Jadran Kale 175 202 Etnoloska Istrazivanja 15 5

jadran KaleMuzej grada ibenika i Sveuilite u Zadru ibenik Hrvatska [email protected]

UDK 391.01 (497.5-04) Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 24. veljae 2010. Prihvaeno: 1. oujka 2010.

Kulturna industrija narodne nonjeIzolirana diferencijacijska tumaenja prolosti hrvatske narodne nonje polazite su za utvrivanje vanosti regionalnog stila, zadanog feudalnim obuhvatima iz vremena prije agrarne reforme u XIX. st. U tom je smislu u ovom dijelu Europe, kao i u drugim slinim povijesnim kordonima, najvaniji regulacijski drutveni uinak iz odjevnog naslijea Vojne Krajine. Unutar tog kulturnog naslijea moe se utvrditi nastanak rijei nonja i pojma narodna nonja, nasljednika ruha kao ceremonijalno istaknutog dijela ukupne kune pratei. Pri tomu su potvreni nazori novije socijalnoantropoloke literature o neprikladnosti oznaavanja takvih zbivanja izumima tradicija. Narodna nonja je jedan od izravnih rezultata kapacitiranja trita kakav je uslijed novih materijalnih i tehnikih mogunosti te drutvenih potreba razbujao iz prijanjih jednostavnijih oblika. Kao sekularna svetinja nacionalnih drava, a jo vie kao kolektivno kreativno dobro ukljueno u simbolike razmjene i trite, obnavlja se uslijed procesa globalizacije i zajedno s drugim kulturnim pojavama tek ulazi u novo podruje drutvene regulacije s iskazanim istraivakim interesima prouavatelja kulture, ekonomista, pravnika i drugih. Kljune rijei: kulturna industrija, kulturno dobro, narodna nonja, odijevanje, Vojna Krajina U formativnom razdoblju etnologije nije bilo obinijeg predstavljanja istraivakog predmeta od interesa za narodnu nonju. Uvijek prva u svakom nabrajanju oitovanja obiaja do kakvih etnolozi mare,1 njeno je okotalo sagledavanje kao reliktne izvornosti postupno postalo znakom regresivne mitotvorne ideologije (Rihtman-Augutin 1987: 86). Otiskujui se u analizu narodne nonje iz naeg (jo uvijek) najeeg radnog ambijenta etnologije, onog muzejskog, u kulturnim potrebama kakve se danas postavljaju pred narodne nonje proizlazi kako prije ralambe predmeta za potpuniji uinak istraivakog postupka nije potrebna samo kritika izvora ve i dekonstrukcija polazne kategorije. Ipak su bilo kakve bojazni implicirane takvom procedurom ostale u sjeni time priskrbljenih analitikih plodova. Kako se pokazuje, potvrivanjem1 U jednom od odgovora na pitanje o poloaju etnologa u drutvu iz anonimne ankete Lydije Sklevicky 1989. godine izrijekom se zdvaja kako se o etnologiji premalo zna te da se ovu struku uglavnom vezuje uz narodnu nonju (Sklevicky 1996. [1991.]: 203).

175

Etnoloka istraivanja 15/Ethnological Researches 15

i u ovom sluaju da predmet etnologijskog znanstvenog interesa nije kulturni status (npr. arhaina tradicija) ve kulturni proces (npr. prenoenje tradicije, arhaiziranje tradicije itd.) u zbilji disciplinarnog ivota se dospijeva na vrsto uporite kakvo osnauje suvereno pristupanje brojnim dananjim ili drugim povijesno definiranim horizontima. Ako je etnolog onakav istraiva kakav zna protumaiti proces kakav je poluio, primjerice, odreena obiljeja neke narodne nonje, tada mu se lake mogu posvjedoiti i interpretacijske kompetencije pred novim pitanjima ciljala ona na etnografska ili filoloka vrela, u konzervativnim sredinama ili u postindustrijskom modernitetu, svejedno. Rezultati etimologijskih rekonstrukcija ve su i bili est oslonac analiza materijalne kulture iz krila kulturno-historijske kole, s vrijednim prinosima. Nakon kulturno-historijskog pristupa ovdje usvajamo pristup historizacije kulture, kakav je u hrvatskoj etnologiji iz teorijske matice kontinentalne etnologije referiran i posredovan u opusu Dunje Rihtman-Augutin. Na takav emo nain na ovome mjestu iz pojavljivanja rijei nonja i izraza narodna nonja sa svojim konotativnim poljem pokuati iitati ukljuena znaenja, koji je znaaj asociranog drutvenog ustrojstva, zato pri tome moemo dati za pravo istraivaima koji odriu validnost teorijskog koncepta izumljene tradicije te koji drugi teorijski koncepti nude realan okvir za sagledavanje ukupne kulturne pojave narodne nonje.

Povijesna diferencijacija naspram simplifikacijeHistorizaciju povijesne kulture odijevanja na ovom emo mjestu povesti jednim od najpouzdanijih postupaka periodiziranja, stratigrafijom. U Hrvatskoj je stratigrafiju diferencijacije narodne nonje 1925. godine prvi uoio Vladimir Tkali. Izlaui inaice narodnih nonji zagrebakog kraja donio je neobian zakljuak, nasuprotan od uobiajene percepcije povijesnog pojednostavljivanja neko izdanijih tradicija: Jasno je da je i sva ostala odjea u krajevima podruja Medvednice, danas odjevno diferenciranim, morala nekad biti jednaka ili barem mnogo slinija no to je danas. (...) Meu razlozima koji su doveli do jae diferencijacije svih ovih nonja svakako je uz ve spomenute najvaniji porast opeg, a time i seljakog moralnog i ekonomskog individualizma, naroito nakon godine 1848. amo. (Tkali 1925: 163) Deset godina poslije Tkalievog lanka ovaj je ekonomski znaaj uoio i Milovan Gavazzi. Primjeujui na istom terenu kako su brojna izolirana sela znala izgubiti i zatrti narodnu nonju, dok druga jae vezana sa svijetom, sa prometnim ilama (...) imadu svoju izrazitu nonju upravo tako dobro sauvanu, za takva dodaje kako su to sela velika, ili niz naselja s brojnim, kompaktnijim i povezanim stanovnitvom (Gavazzi 1935: 130). Odgonetka je, kako zakljuuje Gavazzi, da se nonje bolje i due odravaju onda kada imaju prilike da konstrastiraju, da odudaraju od neega ovdje u prvom redu od (veeg broja) okolnih nonja (ibid., 139). Kad je kompaktnim,

176

Jadran Kale: Kulturna industrija narodne nonje

napuenim selima bliima prometnicama i gradovima postalo mogue znaajno diferencirati lokalne navade odijevanja? Kroz taj se period [poslijednjih 150-200 godina], ini se, i izvrilo ono najjae i najrazgranjenije diferenciranje hrvatskih narodnih nonja to ga uope moemo zabiljeiti tamo negdje do pod konac prolog stoljea ili bar do 1880-tih godina. to se dalje zalazi u prolost, napose u prole vijekove, ini se prema svemu to je iz tih vremena poznato i uope dohvatno, da je diferenciranje njihovo bilo slabije (...). (Gavazzi 1935: 139) Historizacijski model shvaanja narodne nonje u domaih je istraivaa time dobio obrise odgovora na pitanja kada i kako. Radilo se, dakle, o ekonomski kapacitiranim seljacima u kulturnoj potrebi za razliitou meu predstavnicima sredinje dravne vlasti i ljudima drugih lokalnih zajednica s kojima se poelo ee dolaziti u dodir. Na pitanje gdje, odn. u kakvim geografskim okvirima se zbivao ovaj povijesni proces, Vladimir Tkali je uoio ujednaavanje lokalnih odjevnih obiljeja feudalnih podlonika: A i kmeti pojedinih negdanjih gospotija imali su na svojoj nonji znaajnih razlika da se mogu luiti jedni od drugih. Na primjer, prema kazivanju starine Jakoba Vidovia, bivega kanceliste kraljevske zemaljske Kaznionice u Lepoglavi, imali su kmeti koji su potpadali pod pavlinski samostan u Lepoglavi bijele surine s uresom od gajtana, kmeti grofova Drakovia od Trakoana sivkaste sa zelenim gajtanima a oni od grofova Oria tamnosmee sa crvenim gajtanima. Kako je bilo u tom kraju Hrvatskog Zagorja, tako je bez sumnje slino bilo i u ostalim podrujima Hrvatske i Slavonije sa stalekim ureenjem. (Tkali 1925: 133) Nadovezujui se na Tkalia Milovan Gavazzi opravdano nasluuje da su na nonju utjecali direktni propisi nekih ovakvih vlastelinstava da njihovi kmetovi nose upravo ovakav ili onakav koji dio nonje (Gavazzi 1935: 133). Tkalievo razvrstavanje tipova narodnih nonji zagrebakog kraja po granicama upa Gavazzi obrazlae tako razgranienim okupljanjima stanovnitva na svetkovinama pri emu je uvrijeeno lokalno odijevanje imalo veliku vanost (ibid., 132). Kao istaknut primjer Gavazzi navodi Turopoljce (ibid., 134 i 135), koji je mnogo kasnije razloila Aida Brenko: U 18. stoljeu hrvatsku nonju jo uvijek upotrebljavaju graani domaeg podrijetla, ali i konzervativniji plemii. Na portretima turopoljskih velikaa iz tog stoljea opaamo vrlo slikovit tip nacionalne odjee bogato ukraene gajtanima, aplikacijama, vezivom i krznom, uz obveznu sablju. Tom su nonjom turopoljski plemenitai izraavali svoje nacionalne osjeaje oblaei je prigodno, naprimjer pri polasku u Sabor, turopoljsko spravie. Takva je odjea zapravo bila vrsta husarske uniforme konjanika Matije Korvina. Ona je posluila kao uzor u stvaranju i drugih slinih vojnikih uniformi za konjike odrede niza europskih zemalja. U 19. stoljeu iz vojne odore prelazi kao ukrasni, sveani element u civilnu muku i ensku odjeu. (Brenko 1994:22)

177


Meu ovakvim podrunim utjecajima na povijesnu kulturu odijevanja jedan je osobito istaknut to je odjevno naslijee Vojne Krajine.2 I na to je prvi upozorio Tkali: Jedna je injenica za podruje Hrvatske sigurna, i to da je za razvoj oblika pojedinih nonja, ma da ne i za bitni oblik njihova kroja, od velikog utjecaja morala biti podjela zemlje na upe i na razna gospotijska dobra te ureaj nekadanje vojne Krajine (Granice) (ibid., 133). Kasnije je isto u tome posveenom lanku naglasio i srbijanski etnolog Milenko S. Filipovi: Srbi i Hrvati koji su na teritoriju nekadanje Vojne granice, bili su osobito izloeni naredbama vojnih vlasti koje su se meale u sav narodni ivot, pa i u nonju. Kako su graniari mukarci gotovo celog ivota bili u vojnoj obavezi i u uniformi, i to stanje je uticalo, posredno, na promene u nonji (). (Filipovi 1961: 65) I Gavazzi je u spomenutom radu uoio kako je znalo u svoje doba utjecati i vojniko teritorijsko razdjeljenje, u prvom redu negdanje Granice. U tom smislu istie primjer aljine s militarskim pucetima i arama zvanima cvelferske grane (ibid., 133), tj. penzlama s 12 strika kao razlikovnim odjevnim obiljejem u Cvelferiji, junom dijelu upanjske Posavine gdje je bila 12. drenovaka kumpanija 7. brodske pukovnije (prije 1808. godine u 9. petrovaradinskoj pukovniji) Vojne Krajine (osi 2004.). Osim jednokratnog prihvaanja od Gavazzija, Tkaliev historizirajui i diferencijacijski zakljuak domaih se etnologa nije dojmio. U Narodnim nonjama okolice Zagreba Katica Benc-Bokovi registrira Tkaliev teritorijalizacijski model objanjavanja lokalnih oblika odijevanja, ali potom varijetete klasificira po arealnim tipovima a meu sedam zakljunih konstatacija nema ga ni spomenom (Benc-Bokovi 1988: 242 i 278).

Regija i regionalni stilObuhvat feudalne vlasti iz tekstova Tkalia, Gavazzija i Filipovia nas dovodi do pojma regije.3 Identificiranje regije predstavlja pojmovni postupak determiniranja teritorijalne vlasti, viene kroz zadanosti pripadnog legislativnog, administrativnog i2 O vanosti povijesne blizine otomanskog carstva za hrvatsku raznolikost nonji u irem smislu v. Schneider 1971: 5, Gervers 1982: 4. Zanimljiva su i utjecajna kulturna oitovanja iz perifernih pojaseva ireih carstava. U naem se istraivanju radi o odjevnim obiljejima graniara Vojne krajine koji su povezani s husarskom odorom. Najpoznatije primjere ovakvih graniarskih vojnih reputacija predstavljaju ruski Kozaci ili nepalski Gurkhe (Abler 1999.), u naoj vlastitoj povijesti takoer i Uskoci. Ovu bi se odjevnu paradigmu moglo promotriti i s druge strane, recimo, preko granica u alternativnim vremenima irenja sukobljenih carstava. Takoer, kastinska organizacija brdskog konjanitva (vie no to je to etnika zajednica) moe podsjetiti ne samo na Kozake ve i na hrvatsko etnogenetsko stapanje orunikog drutvenog sloja s lokalnom populacijskom sredinom iz vremena avarskog kaganata. Moe li se, moda, iznova odvagivati elemente ondanje pogranine reputacije orunika koji su se disproporcionalno usvojili diljem prostrane politike hegemonije? Meu takva bi se neproporcionalno rairena obiljeja mogao ubrojiti i hrvatski etnonim, etimologijska kap iranskog podrijetla u slavenskom jezinom moru. 3 O obiljejima regionalne odrednice u svjetlu povijesnih narodnih tradicija raspravlja Burke 1991: 54-58.

178


jurisdikcijskog aparata. U prosvjetiteljskom rjeniku francuske Akademije iz 1762. godine provincija je definirana kao znaajni raspon zemlje koji je dijelom velike drave i koji se sastoji od vie gradova, mjesta i sela, obino pod istom upravom (po: Revel 2006: 155). I Konrad Kstlin kulturni koncept regije vezuje uz prerogative moi: Regija je stvorena prakticiranjem normi i valjanosti centraliziranoga i zbog toga namjerno ujedinjujueg zakona, a oznaava je i uokviruje sudstvo. Tako su regije u predmodernome kontekstu stvorene s namjerom da budu jednoglasne u primjeni istih obrazaca propisanih regionalnim pravom, koje od 16. stoljea savladava centralistike strukture moi u srednjoj Europi, to je otad stvorilo regionalnu razliitost koju danas uivamo (...). Kulturna tvorba regija je umjetna. Ona je rezultat teritorijalnih zakona nastalih uglavnom od 16. stoljea nadalje (...), a danas se moe pratiti sueljena europeizaciji. (Kstlin 2001: 37, 41 i 45). U Francuskoj, zemlji odakle su na civilne nazore diljem svijeta snano utjecali i pojmovi poput pays ili terroir, preureenje teritorijalne organizacije centralizirane drave prevratnike 1790. godine teklo je lomljenjem tada postojeih regionalnih identiteta po novim granicama 94 kontinentalna departmana. Svaki od njih je predstavljao podjednako veliko podruje koliko je dravni inovnik iz departmanskog sjedita jahanjem mogao dosei a da ga no ne zatekne na putu (Revel 2006: 173).4 Sraslost pojma regije s vlau posve je oita u svim onim primjerima gdje je naziv podruja, u stvari, bukvalni upravni naziv podruja. Meu poznatijim primjerima u ovom dijelu Europe su Ravni Kotari, Gorski Kotar, Banovina (Banija), Banat, Vojvodina, Hercegovina, Crmnika Nahija, Sandak, Metohija, dukainski Has i bugarsko Haskovo, s Krajinom i Kranjskom takoer i Ukrajina, njemaki Palatinat (Pfalz, Palz), kao i sama Austrija (Istoni Reich).5 Iz upravljakog dinamizma pojma regija izvodi se i njegova trina konotacija. Kulturni antropolog Robert Ulin je u svojoj analizi nastanka trine vinske sorte Bordeaux utvrdio kako je fabrikacija autentinosti nedjeljivo vezana za teritorijalizaciju politikih okolnosti.6 Bordeaux je u Francuskoj postao obrazac za kodifikaciju kriterija trine izvrsnosti na svim poljima trgovine i kulture, danas zakonski ustaljenog diljem svijeta kao sistema oznaka kontroliranog zemljopisnog podrijetla,

ak i s takvim povijesnim nasljeem, 219 godina nakon stvaranja departmana je promjena uvrijeene podrune brojane ifre od 1 do 95 na registarskim oznakama vozila u skladu s novim pravilom Europske unije izazvala prosvjedne reakcije departmanskih uprava i simboline prosvjede stanovnika.4 5 Kolektivna motiviranost u obdravanju nonje kao preitka regionalnog identiteta mogla bi se usporediti s dugotrajnou podrunih identiteta nastalih na osnovi obuhvata teritorijalnih uprava. Na hrvatskoj obali zoran je primjer ueg i ireg znaenja rijei primorje: dok je hrvatsko primorje od Savudrije do Prevlake, Hrvatsko primorje je dio te obale na podruju nekadanje kontinentalne polovice hrvatskih zemalja pod austrijskom vlau. Tko je danas u Hrvatskoj Primorac (osim ljudi ovog prezimena) ili primorac nije samo stvar pravopisa, slino kao i povremeno evocirana identitetska autorefleksija Dubrovana smatraju li se Dalmatincima ili ne (ili, pak, i neim povrh toga).

Naravno, kulturne se implikacije ne tiu samo kolektivnih praksi. H. i W. Baumol su 2002. istraili parnicu Beethovena i feudalnih patrona koji su mu zajamili doivotna beriva nakon ponude dvorskog kapelnitva kod vestfalijskog kralja 1809. godine. Glazbenikov ostanak u Austriji u njegovim se djelima moe prepoznati i po slobodnozidarskim motivima, tada popularnim u Beu (po: Acheson i Maule 2006: 1151).6

179


oznaka izvornosti i pridranih prava njihovih trinih koritenja (Ulin 1995., po: Peterson 1997: 212, v. i Pratt 2007: 290).7 Nakon ovakvog upravljakog definiranja regije kretanje kroz terminologiju valja nastaviti konstatacijom kako meu istraivaima povijesne kulture odijevanja uobiajena internacionalna odrednica regionalni stil predstavlja relativno statino regionalno odijevanje tipino za konzervativna, tradicionalna drutva van pomodnih matica (Ribeiro 2003: 661). U europskoj povijesnoj batini odijevanja prva se regionalna prepoznatljivost odijevanja iz feudalnog doba ispreplie s postupnim uniformiranjem velikakih tjelesnih straa od kojih su nastale najamnike a kasnije i sedentarne postrojbe. Feudalni gospodar je lojalnost orunika osiguravao plaom, smjetajem, hranom i odijevanjem, ekonomino namirujui njihove potrebe nabavkama jednoobraznih bala tekstila; uniformiranja podlonika su se protezala u rasponu od vitezova preko slubenika do obrtnika (engleski primjer iz XIV. st. daje Davenport 1979: 356). Drugi posvjedoeni povod jednoobraznim odijevanjima pod feudalnim autoritetima bio je ceremonijalne naravi, kad su gospodari i vladari uniformiranou sudionika ceremonijalnih povorki demonstrirali drutveni i politiki utjecaj.8 Roberta Seid nastanak pravih regionalnih stilova konstatira za XIX. st.9 Alma Oakes i Margot Hill u prikazivanju pukih odijevanja zapadnog dijela Europe prethodnike regionalnog stila uoavaju od XVII. st. (1970: 27 i 59), npr. s regionalizacijom mukog oglavlja tek u XVIII. st. (ibid., 31).10 Takoer napominju da nastanak regionalnog stila nije istovjetan s karakteristinim odjeama gradova, modom koja je vjerojatno zaeta u XVI. st. i znatno rairena u Francuskoj, Nizozemskoj, Njemakoj, vicarskoj i Italiji (ibid., 59, v. i Schneider, op. cit.; Davenport 1979: 505).117 Nastanak prve sorte vina kontroliranog uzgoja see do konca srednjeg vijeka kad su na parikom tritu cjenjenija bila vina iz unutranjosti uz rijeku Dordogne istonije od Bordeauxa. Tada su lokalni vinari i trgovci uvjerili Engleze, koji su vladali lukom Bordeaux i pripadnim rijenim prijevozom, da zajedno s drugim ogranienjima uvedu tim vee pristojbe na vina dopremana iz uzvodnijih, istonijih krajeva. Tako je napredovalo i svoje uvenje na stranim tritima zasnovalo lokalno vinogorje. Odluujue trino oblikovanje ove ponude zbilo se pred Svjetsku izlobu 1855. godine u Parizu, kad su trgovci iz Bordeauxa zbog jeftinijih vina iz panjolske, Portugala i Italije udio i na tim tritima odluili odrati kodifikacijom tehnologije vinarske prakse i asociranjem vina uz konkretna zemljita i posjede, klasificirajui vinogorja (terroir) ije su etikete vina smjela ponijeti. Stoga je identitet vina opravdavao njegovu viu cijenu, koju vinari vie nisu nalazili isplativim sniavati.

Meu navoenijim primjerima ovakvih povijesnih kulturnih praksi je povratak engleskog kralja Henryja V. s francuskim zarobljenicima 1415. godine kad su ga doekali jednoobrazno odjeveni londonski uglednici, palir 600 londonskih graana pri doeku kralja Edwarda I. nakon njegovog vjenanja 1300. godine, kao i drvorez u namjeni protokolarne instrukcije za odijevanje sudionika sveane povorke kao pozivnicom za krunidbu maarskog kralja Matijaa Korvina 29. III. 1464. godine iz zbirke grafika Metropolitanskog muzeja u New Yorku (Davenport 1979:356, 414 i 528).8 9 10

Seid 1987: 11, v. takoer i Roche 1996: 375, 2000: 194, Oakes i Hill 1970: 10

Za talijansku Renesansu Jacqueline Herald dri tekim procijeniti pridravanje regionalnih prepoznatljivosti u odijevanju van domene gradskih moda, te da je regionalno podrijetlo ponajprije moglo odati ensko oglavlje (Herald 1981: 195 i 196). U isto vrijeme, po odijevanju su jasno prepoznatljivi razliiti stranci (ibid., 200).11 Za ove aspekte Davenport kao vano likovno vrelo navodi knjigu W. Hollara Aula Veneris (ibid., 505). S obiljejima lokalnih vlasti su u XVI. st. povezani i nastanci prvih vojnikih uniformi (Boucher 1987: 248, Davenport 1979: 528).

180


Iako su ve neko vrijeme postojale prepoznatljive regionalne odjee ili odjevna obiljeja, () nonje kakve bi mogle biti pripisane zasebnim selima, podrujima ili slojevima se nisu rascvjetale u svoj svojoj punini prije sredine ili ak zadnje etvrtine XVIII. st. Tek tada su imuniji seljaci kojima je bilo mogue odati se beskrajnoj raznovrsnosti i bogatstvu kroja i materijala, iako je ovo bilo oito uglavnom u sveanim odijevanjima na nedjelju ili svetkovine. Razlozi ovim promjenama su potpuna sloboda od obvezne slube feudalnim gospodarima, kupovanje vlastitih farmi i prestanak vaenja propisa o segregiranom odijevanju (); ljudima je ostavljeno na volju kupovati kako su im to njihov novanik, ukus i seoska navada odreivali. (Oakes i Hill 1970: 67)12 S takvim navadama omoguenima dubinom novoosvanulih novanika13 ravaju nam se dva izgledna interpretacijska puta. Modalitete kulturnih implementacija novih drutvenih mogunosti promotrit emo posredstvom rodnih odnosa, dok emo se na kupovanje i trite vratiti u zakljuku.

Nonja i regulacija rodnih odnosaDunja Rihtman Augutin je ve primijetila kako je za unutranju naslovnicu Pjesnarice 1814. godine Vuk Stefanovi Karadi odabrao pastoralu s dominantnim (stojeim) likom serbske mome (1814: 2), koja je po odjei ubicirana kao Ravnokotarka (Rihtman-Augutin 2001. [1989.]: 99). Narodna nonja je na tom mjestu odjevni izlog izvana prenesenog Nacionalizmusa (Karadi 1814: 15 i 20). Geografska sredina i sam sadraj ove lirsko-likovne pastorale povode se Hacquetom (2008. [1801.]: 66-67). Ravnokotarsko situiranje moglo je biti rezultat povoenja i za drugim uvenim uzorom, Fortisom. Za razliku od utilitarno nastrojenog Fortisa koji svjedoi ime se sve Republika moe okoristiti u Dalmaciji, od minerala do moralki meu civilizacijom neiskvarenim Morlacima (olienih i prikazom ene odjevene po takvim lokalnim obiajima, 1984: 17), Hacquet svoje likovno sredstvo za uivljavanje i poistovjeivanje itatelja promee u dijaloku formu pastorale. Takva kod njega unutar zajednike dosljednosti dijeli karakteristine preoblike. Na svakome od tri mjesta gdje naracija tumai predoeni prizor taj se predstavlja na razliit nain (Hacquet 2008. [1801.]: 66, 86, 102). Seoska je slika oito slobodno predmnijevana kao prazna ploa prikazanog zbivanja meu nepismenima na kojoj autor, od jedne do druge spisateljske potrebe, moe primijeniti razliite karakterizacije. Sa itateljskim poistovjeivanjem nema zabune, jer

12 O drutvenoj segregaciji nakon 1500. godine v. Burke 1991: 212; saeto o ekonomskoj emancipaciji seljatva: ibid., 194-195. 13 Pojava seljaka na tritu XIX. st. uvjetovana je agrarno-reformnim raskidom njegove prijanje privatno-pravne obveze spram feudalnog gospodara. Kada vie nije bio obvezan podmirivati ugovorne dunosti mesom svoje stoke, seljaku se otvorila mogunost izlaska sa sirom na trite odakle se vraao s novcem. Namaknut ovakvim ulaskom seljaka na trite, njime se otvorio ekonomski prostor za pristup prije nedohvatnim drutvenim sadrajima poput visokog kolstva, politikog aktivizma itd.

181


je mukarac odjeven shematski i lako bi ga bilo zamisliti i na gradskim ulicama. Ona koja je civilizacijski neobina, u svojoj odjei i naglaenoj rodnoj i radnoj pozi, je ena. Onodobnom se itatelju pristojilo poistovjetiti samo s mukim od dva prikazana lika, a onkraj kulturne razdjelnice takvog uivljavanja je ostao lik rodno predispozicioniran da pod kulturnim slojevima raskriva nepatvorenu prirodu (Kale 1996: 100-103). Kad bi Hacquetovu pastoralu iz tehnolokog kapaciteta i kulturne perspektive svojega vremena prebacili na odgovarajue mjesto naeg doba, to bi prije od lanka u nacionalnoj enciklopediji mogla biti domaa naslovnica Playboya ili tjedna emisija komercijalnih televizija o tomu koji se nogometa poeo druiti s kojom manekenkom podrazumijevajui kako nogometai zarauju vie. Karadi u Pjesnarici zadrava sentimentaliziranje pastorale kao seoskog flerta, lirski zaplet proljetnog udvaranja u prirodi,14 kao jamstvo itateljske pozornosti i upeatljiv celofan u kakav je obmotan programatski naum itavog spisa. Knjiuljak time ne samo da opravdava akademsku cijenjenost, on je i nakladniki uspjean. Da bi razumjeli to se dogodilo s Karadievom serbskom momom, u njegovom djelu valja uoiti i znaaj pojma narodna nonja. Ve je pokazano kako taj izraz prije nije bio koriten u narodu (Kale 2008.), te je u visokoj kulturi XIX. st. rairen kao nazivna naljepnica za ve izgraeno znaenjsko polje (Kale 2009.). Prvo koritenje rijei nonja moe se ustanoviti 1818. godine u srpskom stupcu Karadievog rjenika uza njemake rijei die Tracht i der Kleider, zajedno sa sinonimima noaj i noivo (Karadi 1898. [1818.]: 438). Impresioniran germanofonim intelektualnim teevinama15 taj je leksikograf u svojem normizacijskom pothvatu kao dijelu nacionalnopolitikog projekta (Rihtman-Augutin 2001: 101) za nonju i druge izvedenice iz glagola nositi odluio po uzoru iz njemakog jezika: nonja za nositi po predloku Tracht zu tragen.16 Standardizacijski uspjeh rijei nonja meu junoslavenskim narodima se ima zahvaliti kulturnom i politikom programu hrvatske intelektualne elite. Ilirci nisu bili etnografi. Kad je neto valjalo terenski provjeriti, u ruke se uzimao Karadiev rjenik (Barii 1987., Kapetanovi 2007: 241). Nonja je bila prodoran leksikografski prinos jer je ukorijenjena u kovkoj osnovi to je ini lako razumljivom rijeju lako udomaenoj u jezinom osjeaju bliskih jezika. Pretresanje etnografskih i filolokih pokazatelja u sjevernodalmatinskom podruju unutar referentnog hrvatskog okvira Karadievo njemako ugledanje na glagol nositi suprotstavlja nizu starijih jezinih izvoenja iz glagola prtiti i njegove osnove prt koja je ve i sama znala konotirati odjevnu cjelinu (SER III: 24-25 i 59, ARj XI: 380-382 i XII: 510-517); naspram primjera poput osoba s prezimenom Prtenjaa ili mjesta s imenom Prtite i mnogih slinih napose je rjeit izostanak nonje u konzervativnom dijelu jezine batine poput onomastikog fonda. Narodna nonja kao14Serbska moma il [j]e doma, ili kod ovaca, Rade peva, kao eva, milom svojeg serdca. On sviranjem, il igranjem, odgovor joj da[j]e, Da [j]e s tima, ljubve inma za sebe oda[j]e.(Karadi 1814: 2)15 Kako opisuje autor, svrha narodne pjesmarice tiskane u Beu 1814. godine je prenoenje Nacionalizmusa (Karadi 1814: 15 i 20), v. Rihtman-Augutin 1989: 66. 16

Usp. etimoloku primjedbu kod Weissengruber 2004:42, podnona napomena 8.

182


regionalni stil i inventar odijevanja, u vremenu kada je to postalo mogue i u drutvenom i u tehnikom smislu, terminoloki je popunila ideoloki iskovano polje u konotacijskom prostoru kakav u irokom koritenju prije nije postojao ne samo da nije koritena rije nonja, ve bi prije romantizma u svojoj epohi Ancien rgime na takvom hipotetskom mjestu imao poznavati puku nonju kakva jezino i pojmovno nije postojala. Nasuprot tome, kao opa oznanica za kune pokretnine razabire se prate, a odjevna cjelina je pojam neizdvojen sve do bitnih ceremonijalnih dogaaja u obitelji kad se odjeom na svakome oit nain iskazuju vana statusna znaenja. Tako su ostale pamene uzreice kako udavaa moe biti i runa, i kruna ili niti runa, niti kruna, a tako okarakterizirani miraz se naknadno mogao naruiti, tj. oduzeti. U kasnijoj potrebi se izrazi poput poruha, poruica, poruna odia, poruiti se, biti poruen i sl. odnose na odijevanje alobne odjee. Ukopno odijevanje same pokojnice nije porueno, ona se u oporuci iz 1643. godine opravi (Anzulovi 1999: 121). Zadarski popunitelj upitnice o obiajnom pravu prenosi da ruhom nazivaju odijelo, a prijom ostale osobine pokretne imovine, tj. pratei (Bogii 1874: 213). Vuk Karadi je rijeima poput nonja i zadruga postao normativnim standardom koji je unificirao i zamijenio ne samo lokalno nazivlje, ve i modificirao njihova znaenjska polja. Takoer, rije nonja pokazuje geografski smjer iz kojeg je preuzet i koncept narodne nonje. Nonja se po izvoenju iz osnove ne odijeva kao odijelo niti obiava odn. habitira kao costumi ili abiti iz ranijih mletakih objavljivanja Fortisa i Lovria, ve upravo nosi kao Tracht. Karadieva je normizacija, stoga, derivirana s dvije strane. Semantiki je prispjela sa sjevera, dok je geografski uvjetovana sa zapada. Kategorijalni trenutak formiranja narodne nonje je ovo konceptualno preoblaenje rune Ravnokotarke iz kienog ruha udavae (s erdanom17 i kovanicama na donjem rubu djevojake kape18) u pastoralni izlog prenesenog Nacionalizmusa (Karadi 1814: 15 i 20, v. i Rihtman-Augutin, op.cit.), tj. u ono to e etnolozi i njihovi prethodnici nakon Karadia ueno nazivati sveanom, blagdanskom nonjom. Takva e, potom, putem scenskih nastupa, uvrtavanja u sveanosti, na banknote i potanske marke ui na svaka pa i nazad na seoska vrata.

Implikacije regionalnog uzoraKad je Karadi u svojem nacionalnom programu za ambijent uvoenja serbske mome u onome to e se nakon njega nazivati nonjom odabrao Ravne Kotare, ova je kombinacija dobila svoj drugi potentni dio. U sjevernodalmatinskom prostoru od Ravnih Kotara preko Bukovice i Zagore do Vrlike i Sinja ukljuivo s kontaktnimOvakva ogrlica sa zlatnim ili srebrnim kovanicama noenima u tri reda oko vrata se u ravnokotarskim Lianama zvala obradica, a erdan s okrunjenim talirima u Ravnim Kotarima je bio poznat i pod nazivom utci. Junije u Zagori je ogrlica sa cvancikama zvana vinac.17 18 Probuene kovanice priivene uz donji rub djevojake kape u odijevanju udavae su diljem Ravnih Kotara poznate kao cvancike ili taliri.

183


priobaljem puko odijevanje je tijekom novog vijeka bilo odluno oblikovano drutvenom organizacijom uz dravna razmea. Prije Vojne Krajine Habsburkog carstva to je bilo posebno razvrstano i regulirano podruje mletakih teritorijalnih steevina, ne samo na kontinentalnom razmeu pred Turcima ve i zbog sigurnosti morske plovidbe. U povijesnom podruju mletakih Starih steevina igrai moreke u Kumpanjiji su protumaeni kao folklorna uspomena na smotre lokalne postrojbe cernida (priuvnih teritorijalaca) kakve su postojale u XVII. st. (Aralica 1996: 117). I u mnogo irem pojasu nekadanje Vojne Krajine rasprostrtom od Jadrana do Bukovine je niz odjevnih obiljeja mukih narodnih nonji izravno zabatinjen iz odjevnih propisa neposredne beke uprave. Praktian cilj vlasti bio je dvovrstan. Nakon uvoenja pjeakog vatrenog oruja u razmjeru presudnom za vojni uspjeh, zbog gubitaka u prijateljskoj vatri se pokazalo vanim unificirati odijevanje vojnika. Podsjetimo se, to je vrijeme jo daleko od obveznog novaenja uvedenog 1854. odn. 1868. godine i od tada iskljuivo dravne proizvodnje svih vojnikih odora. Zato je, s druge strane, zbog utede valjalo iskoristiti kunu proizvodnju tekstila i odjee. Bojna odora (Feldmontur) i ophodna tj. mirnodopska odora (Hausmontur) mukaraca u Vojnoj Krajini propisom je razdvojena oko 1757. godine, pri emu se potonja iz tedljivih razloga dravne ekonomije jo neko vrijeme nastavila proizvoditi u vlastitim kuama ili u lokalnim manufakturama (Nikoli 1978: 95).19 Razmjer ekonomiziranja se moe razabrati po odlaganim i postupnim primjenama propisa razliitih uniformiranja regimenti. Zahvaljujui ovom propozicioniranju dananje bi se sjevernodalmatinske odjevne rekonstrukcije tradicijskih benevreka za potrebe klapskih pjevaa, folklornih skupina ili muzejskih prezentacija u stvari najtonije mogle izvesti po slubenom kroju arhiviranom u bekom Ratnom muzeju (Nikoli 1978: 114-117), a tako i orunika pripanjaa ili crveni vuneni brus sa suknenog koporana karakteristino crvenih krojnih spojeva kakav oponaa doasnike oznake crvenom devinom grivom, aplicirane pletenice u natkoljeninoj ploi su doslovni odjevni posljedak tzv. maarske petlje koja je u sklopu husarskog uvenja20 ula u mnoge europske uniforme, itd. (Hollins i Pavlovi 2005: 11, 12, 16, 38; Brnardi i Pavlovi 2004: 36). 21 Lovriev vojvoda Prvan Kokori po likovnom je prikazu i opisu u svakoj odjevnoj pojedinosti krajinski asnik (Lovri 1948.

19 Ophodna odjea Krajinika znala je sluiti i kao bojna odjea. U Sukcesijskom ratu (1740-1748.) i Sedmogodinjem ratu (1756.-1763.) kojeg je Austrijsko carstvo na srednjoeuropskim bojitima vodilo s Pruskom sudjelovale su i krajinike regimente, stekavi iroko uvenje pri zauzimanju riznice Frederika Velikog u Hohenfriedburgu 1745. godine. Po likovnim se spomenicima moe razabrati noenje Hausmontur-odore odreenih postrojbi, vjerojatno zbog slinosti s bojama pruskih uniformi (Hollins i Pavlovi 2005:4 i 14). 20 Husarska se vojnika reputacija s nemirnih granica etimoloki moe usporediti s uskokom dok je prvi tt s granice (lat. corsarius, gusar), drugi je pogorjelac koji izbje s jednog mjesta da bi uskoio na drugo. 21 Petlja tekstilnom pletenicom je odvjetak ukraavanja prvih orunikih uniformi s dvora Luja XIV. Takve petlje, smjetene na ramenima, poluile su nastanak asnikih i doasnikih epoleta (Davenport 1979: 529). Muku odoru/nonju usp. kod: Tkali 1925: 161.

184


[1776.]: tabla II).22 U holistikom definiranju nonje u izbor takvih povijesnih vojnikih tradicija ulazi i npr. noenje brkova s brijanjem brade, duge pandurske bafe ili podbrijane kajzlerbafe, kao i muki perin. Prelivanje oblika iz muke krajinske odjee u ensku odjeu daleko van granica strikno vojne zone moe se pratiti kod zaaknica (ovica) enske dolamice krojenih u trokut karakteristian za uniforme iz vojnih propisa, u plonom kienju kovanicama kao kod pancirom ukraene jaerme i dr.23 Privlanost krajinskog odijevanja u povijesnoj kolektivnoj memoriji ovdanjeg stanovnitva i njihovih susjeda ima se zahvaliti dvama razlozima. Prije svega, Vojna Krajina je dugo vremena bila najprimamljiviji feudalac. Pogranini kordon je bio izuzet iz ustavnog poretka Carevine, a ostatku Hrvatske je nakon demilitarizacije pripojen tek 1881. godine etrnaest godina nakon Austro-ugarske nagodbe, trinaest godina nakon Ugarsko-hrvatske nagodbe i tri godine nakon okupiranja Bosne i Hercegovine (Gross i Szabo 1992: 491, Kaser 1997: 206). I u Vojnoj Krajini je feudalni nositelj regalnih prava bio car, a ono to su svugdje drugdje bili feudalni gospodari ovdje su bile proirene obitelji pod vojnom obvezom.24 Ono to je 1535. godine poelo sa sedentarizacijom umberakih Uskoka kada im su u zamjenu za neplaenu vojnu slubu privremeno osloboeni od feudalnih davanja, kroz stoljea se oformilo u podruje na kojem nije bilo kmetova niti njihovih tlaka, obveza godinjeg darivanja, procjena i davanja uroda itd. (Kaser 1997: 215).25 Onu regulacijsku ulogu koju su kod odjevnih obiljeja drugdje imale pripadnosti feudalnim lenima, ovdje su imale pripadnosti postrojbama, tj. kumpanijskim komunitetima (Stanojevi 1987: 33, Kaser 1997: 207). Popularnost boljeg dijela povijesnog nasljea Vojne krajine i u dananjem se narodnom pamenju moe razaznati po npr. poznavanju etnonima Kranjci (Krajinci)26 za podinarske Hrvate, antroponimiji u domeni lokalnih prezimena, kao i u buntovnikom biranju Krajine za naziv svoje odmetnute drave 1990. godine. Kolektivno uvenje naoruanih Krajinaca van ustavnog poretka zemlje tada je dostajalo za nominalni simbol otpora upravljanju iz Zagreba, iako je ta uspomena u povijesnoj stvarnosti podrazumijevala bespogovornu poslunost Beu i ratovanje za cara ne samo protiv Turaka ve gdje god se to zapovijedilo diljem srednjoeuropskih bojita. Slina se selektivna kolektivna amnezija dogodila i s nonjom kanoniziranom po vojnikom pravilniku. Drugi je razlog drutvene privlanosti krajinskog odijevanja bila efektna regulacija oitovanja muevnosti. Ono to je iz perspektive drave bila obveza noenja ovakve22 Fortisov Soivica nije bio Kokorieve sree, on je poznije godine doekao traei kakvu sigurnu dravnu slubu s redovitim berivom. Za karakteriziranje funkcionalne odjee v. Lovri 1948. [1776.]:204.

O utjecaju vojnikih uniformi na ensku modu XIX. st. pisala je David 2003. Opis hrvatske mode mukih ovica iz 1640. godine prenosi Stojkovi 1953: 258. Ovakve enske primjere ilustrira osi 2004: 115.23 24 Vlast je imala vojnih razloga za uvanje mobilizacijskog kapaciteta krajinskih obitelji, a srodnika forma proirene obitelji ovoj je potrebi odgovarala gotovo kao svojevrsni mikrogarnizon. U tom je smislu zaivljavanje rijei zadruga, iz istog izvora kao i nonja, zasebno zanimljiva tema. 25 Drutveno je naslijee Vojne krajine (npr. vlasnitvo nad zemljom) ak i znatno kasnije imalo biti demontirano posebnim zakonima, slino kao i vlasnike osobitosti u slivu Neretve ili u Istri. 26 I slovenska je pokrajina Kranjska sa svojim Kranjcima takoer povijesna krajinska pokrajina, u dubokom ureenju Vojne Krajine kojoj je priuva stolovala u Varadinu a komora u Grazu.

185


muke odjee, s drutvenog je gledita bilo pravo na njeno noenje neke vrste deviza dostojanstva (Gavazzi 1935: 133). Kako je posvjedoeno ovdanjim popunjavanjem anketne upitnice, djeako prestajanje noenja klanji i poetak noenja benevreka oznaavalo je prelazak u uzrast mladia sposobnog za vojnu slubu, a time i za endibu (Bogii 1874: 294). Netko tko je u to vrijeme hodao obuen na ovaj nain, drugim je mukarcima poruivao kako nad sobom nema feudalnog gospodara dok je djevojkama ovom respektiranom drutvenom uredbom verificirao svoju muevnost. U operativnom upravljanju Vojnom krajinom sastavni dio ophodne odore stanovnika bilo je i oruje, privilegij na koji su puani susjednih krajeva gledali sa zaviu. Vojni utjecaj na iroko noenu odjeu mukaraca u klasici bi se mogao potkrijepiti kratkim platom zvanim sagum. Izraz za odijevanje plata je u prenesenom smislu znaio odlazak u rat (Schnauer 2001: 403).27 Ovako moan drutveni ureaj za verificiranje muevnosti svojim je materijalnim oitovanjima glatko srastao sa ivotom lokalnih zajednica. Takav je diktat nemogue usiljeno razdvajati od nekakve esencijalizirane tradicije ili narodne umjetnosti. O tomu iz mletakog razdoblja govori dijelom alopojka a dijelom rugalica fra Filipa Grabovca koja ne prekorijeva prijelaz od neke starije narodne tradicije odijevanja na odjeu krajikih graniara ve zabacivanje upravo takvih obiljeja (noenje oruja, ukraenost pancirom, vrsta odjee, perin i brkovi bez brade) za ljubav lacmanskih gradskih moda. Grabovac svoju alopojku o gubljenju hrvatskih tradicija u zakljunim retcima upravlja mletakom dudu da vlau to je u njegovoj ruci prisili neboge vojvode oblaiti na domai nain ili ih rastavi s kruhom (Lovri 1948. [1776.]: 98). Stoga je kodifikacija odijevanja bila dvosmjerna. Vlast je u provincijalnoj proizvodnji tedila toleriranjem domaih materijala i oblika (to je teza koja priziva nova odvagivanja starije odjevne batine) i izbjegavala bojne gubitke prepoznatljivom jednoobraznou propisanih odjea. S druge strane, drutveno reguliranje maskuliniteta, rodnih odnosa i statusnih oitovanja ostvarilo je dubok utjecaj i opu prihvaenost. Uprava pograninog kordona baratala je lokalnim resursima i zateenim kulturnim praksama, poluivi javnu i privatnu praksu odijevanja i upeatljiv predloak za susjedne zajednice. Val reprezentacijskog interesa za identitetske crte iz pukog odijevanja iz druge polovice 1920-tih i druge polovice 1930-tih, te od konca 1960-ih godina u tom je dijelu petrificirao sueni izbor povijesnih odjevnih oblika.

27 Seksepil uniformi iz ovog povijesnog pograninog kordona doivio je i globalno uvenje usvajanjem karakteristino husarskih odjevnih formi kod vie slubenih uniformi europskih carskih vojski, kasnije rairenih u slubenim krojevima diljem svijeta (Abler 1999.). Dananju bi analogiju moglo predstavljati civilno odijevanje prepoznatljivo maskirnih, diverzantskih ili komandoskih oznaka ili dijelova odjee ne bi li se poprimio presti bojovnika s prvih crta napada ili ak ispred njih. Primjer ukrasnog pancira na jaermi pod sjevernodalmatinskim koporanom moda bi se mogao usporediti s formiranjem kavkaske muke dolame poznate kao erkeska (gruz. oha, s prepoznatljivim prsnim priivcima za naboje) u dugom pograninom kontaktu sa posebno upravljanim carskim Kozacima. Pregled za razdoblje od prvih pisanih spomena predasnika ove odjevne forme od 1. polovice XVII. st. nadalje daju Hewitt i Khiba (1997:94-97).

186


Neizumljivanje tradicijeNa tom se mjestu naas moramo vratiti izumljivanjima tradicija. Eponimni zbornik radova iz 1983. godine predstavlja zbir radova sa povjesniarskog skupa pod oitim akademskim utjecajem tzv. intelektualne historije, ogranka kulturne historije u redakciji amerike akademske tradicije (Hobsbawm 1983: 1). Hobsbawmov suurednik ovog zbornika i jedan od autora, oksfordski afrikanist Terence Ranger, je u pretresanju svojeg lanka nakon deset godina revidirao primijenjeni pojam unilateralne invencije u irok raspon bilateralnih adaptacija, uklonivi izumljenu tradiciju iz svojeg strunog vokabulara jer izum implicira nevanost historijskih procesa reintepretacije i preoblikovanja, esencijalizira pojam tradicije i naglaava izumitelje tradicije uz konstrukciju njenih pasivnih obdravatelja (Ranger 1993: 62-70 i 78-82, po: Spear 2003: 5). Tradicija je bila reinterpretirana, preoblikovana i rekonstruirana od podanika kao i od vladara. Tijekom analize su neko provokativni koncepti esto svoeni na ahistorijske klieje. Kolonijalna vlast je takvom uzimana bez podpitanja, dok su ekonomske sile zanemarivane. (...) Stoga moramo rekonceptualizirati dinamiku tradicije du povijesnih dogaajnica. (...) Tradicija takoer stvara diskurs kojim ljudi dananje interese projciraju u prolost. Tradicije stoga imaju svoje vlastite historije, historije koje se mogu utvrditi pozornim otkrivanjem njihovih susljednih reprezentacija. (...) Tradicije [se] vide kao diskursi dugotrajne ustaljenosti u politikom jeziku kakvi se tijekom drutvenih promjena i konflikata neprestano preoblikuju. (Spear 2003: 4-6) Prepoznavanje govora o tradiciji kao govora o drutvenoj moi poznato je i iz gramscievskog modela kulture kakvog je u etnologiji razradio Alberto Cirese, s drutvenim raslojavanjem i konfliktom kao obinim a ne izvanrednim stanjem generiranja folklora (Cirese 1972: 218, po: Rihtman-Augutin 1988: 55). Tamo gdje Cirese kao da kae pokaite mi tradiciju i u toj u zajednici raskrinkati ugnjetavaa, nakon organicistikih kritika tog modela u nae vrijeme socijalni antropolozi predvoeni afrikanistima vele pokaite nam tradiciju i raskrit emo kulturnu dinamiku i obostrani drutveni proces izmeu vlasti i podlonika. Eventualno etnoloko sagledavanje batine kroz koncept izumljivanja npr. ilirske surke 1848., kienog kolonakog koporana iz 1870-tih, akovake zlatare iz 1882. (Gui 1955: 75, Brenko 1996: 56) ili ibenske kape oko 1910. godine izostavlja okolnosti premisa za te nove kulturne prakse. U naem sluaju, presudna je vanost naravi i obuhvata vlasti u vrijeme modificiranja tradicije kakva je potom uzeta za kanon.

aspekti dekonstrukcijeTri su karakteristino novovjekovna zbivanja 1816. godine terminoloki poklopljena narodnom nonjom: regionalizacija, upravljanje protuturskim kordonom i

187


romantizam. uvenje recentnih vojnih odora predstavljenih kao medievalne nacionalne osobitosti zbilo se kao deklaracija ideolokog programa. Slino kao to se i danas podrazumijeva da banknote s ovjerom Narodne banke nisu bukvalne monete namijenjene novarskim potrebama pripadnika nominiranog naroda ve jame vrijednost u novarskim potrebama graana unutar granica nacionalne drave, tako i narodna nonja nije javni predmet prikladan za bukvalna itanja ili semantika cjepidlaenja. Rizik analitike provedbe dekonstrukcije u humanistikim i drutvenim znanostima se moe usporediti s opasnostima epidemiologije ili pirotehnike baratanje takvim tvarima i spravama valja povjeriti umjenicima provjerenih metodolokih sposobnosti i drutvenih obzira, na najbolju korist u nadziranim uvjetima gotovo eksteritorijaliziranih drutvenih ambijenata poput seminarskih predavaonica ili projektnih raspravljalita. U dosezima i implikacijama nastave ili istraivanja uvijek e se razabrati da li se proveo i takav dio rasprave. Po ideolokim zasadima nacionalne drave narodna nonja ide meu sekularne svetinje, objekte javne pobonosti.28 Pred grkom predsjednikom gardom Evzones to u Ateni uva Grob neznanog vojnika ne vidimo kostimirani protokol bavarskog kraljevskog dvora uspostavljen po predodbi kralja Otta, ve odjevnu uspomenu na dravotvorne pobunjenike, simbole pretrpljene turske vlasti i dr.29 Narodna nonja doista jest samo osobito skrojen tekstil, no zar to nije i zastava? Kao to ratnom brodu ne dolikuje vioriti je nou, kao to nijednom ukuaninu ne pristoji njome prekrivati stol makar se spremalo za svadbu, pogreb ili za prisegu, upravo kako se unitavanjem takvih komada tkanine zna vidjeti iskazivanje gnuanja spram itavih drava, tako i postupanje s narodnom nonjom ima svoju simboliku teinu. Kao i zastava, i narodna nonja u svakom od ambijenata i situacija svoj ivot ivi javno. Kao i zastavu, i narodnu je nonju po pravilima kroja i ukraavanja svakome mogue sastaviti od odreenih tekstilnih dijelova. U takvoj konstrukciji nema posvete kao kod vjerske svetinje, ali trenutak kada od tri spojene trake nastaje trobojnica odgovara trenutku stvaranja sekularne svetinje. Folklorizaciju je stoga mogue shvatiti i kao sekularnu sakralizaciju (Kstlin 2001: 34), no doima se kako su promicatelji tog civilnog kulta ponajprije politiari. Narodna nonja i tradicijski obiaji pruaju religijski legitimitet (Bellah 2003: 210) nacionalnoj dravi,30 kako se na svakome oit nain dogodilo prilikom kostimirane inscenacije narodnog obiaja darivanja novoroeneta na Jelaievom28 Ovaj izraz kao neutralniji termin Robert Bellah izjednaava sa svojim uvenim pojmom kojeg je rabio izmeu 1965. i 1978. godine, civilnom religijom (2003: 208).

Iako se narodnim nonjama svugdje slave to drevnije izvorne autentinosti, ceremonijalni grki gardisti nisu odjeveni u sjeverni nomadski sarakaanski relikt pretklasine starine kako ga je 1957. protumaila Angelika Hadimihali, ve na uspomenu pobunjenika 1821.-1834. godine odjevenih po junoj branskoj navadi. Tako se i drugdje nonje cijenjene na novanicama ili markama unutar uvrijeenog kulta arhainosti ne odnose na kakvu reliktnu etniku zajednicu, makar prezentirano olienje narodne nonje vrvilo recentnostima i jo pamenim preoblicima.29 30 Bellah ovakve javne pobonosti vidi kao sekularni religijski lijepak karakteristino modernog drutva. Kapital koje liberalno drutvo stvara poguban je za politiku ravnopravnost, tu osnovnu odliku republike (Bellah 2003: 217), stoga su i ovakva simbolika zalijeivanja odnosa moi iznjedrena u tako promijenjenim drutvenim okolnostima.

188


trgu u Zagrebu nakon konstituirajue sjednice prvog demokratski izabranog Sabora osamostaljene drave u svibnju 1990. godine.31

Narodna nonja kao kulturno dobro kreativne industrijeTakvi su kohezivni simboli drutva, nakon grbova i ceremonijalnih upeatljivosti aristokratske raskoi, postali potrebni u vrijeme novih nacionalnih drava. Tehnoloka revolucija je promijenila drutvenu regulaciju i promet dobrima. U tim je tokovima narodna nonja bila kulturno dobro, proizvod kreativne industrije kojim se na novu drutvenu potrebu odgovorilo po ekonomskoj zakonitosti ponude i potranje. S knjievno-teorijskih polazita Itamar Even-Zohar pod tritem dri nakupinu initelja ukljuenih u prodaju i kupovinu knjievnih proizvoda i promicanje vrsta potronje (Even-Zohar 1990: 38), to je primjenjivo i ire od samog knjievnog trita. Na tako shvaenom tritu proizvod je bilo kakav izvedeni (ili izvodiv) niz znakova, ukljuivo s danim ponaanjem; stoga ishod bilo kakve aktivnosti moe biti smatran proizvodom, ma kakvo njegovo ontoloko oitovanje moglo biti (ibid., 43). Dobro iz trine ponude ne poima se kao puki artikal na polici duana ve kao vrlo sloena drutvena forma i razmjena znanja (Appadurai 1986: 41). Iz krila ekonomske znanosti se ekonomija umjetnosti, polje interesa prepoznatljivo od sredine 1960-tih godina, zbog uoenih zajednikih crta i potrebe cjelovitog reguliranja kulturnih politika tijekom 1990-tih godina prometnula u nominalno sveobuhvatniju kulturnu ekonomiku,32 tako da se time ukljuuje ekonomski interes za kulturno stvaralatvo, izvoake umjetnosti, kulturnu batinu i razne kulturne kreativne industrije poput trita filma, glazbe, suvenira itd. Ovo polje interesa ekonomisti vide kao sjecite zanimanja s povijeu umjetnosti, filozofijom umjetnosti, sociologijom, antropologijom, pravom, geografijom (urbanim planiranjem) i dr. (Towse 2003: 12). U svim je ukljuenim kulturnim dobrima, bilo materijalnim bilo nematerijalnim, sadrana kreativna odn. umjetnika (npr. estetska) sastavnica. Samo se nekim kulturnim proizvodima trina vrijednost moe izraunati izravnom kalkulacijom, pa je shodno tomu na tritu vano i postojanje neekonomske vrijednosti (npr. ljepote) kulturnih dobara i asociranih usluga (McCain 2006: 150-152). Potranja kulturnih dobara, proizvoda kreativne industrije, ovisi o kultiviranju interesa tj. o izgradnji ukusa. I u polaznoj definiciji ekonomije se radi o znanosti koja31 Predsjednik pobjednike politike stranke Franjo Tuman i zagrebaki nadbiskup Kuhari su pred enama u narodnoj nonji i narodnim guslarom darivali lutku u pukoj kolijevci, simboliki novoroenoj Hrvatskoj, perom i zlatnikom. Koincidentno, krajem istog mjeseca u Zagrebu je odran redoviti godinji skup Hrvatskog etnolokog drutva na kojem se u dijelu rasprave nakon izlaganja Silvija Braice dotaklo i ovog dogaaja. Kako je konstatirano, darivanje nije imalo bukvalnog etnografskog predloka ve je izvedeno kao simbolika evokacija. 32 Takav je i naslov asopisa Journal of Cultural Economics koji izlazi od 1973. godine, temat odgovarajuih dvogodinjih meunarodnih znanstvenih skupova koji se odravaju od 1979., kao i naziv udruge The Association for Cultural Economics International (1993.) koja je internacionalizirana iz ranije amerike udruge.

189


istrauje ljudsko ponaanje kao vezu izmeu koritenja i ogranienih sredstava koja imaju promjenljive upotrebe. Na tom su mjestu koritenja odreena pojedinanim izborima, i ve tu smo na terenu ukusa (McCain 2003: 445). Ekonomisti su suglasni da bi se strunjak koji bi naruitelju svoje ekspertize znao predoiti svevrijedeu i uvijek djelotvornu formulu oblikovanja ukusa u korist potranje za odreenim proizvodom obogatio preko noi. Takav se vademecum niti ne moe oekivati. Ipak, tim se lake moe shvatiti ekonomistiko prelistavanje socioloke i antropoloke literature s usvajanjem ekonomski egzotinih teorijskih koncepata. Stoga se na takvim nesvakidanjim disciplinarnim krianjima meu analizama oblikovanja ukusa mogu zatei i matematike simulacije obiaja s potrebnim formulama (McCain 2008: 162, 163). Modeli variraju od pasivnog formiranja ukusa kroz uvrijeivanje kulturnih praksi, preko uenja kroz potronju do stvaranja racionalne ovisnosti. Pri raspravljanju pojma kreativne industrije autor prepoznaje koliko za preference individualnog ukusa znai svakodnevna neutilitarna komunikacija (Caves 2000: 178-184). Ukus se ne dobija niti naslijeuje, on se stjee. Individualne i kolektivne selekcije pri stjecanju i ravnanju ukusima (Blumer 1969., po: Caves 2000: 183) u drutvu predstavljaju temeljno komunikacijsko tkivo kulture. U jednom od najcitiranijih lanaka na ovu temu objektivna dobra ponuena tritu razluena su od subjektivnih doivljaja kakve kod pojedinaca stvaraju; njihovim kombiniranjem individualni si potroa osigurava generiranje prieljkivanih osjeta (Stigler i Becker 1977., po: McCain 2003: 446). Ekonomist Joseph Schumpeter jo je 1911. godine obrazloio da potrebe konzumenta same po sebi i nisu obimne ali se uz prikladnu stimulaciju mogu kondicionirati do nezasitnosti (McCraw 2007: 73, v. i Appandurai 1986: 32-33). Na tako podsticanom tritu neki prijanji lokalni nositelj simbola ili umjetnika vrijednost partikularne zajednice moe se prometnuti u iroko ponuenu robu (vob-oki 2008: 46).33 Paradoksalno, pred-industrijske fantazije ljude jo vre vezuju za trite (...) doivljajem (...) kakvog im posreduju robe i usluge (Cerullo i Ewen 1984: 35, po: Baker 2002: 204). U podmirivanju takvih kulturnih fantazija nastaju i ciljana trina dobra liena domaih kulturnih primjena, dijelom utemeljena na lokalnoj analizi kako Zapadnjaci itaju njihove tekstile (Zorn 2004: 87-88 i 101). Na primjeru trine ponude autentine hrane (npr. odreenih vrsta sireva) istraiva u tom smislu zakljuuje: Ovakvom etnografijom moemo jasnije vidjeti to se zbiva s konceptima lokalnog i tradicije: niti su ovi delikatesni proizvodi preitci kao takvi, ve su nastali zajednikom komercijalnom djelatnou, dravnim propisima i meudravnim trgovakim sporazumima, niti predstavljaju lokalne hrane (osim u vrlo uskom smislu), a najmanje nisu hrana kakva je opstala iz nekih pred-kapitalistikih vremena (Pratt 2007: 291). Narodna nonja ide u red onih kulturnih praksi kakve se u protekla dva stoljea nisu mijenjale (prilagoavale, kontaminirale, kopnile, obnavljale...) uslijed33 Pretvaranje maske naroda Idoma i koplja naroda Samburu (dijela raseljenog naroda Maasai) u suvenir kao globalnu robu analizira Kasfir 2007.

190


industrijaliziranja i moderniziranja drutva, ona je upravo nastala kao kulturna ponuda na iskazanu potranju industrijskog drutva i uz pomo proizvoda pomognutih mehaniziranim i industrijskim napravama. Protekcionistiki konzervativizam nacionalnih kultura u komplementarnom je odnosu s istovremenim globalizacijskim procesima.34 U takvoj su globalnoj privredi potroai educirani o ponudi novih roba i njihovim znaenjima, kako je to objasnio Schumpeter (McCraw 2007: 72); reklame postaju sastavni dio izgradnje ukusa.35 Narodna nonja je samosvojna kulturna pojava Novog vijeka, s istaknutim kulturnim praksama kao kreativnim rekombinacijama postojeih sastavnica. Narodna nonja kao predindustrijska fantazija u romantiarskom kljuu odgovara vagnerijanskoj konstrukciji nacionalnog srednjovjekovlja ili krivotvorini Ossiana 1761. godine, to joj ne odrie historijsku vanost niti opovrgava mobilizacijski potencijal.36 Nonji se moemo diviti kao nekom planinskom jezeru dok ne shvatimo kako je rije o akumulaciji uz hidrocentralu izgraenu za podmirivanje elektrinog trita. Jezero time nije postalo nita runije, tek smo mu shvatili i znaenje vie. Narodna nonja kao moderno kulturno dobro kreativne industrije redefinira neka stara pitanja. Ako je narodna nonja originalna izvedba esencijalizirane tradicije, jasno je kako se danas moe generirati njena replika ili kopija. Meutim, ako je i sam taj folklor u svojoj generativnoj osnovi jednak folklorizmu, nonja predstavlja original rekombinirala ona postojee sastavnice u raspoloivim okolnostima bilo 1850. ili 2000. godine. Oni koji ne honoriraju znatne otklone od kanoniziranih oblika su vanjski potroai, kakvi konzumiraju samo jedan dio kulturnih znaenja predmeta.37 Ironino, zdrava mjera replikacije se dri znakom autentinog u kontekstu tradicije ali34 Nacionalne kulture su rezultati prolih zbivanja, meu njima mnogih meunarodnih, i one se s vremenom nastavljaju razvijati. Ako je za odravanje ivih nacionalnih kultura vana promjena, tada protekcionizam moe zaprijeiti poeljni rezultat. Ova se rasprava vezuje za unutranje konflikte oko modernizacije i drutvenih promjena kakve se pojavljuju u svim zemljama (Acheson i Maule 2006: 1150). 35 Uobiajenu vrstu primjedbi o smjeni epoha na ovom bi se mjestu moglo oporo popratiti konstatacijom kako industrijska i postindustrijska reklama nije nita manji laac od predindustrijske epike. Nepobjedive junake su iz veeri u veer zamijenili neodoljivi proizvodi. 36 Meu drugim urbanim utopijama industrijske epohe narodna se nonja moe usporediti s modernom genezom idealizirane prirode u intenzivno reguliranim rezervatima poput zoolokog vrta (1752.) ili nacionalnog parka (1878.). Zooloki vrt ili nacionalni park kao esencija nepobitne ili netaknute prirode kakva je tramvajem ili eljeznicom kondicionirana uz gradove nacionalnih drava kao kulturna konstrukcija epohe odgovara predodbi reliktne esencije zabaenih sredina kombinirane sa stvarnou veih gradova pored kojih su respektirana arita tradicije u gradiima i manjim mjestima. Ovakve je karnevalske primjere (Zagreb sa Samoborom, Rijeka s Opatijom i Matuljima, Split s Donjim Katelima, Dubrovnik sa upom) istaknuo Lozica 1997: 194. 37 Proces moe biti i obratan. Schneider ukazuje da su tkalje iz naroda Navajo diktirane trgovake promjene bile ravnodune provesti a njihova kultura je ostala nedotaknuta trinim modificiranjima prekrivaa jer je uslijed povijesne recentnosti taj vid rukotvorstva predstavljao kulturno periferni izriaj, nebitan kao sredstvo duhovnih oitovanja i nezastupljen u obredima (Schneider 1987: 430, usp. drutvenu ulogu tekstila kod susjednih naroda Zuni i Pueblo kod Kent 1979: 100). Meutim, proizvod je bio povoljna trina roba jer lonarski suveniri lokalne Pueblo-tradicije nisu bili pogodni za transport a ti su lonari turistike kupce dobijali na pragovima svojih kua. Prekrivai su bili laki za skupni transport i stvaranje mree nakupaca kao posrednika do veih gradova (Brody 1979: 74-76).

191


obiljejem krivotvorine u kontekstu predmeta otvoreno napravljenog za prodaju (Kasfir 2007: 264).38 Tu smo, paradoksalno reeno, pred originalnim kopijama (ibid., 193). Prolost ulazi u dananjicu, ali sobom ne donosi vee poznavanje povijesti. Slavljeniko koritenje povijesti u gradskim sveanostima ljudima ne namie doivljaj raznolikosti. To je, prije, doslovan i neupuen prijevod u dananje drutvene i kulturne sheme. (...) Nain na koji se sveanost prisjea povijesti se ne moe proizvesti osim kroz ovakav pojednostavljujui i reduktivni prijevod u dananji doivljajni jezik. Jedini nain za bivanje istinitim je prihvatiti nastupanje kao autentini falsifikat. (...) Prolost ulazi u sadanje vrijeme sveanosti plaanjem tekog danka reprezentativnosti. (Mugnaini 2000: 277, 278) Pogled treba drati na korisniku kulturne prakse ili kupcu kulturne proizvodnje, jer se balans tako proturjenih suodnosa uvijek iznova uspostavlja ovisno o svrsi kroz potronju. Meu predmetima etnolokog interesa ovakve su promjene posve obine kao kolektivne promjene kakve se skupno pamte kroz samo injenje.39 U takvim je prilagodbama tradicija kao rijeka, jer se u posve istu vodu ne moe stupiti dvaput. Susljedno obdravan, prilagoavani javni sadraj se tradicionalizira bio on tumaen kao izvorni folklor ili nadovezujui folklorizam. Ranije mehaniki shvaeni kao esto bezimeni nositelji tradicije, ljudi i njihove zajednice se danas mogu imenom i prezimenom razaznati i kao njeni kreativni protagonisti i pravno respektirani vlasnici. Ove zanimljive drutvene promjene, potaknute disciplinarnim raspravama i susljednim pravnim rjeenjima,40 pojaavaju kulturni dinamizam lokalnih zajednica sa svim njihovim slojevitostima i sloenostima te, u konanici, ojaavaju tradicije. Proizvoai kulturnih dobara, u nae vrijeme nanovo stopljeni u ulozi proizvoaa i posrednika k tritu, svojim stvaralakim i tehnolokim sposobnostima mogu zadovoljiti kriterije bivanja kreativnom klasom. Ovakve osobe svojim radom poveavaju vrijednost proizvoda i stoga predstavljaju predmet investitorskog zanimanja na tritu usluga (Florida 2003. i Hartley 2006., po: vob-oki 2008: 63-65).41 I tako stvo38 Pripadan proces propozicioniranja i arbitriranja autenticiteta oit je s certificiranjima rukotvorina. Prvi je certifikat bio reklamna formulacija duana Navajo proizvodima koji je otvoren 1884. godine (Blomberg 1988: 20-21), dok je njihov prvi dravni certifikat odobren 1916. godine (Schrader 1983: 8, po: Moore 2008: 197). ig hebridskog tkanja Harris Tweed (The Orb Mark) uspostavljen je 1909. godine (Ennew 1982.). U trinoj ekonomiji certifikat predstavlja prodajni nadomjestak neistaknutog ambijentalnog konteksta predmeta u sredini svojeg nastanka i koritenja. U tom se smislu certifikat moe usporediti s izlobenom legendom muzejskog predmeta kakva svodi ukupnost njegovih kulturnih znaenja na selekciju spomenikih svojstava. 39 40

Tschmuck 2006: 183-193, za kostimirane inscenacije srednjovjekovlja v. Mugnaini 2006: 288.

Usp. uinke zakona NAGPRA iz 1991. godine u SAD. Muzeji su natjerani predstaviti se batinicima lokalnih kultura kao bolje mjesto za povrativu batinu od njihovih vlastitih sredina, dok, s druge strane, strunjaci postaju i tim vie motivirani suradnici lokalnih zajednica u njihovim zasebnim interpretacijskim inicijativama.41 Stvaratelj novih vrijednosti nije taj koji podnosi rizik. U ekonomiji je odgovornost na onome koji sa svojim ulaganjem propada ako poduzimanje ostane bez uinka. Kako poduava Schumpeter, u ekonomskoj inovaciji poduzetnik moe riskirati samo svoju reputaciju. Stoga nositeljstvo inovativne prakse nije jednoznaan postupak (McCraw 2007: 74).

192


rena dobra u dananjoj ekonomiji podlijeu hirovima konzumentskih prieljkivanosti. Konzumentski izabir dobara sadri paradoksalnu crtu kreativnosti, posve oitu na primjeru mode.42 Na tom se mjestu potiru otre granice kreativnosti, proizvodnje i potronje, a kulturna potronja izlazi u susret individualizacijama. Kao i rekonstrukcija povijesnih odijevanja, mogunosti izbora u svakodnevnom odijevanju takoer dijeli obiljeje kreativnog ina (vob-uki 2008: 44, Tarlo 1996: 12 i 318). Iskazivanje individualnosti ini se uz pomo raspoloivih sredstava, kakva ne potjeu iz riznice kulturnih praksi samodostatnih gospodarstava niti dijele takav simboliki izraajni inventar.43 Takve nove konotacije kreativnosti namijenjene irokim tritima44 ujedno nude i prostora novim kreativnim praksama, kako individualnim tako i kolektivnim. Poueni primjerom promijenjenog trita u XIX. st., u ovakvim okolnostima valja prepoznati jamstva regeneracije tradicija i zanovljenih kulturnih praksi na globaliziranom tritu dananjice.45 Po tumaenju sociologa kulture, one predstavljaju trina dobra a njihovi su tvorci (npr. scenski izvoai)46 u isti mah njegovi proizvoai i potroai,47

Usp. dananji popularan termin fashion-buyer za osobe iji kupovni odabiri determiniraju kolektivni ukus za odjevne cjeline; takoer v. i Hansen 2004: 373. U zapadnoafrikom ambijentu istraivaica je zainteresirana za naine na koji su vizualne preferencije oblikovale potroaka trita tekstila, kako one lokalno izraene tako i uvozne, i takoer kako su razmjene tekstila kroz darivanja ili trgovanja vodila inovacijama i revizijama izrade standardnih, dobro poznatih proizvoda (Kriger 2006: 6).42 43 Uinke kreativnog trinog konzumerstva na primjeru rukotvornih i umjetnikih stvaralatava jugozapadnog dijela SAD ralanjuje J. Brody, sa zakljunim retkom za novu vrstu slikarstva: U zakljunoj fazi, tekoe prestaju postojati: [umjetnost] vie nema stila, manira, tradicije, ili bilo ega drugog to bi je moglo identificirati kao indijansku, [za njene] umjetnike se jednostavno zbilo da su Indijanci (Brody 1979: 83).

S pozornou usmjerenom na stratifikaciju antropologija je jednom zauvijek katapultirana u moderni svijet. enje za dobrim starim danima kad su kulture bile kulture, i kad se dvojilo moe li disciplina opstati bez svijeta punog primitivnih (ili makar Drugih), bi do sada trebale ve biti za nama. U ezdesetima, kad sam prvi put upoznao antropologiju, znalo se govoriti da bi stratifikacija mogla biti tema oko koje e se ujediniti drutvene znanosti. Moe li biti da je to vrijeme napokon dolo? Jedno je sigurno. Doli smo u doba kad je sve nevjerojatnije da bi etnografija distinktivnog naroda ili kulture mogla ikoga iznenaditi zbog svoje zaprepaujue jedinstvenosti i egzotine naravi. Drugim rijeima, antropologijina stara joker-karta vie ne e obaviti svoj trik (Barrett 2002: 16).44 45 Usp. temeljnu tezu Cowen 1998. Povlaenje gradsko-seoske razdjelnice po modelu globalizacije sueljene autarkinosti esto zna biti umjetno, jer je kuna puka proizvodnja nadopunjavala zanatsku (s vanom sezonskom razdiobom poslova, Gullickson 1986: 196) te je takoer znala initi njen komplementarni ili preliminarni procesni dio. Sela su po proizvodnim kompetencijama svoje zajednice preobraavala u gradske, sa svojim vlastitim korporativnim strukturama i s malo ili nimalo razlika od tzv. gradske proizvodnje (usp. drutvene predispozicije tkalakog zanata u Burke 1991: 42-43). Znaaj seoskih ili ruralnih tekstila moe se pravo razumjeti iskljuivo u kontekstu historijskog razvoja rasta, promjene i pada velikih odjevnih proizvodnji zapadne Europe od oko 1100. godine do oko 1500. godine, ocjena je kojom John Munro zakljuuje pregled europske srednjovjekovne suknarske proizvodnje (2003: 227). Aspekte europskih ruralnih industrija uoi industrijalizacije podrobno je pretresao zbornik Kriedte et al. (1981.). 46 Naknade za koritenje snimaka izvoakih umjetnika je po utvrenom pravilniku i tarifi ovlatena naplaivati Hrvatska udruga za zatitu izvoakih prava (167. lanak Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima). Ovakvo plaanje tehniki reproduciranih izvoenja npr. kostimiranih kolektivnih pjevanja ili plesanja narodnih umjetnikih tvorevina u izvornom obliku (ibid., l. 8.) propisano je u korist fonda za poticanje stvaralatva i kulturne raznolikosti. 47

O zamuivanju granice meu kulturnim proizvoaima i kulturnim potroaima v. Even-Zohar 1990: 35.

193


tj. privredni subjekti.48 Na takve, po pravilima trita, djeluju pravila trita poput monopolne rente kakva mogu uivati jedinstvena dobra (Pratt 2007: 298), kao i imperativ inovativne konkurentnosti (Menger 2006: 786-788).

ZakljuakS Fortisom, Hacquetom i Karadiem preko iliraca i industrijalaca do kolektivnih pridravanja prava koritenja dobara naih dana na ovom smo mjestu preli put poput onog u zamraenoj predavaonici za vrijeme projekcije polaznih pojmova pred drijemljivim preddiplomcima, kad se pozornost adolescentskog seniorata u hipu moe pobuditi rekapitulacijom izdefiniranih kulturnih pojava kao drutvenih instrumentalizacija rata, seksa, novca i politike. I onkraj seminarskih pobudnica narodnoj nonji ne pristaje prispodobiti je s fosilom koliko sa slikovitom i dinaminom reklamom, komunikacijskim edom istog doba. Koliko se reklama oslanja na komunikacijski kapacitet likovnosti i slova, toliko se i narodna nonja u krojnim i ornamentalnim rekombinacijama oslonila na raspoloive dekorativne programe meu kojima je bilo i doista arhainih elemenata. Poueni genezom narodne nonje i u ovom je razdoblju njenog ivota kao kulturnog dobra zanimljivo pratiti drutveni dinamizam pojma i znaaja regije.49 Osim u upravnom smislu, shvaanje regije i dalje je stvar trita.50 Vitalnost kulturnih praksi u upravnim obuhvatima posljednja je dva desetljea potaknuta provedbom pravne zatite kolektivnih praksi u formi nematerijalnih kulturnih dobara. Kao u doba kad su dolasci dravnih umara, uitelja, andara, lijenika i regrutnih povjerenika zamijenili redoviti sezonski posjet feudalnog procjenitelja uroda, a seljaci su meu tim novim prosvijeenim i romantiarskim slubenicima uoili interes za obiljeja svojih48 Domai etnolog u privrednom procesu nije posve neobian doljak, zahvaljujui Rihtman-Augutin 1970., 1972. i dr. 49 Primijeeno je kako tzv. prostorne jedinice za statistiku druge razine (regije, pokrajine) u dravama primljenim u Europsku uniju od statistikih poprimaju obiljeja administrativnih cjelina. Moe li to znaiti da e se neki budui stanovnici tree hrvatske prostorne jedinice za statistiku druge razine smatrati Jadrancima (to je tzv. Jadranska Hrvatska), pa sebi urediti za noenje kakvo jadranako kulturno obiljeje smisleno u susretima s drugim pokrajincima iz drava Europske unije, bizarno je nagaati ali moe biti zanimljivo promatrati. 50 Mediteranisti su uoili kako se definicijska percepcija Sredozemlja danas ravn turistikim prospektima. Najjasnije meu svim odreenjima Sredozemlja, ono klimatsko, devet postojeih mediteranoida definira kao raritetne i recentne ekcese kakvi se tim jarkije istiu (Grove i Rackham 2001: 11). Dok se socijalni antropolozi (ustanovitelji mediteranskih studija) nikad nisu sloili gdje je tono jugoistona granica Sredozemlja, eksperti za te sredozemne obale i prilaze niti se ne nazivaju mediteranistima. Drugi primjer poslovnog definiranja krupne operativne regije u vrijeme pisanja ovog lanka moe se pratiti kroz novinske napise to nakon bavarskog preputanja vlasnikog udjela i austrijske nacionalizacije banke Hypo-Alpe-Adria rekonstruiraju polje i obuhvat njenih financijskih spekulacija, isprva u ulozi riznice redistribucije drutvenog bogatstva europskog jugoistoka 1990-tih godina a potom i kao renominirano polazite kapitala za konzumaciju raspoloivih resursa poput obalnih prostora gradnje. Vitalnost operativne regije nakon geneze pojma nonje na neobian se nain nanovo potvruje i dva stoljea kasnije.

194


rukotvorina, tako se i danas sagledava novi prostor potranje potpomognut tehnoloki auriranim sredstvima ponude. Svaki put kad se osoba odjevena u narodnu nonju pojavi pred reklamnim logotipima sponzora posrijedi je trenje kulturnim dobrom iz dijelom zabatinjenog a dijelom neposredno kreativnog pogona kulturne industrije doivljaja, vrijedno za lokalnu zajednicu i za komunikacijsko tkivo izgradnje ukusa. U nekoj se mjeri, vie ili manje zaobilazno, u takvoj trgovini uzvraa prakticiranjem drutveno odgovornog poduzetnitva. Daleko van lokalnih razmjera, nakon dravnih inicijativa dekolonijaliziranih afrikih zemalja i junoamerikih zemalja poput Bolovije i Perua, zbog trinog koritenja njihovih batina se u dokumentima UNESCO i WIPO folklorna definiranja kolektivnih formi zatienih kulturnih praksi pretau u izraze kulturno i intelektualno vlasnitvo, tradicijsko znanje, kulturni izriaj i dr. (Lucas-Schloetter 2004: 264). Ova trina plima otplavljuje folklor (kovanicu engleskog arheologa W. G. Thomsa iz 1846. godine), odn. narodno blago i narodnu umjetnost s narodnom nonjom kao njihovim istaknutim estetskim spomenikom, u disciplinarnu riznicu paleoetnoloke terminologije. Kulturna konjuktura iz vremena industrijske revolucije bila je folklorna, dok je ova u globalizacijsko doba trino prometnuta u trgovanje lokalnim znanjem. Zavrnu disciplinarnu zanimljivost predstavlja okolnost da etnolozi domae akademske tradicije nisu bili sposobni uoiti formativna obiljeja narodne nonje, podrazumijevajui pod tim stratigrafiju drutvenog, kulturnog i tehnolokog kapaciteta kulturnih procesa i historizaciju ove kulturne prakse.51 Za Gavazzijev bioloki lanak iz 1935. godine uoeno je da se ovakva razmiljanja o nonji razlikuju od onih kasnijih koja su dominirala u hrvatskoj etnologiji kulturno-povijesnog smjera, pa tako i u radovima samoga Gavazzija, ve 1944. godine nastavivi promatrati narodnu nonju kao dio tzv. narodne umjetnosti (...), prema kulturnim podrujima (VojnoviTraivuk 2001: 81, 82). Gavazzi nije ni pokuao pomiriti te svoje dvije tvrdnje, historizacijski model periodizirane diferencijacije i teorijski model areala, vjerojatno stoga jer su u opisanim oblicima meusobno iskljuivi. Izlazei iz Gavazzijevih areala kao nagomilanosti brojnih osebujnih kulturnih elemenata (Gavazzi [1956.] 1978: 185) smo se u historizaciji ovog kulturnog dobra nali pred nakupinom initelja ukljuenih u prodaju i kupovinu [kulturnih] proizvoda (Even-Zohar 1990: 38). Na brdovitom putu izmeu ovakvih nagomilanosti i nakupina kakav iz areala vodi u trite, da se posluimo rijeima historizacijskog pionira domae znanosti, u ovom trenutku za etnologiju ne vidim bolji izazov i produktivniju ansu (Rihtman-Augutin 1988: 6, isticanje je izvorno).

51 Iako su prvosveenici ovog sekularnog kulta politiari (ani 1998.), metodoloki istraivai ipak imaju vlastitu odgovornu ulogu. ini se da su upravo etnolozi oni strunjaci koji odabiru to e biti oznaeno kao autentino, povijesno ili izvorno i to e kasnije pri emu koriste svoj ugled znanstvenika biti sakralizirano folklorizacijom. Etnolozi su oduvijek nastojali promicati predmete i ideje koje istrauju (Kstlin 2001: 34).

195


LiteraturaAbler, Thomas. 1999. Hinterland Warriors and Military Dress: European Empires and Exotic Uniforms. Oxford i New York: Berg. Acheson, Keith, i Christopher Maule. 2006. Culture in International Trade. U: Ginsburgh i Throsby 2006: 1141-1182. Anzulovi, Ivna. 1999. Nazivlje enske odjee zadarskog podruja u pisanim izvorima. Zadarska smotra 4-6 (Domaa ri 6): 109-133. Appadurai, Arjun. 1986. Introduction: commodities and the politics of value. U The Social Life of Things: Commodities in Cultural Perspective (ur. A. Appadurai). Cambridge: Cambridge University Press, str. 3-63. Aralica, Tomislav i Vieslav. 1996. Hrvatski ratnici kroz stoljea: oprema, oruje i odore hrvatskih ratnika od oko 800. do 1918. godine. Zagreb: Znanje. ARj = Akademijin rjenik (Rjenik hrvatskog ili srpskoga jezika), 23 sv. Zagreb: JAZU, 1880.-1976. Baker, Jody. 2002. Production and Consuption of Wilderness in Algonquin Park. Space & Culture 5 (3): 198-210. Barii, Ranko. 1987. Vuk i Ilirski pokret. Etnoloke sveske 8: 9-14. Barrett, Stanley R. 2002. Culture Meets Power. Westport i London: Praeger. Bellah, Robert N. 2003. [1975.] Pogaen zavet. Beograd: XX vek. Benc-Bokovi, Katica. 1988. Narodne nonje okolice Zagreba. U Etnografska batina okolice Zagreba (ur. Mario Petri i Marijan Sinkovi). Zagreb: Zadruna tampa, str. 241-290. Blomberg, Nancy J. 1988. Navajo Textiles: The William Randolph Hearst Collection. Tucson: The University of Arizona. Blumer, Herbert. 1969. Fashion From Class Differentiation to Collective Selection. Sociological Quaterly 10: 275-291. Bogii, V. 1874. Graa u odgovorima iz razlinih krajeva slovenskoga juga. Zagreb: JAZU. Boucher, Franois. 1987. [1965.] 20,000 Years of Fashion: The History of Costume and Personal Adornment (Expanded Edition). New York: Harry N. Abrams. Brenko, Aida. 1994. O modi i narodnoj nonji. U: Zagrebake uspomene, etnografske slike grada. [Katalog izlobe.] Zagreb: Etnografski muzej. Brenko, Aida. 1996. Funkcije narodne nonje Hrvatske Posavine. Rkp. magistarskog rada. Zagreb: Filozofski fakultet Sveuilita. Brnardi, Vladimir, i Darko Pavlovi. 2004. Napoleons Balkan Troops. Oxford: Osprey.

196


Brody, J. J. 1976. The Creative Consumer: Survival, Revival, and Invention in Southwest Indian Arts. U: Ethnic and Tourist Arts: Cultural Expressions from the Fourth World (ur. Nelson H. H. Graburn), Berkeley: University of California Press, str. 70-84. Burke, Peter. 1991. Junaci, nitkovi i lude: narodna kultura predindustrijske Evrope. Zagreb: kolska knjiga. Caves, Richard E. 2000. Creative Industries: Contracts Between Art and Commerce. Cambridge, Mass., i London: Cambridge University Press. Cerullo, M., i P. Ewen. 1984. The American family goes camping: Gender, family, and the politics of space. Antipode 16 (3): 35-44. Cirese, Alberto M. 1972. Cultura egemonica e culture subalterne. Rassegna degli studi sul mondo popolare tradizionale. Palermo: Palumbo. Cowen, Tyler. 1998. In Praise of Commercial Culture. Cambridge, Mass., i London. osi-Bukvin, Ivica. 2004. penzle na strike. Vrbanja: naklada autora. Davenport, Millia. 1979. [1948.] The Book of Costume. New York: Crown Publishers. Ennew, Judith. 1982. Harris Tweed: construction, retention and representation of a cottage industry. U From craft to industry:The ethnography of proto-industrial cloth production (ur. Goody, Esther N.). Cambridge, Mass.: Cambridge University Press, str. 166-199. Even-Zohar, Itamar. 1990. Polysystem theory. Poetics Today 11 (1): 3-268 [temat]. Filipovi, Milenko. 1961. Uticaj vlasti na narodnu nonju. Rad vojvoanskih muzeja 10: 59-68. Fortis, Alberto. 1984. [1774.] Put po Dalmaciji. Zagreb: Globus. Gavazzi, Milovan. 1935. Iz biologije narodne nonje. Hrvatsko kolo 16: 126-141. Gervers, Veronika. 1982. The Influence of Ottoman Turkish Textiles and Costume in Eastern Europe. Toronto: Royal Ontario Museum. Ginsburgh, Victor A., i David Throsby (ur.). 2006. Handbook of the Economics of Art and Culture, Vol. 1. Amsterdam: Elsevier. Gross, Mirjana, i Agneza Szabo. 1992. Prema hrvatskome graanskom drutvu. Drutveni razvoj u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji ezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljea. Zagreb: Globus. Grove, A. T. i Oliver Rackham. 2001. The Nature of Mediterranean Europe. New Haven i London: Yale University Press. Gullickson, Gay L. 1986. Spinners and weavers of Auffay: Rural Industry and the sexual division of labor in a French village, 1750-1850. Cambridge: Cambridge University Press.

197


Gui, Marijana. 1955. Tuma izloene grae. Zagreb: Etnografski muzej. Hacquet, B[altasar]. 2008. [1801.] Oslikavanje i opisivanje jugozapadnih i istonih Wenda, Ilira i Slavena. Split: Etnografski muzej. Herald, Jacqueline. 1981. Renaissance Dress in Italy 1400-1500 (The History of Dress Series). London i Atlantic Highlands, N. J.: Bell & Hymann i Humanities Press. Hewitt, George, i Zaira Khiba. 1997. Male Dress in the Caucasus, with Special Reference to Abkhazia and Georgia. U: Lindisfarne-Tapper i Ingham (ur.), str. 93-106. Hobsbawm, Eric, i Terence Ranger (ur.). 1983. The Invention of Tradition. Cambridge: Cambridge University Press. Holins, David, i Darko Pavlovi. 2005. Austrian Frontier Troops 1740-98. Oxford: Osprey. Kaser, Karl. 1997. Slobodan seljak i vojnik: povojaenje agrarnog drutva u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini (1535 - 1881.). Zagreb: Naprijed. Kale, Jadran. 1996. Nadnaravni karakter ene ocrtan otonim predajama ibenskog kraja. Ethnologica Dalmatica 4-5: 83-107. Kale, Jadran. 2008. Je li narodna nonja narodna? Etnoloka tribina 31: 109-126. Kale, Jadran. 2009. Prethistorija narodne nonje, Etnoloka istraivanja 14: 53-68. Kapetanovi, Amir. 2007. Jesu li endocentrine imenike sloenice tvorbena inovacija u hrvatskom jeziku 19. stoljea? Rasprave instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 33:235-243. Karadi, Vuk Stefanovi. 1814. Mala prostonarodna slaveno-serbska pesnarica. Viena [Be]: Izdana Vukom Stefanoviem u peatni g. Ioanna nirera. Karadi, Vuk Stefanovi. 1898. [1818.] Srpski rjenik istumaen njemakijem i latinskijem rijeima. Biograd [Beograd]: tamparija Kraljevine Srbije. Kasfir, Sidney Littlefield. 2007. African Art and the Colonial Encounter: Inventing o Global Commodity. Bloomington and Indianapolis: Indiana University Press. Kent, Kate Peck. 1976. Pueblo and Navajo Weaving Traditions and the Western World. U: Graburn 1976: 85-101. Kstlin, Konrad. 2001. Nova shvaanja regije i kulture. Narodna umjetnost 38/2: 33-50. Kriedte, Peter, et alii (ur.) 1981. Industrialization before Industrialization: Rural Industry in the Genesis of Capitalism. Cambridge: Cambridge University Press. von Lewinski, Silke (ur.). 2004. Indigenous Heritage and Intellectual Property: Genetic Resources, Traditional Knowledge and Folklore. The Hague: Kluwer Law International. Lovri, Ivan. 1948. [1776.] Biljeke o putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i ivot Stanislava Soivice. Zagreb: Izdavaki zavod Jugoslavenske akademije.

198


Lozica, Ivan. 1997. Hrvatski karnevali. Zagreb: Golden marketing. Lucas-Schloetter, Agns. 2004. Folklore. U: von Lewinski 2004: 259-378. McCain, Roger. 2003. Taste Formation. U: Towse (ur.), 2003: 445-450. McCain, Roger. 2008. Defining Cultural and Artistic Goods. U: Ginsburgh i Throsby (ur.), 2008: 147-167. Menger, Pierre-Michel. 2006. Artistic Labor Markets: Contigent Work, Excess Supply and Occupational Risk Management. U: Ginsburgh i Throsby (ur.), str. 765-811. Moore, Emily. 2008. The Silver Hand: Authenticating the Alaska Native Art, Craft and Body, The Journal of Modern Craft 1 (2): 197-219. Mugnaini, Fabio. 2006. Medieval ever since, medieval forever: a survey on the return of the past in present day urban festivals in Italy (and elsewhere). U: The Past in the Present: A Multidisciplinary Approach, ur. F. Mugnaini, P. Halai i T. Thompson, str. 267-292. Catania: Ed.it. Munro, John H. 2003. Medieval woollens: Textiles, textile technology and industrial organisation, c. 800-1500. U: The Cambridge History of Western Textiles (ur. David Jenkins). Cambridge: Cambridge University Press, str. 181-227. Nikoli, Desanka. 1978. Odevanje graniara Vojne krajine u XVIII i XIX veku. Beograd: SANU. Oakes, Alma, i Margot Hamilton Hill. 1970. Rural Costume: Its Origin and Development in Western Europe and the British Isles. London i New York: Batsford i Van Nostrand Reinhold. Peterson, Richard A. 1997. Creating Country Music: Fabricating Authenticity. Chicago and London: Chicago University Press. Pratt, Jeff. 2007. Food Values: The Local and the Authentic. Critique of Anthropology 27 (3): 285-300. Ranger, Terence. 1993. The invention of tradition revisited: the case of Africa. U: Legitimacy and the State in Twentieth Century Africa (ur. T. Ranger i Olufemi Vaughan). London: Palgrave Macmillan. Ribeiro, Aileen. 2003. Dress in the Early Modern Period, c. 1500-1780. U The Cambridge History of Western Textiles (ur. David Jenkins). Cambridge: Cambridge University Press, str. 659-689. Rihtman-Augutin, Dunja 1970. Kulturno-drutveni okvir za istraivanje vrednota u ponaanju poduzea. Ekonomske studije 7: 5-12. Rihtman-Augutin, Dunja 1972. etiri varijacije na temu kultura poduzea. Kulturni radnik 25 (3): 121-151.

199


Rihtman-Augutin, Dunja 1987. Njemaki pojmovi Sitte und Brauch i poimanje obiaja u naoj etnologiji. Narodna umjetnost 24, 83-92. Rihtman-Augutin, Dunja 1988. Etnologija nae svakodnevice. Zagreb: kolska knjiga. Rihtman-Augutin, Dunja 2001. Vuk Karadi i povijest narodne kulture. U: Etnologija i etnomit. Zagreb: ABS95. Revel, Jacques. 2006. The Region. U Rethinking France: Les Lieux de memoire, Volume 2: Space (ur. Pierre Nora). Chicago: University Of Chicago Press, str. 149-182. Roche, Daniel. 1996. The Culture of Clothing: Dress and Fashion in the Ancien Regime. Cambridge: Cambridge University Press. Roche, Daniel. 2000. A History of Everyday Things: The Birth of Consumption in France, 1600-1800. Cambridge: Cambridge University Press. Schneider, Jane. 1987. The anthropology of cloth. Annual Review of Anthropology 16: 409-448. Schneider, Marijana. 1971. Narodne nonje u slikarstvu i grafici XIX stoljea. [Katalog izlobe.] Zagreb: Povijesni muzej Hrvatske. Schnauer, Srana. 2001. Odjea, obua i nakit u antikoj Dalmaciji na spomenicima iz Arheolokog muzeja u Splitu. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 93:223-505. Schrader, Robert. 1983. The Indian Arts and Crafts Board: An Aspect of New Deal Indian Policy. Albuquerque: University of New Mexico Press. Seid, Roberta Pollack. 1987. The Dissolution of Traditional Rural Culture in NineteenthCentury France. New York i London: Garland Publishing. SER = Skokov etmologijski rjenik (Etimologijski rjenik hrvatskog ili srpskog jezika), 4 sv. Zagreb: JAZU, 1971.-1974. Sklevicky, Lydia. 1996. [1991.] Profesija etnolog: analiza pokazatelja statusa profesije. U Konji, ene, ratovi (ur. Dunja Rihtman-Augutin). Zagreb: enska infoteka. Spear, Thomas. 2003. Neo-traditionalism and the limits of invention in British Colonial Africa. Journal of African History 44: 3-27. Stanojevi, Gligor. 1987. Dalmatinske krajine u XVIII vijeku. Beograd i Zagreb: Istorijski institut i Prosvjeta. Stigler, George, i Gary Becker. 1977. De gustibus non est disputandum. American Economic Review 62 (2): 67-90. Stojkovi, Marijan. 1953. Historijski prilozi etnografiji Hrvata. Zbornik za narodni ivot i obiaje 37: 251-269.

200


vob-oki, Nada. 2008. Predgovor. U: Kultura zaborava: industrijalizacija kulturnih djelatnosti, ur. vob-oki et al. Zagreb: Jesenski i Turk i Hrvatsko socioloko drutvo, str. 7-68. Tkali, Vladimir 1925. Seljake narodne nonje u podruju Zagrebake gore. Narodna starina 10: 133-137. Towse, Ruth (ur.). 2003. A Handbook of Cultural Economics. Cheltenham (Velika Britanija) i Northampton (SAD): Edward Elgar. Tschmuck, Peter. 2006. Creativity and Innovation in the Music Industry. Dordrecht: Springer. Ulin, Robert. 1995. Invention and Representation as Cultural Capital: South-west French Winegrowing History. American Anthropologist 97: 519-527. Vojnovi-Traivuk, Branka. 2001. Teorijska razmatranja o narodnoj nonji. Ethnologica Dalmatica 10: 81-87. Zorn, Elayne. 2004. Weaving a Future: Tourism, Cloth and Culture on an Andean Island. Iowa City: Iowa University Press. ani, Ivo. 1998. Prevarena povijest: guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, 1990. - 1995. godine. Zagreb: Durieux.

201


5.02

5.01

5.03

202

Documents

Jadran Kale 175 202 Etnoloska Istrazivanja 15 5