Jonathan Dancy, Uvod u suvremenu spoznajnu teoriju

2. ZNANJE

2.1. TRADICIONALNO RAZRJEŠENJE

znanje = opravdano istinito vjerovanje: „a“ zna da „p“ akko

1. „p“

TRODIJELNA DEFINICIJA 2. „a“ vjeruje da „p“

3. „a“-ovo vjerovanje da „p“ je opravdano

problemi trodijelne definicije: 2. stavak nedostatan

2.2. GETTIEROVSKI PROTUPRIMJERI

Henry gleda teniski meč u Wimbledonu i televizija prikazuje kako McEnroe pobjeđuje Conorsa

Henry opravdano vjeruje da:

1.) Upravo sam vidi kako McEnroe pobjeđuje u ovogodišnjem Wimbledonskom finalu

i razložno zaključuje da:

2.) McEnroe je ovogodišnji Wimbledonski prvak

no, kamere u Wimbledonu prestale su raditi i televizija prikazuje prošlogodišnji snimak

dok televizija to čini McEnroe ponavlja svoj prošlogodišnji uspjeh uživo u Wimbledonu

tako je Henryjevo vjerovanje (2.) istinito i on za njega ima opravdanje ipak, teško se može reći da je Henry znao da 2. takav primjer – GETTIEROVSKI PROTUPRIMJER – argumentirano pokazuje da je

trodijelno objašnjenje nedostatno → MOGUĆE JE DA NETKO NE ZNA I KAD SU SVA TRI STAVKA ZADOVOLJENA

Gettierovski protuprimjer – onaj u kojem „a“ ima opravdano, ali neistinito vjerovanje, zaključivanjem iz kojega on opravdano vjeruje u nešto što slučajno bude istina te tako dospijeva do opravdanog istinitog vjerovanja koje nije znanje

ODGOVORI NA PROTUPRIMJER:

1.) pronaći neko sredstvo za to da se pokaže da protuprimjeri nisu učinkoviti

2.) prihvatiti protuprimjere i potražiti dopunu trodijelnoj analizi koja ih isključuje

3.) prihvatiti protuprimjere i preinačiti analizu da bude prikladna (a ne joj nešto dodati)

2.3. ODGOVORI GETTIERU

1

Prisutnost relevantne neistine → ništa se ne može znati što je izvedeno iz neistinitog vjerovanja ili iz skupa vjerovanja od kojih je jedno neistinito → prijedlog prejak i čini nemogućim da itko išta zna → otvara se pitanje: koja se neistinita vjerovanja trebaju smatrati relevantnima?

poništivost → dijagnosticira gettierovske protuprimjere kao one koji nastaju zato što ima nekih istina koje bi uništile vjerovateljevo opravdanje da je on kojim slučajem u njih vjerovao → prijedlog: da se doda četvrti stavak koji zahtijeva da ne bude neke druge istine takve da bi Henryjevo vjerovanje u nju uništilo njegovo opravdanje za vjerovanje da „p“, tj. za znanje zahtijevamo da opravdanje bude neponištivo

pouzdanost → predlaže da opravdano istinito vjerovanje može biti znanje kad potječe iz pouzdane metode → postoji opasnost da se znanje učini nemogućim ili da se uđe rano u jednu od skeptičkih argumenata

konkluzivni razlozi → Henryjev promašaj treba pripisati činjenici da njegovi razlozi nisu nipošto konkluzivni → empirijsko znanje čini nemogućim; slabije razjašnjenje – Dretske: nečiji razlozi A-M za vjerovanje N ne bi bili istiniti ako je N neistinito (što nije isto što i reći da A-M ne bi mogli biti istiniti

kauzalna teorija → A.I.Goldman iznosi kauzalnu dopunu trodijelnoj definiciji (1967.); Goldmanov prijedlog: ono što u onom gettierovskom slučaju vjerovanje čini istinitim nije ono što je uzrokovalo da Henry u to vjeruje; kao četvrti uvjet znanja predlaže da uvjet za znanje da „p“ predlaže da činjenica da „p“ treba uzrokovati „a“-ovo vjerovanje da „p“; rtebamo vezu između vjerovanja i istinitosti kako bismo spriječili to da vjerovanje slučajno bude istinito

2.4. ZAKLJUČNE NAPOMENE

svaki od navedenih prijedloga pokazuje da u gettierovskim slučajevima relevantna istinita vjerovanja uopće nisu opravdana

3. KONDICIONALNA TEORIJA ZNANJA

3.1. TEORIJA

Robert Nozick započinje od nedostataka u trodijelnoj analizi Nozick tvrdi da bi u gettierovskom protuprimjeru „a“ vjerovao da „p“ čak i kad bi to

bila neistina pretpostavlja da mi kao uvjet da „a“ zna da „p“ zahtijevamo da „a“ ne bi vjerovao da

„p“ da je „p“ bio neistinit to dovodi do sljedećeg:

1. „p“

2. „a“ vjeruje da „p“

3. ako „p“ ne bi bio istinit, „a“ ne bi vjerovao da „p“

ako bi u promijenjenim okolnostima „p“ ipak bio istinit, „a“ bi vjerovao da „p“

2

3.2. NEKE PRIMJEDBE

kondicionalna teorija = uopćenje kauzalne teorije

3.3 NAČELO ZATVARANJA I PRVI SKEPTIČKI ARGUMENT

kondicionalna teorija znanja može pokazati da ne znaš da nisi mozak u bačvi Nozickovo opovrgavanje Descartesova skeptičkog argumenta o sanjanju:

a = ti

p = sjediš čitajući

q = nisi u krevetu sanjajući da sjediš čitajući

3.4. JE LI NOZICK OPOVRGAO SKEPTIKA?

prema Nozicku svi se skeptički argumenti oslanjaju na načelo zatvaranja i opovrgavanje tog načela služi kao opći odgovor skepticizmu

skeptički argument koji Nozick ne može odbaciti = argument iz zablude (1.2.) taj argument tvrdi da smo mi ili drugi činili pogreške u prošlosti ili bismo ih činili u

okolnostima koje, koliko možemo reći, nisu relevantno različite od naših sadašnjih okolnosti

3.5. INTERNALIZAM I EKSTERNALIZAM

Nozickovo shvaćanje znanja EKSTERNALISTIČKO argument iz zablude u skeptika INTERNALISTIČKI npr. 1. „p“ je istinit

2. „a“ vjeruje da „p“

3. „a“-ovo vjerovanje iz 2. je opravdano

4. „a“-ovo vjerovanje iz 2. je uzrokovano činjenicom da je „p“ istinit →

internalist tu dodaje:

5. „a“ vjeruje u 4.

6. „a“-ovo vjerovanje iz 5. je opravdano

7. „a“-ovo vjerovanje iz 5. uzrokovano je činjenicom da je 5. istinit

to vodi u beskonačni regres, što će značiti da je internalizam osuđen na skepticizam eksternalist bi vjerovatno imao opravdanje odbaciti argument iz zablude kao

irelevantan izraz internalizma Nozick prihvaća da njegova teorija nije čisto eksternalistička

II. OPRAVDANJE

3

4. FUNDACIONALIZAM

4.1. KLASIČNI FUNDACIONALIZAM

ta teorija, prema Dancyu predstavlja DEFINICIJU EPISTEMOLOŠKOG PODUHVATA

KLASIČNI FUNDACIONALIZAM → 2 skupine vjerovanja:

1.) ona koja TREBAJU POTPORU DRUGIH

2.) ona koja MOGU PODUPIRATI druga, a sama NE TREBAJU POTPORU

BAZIČNA/TEMELJNA VJEROVANJA (2) čine epistemološke temelje, a 1. skupina njihovu nadgradnju

TEMELJNA VJEROVANJA – tiču se naravi naših osjetilnih stanja i neposrednog iskustva

fundacionalizam daje izraz središnjem stanju empirizma vjerovanja o našim sadašnjim osjetilnim stanjima za fundacionalizam su

NEPOGREŠIVA EPISTEMOLOGIJA prema FUNDACIONALIZMU → istraživački program koji

planira pokazati kako to da se naša vjerovanja o vanjskom svijetu, o znanosti, o prošlosti i budućnosti, o drugim umovima, itd., MOGU OPRAVDATI NA OSNOVI KOJA JE OGRANIČENA NA NEPOGREŠIVA VJEROVANJA O NAŠIM OSJETILNIM STANJIMA

Vjerojatnost i sigurnost

C.I.Lewis – najistaknutiji klasični fundacionalist → „ako nešto nije sigurno, ništa drugo nije čak ni vjerojatno“

pristup → ZNANJE O RAČUNU VJEROJATNOSTI koji vjerojatnost uvijek procjenjuje s obzirom na DOKAZNU GRAĐU

vjerojatnost se izražava na ljestvici od 0 do 1 → npr. ako P(h/e) = 0: onda, ako je dana „e“, “h“ je sigurno neistinita, ako P(h/e) = 1: ako je dana „e“, „h“ je sigurno istinita; ako P(e/h) = 0.5 onda su šanse pola-pola – po računu P(h/e) + P(-h/e) = 1

„e“ ne stavljamo u pitanje jer privremeno pretpostavljamo da je „e“ SIGURNA, a zanemarujemo izglede da nije istinita

Argument regresa

kao što ima inferencijski (npr.paljenje šibice) opravdanih vjerovanja, mora biti i vjerovanja koja se opravdavaju neinferencijski

kad opravdavamo vjerovanje A pozivajući se na B i C, još nismo pokazali da je A opravdano → pokazali smo da je A opravdano, ako B i C jesu, A-ovo opravdanje uvjetovano je opravdanjima B i C

prigovor: za svako opravdanje koje opravdava vjerovanje potrebno je opravdati vjerovanje o čijem opravdanju ovisi opravdanje prvoga, a budući da je REGRES

4

BESKONAČAN, NIJEDNO VJEROVANJE NEĆE NIKAD BITI VIŠE NEGO UVJETNO OPRAVDANO

put koji zaobilazi tu konkluziju: umjesto da lanac opravdanja ide u beskonačnost, on se okreće prema svom repu i spaja sa sobom u nekoj točki oblikujući krug → opravdanje svih članova te petlje je uvjetno

ARGUMENT REGRESA NAVODI NA PRETPOSTAVKU DA MORA POSTOJATI NEKO OPRAVDANJE KOJE JE NEINFERENCIJSKO AKO TERBAMO IZBJEĆI SKEPTICIZAM

Nepogrešivost i opravdanje

nepogrešivost u temelju zaustavlja regres

4.2. PROBLEMI ZA KLASIČNI FUNDACIONALIZAM

glavni prigovor fundacionalizmu je da NEMA NEPOGREŠIVIH VJEROVANJA → FALIBILIZAM smatra da nismo nigdje potpuno imuni na mogućnost zabune

pobornici nepogrešivosti smatraju da je moguća zabuna pri verbalnom opisu osjetilnog stanja (npr. zabune ružičasto – narančasto → zabuna u izboru riječi) no to ne dokazuje da imam pogrešna vjerovanja

falibilist odgovara da je problem u tome što mi te stvari (ružičasto-narančasto) 'izgledaju tako' (ružičasto) → smatraju da je zabuna i verbalna i supstancijalna

vjerovanje može biti istinski nepogrešivo samo kad uopće nema sadržaja → TO JE JAKA FALIBILISTIČKA KONKLUZIJA

problem što bazična vjerovanja moraju imati jak sadržaj da bi podupirala nadgradnju dijagnoza INFALIBILISTOVIH ZABLUDA – Chrisholm → bijele stvari normalno se

čine bijelima → u Chrisholmovoj terminologiji izravno evidentiran sud onaj koji je ili istovjetan s nekim KONTINGENTNIM (onaj koji može i ne mora biti istinit) sudom ili ga taj povlači → oslanja se na argument verbalne zabune

4.3. FUNDACIONALIZAM BEZ NEPOGREŠIVOSTI

slabije verzije fundacionalizma:

1. PRVA KARAKTERISTIČNA FUNDACIONALISTIČKA TEZA → odgovor na argument regresa:

F1: Dvije su forme opravdanja, inferencijsko i neinferencijsko

+ dodatna teza:

F2: Temeljna vjerovanja nikad se ne opravdavaju, čak ni djelomice, pozivanjem na netemeljna vjerovanja

FORMALNI ZAHTJEVI ARGUMENTA REGRESA BILI BI ZADOVOLJNI AKO BI BILO VJEROVANJA BILO KOJEG OD OVIH 3 TIPA:

1.) vjerovanja koja se opravdavaju nečim drugačijim od vjerovanja

5

2.) vjerovanja koja opravdavaju sama sebe

3.) vjerovanja koja ne trebaju opravdanje

C.I.Lewis tvrdi da su temeljna vjerovanja sigurna i neispravljiva neispravljivost i nedvojbenost mogli bismo definirati ovako: vjerovanje je

NEISPRAVLJIVO akko nitko ne bi nikad mogao biti u stanju ispraviti ga – vjerovanje je NEDVOJBENO akko nitko ne bi nikada mogao imati razlog dvojiti o njemu

ni neispravljivost ni nedvojbenost ne mogu pružiti alternativnu formu fundacionalizma još 2: 1. prihvaća F1 i F2, 2. prihvaća F1, ali ne F2

5. FUNDACIONALIZAM I DRUGI UMOVI

5.1. TEMELJNA VJEROVANJA I NEČIJA VLASTITA OSJETILNA STANJA

stara filozofska tradicija smatra da počinjemo od znanja o našim vlastitim osjetilnim stanjima i odatle nadograđujemo

Descartes ne ispituje svoja vjerovanja o tome kako mu se stvari čine, već pita kako bi mogao znati druge stvari kao npr. postojanje Boga ili materijalnog svijeta

John Locke smatra da je osoba izravno svjesna samo naravi svojih vlastitih ideja, sve ostalo zna neizravno, ako uopće zna; taj pristup od tada standardan u epistemologiji

sporan aspekt tog pristupa, koji se čini izvorno kartezijanski, jest da je epistemologija ZAOKUPLJENA INDIVIDUUMOM

u ovom poglavlju razlozi za odbacivanje tog pristupa ili dokazi da vodi u skepticizam

5.2. PROBLEM DRUGIH UMOVA

pita možemo li znati narav tuđih i drugih stanja i postoje li drugi umovi koji imaju osjetilna stanja poput naših

naše znanje o nama samima SIGURNO, dok je znanje o onima vani PROBLEMATIČNO

TAJ ARGUMENT SLAB: pretpostavlja da ima drugih umova osim našeg te argumentira jedino da možemo pogriješiti u pogledu njihovih stanja

5.3. ARGUMENT IZ ANALOGIJE

dopušta da je MOGUĆE da predmeti koje zovemo osobama jesu drugačiji od nas, bezumni automati, no tvrdi da ipak imamo dostatan razlog za pretpostavku da stvari NE STOJE TAKO

klasičan izraz tog argumenta daje J.S.Mill (John Stuart) – u sebi svjestan niza činjenica kojega su početak

1.) PROMJENE MOGA TIJELA

2.) (međukarika) OSJEĆAJI

3.) VANJSKO VLADANJE

kod drugih ljudskih bića: dokazna građa za 1. i 3., no ne i MEĐUKARIKU

6

NUŽNO JE DA MORA POSTOJATI MEĐUKARIKA; PRETPOSTAVLJAJUĆI DA JE ISTE NARAVI I DRUGI LJUDI IMAJU OSJEĆAJE

poteškoće za taj argument potječu iz 2 pretpostavki od kojih polazi:

1.) o razdvojivosti

2.) o razumijevanju

on bez skanjivanja prihvaća 1. razdvojenost mentalnog (neopažljivog) od ponašajnog (opažljivog) koju iskorištava skeptički argument

argument iz analogije dopušta prvu polovinu, no poriče drugu tvrdeći da imamo barem neku dokazanu građu za suprotno

argument iz analogije nužan, no također pretpostavlja 2. da „mogu razumjeti što znači to da drugi imaju mentalna stanja“

GLAVNI PRIGOVOR: DA SU TE DVIJE PRETPOSTAVKE NEKONZISTENTNE iznosi Wittgenstein; Malcom ga izlaže → ako nema nekontingentne veze između ponašanja i mentalnog stanja tj. ako prihvatimo 1., nećemo nikad moći dokazati da je 2. istinito → argument iz analogije nepotreban

5.4. MOŽEŠ LI RAZUMJETI SUDOVE O DRUGIM UMOVIMA OSIM SVOG VLASTITOG?

primjer zamišljanja boli koja boli drugoga bez primjene usporedbe te boli s tvojom boli → to vodi u SOLIPSIZAM: gledište da moraš sebe sama smatrati jedinim subjektom iskustva

kako naći shvaćanja mentalnog stanja koje ne koristi skeptički argument → BIHEVIORIZAM: pruža pojmovnu vezu između ponašanja i mentalnih stanja

vrsta kompromisa (za primjer odglumljene boli) – Wittgensteinov POJAM KRITERIJA

5.4. ARGUMENT PRIVATNOGA JEZIKA: SLIJEĐENJE PRAVILA

solipsizam nije održivo stajalište, trpi od mnogostruke nekoherentnosti solipsist tvrdi da ima jezik u kojem opisuje svoja sadašnja i prošla iskustva i možda

spekulira o budućnosti NO TO JE PRIVATAN JEZIK – iskustva, pozivanjem na koja, termini u njima dobivaju svoja značenja privatna za govornika

Wittgenstein učinkovito argumentira da je takav privatan jezik nemoguć jer solipsist ne može imati čak ni tako ograničeno znanje o vlastitim iskustvima

Saul Kripke: iz svog vlastitog osjećaja učimo što je npr. bol, tu riječ primjenjujemo da opišemo određeni osjet pod pretpostavkom da točno pamtimo kakav je bio prvobitni osjet (bol) koji će se moći usporediti sa svakim novim osjetom i zaključiti je li on to (bol) ili nije

bit argumenta privatnog jezika u tome da solipsist ne može čak ni početi na taj način → to da riječ ima značenje znači da postoje pravila za njezinu upotrebu

Kripkeova interpretacija argumenta privatnog jezika drži da je negativan odgovor na pitanje posljedica općenitijih razmatranja o pravilima i objektivnosti

7

Kripkeova konkluzija argumenta: ako trebamo naći temelj za naše vjerovanje da postoji objektivno ispravna metoda nastavljanja niza (npr. 2,4,6/202,204,208,212...), onda moramo gledati dalje od pojedinca, dakle na zajednicu sljedbenika pravila

ono što čini nastavak niza ispravnim je to što se zajednica slaže oko njega → INTERPRETACIJA KOJA SE POZIVA NA ZAJENDICU

5.6. JEDNA DRUGA INTERPRETACIJA

Kripke tvrdi da vjerovati da se slijedi pravilo i slijediti ga nije isto – stoga privatan pristup tomu nije moguć

postoji alternativna interpretacija koju dugujemo Bakeru i Hackeru oni odnos razmatranja o slijeđenju pravila i argumenata vide drugačije → BIT

razmatranja o slijeđenju pravila u tome da je slijeđenje pravila praksa, običaj ili način ponašanja, slijediti pravilo je misliti o njemu kao takvom

pokoravanje pravilu stvar je javnog ponašanja, a ne radnje privatnog mehanizma

Biheviorizam

pruža pojmovnu vezu između ponašanja i mentalnih stanja kazujući da je mentalno stanje u kojem me boli u koje samo ponašajno stanje mog bolnog trzaja i držanja za koljeno → ne uzimaju u obzir ništa što je karakteristično mentalno tj. stanja i način na koji se bol osjeća

6. EMPIRISTIČKE TEORIJE ZNAČENJA

veoma bliska veza između epistemologije i teorije značenja Wittgensteinova kritika solipsizma ili odlučnijeg fundacionalizma bila je da

SOLIPSIST NE MOŽE RAZVITI PRIVATNI JEZIK privlačnosti fundacionalizma ne potječu iz teorije značenja (u njegovom temelju)

LOGIČKI EMPIRIZAM

fundacionalizam kao izraz empirističke misli da se verifikacija i opravdanje moraju osloniti na dokaznu građu nečijih osjetila

A.Ayer → pozitivizam (logički) → VERIFIKACIJSKO NAČELO (VN) EMPIRIJSKOG ZNAČENJA- VN: iskaz ima empirijsko značenje akko bi njegova istinitost predstavljala neku vrijednost za dokadnu građu naših osjetila

što znači da: ISKAZ IMA EMPIRIJSKO ZNAČENJE AKKO JE VERIFIKABILAN → jezgra stajališta poznatog kao logički empirizam, tj. LOGIČKI POZITIVIZAM

jaka i slaba verifikacija:

JAKA – KONKLUZIVNA – iskaz je konkluzivno verifikabilan, ako kad jednom imamo najbolju moguću dokaznu građu za njega, ne postoji više mogućnosti da iskaz bude neistinit

SLABA – slabo verifikabilan iskaz nije sam po sebi verifikabilan, nego je potvrdljiv ili opovrgljiv pozivanjem na druge iskaze koji se konkluzivno verifikabiliraju

8

Fenomenalizam

teorija značenja neopažajnih iskaza REDUKCIONIZAM – opažajni iskazi izvješćuju o naravi usporedno okolnog svijeta

te sve ostale iskaze definiraju u terminima tih iskaza Carnapovo popuštanje: pokušao potpunu redukciju neopažajnih iskaza na eksplicitno

iznesene komplekse opažajnih iskaza Quine:

1.) Teorija je podređena podacima (dokaznom građom) – bez obzira na to koliko dokazne građe možemo imati, uvijek će biti različitih teorija koje objašnjavaju i asimiliraju podatke jednako dobro

2.) Neopažajne se rečenice ne saopćavaju sa sudištem iskustva pojedinačno, nego u skupinama

3.) Empiristička teorija značenja NZ: značenje „s“ jest ona vrijednost koju bi istinitost „s“ predstavljala za dokaznu građu nečijih osjetila

7. HOLIZAM I NEODREĐENOST

PREMA Quineu rečenično je značenje neodređeno → NE POSTOJI NIŠTA ODREĐENO U ZNAČENJU

Radikalni prijevod: poduhvat pisanja „prijevodnog priručnika“ za potpuno nepoznat jezik koji prema pretpostavci vodi terenski lingvist bez pomoći dvojezičnih govornika

Atomizam → Quineov se atomizam na opažajnoj razini temelji u njegovoj privrženosti verifikacionizmu, kao jedan izraz empirizma u teoriji značenja Quine inzistira na tome da NEMA ČVRSTOG RAZLIKOVANJA IZMEĐU OPAŽANJA I TEORIJE

HOLIZAM je teorija suprotstavljena fenomenalizmu Quine → protivi se shvaćanjima atomizma → postoje podatci, teorija, ali filozofija

znanosti može pokazati da nema čvrstog razlikovanja između opažanja i teorije → svako značenje = svojstvo ponašanja → no, bez konteksta ne možemo znati značenje pojedinog iskaza → zbog toga ime HOLIZAM

8. KOHERENCIJSKE TEORIJE

pojam KOHERENCIJE temelj holističke teorije, određen da bude simetričan KONZISTENTNOST → nužan uvjet za koherenciju koherentan skup treba biti potpun KOHERENTISTI smatraju da KAKO RASTE NEČIJI SKUP VJEROVANJA,

TAKO SE POBOLJŠAVA I POSTAJE KOHERENTNIJI KOHERENTAN SKUP = ONAJ KOJI JE KONZISTENTAN, POTPUN I

UZAJAMNO OBJAŠNJAVAJUĆ koherencijska TEORIJA ISTINE – smatra da je sud istinit akko je član nekog

koherentnog skupa

9

koherencijska TEORIJA OPRAVDANJA – vjerovanje opravdano u mjeri u kojoj je skup vjerovanja, kojega je ono član, koherentan

stupanj njegove koherentnosti (vjerovanja) unutar skupa procjenjuje njegovu opravdanost

vjerovanje može biti istinito, a da ne bude opravdano i obrnuto F.H.Bradley → najplodniji koherentistički pristup → empirist, slaže se da je

dokazna građa uvjerljiva ako je osjetilna, ali ne prihvaća to na način fundacionalizma

9. KOHERENCIJA, OPRAVDANJE I ZNANJE

argument regresa linearan, koherentistički pristup nije

Internalizam i eksternalizam

E (koje bi moglo biti bilo što od nepogrešivosti naniže) Internalizam – „a“.ovo temeljno vjerovanje da „p“ može se opravdati pozivanjem na E

samo onda ako „a“ vjeruje da njegovo vjerovanje ima E Eksternalizam – nije u neprilici s argumentom regresa 4 VRSTE ANTIREALIZMA:

1.) SOLIPSIZAM – svi se shvatljivi sudovi tuči njegovih vlastitih iskustava (+SVOJA, -DRUGA/TUĐA iskustva)

2.) IDEALIZAM – svi shvatljivi sudovi tiču se ili njegovih vlastitih zbiljskih iskustava ili onih drugih ljudi (+SVOJA, + DRUGA)

3.) FENOMENALIZAM – svi shvatljivi sudovi tiču se vlastitih, tuđih i iskustava koje on ili drugi ljudi mogu imati u drugačijim okolnostima

4.) ČISTI ANTIREALIZAM – neki shvatljivi sudovi tiču se nečeg drugog osim zbiljskih i mogućih iskustava, ali ne možemo razumjeti takve sudove koji mogu biti NESPOZNATLJIVO ISTINITI

10. TEORIJE ZAMJEĆIVANJA

1.) DIREKTNI REALIZAM

2.) INDIREKTNI REALIZAM

3.) FENOMENALIZAM

DIREKTNI REALIZAM u teoriji zamjećivanja (PERCEPCIJSKI REALIZAM) → predmeti koje zamjećujemo mogu postati i obično postoje te zadržavaju barem neka svojstva za koja zamjećujemo da ih imaju čak i kad ih se ne zamjećuje

INDIREKTNI REALIZAM – nismo nikad izravno svjesni jezičkih predmeta, samo smo ih neizravno svjesni i to na osnovi izravne svjesnosti nekog posrednog predmeta → direktni realizam poriče tu tvrdnju

10

FENOMENALIZAM – forma ANTIREALIZMA → poriče postojanje fizičkog svijeta iskustva od kojeg se iskustvo može razdvojiti → JEDINO PREDMETI SVJESNOSTI IZRAVNI SU PREDMETI

DIREKTNI REALIZAM:

NAIVNI – predmeti kad ih se ne zamjećuje mogu zadržati svojstva svih tipova za koje zamjećujemo da ih imaju

ZNANSTVENI – znanost pokazala da jezični predmeti, kad ih se ne zamjećuje, ne zadržavaju sva svojstva za koja zamjećujemo da ih imaju

RAZLIKA IZMEĐU FENOMENALIZMA I PERCEPCIJSKOG REALIZMA → Berkley: svoj idealizam naziva metajezičkim V jezički skupovni samo predmeti sadašnjih ideja

FENOMENALIZAM: fleksibilniji i plauzibilniji od idealizma jer se čini da daje prirodniji smisao ideje da jezički predmeti nastavljaju postojati nezamjećivani → eliminativni/reduktivni fenomenalizam

ELIMINATIVNI IDEALIZAM – ne postoji ništa takvo kao materijalni predmet, ne postoji ništa osim iskustva

REDUKTIVNI IDEALIZAM – zaista postoje materijalni predmeti, no oni su samo KOMPLEKSI ISKUSTVA

11. PAMĆENJE

INDIREKTNI REALIZAM – sjećati se = biti neizravno svjestan prošlosti postoji izravni predmet svjesnosti koji funkcionira kao posrednik – MEMORIJSKA

SLIKA → naš unutarnji izravni predmet → sličan ARGUMENT VREMENSKOG RAZMAKA – osobito privlačan teoriji pamćenja

kako razlikovati memorijske slike i one koje to nisu? Hume → memorijske slike su življe, snažnije i živahnije od drugih → sugerira da je i

pamćenje forma vjerovanja Russel → problem vidi u razlikovanju osjećaja prosnosti od vjerovanja da sadašnja

slika nekako pokazuje prošlost → NE ZNAMO KOJE SU SLIKE MEMORIJSKE ELIMINATIVNI FENOMENALIZAM – ne postoji prošlost REDUKTIVNI FENOMENALIZAM – postoji prošlost kao KOMPLEKS

SADAŠNJEG ISKUSTVA Russelova hipoteza – da je svijet stvoren prije 5 minuta točno onakav kakav je tad bio,

sa stanovištem koje se sjećalo cijele nestvorene prošlosti ZAMJEDBENO PAMĆENJE – činjenično pamćenje moguće i da je činjenično

pamćenje u pogodnim slučajevima znanje → SADAŠNJE VJEROVANJE UZROKOVANO PROŠLIM ZAMJEĆIVANJEM

12. STILOVI ZAKLJUČIVANJA

11

DEDUKTIVNI – kad naše inferencijsko opravdanje smatramo konkluzivnim, u posebnom smislu da je nemoguće, pod prijetnjom proturječja, da vjerovanja koja su naši razlozi budu neistinita, a da konkluzija koju izvodimo iz njih bude neistinita

INDUKTIVNI – razloge smatramo dostatnima za opravdanje naše konkluzije, a da oni nisu konkluzivni u navedenom deduktivnom smislu; trebamo i nadamo se pronaći dodatne razloge koji bi opravdali vjerovanje dostatno

13. ZNANJE A PRIORI

ukoliko se načela zaključivanja ne opravdaju niti iskustvom niti zaključivanjem na temelju iskustva moramo ustvrditi da ih ZNAMO A PRIORI, tj. BEZ POZIVANJA NA ISKUSTVO

TRADICIONALNI EMPIRIZAM ustraje na razlikovanju ideja i sudova IDEJE = SUSTAVNI DIJELOVI SUDOVA SUDOVI = SLOŽEVINE IDEJA TAKO STAVLJENIH DA MOGU BITI ISTINITE

ILI NEISTINITE

12