjevati nego ispuhivati zrak.

Također, student može pjevati vokalize ili pjesme s uzicom labavo pričvršćenom za prsa. Naučit će hodati po studiju dok pjeva i istovremeno drži pluća proširena tako da uzica ne padne. Moja su saznanja da čak i najmanji i najslabiji pjevač može poboljšati svoj vitalni kapacitet koristeći navedene vježbe.

POVEĆAVANJE DULJINE GLAZBENE FRAZE

Primarni razlog zašto je dobro disanje važno je dobra kvaliteta zvuka, a drugi važan razlog je povećanje duljine glazbene fraze koji student može postići. Nakon određenog perioda korištenja vježbi disanja, student će otkriti da je u stanju pjevati dulje glazbene fraze. Međutim, postoji još nekoliko dodatnih prijedloga koji pomažu u svladavanju duljih fraza.

1. Počinjanje na kraju i rad unazadJoš kao student sam naučio da iako mišići nemaju mozak, imaju pamćenje. Pa mi se učinilo da

ih možda mogu naučiti da zapamte osjećaj kad uspijem završiti izraz sa sačuvanim dahom. Naučio sam kako regulirati tempo disanja kod dugačkih fraza pjevajući zadnjih par nota nekoliko puta, a tada radeći unazad dodavanjem po par novih nota svaki sljedeći put, pjevam do kraja fraze s više nego dovoljno daha. Ako je izraz dosta dugačak, možda ga neću biti u stanju izvesti od prve jer je potrebno određeno vrijeme kako bi se utrnirali mišići. Međutim, nakon određenog vremena, mišići nauče kako

pjevati određenu frazu i dobiju snagu da to čine bez većeg naprezanja. Ovakav pristup nalazim vrlo korisnim u dugačkim ali brzim slijedovima tonova, kao i kod sporih, zadržanih nota.

2. Dijeljenje fraze na frakcije Nakon rada na dugačkoj frazi od kraja unazad, pjevam ju u cjelosti nekoliko puta kako bih

vidio u kojoj točki je izašla polovica moga daha, dvije trećine, tri četvrtine, itd. Onda te male frakcije bilježim u partituru nekoliko nota iza ovih točaka tako da pokušam otpjevati malo dulje sa polovicom daha, dvije trećine, itd.

Za vrijeme nastupa frakcije su mi poredane tako da kad dođem do ½, ostala mi je polovica daha, ali sam gotov s više od polovice cijele fraze. Kako prolazim ostale frakcije, znam točno koliko mi je daha ostalo i gdje se točno nalazim u frazi, te mogu završiti cijelu frazu s još neto slobodnog daha. Nikada ne planiram frazu koja završava sa zadnjim dijelićem daha. Uvijek ostane nešto daha u pričuvi jer se grlo zatvara u trenutku izlaska zadnje količine zraka, a to nije dobro za pjevanje.

3. Rastavljanje dugačkih baroknih frazaUvjeren sam da nije bilo predviđeno da se neke fraze u arijama iz doba baroka otpjevaju u

jednom dahu. Ili se u ariji nalazi sekcija za zbor, kao u npr. Bachovoj „Christ lag in Todesbanden“, ili je skladatelj predvidio da će pjevač frazu rastaviti u manje grupe. Kao što je to slučaj i sa ukrašavanjem u baroknom pjevaanju, razdvajanje fraze je prepušteno pjevaču.

Sljedeći primjeri ilustriraju Handelovo rastavljanje fraza u dvije slavne arije. Prvi notni redak u Ilustraciji 2.2 pokazuje kako je napisao kratke odmore između sekvenci kako bi naznačio stil izvedbe. U drugom notnom retku note su povezane, a sekvence se mogu odvojiti kratkim dahovima, ako izvođač tako želi. Vezanje nota ne isključuje rastavljanje fraza. Nije neophodno da se cijela fraza otpjeva u jednom jedinom dahu, niti je potrebno završiti originalnu riječ i ubacivati kratke tekstove u svaku sekvencu u stilu srednjovjekovnog tropa. Publika u doba baroka je očito bila naviknuta na takvo rastavljanje riječi.

Ako je fraza studentu predugačka, tražim udisaje između sekvenci. U Ilustraciji 2.3 udisaji se mogu uzimati na mjestima osminki koje su ovezane s četvrtinkama, ili na mjestu trećeg takta polovinki označenih točkama. Naravno, moja sugestija nije da student udiše na svakom mogućem mjestu, nego samo tamo gdje je potrebno.

Udisanje između sekvenci se čini posebno prikladnim u Bachovim arijama jer su krajevi njegovih fraza jako često smješteni na kratke slogove, te nova fraza počinje bez mjesta za udah. Inače, tempo bi morao biti toliko brz da udah nije potreban, ali onda bi veličanstvenost i stil djela bili izgubljeni. Vjerojatno je bilo pjevača u Bachovo doba koji su mogli izv