Jules Verne - Put Oko Svijeta u 80 Dana - Od Dugrat

Prvo poglavlje U kojem se Phileas Fogg i Passepartout uzajamno priznaju, prvi

kao gospodar, a drugi kao sluga

U ulici Saville row kod Burlington-Gardena, u kući broj 7 u kojoj je 1816. umro Sheridan, stanovao je 1872. Phileas Fogg esq., najčudnovatiji i najistaknutiji član kluba Reform u Londonu, iako se činilo da je nastojao da ne učini ništa čime bi mogao svratiti na sebe pozornost. Naslijedio je, dakle, jednoga od najvećih govornika koji su na čast Engleskoj. Taj je Phileas Fogg bio zagonetan čovjek i o njemu se nije znalo ništa osim da je bio veoma uljudan i najljepši džentlmen engleskog visokog društva.

Kažu da je sličio Byronu, što se tiče glave, jer je noge imao besprijekorne, ali Byron s brkovima i zaobrascima, nećutljivi Byron, koji bi mogao živjeti tisuću godina, a da ne ostari.

Phileas Fogg bijaše svakako pravi Englez, ali možda ne baš sasvim Londonac. Nikad ga nitko nije vidio ni u burzi, ni u banci, ni u kojoj poslovnici Cityja. Ni Londonski bazeni, ni dokovi u luci nisu nikad primili brod kome bi Phileas Fogg bio brodovlasnik. Taj džen-tlmen nije bio ni u jednom upravnom odboru. Njegovo se ime nije nikad čulo u odvjetničkim kancelarijama, ni u Templeu, ni u Lin-coln's innu, ni u Gray's innu. Ni Court of Chancery, ni Queens Bench, ni Court of Exchequer, ni Court of Christianity, nisu čuli ni za jednu njegovu parnicu. Nije bio ni industrijalac, ni veletrgovac, ni ratar. Nikad nije bio član ni Kraljevskog instituta Velike Britanije, ni Londonskog instituta, ni Obrtničkog instituta, ni Instituta Rüssel, ni Književnog instituta Zapada, ni Pravnog instituta, ni onog instituta znanosti i umjetnosti što se nalazi pod neposrednim pokroviteljstvom Njezinog Dražesnog Veličanstva. Nije pripadao, napokon, nijednom od onih društava kojih ima napretek u prijestolnici Engleske, počam od društva Harmonika do Entomološkog društva što ga utemeljiše uglavnom radi tamanjenja štetnih insekata.

Phileas Fogg bijaše jedino član kluba Reform, jednog jedinoga. Kad bi se netko začudio kako to da se tako zagonetan džentlmen ubraja među članove tog uvaženog društva, odgovorili bismo mu, da je primljen, jer su ga preporučila braća Baring. Kod kojih je imao uvijek otvoren kredit. Uživao je i neko stanovito povjerenje, koje je

DUGIN RATNIK________________________________________________________________________________________Jules Verne - PUT OKO SVIJETA U 80 DANA

2

potjecalo od toga što su se njegovi čekovi isplaćivali a vista, jer mu je tekući račun bio uvijek aktivan.

Je li taj Phileas Fogg bio i bogat? Bez sumnje. Ali kako je ste-kao imetak, ne bi mogli odgovoriti ni oni koji ga najbolje poznaju, a gospodin Fogg je svakako posljednji koji bi nam to odao. Nije rasi-pao novac, ali nije ni škrtario. Jer uvijek kad je uzmanjkalo novca za kakvu plemenitu, korisnu ili dobrotvornu stvar, prilagao je bez isti-canja, pa čak i anonimno.

Nije bilo zatvorenijeg čovjeka od tog džentlmena. Govorio je samo onoliko koliko je bilo najnužnije potrebno, a doimao se zago-netno jer je bio veoma mučaljiv. Živio je međutim sasvim otvorenim životom, ali ono što je radio bilo je toliko u tančine točno uvijek isto da je nezadovoljena mašta morala svakako tražiti nešto neobičnijega. Je li bar mnogo putovao? Po svoj prilici jest, jer nitko nije imao u glavi tako točnu predodžbu svijeta kao on. Nije na svijetu bilo toliko zabačenog mjesta, a da o njemu ne bi znao kakvih pojedinosti. Pone-kad bi u malo kratkih i jasnih riječi ispravio onih tisuću različitih mišljenja u klubu o putnicima koji su nestali ili zalutali. Njegov je zaključak bio uvijek najvjerojatniji. Kasnije bi događaji uvijek toliko potvrdili njegove riječi, kao da je bio nadahnut osobitom vidovitoš-ću. Zacijelo je mnogo putovao, barem u mašti.

O njemu se ipak nešto znalo sa sigurnošću, i to da Phileas Fogg već mnogo godina nije izašao iz Londona. Oni koji imaju čast da ga poznaju pobliže tvrde da ga nitko nije nikad mogao vidjeti nigdje drugdje nego samo na onom najkraćem putu kojim svakog dana ide iz kuće u klub. Jedina mu je zabava bila da čita novine i igra whist. Često je dobivao u toj tihoj igri, koja je baš odgovarala njegovoj naravi, ali dobitak nije nikad trpao u džep, već je stavljao čitav iznos u svoj fond za dobrotvorne svrhe, jer je g. Fogg igrao zbog igre, a ne radi dobitka. Igra je za njega značila borbu, boj s raznim teškoćama, ali boj bez kretanja, bez premještanja i bez napora, a to je baš odgo-varalo njegovoj ćudi. Nitko nije znao ima li Phileas Fogg ženu i dje-ce — jer se to može dogoditi i najpoštenijim ljudima. Ima li rodbine i prijatelja — što je zacijelo mnogo rjeđe. Phileas Fogg je živio sas-vim sam u svojoj kući u Saville rowu i u nju nije nitko ulazio. Nitko nije spomenuo njezinu unutrašnjost. G. Foggu bijaše dovoljan samo jedan jedini sluga. Objedovao je i večerao u klubu točno u određeno vrijeme, kao po kronometru, i to uvijek u istoj dvorani i za istim stolom. Nikad nije častio drugove i nikad nije dovodio nijednog stranca. Vraćao se kući tek kad je bilo vrijeme za spavanje, točno u


3

pola noći i nikad se nije poslužio onim sobama, koje je klub Reform držao u pripremi za svoje članove. Od dvadeset i četiri sata, u kući je boravio deset sati i tada je spavao ili se oblačio ili uređivao. Ako se šetao, onda je hodao uvijek jednakim jednoličnim koracima, ili u ulaznoj dvorani, koja je imala pod od uloženih drvenih pločica, na kružnoj galeriji ispod staklene kupole koju je nosilo dvadeset jonskih stupova od crvenog porfira. Za objed kao i za večeru, donosili su mu ukusna jela iz klupskih prostorija: kuhinje, smočnice, spreme, ribar-nice ili mljekarnice. Posluživali su ga ozbiljni konobari u crnim odi-jelima koji su hodali u cipelama s potplatima od meke vunene tkani-ne. Jela su mu donosili u posebnom posudu od porculana i posluži-vali ga na divnom stolnjaku od saksonskog platna. Njegov shery, porto ili claret uz primjesu cimeta, capillaira ili cinamona, bijaše u klupskom lijevanom kristalu i napokon piće mu je držao u ugodnom svježem stanju klupski led — koji se za skupe novce dovozio s ame-ričkih jezera.

Ako čovjeka koji tako živi možemo proglasiti ekscentričnim, onda moramo priznati da u ekscentričnosti ima i nešto udobnog. Kuća u Saville rowu nije bila raskošna, ali se odlikovala udobnošću. Nepromjenljive navike njezina stanara učiniše da je bila dovoljna malobrojna posluga. Ali Phileas Fogg zahtijevaše od svog jedinog sluge izvanrednu točnost i urednost. Eto baš toga dana, 2. listopada, Phileas Fogg bijaše otpustio Jamesa Forstera. Taj je mladić bio kriv što mu je donio za brijanje vodu ugrijanu na osamdeset i četiri stup-nja po Farenheitu umjesto na osamdeset i šest. Sad je čekao nasljed-nika koji je trebao doći između jedanaest i jedanaest i pol sati. Phile-as Fogg je sjedio u naslonjači držeći se odlučno, skupio je noge kao vojnik na paradi, ruke je položio na koljena, uspravio je tijelo, digao glavu i gledao kako se pomiče kazaljka na satu, na složenoj spravi što pokazuje satove, minute, sekunde, dane i dijelove godine. Kad odzvoni jedanaest i pol, gospodin Fogg će po svom svakodnevnom običaju izaći i poći u klub Reform.

U tom trenutku netko pokuca na vrata male dvorane u kojoj je sjedio Phileas Fogg.

Ušao je James Forster, otpušteni momak. Novi sluga — najavi stari. Ušao je mladić kome je moglo biti oko trideset godina i pozdra-

vi.


4

Kako to da ste Francuz, a zovete se John? — zapita Phileas Fogg.

Zovem se Jean, s dopuštenjem gospodine — odgovori došljak. Jean Passepartout, a to je nadimak koji mi je eto ostao kao do-

kaz da se znam izvući iz svih neprilika. Mislim da sam pošten mo-mak, gospodine, ali da budem iskren, promijenio sam dosta zanata. Bio sam putujući pjevač, jahač u cirkusu, prekobacivao sam se na konju kao Leotard, a plesao na žici kao Blondin. Kasnije, da bih dar upotrijebio korisnije, postao sam učitelj tjelovježbe. U posljednjem namještenju bijah vatrogasac u Parizu. Gasio sam i nekoliko prekra-snih požara. A sad poslije pet godina otkad sam otišao iz Francuske, zaželio sam se obiteljskog života, pa sam postao sobar u Engleskoj. Kad sam ostao bez mjesta, doznao sam da je gospodin Phileas Fogg najtočniji čovjek Ujedinjenog Kraljevstva koji nikad nikamo ne pu-tuje. Došao sam se stoga predstaviti u nadi da ću živjeti u miru, i da ću zaboraviti čak i taj nadimak Passepartout...

Passepartout mi odgovara — nato će džentlmen. — Preporučili su vas. O vama sam dobio dobre obavijesti. Znate li moje uvjete?

—- Znam, gospodine. Dobro. Koliko je sad kod vas sati? Jedanaest sati i dvadeset i dvije minute — odgovori Passeparto-

ut, izvadivši iz dubine svog prsluka golem srebrni sat. Zaostaje — pripomenu g. Fogg. Neka mi gospodin oprosti, ali mislim da nije moguće. Zaostaje za četiri minute. No svejedno. Dovoljno je da znate ra-

zliku. Dakle, od ovog ste trenutka, od jedanaest sati dvadeset i devet minuta ujutro, od srijede 2. listopada 1872. u mojoj službi.

Kad je to izgovorio, Phileas Fogg uze desnom rukom šešir, stavi ga na glavu pokretom automata i izađe ne izustivši ni riječi. Passe-partout začu kako su se prvi put zatvorila vrata: to je izišao njegov novi gospodar; zatim su se zatvorila drugi put: a to je izašao njegov prethodnik James Forster. I Passepartout osta sam u kući u Saville rowu.


5

Drugo poglavlje U kojem Passepartout vjeruje da je napokon našao ono što je

želio

— Vjere mi — pomisli i začudi se Passepartout — u gospođe Tussaud1ima dobričina koji su isto toliko živi kao i moj novi gospo-dari Treba međutim na ovom mjestu napomenuti da su »dobričine« gospođe Tussaud bili kipovi od voska, koje u Londonu mnogo pos-jećuju i doimlju se doista kao da će progovoriti.

U ono nekoliko trenutaka, koliko je vidio Phileasa Fogga, Pas-separtout je hitro ali dobro proučio svog novog gospodara. Mogao je imati oko četrdeset godina, lice mu je bilo plemenito i lijepo, a visok stas nije imao nijedne odebljine koja bi ga naruživala. Kosa i zaob-rasci bijahu mu plavi. Imao je glatko čelo bez ijedne bore na sljepoo-čicama. Lice mu je bilo više blijedo nego rumeno i krasili su ga pre-krasni zubi. Imao je u najvišem stupnju ono što fizionomi zovu »mir u djelovanju« a to je opći dar svih onih koji obave mnogo posla s malo buke. Onako miran, hladnokrvan, bistra oka, nepomičnih kapa-ka, bijaše pravi pravcati tip onih hladnokrvnih Engleza što ih tako često susrećemo u Ujedinjenom kraljevstvu. Njihovo ponešto aka-demsko držanje savršeno je istakla svojim kistom Angelica Pauf-mann. Kad pogledamo njegove kretnje, taj se džentlmen doima pot-puno skladno u svim svojim dijelovima, sasvim uravnoteženo. Savr-šen je kao kronometar tvrtke Leroy ili Earnshaw. A Phileas Fogg i bijaše utjelovljena točnost, što se jasno vidjelo po »izražaju njegovih nogu i ruku«. Jer su udovi u čovjeka, isto kao u životinja, organi koji najbolje odaju strasti.

Phileas Fogg pripadaše onim matematski točnim ljudima koji se nikad ne žure, a ipak su uvijek točni. Ti štede korake i pokrete. Ne učine ni koraka suviše, jer se drže uvijek najkraćeg puta. Nijedan mu pogled nije odlutao na strop, nije učinio ni jednog suvišnog pokreta. Nikad ga ne vidješe ni uzbuđena ni zbunjena. Tom se čovjeku naj-manje žurilo od svih ljudi na svijetu, pa ipak je uvijek stizao na vri-jeme. Ali vidjeli smo da je živio sam, i može se reći gotovo bez ika-kvih društvenih veza. Znao je da u životu uvijek ima i trenja i trve-nja, a budući da je trenje uzrok usporavanju, izbjegavao je da ne

1 Tussaud — vlasnica čuvenog muzeja voštanih figura — Prev.


6

Comment

Underline

1 Tussaud — vlasnica čuvenog muzeja voštanih figura — Prev.

dođe ni skim do trvenja. Jean pak, zvani Passepartout, bijaše pravi Parižanin iz Pariza, a u Engleskoj je živio punih pet godina. Služio je u Londonu kao sobar i uzalud je tražio gospodara uz kojeg bi se mo-gao vezati. Passepartout nije bio poput onih Frontina ili Mascarilla koji uzdignutih ramena, s nosom u oblacima, sigurna pogleda, ali bezdušna oka i nisu ništa drugo nego bezobrazni nitkovi. Nel Passe-partout bijaše valjan momak, ljupka izražaja, nešto ispupčenih usana, uvijek spreman da uživa ili miluje, mio i uslužan stvor. Imao je ona-kvu dobroćudnu oblu glavu, kakvu uvijek rado vidimo na ramenima prijatelja. Imao je plave oči i rumeno lice, a obrazi su mu bili dosta debeli da bi mogao sam sebi vidjeti svoje jabučice. Imao je široka ramena, krupan stas, snažne mišiče i divovsku snagu, koju je vjež-bama u mladosti jako razvio. Smeđe mu kose bijahu nešto nakostri-ješene. Dok su antički kipari poznavali do osamnaest raznih načina za češljanje Minervine kose, Passepartout je za svoju znao samo jedan jedini način, triput bi kroz nju provukao svoj rijetki češalj i frizura bi bila gotova. Ni najobičniji nam oprez ne bi dopustio da odgovorimo na pitanje hoće li se živa i otvorena mladićeva ćud moći složiti s karakterom Phileasa Fogga? Je li Passepartout tako temeljito točan sluga kakav treba njegovom gospodaru? To će se vidjeti tek u toku službe. U mladosti je, kako znamo, bio skitalica, i sad je želio samo mir. Budući da je čuo kako hvale englesku urednost i poslovi-čnu hladnokrvnost u džentlmena, došao je da potraži sreću u Engles-koj. Ali dotad ga je slabo služila sreća. Nigdje se nije mogao ustaliti. Prošao je već deset kuća. U svima je našao čudake, promjenljivice, one koji trče za doživljajima ili po raznim zemljama, a to Passepar-tout više nije mogao podnijeti. Njegov posljednji gospodar, mladi lord Longsferry, član Parlamenta, često bi se vraćao kući na rame-nima policemana, poslije noći probdje- vene u »oysters-rooms« Hay Marketa. Passepartout, koji je nadasve želio cijeniti svoga gospoda-ra, usudi se izustiti nekoliko opaski punih poštovanja, koje je on slabo primio, pa mu je zato otkazao službu.

Tada je baš doznao da Phileas Fogg esq. traži slugu. Raspitao se o tom džentlmenu. Zacijelo bi mu mogla odgovarati osoba koja tako uredno živi, nikad ne spava izvan doma, nikad ne putuje i ne odlazi iz kuće ni jednog jedinog dana. Prijavio se i primio ga je u okolnos-tima koje već znamo.

Passepartout se našao sasvim sam u kući u Saville rowu u tre-nutku, kad je izbilo jedanaest i pol sati. Odmah je pregledao kuću. Prešao ju je od podruma do tavana. Svidio mu se taj čist, uredan,


7

ozbiljan i puritanski dom, koji je bio osim toga i dobro uređen za poslugu. Dojmio ga se kao lijepa puževa kućica, ali kućica osvijet-ljena i grijana plinom, jer je rasvjetni plin zadovoljavao sve potrebe u svjetlu i toplini. Passepartout je u drugom katu lako našao sobu koja je bila njemu namijenjena. S njom je bio potpuno zadovoljan. Električna zvonca i doglasne cijevi vezivale su je s prostorijama u polukatu i prvom katu. Na kaminu se nalazio električni sat u vezi s istim takvim satom u spavaćoj sobi Phileasa Fogga. Oba sata kucala su u istom trenutku istu sekundu.

»Kao stvoreno za mene, to je za mene!«, ponavljaše Passepar-tout. U svojoj je sobi opazio bilješku obješenu iznad kamina. Bijaše to program svakodnevne službe. Shvatio ju je; od osam sati ujutro, to jest od službenog sata, kad je Phileas Fogg ustajao, do jedanaest i po sati, a to je vrijeme kad je odlazio u klub Reform na objed — bijahu označene sve podrobnosti posluživanja. Čaj i prženi kruh u osam sati i dvadeset tri, voda za brijanje u devet sati i trideset sedam, češljanje u devet sati manje dvadeset itd. Zatim od jedanaest i pol sati ujutro do pol noći — od vremena kad je uredni čovjek lijegao — sve bijaše zabilježeno, predviđeno i određeno. Passepartout je s uživanjem proučavao taj raspored i učio napamet pojedine dijelove.

Gospodinova garderoba bijaše veoma bogata i izvrsno probrana. Svaki dio, hlače, kaput ili prsluk, bijahu označeni brojevima, a u jednom popisu ulaska i izlaska, bijaše naveden datum kad se i kojim redom što nosi prema godišnjem dobu. Ista je takva pravila našao i za cipele. Uglavnom u toj kući u Saville rowu — koja je za vrijeme slavnog ali rastresenog Sheridana morala biti hram neurednosti — udobno je pokućstvo odavalo potpunu ugodnost. Nigdje nije bilo ni biblioteke, ni knjiga. Phileasu Foggu knjige nisu trebale, jer je u klubu Reform imao na raspolaganju dvije knjižnice, jednu koja je bila namijenjena književnosti, a druga pravu i politici. U spavaćoj sobi nalazila se blagajna srednje veličine, koja je bila tako sagrađena da joj nije prijetila opasnost ni od požara, ni od krađe. Nigdje u kući nije bilo ni traga oružju, ni bilo kakvu priboru za lov ili za rat. Sve je odavalo najmiroljubivije običaje.

Pošto je podrobno pregledao čitavu kuću, Passepartout protrlja ruke, oblo mu se lice razvedri i veselo klikne:

»Sve je kao stvoreno za mene! To mi treba! Gospodin Fogg i ja, dobro ćemo se slagati! Gospodin Fog i ja! To je čovjek koji voli


8

svoju kuću i točan je. Pravi stroj! Eh, pa nije mi ni krivo što ću služi-ti stroju.«


9

Treće poglavlje U kojem se poveo razgovor koji bi mogao skupo stajati Phileasa

Fogga

Phileas Fogg je izišao iz svoje kuće u Saville rowu u jedanaest i pol sati i pošto je stavio pet stotina sedamdeset i pet puta svoju desnu nogu ispred lijeve i pet stotina sedamdeset i šest puta svoju lijevu nogu ispred desne, ušao je u klub Reform, golemu zgradu u Pali Mallu, koja nije stajala ništa manje od tri milijuna funta.

Phileas Fogg pođe u blagovaonicu. Njezinih devet prozora gle-dalo je na krasan vrt s drvećem, koje je jesen već pozlatila. Tu je sjeo kao uvijek za svoj stol, koji je već bio prostrt. Objed se sastojao od predjela, od kuhane ribe začinjene s Readingsauceom prve vrste, od krvavog roastbeefa sa začinom »mushroom« i od kolača nadjevena strukovima raveda i zelenim ribizlom, te od komada chestera, a uz sve to poslužili su ga s nekoliko šalica izvrsnog čaja, posebno izab-rana za smočnicu kluba Reform.

U podne i četrdeset i sedam, taj se džentlmen digao i prešao u veliku dvoranu, raskošnu prostoriju ukrašenu slikama u bogatim okvirima. Tu mu je jedan konobar donio još nerazrezan Times. Phi-leas Fogg je obavio mučno razvijanje listova sigurnom rukom koja je odavala veliku vještinu u toj teškoj radnji. Phileas Fogg se zabavio čitanjem tih novina do tri sata i četrdeset i pet, a za njim je slijedio Standard, koji je čitao do večere. To je jelo dovršio na isti način kao i objed, uz dodatak Royal British saucea.

U šest sati manje dvadeset, džentlmen se vrati u veliku dvoranu udubi se u čitanje Morning Croniclea.

Poslije pola sata došli su drugi članovi kluba Reform i prišli kaminu gdje je gorjela vatra naložena uljem. To su bili drugovi Phi-leasa Fogga u igri, strastveni igrači whista kao i on, inženjer Andrew Stuart, bankari John Sullivan i Samuel Fallentin, pivar Thomas Fla-nagan i Gauthier Ralph, jedan od upravitelja Engleske banke. Sve su to bogate i ugledne osobe, čak i u tom klubu koji ubraja u svoje čla-nove vrhove industrije i novčarstva.

Je 1' te, Ralphe — zapita Thomas Flanagan — kako je svršilo s onom krađom?


10

Eh — odgovori Andrew Stuart — banka će ostati bez svog nov-ca.

Naprotiv, nadam se — dobaci Gauthier Ralph — da ćemo ulo-viti osobu koja je počinila krađu. Detektivi, veoma sposobni ljudi, upućeni su u Ameriku i Europu u sve glavne luke, gdje se putnici ukrcavaju i iskrcavaju. Teško će biti tom gospodinu pobjeći.

Zar su već otkrili lopova? — upita Andrew Stuart. Ponajprije, nije to nikakav lopov — odgovori ozbiljno Gauthier

Ralph. Kako, nije lopov, čovjek koji je ukrao pedeset i pet tisuća funta

u novčanicama. Nije — uzvrati Gauthier Ralph. Da nije možda industrijalac? — dobaci John Sullivan. Morning Chronicle tvrdi da je džentlmen. To je dobacio sam Phileas Fogg, koji je izronio glavom iz mno-

štva papira nagomilana oko njega. U istom trenutku Phileas Fogg pozdravi svoje drugove, koji mu odzdraviše.

Događaj o kojemu je riječ, i o kojem žestoko raspravljaju razne novine Ujedinjenog kraljevstva, dogodio se prije tri dana, 29. rujna. Netko je ukrao sa stola glavnog blagajnika Engleske banke golem svežanj novčanica, koji predstavlja vrijednost od pedeset i pet tisuća funti. Onome tko bi se začudio kako se tako lako mogla izvršiti ta krađa, podguverner Gauthier Ralph bi odgovorio da je baš u tom trenutku blagajnik bio zaokupljen knjiženjem primitka od tri šilinga i šest pen- nyja, i da se ne može u isto doba gledati na sve strane. Ali na ovom mjestu moramo napomenuti — čime taj događaj možemo još lakše razumjeti — da se ta divna ustanova Bank of England doi-ma kao da se osobito brine za dostojanstvo općinstva. Nigdje nema čuvara, nigdje ni invalida, ni rešetaka! Zlato, srebro i novčanice izla-žu se tako reći na milost prvom došljaku. Ne bi se htjelo pokazati da se sumnja na bilo kojeg prolaznika. Jedan od najboljih poznavalaca engleskih običaja piše: u dvorani banke, gdje se jednog dana slučaj-no zatekao, poželio je izbliza pogledati neku zlatnu šipku tešku iz-među tri i četiri kilograma koja se nalazila na blagajničkom stolu; dohvati tu šipku, pogleda je, doda je svom susjedu, on je preda dru-gome, i tako je šipka išla od ruke do ruke, do kraja tamnog hodnika; proteklo je pola sata dok se opet vratila na svoje mjesto, a da blagaj-nik nije čak ni glavu podigao.


11

Ali 29. rujna dogodilo se drugačije. Svežanj novčanica se nije više vratio i kad je prekrasni sat iznad drawing officea zazvonio pet sati i time označio vrijeme kad se zatvaraju uredi, Engleskoj banci ne preostaje drugo nego da iznos od pedeset i pet tisuća proknjiži kroz knjige dobitaka i gubitaka.

Kada je krađa napokon ustanovljena kako treba, izabrani su i upućeni najbolji redarstveni agenti, detektivi, u glavne luke, u Liver-pool, u Glasgow, u Havre, u Suez, u Brindisi, u New York itd, i obe-ćana im je nagrada od dvije tisuće funta u slučaju ako uspiju, uz pet posto svote koju još nađu. U očekivanju vijesti o rezultatu istrage, koja se odmah počela voditi, tim je redarstvenim inspektorima nare-đeno da što savjesnije motre sve putnike što dolaze i odlaze.

Kako piše Morning Chronicle, pretpostavlja se da čovjek koji je izvršio krađu ne pripada nijednoj londonskoj lopovskoj družini. Toga dana 29. rujna viđen je u dvorani za isplate, gdje je izvršena krađa, kako ulazi i izlazi neki gospodin dobro obučen, pristojna ponašanja i otmjena držanja. Istragom se uspjelo ustanoviti točan osobni opis toga gospodina i taj je opis odmah dostavljen svim detektivima Uje-dinjenog kraljevstva i čitavog kontinenta. Neki razumni ljudi, a me-đu njima i Gauthier Ralph, vjerovahu da kradljivac neće izmaći ruci pravde. Sasvim je shvatljivo da je taj događaj pobudio zanimanje u Londonu i u čitavoj Engleskoj. S uzbuđenjem se raspravljalo hoće li redarstvo glavnoga grada uspjeti ili neće. Nije dakle nikakvo čudo da se i članove kluba Reform čulo kako raspravljaju o tom događaju, tim više što se medu njima nalazio jedan od podguvernera Engleske banke. Poštovani Gauthier nije htio posumnjati u rezultate potjere jer je rečeno da će raspisana nagrada znatno pojačati revnost i pozornost agenata. Međutim, njegov kolega Andrew Stuart nije ni najmanje bio njegova mišljenja. Gospoda su nastavila raspravljati o tome, iako su sjeli za stol da igraju whist, Stuart nasuprot Flanaganu, Fallentin na-suprot Phileasu Foggu. Igrači nisu razgovarali za igre, ali između robbera, prekinuto se raspravljanje još življe nastavljalo.

Tvrdim — kaza Andrew Stuart — da će sreća biti sklonija krad-ljivcu, jer je to po svoj prilici vješt čovjek!

Ni govora! — opovrgne Ralph — nema više ni kutka gdje bi se mogao sakriti.

Koješta! Pa kamo bi mogao poći?


12

Ne znam — nato će Andrew Stuart — pa Zemlja je dosta veli-ka.

Nekad bila — pripomenu Phileas Fogg. Zatim dobaci: »Vi pri-dižete, gospodine«, i preda karte Thomasu Flanaganu.

Razgovor presta dok je trajao robber. Ali umalo Andrew Stuart nadoveza:

Što to znači, nekad bila? Da se nije možda Zemlja smanjila? Svakako — nato će Gauthier Ralph. — Slažem se s gosp. Fog-

gom. Zemlja se doista smanjila, jer se sada može proputovati deset puta brže nego prije sto godina. A to će, u ovom slučaju o kojem raspravljamo, ubrzati potragu.

I istodobno kradljivcu olakšati bijeg! Na vama je red da igrate, gospodine Stuarte! — oglasi se Phile-

as Fogg. Ali tvrdoglavi Stuart, koji ne vjerovaše, poslije završene igre

nastavi: Priznajte, gospodine Ralphe, da ste se našalili kad ste rekli da je

Zemlja postala manja! Zar zato što se izvršio put oko svijeta u tri mjeseca...

Samo u osamdeset dana — dobaci Phileas Fogg. Tako je, gospodo — nadoveza John Sullivan — u osamdeset

dana, jer je otvoren promet između Rothala i Allahabada na velikoj indijskoj poluotočnoj željezničkoj pruzi, a Morning Chronicle je objavio ovaj proračun:

Od Londona do Sueza, preko Mont Cenisa i Brindisija, željeznicom i parobrodom 7 dana od Sueza do Bombaya, parobrodom 13 dana od Bombaya do Calcutte, željeznicom 3 dana od Calcutte do Hong Konga, parobrodom 13 dana od Hong Konga do Yokohame (Jp.), parobrodom 6 dana od Yokohame do San Francisca, parobrodom 22 dana od San Francisca do New Yorka, željeznicom 7 dana od New Yorka do Londona, parobrodom i željez. 9 dana Ukupno 80 dana


13

Jest, osamdeset dana! — na to će Andrew Stuart, koji nepaž-njom pokri glavnu kartu — ali u to nisu uračunate oluje, suprotni vjetrovi, brodolomi, iskliznuća s tračnica itd.

Uračunavši i sve to otpovrze Phileas Fogg nastavljajući igru, jer, ovaj put zbog razgovora drugi zanemariše whist.

Zar čak i onda ako Indijanci ili Indijci razruše kolosijek! — uz-buđeno će Andrew Stuart — ako zaustave vlak, opljačkaju poštanska kola i skalpiraju putnike!

Uračunavši sve to — hladnokrvno će Phileas Fogg, koji otkri karte i kaza: »dva glavna aduta«.

Andrew Stuart, na kome je red da miješa, skupi karte i dobaci: U teoriji imate pravo, gospodine Fogg, ali u praksi... I u praksi također, gospodine Stuarte. Htio bih da vas vidim, kako biste to učinili. Ovisi o vama. Putujmo zajedno. Ne dao mi bog! — klikne Stuart — ali okladio bih se za četiri

tisuće funta da je u tom vremenu nemoguće izvršiti takvo putovanje. Naprotiv, sasvim je lako moguće — uzvrati g. Fogg. Pa onda ga izvršite! Put oko svijeta u osamdeset dana? Jest. Vrlo rado. Kada? Odmah. Samo vas opominjem da ću ga izvršiti na vaš trošak. Prava ludost! — klikne Andrew Stuart, koji se poče uzrujavati

zbog upornosti svog suigrača. Hajdemo, radije nastavimo igru. Miješajte ponovo — dobaci Phileas Fogg — loše su podijeljene

karte. Andrew Stuart ponovo dohvati karte, ali ruke mu drhtahu; tada

spustivši ih naglo na stol kaza: Dakako, gospodine Fogge, jest kladim se za četiri tisuće fun-

ti?... Ta umirite se, dragi Stuarte — pokuša Fallentin. — Dosta je ša-

le. Rekoh da se kladim — zaintači Andrew Stuart — ne šalim se.


14

Pa dobro, kad hoćete — mirno će g. Fogg, okrene se drugovima i izjavi:

Imam ulog od dvadeset tisuća funti u banci braće Baring. Kla-dim se na njih.

Dvadeset tisuća funti? — krikne Sullivan. — Zar da dvadeset tisuća funti izgubite zbog kakva nepredviđena zakašnjenja!

Nema ništa nepredviđena — hladnokrvno će Phileas Fogg. Ali, gospodine Fogge, taj je rok od osamdeset dana izračunat

kao najkraće moguće vrijeme! Ako se razumno iskoristi, i najkraće je vrijeme dovoljno. Ali da se ne prekorači, treba matematički točno skakati s vlako-

va na parobrode i s parobroda na vlakove. Skakat ću matematički. Šalite se! Pravi se Englez nikad ne šali, kad se radi o tako ozbiljnoj stvari

kao što je oklada — ozbiljno će Phileas Fogg. — Kladim se sa sva-kim tko prihvaća okladu, kladim se za dvadeset tisuća funta da ću izvršiti put oko svijeta u osamdeset dana, to jest u tisuću i devet sto-tina sati ili stotinu i petnaest tisuća i dvije stotine minuta. Prihvaćate li?

Prihvaćamo — odgovoriše gospoda Stuart, Fallentin, Sullivan, Fa- langan i Ralph, pošto su se međusobno sporazumjeli.

U redu — nato će g. Fogg. — Vlak odlazi u Dover u osam i če-trdeset i pet. Poći ću njime.

Zar već večeras? — u čudu će Stuart. Već večeras — odgovori Phileas Fogg. — Dakle — nastavi

gledajući u džepni kalendar — budući da je danas srijeda 2. listopa-da, moram se vratiti u London u ovu istu dvoranu kluba Reform u subotu 21. prosinca, u osam sati i četrdeset i pet minuta na večer. Ako zakasnim, dvadeset tisuća funta, koje su uložene na moj račun u banci braće Baring, pripadaju stvarno i pravno vama, gospodo. Pre-dajem vam i ček na taj iznos.

Sva šestorica sudionika oklade sastaviše na licu mjesta i zapis-nik o okladi i potpisahu ga. Phileas Fogg osta i dalje hladnokrvan. On se zacijelo nije okladio radi dobitka i stavio je na okladu tih dva-deset tisuća funti, polovicu svoga imutka, jer je predviđao da će mu druga polovica biti dovoljna da izvrši taj teški, da ne kažemo neizve-


15

divi zadatak. Njegovi protivnici, oni se doimahu veoma uzbuđeno, ali ne zbog visine svote, već zbog toga što im se činilo da nisu trebali zametnuti borbu pod tako teškim okolnostima.

Zazvonilo je šest sati. Ponudili su g. Foggu da prekinu whist kako bi se mogao spremiti za odlazak.

Ja sam uvijek spreman! — ravnodušno će hladnokrvni džen-tlmen, dijeleći karte:

Vraćam karo — kaza. — Vi ste na redu, gospodine Stuarte.


16

Četvrto poglavlje U kojem Phileas Fogg zaprepašćuje svoga slugu Passepartouta

U sedam sati i dvadeset i pet minuta, pošto je na whistu dobio oko dvadeset gvineja, Phileas Fogg pozdravi svoje poštovane drugo-ve i iziđe iz kluba Reform. U sedam sati i pedeset minuta otvori vra-ta i uđe u svoju kuću.

Passepartout je savjesno proučio svoj dnevni red i stoga se iz-nenadi kad vidje gosp. Fogga, krivca zbog tolike netočnosti, kako dolazi u neobično doba. Prema rasporedu, stanovnik Saville rowa nije se smio još vratiti, već točno u pola noći.

Phileas Fogg se najprije pope u svoju sobu, a zatim zovnu: Passepartout. Passepartout se ne odazva. Taj se zov ne može ticati njega. Nije

vrijeme. Passepartout — ponovo će g. Fogg, a da ne podiže glas. Passepartout se pokaza. Ovo je već drugi put što vas zovem — kaza g. Fogg. Pa još nije pola noći — na to će Passepartout, držeći sat u ruci. Znam — uzvrati Phileas Fogg — i ne korim vas. Za deset minu-

ta putujemo u Dover i Calais. Na oblom se Francuzovu licu pokaza tračak bore. Očito nije

dobro čuo. Zar putujete, gospodine? — začudi se. Putujemo — odgovori Phileas Fogg. — Putujemo oko čitavog

svijeta. Passepartout razrogači oči, uzdiže obrve i trepavice, ispruži ru-

ke, povi tijelo i pokaza sve znakove čuđenja, a gotovo i zaprepašte-nja.

Na put oko svijeta — promrmlja. U osamdeset dana — doda gosp. Fogg. — Prema tome ne smi-

jemo gubiti ni časka. A kovčezi?... — izusti Passepartout nesvjesno klimajući glavom

desno-lijevo.


17

Ne treba kovčega. Dovoljna je samo torba. Stavite u nju samo dvije vunene košulje i tri para čarapa. Isto uzmite i vi. Kupovat ćemo putem. Donesite ogrtač i putni pokrivač. Uzmite dobre cipele. Uo-stalom, pješačit ćemo malo ili ništa. Hajte.

Passepartout htjede odgovoriti. Nije mogao. Iziđe iz sobe gosp. Fogga, pope se u svoju sobicu, sruši se na stolicu, i izustivši jednu prostu riječ iz svoje domovine promrmlja:

Prekrasno, samo mi je to trebalo! I to baš sada kad sam se htio naužiti blaženog mira.

Tada se nesvjesno poče spremati za put. Put oko svijeta u osamdeset dana! Nema li možda posla s luđakom? Ne... Možda se šali? Putujemo u Dover, u redu. U Calais, dobro. Vrijednom mladiću uostalom nije moglo biti krivo jer već pet godina nije stupio nogom na tlo svoje domovine. Možda će doputovati i u Pariz, a bogme, rado bi ponovo vidio veliku prijestolnicu. Po svoj prilici, džentlmen koji toliko pazi kamo ide sigurno će se tu i zaustaviti... Svakako, bez sumnje, ali eto taj džentlmen ipak odlazi, putuje iako je dotad uvijek ostajao kod kuće!

U osam sati, Passepartout bijaše već spremio skromnu torbu sa svojom i gospodarevom odjećom; zatim, još uvijek smeten, iziđe iz svoje sobe, pažljivo zatvori vrata i pođe gosp. Foggu.

Gosp. Fogg bijaše već spreman. Pod pazuhom držaše Brad-shaws continental railway steam transit and general guide2, u kojem će naći sve potrebne upute za putovanje. Iz Passepartoutovih ruku uze torbu, otvori je i umetne u nju debeo svežanj onih lijepih novča-nica što se cijene u svim državama.

Jeste li što zaboravili? — upita. Nisam, gospodine. Moj ogrtač i pokrivač? Tu su. Dobro, uzmite torbu. Gosp. Fogg vrati torbu Passepartoutu. Pazite na nju — pripomenu. — U njoj je dvadeset tisuća funti.

2 Bradshaw's continental railway steam transit and general guide -

Bradshawov čuveni vozni red.


18

Comment

Underline

Bradshaw's continental railway steam transit and general guide - Bradshawov čuveni vozni red

Passepartout gotovo ispusti torbu iz ruke, kao da je u njoj dva-deset tisuća zlatnih funta i goleme težine.

Gospodar i sluga tada siđoše, i dvaput okrenuše ključ u kućnim vratima.

Postaja za kočije bijaše na kraju Saville rowa. Phileas Fogg i njegov sluga uđoše u kola, koja pohitješe prema kolodvoru Charing Cross, gdje završava ogranak jugoistočne željeznice.

U osam sati i dvadeset minuta kočija se zaustavi pred ogradom kolodvora. Passepartout iskoči. Njegov gospodar iziđe za njim i plati kočijašu.

U tom trenutku priđe gosp. Foggu neka prosjakinja. U naručju držaše dijete, bosim nogama stajaše u blatu, a na glavi joj bijaše otr-can šešir ukrašen kukavnim perom. Priđe i zamoli milostinju. Gosp. Fogg izvadi iz džepa onih dvadeset gvineja što ih je dobio na whistu i darova ih prosjakinji.

Uzmite, draga ženo — kaza joj — drago mi je da sam vas sreo. I ode.

Passepartoutu se učini da su mu se ovlažile oči. Gospodar mu je osvojio srce.

Gosp. Fogg i on odmah uđoše u kolodvor. Tu Phileas Fogg na-loži Passepartoutu da kupi dvije vozne karte prvog razreda za Pariz. Zatim se okrenu i opazi svojih pet drugova iz kluba Reform.

Gospodo — kaza — odlazim, a vize na putnici što je zbog toga nosim sa sobom moći će vam poslužiti, kad se vratim, da provjerite kojim sam putem putovao.

Ah! gospodine Fogg — uljudno će Gauthier Ralph, nije potreb-no. Vjerujemo časnoj riječi džentlmena!

Ipak, sigurnije je ovako — dobaci gosp. Fogg. Ne zaboravite pripomene Andrew Stuart — da se morate vrati-

ti... Za osamdeset dana — nadoveza gosp. Fogg — u subotu 21.

prosinca 1872., u osam sati i četrdeset i pet minuta na večer. Do vi-đenja, gospodo.

U osam sati i četrdeset minuta, Phileas Fogg se smjestio sa svo-jim slugom u istom kupeu. U osam i četrdeset i pet odjeknu kratak zvižduk i vlak krene.


19

Noć bijaše tamna. Sipila je sitna kišica. Phileas Fogg se stisnuo u kut i šutio. Passepartout još preneražen nesvjesno stiskaše uz tijelo torbu s novčanicama.

Ali vlak još nije prošao ni Sydenham, kad Passepartout očajno krikne.

Što se dogodilo? — upita gosp. Fogg. Dogodilo mi... se... u žurbi... da sam... zaboravio... Što? Zatvoriti plinski pipac u mojoj sobici! Tako, mladiću — hladno će gosp. Fogg — znajte da plin gori na

vaš račun!


20

Peto poglavlje U kojem se na londonskom tržištu pojavljuju novi vrijednosni

papiri

Kad je odlazio iz Londona, Phileas Fogg nije ni slutio da će se vijest o njegovom odlasku toliko proširiti i učiniti takav golem do-jam. Vijest o njegovoj okladi najprije se proširila u klubu Reform, gdje je uzbudila članove tog uglednog društva. Iz kluba je zatim preko novinskih izvjestitelja ušla u dnevnu štampu, a novine su je prenijele u javnost u Londonu i širom čitavog Ujedinjenog kraljev-stva. O tom se »pitanju puta oko svijeta« razgovaralo, raspravljalo i prepiralo, s isto toliko strasti i žestine kao da se dogodio novi slučaj Alabame3. Jedni držahu uz Phileasa Fogga, a drugi koji uskoro bija-hu u velikoj većini — stadoše protiv njega. Smatrali su da se taj put oko svijeta ne može izvršiti u tako kratkom vremenu kao što se čini na papiru, jer prometnim sredstvima, kakva se sada upotrebljavaju, nije to samo nemoguće već je i prava ludost.

Protiv gosp. Fogga izjasnili su se Times, Standard, Evenin Star, Morning Chronicle i još dvadeset mnogo čitanih novina. Na njego-voj strani, i to tek do neke mjere, bijaše samo Daily Telegraph. Phi-leasa Fogga, gotovo svi smatrahu nastranim čovjekom i luđakom, a njegove drugove iz kluba Reform napadahu što su sklopili tu okladu, jer je ona očit dokaz Foggova poremećenja uma.

O toj okladi objavljeno je mnogo uzbudljivih ali dosljednih čla-naka. Poznato je da se u Engleskoj uopće javnost zanima za sve što ima veze s geografijom. Zbog toga nije bilo čitaoca, ma kojem druš-tvenom sloju pripadao, koji nije pohlepno čitao stupce što su pisali o Phileasu Foggu.

Prvih dana neki odvažni duhovi bijahu na njegovoj strani, po-najviše žene, osobito kad je llustrated London News donio njegovu sliku, prema fotografiji iz arhiva kluba Reform. Neka se gospoda usudiše čak izjaviti: »He! He! pa konačno zašto ne bi uspio? Vidjelo se i još neobičnijih podviga!«

3 Slučaj Alabame - trgovački brod kojije za američkog građanskog rata Konfe-

deracija kupila u Engleskoj i pretvorila ga u pomoćnu krstaricu te njime uništavala brodove Federacije, što je izazvalo žestok spor između SAD i Engleske. — Prev.

3 Ferdinand Lesseps — tvorac Sueskog kanala. — Prev.


21

Comment

Underline

Slučaj Alabame - trgovački brod kojije za američkog građanskog rata Konfederacija kupila u Engleskoj i pretvorila ga u pomoćnu krstaricu te njime uništavala brodove Federacije, što je izazvalo žestok spor između SAD i Engleske. — Prev

Bijahu to ponajviše čitatelji Daily Telegrapha. Ali uskoro se os-jećalo da i taj dnevnik počinje popuštati.

Naime 7. listopada izišao je dug članak u Vjesniku Kraljevskog geografskog društva. U njemu se proučavalo putovanje s mnogih gledišta i jasno dokazalo da je ludost. Prema tom članku sve bijaše protiv putnika, ljudske smetnje i prirodne zapreke. Da se uspije u toj nakani, trebalo je da se potpuno i čudesno ispuni slaganje vremena odlaska i dolaska, a takvog slaganja nema, i uopće ga i ne može biti. Još u Europi bi se strogo uzevši moglo očekivati da će vlakovi stizati u određeni sat, jer su putovi prilično kratki, ali može li se takva od-luka oslanjati na njihovu točnost u Indiji, gdje put traje tri dana ili u Americi gdje vlakovi voze sedam dana dok prijeđu Sjedinjene Drža-ve? Zar Phileas Fogg neće doživjeti zapreke kao što su kvarovi stro-jeva, iskliznuća s tračnica, sudari, loše vrijeme i snježni zapuši? Zar u zimsko doba neće ovisiti o parobrodima, o olujama i maglama? Nije li doista rijetkost da i najbrži parobrodi na prekooceanskim pru-gama imaju zakašnjenje po dva, pa i tri dana? Dovoljno je i jedno, jedino zakašnjenje, pa da se sasvim prekine čitav lanac prometnih veza. Ako zakasni, pa dođe i samo nekoliko sati poslije odlaska pa-robroda, Phileas Fogg će morati čekati sljedeći parobrod, a time mu čitav vozni red propada. Članak je učinio dubok dojam. Prenijele su ga gotovo sve novine, i akcije Phileasa Fogga znatno padoše.

Prvih dana poslije džentlmenova odlaska razviše se krupni pos-lovi u vezi s njegovim pothvatom. Poznato je da su Englezi strastve-ni kladioci, i u tome su darovitiji i vještiji nego u igrama. Klađenje odgovara engleskoj ćudi. Nisu samo pojedini članovi kluba Reform međusobno sklopili krupne oklade za uspjeh i neuspjeh putovanja Phileasa Fogga, već se pokrenulo i golemo mnoštvo naroda. Phileasa Fogga upisaše kao kakva konja za trke u neku vrstu studebooka4. Pretvoriše ga u burzovnu vrednotu, koju londonsko tržište poče od-mah kotirati. Phileas Fogg se nudio i potraživao, rastao je i padao, i na njemu su se sklapali golemi trgovački poslovi. Ali petoga dana poslije njegovog odlaska, poslije onog članka u Vjesniku Geografs-kog društva, počeše bujati ponude. Phileas Fogg padaše. Nudili su se čitavi svežnjevi. S početka su se oklade primale pet prema jedan,

4 Studebook - knjiga s podacima o podrijetlu konja u velikim engleskim konjuš-

nicama. — Prev.


22

Comment

Underline

Studebook - knjiga s podacima o podrijetlu konja u velikim engleskim konjušnicama. — Prev

zatim deset prema jedan, ali kasnije se sklapalo samo po dvadeset, pa pedeset i po stotinu prema jedan.

Ostao mu je jedan jedini pristaša. Bijaše to stari i uzeti lord Al-be- marle. Poštovani džentlmen, prikovan uz naslonjač, dao bi čitav svoj imutak da može izvršiti put oko svijeta, pa makar i u deset go-dina! On se okladio za četiri tisuće funta da će Phileas Fogg uspjeti. Kad mu prikazahu Foggovu ludost i opasnost gubitka, on se zadovo-ljavaše utjehom: »Ako se put može obaviti u tom roku, onda mi je milo da ga prvi izvrši Englez.«

Stanje bijaše takvo da je bilo sve manje pristaša Phileasa Fogga. Svi bijahu protiv njega, a i ne bez razloga. Oklade se više nisu skla-pale ispod sto i pedeset i dvjesta prema jedan, kad sedam dana posli-je njegova odlaska, krupan događaj učini da se više nije sklopila nijedna. Toga dana, oko devet sati navečer, upravitelj londonskog redarstva primi brzojavku koja je glasila:

Iz Sueza u London Rowanu, upravitelju redarstva, središnja uprava, Scotland

Yard.

Slijedim kradljivca banke, Phileasa Fogga. Dostavite odmah uhidbeni nalog u Bombay (Indija) — Fix detektiv.

Odmah se osjetio učinak te brzojavke. Poštovani gospodin nes-ta, a na njegovo mjesto stupi kradljivac novčanica. Redarstvo je pro-učilo njegovu fotografiju, i slike svih njegovih drugova, koje su se nalazile u arhivi kluba Reform. I doista, svaka crta na fotografiji odvogaraše ličnom opisu koji je ustanovila istraga. Palo je u oči da je Phileas Fogg živio osamljenim i zagonetnim životom. Činilo se očito da je toj osobi put oko svijeta samo izgovor koji je potvrdila ludom okladom, samo da izigra agente engleskog redarstva.


23

Šesto poglavlje U kojem detektiv Fix odaje shvatljivu nestrpljivost

Evo pod kakvim je okolnostima upućena brzojavka koja se tiče Phileasa Fogga.

U srijedu 9. listopada očekivao se u Suezu putnički brod Mon-golija Poluotočnog i Orijentalnog društva, čelični parobrod na vijak s dvije palube koji istiskuje dvije tisuće i osam stotina tona, i raspo-laže snagom stroja od pet stotina konjskih sila. Mongolija plovi na redovitoj pruzi između Brindisija i Bombaya, kroz Sueski kanal To je najbrži parobrod toga društva, i redovito premašuje određenu br-zinu od deset čvorova, između Brindisija i Sueza, te od devet čvoro-va i pedeset i tri stotine čvorova, između Sueza i Bombaya.

Očekujući dolazak Mongolije, dva se čovjeka šetahu na obali između mnoštva domorodaca i stranaca koji dolaze u grad, što bijaše do nedavna obično selo, a Ferdinand Lesseps 5osigurao mu lijepu budućnost svojim velikim djelom.

Od dvojice jedan bijaše britanski konzul u Suezu, koji je, unatoč lošim predviđanjima britanske vlade i kobnim proračunima inženjera Stephensona, vidio kako svakog dana prolaze kanalom engleski bro-dovi putem koji je za pola kraći od starog puta što vodi iz Engleske u Indiju oko Rta dobre nade.

Drugi bijaše malen i suh čovjek, dosta inteligentna lica i nervo-zan, kojemu se neprekidno i napadno stezahu mišići oko obrva. Iza dugih trepavica blistahu mu živahne oči, ali on im je po volji znao smanjiti žar. U tom trenutku odavaše znakove nestrpljivosti i hodaše gore-dolje, jer nije mogao stajati na istom mjestu.

Taj se čovjek zvao Fix, bio je to jedan od onih detektiva, engle-skih redarstvenih agenata, što ih je londonsko redarstvo poslalo u razne luke poslije krađe u Engleskoj banci. Fix je morao s najoštri-jom pažnjom nadzirati sve putnike što prolaze kroz Suez, i ako mu se koji učini sumnjiv, slijediti ga dok ne stigne uhidbeni nalog. Baš prije dva dana, Fix je primio od upravitelja redarstva lični opis čov-jeka, za kojega se smatralo da je izvršio krađu. Bijaše to opis one otmjene i pristale osobe koju su mnogi vidjeli u banci u dvorani za isplate.

5 Čovjek koji je izgradio Sueski kanal


24

Comment

Underline

Čovjek koji je izgradio Sueski kanal - Prev.

Očito omamljen visokom nagradom, što je obećana onome koji uspije, detektiv očekivaše sa shvatljivim nestrpljenjem dolazak Mongolije.

Držite li, gospodine konzule — pitaše već po deseti put — da parobrod neće zakasniti?

Neće, gospodine Fixe odgovori konzul. — Javljeno je da je već jučer bio pred Port Saidom, a sto i šezdeset kilometara kanala ne znače ništa za tako brz parobrod. Ponavljam vam da Mongolija re-dovito dobiva nagradu od dvadeset i pet funta što vlada daje brodu koji stigne dvadeset i četiri sata prije vremena predviđena voznim redom.

Dolazi li taj parobrod ravno iz Brindisija? — opet će Fix. Dolazi, ravno iz Brindisija, gdje je ukrcao poštu za Indiju. Iz

Brindisija je otplovio u subotu, u pet sati poslije podne. Prema tome mora svakog časa stići, strpite se. Samo ne znam kako ćete prepoz-nati vašeg čovjeka samo na temelju onog opisa što ste ga primili, ako bude na brodu.

Gospodine konzule — odgovori Fix — takvi se ljudi više na-njuše nego prepoznaju. Treba imati dobar nos, a to je neko osobito ćutilo kojemu pomažu sluh, vid i njuh. U životu sam dosad uhitio nekoliko takvih džentlmena, i obećaj em vam da mi neće kliznuti kroz prste samo ako je moj lopov na brodu.

Od srca vam želim uspjeh, gospodine Fixe, jer je krađa doista golema.

Sjajna krađa — nadoveza oduševljeno detektiv. — Pedeset i pet tisuća funta! Ne doživljujemo mi često takve sreće! Lopovi postaju sićušni! Sheppardova vrsta izumire! Sad ih se vješa već i za nekoliko šilinga!

Gospodine Fixe — kaza konzul — govorite tako da vam iskre-no želim uspjeh; samo mislim da je ovo prilično težak slučaj. Ne čini li vam se da, prema dobivenom opisu, taj lopov sliči sasvim na poš-tena čovjeka.

Gospodine konzule — uvjerljivo će detektiv — svi veliki lopovi uvijek sliče poštenim ljudima. Razumjet ćete da oni što imaju lupeš-ki lik moraju ostati pošteni jer bi ih odmah uhitili. Baš te poštene izražaje lica treba razotkrivati. Priznajem da nije lako, jer to više nije zanat već umjetnost.


25

Vidjelo se da taj Fix ima u sebi priličnu količinu samoljublja. Obala se međutim sve više punila. Dolazili su mornari različitih na-rodnosti, trgovci, mešetari, nosači i felasi. Očito se približavao čas dolaska parobroda.

Vrijeme bijaše prilično lijepo, ali zbog istočnog vjetra zrak bija-še hladan. Nekoliko se minareta ocrtavaše povrh grada pod blijedim zrakama sunca. Prema jugu pružaše se dvije tisuće metara dug nasip i doimao se kao neka golema ruka što štiti suesko sidrište. Na pučini Crvenog mora ljuljalo se nekoliko obalnih i ribarskih brodića, a po-neki su još i dosad sačuvali vitak oblik drvene galije.

Iako se šetao među svjetinom, Fix je iz navike u svojoj struci motrio prolaznike oštrim okom. Bijaše tada deset sati.

Još nema parobroda! — nestrpljivo će kad začu da lučki sat zvoni deset sati.

Ne može biti daleko — utješljivo će konzul. Koliko vremena, ostaje u Suezu? — upita Fix. Četiri sata. Dok ukrca ugljen. Od Sueza do Adena, na izlazu iz

Crvenog mora, ima tisuću tri stotine i deset milja, treba napuniti ugljenarnice.

Plovi li taj parobrod iz Sueza ravno u Bombay? — upita Fix. Ravno, i nigdje ne pristaje. Prema tome — zaključivaše Fix — ako je kradljivac odabrao tu

prugu i taj parobrod, po svoj prilici je odlučio da se u Suezu iskrca, kako bi kojim drugim putem pobjegao u koji francuski ili nizozem-ski posjed u Aziji. On vjerojatno zna da ne bi bio siguran u Indiji, jer je to engleska zemlja.

Osim ako nema dobrih veza — nadoveza konzul — Ta valjda znate da se engleskom kriminalcu uvijek lakše sakriti u Londonu nego u inozemstvu.

Pošto dobaci tu misao, koja zaokupi detektiva, konzul se vrati u svoj ured nedaleko od obale. Detektiv osta sam, i tada ga uhvati neka nervozna bezočnost i doista neobičan osjećaj da lopov mora biti na Mongoliji. Ako je taj lupež otputovao iz Engleske s odlukom da pob-jegne u Novi svijet, zacijelo je valjda izabrao put preko Indije, jer se slabije nadzire i teže ga je kontrolirati nego put preko Atlantskog oceana. Fix se nije mogao dugo baviti svojim mislima. Oštar zvižduk najavi dolazak parobroda. Golemo mnoštvo felaha i nosača nahrupi na obalu u gužvi, uz veliku opasnost po udove i odijela putnika. Oko


26

deset čamaca otisnu se s obale i odvesla prema Mongoliji. Umalo se pokaza gorostasan trup Mongolije. Dolazio je između nasipa kanala, a kad zazvoni jedanaest sati, parobrod obori sidro uz snažno šištanje pare iz cijevi sigurnosnih ventila.

Na brodu bijaše prilično mnoštvo putnika. Neki ostadoše na gornjoj palubi i promatrahu slikovit krajobraz grada; ali većina se ukrcavaše u čamce koji su pristali uz Mongoliju. Fix savjesno pro-motri sve one koji se iskrcaše na obalu. U tom trenutku jedan putnik snažno odgurnu felahe koji ga napadahu nudeći mu usluge, priđe detektivu i veoma uljudno zapita, gdje se nalazi engleski konzulat. Taj putnik istodobno pruži i putnicu, jer je valjda želio pribaviti vizu.

Fix po nagonu uze putnicu i jednim pogledom hitro pročita lični opis.

Nehotice se kosnu. Putnica mu zadrhta u ruci. Lični opis u put-nici doslovce odgovaraše onome što mu ga je poslao upravitelj lon-donskog redarstva.

To nije vaša putnica? — kaza putniku. Nije — odgovori neznanac. To je putnica moga gospodara. A gdje je gospodar? Ostao je na brodu. Ali — na to će detektiv — on mora osobno doći u konzulat radi

provjere identiteta. Što, zar je doista nužno? Svakako. A gdje je konzulat? Tamo, na onom uglu trga — odgovori detektiv i pokaza neku

kuću udaljenu oko dvjesta koraka. Onda idem po gospodara, neće mu biti po volji što mora izaći!

Nato putnik pozdravi Fixa i vrati se na parobrod.


27

Sedmo poglavlje Koje dokazuje da su i za redarstvo putnice beskorisna stvar

Detektiv se vrati obalom i pođe u konzulat. Na žuran zahtjev odmah ga uvedoše u konzulov ured.

Gospodine konzule — poče bez uvoda — imam opravdanih razloga za sumnju da naša ptičica plovi brodom Mongolija.

I Fix ispriča razgovor koji je vodio o putnici sa slugom. Drago mi je, gospodine Fixe — nato će konzul — bar ću tako

vidjeti kako izgleda taj lupež. Ali ako je on doista to što vi mislite, možda uopće neće ni doći u moj ured. Lopovi ne vole ostavljati za sobom tragove svoga prolaska, a osim toga formalnosti s putnicama više nisu obvezatne.

Gospodine, ako je lukav, kao što predmnijevam, doći će! Potvrditi putnicu? Doći će. Putnice i služe samo zato da smetaju poštenim ljudima,

a pomažu lupežima da lakše pobjegnu. Unaprijed mogu ustvrditi da će putnica biti u redu, no nadam se da mu je nećete potvrditi.

Zašto ne? Ako je u njoj sve u redu — otpovrze konzul — ne-mam doista prava da mu ne dam vizu.

Ipak, gospodine konzule, moram zadržati tog čovjeka ovdje dok ne dobijem iz Londona uhidbeni nalog.

Ah! zato, gospodine Fixe, to je vaša stvar — na to će konzul — ali ja, ja ne mogu...

Konzul ne dovrši što htjede kazati, jer u tom trenutku netko za-kuca na vrata njegova ureda, i podvornik uvede dva stranca; jedan bijaše onaj sluga koji je razgovarao s detektivom.

Bijahu doista gospodar i sluga. Gospodar preda svoju putnicu i uljudno zamoli konzula da mu je potvrdi.

Konzul dohvati putnicu i poče je pažljivo čitati, dok je Fix iz ugla sobe promatrao ili bolje reći proždirao očima stranca. Pošto je konzul pročitao putnicu, upita:

Vi ste plemeniti Phileas Fogg? Jesam, gospodine — odgovori džentlmen. Ovo je vaš sluga?


28

Da, Francuz je, zovu ga Passepartout. Dolazite iz Londona. Da. Kamo putujete? U Bombay. U redu, gospodine. Je li vam poznato da je viziranje puka for-

malnost, i da više ne treba vizirati putnice? Znam, gospodine — odgovori Philes Fogg — ali ja želim vizom

potvrditi da sam prošao kroz Suez. Kad želite, u redu, gospodine. Konzul potpiše i stavi datum na putnicu, a zatim udari žig.

Gosp. Fogg plati pristojbu za vizu, službeno pozdravi i iziđe, a sluga za njim.

Dakle? — izusti detektiv. Zar vam se ne čini — nato će konzul — da se doimlje kao sas-

vim pošten čovjek? Možda — uzvrati Fix — ali to sad nije važno. — Ne čini li vam

se, gospodine konzule, da taj hladnokrvni čovjek na dlaku odgovara opisu kradljivca.

Priznajem, ali vi najbolje znadete da svi opisi... Hoću da budem načistu — prekine ga Fix. — Sluga mi se čini

manje zagonetan od gospodara. On je uz to i Francuz, pa se neće moći suzdržavati da ne priča. Do viđenja, gospodine konzule.

Pošto pozdravi, agent iziđe i pođe u potragu za Passepartoutom. Gosp. Fogg međutim pođe iz konzulata ravno na obalu. Tu je dao nekoliko naloga svome sluzi, zatim se ukrca u čamac, vrati se na parobrod Mongoliju i pođe u svoju kabinu. Dohvati bilježnicu, u kojoj je dotad zapisao:

»Otputovao iz Londona, u srijedu 2. listopada, u 8 sati i 45 mi-nuta navečer.«

»Stigao u Pariz, u četvrtak 3. listopada, u 7 sati i 20 minuta ujut-ro.« »Otputovao iz Pariza, u četvrtak, u 8 sati i 40 minuta ujutro.« »Stigao u Torino, preko Mont-Cenisa, u petak 4. listopada, u 6 sati i 25 minuta ujutro.«

»Otputovao iz Torina, u petak, u 7 sati i 20 minuta ujutro.« »Stigao u Brindisi, u subotu 5. listopada, u 4 sata poslije podne.«


29

»Ukrcao se na Mongoliju, u subotu u 5 sati poslije podne.« »Stigao u Suez, u srijedu 9. listopada, u l i sati ujutro.« »Ukupno putovao: 158 ½ sati, ili u danima 6 ½ dana.« Gosp. Fogg upisivaše te podatke u svoj vozni red koji je podijelio u stupce, i u njemu označio, od 2. listopada do 21. prosinca, mjesec, datum, dan u tjednu, dolazak pre-ma voznom redu, i pravi dolazak za sva glavna mjesta: Pariz, Brindi-si, Suez, Bombay, Calcuttu, Singapore, Hong Kong, Yokohamu, San Francisco, New York, Liverpool i London. Na taj način mogao je lako ustanoviti je li stigao prije ili poslije određena vremena u svako od tih mjesta.

Iz tako pregledno sastavljenog voznog reda, mogao je gosp. Fogg uvijek izračunati je li uranio ili zakasnio.

Toga dana zapisa da je u srijedu 9. listopada stigao u Suez, što se točno podudaralo s dolaskom prema voznom redu, pa prema tome nije ništa ni dobio ni izgubio na vremenu.

Zatim naruči da mu se objed donese u kabinu. Što se tiče grada, nije mu ni palo na pamet da ga pregleda, jer on pripada onom soju Engleza koji šalju sluge da im oni pregledaju zemlje kroz koje putu-ju.


30

Osmo poglavlje U kojem Passepartout možda brblja više nego što bi trebalo

Fix za nekoliko časaka nađe na obali Passepartouta, koji je bes-posleno lutao i smeteno gledao oko sebe, ne vjerujući svojim očima.

Hej, prijatelju — dočeka ga Fix —jeste li vizirali putnicu? Ah, vi ste to, gospodine — prostodušno će Francuz. Hvala vam. Jesmo, sve je u redu. Razgledate grad? Da, ali tako brzo putujemo da mi se sve čini kao san. Dakle, sad

smo u Suezu? U Suezu. U Egiptu? Tako je, u Egiptu. I to u Africi? U Africi. U Africi — poput jeke će Passepartout. — Ne mogu vjerovati.

Pomislite, gospodine, a ja nisam ni slutio da ćemo dalje od Pariza. Kad tamo taj velegrad vidjeh samo od sedam i dvadeset do osam i četrdeset ujutro kroz prozorčić kočije, pri prolomu oblaka i to vozeći se od sjevernog do lionskog kolodvora! Baš mi je žao! A ja sam toliko želio da vidim Pere-Lachaise6 i Cirque de Champs-Elysees!

Znači da vam se jako žurilo? — zapita detektiv. Nije meni, već mom gospodaru. Ah, dobro da se sjetih, moram

kupiti čarape i košulje! Otputovali smo bez kovčega, samo s jednom torbom.

Odvest ću vas u bazar, gdje ćete naći sve što vam treba. Gospodine — kaza Passepartout — vi ste doista sušta usluž-

nost!... I obojica pođoše. Passepartout je i dalje brbljao. Moram paziti — nastavi — da ne zakasnim na parobrod!

6 Pere-Lachaise — čuveno pariško groblje. — Prev.


31

Comment

Underline

Pere-Lachaise — čuveno pariško groblje. — Prev.

Imate još vremena — umirivaše ga Fix — pa tek je podne. Pas-separtout izvadi svoj sat.

Podne? — u čudu će. — Šalite se! Sad je devet i četrdeset i dva! Zaostaje vam sat — primijeti Fix. Zar moj sat! Obiteljski sat, potječe još od pradjeda! Ne zaostaje

ni pet minuta na godinu. Pravi kronometar! Znam što je — dosjeti se Fix. — On još pokazuje londonsko

vrijeme, a u Suezu su dva sata manje. U svakoj državi morate poma-knuti sat i naravnati ga po službenom vremenu.

Moj sat! Ja da ravnam sat! — uvrijeđeno će Passepartout — ni-kad!

Kako hoćete, ali neće vam se podudarati sa suncem. Ni brige me za sunce, gospodine! Neka se ono ravna po mom

satu! I vrijedni mladić ponosno ponovo spremi sat u džep od prsluka. Iz Londona ste, dakle, naglo otputovali? I te kako! Prošle srijede, gospodin Fogg se vratio iz kluba mimo

svog običaja u osam sati nav ečer, a poslije tri četvrt sata, već smo putovali ...

Kamo to putuje vaš gospodar? Uvijek dalje! Putuje oko svijeta! Oko svijeta? — u čudu će Fix. Da, u osamdeset dana! Za okladu, tako bar on kaže, ali među

nama ja mu ne vjerujem ni riječi. To bi bilo protiv zdrava razuma. Mora da se radi o nečemu drugome.

Ah! Nije li taj vaš gospodin Fogg neki osobenjak? I ja mislim. Dakle je bogat? Naravno, nosi sa sobom lijepu svotu, i to u sasvim novim nov-

čanicama! I na putu ne štedi! Pomislite! Upravitelju stroja Mongolije obećao je krasnu nagradu, ako u Bombay stignemo mnogo prije vre-mena!

Gospodara valjda poznajete već odavna? Ja! — ote se Passepartoutu — uzeo me u službu baš na sam dan

odlaska.


32

Lako je shvatiti kakav su dojam učinili ovi odgovori na već io-nako uzbuđen duh redarstvenog inspektora.

Vratolomni odlazak iz Londona malo poslije krađe, golema svota novca koju nosi sa sobom, žurba da što prije stigne u preko-morske zemlje, izlika o nekakvoj ludoj okladi, sve je to potvrđivalo i moralo je potvrditi Fixove sumnje. On je izazvao Francuza da još brblja i tako doznao da taj mladić uopće ne pozna svoga gospodara što je živio u Londonu sasvim osamljen, za kojega se priča da je bogat, ali se ne zna kako se obogatio, koji je sasvim nepristupačan, itd. Ali, istodobno, Fix je sad već bio gotovo sasvim siguran da se Fogg neće izgubiti u Suezu, već da doista putuje u Bombay.

A je li daleko Bombay? — zapita Passepartout. Dosta daleko — odgovori agent. — Ima još oko deset dana plo-

vidbe. A gdje je zapravo Bombay? U Indiji? U Aziji? Naravno! Vraga! Ono što ću vam reći ... ima nešto što me muči ... moj pi-

pac! Kakav pipac? Moj plinski pipac, i sad plinska svjetiljka gori na moj račun.

Eto, izračunao sam da me stoji dva šilinga u dvadeset i četiri sata, točno šest penija više nego što zaslužim, pomislite ako ovo putova-nje potraje ...

Je li Fix shvatio račun o plinu? Vjerojatno nije. On više ne sluša već snuje odluku. Stigao je s Francuzom u bazar. Fix ostavi svoga druga da obavi kupovine i preporuči mu da ne zakasni na Mongoliju, a sam se hitro vrati u konzulat.

Sad kad se potvrdilo sve što je sumnjao, Fixu se vrati hladno-krvnost.

Gospodine — radosno će konzulu — sad više nimalo ne sum-njam. Dolijao je. Glumi osobenjaka koji želi izvršiti put oko svijeta u osamdeset dana.

Znači da je prepreden — kaza konzul — i misli se valjda vratiti u London kad zavede na krivi trag sva redarstva na oba kontinenta!

Vidjet ćemo — samouvjereno će Fix.


33

Ali, da se ipak možda ne varate? — s nevjericom će konzul. Ne varam se. No zašto je taj kradljivac htio da mu se viziranjem putnice po-

tvrdi da je prošao kroz Suez? Zašto? ... ne znam, gospodine konzule — oklijevaše detektiv —

no čujte! I u nekoliko riječi ispriča najvažnije iz razgovora sa slugom do-

tičnog Fogga. Doista — prizna konzul sve činjenice govore protiv njega. Pa

što ćete uraditi? Brzojavit ću u London i zamoliti da mi odmah pošalju uhidbeni

nalog u Bombay, ukrcat ću se na Mongoliju, slijediti pticu do Indije, a tamo, u toj engleskoj zemlji, uljudno mu pristupiti s nalogom u ruci i ruku mu staviti na rame.

Pošto to svrši ledenim glasom, detektiv pozdravi konzula i pođe u brzojavni ured. Odatle posla upravitelju londonskog redarstva br-zojavku, koju već poznajemo.

Poslije četvrt sata Fix se ukrca na Mongoliju. Ponio je lagan kovčežić i, naravno, dosta novca. Umalo je brzi prekooceanski paro-brod već svom snagom sjekao valove Crvenog mora.


34

Deveto poglavlje U kojem Crveno more i Indijski ocean bijahu skloni Phileasu

Foggu

Od Sueza do Adena ima točno tisuću tri stotine i deset milja; a društveni vozni red propisuje svojim brodovima da ih moraju prep-loviti u stotinu trideset i osam sati. Na Mongoliji su ložači neobično pojačali vatre i brod je hitao da stigne prije određenog vremena. Ve-ćina putnika iz Brindisija putovaše u Indiju. Jedni u Bombay, a drugi u Calcuttu, ali preko Bombaya, jer otkad je dovršena željeznička pruga što prelazi čitav indijski poluotok po širini, više nije potrebno ploviti oko južnog rta Ceylona.

Među putnicima na Mongoliji bijaše raznih činovnika i časnika svih činova. Od tih jedni pripadahu pravoj britanskoj vojsci, a drugi zapovijedahu četama domorodačkih cipaja, i svi su izvrsno plaćeni, čak i sada kad je država preuzela prava i dužnosti bivšeg Indijskog društva. Na Mongoliji se ugodno putovalo i živjelo u tom činovnič-kom društvu u kojemu bijaše i nekoliko mladih Engleza što s mili-junčićem u džepu odlaze preko mora da utemelje trgovačke poslov-nice. Intendant, čovjek povjerenja parobrodarskog društva i ravan zapovjedniku broda, sve je pripremao raskošno. Stolovi su se svijali pod težinom pladnjeva punih mesa iz brodske klaonice i kuhinje i pod zdjelama umaka, variva i kolača, i to gotovo jednako za zajutrak ujutro, za doručak u deset sati, za objed u pet i pol i za večeru u osam sati. Bilo je i nekoliko putnica; one su mijenjale haljine po dva puta na dan. Sviralo se, čak se i plesalo, kad je more bilo mirno.

Ali Crveno more je veoma hirovito i često uzburkano, kao svi takvi uski i dugi zaljevi. Kad je vjetar puhao bilo s azijske ili afričke obale Mongoliji u bok, to se dugo vreteno s vijkom strahovito ljulja-lo. Gospođe su tada nestajale; glasoviri su ušutjeli, a istodobno pres-tajahu i pjesma i ples. Pa ipak usprkos udaru vjetra, unatoč valovima, parobrod je tjeran svojim snažnim strojem hitro i bez zakašnjenja plovio prema tjesnacu Babel Mandeb.

Što je međutim radio Phileas Fogg? Moglo bi se pomisliti da je bio neprekidno nemiran i u strahu, te da su mu zadavale brige sve promjene vjetra koje bi mogle usporiti brzinu broda ili neobični va-lovi što bi mogli prouzročiti kakav zastoj u stroju, ili konačno, da se


35

bojao bilo kakva kvara koji bi prisilio Mongoliju da svrati u koju drugu luku i tako upropasti čitavo putovanje.

Ni traga svemu tome, odnosno, ako je i pomišljao na sve te mo-gućnosti, džentlmen to nije pokazivao. Bijaše neprekidno ravnodu-šan, kao pravi član kluba Reform koji se ničim ne da smesti. Nije odavao ni traga uzbuđenju, kretao se mirnije od brodskih kronometa-ra. Rijetko se viđao na palubi. Nije se ni potrudio da pogleda Crveno more bogato uspomenama, gdje su se dogodili prvi povijesni doga-đaji čovječanstva. Nije izlazio da pogleda neobične gradove posijane duž obala što se ponekad ocrtavahu na obzorju kao slikovite sjene. Nije se ni sjetio svih onih opasnosti tog Arapskog zaljeva, o kojima su sa strahom pisali drevni povjesničari Strabon, Arijan, Artemidor i Edrisi, i kojim se stari pomorci nisu nikad usuđivali zaploviti, a da prije toga nisu prinijeli pomirbene žrtve.

Što je, dakle, radio taj čudak, zatvoren u Mongoliji? Ponajprije je jeo, redovito svakog dana svoja četiri obroka, i nikad ni ljuljanje, ni posrtanje broda nije moglo poremetiti tako savršen stroj. Osim toga igrao je i whist.

Da! Našao je drugove, strastvene igrače kao i on: nekog porez-nika što putuje u Gou, slugu božjeg, prečasnog Décimusa Smitha, koji se vraća u Bombay, i jednog brigadnog generala engleske voj-ske, što se vraća svojoj brigadi u Benares. Sva ta tri putnika uživahu, u whistu jednako kao i gospodin Fogg, i igrahu neprekidno po neko-liko sati, nešto manje tiho nego on.

Ni Passepartout nije osjećao morsku bolest. Dobio je kabinu pod pramcem i jeo je savjesno, kao i njegov gospodar. Mora se dois-ta priznati da mu se ovakvo putovanje sviđalo. Znao ga je i uživati. Imao je dobru hranu, udoban stan, vidio je mnoge zemlje i već je počeo sumnjati da će taj divan san prestati u Bombayu. Dan poslije odlaska iz Sueza, to jest 29. listopada, ugodno se iznenadio, kad je na palubi sreo onu susretljivu osobu s kojom je razgovarao kad se iskrcao u Egiptu.

— Ako se ne varam — pristupi mu i kaza s najljubaznijim smi-ješkom – vi ste onaj gospodin koji me je vodio u Suezu?

Tako je — potvrdi detektiv — i ja vas prepoznah! Vi ste sluga onog Engleza čudaka.

Jesam, gospodine...? Fix.


36

Gospodine Fixe — nastavi Passepartout. — Drago mi je da vas ponovo vidim na brodu. A kamo putujete?

Ta kao i vi, u Bombay. Izvrsno! Jeste li već putovali ovom prugom? Više puta — odgovori Fix. — Ja sam agent Indijskog društva. Onda poznajete i Indiju? Pa... da... — oprezno će Fix, bojeći se da se ne zaleti. Čudnovata je Indija, zar ne? Vrlo čudnovata! Džamije minareti, hramovi, fakiri, pagode, tig-

rovi, zmije i bajadere! Nadam se da ćete imati dovoljno vremena da je razgledate?

Nadam se, gospodine Fixe. Sasvim je razumljivo da čovjek zdrava razuma ne može živjeti tako da skače iz parobroda u vlak i s vlaka u parobrod, pod izgovorom da putuje oko svijeta u osamdeset dana! Ne! Vjerujte mi, ta će gimnastika prestati u Bombayu.

Kako se osjeća vaš gospodin Fogg? — upita Fix najprirodnijim glasom.

Izvrsno, gospodine Fixe. Uostalom, i ja. Jedem kao izjelica pos-lije duga posta. Kriv je valjda morski zrak.

Vašeg gospodara ne vidim nikad na palubi. Nikada. Nije radoznao. Ne mislite li, gospodine Passepartoute, da se iza tog tobožnjeg

puta u osamdeset dana možda krije kakav tajni nalog... kao na prim-jer kakva diplomatska uloga!

Bogami ne znam, gospodine Fixe, eto ne znam, a da vam pravo kažem i ne zanima me.

Poslije toga susreta Passepartout i Fix često razgovarahu. Re-darstveni inspektor je želio da se zbliži sa slugom gosp. Fogga. To bi mu moglo biti od koristi. Radi toga često ga je pozivao u brodski bar, gdje ga je počastio s čašicom whiskyja ili palealea, što je vrijedni mladić primao bez ustezanja, a ponekad i uzvraćao da ne zaostane za njim, jer je nalazio da je Fix džentlmen i veoma pošten.

Parobrod je međutim hitro plovio naprijed. Već 13. listopada ugledali su Moku, opasanu zidinama iznad koje se isticalo nekoliko skupina datulja. U daljini na brdima vidjela su se prostrana polja kave. Passepartout bijaše ushićen što može promatrati to čuveno


37

mjesto, čak je ustanovio da se bedemi doimlju kao polušalica, a ru-ševina kule kao držak.

Sutradan u noći Mongolija je prošla Bab el Mandeb, što na arapskom znači »vrata suza«, a ujutro 4. listopada zaustavio se u Steamer-Pointu, sjeverozapadno od adenskog sidrišta. Tu je trebalo ukrcati hranu i gorivo.

Težak je i golem posao snabdijevanje ložišta putničkih brodova gorivom toliko daleko od središta proizvodnje. Samo Poluotočno društvo troši na to godišnje osamsto tisuća funta. Morala su se us-postaviti skladišta u mnogim lukama, a u ovim dalekim morima ug-ljen stoji osamdeset franaka tona.

Mongolija mora prevaliti do Bombaya tisuću šest stotina i pede-set milja, i u Steamer-Pointu će ostati tri sata, dok napuni ugljenarni-ce. Ali to zakašnjenje ne ide na štetu gosp. Foggova programa. Ono je predviđeno. Uostalom, umjesto da stigne u Aden 15. listopada ujutro, Mongolija je uplovila 14. na večer. To je dobitak od petnaest sati. Gosp. Fogg se iskrcao sa svojim slugom na obalu. Džentlmen je htio da mu se potvrdi putnica. Fix ih je neprimjetljivo slijedio. Pošto je obavio posao s potvrdom, Phileas Fogg se vratio na brod i nasta-vio prekinutu igru whista.

Passepartout je po svom običaju lutao među stanovnicima So-malcima, Biniancima, Parsima, Židovima, Arapima i Europljanima, što svi zajedno čine dvadeset i pet tisuća stanovnika Adena. Divio se utvrdama, koje su taj grad pretvorile u Gibraltar Indijskog oceana, i golemim čatrnjama što ih engleski inženjeri još grade, dvije tisuće godina poslije inženjera kralja Solomuna.

— Zanimljivo, veoma zanimljivo? — ponavljaše Passepartout kad se vratio na brod. — Primjećujem da je doista korisno putovati, ako se želi vidjeti što nova.

U šest sati navečer, Mongolija je krilima svoga vijka sjekla vo-du adenskog sidrišta i uskoro zaplovila u Indijski ocean. Put iz Ade-na u Bombay trebalo je da traje sto šezdeset i osam sati. Indijski ocean bijaše joj dobrostiv. Puhao je sjeverozapadni vjetar. Razapeta su jedra da se pomogne stroju7. Naduta su jedra smanjila ljuljanje broda. Putnice ponovo iziđoše na palubu u novim haljinama. Začu se

7 Prvi parobrodi imali su pomoćna jedra, koja su nestala tek oko 1850.

Prev.


38

Comment

Underline

Prvi parobrodi imali su pomoćna jedra, koja su nestala tek oko 1850. Prev.

pjevanje i ponovo poče ples. Putovanje je teklo pod najugodnijim okolnostima. Passepartout bijaše ushićen što mu je slučaj dao da putuje s ljubaznim suputnikom kao što je Fix.

U nedjelju 20. listopada oko podne ugledali su indijsku obalu. Poslije dva sata popeo se peljar8 na brod. Na obzorju iza obalne crte ocrtavahu se na nebu skladni brežuljci. Uskoro se istakoše gajevi palma što prekrivaju grad. Parobrod doplovi na ono sidrište što ga zatvaraju otoci Salcette, Colaba, Elephanta i Butcher, te u četiri i pol sata prista uz obalu u Bombayu.

Phileas Fogg baš tada dovršavaše trideset treću igru u tom danu, a njegov drug i on poslužiše se odvažnim manevrom, dobiše svih trideset kupova i tako završiše lijepo putovanje divnim slemom. Mongolija je trebala stići u Bombay 22. listopada. No, stigla je 20. Phileas Fogg je prema tome od odlaska iz Londona na dobitku od dva dana, što je uredno zapisao u stupac dobitka svoga voznog reda.

8 Kapetan ili brodovođa koji poznaje prilike u određenom kraju i peljari (vodi)

brod kroz pličine u luku; pilot. — Prev.


39

Comment

Underline

Kapetan ili brodovođa koji poznaje prilike u određenom kraju i peljari (vodi) brod kroz pličine u luku; pilot. — Prev.

Deseto poglavlje U kojem Passepartout osjeća da je dobro prošao što se izvukao

samo uz gubitak cipela

Svi znamo da Indija, golem trokut s osnovicom okrenutom ka sjeveru, a vrhom k jugu, zaprema površinu od četrdeset tisuća čet-vornih milja, na kojem je nejednako rasprostranjeno sto i osamdeset milijuna stanovnika. Engleska upravlja dijelom te goleme zemlje. Vladu je uspostavila u Calcutti, guvernere u Madrasu, Bombayu i Bengalu, a podguvernera u Agri.

Ali Engleska Indija, u pravom smislu riječi, zaprema samo pov-ršinu od sedam stotina četvornih milja, na kojoj živi sto ili sto i deset milijuna stanovnika. Prema tome velik dio zemlje ne potpada pod vlast engleske kraljice, pa u unutrašnjosti neki okrutni i bezobzirni radže uživaju potpunu nezavisnost.

Od 1736., kad su Englezi utemeljili prvu svoju poslovnicu na mjestu gdje je sada grad Madras, pa do dana, kad je izbila velika japanska buna, čuveno je Indijsko trgovačko društvo imalo u rukama svu vlast. Ono je pomalo prisvajalo razne pokrajine, koje je kupova-lo od radža plaćama, ali im je slabo plaćalo ili im uopće nije isplaći-valo. Društvo je tada imenovalo svoje guvernere te građanske i vojne činovnike. Sad više nema tog društva, i svi engleski posjedi u Indiji pripadaju neposredno kruni9.

Zbog toga se na poluotoku neprekidno mijenjaju lik, običaji i etnografske međe. Nekad se putovalo svim drevnim prometnim sred-stvima: pješice, na konjima, kolicima, tačkama, nosiljkama, na leđi-ma nosača, u kočijama itd. Danas parobrodi velikom brzinom plove Indom, Gangesom, a vlakovi prelaze put iz Bombaya u Calcuttu samo za tri dana, željezničkom prugom koja vodi preko Indije u či-tavoj širini, a ima i nekoliko ogranaka.

Ta pruga ne vodi ravno preko Indije. Zračna crta nije duga niti tisuću ili tisuću i sto milja, i vlakovi bi je srednjom brzinom prevalili za manje od tri dana. Ali put je za jednu trećinu duži jer pruga opisu-je luk koji se penje od Allahabada na sjeveru poluotoka. Velika po-

9 Indija je od 1947. samostalna republika i samo formalno član Britanske zajed-

nice naroda. Ima 365 milijuna stanovnika, a glavni grad je Delhi. Od Indije se tada odijelio Pakistan, koji ima 76 milijuna stanovnika, a glavni grad je Karachi. — Prev.


40

Comment

Underline

Indija je od 1947. samostalna republika i samo formalno član Britanske zajednice naroda. Ima 365 milijuna stanovnika, a glavni grad je Delhi. Od Indije se tada odijelio Pakistan, koji ima 76 milijuna stanovnika, a glavni grad je Karachi. — Prev.

luotočna željeznička pruga prolazi ovim glavnim točkama: na izlas-ku iz Bombaya, ide preko otočića Salcette, prelazi na kontinent na-suprot Tannaku, prebrđuje planinski lanac Zapadnih Gata, vodi ka sjeveroistoku u Burhampur, siječe gotovo nezavisnu zemlju Bundel- kund, dosiže na sjeveru Allahabad, skreće k istoku, dodiruje Ganges u Benaresu, malo se udaljuje od rijeke i spušta prema jugoistoku prolazeći kroz Burdivan i francuski grad Chandernagor10, te. svršava u Calcutti.

Putnici su se u Bombayu iskrcali s Mongolije u četiri i pol sata poslije podne, a vlak odlazi u Calcuttu točno u osam na večer. Gosp. Fogg pozdravi svoje drugove, iskrca se s broda, kaza svom slugi da kupi neke sitnice, upozori ga da svakako dođe na kolodvor prije osam sati i pođe u ured za putnice pravilnim korakom, kao što astro-nomski sat kucka sekunde.

Nije, dakle, ni pomislio da pogleda sve divote Bombaya ni gradsku vijećnicu, ni prekrasnu knjižnicu, ni utvrde, ni luku, ni tržni-cu pamuka, ni bazare, ni džamije, ni sinagoge, ni armenske hramove, ni prekrasnu pagodu ukrašenu s dva uglasta tornja na Malebar-Hillu. Neće se diviti remek-djelima na Elephanti, ni tajanstvenim podzem-nim grobnicama što se kriju jugoistočno od sidrišta, ni spiljama Kanherie, velebnim ostacima indijske arhitekture na Salcetti.

Ne! neće vidjeti ništa. Pošto je izišao iz ureda za putnice, Phile-as Fogg pođe mirno na kolodvor, gdje naruči večeru. Upravitelja blagovaonice ponuka osjećaj dužnosti da mu uz druga jela ponudi nekakvo jelo od indijskog zeca, koje je puno hvalio.

Phileas Fogg naruči zečevinu i savjesno je kuša, ali ustanovi da je ogavna usprkos žestokim začinima. Zvoncem pozva upravitelja blagovaonice:

Gospodine — zapita gledajući ga u oči je li ovo doista zec? Je, gospodine — bezočno će nitkov — zec iz džungle. A nije li možda taj zec mijaukao kad su ga klali? Mijaukao! Oh! gospodine! Zec mijaukao! Kunem se ... Gospodine upravitelju — mirno će gosp. Fogg — ne kunite se i

sjetite se da su mačke u staro doba poštovali u Indiji kao svete živo-tinje. Bila su to dobra vremena.

Zar za mačke, gospodine?

10 Chandernagor sada pripada Indiji. — Prev.


41

Comment

Underline

Chandernagor sada pripada Indiji. — Prev.

Možda i za putnike! Pošto prigovori, gosp. Fogg nastavi mirno večerati. Nekoliko

časaka poslije gosp. Fogga iskrcao se s Mongolije i agent Fix, i po-šao ravno ravnatelju bombayskog redarstva. Pokaže mu potvrdu da je detektiv, otkri zadaću koja mu je povjerena i opisa mu položaj u kojem se nalazi prema navodnom izvršiocu krađe. Je li stigao iz Londona uhidbeni nalog?... Ništa nije stiglo. Ta nalog koji je poslan poslije Foggova odlaska zacijelo nije ni mogao još stići.

Fix bijaše razočaran. Htio je da mu upravitelj izda uhidbeni na-log da uhiti gospodina Fogga. Upravitelj mu ga ne htjede dati. Krađa se tiče londonske uprave, i samo ona može izdati nalog. Strogost načela i točno poštivanje zakona potpuno je shvatljivo, kad se pozna-ju engleski običaji koji ne dopuštaju da ih bilo tko samovoljno tuma-či u pogledu osobne slobode.

Fix nije navaljivao, jer je shvatio da mora čekati nalog. Ali od-lučio je da će neprekidno slijediti svog nepristupačnog lupeža, za čitavog boravka u Bombayu. Nije ni posumnjao da Phileas Fogg neće ostati u Bombayu, a čuli smo da je isto vjerovao i Passepartout. Imat će, dakle, vremena da čeka nalog.

Ali kad je gospodar dao posljednje naloge pri silasku s Mongo-lije, Passepartout konačno shvati da će se u Bombayu dogoditi isto kao u Suezu i u Parizu, te da putovanje ne svršava ovdje, već se nas-tavlja najmanje do Calcutte, a možda i dalje. Počeo je dvojiti, nije li ona oklada gosp. Fogga doista ozbiljna stvar i nije li mu providnost odredila da izvrši put oko svijeta, njemu, koji je odlučio da živi u miru, i to put oko svijeta u osamdeset dana!

U očekivanju odlaska, i pošto je kupio nekoliko košulja i čara-pa, šetao je bombayskim ulicama. Svetkovala se pučka svečanost, a osim Europljana svih narodnosti, bijaše još Perzijaca sa šiljastim kapama, Bunhijanaca s okruglim turbanima, Sinda s četverokutnim kapama, Armenaca u dugim haljinama i Parsa s crnim mitrama. Svetkovali su baš ti Parsi ih Gebrijci, izravni potomci Zoroastrinih privrženika, koji su najmarljiviji, najprosvjećeniji, najbistriji i najoz-biljniji od svih Indijaca; tom plemenu pripadaju i najbogatiji indijski trgovci u Bombayu. Baš toga dana slavili su neku vrstu poklada s procesijama i zabavama, u kojima su bile i bajadere u ružičastim prozirnim haljinama izvezenim zlatom i srebrom. Plesale su uz zvu-kove gusala i udaranje tamtama čudesno lijepo, a također i veoma pristojno.


42

Nije potrebno isticati da je Passepartout sve te čudnovate sve-čanosti gledao rastvorenim očima i pažljivo slušao da mu ništa ne izbjegne. Nije dakle nikakvo čudo da mu se lice preobrazilo i da se doimalo kao booby najnovije vrste.

Na nesreću njegovu i njegovog gospodara, radoznalost ga je odvela dalje nego što priliči, čime umalo da nije upropastio čitavo putovanje. Pošto je vidio parsijsku svečanost, Passepartout pođe prema kolodvoru, ali kad je došao do prekrasne pagode Malebara Hilla, mozgom mu sune zlosretna misao da pogleda unutrašnjost hrama. Nije znao dvije stvari: prvo da Indijci strogo brane kršćanima ulazak u neke pagode, i drugo, da ni indijski vjernici ne smiju ući u hram, a da na ulazu ne skinu cipele. Mora se uz to naglasiti da je engleska vlada, vodeći razumnu politiku, poštivala i zahtijevala da se poštivaju svi, pa i najmanji vjerski propisi te zemlje, i strogo kažnja-vala prekršitelje. Passepartout je ušao i, ne misleći zla, divio se kao svaki turist u unutrašnjosti hrama Malebara Hilla, blistavom sjaju brahmanskih ukrasa. No tada ga netko iznenada obori na posvećene ploče. Tri su se svećenika razjarena pogleda oborila na njega, skidali mu silom cipele, parali čarape i udarali ga šakama, uz divlju kriku.

Jak i okretan Francuz, hitro se uspravi. Jednim udarcem šake i nogom obori dva protivnika, koji se zapletoše u svoje duge talare, pobježe iz pagode koliko ga noge poniješe, te umalo ostavi daleko iza sebe trećeg Indijca, koji je potrčao za njim pozivajući u pomoć svjetinu. Passepartout je stigao na kolodvor u osam sati manje pet minuta, tek nekoliko časaka prije odlaska vlaka. Došao je bos, bez šešira, a u metežu je izgubio i paket s kupljenim stvarima.

Na željezničkom peronu stajaše Fix. Slijedio je gospodina Fog-ga sve do kolodvora i shvatio da taj lupež odlazi iz Bombaya. Od-mah odluči da će ga slijediti do Calcutte, pa i dalje ako ustreba. Pas-separtout nije vidio Fixa, koji se sakrio u sjeni, ali Fix je čuo što je Passepartout u nekoliko riječi ispričao gospodaru o svom doživljaju. — Nadam se da vam se to ubuduće neće više dogoditi kaza mirno Phileas Fogg i zauze mjesto u vagonu.

Bijedni sluga, bos i sav smeten uđe bez riječi za svojim gospo-darom.

Fix htjede ući u drugi vagon, ali tada ga zadrža neka misao i iz-nenada odustane od putovanja.


43

»Ne, ostat ću — promrmlja. — Prekršaj na indijskom tlu... Ulo-vio sam ga.«

U tom trenutku lokomotiva oštro zazvižda i vlak krene u tamnu noć.


44

Jedanaesto poglavlje U njemu Phileas Fogg kupuje životinju koja se jaše za bajoslov-

nu svotu

Vlak je otputovao točno na vrijeme; odvezao je dosta putnika, nekoliko oficira, građanskih činovnika i trgovaca opijumom i indi-gom, koji putuju u istočni dio poluotoka svojim trgovačkim poslo-vima. Passepartout je sjedio u istom kupeu sa svojim gospodarom. U suprotnom uglu sjedio je treći putnik.

Bijaše to brigadni general, sir Francis Cromarty, jedan od dru-gova u igri gosp. Fogga s putovanja iz Sueza u Bombay. Putovao je u Benares gdje su se nalazile njegove čete.

Sir Francis Cromarty, visok, plav, star oko četrdeset godina, ko-ji se istaknuo za posljednje pobune cipaja, doimao se kao domoro-dac. Od mladih dana živi u Indiji, a u domovinu je dolazio veoma rijetko. Naobražen je to čovjek i mogao bi mnogo pričati o običaji-ma, povijesti i uređenju indijske zemlje, kad bi Phileas Fogg bio čovjek drugog kova i zamolio ga da priča. Ali taj džentlmen nije nikad ništa molio. On ne putuje, već samo opisuje krug. On je čvrsto tijelo koje se giba po putanji oko zemaljske kugle, prema zakonima razborite mehanike. U tom trenutku baš je računao koliko je prošlo sati poslije odlaska iz Londona, i zacijelo bi od zadovoljstva protr-ljao ruke, kad bi mu narav dopustila da učini takav suvišan pokret.

Sir Francis Cromarty bijaše već opazio da je njegov suputnik čudan svat, iako ga je promatrao samo dok je držao karte u ruci ili između dvije igre. Zanimalo ga je kuca li dobro srce ispod tog hlad-nog oklopa, ima li u Phileasa Fogga osjećaja za prirodne ljepote i duševne čežnje. To je htio doznati. Nijedan se osobenjak od onih koje je do sada sreo u životu nije mogao usporediti s ovim proizvo-dom matematike. Phileas Fogg nije zatajio siru Francisu Cromartyju svoj put oko svijeta, ni razlog zašto putuje. Brigadni general je vidio u toj okladi samo nastranost bez ikakva cilja, jer se nije držala onog pravila transire benefaciendo 11koje mora slijediti svaki razuman

11 Transire benefaciendo — prolaziti čineći dobročinstva; živjeti i pomagati

druge da žive. — Prev.


45

Comment

Underline

Transire benefaciendo — prolaziti čineći dobročinstva; živjeti i pomagati druge da žive. — Prev

čovjek. Načinom kojim ide čudnovati džentlmen proći će i neće ništa korisna učiniti ni za sebe, ni za druge.

Sat poslije odlaska iz Bombaya, vlak je preko vijadukta prošao otok Salcette i vozio kopnom. Na postaji Callyan ostavio je desno ogranak pruge koja se preko Kandallaha i Pune spušta k jugoistoku Indije, i stigao u postaju Pauwell. Poslije tog mjesta počeo se penjati uz razgranate Istočne Gate, planinske lance od granita, gnajsa i tinj-čevih škriljevaca, s gusto pošumljenim vrhovima.

S vremena na vrijeme sir Francis Cromarty i Phileas Fogg pro-govoriše po koju riječ, a u tom trenutku general ponovo nastavi raz-govor koji neprekidno zapinjaše i kaza:

Prije nekoliko godina, gospodine Fogge, na ovom biste mjestu izgubili mnogo vremena i sigurno zakasnili.

A zašto, sir Francise? Jer se pruga svršava na podnožju ovih padina, a planine su se

morale prelaziti na nosilima ili na konjima sve do Kandallaha, s dru-ge strane.

Ni to mi zakašnjenje ne bi moglo pokvariti vozni red — mirno će gosp. Fogg — jer sam predvidio da uvijek mogu iskrsnuti kakve zapreke.

Pa ipak, gospodine Fogge — nastavi brigadni general — umalo da vam taj vaš sluga sa svojim doživljajem nije navukao na vrat pri-ličnu neugodnost.

Passepartout je umotan u svoj pokrivač spavao dubokim snom i nije ni sanjao da razgovaraju o njemu.

Engleska vlada veoma strogo kažnjava takve prestupe, što je i opravdano — nastavi sir Francis Cromarty. — Ona zahtijeva da se strogo poštuju indijski vjerski običaji, i da su slugu uhvatili...

Da su ga uhvatili, sir Francise — na to će gosp. Fogg — osudili bi ga, izdržao bi kaznu i poslije toga bi se mirno vratio u Europu. Ne vidim zašto bi zbog toga zakasnio njegov gospodar!

Time opet presta razgovor. U noći vlak prebrdi Gate, prođe Nassik, i sutradan, 21. listopada, pohita prilično ravnim krajem, zem-lje Khan-deish. Na dobro obrađenim poljima viđala su se sela, a, iznad njih minareti i pagode umjesto europskih zvonika. Plodnu zemlju natapahu mnoge rječice, ponajčešće pritoci rijeke Godavary. Passepartout se probudio, otvorio je oči i nije mogao povjerovati da putuje kroz Indiju u vlaku velike poluotočne željeznice! Činilo mu se


46

da sanja. A ipak sve je to prava zbilja! Lokomotiva, kojom upravlja ruka engleskog strojovođe i goni engleski ugljen, rigala je dim na plantaže pamuka, kave, oraška, klinčeca i crvena papra. Para se ovi-jaše u spiralama oko skupina palma, a između njih se pokazivahu slikoviti bungalow12, poneki vihari — napušteni samostani i čudesni hramovi koji obogaćuju neiscrpne ukrase indijske arhitekture. Usko-ro se prostriješe do kraja vidika prostrana područja džungle, puna zmija i tigrova, zaplašenih od huktanja lokomotive. Napokon dođoše i šume što ih prosijeca pruga. Njih još posjećuju slonovi koji zamiš-ljenim okom gledaju kako prolaze razuzdani vlakovi.

Ujutro, poslije postaje Malligaum, putnici prođoše onu kobnu zemlju koju su veoma često orosili krvlju obožavaoci božice Kali. Uskoro ugledaše Elloru i njezine divne pagode. Poslije kratkog puta pojavi se Aurungabad, nekad prijestolnica krvoločnog Aurenga Ze-ba, a sada obično glavno mjesto jedne od onih pokrajina koje se odi-jeliše od kraljevine Nizam. Tim je krajem vladao Feringhea, pogla-vica Thuga, kralj onih ubojica što dave ljude. Ti razbojnici, združeni u udrugu koja se do sada nije mogla uhvatiti, davali su u čast božice smrti žrtve svih doba starosti, a da nikad nisu prolili ni kapi krvi, i bilo je vrijeme kad se gotovo na svakom skrovitom mjestu nalazio po koji leš. Engleska vlada je uspjela spriječiti takva ubojstva u prili-čnoj mjeri, ali užasna udruga, živi i davi ljude još i sada.

U pola jedan, vlak se zaustavi u Burhampuru, i Passepartout us-pije kupiti zlatnikom par papuča ukrašenih patvorenim biserom; navukao ih je na noge s prilično taštine.

Putnici su hitro objedovali, a zatim nastavili put u Asurgur. Kraće su se vrijeme vozili obalom rječice Tapty, koja utječe u zaljev Cambaye, blizu mjesta Surate.

Kakve su se misli u to doba vrzle Passepartoutovim mozgom? Do Bombaya je mislio da neće putovati dalje. Ali sada budući da već hita punom parom kroz Indiju, u mozgu mu je nastala golema prom-jena. Munjevitom mu se brzinom vratila prava ćud. Ponovo osjeća umjetnički duh iz mladosti, i počinje shvaćati ozbiljno planove svoga gospodara. Povjerovao je u ozbiljnost oklade, dakle, i u put oko svi-jeta, i u to najkraće vrijeme, koje se ne smije premašiti. Čak se već počeo i uznemiravati zbog zakašnjenja koja bi se mogla dogoditi, i nesretnih slučajeva što bi ih mogli doživjeti na putu. Osjećao je kao

12 Bungalows — drvene kućice. — Prev.


47

Comment

Underline

Bungalows — drvene kućice. — Prev.

da i on sudjeluje u okladi, i sav bi zadrhtao od straha na pomisao da je jučer gotovo sve upropastio svojom neoprostivom dangubom. Zbog toga što je mnogo manje hladnokrvan nego gosp. Fogg, znatno se više i uzrujavao. Neprekidno je brojio protekle dane; proklinjao je zaustavljanja vlaka, krivio ga da je spor, i u sebi predbacivao gosp. Foggu što strojovođi nije obećao nagradu. Vrijedni mladić nije znao da se to moglo učiniti samo na parobrodu, ali ne na željeznici, jer vlakovi voze određenom brzinom po voznom redu.

Predvečer uđoše među redove Suptropskih planina, koje dijele pokrajinu Khandeish od Bundelkunda.

Sutradan, 22. listopada, kad je sir Francis Cromarty zapitao ko-liko je sati, Passepartout pogleda na svoj sat i kaza da su tri sata ujut-ro. I doista, njegov izvanredni sat, koji se još uvijek ravnao po meri-dijanu u Greenwichu, morao je kasniti, i kasnio je za četiri sata, jer je Greenwich sedamdeset i sedam stupnjeva zapadnije. Sir Francis zbog toga ispravi vrijeme koje mu je kazao Passepartout i upozori ga na razliku, jednako kao što je to već učinio i Fix. Pokušao mu je rastumačiti da sat treba ravnati prema svakoj novoj vremenskoj zoni, jer neprekidno putuje k istoku, to jest u susret suncu, a svaki dan je za onoliko puta po četiri minute kraći, koliko je Passepartout preva-lio stupnjeva zemljopisne dužine. Ali uzalud. Je li shvatio ili nije generalova tumačenja, tvrdoglavi mladić nije htio pomaći naprijed svoj sat, već je ostavio da i dalje pokazuje londonsko vrijeme. Ne-dužna zanesenost, no zacijelo od nje nitko nije mogao imati nikakve štete.

U osam sati ujutro, oko petnaest milja pred postajom Rothal, vlak se iznenada zaustavi usred neke prostrane čistine, kraj nekoliko drvenih kućica i radničkih koliba. Kondukter prođe duž vagona uz-vikujući:

Izlazak, svi putnici treba da iziđu! Phileas Fogg pogleda sir Francisa Cromatryja, ali ni general nije

znao zašto se vlak zaustavio usred šume od tamarisa i kažura. Passe-partout se još više iznenadi, iziđe iz vagona i za tren oka se vrati kričeći:

Gospodine, nema više pruge! Što to znači? — u čudu će Francis Cromarty. Vlak ne vozi dalje!


48

Brigadni general odmah iziđe iz vagona. Phileas Fogg pođe za njim bez žurbe. Obojica priđoše kondukteru.

Gdje smo? — zapita sir Francis Cromarty. Kod zaseoka Kholdby — odgovori kondukter. I vlak ne ide dalje? Ne ide. Pruga nije dovršena ... Kako? Nije dovršena? Nije! Treba izgraditi još kojih pedeset milja, odavde do Allaha-

bada, gdje se kolosijek opet nastavlja. A u novinama je pisalo da je otvorena čitava pruga! Što ćete, gospodine časnice, novine su se prevarile. A u Bombayu prodaju vozne karte do Calcutte! — srdito će sir

Francis Cromarty. Prodaju, ali svi putnici znaju da moraju prelaziti kolima iz

Kholdbyja u Allahabad. Sir Francis Cromarty se razbjesni. Passepartout bi najradije ubio

konduktera, iako on nije bio ni malo kriv. Nije se usudio ni pogledati svoga gospodara.

Sir Francise — mirno će gosp. Fogg — pođimo, ako hoćete, pogledati ima li kakvo sredstvo koje bi nas prevezlo u Allahabad.

Gospodine Fogge, ta ovo zakašnjenje ide sasvim na vašu štetu. Ne ide, sire Francise, predviđao sam ga. Što! Znali ste da pruga ... Nisam ni slutio, no znao sam da će se prije ili kasnije pojaviti na

putu kakva zapreka. Ništa još nije izgubljeno. Mogu žrtvovati dva prišteđena dana. Drugi parobrod odlazi iz Calcutte u Hong Kong 25. listopada u podne. Danas je tek 22. stići ćemo na vrijeme u Calcuttu. Tako sigurno izrečenu zaključku nije se moglo ništa prigovoriti. Željeznička pruga je doista svršavala na tom mjestu. Novine naliče na neke satove koji rado idu naprijed; prerano su objavile dovršenje pruge. Mnogi su putnici znali za taj prekid pruge, hitro su izišli iz vlaka i zauzeli sva vozila koja su se mogla naći u zaseoku: palkigari-je na četiri kotača, teretne dvokolice s upregnutim zebuom, vrstom goveda s grbom, putnička kola što sliče pokretnim pagodama, nosilj-ke, konjiće itd. Zbog toga gosp. Fogg i sir Francis Cromarty ne na-đoše ništa, iako su pretražili čitav zaselak.


49

Idem pješice — zaključi Phileas Fogg. Passepartout, koji je u tom trenutku prišao svom gospodaru,

značajno se namršti i pogleda svoje krasne ali tanke papuče. Srećom, on je tražio na drugoj strani, i malo oklijevajući kaza:

Gospodine, držim da sam našao jedno prijevozno sredstvo. Kakvo? Slona! Sto koraka odavde stanuje Indijac i ima — slona. Hajdemo pogledati slona odlučno će gosp. Fogg. Za pet minuta Phileas Fogg, sir Francis Cromarty i Passepartout

dođoše do neke kolibe s ogradom od visokih kolaca. U kolibi nađoše jednog Indijca, a u ogradi vidješe slona. Zamoliše Indijca da im po-kaže životinju. On uvede gosp. Fogga i oba njegova pratioca u ogra-đeni prostor.

Pred njima stajaše polupitoma životinja, koju je gospodar uzga-jao ali ne za rad, već za borbu. Radi toga već ju je počeo preodgajati i mijenjati joj od prirode dobru ćud, da je dovede do onog najvećeg stupnja jarosti, koji Indijci na svom jeziku zovu »muc«, a to je radio hraneći slona šećerom i maslom. Možda se ta sredstva čine neprikla-dna za tu svrhu, ali uzgajatelji ih upotrebljavaju s dobrim uspjehom. Gosp. Fogg je imao sreću da je Indijac tek počeo preodgajati tog slona i muc se još nije opažao.

Kiuni — tako se zvao slon — mogao je, kao i svi njegovi srod-nici dugo i brzo hodati, pa u nedostatku konja, Phileas Fogg odluči da ga iskoristi.

Ali slonovi su u Indiji skupi, jer ih ima sve manje. Budući da se u cirkusima mogu upotrijebiti samo mužjaci, oni se mnogo traže. Te se životinje jako rijetko razmnažaju kad su pripitomljene i zbog toga se mogu pribaviti samo lovom. Naravno da se radi toga za njih brinu s osobitom pažnjom, i kad je gosp. Fogg upitao Indijca hoće li mu iznajmiti slona, Indijac nije htio ni čuti.

Fogg navaljivaše i ponudi za životinju veoma visoku cijenu, de-set funta na sat. Indijac ne htjede pristati. Dvadeset funta? Indijac neće. Četrdeset funta? Ni sad neće. Passepartout poskakivaše na svaku veću ponudu. Ali Indijac se nije dao nagovoriti.

Iznos je ipak bio krupan. Ako se uzme da je slon trebao petnaest sati do Alahabada, vlasnik bi zaslužio šest stotina funta. Phileas Fogg bez uzrujavanja predloži tada Indijcu da mu proda životinju i s početka mu ponudi tisuću funta.


50

Indijac nije htio prodati! Možda je nitkov namirisao dobar po-sao. Sir Francis Cromarty odvede gosp. Fogga u stranu i upozori ga da razmisli prije nego što se zaleti. Phileas Fogg odgovori svom dru-gu da on obično ništa ne poduzima prije nego što dobro razmisli. Radi se uostalom o okladi koja vrijedi dvadeset tisuća funti, slon mu je potreban, pa platio ga i dvadeset puta skuplje nego što vrijedi, ipak će ga kupiti.

Gosp. Fogg ponovo priđe Indijcu, kojemu se oči zakrvaviše od pohlepe, očito je samo čekao da dostigne dovoljno visoku cijenu. Phileas Fogg je nudio redom tisuću i dvije stotine funta, pa tisuću i pet stotina, zatim tisuću i osam stotina, te napokon dvije tisuće. Ru-meni Passepartout problijedi od uzbuđenja. Kod dvije tisuće funta Indijac popusti i prista.

— Tako mi papuča — dobaci Passepartout — skupo taj prodaje slonovo meso!

Pošto sklopiše posao, trebalo je još samo naći goniča. To bijaše lako. Ponudi se mlad i bistar Pars. Gosp. Fogg prista i obeća mu visoku nagradu, što je moglo samo udvostručiti njegovu marljivost. Hitro dovedoše i opremiše slona. Pars je dobro znao zanat mahua ili vođa slonova. Pokri slonova leđa nekakvom asurom i s obje strane na bokovima objesi po jednu prilično neudobnu stoličicu. Phileas Fogg plati Indijcu novčanicama koje izvadi iz čuvene torbe. Passe-partout se držao kao da mu ih vade iz utrobe. Zatim gosp. Fogg po-nudi siru Francisu Cromartyju da i njega prenesu u Allahabad. Bri-gadni general prihvati. Jedan putnik više ne može zamoriti golemu životinju.

U Kholbyju su kupili hrane. Sir Francis Cromarty sjede u jednu stoličicu, a Phileas Fogg u drugu. Passepartout zajaši preko asure između svoga gospodara i brigadnog generala. Pars se pope visoko na slonov vrat, a u devet sati životinja iziđe iz zaseoka i zađe najkra-ćim putem u gustu šumu palma.


51

Dvanaesto poglavlje U njemu se Phileas Fogg i njegovi usuđuju putovati kroz indij-

ske šume, a opisuje se i ono što slijedi

Vodič, u želji da skrati put, ostavi desno nasip, kojim će proći pruga što se gradi. Ta pruga zbog ćudljivih obronaka brda Vindhija nije vodila najkraćim putem, kojim je htio svakako putovati Phileas Fogg. Pars je dobro poznavao sve putove i staze toga kraja i htio je skratiti put za dvadeset milja putujući ravno kroz šumu, i putnici se osloniše na njegovo znanje.

Phileas Fogg i sir Francis Cromarty, uvaljeni do vrata u stoliči-ci, tresli su se na svaki slonov korak, a mahu ga je gonio da hitro hoda. Ali obojica su izdržala tegobu engleskom hladnokrvnošću. Vrlo su malo razgovarali jer su se međusobno jedva i vidjeli.

Passepartout na slonovim leđima osjećaše izravno svaki udar i protuudar, i pazio je prema gospodarevu savjetu da ne drži jezik između zuba jer bi ga sigurno pregrizao. Vrijedni mladić letio je čas na slonov vrat, čas na sapi, i prebacivao se kao klaun na odskočnoj dasci. Uza sve, on se ipak šalio i smijao se svojim vratolomnim sko-kovima, a s vremena na vrijeme izvadio bi iz džepa komadić šećera, koji je pametni Kiuni uzimao krajem svoga rila a da ni za korak nije prekidao svoje pravilno kaskanje.

Poslije dva sata hoda, gonič zaustavi i dade slonu jedan sat od-mora. Životinja je lakomo jela grančice i grmlje, pošto se najprije napojila u obližnjoj bari. Sir Francis Cromarty bijaše zadovoljan što su se zaustavili. Osjećao se slomljen, a Phileas Fogg se doimao kao da je tog časa ustao iz svoga kreveta.

Kao da je od željeza! — zadivljeno će brigadni general. Od kovana željeza — nadoveza Passepartout i poče pripremati

mali objed. U podne gonič dade znak za odlazak. Umalo zemljište posta sa-

svim divlje. Iza golemih šuma slijedili su šibljici od tamarisa i patu-ljastih palma, dođoše zatim prostrane puste ravnice načičkane mrša-vim stabalcima i posijane velikim gromadama kamenja. Čitav taj dio gornjeg Bundelkunda slabo posjećuju putnici, a u njemu živi zaostao narod koji se tvrdokorno drži svih najstrašnijih nastranosti indijske vjere. Engleska se vlast nije mogla redovito razviti u toj zemlji sa-


52

mostalnih radža, jer je bilo teško doprijeti do njihovih nepristupačnih skrovišta na Vindhiji.

Više puta su opazili gomile okrutnih Indijaca koji su bijesno prijetili rukama kad bi primijetili da prolazi brza životinja. Pars ih je obilazio kad god je mogao, jer je držao da ih je bolje izbjegavati. Na tom dijelu puta vidjelo se veoma malo životinja, tek nekoliko maj-muna koji su bježali uz tisuću kreveljenja i prenemaganja, što je veoma zabavljalo Passepartouta.

Jedna misao nije dala mira tom mladiću. Što će uraditi gosp. Fogg sa slonom kad stigne u Allahabad? Hoće li ga povesti sa so-bom? Nemoguće. Uz novac kojim ga je kupio, životinja bi ga upro-pastila transportnim troškovima. Možda će je prodati ili pustiti na slobodu? Dobra je životinja zacijelo zaslužila da se s njom dobro postupa. Ali, da je gosp. Fogg slučajno daruje njemu, on, Passepar-tout, našao bi se u čudu. To mu je zadavalo dosta brige.

U osam sati na večer, pošto su prebrodili lanac Vindhija, putnici su se zaustavili pri dnu sjevernog pristranka u ruševini neke kućice. Tog dana prevalili su oko dvadeset i pet milja, i ostalo je po prilici još toliko do Allahabada.

Noć bijaše hladna. Pars naloži vatru od suha granja u unutraš-njosti kućice, i toplina bijaše sasvim ugodna. Večera se sastojala od hrane što su je kupili u Kholbyju. Slomljeni od umora putnici su jedva mogli jesti. Razgovor je počeo s nekoliko isprekidanih rečeni-ca i umalo svrši zvučnim hrkanjem. Gonič je bdio kraj Kiunija, koji je zaspao na nogama, naslonjen na neko debelo drvo.

Noć je prošla bez događaja. Tišinu je prekinulo nekoliko puta rikanje leoparda i pantera, pomiješano oštrim majmunskim cereka-njem. Zvijeri se zadovoljiše rikom i ne pokušaše napasti goste u ku-ćici. Sir Francis Cromarty je spavao kao pravi vojnik slomljen umo-rom. Passepartout u nemirnu snu proživljavaše još jednom sva prevr-tanja; koja je izdržao toga dana. A Phileas Fogg se odmarao onako mirno, kao da je u svojoj udobnoj kući u Saville rowu.

U šest sati ujutro krenuše naprijed. Gonič se nadao da će stići u Alla-habad još te večeri. Prema tome će gosp. Fogg izgubiti samo dio onih četrdeset i osam sati što ih je prištedio od početka putova-nja. Spuštali su se posljednjim padinama Vindhija. Kiuni nastavi svoj put hitrim koracima. Oko podne gonič obiđe zaselak Kallengor, koji leži na rijeci Cani, pritoku Gangesa. On uvijek zaobilazi nasta-njena mjesta, jer se osjeća sigurnijim u pustim poljima, prvim vjes-


53

nicima nizine porječja velike rijeke. Allahabad nije dalje od dvanaest milja prema sjeveroistoku. Zaustavili su se radi odmora pod jednom skupinom banovaca, i naužili se ploda koji je, kako kažu putnici, zdrav kao kruh, a ukusan kao slatka krema.

U dva sata gonič uđe u gustu šumu, i kroz nju je trebalo jahati prilično dugo. On je redovito radije putovao pod zaklonom granja. Svakako dotad nisu doživjeli nijedan neugodan susret, i već su pov-jerovali da će putovanje svršiti bez ikakva osobita događaja, kad iznenada slon pokaza nemir i naglo stane. Bijaše to u četiri sata pos-lije podne.

Što je? — radoznalo će sir Francis Cromarty i podigne glavu iznad svoje stoličice.

Ne znam, gospodine časnice — odgovori Pars i osluhne, jer se čula neka zbrka žamora iza gustih stabala.

Poslije nekoliko časaka žamor posta jasniji. Doimao se kao ne-ka svirka, još veoma daleka. Čulo se pjevanje i zveka bakrenih in-strumenata. Passepartout se pretvorio u oko i uho. Gosp. Fogg strp-ljivo očekivaše i ne izusti ni riječi.

Pars sjaši, priveže slona za stablo i zađe u guštaru. Poslije neko-liko časaka vrati se i kaza:

Dolazi brahmanska procesija. Bolje je da nas ne vide. Gonič odveže slona i odvede ga u guštik, a putnicima savjetova

da ne silaze. I on stajaše u blizini spreman da uzjaše ako ustreba bježati. Nadao se da će povorka vjernika proći i da ih neće opaziti, jer ih je dobro zaklanjalo gusto lišće.

Neskladan se žamor glasova i glazbala približavao. Jednolične pjesme miješahu se sa zvukom bubnjeva i cimbala. Uskoro se ispod granja pojavi čelo povorke, oko pedeset koraka od mjesta gdje se nalazio gosp. Fogg sa svojim drugovima. Kroz granje su ipak mogli dobro vidjeti sve čudnovate ljude u vjerskoj procesiji.

Na čelu su hodali svećenici, u dugim nakinđurenim mantijama i s mitrama na glavi. Oko njih se tiskahu muškarci, žene i djeca, a iz čitave povorke čulo se pjevanje žalobnih psalma, koje je u pravilnim razmacima zaglušivalo udaranje tam-tama i zveka cimbala. Iza njih su dva zebua okićena pokrivačima vukla kola širokih kotača, na ko-jima bijahu žbice i naplatci izrađeni kao isprepletene zmije. Na ko-lima ugledahu kip ružan kao nakaza. Imao je četiri ruke, divlje oči, raščupane kose, isplažen i obješen jezik, a usta obojena kanom i


54

betelom. Oko vrata visio mu je đerdan od lubanja, a oko pasa pojas od odsječenih ruku. Stajao je u uspravnom položaju na oborenom divu bez glave. Sir Francis Cronnarty prepozna kip.

Božica Kali — šapnu — božica ljubavi i smrti. Smrti, dozvoljavam, ali ljubavi nikako! — dobaci Passepartout. Prava rugoba! Pars mu da znak da šuti. Oko kipa komešali su se, mučili i grčili stari fakiri, isprugani

okrom, puni urezotina iz kojih je kapala krv, i goropadni glupaci, koji se za velikih indijskih svečanosti bacaju pod kotače Jaggernauta. Iza njih je nekoliko brahmanki u raskošnim istočnjačkim haljinama vuklo neku ženu koja se jedva držala na nogama. Ta žena bijaše mlada, i bijele puti kao Europljanka. Glava, vrat, ramena, uši, ruke i prsti na rukama i na nogama bijahu joj pretrpani draguljima, ogrli-cama, narukvicama, minđušama i prstenima. Tunika sva od zlatnih pločica prekrivena prozirnim muslinom ocrtavala joj je vitko tijelo.

Iza mlade žene, kao užasna protivnost za oči, pomicao se leš na nosiljci kojeg su nosili stražari naoružani golim sabljama za pojasom i kuburama sa zlatnim uresima.

Bijaše to leš nekog starca, obučena u bogatu odoru radže. Imao je, kao i za života, oko glave turban, ukrašen biserom, odijelo od svile protkane zlatom, kašmirski pojas ukrašen dijamantima i prekra-sno oružje dostojno indijskog princa.

Na začelju slijedili su glazbenici i konačno zaštitnica od zane-senjaka, koji su toliko lelekali da su ponekad natkrilili i zaglušnu buku glazbala.

Sir Francis Cromarty gledaše čitavu tu povorku neobično tuž-nim pogledom, pogleda goniča i kaza:

Sati! Pars potvrdi glavom i stavi prst na usta. Duga povorka lagano je

prolazila ispod drveća pa uskoro zađe i posljednji red u tamnu dubi-nu šume.

Polako utihnu i pjevanje. Začulo se nekoliko dalekih krikova, pa napokon poslije zaglušne buke zavlada duboka tišina. Phileas Fogg je čuo riječ koju je izgovorio sir Francis Cromarty, i čim se povorka izgubi, zapita:

Što je to »sati«?


55

Sati! gospodine Fogge — odgovori brigadni general. — Sati je ljudska žrtva, ali dobrovoljna žrtva. Ženu koju ste sad vidjeli spalit će živu na lomači, u ranu zoru.

Ah! lupeži! — ote se Passepartoutu. A onaj leš? — zapita gosp. Fogg. Bio je princ, njezin muž — odgovori gonič — neovisni radža

Bundelkunda. Što? — začudi se Phileas Fogg, ali glas mu ne odavaše ni traga

uzbuđenja — zar su se ti divlji običaji još sačuvali u Indiji? Zar ih Englezi nisu mogli iskorijeniti?

Gotovo u čitavoj Indiji se više ne prinose žrtve — odgovori sir Francis Cromarty — ali u ovim divljim krajevima nemamo još nika-kve vlasti, pogotovo ne u Bundelkundu. S onu stranu Vindhija nep-rekidno se događaju pljačke i umorstva.

Nevoljnica! — mrmljaše Passepartout — živu će je spaliti! Spalit će je — ponovi brigadni general — a kad je ne bi spalili,

njezini bi bližnji s njom tako okrutno postupali da se to ne da ni za-misliti. Obrijali bi joj kosu, hranili bi je s nekoliko šačica riže, svi bi je tjerali i smatrali nečistom, umrla bi u kojem uglu kao šugav pas. Izgled na takav život zbog toga i tjera te bijednice više nego ljubav ili vjerski zanos da se žrtvuju. Ali ponekad se doista žrtvuju dobro-voljno, i vlada mora silom spriječiti da ne izgore na lomači. Tako je prije nekoliko godina dok sam još bio u Bombayu, neka mlada udo-vica zamolila guvernera za dozvolu da je mogu spaliti zajedno s muževim tijelom. Guverner je, naravno, odbio. Ali udovica je tada otputovala iz grada i pošla nekom nezavisnom radži, gdje se dala spaliti.

Dok je brigadni general govorio, gonič kimaše glavom, a kad svrši, pripomenu:

Žrtva koja će se prinijeti sutra nije dobrovoljna. Kako to znate? Pa to svatko zna u Bundelkundu — odgovori gonič. Ipak, nevoljnica kao da se nije opirala — pripomenu sir Francis

Cromarty. Zato jer su je omamili dimom od konoplje i opijuma. — A ka-

mo je vode?


56

U pagodu Pillaji, dvije milje odavde. U njoj će preko noći čeka-ti do vremena kad će je žrtvovati.

A kad će je žrtvovati? ... Sutra za svitanja. Gonič izvede slona iz guštika i popne se životinji na vrat. Ali u

trenutku kad je htjede zviždukom potaknuti da krene, gosp. Fogg ga zadrža i obrati se Francisu Cromartyju:

Što mislite o tome da spasimo onu ženu? Spasiti onu ženu, gospodine Fogge! — krikne general. Imam još dvadeset sati prišteđena vremena. Mogu ih upotrijebi-

ti za to. Vidi, vidi! U vas ima i srca! — začudi se sir Francis Cromarty. Katkad — mirno će Phileas Fogg — kad imam vremena.


57

Trinaesto poglavlje U njemu Passepartout daje još jedan dokaz da sreća prati odva-

žne ljude

Namjera bijaše smiona, puna teškoća, a možda je uopće i neiz-vediva. Gosp. Fogg se upušta u pothvat kojim izlaže opasnosti svoj život ili najmanje svoju slobodu, pa prema tome i uspjeh svoga puta, ali on se ipak ne pokoleba.

Passepartout bijaše spreman za to i njime se moglo raspolagati. Gospodareva ga misao oduševila. Osjetio je da ispod njegove ledene kore kuca meko srce. Osjetio je da će zavoljeti Phileasa Fogga. Osta-je gonič. Kako će se on ponijeti u pothvatu? Neće li možda stati na stranu Indijaca? Ako ne uzmognu računati s njegovom pomoću, tre-ba postići barem da se ne miješa u stvar. Sir Francis Cromarty ga otvoreno zapita.

Gospodine časniče — odgovori gonič — ja sam Pars, a ona že-na je Parsijka. Raspolažite sa mnom.

U redu, goniču — kaza gosp. Fogg. Ipak, znajte — opet će Pars — da ne izlažemo opasnosti samo

živote, već će nas mučiti užasnim mukama, ako nas uhvate. Toliko da znate.

Znamo — mirno će gosp. Fogg. Mislim da ćemo morati čekati i namjeru izvršiti noću?

I ja mislim — potvrdi gonič. Čestiti Indijac ispriča im tada nekoliko podrobnosti o žrtvi. Bila

je to bogata Indijka izvanredne ljepote, parsijskog roda, kći bogata trgovca iz Bombaya. U gradu su je odgojili sasvim na engleski način, te bi se po vladanju i naobrazbi povjerovalo da je Europljanka. Zvala se Auda. Kad su joj umrli roditelji, prisiliše je da se uda za onog starog radžu od Bundelkunda. Poslije tri mjeseca postala je udovica. Znala je što je čeka i zato je pobjegla. Uskoro su je uhvatili, i radžini rođaci, koji će imati koristi od njezine smrti, su odredili da se žrtvu-je, a ona nije mogla tome izbjeći.

Gosp. Foggu i njegovim drugovima opis žrtve još više potkrije-pi plemenitu odluku. Odlučiše da gonič okrene i da priđu što je mo-guće bliže Pillaji.


58

Poslije pola sata, zaustaviše se u nekom šibljiku, pet stotina ko-raka od pagode, koju su mogli nazrijeti. Lelekanje zanesenjaka se veoma dobro čulo.

Tada se počeše dogovarati kako da dopru do žrtve. Gonič je po-znao pilajsku pagodu u kojoj je, kako je on tvrdio, zatvorena mlada žena. Hoće li se moći ušuljati kroz koja vrata kad se čitava rulja opi-je i zaspe? Možda bi bilo bolje probušiti rupu u zidu? Noću će odlu-čiti tek na samom mjestu. Jedno je bilo sigurno. Otmicu moraju izvr-šiti svakako još u noći, a ne kad svane, i žrtvu odvedu na lomaču. U tom trenutku ne bi je mogao više nitko spasiti.

Gosp. Fogg i njegovi drugovi čekahu noć. Čim se spustio mrak, oko šest sati na večer, odlučiše izvidjeti okolicu pagode. U to doba utihnuše posljednji krikovi fakira. Prema starom običaju ti su se In-dijci morali opiti hangom, mješavinom opijuma i čaja od konoplje; možda će se tada moći ušuljati u hram.

Vodeći gosp. Fogga i sira Francisa Cromartyja, Pars pođe tiho naprijed kroz šumu. Poslije deset časaka puzanja pod granjem stigo-še do neke rječice, i tu pri svjetlosti baklja od smole na željeznim šipkama, opaziše humak od naslagana drva. Bila je to lomača, nasla-gana od skupocjene sandalovine i već nakvašena mirisnim uljem. Na vrhu počivaše balzamirano radžino truplo, koje će se spaliti istodob-no s njegovom udovicom. Na sto koraka od lomače bijaše pagoda, a njezini minareti probijahu sjene na vrhovima stabala. — Dođite! — pozva ih tiho gonič.

I s još većim oprezom otpuza tiho kroz visoku travu, a drugovi pođoše za njim.

Tišinu sad prekidaše samo šum vjetra u granama. Gonič uskoro zasta na rubu neke čistine. Osvjetljivalo ju je nekoliko grumena za-paljive smole. Po zemlji je ležalo mnogo grupa ljudi u duboku snu od pijanstva. Čistina se doimala kao bojno polje pokriveno mrtvaci-ma. Muškarci, žene i djeca, sve se izmiješalo. Nekoliko je pijanaca još teturalo amo-tamo.

U pozadini nejasno se nazirao između granja hram Pillaji. Ali na veliko goničevo razočaranje radžini stražari, osvijetljeni čađavim bakljama, čuvahu stražu i šetahu se s isukanim sabljama. Moglo se očekivati da u unutrašnjosti bdiju još i svećenici.

Pars nije pošao dalje. Osvjedočio se da je s te strane nemoguće prodrijeti u hram, i odvede drugove natrag.


59

Phileas Fogg i sir Francis Cromarty također shvatiše da se s te strane ne može ništa ni pokušati. Stadoše da se potiho dogovore.

Pričekajmo — predloži brigadni general — tek je osam sati, možda će i stražare svladati san.

Zacijelo, može se i to dogoditi — potvrdi Pars. Philaes Fogg i njegovi drugovi legoše pokraj nekog debla i če-

kahu. Činilo im se da vrijeme veoma sporo prolazi. Gonič je s vre-mena na vrijeme odlazio da izvidi rub šume. Radžini su stražari još uvijek čuvali stražu pri svjetlosti baklja, a slaba svjetlost prodirala je i kroz prozore iz unutrašnjosti pagode.

Tako su čekali sve do pola noći. Prilike se nisu promijenile. Stražari su još uvijek oko hrama. Zacijelo se nije moglo očekivati da će i straža zadrijemati. Vjerojatno im nisu dali hang. Trebalo je, dak-le, uraditi nešto drugo, probušiti zid i provući se kroz otvor u pago-du. Morali su osim toga ustanoviti čuvaju li svećenici stražu pokraj žrtve jednako savjesno, kao vojnici pred vratima.

Nakon posljednjeg dogovora gonič izjavi da je spreman za po-lazak.

Gosp. Fogg, sir Francis i Passepartout pođoše za njim. Dosta daleko zaobiđoše straže jer su se htjeli približiti pagodi sa začelja.

Oko pola jedan stigoše do podnožja zida, a da nikoga nisu sreli. S ove strane uopće nije bilo straže, jer nije bilo ni prozora ni vrata.

Noć bijaše tamna. Mjesec, u svojoj posljednjoj četvrti, baš je zašao za obzorje zastrto golemim oblacima. Visoka stabla činila su tamu još dubljom.

Ali nije bilo dovoljno samo doći do zidina, trebalo je još i pro-biti otvor. Za bušenje ni Phileas Fogg ni njegovi suputnici nisu imali nekakva oruđa osim džepnog nožića. Srećom zidovi hrama bijahu sazidani od nekakve mješavine opeka i drva, koju neće biti teško probiti. Pošto se izvadi prva opeka, ostale će se lako skidati za njom. Dadoše se na posao, uz što manje buke. Pars s jedne strane, a Pas-separtout s druge otkidahu susjedne opeke da se dobije otvor širok najmanje dvije stope.

Rad je dobro napredovao, ali iznenada se iz unutrašnjosti hrama začu krik, a gotovo istodobno drugi krikovi odgovoriše izvana. Pas-separtout i gonič prestadoše raditi. Zar su otkriveni? Nije li to znak za uzbunu? Već i sam oprez nalagaše da se udalje, što i učiniše, a s njima i Phileas Fogg, i sir Francis Cromarty. Povukoše se opet u


60

guštik gdje će pričekati dok se smiri uzbuna, ako je uopće to bila uzbuna, a zatim će nastaviti rad.

Ali, tada se dogodi kobna promjena, stražari se pojaviše kod za-čelja pagode i tako se postaviše da joj se više nije moglo prići ni s te strane.

Jako bi teško bilo opisati razočaranje te četvorice, kad su morali prekinuti svoje dobro djelo. Kako će spasiti žrtvu, kad više ne mogu ni doći do nje. Sir Francis Cromarty poče gristi prste. Passepartout se razbjesnio i gonič ga teškom mukom zadrži. Mirni Fogg čekaše i ne pokazivaše što osjeća.

Ne ostaje nam drugo nego da odemo — promrmlja brigadni ge-neral.

Na žalost! Hajdemo — nevoljko će gonič. Pričekajte — javi se Fogg. — Dovoljno je da dođem u Allaha-

bad prije podne. Ali čemu se možete još nadati? — zapita ga sir Francis Cromar-

ty za sat-dva počinje zora, i... Sreća nas je doduše sad iznevjerila ali može nam pomoći pri

smrti. Brigadni general zaželi da može pročitati Phileasa Fogga. Što

snuje taj hladni Englez? Da ne misli u trenutku kad je dovedu na lomaču pritrčati mladoj ženi i oteti je krvnicima? Prava ludost. Zar je doista lud do tolike mjere? Sir Francis Cromarty ipak odluči da pri-čeka do početka užasnog prizora. Gonič ne htjede da njegovi drugovi ostanu na mjestu gdje su se zaklonili, već ih povede k prednjoj strani ruba čistine. Odatle, iza skupine stabala, mogli su neopaženi motriti one grupe koje su još spavale. Passepartout je, međutim, uzjahao na najnižu granu stabla i mozgao o misli koja mu je kao munja prostru-jala mozgom, i sad mu nije dala mira. S početka je pomislio: »prava ludost«, a sad već mrmljaše: »pa konačno zašto ne? To je prilika, možda i jedina, a s tim glupacima!«... Passepartout nije izrekao svoje misli, ali umalo se poče spuštati gipkošću zmije po najnižim grana-ma, koje su se svijale do zemlje. Prolazili su sati i uskoro nekoliko svjetlijih pruga na nebu navijesti primicanje dana. Ali ipak još je bilo sasvim tamno. Kucnuo je čas. Omamljena rulja kao da se iznenada osvijestila. Skupine oživješe. Odjeknuše udarci tam-tama. Ponovo se začu pjevanje i jadikovanje. Došao je čas kad nevoljnica mora umri-jeti.


61

I doista, vrata pagode se otvoriše. Iz unutrašnjosti prodre sjajni-ja svjetlost. Gosp. Fogg i sir Francis Cromarty jasno su vidjeli jarko osvijetljenu žrtvu koju su dva svećenika vukla iz hrama. Čak im se činilo da je želja za životom uspjela rastjerati omamu, jer je nevolj-nica pokušala pobjeći svojim krvnicima. Siru Francisu Cromartyju se steže srce, grčevitom kretnjom dohvati ruku Phileasa Fogga, i osjeti da njegova ruka stiska otvoreni nož.

U tom trenutku svjetina se uskomeša. Mladu ženu ponovo ovla-da mrtvilo izazvano dimom konoplje. Prođe između fakira, a oni pođoše za njom kričeći.

Phileas Fogg i njegovi drugovi izmiješaše se između posljednjih redova svjetine i pođoše za njima.

Poslije dva časka, stigoše na obalu rječice i zaustaviše se bliže od pedeset koraka pred lomačom na kojoj je ležalo radžino truplo. U polutami vidješe žrtvu sasvim tromu i opruženu kraj leša svoga mu-ža. Netko primaknu baklju i drvo natopljeno uljem odmah plane. U tom času sir Francis Cromarty i gonič zadrže Phileasa Fogga jer se u plemenitom ludilu zaletio prema lomači

Ali Phileas Fogg ih snažno odgurnu, no tada se prizor iznenada promijeni. Odjeknu krik užasa. Prestravljena se svjetina sruši na zemlju. Stari radža zacijelo nije umro, jer su ga svi vidjeli kako je iznenada ustao; kao utvara podigao na rukama svoju mladu ženu i sišao s lomače kroz vrtloge pare koja mu je dala izgled sablasti. Fa-kiri, stražari i svećenici zamrli od nenadana straha, ležahu licem na zemlji i ne usudiše se ni pogledati takvo čudo!

Beživotna žrtva ležaše na snažnim rukama, a one je nose kao da ne osjećaju njezinu težinu. Gosp. Fogg i sir Francis Cromarty ostali su na nogama. Pars je samo spustio glavu, a Passepartout se bez sumnje također iznenadio!...

Oživljeni dođe do mjesta gdje stajahu gosp. Fogg i sir Francis Cromarty, i tad izusti kratko:

»Bježimo!...« Bio je to Passepartout glavom; došuljao se do lomače kroz gusti

dim! Passepartout je iskoristio potpunu tamu i oteo smrti mladu že-nu. Passepartout je izvršio što je naumio srećom koja prati odvažne ljude i prošao kroz prestravljenu svjetinu!


62

Za tren oka sva četvorica pobjegoše u guštik, a slon ih ponese hitrim kasom. Ali vika, buka pa i zrno što probi šešir Phileasa Fogga, bijahu dokaz da je prevara otkrivena.

I doista, na zapaljenoj lomači isticalo se truplo starog radže. Kad su se osvijestili od straha, svećenici su shvatili da je izvršena otmica. Hitro su potrčali u guštik. Stražari pohitješe za njima, ispali-še plotun iz pušaka, ali otmičari hitro bježahu i za nekoliko časaka odmakoše izvan dometa puščanih zrna i strijela.


63

Četrnaesto poglavlje U kojem se Phileas Fogg spušta divnom dolinom Gangesa, a ni-

je čak ni pomislio da je pogleda

Odvažna otmica je uspjela. Passepartout se još čitav sat smijao svom uspjehu. Sir Francis Cromarty je stisnuo ruku neustrašivom mladiću. Njegov mu je gospodar kazao: »dobro«, a to iz usta zakop-čanog džentlmena vrijedi kao velika pohvala. Passepartout mu odgo-vori da čast za ovaj pothvat pripada samo gospodaru. Passepartoutu bijaše smiješno i pucao je od smijeha na pomisao da je on, bivši ak-robat i vatrogasni vodnik, kratko vrijeme bio muž lijepe žene i bal-zamirani stari radža!

Mlada Indijka još se nije osvijestila pa nije ni znala što se dogo-dilo. Ležala je u stoličici zamotana u putničke pokrivače. Pars je, međutim, sigurnom rukom vodio slona, koji je hitro kasao kroz šu-mu, još obavijenu tamom. Sat poslije bijega iz blizine pilajske pago-de, izišao je na prostranu ravnicu. U sedam sati se zaustaviše. Mlada žena bijaše još uvijek sasvim nemoćna. Gonič joj dade nekoliko kapi vode i rakije, ali omama je morala trajati još neko vrijeme. Sir Fran-cis Cromarty je poznavao posljedice udisanja para konoplje pa ga nije uznemirivalo ženino stanje.

Brigadnom generalu nije zadavala brige misao kad će se mlada Indijka osvijestiti, već se bojao za njezinu budućnost. Nije oklijevao upozoriti Phileasa Fogga da će, ako gospođa Auda ostane u Indiji, neizbježno pasti u ruke krvnicima. Tih bjesomučnika ima svugdje u Indiji, i usprkos engleskom redarstvu, oni će se domoći žrtve, sakrila se ona u Madrasu, Bombayu ili u Calcutti. Sir Francis Cromarty mu je u potvrdu tvrdnje ispričao sličan slučaj, koji se nedavno dogodio. On misli da se mlada žena može spasiti samo ako pobjegne iz Indije. Phileas Fogg odgovori da će imati na umu tu opomenu i da će paziti.

Oko deset sati gonič navijesti Allahabad. Tu se nastavlja preki-nuta željeznička pruga, a vlakovi prelaze put između Allahabada i Calcutte za manje od jednog dana i jedne noći. Phileas Fogg će, dak-le, stići na vrijeme da se ukrca na parobrod koji odlazi u Hong Kong tek sutradan, 25. listopada u podne.

Mladu ženu su smjestili u jednu sobu na kolodvoru. Passeparto-ut je dobio nalog da za nju nabavi razne predmete, haljine, šal, krzno


64

itd., uglavnom sve što nađe. Gospodar mu je odobrio neograničeni kredit.

Passepartout odmah pođe i obiđe sve ulice grada. Allahabad je grad božji, grad koji Indijci najviše poštuju jer leži na mjestu gdje se stječu dvije svete rijeke Ganges i Jumna, a njihove vode privlače hodočasnike s čitavog poluotoka. Po legendi Ramayane, Ganges izvire na nebu i odatle milošću Brahme otječe na zemlju.

Iako zaokupljen kupovanjem raznih potrepština, Passepartout je ipak pogledao grad koji je u davnini štitila jaka tvrđava, sad pretvo-rena u državni zatvor. Nekad su u gradu cvjetali trgovina i obrt, ali sad je sve mrtvo. Passepartout je uzalud tražio kakvu modnu trgovi-nu, kao što je ona u Regent Streetu u Londonu na nekoliko koraka od tvrtke Farmer et Co, ali stvari koje je tražio, našao je samo kod jed-nog preprodavača, staroga neljubaznog Židova. Kupio je jednu halji-nu od škotske tkanine, širok kaput i prekrasan ogrtač od vidrina krz-na za koji bez oklijevanja plati sedamdeset i pet funti. Kad je to oba-vio, ponovo se vrati na kolodvor.

Gospođa Auda se počela buditi. Malo-pomalo gubilo se djelo-vanje para kojima su je omamili svećenici u hramu Pillaji, i krasnim očima poče se vraćati izražaj indijske dobrote.

Kad je kralj pjesnik Usaf Udaul slavio ljepotu kraljice ahmeh-nagarske, pjevao je:

»Njezina blistava kosa, pravilno razdijeljena u dva dijela, uok-viruje skladan oblik nježnih i bijelih obraza, što blistaju od ljepote i svježine. Njezine obrve kao ebanovina imaju oblik i snagu luka boga ljubavi Kame, a ispod dugih i svilenih trepavica, u crnoj zjenici bis-trih očiju, odrazuju se, kao u svetim jezerima Himalaje, najčišće zrake nebeske svjetlosti. Sitni, pravilni i bijeli zubi blistaju između nasmiješenih usana, kao kapljice rose u poluzatvorenim laticama cvijeta. Male uši pravilna luka, ruke kao suho zlato, sitne nožice ispupčene i nježne kao pupoljci lotosa, blistaju sjajem najljepšeg bisera s Ceylona i najdragocjenijih dragulja iz Golconde. Tanak i vitak pas, koji se može obujmiti šakom, ističe otmjenu svinutost oblih bokova i bogatstvo njezinih grudi, gdje cvijet mladosti krije svoje najsavršenije blago, a pod svilenim naborima tunike kao da ju je isklesala iz srebra vješta ruka Vikvakar me, božanskog kipara«.

Ali ako i ne upotrijebimo takve pjesničke opise, moramo ipak priznati da je gospođa Auda, udovica radže od Budelkunda, bila prekrasna žena u punom europskom smislu riječi. Govorila je savr-


65

šeno čisto engleski i mladi Pars nije nimalo pretjerao kad je kazao da ju je odgoj potpuno preobrazio.

Uskoro će vlak otputovati iz kolodvora u Allahabadu. Pars če-kaše. Gosp. Fogg mu plati točno ugovorenu cijenu, a da mu nije dao ni napojnice. To malo začudi Passepartouta jer je znao koliko je go-nič iskazao odanosti gospodaru. Pars je dobrovoljno stavio na kocku svoj život u Pillaji, pa ako ga Indijci kasnije prepoznaju, teško će izbjeći njihovu osvetu.

Ostaje još Kiuni. Što će učiniti s tako skupo plaćenim slonom? Ali Phileas Fogg bijaše već odlučio.

Parsu — kaza goniču — pošteno si nas služio i odano pomagao. Platio sam ti službu, ali nisam odanost. Ako hoćeš slona, uzmi ga! Goniočeve oči zablistaše.

Pa to je čitav imutak, poštovani gospodine! — klikne. Uzmi, goniču, i još ti ostajem dužan zahvalnost. Bilo ti sretno! — radosno će Passepartout. — Uzmi, prijatelju!

Kiuni je valjana i hrabra životinja. Tada priđe golemom slonu i pruži mu nekoliko komadića šećera

i nukaše ga: Uzmi, Kiuni, uzmi, uzmi! Slon se zadovoljno oglasi, a zatim ovije rilo oko Passepartouto-

va pasa i podigne ga do visine svoje glave. Passepartout se nije pres-trašio, već je pomilovao životinju, koja ga nježno spusti na zemlju. Pruži ruku i u znak pozdrava vrijedni mladić srdačno stisne rilo dob-rome Kiuniju. Poslije nekoliko časaka hitali su punom parom u Be-nares Phileas Fogg, sir Francis Cromarty i Passepartout, u udobnom vagonu, u kojem gospođi Audi dadoše najljepše mjesto.

Nešto više od osamdeset milja, koje Benares dijele od Allaha-bada, prijeđoše za dva sata.

Na tom dijelu puta mlada se žena potpuno osvijestila. Pare han-ga, koje su je omamile, izgubile su svoju moć.

Veoma se iznenadila kad je vidjela da se nalazi u vlaku, u ku-peu, pokrivena haljinama europskog kroja, sa sasvim nepoznatim putnicima. Suputnici uložiše sav svoj trud da je osvijeste s nekoliko kapljica alkohola. Brigadni general joj zatim ispriča što se sve dogo-dilo. Osobito je istaknuo požrtvovnost Phileasa Fogga koji nije okli-jevao izložiti opasnosti svoj život samo da je spasi, a spomenuo je i


66

kako se događaj raspleo zahvaljujući Passepartoutovoj odvažnoj zamisli. Gospodin Fogg je pustio generala da govori i nije ni riječi izgovorio. Passepartout sramežljivo ponavljaše: — Nije vrijedno ni spomena! Gospođa Auda srdačno zahvaljivaše svojim spasiocima suzama više nego riječima. Oči su joj vjernije iskazivale zahvalnost nego usne. No, misli su joj tada zabludjele na užasan prizor satija i sva se stresla od straha kad je ugledala indijsku zemlju gdje joj prije-ti još mnogo opasnosti.

Phileas Fogg shvati kakve misli more gospođu Audu i da je umiri, ponudi joj — naravno, veoma ravnodušno — da će je odvesti u Hong Kong gdje će živjeti dok se događaj ne zaboravi.

Gospođa Auda prihvati ponudu sa zahvalnošću. Baš u Hong Kongu živi jedan njezin rođak, Pars, iz istog plemena kao i ona. On je ugledan trgovac u tom već sasvim engleskom gradu, iako se čitav engleski posjed nalazi na kineskoj obali.

U pola jedan vlak se zaustavi u Benaresu. Brahmanske legende kazuju da se taj grad nalazi na mjestu staroga grada Casija koji je lebdio u prostoru, između zenita i nadira, poput Muhamedova groba. Ali u ovo doba realizma Benares, koji istočnjaci zovu indijska Ate-na, leži sasvim prozaički na zemlji i Passepartout je mogao nekoliko časaka promatrati njegove kuće od opeke i kolibice od drveta, koje daju gradu tužan izgled jer u njemu nema ništa indijskoga.

Tu ih ostavlja sir Francis Cromarty. Njegove su čete u taboru nekoliko milja sjeverno od grada. Brigadni general pozdravi Phileasa Fogga, zaželi mu sreću i uspjeh, i savjetova mu da još jednom dođe u tu zemlju, ali manje neobično, da je bolje prouči. Gosp. Fogg lagano stisne prste svom drugu. Gospođa Auda ga mnogo srdačnije pozdra-vi. Ona neće nikad zaboraviti koliku zahvalnost duguje sir Francisu Cromartyju. Passepartouta brigadni general nagradi srdačnim stis-kom ruke. Ganuti mladić osjeti da je i njega zavolio. Zatim se rasta-doše. Poslije Benaresa željeznička pruga je slijedila dolinom Gange-sa. Kroz prozore vagona, pri dosta vedrom vremenu, vidio se razno-lik krajobraz Behara, bregovi obrasli zelenilom, polja ječma, kuku-ruza i pšenice, rječice i lokve sa zelenkastim aligatorima, uredno održavana sela i još zelene šume. Nekoliko slonova i zebua s velikim grbama kupalo se u svetoj rijeci, a velike skupine Indijaca oba spola dolazile su se umivati, unatoč poodmaklom godišnjem dobu. Ti vjer-nici, krvni neprijatelji budizma, gorljivi su sljedbenici brahmanske vjere koja poštuje trojstvo: Višnua, boga sunca, Šivu, božansko utje-


67

lovljenje prirodnih sila, i Brahmu, vrhovnoga gospodara svećenika i zakonodavaca. Ali kako sada Brahma, Višnu i Šiva gledaju tu brita-niziranu Indiju kad parobrodi dašćući mute svete vode Gangesa, plaše galebove što lete iznad njegove površine, kornjače koje vrve njegovim prudovima, i vjernike što leže duž obale?

Sve su te slike prolazile kao munja, a često je oblak bijele pare zastirao pojedinosti. Putnici su od brzine jedva mogli vidjeti tvrđavu Chunar, dvadeset milja jugoistočno od Benaresa, staru kulu behar-skih radža; Ghazepur i njegove važne tvornice ružina ulja; grobnicu lorda Cornwallisa, koja se ističe na lijevoj obali Gangesa; utvrđeni grad Buxar; Patnu, veliki industrijski i trgovački grad gdje se održa-vaju glavni sajmovi indijskog opijuma; Monghir, koji je premašio europske gradove jer sliči na engleska industrijska središta Manches-ter i Birmingham, poznat po svojim talionicama željeza, tvornicama noževa i hladnog oružja, gdje visoki dimnjaci prljaju brahmansko nebo gustim crnim dimom, grad koji se doimlje kao udarac šakom u zemlji snova! Tada se spusti noć i između urlanja tigrova, medvjeda i vukova koji bježahu pred lokomotivom, vlak je hitao punom pa-rom, ali više se nisu mogla vidjeti čuda Bengala, ni Golconde, ni Gura u ruševinama, ni Murshegabada, ni Chandernagora, francuskog posjeda na indijskom tlu gdje bi Passepartout s ponosom gledao ka-ko se vijori zastava njegove domovine.

Napokon, u sedam sati ujutro stigoše u Calcuttu. Parobrod diže sidro i odlazi u Hong Kong tek u podne. Phileas Fogg ima, prema tome, još pet sati vremena.

Prema svom voznom redu, džentlmen je trebao stići u glavni grad Indije 25. listopada, dvadeset i tri dana poslije odlaska iz Lon-dona. Stigao je točno određenog dana. Nije, dakle, ni zakasnio ni uranio. Na žalost, dobivena dva dana između Londona i Bombaya izgubio je, znamo kako, na putu preko Indijskog poluotoka, ali vjeru-jemo da Phileasu Foggu nije bilo žao.


68

Petnaesto poglavlje U kojem torba s novčanicama postaje još lakša za nekoliko tisu-

ća funta

Vlak se zaustavio na kolodvoru. Passepartout prvi iziđe iz va-gona, za njim siđe gosp. Fogg, koji pomogne svojoj mladoj suputni-ci. Phileas Fogg je odlučio poći ravno na parobrod koji putuje u Hong Kong, jer je htio što udobnije smjestiti gospođu Audu, a nije je htio ostaviti samu sve dok se nalazi u ovoj za nju opasnoj zemlji. U času kad je gosp. Fogg htio izići iz kolodvora, priđe mu redar i upita ga:

Jeste li vi gospodin Phileas Fogg? Jesam. A je li ovo vaš sluga? — nadoveza redar i pokaza Passepartou-

ta. Da. Izvolite obojica sa mnom. Gosp. Fogg ne pokaza ni truna iznenađenja. Redar je predstav-

nik vlasti i zakonitosti, a svakom Englezu zakon je svetinja. Passe-partout se po francuskoj navici htjede prepirati, no redar ga dotakne svojom palicom, a Phileas Fogg mu dade znak da se pokori.

Može li mlada gospođa s nama? — zapita gosp. Fogg. Može — odvrati stražar. Redar odvede gosp. Fogga, gospođu Audu i Passepartouta u

palki ghari, vrstu kočije na četiri kotača, s četiri sjedišta i spregom od dva konja. Krenuše. Vozili su se oko dvadeset minuta i nitko ne progovori ni riječi.

Kočija uđe najprije u »crni grad« gdje uske uličice vode između trošnih koliba u kojima sve vrvi od zamazanih i odrpanih stanovnika svih narodnosti i plemena; zatim prođe kroz europsku četvrt uljepša-nu kućama od crvenih opeka, ukrašenu sjenovitim palmama i zas-tavnim kopljima. Tu su već prolazili, iako je rano jutro, otmjeni ko-njanici i prekrasne kočije.

Palki ghari se zaustavi pred nekom običnom kućom, koja kao da nije služila za stanovanje. Redar odredi da siđu njegovi uhićenici


69

— sad ili zacijelo može nazvati tim imenom — i odvede ih u sobu s rešetkama na prozorima.

U osam i pol predvest ću vas sucu Obadiahu — kaza stražar, pa iziđe i zaključa vrata.

Zaboga! Ulovili su nas! — očajno će Passepartout i sruši se na stolicu.

Gospođa Auda se okrene gosp. Foggu i kaza mu, nastojeći prik-riti uzbuđenje:

Gospodine, morate me ostaviti! Zbog mene ste sad ovdje! Zbog toga jer ste me spasili!

Phileas Fogg odgovori da to nije moguće. Ne mogu ih progoniti zbog otmice! Ne može se ni pomisliti! Zar bi se tužitelji usudili doći pred sud? Valjda je neka zabuna. Gosp. Fogg tada pripomenu da mladu ženu neće ni u kojem slučaju ostaviti ovdje, već će je odvesti u Hong Kong.

Ali parobrod odlazi u podne! — nestrpljivo će Passepartout. Prije podneva bit ćemo na brodu — mirno će hladnokrvni gos-

podin. To je izrekao tako sigurno da je Passepartout nehotice promrm-

ljao: K vragu! Sasvim sigurno prije podneva bit ćemo na brodu! —

Ali ipak nije bio baš sasvim miran. U osam i pol otvoriše se vrata njihove sobe. Pojavi se stražar i

odvede zatvorenike u susjednu dvoranu. Bijaše to sudnica, i u njoj mnogo ljudi. Europljana i domorodaca.

Gosp. Fogg, gospođa Auda i Passepartout sjedoše na klupu pred sjedištima sudaca i pisara.

Ubrzo uđe sudac Obadiah, a za njim i pisar. Sudac bijaše kru-pan čovjek, okrugao kao bačva. Skine vlasulju s čavla i tromo je natakne na glavu.

Ponajprije — poče. Ali, tada dotaknu glavu i klikne: He! Ovo nije moja vlasulja! Doista nije, gospodine Obadiaše, moja je — dobaci pisar. Dragi gospodine Oysterpufe, sudac ne bi mogao izreći pravo-

moćnu osudu pod vlasuljom pisara!


70

Odmah izmijeniše vlasulje. Dok su trajale te pripreme, Passe-partout uskipi od nestrpljivosti jer mu se učini da kazaljke hitaju golemom brzinom na velikom satu u sudnici.

Ponajprije — opet će sudac Obadiah. Phileas Fogg? — prozove pisar Oysterpuf. Ja sam — odazva se gosp. Fogg. Passepartout? Ovdje! —javi se Passepartout. U redu! — zadovoljno će sudac Obadiah. — Optuženici! Već

dva dana vrebamo na vas na svim vlakovima što dolaze iz Bombaya. — Ali zbog čega smo optuženi? — nestrpljivo će Passepartout.

Čut ćete — strogo će sudac. Gospodine — na to će gosp. Fogg — ja sam engleski građanin

pa imam pravo... Zar se s vama loše postupalo? - upita gosp. Obadiah. Nije. Dobro! Neka uđu tužitelji. Na sučev nalog otvoriše se neka vrata i u sudnicu uvede stražar

tri svećenika. To je, dakle — promrmlja Passepartout — to su oni lupeži što

su htjeli spaliti našu mladu gospođu. Svećenici su se zaustavili pred sucem, a pisar poče glasno čitati

optužnicu kojom se optužuju zbog svetogrđa gospodin Phileas Fogg i njegov sluga jer su oskvrnuli posvećeno mjesto brahmanske vjere.

Jeste li razumjeli optužnicu? — upita sudac Phileasa Fogga. Razumio sam — odgovori gosp. Fogg, izvadi sat i pogleda ko-

liko je sati — i priznajem. Ah? Priznajete?... Priznajem i očekujem da sad ta tri svećenika priznaju što su ra-

dili u pagodi Pillaji. Svećenici se pogledaše. Kao da nisu shvatili što kaže optuženi. Jest, tako je — drsko će Passepartout — kod pagode Pillaji;

htjeli su spaliti žrtvu! Svećenici se ponovo začudiše.


71

Kakvu žrtvu? — u čudu će sudac. — Koga su htjeli spaliti? Zar usred Bombaya?

Kako Bombaya? — zbunjeno će Passepartout. Da, Bombaya. Ne radi se o pagodi Pillaji, već o pagodi Malebar

Hill, u Bombayu. A kao dokaz, pogledajte oskvrniteljeve cipele — nadoveza pi-

sar, diže par cipela i položi ih na stol. To su moje cipele! — klikne Passepartout, iznenađen obrtom

rasprave. Lako je pogoditi zabunu i smetenost gospodara i sluge. Već su i

zaboravili onu nepriliku u bombayskoj pagodi. Dakle, zbog nje su ih doveli pred sud u Calcutti. I doista, agent Fix se dosjetio da tu nepri-liku može dobro iskoristiti. Zadržao se dvanaest sati i nahuškao sve-ćenike Malebar Hilla. Obećao im je visoku novčanu odštetu jer je znao da engleska vlada strogo kažnjava tu vrstu prekršaja, i drugim vlakom odvede ih za oskvrniteljem. Budući da su Phileas Fogg i Passepartout izgubili dosta vremena dok su oslobodili mladu udovi-cu, Fix i Indijci su stigli prije njih u Calcutta. Fix je još iz Bombaya brzojavio da se gospodar i sluga uhite na kolodvoru, i lako je zamis-liti koliko se agent razočarao kad je doznao da Phileas Fogg još nije stigao u glavni grad Indije. Već je pomislio da se njegov kradljivac zaustavio u kojoj postaji poluotočne željezničke pruge ili sakrio u koju sjevernu pokrajinu. Fix ih je već puna dvadeset i četiri sata vre-bao na kolodvoru, nemiran i pun najtežih briga. Razumljivo je, dak-le, da se veoma razveselio kad je toga dana ujutro ugledao obojicu kako izlaze iz vagona s nekom mladom ženom za koju nije znao ni tko je, ni zašto je s njima u društvu. Odmah uputi stražara da ih uhiti i, eto, tako gosp. Fogg, Passepartout i udovica radže Bundelkunda stigoše pred suca Obadiaha.

Da je Passepartout manje gledao sud, a više sudnicu, bio bi u jednom kutu vidio detektiva kako napetom pažnjom prati raspravu jer ni u Calcutti, kao ni u Bombayu, ni u Suezu još nije primio uhid-beni nalog!

Sudac Obadiah uze na znanje nehotično Passepartoutovo priz-nanje, koji bi dao sve što ima kad bi mogao povući one nesmotrene riječi.

Dakle, priznajete djelo? — upita sudac. Priznajem — hladno će gosp. Fogg.


72

Budući da — nastavi sudac — budući da engleski zakoni štite jednako strogo sve vjeroispovijesti svih indijskih naroda, a gospodin Passepartout priznaje prekršaj, proglašen je krivim što je sve-togrdnom nogom oskvrnuo posvećeno tlo pagode Malebar Hill u Bombayu dana 20. listopada i osuđuje se spomenuti Passepartout na petnaest dana zatvora i globu od tri stotine funti.

Tri stotine funti? — kriknu Passepartout jer ga kosnu samo glo-ba.

Mir! — zakriješti pisar. Nadalje — nastavi sudac Obadiah — budući da se ne može ma-

terijalno dokazati da nije bilo sporazuma između sluge i njegova gospodara, a budući da je ovaj posljednji dužan odgovarati za čin i djela od njega plaćenoga sluge, proglašava se krivim prije spomenuti Phileas Fogg i osuđuje na osam dana zatvora i stotinu i pedeset funti globe. Pisaru, pozovite stranke za drugu parnicu!

Fix u svom kutu osjeti neizrecivo zadovoljstvo. Phileas Fogg je zadržan osam dana u Calcutti, a to je dovoljno da stigne uhidbeni nalog. Passepartout osta preneražen. Osuda je upropastila gospodara. Izgubio je okladu od dvadeset tisuća funti, i to samo zato jer je on, kao prava danguba, ušao u onu prokletu pagodu!

Phileas Fogg se držao kao da se ta osuda njega i ne tiče; nije se čak ni namrštio. Ali kad pisar pozva stranke za drugu parnicu, ustade i kaza:

Ulažem priziv. To je vaše pravo — otpovrze sudac. Fix osjeti ledene srse u leđima, ali se ohrabri kad začu da je su-

dac, »jer su Phileas Fogg i njegov sluga stranci«, odredio golemu jamčevinu od tisuću funti po osobi.

Prema tome, ako gosp. Fogg ne želi izdržati kaznu, morat će platiti dvije tisuće funti.

Platit ću - kaza džentlmen. Iz torbe, koju je držao Passepartout, izvadi svežanj novčanica i

položi ih na pisarov stol. Ovaj će vam se iznos vratiti kad iziđete iz zatvora — kaza su-

dac. A sad ste slobodni uz jamstvo. Hajdemo! — dobaci Phileas Fogg svom slugi.


73

Neka mi barem vrate cipele! — razjareno će Passepartout. Vra-tiše mu cipele.

Skupo smo ih platili! — promrmlja sluga. — Više od tisuću funti svaku! A uz to me još i žuljaju!

Passepartout, kukavan i jadan, pođe za gosp. Foggom, koji mla-du ženu odvede pod ruku. Fix se bio ponadao da se njegov lopov neće moći odlučiti da izda dvije tisuće funti i da će radije izdržati osam dana zatvora. Ne osta mu drugo već da i dalje slijedi Fogga. Gosp. Fogg uze kočiju i u nju odmah uđoše gospođa Auda, Passepar-tout i on. Fix trčaše za kočijom, koja se uskoro zaustavi na gradskom pristaništu.

Pola milje daleko vidio se usidreni parobrod Rangoon, a na vr-hu jarbola vijorio se signal polaska. Izbijalo je jedanaest sati. Gosp. Fogg je stigao sat prije odlaska. Fix je vidio kako izlazi iz kočije i kako se ukrcava u čamac s gospođom Audom i slugom. Detektiv bijesno udari nogom o zemlju.

— Lupežu — zareža — odlaziš! Žrtvovao si dvije tisuće funti! Rasipan si kao pravi lopov! Ali slijedit ću te, ako treba, i na kraj svijeta; ali ako tako nastavi, potrošit će sav ukradeni novac!

Detektiv je zacijelo s pravom pomislio na to. Otkad je otputo-vao iz Londona, Phileas Fogg plaća putne troškove, nagrade, kupuje slona, polaže jamčevinu i globe. Posijao je više od pet tisuća funti, a postotak koji će se isplatiti detektivima za pronađeni novac postaje, nažalost, sve manji.


74

Šesnaesto poglavlje U kojem se Fix drži kao da ne razumije ono što mu se kazuje

Rangoon bijaše parobrod Poluotočnog i Istočnog parobrodar-skog društva, brod od čelika i na vijak; istiskivao je tisuću sedam stotina i šezdeset bruto registarskih tona, a strojevi su imali četiri stotine konjskih sila. Plovio je jednakom brzinom kao Mongolija, ali udobnost bijaše na njemu nešto slabija. Zbog toga gospođa Auda nije imala prostorije kakve je želio Phileas Fogg. Uostalom, put je dug samo tri tisuće i pet stotina milja, i trajat će jedanaest ili dvanaest dana, a mlada žena bijaše putnica bez velikih zahtjeva.

Prvih dana putovanja gospođa Auda se bolje upoznavaše s Phi-leasom Foggom. Svakom prilikom iskazivala mu je najdublju zah-valnost. Hladnokrvni džentlmen ju je slušao, bar kako se drugima činilo, veoma hladno, a da ni glasom, ni kretnjom nije nikad odao ni malo uzbuđenje. Brinuo se da mlada žena dobiva sve što joj treba. U određene sate redovito je dolazio, ako ne da razgovara, a ono barem da je sluša. Iskazivao joj je pažnju koliko zahtijevaju najstroža pravi-la uljudnosti, ali s naklonosti i pobudom automata koji je navijen za tu svrhu. Gospođa Auda nije zapravo znala što da misli o njemu, ali Passepartout joj je donekle opisao čudno ponašanje svoga gospodara. On joj je i odao radi kakve oklade putuje oko svijeta. Gospođa Auda se nasmiješi; uostalom, on joj je spasio život, i zbog toga je svoga spasioca gledala zahvalnim očima.

Gospođa Auda je potvrdila povijest svojih patnja, koje im je is-pričao gonič. Ona doista pripada najplemenitijem plemenu indijskog naroda. Mnogi su trgovci Parsi stekli velik imutak u trgovini pamu-kom. Sir Jamesu Jejeebhoyu engleska vlada je podijelila i plemstvo, a gospođa Auda je u rodu s tim bogatim trgovcem iz Bombaya. U Hong Kongu će poći plemenitom Jejeebu, rođaku sir Jamesa Jejeeb-hoya. Hoće li je on primiti i pružiti joj pomoć? Gosp. Fogg ju je umi-rivao da će se ipak sve urediti matematičkom točnošću! To bijaše sve što kaza. Je li mlada žena shvatila što znači takva točnost? Ne zna se. Ipak, njezine su krupne oči promatrale gosp. Fogga. Promatrala ga je svojim velikim očima, bistrim kao što su sveta jezera Himalaje! Ali nepristupačni Fogg bijaše zakopčan kao nikad dotad, i nije se doi-mao kao čovjek spreman da se baci u jezero.


75

Prvi dio Rangoonova putovanja protekao je veoma dobro. Bija-še lijepo vrijeme. Čitav taj dio zaljeva, koji pomorci zovu Bengalski zaljev, bijaše sklon plovidbi parobroda i Rangoon uskoro stiže na vidik otočja Grand Andaman, glavne skupine čitavog otočja, jer slikoviti vrh Saddle Peak, visok 684 metra, služi pomorcima već izdaleka kao putokaz.

Plovili su dosta blizu obale. Divlji otočni Papuanci uopće se ni-su pokazali. Stanovnici Andamana su na najnižoj ljestvici ljudskog roda, ali ipak nisu ljudožderi, kako su ih nepravedno optužili. Otoci pružaju prekrasnu sliku. Obalu ukrašavaju šume palmi, bambusa, orašaka, teaka, gorostasnih mimoza i paprati što nalikuju na drvo, u pozadini se ističu vitki obrisi gorja. Na obalama ima na tisuće salan-žaka13, a njihova su jestiva gnijezda veoma traženo jelo u kineskom carstvu.

Ali raznolika slika što je pružaju Andamani brzo prođe i Ran-goon hitro zaplovi u Malački tjesnac, kojim će proći i ući u Kinesko more. Što je radio to vrijeme detektiv Fix, kojega je njuh odveo na zlosretno putovanje oko svijeta? Prije polaska iz Calcutte ostavio je upute da mu se uhidbeni nalog — ako napokon stigne — proslijedi u Hong Kong. Pošlo mu je za rukom da se ukrca na parobrod Rango-on, a da ga Passepartout nije opazio, jer je želio putovati neopaženo sve do dolaska u luku. Zacijelo bi mu bilo teško protumačiti zašto je na brodu, a da ne pobudi sumnje, jer je Passepartout držao da je os-tao u Bombayu. Ali, stjecaj okolnosti je htio da se ponovo sastane s vrijednim mladićem. Kako su se sreli?

Redarstveni inspektor je sve nade i želje polagao u jednu jedinu točku svijeta, u Hong Kong, jer se parobrod premalo vremena zadr-žava u Singaporeu, a da bi mogao bilo što poduzeti u tom gradu. Prema tome, svog će lopova uhititi u Hong Kongu jer bi mu odatle mogao pobjeći zauvijek.

Hong Kong je engleski posjed, posljednji na tom putu. Poslije dolaze Kina, Japan i Amerika, gdje gosp. Fogg može naći gotovo sigurno skrovište. Ako u Hong Kongu konačno nađe uhidbeni nalog, Fix će uhititi Fogga i predati ga mjesnom redarstvu. Tu je još lako.

13 Salanžake su ptice (Collcaliae) malena tijela, snažna kljuna, a slabih nogu,

najbliži srodnici čiopa. U doba gniježđenja nabreknu im podjezične slinovne žlijezde i tada luče veoma gustu i ljepljivu masu, kojom izrađuju gnijezda. Upravo zbog te sline Kinezi jedu gnijezda kao poslasticu. — Prev.


76

Comment

Underline

Salanžake su ptice (Collcaliae) malena tijela, snažna kljuna, a slabih nogu, najbliži srodnici čiopa. U doba gniježđenja nabreknu im podjezične slinovne žlijezde i tada luče veoma gustu i ljepljivu masu, kojom izrađuju gnijezda. Upravo zbog te sline Kinezi jedu gnijezda kao poslasticu. — Prev.

Ali poslije Hong Konga više neće biti dovoljan samo uhidbeni nalog. Treba nalog za izručenje. Ali lopov će lako iskoristiti sva zakašnje-nja, sporosti i druge zaplete u administraciji i pobjeći zauvijek. Ako ga ne uhiti u Hong Kongu, kasnije će biti teško, ako ne i nemoguće, bilo što učiniti.

»Prema tome - razmišljaše Fix dan i noć u svojoj kajiti za dugog putovanja - ako je nalog stigao, uhitit će ga u Hong Kongu, ali ako nije došao, moramo na svaki način lopova zadržati da ne otputuje! Pobjegao mi je u Bombayu i Calcutti! Ali ako mi pobjegne iz Hong Konga, osramotit ću se! Moram uspjeti, po svaku cijenu. Ali ako bude potrebno, što bih mogao uraditi da zadržim prokletog Fogga?« Konačno Fix odluči da će sve odati Passepartoutu i otkriti mu kakva služi gospodara jer mu on sigurno nije suučesnik. Kad Passepartout dozna njegovu tajnu, bojat će se da i njega ne umiješaju u krađu i prijeći će na Fixovu stranu.

Ali ipak, tim će se opasnim sredstvom poslužiti samo ako mu sva ostala propadnu. Passepartout bi mogao sve pokvariti ako svom gospodaru izusti i jednu jedinu riječ.

Redarstveni agent doista nije znao što da radi, osim toga, novih briga zadavaše mu boravak gospođe Aude uz Phileasa Fogga na brodu Rangoon.

Tko je ta žena? Što ju je dovelo gospodinu Foggu? Sastali su se valjda između Bombaya i Calcutte. Ali gdje, u kojem mjestu poluo-toka? Je li Phileas Fogg slučajno sreo mladu suputnicu? Nije li mož-da džentlmen putovao u Indiju baš zato da se sastane s lijepom že-nom? Doista je lijepa! Fix ju je dobro vidio u sudnici u Calcutti. Lako je shvatiti koliko je detektiv imao briga. Pitao se čak nema li u svemu još i kakve zločinačke otmice. Doista! Svakako! Ta je misao konačno sasvim zaokupila Fixov mozak. Bez obzira je li žena udana ili nije, počinjena je otmica; u Hong Kongu će lopovu stvoriti takvih zapreka da ih neće moći ukloniti novcem.

Ali, nikako ne smije čekati dok Rangoon stigne u Hong Kong. Prokleti Fogg ima groznu naviku da preskače iz jednog broda u dru-gi, i može mu pobjeći prije nego što detektiv i načne novu borbu.

Treba, dakle, unaprijed obavijestiti engleske vlasti o njegovu dolasku tako da ga uhvate prije nego što se iskrca s Rangoona. To mu neće biti teško jer parobrod pristaje u Singaporeu, a Singapore je vezan s kineskom obalom telegrafskim kabelom.


77

Svakako, prije nego što načne borbu, a i da bude sigurniji, Fix će saslušati Passepartouta. Znao je da mu neće biti teško izazvati mladića da govori i zbog toga odluči da se prestane kriti kao do sada. Nije smio gubiti vrijeme. Već je 31. listopada, a Rangoon sutra stiže u Singapore.

Još istoga dana Fix iziđe iz kabine, popne se na palubu i potraži Passepartouta da mu se on prvi javi, glumeći najveće iznenađenje. Passepartout se mirno šetao pramčanom palubom kad mu iznenada pritrči detektiv i dobaci:

— I vi na Rangoonu! Gospodine Fixe, vi na brodu — iznenadi se Passepartout kad je

prepoznao svog suputnika s Mongolije. Kako to? Ostavio sam vas u Bombayu, a nalazim vas na putu u

Hong Kong! Da možda i vi ne putujete oko svijeta? Ne, ne putujem — hitro će Fix — ostajem u Hong Kongu, ba-

rem nekoliko dana. Ah! — začudi se Passepartout. — Ali kako da vas od odlaska iz

Calcutte pa sve do sada nisam vidio na palubi? Vjere mi, nisam se osjećao dobro... malo me mučila morska bo-

lest... ležao sam u kabini... Bengalski zaljev ne mogu podnijeti onako dobro kao Indijski ocean. A kako je vaš gospodar, gospodin Fogg?

Izvrsno, i putuje točno po voznom redu! Ni dana nije zakasnio! Ah, gospodine Fixe, vi ne znate najveću novost, sad putuje s nama i jedna mlada gospođa.

Mlada gospođa? — ponovi kao u čudu detektiv jer je glumio da ne razumije što mu kazuje mladić.

I Passepartout mu ispriča sve što se dogodilo. Opisa mu neprili-ke u bombayskoj pagodi, kupnju slona za dvije tisuće funti, užasni sati, otmicu Aude, osudu u Calcutti i puštanje na slobodu uz jamče-vinu. Fix je, doduše, znao posljednji dio priče, ali se držao kao da ništa ne zna, a Passepartout je uživao u pričanju jer je našao slušaoca koji ga je pažljivo slušao.

No, recite mi — radoznalo će Fix — zar vaš gospodar kani po-vesti tu mladu ženu čak u Europu?

Ne, gospodine Fixe, neće! Vodimo je samo nekom njezinu ro-đaku, bogatom trgovcu u Hong Kongu.


78

»Dakle, i to propade!« — pomisli detektiv, pa nastojeći da prik-rije razočaranje kaza:

Je li po volji čašica džina, gospodine Passepartoute? Veoma rado, gospodine Fixe. U čast našeg ponovnog susreta na

brodu Rangoon.


79

Sedamnaesto poglavlje U njemu se opisuje ono što se dogodilo na putu iz Singaporea u

Hong Kong

Otad su se Passepartout i detektiv često sastajali, ali agent se dr-žao prema svom suputniku veoma rezervirano i više ga nije izazivao da brblja. Jedan ili dva puta vidio je gosp. Fogga koji je najradije boravio u velikom Rangoonovu salonu, uz gospođu Audu ili uz whist, po svom nepromjenjivom običaju.

Passepartout, međutim, poče ozbiljno razmišljati o neobičnom slučaju koji je ponovo doveo Fixa na put njegova gospodara. Doista, zar sve nije bar čudnovato? Toga gospodina, doduše veoma ljubazna, sreo je najprije u Suezu, vidio ga je kako se ukrcao na Mongoliju i iskrcao u Bombayu gdje je trebao i ostati, a sad ga opet nalazi na Rangoonu, kako plovi u Hong Kong. Ukratko, slijedi ukorak gospo-dina Fogga, a o tome zacijelo vrijedi razmisliti. Zar slučajnost tak-vog slaganja puta nije u najmanju ruku bar neobična? Što hoće zap-ravo taj Fix? Passepartout bi se okladio za svoje papuče — sačuvao ih je i pažljivo spremio — da će Fix otputovati iz Hong Konga kad i oni, a po svoj prilici i istim brodom.

Da je Passepartout čitavo stoljeće razbijao glavu, ne bi nikad pogodio kakvu tajnu zadaću ima Fix. Nikad mu ne bi palo na pamet da detektiv slijedi Phileasa Fogga kao najopasnijeg lopova. Ali čov-ječja priroda na svako pitanje traži odgovor, pa evo kakav je odgovor našao Passepartout u jednom času kad mu je mozgom prostrujila zdrava misao, i doista odgovor je bio sasvim vjerojatan. Zaključio je da je Fix svakako agent kojega su poslali za gosp. Foggom njegovi drugovi iz kluba Reform da pazi putuje li doista oko svijeta dogovo-renim putem. »Jasno! Jasno!« ponavljaše pošteni mladić, ponoseći se svojim oštroumljem. »Džentlmeni su, dakle, uputili špijuna za nama! Nedostojno!

Za poštenim i plemenitim gosp. Foggom! Špijuna za njim! Ah, gospodo iz kluba Reform, skupo ćete mi to platiti!«

Passepartout, oduševljen svojim otkrićem, odluči da ne kaže ni riječi svom gospodaru jer se bojao da bi ga spopao pravedan gnjev zbog nepovjerenja što su mu iskazali njegovi drugovi. Ali zato odlu-či da će se Fixu pošteno narugati i peckat će ga, naravno dvosmisle-nim riječima da se ne oda.


80

U srijedu 30. listopada poslijepodne Rangoon uplovi u Malački tjesnac, koji dijeli Malajski poluotok od Sumatre. Mnogi brdoviti, strmi i veoma slikoviti otočići zaklanjahu veliki otok pogledu putni-ka. Sutradan u četiri sata ujutro Rangoon uplovi u Singapore, pola dana prije vremena predviđena voznim redom, i zaustavi se da dopu-ni zalihe ugljena.

Phileas Fogg upiše pola dana u stupac dobitka i ovaj put iziđe na kopno jer je htio pratiti gospođu Audu koja se zaželjela prošetati nekoliko sati.

Fix neprimjetno pođe za njima jer mu se svaki Foggov korak činio sumnjiv. Passepartout se u sebi rugao Fixovim manevrima, no izišao je i on da obavi svoju uobičajenu kupnju.

Singapore nije ni velik ni divljenja vrijedan otok. Uopće nema brda, pa prema tome ni obrisa. Iako je mršav, ipak je lijep. Doima se kao perivoj ispresijecan putovima. Gospođa Auda i Phileas Fogg odvezoše se lijepom kočijom, uz koju bijahu upregnuta dva prekras-na konja dovezena iz Australije, uđoše u šumu palmi blistava lišća i iziđoše na polja klinčeca s pupoljcima i polurastvorenim cvjetovima. Grmovi papra obrubljivahu polja kao u Europi živice, a palme sa-govca i golemo lišće paprati kao da htjedoše istaći razliku tropskog kraja. Orašci blistava lišća zasitili su zrak prodornim miomirisom. U krošnjama se kreveljilo mnogo živahnih majmuna, a u džunglama bijaše možda i tigrova. Onome koji se čudi kako to da na tom ra-zmjerno malom otoku nisu potamanjene te krvoločne zvijeri, treba odgovoriti da one dolaze iz Malaje, a tjesnac preplivaju.

Pošto su se puna dva sata vozili okolicom, gospođa Auda i nje-zin pratilac, koji je malo gledao a još manje vidio, vratiše se u grad, u golemu skupinu teških i spljoštenih kuća, opkoljenih lijepim vrto-vima gdje rastu mangustani, ananasi i ostalo najukusnije voće na svijetu. U deset sati ukrcali su se na parobrod, a poslije njih ušao je i detektiv, koji se morao izložiti trošku da unajmi kočiju kako bi ih mogao neprimjetno slijediti.

Passepartout ih dočeka na Rangoonovoj palubi. Dobri mladić kupio je mnogo mangustana. Veliki su kao jabuke srednje veličine, izvana tamnosmeđi, a iznutra sjajnocrveni. Bijeli plod se topi na usnama, a sladokuscima pruža neusporediv užitak. Passepartout bija-še presretan da ih može ponuditi gospođi Audi, a ona mu veoma ljubazno zahvali. U jedanaest sati Rangoon je napunio ugljenarnice i odriješio privezane konope, a poslije nekoliko sati putnici izgubiše iz


81

vidika visoke malajske planine, koje u svojim šumama kriju najljep-še tigrove na svijetu. Od Singaporea ima tisuću i tri stotine milja do Hong Konga, sićušnog engleskog posjeda na kineskoj obali. Phileas Fogg ih mora prijeći u najviše šest dana da se u Hong Kongu uzmo-gne prekrcati na parobrod koji 6. studenoga putuje u glavnu japansku luku, Yokohamu. Rangoon bijaše pun putnika jer se u Singaporeu ukrcalo mnogo Indijaca, Cejlonaca, Kineza, Malajaca i Portugalaca, ali većinom u drugi razred.

Dotad prilično lijepo vrijeme promijeni se za posljednje četvrti mjeseca. More se uzburkalo. Vjetar je puhao ponekad i olujnom snagom, ali srećom s jugoistoka, i tako povećavao brzinu parobroda. Kad je vrijeme dopuštalo, kapetan je određivao da se razapnu i jedra. Rangoon je sa snašću brika14 ponajčešće jedrio s razapete obje koš-njače i prvenjačom, a brzina mu se povećavala jer su ga nosila jedra i gonio vijak. Tako je brod oplovio obale Anama i Cochinchine. Veći-ni putnika je škodilo more, ali više krivnjom broda nego valova. Brodovi Poluotočnog društva, koji plove Kineskim morem, imaju jedan ozbiljan konstruktivni nedostatak. Loše im je izračunat odnos između ribine i nadvoda, tako da se veoma slabo drže na valovima. Volumen zatvorena, nepromočiva prostora je nedovoljan. Mnogo «rone«, kako kažu pomorci, i dovoljno je da zagrabi nekoliko većih valova što zaliju palubu, pa da brod izgubi brzinu. Mnogo su, dakle, slabiji od brodova francuskog društva Mesageris maritimes: Impera-trice i Cambodge, iako im strojevi i kotlovi nisu lošiji. Dok prema računu inženjera oni mogu ukrcati jednaku težinu koliko su sami težili, a da ne potonu, dotle parobrodi Poluotočnog društva Gol- gonda, Korea i Rangoon ne mogu podnijeti ni šestinu vlastite težine. Pri nevremenu se moralo, dakle, ploviti veoma oprezno. Ponekad se moralo suskrenuti2 uz polaganu vožnju. Gubitak vremena Phileasa

Fogga nije uzbuđivao, ali Passepartout nije mogao zatomiti naj-žešću razdražljivost. Krivio je kapetana, upravitelja stroja i društvo, i proklinjao sve koji se bave prijevozom putnika. Možda mu je nestrp-ljivost dražila i pomisao na onu plinsku svjetiljku kojoj nije zatvorio pipac, pa još i sada gori na njegov račun u Saville rowu...

- Vama kao da se veoma žuri u Hong Kong? — zapita jednog dana detektiv.

14 Snast, jarbolje i jedrilje; brik, jedrenjak s dva jarbola i križnim jedrima. —

Prev.


82

Comment

Underline

Snast, jarbolje i jedrilje; brik, jedrenjak s dva jarbola i križnim jedrima. — Prev.

- Da, veoma mi se žuri! — potvrdi Passepartout. - Mislite li da gosp. Fogg jedva čeka da se ukrca na parobrod

koji putuje u Yokohamu? - I te kako. - Dakle, sad vjerujete u neobični put oko svijeta? - Sasvim. A vi, gospodine Fixe? - Ja? Ja ne vjerujem! - Šaljivče! — dobaci Passepartout i namigne. Zbog te riječi agent se zamisli. Uznemirila ga je da ni sam nije

znao zašto. Zar ga je Francuz prozreo? Doista ne zna što da misli. Kako je Passepartout mogao pogoditi da je on detektiv kad nitko ne zna za tu tajnu? Pa ipak, kad mu je dobacio onu šalu, morao je imati neku skrivenu misao.

Ali dogodilo se da je vrijedni mladić nekog drugog dana pošao još dalje jer nije mogao odoljeti želji. Nije mogao vezati jezik.

- Recite mi, gospodine Fixe — zlobno će njegov drug — hoće-mo li doživjeti nesreću da nas ostavite u Hong Kongu!

- Hm, ne znam — prilično zbunjeno će Fix — još ne znam!... Možda ću...

- Ah! — opet će Passepartout — Usrećit ćete me ako nas budete pratili! Zacijelo! Agent Poluotočnog društva ne može se zaustaviti na pola puta. Putovali ste do Bombaya, a evo nas već u Kini! Amerika više nije daleko, a iz Amerike u Europu je samo korak!

Fix pažljivo pogleda svog subesjednika, koji ga promatraše naj-ljubaznijim izražajem lica na svijetu, i ne osta mu nego da se zajedno s njim nasmije. Ali on ga opet iznenadi pitanjem »donosi li mu posao dosta prihoda«.

- Da i ne — mirno će Fix, a da ni okom nije trepnuo. — Ima dobrih i loših poslova. No, valjda ne mislite da putujem za svoj ra-čun. —Oh! U to nisam nikad ni posumnjao! — klikne Passepartout i prasne u smijeh.

Razgovor se prekine, a Fix odmah uđe u kabinu i poče razmiš-ljati: »Očito me je razotkrio. Na ovaj ili onaj način Francuz je otkrio da sam detektiv. No, je li upozorio svoga gospodara? Kakvu zapravo ulogu igra sluga? Je li umiješan u krađu ili nije? Hoću li sad uopće uspjeti kad su me otkrili?« Agent probdje nekoliko mučnih sati u razmišljanju; čas mu se činilo da je sve propalo, no zatim bi mu se


83

probudila nada da Passepartout ne zna ništa. Na kraju više nije znao što da radi. Konačno se ipak smirio te odluči da će s Passepartoutom otvoreno razgovarati. Ako mu se u Hong Kongu ne pruži prilika da uhiti Fogga te ako se Fogg pripremi da konačno napusti engleski teritorij, Fix će kazati sve Passepartoutu. Ako je sluga gospodarov suučesnik, on ionako zna sve i potjera je izgubljena, ali ako sluga nema nikakve veze s krađom, onda će napustiti lopova jer je to naj-razboritije što može uraditi.

Takvi su bili odnosi između ta dva čovjeka, a Phileas Fogg je dalje živio u divnoj bezbrižnosti. On se gibao svojom najkraćom putanjom oko svijeta i nije se ni osvrtao na asteroide što se obrću oko njega, u granicama njegove privlačne sile.

Međutim, u njegovoj blizini nalazila se, ako se poslužimo jezi-kom astronoma, još jedna zvijezda koja stvara smetnje, smetnje na džentlmenovu srcu. Nikako! Ljepota gospođe Aude nije djelovala, čemu se Passepartout nije mogao dovoljno načuditi. Ali ako je ona i imala svoju privlačnu silu, bilo bi je teže izračunati nego Uranovu, koja je poslužila da se otkrije Neptun.

Doista! Passepartout se svakoga dana tome čudio jer je vidio s koliko zahvalnosti u očima mlada žena gleda njegova gospodara. Phileas Fogg je imao srca kad je trebalo iskazati hrabrosti, ali u lju-bavi, nije! Na njega nisu djelovali ni ostali događaji na putovanju. Passepartout je naprotiv neprekidno živio u užasnim brigama. Jed-noga je dana, naslonjen na obodnicu grotla strojarnice, promatrao kako se snažni stroj ponekad zaleti kad zbog jakog posrtanja broda vijak izroni iz mora. Para je tada šištala iz sigurnosnih ventila na cilindrima, što je ljutilo nestrpljivog mladića.

»Ventili nisu dovoljno pritegnuti!« ljutio se. »Ne mičemo se s mjesta! Takvi su ti Englezi! Ah, da smo na američkom brodu, možda bismo odletjeli u zrak, ali bismo barem vozili brže!«


84

Osamnaesto poglavlje U kojem Phileas Fogg, Passepartout i Fix idu svaki na svoju

stranu, svojim poslom

Posljednjih dana putovanja bijaše veoma loše vrijeme. Zapuhao je žestok vjetar sa sjeverozapada i parobrodu je smanjivao brzinu. Nestabilni je Rangoon duboko posrtao, a putnicama su već dosadili dugi i gadni valovi što ih je vjetar gonio s pučine.

Dva dana, 3. i 4. studenoga, trajaše prava oluja. Vjetar je snažno šibao more. Rangoon je morao suskrenuti i pola dana voziti strojem samo s deset okretaja i tako dočekivati valove. Sva su jedra bila ub-rana i smotana, a već i sama snast bijaše prevelik otpor jer je za ma-hova vjetra užasno zviždala.

Shvatljivo je da se brzina parobroda znatno smanjila i može se očekivati da će doploviti u Hong Kong s dvadeset sati zakašnjenja, a možda i s više ako se oluja ne smiri.

Phileas Fogg hladnokrvno promatraše uzburkano more, koje kao da se uzbunilo baš protiv njega. Ni čelo mu se nije ni za čas na-mrštilo, iako bi zakašnjenje od dvadeset sati moglo upropastiti čitavo putovanje jer bi zakasnio na parobrod koji putuje u Yokohamu. Ali taj čovjek bez živaca nije znao ni za nestrpljivost ni za brige. Doi-mao se kao da je oluja u njegovu planu, kao da je i ona predviđena. Gospođa Auda je razgovarala s njim o toj zapreci, ali on ju je slušao jednako mirno kao i dotad.

Fix je, naprotiv, na sve gledao drugim očima. Oluja mu je dobro došla, a osjetio bi neizmjerno zadovoljstvo da je Rangoon morao okrenuti i bježati pred vihorom niz vjetar. Zakašnjenje mu ide u ra-čun jer će prisiliti gosp. Fogga da ostane nekoliko dana u Hong Kon-gu. Došli su mu, dakle, u pomoć nebo, vjetar i valovi. Malo ga muči morska bolest, ali ne smeta! Nije brojio koliko je puta povraćao, ali dok se tijelo grči od morske bolesti, duh mu je uživao neizrecivo zadovoljstvo. Nije teško pogoditi kakvim je slabo prikrivenim bije-som Passepartout podnosio kušnju. Dotad je sve dobro išlo! I kopno i more kao da su služili njegova gospodara. Slušali su ga i vlakovi i parobrodi. Vjetar i para spajali su snage da brže putuje. No, nije li sad kucnuo čas obrata? Passepartoutu se učini da polagano umire i kao da dvadeset tisuća funti vade iz njegova džepa. Oluja ga je ljuti-la, a mahovi vjetra su ga dovodili do bjesnila. Spopadaše ga želja da


85

išiba prkosne valove! Bijedni mladić! Fix je pred njim pomno krio svoje zadovoljstvo, a dobro je i učinio jer da je Passepartout opazio njegovu tajnu radost, detektiv bi slabo prošao.

Passepartout je za oluje boravio na Rangoonovoj palubi. Ne bi mogao ni izdržati u brodu; penjao se na jarbolje i pomagao mornari-ma koji su se divili njegovoj majmunskoj okretnosti. Stotinu je puta zapitkivao kapetana, časnike i mornare, a oni se ne mogahu suzdržati od smijeha kad vidješe tako uzrujana mladića. Svakako je htio doz-nati koliko će trajati oluja. Slali su ga da promatra barometar, koji se nije mogao odlučiti da se počne dizati. Passepartout ga je tresao, ali ništa nije pomoglo, ni potresi, ni kletve kojima je obasuo prkosnu spravu. Oluja se ipak konačno stišala, a valovi skrenuše tijekom dana 4. studenoga. Vjetar zapuše divlje zrake od juga i posta povoljan za jedrenje. Passepartout se razvedrio zajedno s vremenom. Posada razape košnja- če i debelnjače, i Rangoon nastavi put prekrasnom brzinom. Ali više se nije moglo nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Morali su se time pomiriti. Kopno će ugledati 6. studenoga u pet sati ujutro. U voznom redu Phileasa Fogga bijaše zabilježen dolazak parobroda 5. studenoga. Stigao je tek 6. Zakasnio je, dakle, dvadeset i četiri sata, i neće zateći parobrod koji putuje u Yokohamu.

U šest sati dođe čamcem u susret peljar, popne se na Rangoon i zauze mjesto na mostu. On će peljati brod kroz prudove i dovesti ga u luku.

Passepartout je izgarao od želje da zapita peljara je li parobrod već isplovio iz Hong Konga u Yokohamu. Ipak, nije se usudio jer je htio da mu do posljednjeg trenutka ostane još malo nade. Povjerio se Fixu, ali ga ta lukava lisica pokuša tješiti time da će gosp. Fogg moći otputovati drugim parobrodom.

Ali dok se Passepartout predomišljao hoće li upitati peljara, do-đe gosp. Fogg, pogleda svoj Bradshaw i zapita peljara najmirnijim glasom zna li kad iz Hong Konga odlazi prvi parobrod za Yokohamu. — Sutra, za jutarnje plime — odgovori peljar.

Ah! — izusti gosp. Fogg bez i najmanjeg iznenađenja. Passe-partout stajaše u blizini pa kad začu odgovor, dođe mu želja da po-ljubi peljara; Fix bi mu najradije zavrnuo vrat.

Koji je to brod ?— opet će gosp. Fogg. Carnatic — uzvrati peljar. Nije li on jučer trebao otputovati?


86

Da, gospodine, no morali su se obaviti nekakvi popravci na jed-nom kotlu, pa je odgodio odlazak za sutra.

Hvala — kaza gosp. Fogg i kao automat siđe u Rangoonov sa-lon. Passepartout, pak, uhvati peljara za ruku, srdačno mu je stisne i kaza mu: — Vi ste, peljaru, najdraži čovjek na svijetu!

Peljar valjda nikad nije doznao zašto mu tako srdačno zahvalju-ju. Na zvižduk zviždaljke pope se na most i otpelja parobrod kroz flotilu džunki, tanka, ribarica i svih drugih vrsta brodova što su goto-vo sasvim zakrčili prolaz koji vodi u Hong Kong.

U jedan sat Rangoon je pristao uz gat i putnici se počeše iskrca-vati. Mora se priznati da je ovom prilikom Phileasa Fogga neobično poslužila sreća. Da nije bilo tog popravka na kotlu, Carnatic bi ot-plovio 5. studenoga, a putnici koji putuju u Japan, morali bi čekati punih osam dana na drugi brod. Gosp. Fogg je, doduše, u zakašnje-nju za dvadeset i četiri sata, ali to će se do kraja putovanja lako na-doknaditi. Parobrod koji putuje preko Tihog oceana, iz Yokohame u San Francisco, imao je vezu s parobrodom što dolazi iz Hong Konga i nije smio otputovati prije nego što on doplovi. Iz Yokohame će otploviti doduše s dvadeset i četiri sata zakašnjenja, ali za dvadeset i dva dana, koliko traje plovidba preko Pacifika, moći će se zakašnje-nje lako nadoknaditi. Phileas Fogg se, dakle, trideset i peti dan posli-je odlaska iz Londona nalazio na svom putu samo s dvadeset i četiri sata zakašnjenja. Carnatic je trebao otputovati tek sutradan u pet sati i gosp. Fogg je imao šesnaest sati vremena da obavi svoje poslove, to jest da smjesti gospođu Audu. Kad su se iskrcali iz parobroda, uzeo je pod ruku mladu ženu i odveo je do nosiljke. Upitao je nosače da mu kažu koji je najbolji hotel. Oni mu preporučiše Hotel du Club. Nosiljka krene, a Passepartout pođe za njom i za dvadeset minuta stigoše pred hotel. Phileas Fogg je unajmio odaje za mladu ženu i nadzirao da joj dadu sve što treba. Zatim kaza gospođi Audi da ide odmah potražiti onog rođaka kod kojega će je ostaviti u Hong Kon-gu. Istodobno zapovjedi Passepartoutu da ostane u hotelu do njegova povratka kako mlada gospođa ne bi ostala sama.

On se odveze u burzu. Tu će svakako poznavati poznatu osobu kao

što je plemeniti Jejeeh, koji se ubrajao među najbogatije trgovce u gradu.

Posrednik, kojemu se obratio gosp. Fogg, doista je poznavao parsijskog trgovca. Ali njega već dvije godine nema u Kini. Stekao


87

je imutak i nastanio se u Europi — kažu negdje u Nizozemskoj, što će biti po svoj prilici točno jer je u svojim poslovima održavao tijes-ne veze s tom zemljom.

Phileas Fogg se vrati u Hotel du Club i preko posluge zamoli gospođu Audu da ga primi, a tada bez okolišanja kaza da plemeniti Jejeeh ne živi više u Hong Kongu, već da se preselio vjerojatno u Nizozemsku. Gospođa Auda ne kaza ni riječi. Stavi ruku na čelo i osta tako nekoliko časaka u duboku razmišljanju. Zatim toplim gla-som zapita:

Što ću sada, gospodine Fogge? Veoma jednostavno — odgovori džentlmen. — Poći ćemo u

Europu. Ali ja ne mogu više iskorištavati... Ne iskorištavate, vaša prisutnost nimalo ne smeta mojem prog-

ramu. — Passepartout! Izvolite, gospodine — odazva se sluga. Pođite na parobrod Carnatic i unajmite tri kabine. Passepartout

hitro iziđe iz hotela, oduševljen što će nastaviti put u društvu mlade žene koja je prema njemu uvijek veoma ljubazna.


88

Devetnaesto poglavlje U kojem se Passepartout previše zanima za svoga gospodara, a

opisuje se i ono što slijedi

Hong Kong je otok, a Engleskoj je pripao nankinškim ugovo-rom, poslije rata 1842. Za nekoliko godina Velika Britanija je vješ-tom kolonizacijom podigla važan grad i luku Victoriju. Otok leži pred ušćem rijeke Canton, a od portugalskoga grada Macaa, na sup-rotnoj obali, dijeli ga samo šezdeset milja. Hong Kong je na boljem položaju i zbog toga je u trgovačkoj borbi pobijedio, i sada glavni dio kineskog prometa prolazi kroz englesku luku. Dokovi, bolnice, upravne zgrade, asfaltirane ulice, sve to daje dojam kao da je neki trgovački grad Kenta ili Surreyja prošao kroz zemaljsku kuglu i izbio na površinu u ovoj točki Kine, gotovo na antipodu.

Passepartout, šetajući s rukama u džepu, pođe u luku Victoriju, a usput je promatrao nosiljke, tačke s jedrima koje još voze u kines-kom carstvu i golemo mnoštvo Kineza, Japanaca i Europljana što se tiskaju ulicama. Vrijedni mladić vidio je po prilici isto što i dosad na svom putovanju u Bombayu, Calcutti ili Singaporeu. Kao da se kak-va pruga engleskih gradova protegla oko čitavog svijeta.

Passepartout je stigao u luku Victoriju. Ušće rijeke Canton bija-še prepuno brodova svih narodnosti: engleskih, francuskih, američ-kih, nizozemskih, brodova ratnih i trgovačkih,

japanskih i kineskih čamaca, džunka, sampana, tanka, pa čak i cvjetnih brodova koji su se doimali kao prizemnice što plove po vodi. Passepartout za šetnje opazi nekoliko domorodaca u žutom odijelu, i začudo svi bijahu stari. Ušao je u neku kinesku brijačnicu da se obrije na kineski način i tu mu kaza kineski figaro, koji je dosta dobro govorio engleski, da svi ti starci imaju više od osamdeset go-dina. Kad navrše osamdesetu godinu, imaju pravo da se oblače u žuto jer je to carska

boja. Passepartout se slatko nasmija a da ni sam nije znao zašto. Pošto se obrijao, pođe u luku na Carnaticov pristan gdje opazi Fixa kako se šeće gore-dolje. Susret ga nije iznenadio. Na licu redarstve-nog inspektora opazi izražaj duboka razočaranja.

»Divno«— pomisli Passepartout — »slabo vam se piše, džen-tlmeni reformklupski! «


89

Priđe Fixu s radosnim osmijehom, kao da ne opaža njegovo snuždeno lice.

Detektiv je zacijelo imao puno pravo kad je kleo zlu sreću što ga neprekidno prati. Još nema uhidbenog naloga! Nalog svakako putuje za njim i neće ga stići ako se ne zaustavi bar nekoliko dana u ovom gradu. No, Hong Kong je posljednji engleski grad na ovom putu i ako ne zadrži gospodina Fogga, on će mu zauvijek pobjeći.

Dakle, gospodine Fixe, jeste li se odlučili? Hoćete li s nama u Ameriku? — šaljivo će Passepartout.

Hoću — zareži Fix. Tako valja! — klikne Passepartout, gušeći se od smijeha. —

Znao sam da nas nećete iznevjeriti! Hajdemo kupiti karte, hajdemo! I obojica uđoše u brodsku agenciju gdje su rezervirali kabine za

četiri osobe. Ali činovnik ih upozori da je dovršen popravak kotla na Car- naticu i da će parobrod otploviti još večeras u osam, a ne ujutro kao što je bilo oglašeno.

Izvrsno — dobaci Passepartout — gospodar će se razveseliti. Idem mu javiti.

U tom se času Fix odluči na posljednji korak. Nakanio je sve kazati Passepartoutu. Možda je to jedini način da Phileasa Fogga zadrži nekoliko dana u Hong Kongu.

Pošto su izišli iz agencije, Fix pozove svoga sudruga u krčmu na čašu piva. Passepartout je imao još dovoljno vremena. Prihvatio je Fixov poziv.

Krčma bijaše na obali. Kao da ih je pozivala da uđu, i obojica uđoše. Ugledali su prostranu lijepo uređenu dvoranu, a pri dnu neka-kav golem krevet s mnogo jastuka. Na njemu je spavalo nekoliko ljudi. Za malim stolovima od pletene trske sjedilo je oko trideset gostiju. Neki su pili englesko pivo ale ili porter na litre, a drugi su ispijali vrčeve žestokih pića, džina ili rakije. Osim toga, većina je pušila duge lule od zemlje crljenice, u kojima su bile kuglice od opi-juma, pomiješane s ražinim uljem. Kad se s vremena na vrijeme koji pušač od slabosti srušio pod stol, konobari su ga dohvatili za glavu i noge, odnijeli na krevet i ooložili uz ostale. Oko dvadeset takvih oiianaca već ie ležalo jedan uz drugoga u krajnjoj zaglupljenosti.

Fix i Passepartout su shvatili da su ušli u jednu od mnogih puši-onica koje posjećuju oni bijednici, glupači, mršavci i lude kojima engleska trgovina prodaje godišnje dvije stotine i šezdeset milijuna


90

franaka kobnog otrova što se zove opijum! A ti su žalosni milijuni zasluženi na najkobnijem poroku ljudskoga roda.

Kineska vlada je najstrožim zakonima pokušala suzbiti zloupot-rebu, ali sve bijaše uzaludno. Opijum su s početka uživali samo naj-bogatiji ljudi, no kasnije je prodro u niže slojeve, i porok se više nije mogao iskorijeniti. Opijum se puši svugdje i u svako doba u Sred-njem carstvu. Poroku se odaju i muškarci i žene, a kad se naviknu na uživanje otrova, ne mogu se odučiti jer ako prestanu, muče ih strašni grčevi u želucu. Strastveni pušač može popušiti i do osam lula na dan, ali umire za pet godina.

U jednu od takvih pušionica, kojih ima veoma mnogo čak i u Hong Kongu, ušli su dakle Fix i Passepartout, i tu su se htjeli okrije-piti. Passepartout nije imao novca i zbog toga je pristao da ga »časti« njegov sudrug koji je imao i novca i vremena.

Naručiše dvije boce porta. Passepartout se iskreno razveselio dok je Fix oprezno pijuckao i pažljivo promatrao svoga sudruga. Razgovarali su o svemu i svačemu, a ponajviše o lijepoj odluci da se Fix ukrca na brod Carnatic. Kad su spomenuli parobrod koji putuje nekoliko sati ranije, a pošto su i boce već ispraznili, Passepartout se diže jer je morao još obavijestiti svoga gospodara o odlasku broda. Fix ga zadrži.

Samo čas — dobaci. Što želite, gospodine Fixe? Htio bih s vama razgovarati o ozbiljnim stvarima. O ozbiljnim stvarima! — začudi se Passepartout i ispije nekoli-

ko kapljica vina što su ostale na dnu čaše. — Dobro, govorit ćemo sutra. Danas više nemam vremena.

Ostanite — navali Fix. Radi se o vašem gospodaru! Kad ču tu riječ, Passepartout pogleda pažljivije svog sudruga.

Izražaj mu se Fixova lica učini neobičnim, i zbog toga sjede. Što mi imate kazati? — zapita. Fix nasloni svoju ruku na njegovu i promrmlja ispod glasa: Vi ste već naslutili tko sam? Odavna! — posprdno će Passepartout. Onda vam mogu sve odati...


91

Sada kada već sve znam, prijatelju! Ah! Prekasno! No, kažite što ste htjeli. Ali dopustite da najprije ja vama kažem da su se vaša gospoda izvrgla uzaludnom trošku!

Uzaludnom! — začudi se Fix. — Ne mislite valjda ozbiljno? Zaključujem da ne znate kolika je svota!

Znam — dobaci Passepartout. — Dvadeset tisuća funta! Pedeset i pet tisuća, čovječe! — ispravi ga Fix i uhvati Francuza

za ruku. Što! — zaprepasti se Passepartout. — Zar se gosp. Fogg usudio!

... Pedeset i pet tisuća funta! ... Ako je toliko, onda je to još jedan razlog da ne smijem gubiti dragocjeno vrijeme — kaza i ustane.

Pedeset i pet tisuća funta! — opet će Fix i prisili Passepartouta da ponovo sjedne, jer mu je naručio bočicu rakije — i, ako uspijem, dobit ću nagradu od dvije tisuće funti. Hoćete li vi pet stotina, ali uz uvjet da mi pomognete!

Da vam pomognem? — začudi se Passepartout. Da, pomognite mi da gospodina Fogga zadržim nekoliko dana u

Hong Kongu! Što! — razjari se Passepartout. — Što ste rekli? Zar toj gospodi

nije dovoljno da uhode moga gospodara i sumnjaju u njegovo pošte-nje, već mu još žele postavljati i zapreke! Na njihovu bih mjestu umro od srama.

Ne razumijem što mislite! — na to će Fix. Mislim da su podli. Jednako kao da deru kožu s gospodina Fog-

ga ili da mu otimaju novac iz džepa! Eh! Baš to je i cilj! Pa to je prava zasjeda — razjari se Passepartout jer je već poče-

la djelovati rakija koju mu je natočio Fix, a on nije ni opažao da pije najpodlija zasjeda. Džentlmeni! Drugovi! Fix nije više ništa ra-

zumio. Drugovi! — žestio se Passepartout — Članovi kluba Reform!

Znajte, gospodine Fixe, da je moj gospodar pošten čovjek i kad sklo-pi okladu, onda će je nastojati pošteno i dobiti.

Ali što vi mislite tko sam ja? — u čudu će Fix i pogleda Passe-par- touta.


92

Bogami, agent članova kluba Reform i kontrolirate kako putuje moj gospodar, što je svakako uvredljivo! Već sam vas davno prozre-o, zato sam i pazio da gosp. Fogg ništa ne dozna!

On ne zna ništa? ... — hitro će Fix. Ništa — odgovori Passepartout i ispije još jednu čašu. Detektiv

prijeđe rukom preko čela. Oklijevao je da nastavi razgovor. Što bi sad bilo najbolje učiniti? Passepartout se doista prevario i

pri tome je bio iskren, ali plan će biti sada još teže izvršiti. Mladić je govorio otvoreno i sigurno je da nije suučesnik svoga gospodara, a Fix je i na to pomišljao.

Dakle — rasuđivao je Fix — ako nije njegov sukrivac, bit će moj pomoćnik.

I detektiv u tren oka stvori odluku. Uostalom, više nema što če-kati. Na bilo koji način Fogga treba zadržati u Hong Kongu.

Čujte — odsječno će Fix — pazite što ću vam reći. Ja nisam ono što vi mislite, nisam nikakav agent članova kluba Reform...

Bah! — podrugljivo će Passepartout. Ja sam redarstveni inspektor i londonsko redarstvo mi je povje-

rilo važan zadatak... Vi... redarstveni inspektor!... —Da, i evo vam dokaza — nastavi Fix. — Pogledajte iskazni-

cu. I agent izvadi iz lisnice i pokaza svom sudrugu iskaznicu s potpi-som upravitelja londonskog redarstva. Passepartout se prenerazi; promatrao je Fixa, a da nije mogao izustiti ni riječi.

Oklada gospodina Fogga — nastavi Fix — nije drugo nego na-jobičniji izgovor kojim je nasamario i vas i svoje drugove iz kluba Reform jer vas je htio iskoristiti kao nesvjesna suučesnika.

Ali zašto? — krikne Passepartout. —Evo, zašto. U Engleskoj banci ukrao je 28. rujna pedeset i pet

tisuća funti neki čovjek kojega su mnogi vidjeli i opisali. Evo, ovo je osobni opis, a on se do najmanje crte podudara s opisom gospodina Fogga.

Gluposti! — ljutito će Passepartout i udari svojom snažnom ša-kom po stolu. — Moj je gospodar najpošteniji čovjek na svijetu!

Što vi znate! — opet će Fix. — Čak ga i ne poznajete! Primio vas je u službu na dan odlaska i otputovao je pod glupim izgovorom,


93

bez kovčega, a u torbi nosi golem iznos u novčanicama! I vi se još usuđujete tvrditi da je pošten čovjek.

Jest! Jest — nesvjesno ponavljaše bijedni mladić. Želite li da vas uhite kao sukrivca? Passepartout se uhvati objema rukama za glavu. Nije ga se

moglo više prepoznati. Nije se usudio ni pogledati redarstvenog in-spektora. Phi- leas Fogg lopov, on, Audin spasilac, čovjek odvažan i plemenit! Pa ipak su posumnjali u njega! Passepartout pokušavaše odagnati sumnje što su mu se uvlačile u mozak. Nije htio povjerovati da je njegov gospodar kriv.

Ukratko, što hoćete od mene? — zapita redarstvenog agenta, suzdržavajući se snagom volje.

Evo što hoću - odgovori Fix. — Gospodina Fogga slijedim sve dovde, ali još nisam primio uhidbeni nalog koji sam zatražio da mi pošalju iz Londona. Vi mi zbog toga morate pomoći da gosp. Fogga zadržim u Hong Kongu...

Ja! Ja da... A ja ću vam dati pola nagrade od dvije tisuće funti, koju je obe-

ćala Engleska banka. Nikada! — gnjevno će Passepartout i pokuša se dići, ali se od-

mah sruši jer ga ostaviše i snaga i razum. Gospodine Fixe — poče mucati — kad bi sve to što ste mi ka-

zali i bilo istinito... kad bi moj gospodar i bio lopov kojega progoni-te... a ja tvrdim da nije... bio sam... ja sam u njegovoj službi... osvje-dočio sam se da je dobar i plemenit... Da ga iznevjerim... nikada neću, ni za sve zlato ovoga svijeta... Ja sam iz sela gdje se ne bave takvim poslovima!...

Dakle, nećete? Neću! Onda kao da nismo o tome ni razgovarali — zagonetno će Fix.

— U zdravlje, pijmo. Da, pijmo! Passepartout osjećaše da ga izdaju snage. Fix, koji ga je htio

odijeliti od gospodara, odluči da ga sasvim opije. Na stolu bijaše nekoliko lula s opijumom. Jednu Fix utakne Passepartoutu u ruku, koji je uze, stavi među usne, pripali, udahne nekoliko dimova i sruši se omamljen opojnim otrovom.


94

Napokon — promrmlja Fix pošto je oborio Passepartouta. — Gosp. Fogg neće doznati da Carnatic odlazi prije određenog vreme-na, no ako i otplovi, otputovat će bez tog prokletog Francuza!

Zatim plati piće i iziđe.


95

Dvadeseto poglavlje U kojemu Fix razgovara s Phileasom Foggom

Dok su se dešavali događaji koji će možda upropastiti buduć-nost gosp. Fogga, on je s gospođom Audom šetao ulicama englesko-ga grada. Budući da je gospođa Auda prihvatila njegovu ponudu da je povede u Europu, morao se pobrinuti za sve što je potrebno na dugom putovanju. Još se može shvatiti da Englez kao što je on putu-je oko svijeta samo s ručnom torbom, ali žena ne može poći na takav put pod sličnim uvjetima. Morao je, dakle, kupiti haljine i ostale predmete potrebne na putovanju. Gospodin Fogg je sve obavljao s najvećim mirom, a na sva ispričavanja i skanjivanja mlade udovice, koju je već i zbunio prevelikom uslužnošću, uvijek je kazivao: — I to ide u pripreme za putovanje, sve je u mome programu. Pošto su kupili sve što im treba, gosp. Fogg se vratio s mladom ženom u hotel gdje su večerali raskošnu večeru. Gospođa Auda se osjećaše malo umorna, pa na engleski način pruži ruku svom hladnokrvnom spasi-ocu i pope se u svoje odaje.

Častan džentlmen se zadubio u Times i Illustrated London News, i u čitanju proveo čitavu večer.

Kad bi on bio čovjek koji se može čuditi, bio bi se svakako za-pitao kako to da sluga nije došao prije doba za spavanje. On se, me-đutim, nije uznemirivao jer je znao da parobrod kreće iz Hong Kon-ga tek sutradan ujutro. Ali ni sutradan se Passepartout ne pokaza. Nitko ne bi mogao pogoditi što je pomislio časni džentlmen kad je doznao da se njegov sluga uopće nije vratio u hotel. Gosp. Fogg mirno uze svoju torbu, posla obavijest gospođi Audi i naruči nosilj-ku. Bijaše tada osam sati, a visoka voda, koju će Carnatic iskoristiti da preplovi prudove na izlazu iz luke, dolazi u deset i pol. Kad je nosiljka stigla pred hotelska vrata, gosp. Fogg i gospođa Auda

se popeše u nju i sjedoše u udobne naslonjače a prtljaga krene za njima na kolicima.

Poslije pola sata putnici siđoše na pristanu gdje gosp. Fogg do-zna da je Carnatic već sinoć otputovao.

Gosp. Fogg je očekivao da će naći i parobrod i slugu, a nije na-šao ni jedno ni drugo. Ali na licu mu se nije moglo vidjeti ni traga razočaranju, a kad ga gospođa Auda zabrinuto pogleda, on je umiri:

Ništa, ništa, gospođo, neznatna nezgoda, ništa ozbiljno.


96

U tom trenutku priđe neki čovjek koji ga je dotad pažljivo pro-matrao. Bijaše to inspektor Fix koji ga pozdravi:

Niste li vi, gospodine, stigli jučer Rangoonom, kao i ja? Jesam, gospodine — hladno će gosp. Fogg — no ne znam s kim

imam čast... Oprostite mi, mislio sam da ću ovdje naći vašeg slugu. Znate li gdje je, gospodine? — hitro će mlada gospođa. Što? — lukavo će Fix, kao da je iznenađen. — Zar nije s vama? Nije — zabrinuto će gospođa Auda. — Od jučer ga nismo vid-

jeli. Da se nije bez nas ukrcao na parobrod Carnatic? Bez vas, gospođo?... — nastavi agent. — Oprostite što vas pi-

tam, zar ste i vi htjeli otputovati tim parobrodom? — Da, gospodine. I ja sam htio, gospođo, i možete misliti kako sam se razočarao.

Na Carnaticu su obavili popravak i parobrod je otplovio iz Hong Konga dvanaest sati prije vremena, a da nikoga nisu obavijestili, i zbog toga ćemo morati čekati osam dana na drugi parobrod!

Dok je izgovorio »osam dana«, Fix osjeti da ga je obuzela neo-pisiva radost. Osam dana! Fogg je osam dana zadržan u Hong Kon-gu! Ostaje, dakle, dosta vremena da stigne uhidbeni nalog. Konačno se sreća ipak nasmiješila predstavniku zakona.

Lako je pogoditi kako se zaprepasti kad začu hladnokrvnu na-pomenu Phileasa Fogga: — Ta ima valjda u Hong Kongu i drugih brodova osim Carnatica.

I gosp. Fogg uze pod ruku gospođu Audu te pođe u luku potra-žiti brod koji možda uskoro odlazi.

Preneraženi Fix pođe za njim. Kao da ga je neko uže vezivalo za tog čovjeka.

Ipak, kao da je sreća doista ostavila čovjeka kojega je dotada vjerno služila. Phileas Fogg je puna tri sata obilazio luku u svim smjerovima jer je odlučio da će, ako bude potrebno, unajmiti parob-rod koji će ga prevesti u Yokohamu; ali svugdje je vidio brodove što tek ukrcavaju ili iskrcavaju teret i zbog toga ne bi mogli otploviti. U Fixu se opet probudi nada.

Gosp. Fogg se nije dao smesti, već se uputio da i dalje traži pa makar otišao i u Macao, kad mu u predluci priđe neki mornar.

Presvijetli gospodine, tražite li možda kakav brod? — upita mornar i skine kapu.


97

Imate li možda brod koji može odmah otploviti? — na to će gosp. Fogg.

Imam, presvijetli gospodine, peljarski brod, broj 43, najbolji u čitavoj flotili.

Jedri li dobro? Osam do deset čvorova uz vjetar. Hoćete li ga vidjeti? Hoću. Presvijetli gospodine, bit ćete zadovoljni. Želite li se malo pro-

vesti po moru? Ne. Treba mi za putovanje. Za putovanje? Hoćete li me prevesti u Yokohamu? Kad je mornar to čuo, rastvori oči i zamahne rukama. Presvijetli gospodin se šali? Ne šalim se, zakasnio sam na parobrod Carnatic, a najkasnije

14. studenoga moram biti u Yokohami da mogu stići na parobrod koji putuje u San Francisco.

Zao mi je — odgovori peljar — ali zahtijevate nemoguće. Platit ću vam stotinu funti na dan, a uz to dat ću vam još i nag-

radu od dvije stotine funti ako stignem na vrijeme. Ozbiljno? — u nevjerici će peljar. Sasvim ozbiljno — potvrdi gosp. Fogg. Peljar se malo udalji. Promatrao je more i očito se kolebao iz-

među želje da zasluži golemu svotu i straha od daleka putovanja. Fix osjećaše užasne muke.

Gosp. Fogg se, međutim, obrati gospođi Audi. Hoćete li se bojati, gospođo? Uz vas neću, gospodine Fogge — hrabro će mlada žena. Peljar

je ponovo prišao džentlmenu, okrećući kapu u rukama. Dakle, što je, peljaru? — upita gosp. Fogg. Eh, presvijetli gospodine — poče peljar — ne smijem izvrgavati

opasnosti ni posadu, ni sebe, a ni vas na toliko dalekom putu brodom od jedva dvadeset tona i u ovo godišnje doba. Uostalom, ne bismo ni stigli na vrijeme jer od Hong Konga do Yokohame ima tisuću šest stotina i pedeset milja.


98

Samo tisuću i šest stotina — popravi ga gosp. Fogg. To je isto. 3ix odahne s olakšanjem. Ali — nastavi peljar — ima možda i drugih načina da vas zado-

vo- jim. Fixu zasta dah. Kako? — zapita Phileas Fogg. Da vas prevezem u Nagasaki, na najjužniji rt Japana, tisuću i sto

milja, ili samo u Shanghai na osam stotina milja od Hong Konga. Do Shangaia se plovi duž kineske obale, a to je velika prednost, tim više što i struje teku prema sjeveru.

Peljaru - upozori ga Phileas Fogg — na američki parobrod se mo- am ukrcati u Yokohami, a ne u Shangaiu ni u Nagasakiju.

A zašto ne? — otpovrze peljar. — Parobrod što putuje u San Francisco ne polazi iz Yokohame. On samo pristaje u Yokohami i u Naga- sakiju, ali polazna luka pruge je Shanghai.

Znate li to sigurno? Znam, sigurno. A kad odlazi parobrod iz Shangaia? Odlazi 11. u sedam sati navečer. Imamo, dakle, četiri dana vre-

mena. Četiri dana su devedeset i šest sati, a s brzinom od osam čvo-rova moći ćemo dojedriti na vrijeme u Shanghai ako budemo imali sreće, ako bude puhao jugoistočni vjetar i ako more bude mirno.

A kada biste mogli otploviti? Za jedan sat. Toliko mi treba da ukrcam hranu i pripremim

brod. U redu! Dakle, sporazumjeli smo se... Jeste li vi vođa broda? Jesam, ja sam John Bunsby, brodovođa Tankadere. Trebate li predujam? Ako vas to ne vrijeđa, presvijetli gospodine. Evo vam dvije stotine funti unaprijed. Gospodine — kaza Phi-

leas Fogg, a zatim okrenuvši se Fixu, doda — ako hoćete iskoristiti priliku...

Gospodine — odlučno će Fix — baš vas htjedoh zamoliti da mi učinite to dobročinstvo.


99

Dobro. Za pola sata bit ćemo na brodu. A bijedni sluga ... — sažalno će gospođa Auda jer joj je Passe-

parto- utov nestanak zadavao velikih briga. Učinit ću za njega sve što mogu — obeća Phileas Fogg. I dok je Fix uzrujan, razdražen i bijesan pošao na peljarski brod,

obole pođoše u hongkonšku redarstvenu upravu gdje Phileas Fogg preda

Passepartoutov osobni opis i ostavi dovoljnu svotu novca za povratak. Isto je učinio i u francuskom konzulatu. Nosiljkom pođoše u hotel gdje uzeše prtljagu, a zatim se vratiše u predluku. Točno u tri sata peljarski brod broj 43, s posadom i potrebnom hranom, bijaše spreman za polazak.

Tankadera bijaše mala goleta od dvadeset tona, veoma oštra pramca, vitka oblika i oštrih vodenih crta. Doimala se kao jahta za jedriličar - ske utakmice. Blistavi mjedeni predmeti, pocinčani želje-zni okovi i bijela paluba kao od bjelokosti, sve to bijaše dokaz da je brodovođa John Bunsby znao kako se održava brod. Oba jarbola bijahu umjereno nagnuta prema krmi. Razapinjala je prvenjaču, glavno jedro, dvije vršnjače, letnjaču i prečke, a mogla je razapeti i pomoćno jedro kad je puhao vjetar u krmu. Vjerojatno dobro jedri, i doista već je do sada dobila nekoliko nagrada na regatama15 peljar-skih brodova. Posadu Tankadere sačinjavahu brodovođa John Bunsby i četiri mornara. Svi su odvažni pomorci, koji i pri nevreme-nu izlaze iz luke da traže brodove, te izvrsno poznaju obalu. John Bunsby bi i najvećem plašljivcu nadahnuo povjerenje. Imao je četr-deset i pet godina, bio je snažan i opaljen od sunca. Bistro oko, ener-gično i otvoreno ponašanje odavaše vješta pomorca.

Phileas Fogg i gospođa Auda ukrcaše se na brod. Fix je već bio na palubi. Kroz silaz na krmi golete silazilo se u četverokutnu komo-ru, a u njoj na stranama bijahu udubine s ležajevima. U sredini bijaše stol, a nad njim obješena svjetiljka. Sve bijaše maleno ali veoma čisto.

Zao mi je da vam ne mogu pružiti udobnije prostorije — kaza gosp. Fogg detektivu koji se nakloni šuteći.

15 Jedriličarske utakmice. — Prev. 15 Brzinomjer — Prev.


100

Comment

Underline

Jedriličarske utakmice. — Prev.

Fix osjećaše kao da se ponizuje zbog toga što se koristi uslugom gospodina Fogga.

Bogme, pristojan lupež — pomisli Fix — ali je ipak lupež! U tri sata i deset minuta brodić razape jedra. Na sošnjaku se vi-

jorila engleska zastava. Putnici su sjedili na palubi. Gosp. Fogg i gospođa Auda još jednom promotriše pristan, da se nije u posljed-njem trenutku pojavio Passepartout.

Fix se bojao da se ne pojavi sluga jer je slučaj zacijelo mogao dovesti nesretnog mladića na pristan, a budući da je onako nedostoj-no postupao s njime, među njima bi izbila svađa i detektiv bi svaka-ko slabo prošao. Ali Francuz se ne pokaza, bez sumnje on još spava omamljen opojnim sredstvom.

Brodovođa John Bunsby ubrzo isplovi na pučinu i Tankadera se s punim glavnim jedrom, prvenjačom i prečkama zaleti odskakujući na valovima.


101

Dvadeset prvo poglavlje U kojem se brodovođa Tankadere izlaže opasnosti da izgubi na-

gradu od dvije stotine funti

Doista je prava pustolovina putovanje od osam stotina milja brodicom od dvadeset tona, i to još u kasno godišnje doba. Kinesko more je na zlu glasu jer su na njemu česte oluje s užasnim vjetrom, a najčešće su za ekvinocija koji je tek prošao jer je sada početak listo-pada. Peljar bi svakako imao više koristi kad bi putnike prevezao u Yokoha- mu jer je plaćen po danu. Ali počinio bi veliku nesmotre-nost kad bi zaplovio na toliko dugo putovanje pod takvim prilikama i već je prilična smionost, da se ne kaže drskost, što putuje i u Shan-ghai. Ali John Bunsby se pouzdao u svoju Tankaderu, koja se izdiza-la na valovima kao galeb, a kao da je imao i pravo.

Za posljednjih sati dana Tankadera je prolazila krivudavim ka-nalima pred Hong Kongom. Jedrila je u svim smjerovima uz vjetar i niz vjetar i držala se izvrsno.

Mislim da vam ne moram ni preporučiti, peljaru - kaza Phileas Fogg kad je goleta zaplovila pučinom — da učinite sve što je mogu-će.

Pouzdajte se u mene, plemeniti gospodine — na to će John Buns- by. — Razapeli smo sve koliko brod može podnijeti pri ovom vjetru. Vršnjače ne bi ništa pomogle jer bi samo zaranjale pramac i smanjivale brzinu.

Vi ste mornar a ja nisam, peljaru, pouzdaj em se u vas. Phileas Fogg promatraše uzburkano more kao pravi mornar.

Držao se uspravno, raširenih nogu i odvažno, i nikad nije posrnuo s mjesta. Mlada žena je sjedila na krmi i s uzbuđenjem promatrala ocean koji je sumrak već zamračio, a ona mu prkosi na slabašnom brodiću. Povrh njezine glave bijeljela su se razapeta jedra poput go-lemih krila koja je nose u svemir. Goletu je zagrlio vjetar i doimala se kao da leti zrakom.

Spustila se noć. Mjesec u svojoj posljednjoj četvrti već je zala-zio na maglovitu obzorju i polako se gasila njegova slaba svjetlost. Oblaci su se gonili s istoka i već su zastrli dio neba.

Peljar namjesti položajna svjetla — razborita opreznost — jer tim vodama plove svi brodovi što s pučine prilaze k obali. Cesto su


102

susretali brodove, a zbog velike brzine, kojom je Tankadera letjela, razbila bi se i od najmanjeg sudara.

Fix je sjedio na pramcu zaokupljen mislima. Držao se daleko jer je znao da Fogg nerado razgovara. Osim toga, bijaše mu mrsko raz-govarati s čovjekom kojemu duguje zahvalnost za učinjenu uslugu. Mislio je i na budućnost. Znao je gotovo sa sigurnošću da gospodin Fogg neće ostati u Yokohami, već će se odmah prekrcati na parobrod koji putuje u San Francisco, da što prije stigne u Ameriku gdje će mu golemo prostranstvo pružiti veću sigurnost. Plan Phileasa Fogga činio mu se sasvim jednostavan.

Umjesto da otputuje brodom ravno iz Engleske u Ameriku, kao što bi učinio običan lopov, Phileas Fogg je pošao duljim putem, pro-putovao je tri četvrtine zemaljske kugle samo da zavede redarstvo na krivi trag i sigurnije stigne na američki kontinent gdje će u miru tro-šiti bančine milijune. Ali što može uraditi Fix kad stigne u Sjedinje-ne Države? Da prestane slijediti kradljivca? Ne, i stotinu puta ne! Neće ga ostaviti sve dok ne dobije odluku za izručenje. To mu je dužnost, pa će je izvršiti. Svakako, u jednome ga je poslužila sreća: Passepartout nije više uz gospodara, a poslije razgovora s njime, kad mu se Fix odao, važno je da se gospodar više nikad ne sastane sa slugom.

Phileas Fogg je također mislio na svoga slugu, koji je tako izne-nada nestao. Pošto je o svemu duboko razmislio, učinilo mu se vjero-jatnim da se zbog kakva nesporazuma nevoljni mladić u posljednjem trenutku ukrcao na parobrod Carnatic. Jednako je mislila i gospođa Auda. Ona je iskreno žalila vjernog slugu kojemu duguje najdublju zahvalnost. Može se, dakle dogoditi da ga nađu u Yokohami, pa ako ga je Carnatic dovezao, to će lako doznati.

Oko deset sati vjetar poče jačati. Možda bi bilo razborito skratiti jedra jednim kratom, ali peljar pažljivo promotri nebo te ostavi i dalje sva jedra sasvim razapeta. Tankadera je, uostalom, izvrsno podnosila jedrilje jer je duboko gazila, a vođa je izvršio sve pripreme da može u tren oka ubrati jedra ako udari snažan mah vjetra. U pola noći Phileas Fogg i gospođa Auda siđoše u komoru. Fix je sišao prije njih i zavukao se u ležaj. Peljar je s mornarima ostao čitavu noć na palubi.

Sutradan, 8. studenoga, do izlaza sunca goleta je prevalila više od stotinu milja. S vremena na vrijeme spuštali su log1 koji je poka-zivao da jedre srednjom brzinom između osam i devet čvorova. Tan-


103

kadera je jedrila vjetrom u pol krme, jedrilje joj je bilo napuhnuto i niz takav vjetar dostizala je najveću brzinu. Ako potraju isti uvjeti, možda će stići na vrijeme.

Tankadera se toga dana nije mnogo udaljavala od obale jer uz nju teku povoljne struje. Nepravilno isjeckana obala viđala se s vre-mena na vrijeme kroz čistine oblaka, subočice lijevo, u daljini od oko pet milja. Budući da je vjetar puhao s kopna, uz obalu je bilo i more mirnije. Go- letu je pratila sreća jer brodice male tonaže slabo plove na uzburkanu moru, »zabijaju se u valove«, kako kažu pomor-ci, i gube brzinu. Oko podne vjetar malo oslabi i skrene k jugoistoku. Peljar dade razapeti vršnjače, ali poslije dva sata morao ih je ubrati jer je vjetar ponovo ojačao.

Gosp. Foggu i mladoj gospođi srećom ne škodi more, pa su ve-likim tekom jeli konzerve i brodski dvopek. Fixu su ponudili da jede s njima, što je morao prihvatiti jer je znao da za putovanje treba na-puniti želudac, jednako kao što se mora nagružiti brod, ali to ga je ljutilo! Smatrao je nepoštenim da putuje na trošak toga čovjeka i jede njegovu hranu. Jeo je, doduše, kao ptica, no ipak je jeo. Ali poslije objeda osjeti dužnost da gosp. Foggu kaže nasamo:

Gospodine... Riječ »gospodine« jedva mu iziđe iz usta i gotovo se morao su-

zdržati da tom »gospodinu« ne položi ruku na rame. Gospodine, veoma ste ljubazni što ste me uzeli na brod. Iako ne

raspolažem s toliko sredstava kao vi, ipak bih htio platiti svoj dio... Ni govora o tome, gospodine — otpovrze gosp. Fogg. Alija bih ipak... Ne, gospodine — ponovi Fogg glasom koji ne trpi odgovora. —

Sve je uračunato u pogodbi! Fix se pokloni, jedva se svladao, pošao je na pramac golete gdje

je legao i čitav dan nije progovorio ni riječi. Brodica je, međutim, hitro plovila. John Bunsby je gajio nadu.

Nekoliko je puta dobacio gosp. Foggu da će stići na vrijeme u Shan-ghai. Gosp. Fogg mirno primjećivaše da s tim i računa. Čitava posa-da male golete bijaše marljiva. Nagrada je služila kao pobuda vrijed-nim mornarima. Neprekidno su pazili da ni časak ne ostanu uzde mlohave ili da jedro ne zaleprša! Kormilaru se nije moglo prigovoriti da je ijednom zaošijao brodom! Bolje se ne vodi brod ni na regatama Royal Yacht Cluba.


104

Navečer peljar ustanovi da su preplovili dvije stotine i dvadeset milja, i Phileas Fogg se zacijelo mogao nadati da u Yokohami neće imati ni sata zakašnjenja u svom voznom redu. Prema tome mu ova najveća nezgoda nakon odlaska iz Londona neće nanijeti nikakve štete. U ranu zoru Tankadera je ušla u prolaz Fu Kien, koji dijeli otok For- mozu od kineske obale, i presjekla je sjevernu obratnicu. U tjesnacu je more bilo veoma uzburkano, s mnogo vrtloga što ih stva-raju pro- tustruje. Goleta je duboko posrtala, a kratki valovi su joj smanjivali brzinu. Gotovo se nije moglo stajati na palubi.

Pri izlazu sunca vjetar još pojača. Nebo je prijetilo da će udariti oluja. I barometar je pokazivao da će se dogoditi promjene u atmos-feri. Dnevne promjene postadoše nepravilne, a živa je ćudljivo kole-bala. Ubrzo počeše dolaziti dugi valovi s jugoistoka, kao vjesnici oluje. Navečer je sunce zašlo u crvenu maglu, a u oceanu se pojavilo blistavo svjetlucanje.

Peljar dugo proučavaše zle znakove na nebu i promrmlja kroz zube nešto nerazumljivo. Iznenada, kad se našao blizu svoga putni-ka, zapita:

Mogu li vam sve reći, plemeniti gospodine? — gotovo prošapta. Možete sve — kaza Fogg. Onda vam moram kazati da će nas zateći jaka oluja. Sa sjevera ili s juga? — mirno će Fogg. S juga. Pogledajte. Sprema se tajfun16! Dobro će nam doći tajfun s juga jer će nas bar gurnuti naprijed hladnokrvno će Fogg. Ako tako mislite, onda vam nemam reći ništa više — pripome-

nu peljar. John Bunsby se nije prevario. U povoljnije godišnje doba tajfun

se očituje, kako je rekao neki čuveni meteorolog, u slapovima blješ-tavih električnih pražnjenja, ali u doba zimskog ekvinocija prijeti golema opasnost od strašnih vihora.

16 Najstrašnija vrtložna struja, orkan kineskih mora. — Prev.

16 Yedo je današnji Tokio, od 1868. godine prijestolnica Japana, a Meako je današnji Kyoto, bivša japanska zapadna prijestolnica, nedaleko od luke Osaka. — Prev.


105

Comment

Underline

Najstrašnija vrtložna struja, orkan kineskih mora. — Prev.

Peljar na vrijeme izvrši sve pripreme. Dade ubrati, smotati i ve-zati sva jedra i spusti sve drvene oblice na palubu. Uvukao je uvrzom i vršne nastavke jarbola. Okrenuo je otklanjalke. Čvrsto je zatvorio sva okna i otad ne bi u brod mogla prodrijeti ni kap vode. Podizačem glavnog jedra razapeo je uz deblo glavnog jarbola malo trokutno jedro, olujnu prečku koja će držati goletu okrenutu krmom u vjetar. I tada iščekivahu udar.

John Bunsby zamoli putnike da siđu pod palubu, ali u uskom i zatvorenom prostoru, gotovo bez zraka, uz ljuljanje i posrtanje bro-da, zacijelo nije moglo biti ugodno. Ni gosp. Fogg, ni gospođa Auda, pa čak ni sam Fix, nisu pristali sići s palube.

Oko osam sati obori se na brod užasan vihor sa strašnim pljus-kom. Tankadera je sa samim trokutnim jedarcem poletjela kao da je pero jer ju je ponio vjetar neizmjerne snage. Kad bi se reklo da je pohitala četverostrukom brzinom lokomotive što hita punom parom, još bi bilo premalo prema brzini brodice.

Tankaderu je čitav dan oluja gonila prema sjeveru, a potiskivali su je gorostasni valovi, no, srećom, bježala je po njima gotovo jed-nakom brzinom kao i njihove kreste. Dvadeset puta umalo da je nije progutala jedna od onih vodenih planina što se izdigla iza krme. Ali okret kormila peljarovom vještom rukom spasio ju je od sigurne propasti. Putnike je ponekad sasvim prelila pjena, no oni su to mirno podnosili. Fix je bez sumnje kleo, ali neustrašiva Auda je neprekidno gledala svoga suputnika i divila se njegovoj hladnokrvnosti. Potpuno mu je dorasla i zajedno s njim prkosila oluji. A Phileas Fogg, on se držao kao da i tajfun spada u njegov plan putovanja.

Tankadera je plovila neprekidno prema sjeveru, povoljnim vjet-rom, ali predvečer vjetar skrene prema sjeverozapadu, što se moralo i očekivati. Valovi su sad napadali goletin bok i strahovito je ljuljali. More je udaralo takvom snagom da je ulijevalo strah u kosti. Čovjek bi pomislio da će se čitav brod raspasti, kad ne bi znao koliko su čvrsto međusobno vezani pojedini dijelovi trupa.

U noći oluja još ojača. Johna Bunsbyja poče spopadati nemir jer se spušta noć, a oluja se još razmahuje. Pitao se ne bi li bilo uputno da se zakloni u koju luku, i posavjetova se sa svojim mornarima. Pošto se posavjetova s posadom, John Bunsby priđe gosp. Foggu:

Mislim, plemeniti gospodine, da bismo učinili dobro kad bismo se zaklonili u kojoj luci.

I ja mislim — potvrdi Phileas Fogg.


106

Ah — zabrinuto će peljar — ali u kojoj? Ja znam samo jednu — hladnokrvno će gosp. Fogg. Koju? Shanghai. Peljar nekoliko časaka osta iznenađen jer nije razumio odgovor,

nije shvatio upornost i odlučnost u njemu. Ali kad shvati, klikne. Ah, tako je, plemeniti gospodin ima pravo. Shanghai] Noć bijaše užasna! Pravo je čudo da se mala goleta nije prevr-

nula. Dva puta ju je more sasvim progutalo i sve bi bilo odnijelo s palube da su priveze slučajno popustile. Gospođa Auda bijaše slom-ljena, ali se nijednom nije potužila. Nekoliko puta morao ju je gosp. Fogg zakloniti i obraniti od bijesa valova.

Počelo je svitati. Oluja je još bjesnjela užasnom snagom. Vjetar je, međutim, skrenuo na jugoistok. Puhao je iz povoljna smjera i Tanka- dera nastavi put po unakrsnim valovima jer su se stari valovi sukobljavali s novima, iz novog smjera vjetra. Udarci postadoše toliko jaki da bi brodicu manje čvrstoće sigurno razbili.

S vremena na vrijeme viđala se obala kroz rastrgane oblake ma-gle, ali se nije vidio nijedan brod. Tankadera je jedina prkosila oluji na pučini.

Oko podne opazili su se prvi predznaci smirivanja, a kad se sunce približilo obzorju, znaci postadoše još jasniji. Oluja je i bila tako žestoka jer je kratko trajala. Potpuno iznemogli putnici mogli su nešto pojesti i malo se odmoriti.

Noć bijaše razmjerno mirna. Peljar razape jedra skraćena trećim kratom. Brodica zajedri golemom brzinom. Sutradan, 11. studeno-ga, pri izlazu sunca John Bunsby pogleda obalu i ustanovi da do Shangaia nema više od stotinu milja.

Sto milja: ali treba ih prevaliti samo u jedan dan jer već večeras gosp. Fogg mora stići u Shanghai ako se hoće ukrcati na parobrod koji putuje u Yokohamu. Da nije bilo oluje, sada bi već bili na tride-set milja od luke; ovako su u oluji izgubili nekoliko sati.

More se postupno smirivalo, ali, na žalost, stišavao se i vjetar. Goleta je razapela sva jedra, vršnjače, letkicu i letnjaču između jar-bola. More se pjenilo ispred pramčane statve.

U podne Tankadera nije dalje od četrdeset milja od Shangaia. Ostaje još samo šest sati do odlaska parobroda.


107

Na brodu bijahu svi uzrujani. Htjeli su na svaki način stići na vrijeme. Svima je srce užurbano kucalo od nestrpljenja, osim možda Phileasu Foggu. Ako hoće stići na vrijeme, goleta je morala jedriti srednjom brzinom od deset čvorova, ali vjetar je neprekidno slabio! Sad već puše samo hiroviti vjetrić s kopna. Zapuše i namreška more, no kad prođe, površina se opet izgladi.

Ali brodica je veoma lagana, jedra su joj visoka i od tanka ali gusta platna, što dobro love i taj hiroviti vjetrić, pa u šest sati John Bunsby izračuna da se nalazi dalje od dvije milje od ušća rijeke. Sam grad Shanghai nalazi se u rijeci još najmanje dvanaest milja uzvodno od ušća.

U sedam sati još su na tri milje od Shangaia. Peljaru se ote iz usta užasna kletva. Gotovo je već sigurno da će izgubiti nagradu od dvije stotine funti. Pogleda gosp. Fogga. Ali gosp. Fogg bijaše mi-ran, iako se u tom trenutku rješavala sudbina njegova imutka... U istom trenutku pojavi se na vodi dugo crno vreteno i nad njim crn oblačić dima. Bijaše to američki putnički parobrod koji je isplovio iz luke točno prema voznom redu.

Prokletstvo! — klikne John Bunsby i odgurne rudo kormila kre-tnjom očaja.

Signalizirajte mu — mirno će Phileas Fogg. Tankadera je na pramcu imala brončani topić. Služio je za davanje znakova u magli. Nabili su topić do usta cijevi, ali u trenutku kad peljar žeravicom htjede pripaliti luntu, gosp. Fogg dobaci:

Spustite zastavu na pola stijega! Spustili su zastavu na pola visine jarbola. Tako se na moru daje

znak pogibelji. Ponadali su se da će ga američki brod opaziti, skrenu-ti sa smjera i približiti se brodici!

Pali! — zapovjedi gosp. Fogg. I prasak se topića razliježe zrakom.


108

Dvadeset drugo poglavlje U kojem Passepartout uviđa da je čak i na antipodu korisno

imati malo novca u džepu

Carnatic je otplovio iz Hong Konga 7. studenoga u šest i pol sa-ti na večer i svom snagom plovio u Japan. Ukrcao je pun teret robe i putnika. Dvije kabine na krmi bijahu prazne. To su one što ih je Pas-separtout unajmio za gosp. Phileasa Fogga.

Sutradan ujutro mornari su s čuđenjem promatrali nekog putni-ka glupog izražaja očiju, klimava hoda i raščupane kose, koji je izi-šao iz kućice drugog razreda i teturajući došao do koluta konopa gdje je sjeo. Putnik bijaše glavom Passepartout. Evo što se dogodilo. Ne-koliko časaka pošto je Fix izišao iz pušionice, dva su momka podigla omamljenog Passepartouta i položili ga na krevet za pušače. Ali poslije tri sata Passepartouta poče moriti čak i u snu strašna misao da nije izvršio svoju dužnost. Probudio se i borio s omamljujućim djelo-vanjem otrova. Ustao je iz kreveta, teturao, naslanjao se na zidove, posrtao, padao i dizao se, ali neprekidno je išao k izlazu iz pušionice jer ga je gonila jaka unutrašnja sila. Izišao je iz krčme buncajući: - Carnatic] Carnatic]

Parobrod je bio još privezan uz pristan, dimio je spreman za od-lazak. Passepartout je morao potrčati tek nekoliko koraka. Zaleti se na most, prijeđe slaz i sruši se onesviješten na pramčanu palubu u trenutku kad je Carnatic odriješio konope.

Mornari, navikli da vide takve prizore, podigli su bijednog mla-dića i odnijeli ga u kabinu drugog razreda gdje se Passepartout pro-budio tek sutradan ujutro, stotinu i pedeset milja daleko od kineske obale. — Očito sam se dobro naljoskao — promrmlja. — Što će reći gosp. Fogg? Ipak, glavno je da nisam zakasnio na parobrodi — Za-tim se sjeti Fixa i nastavi: — Nadam se da smo ga se napokon riješili jer se valjda nije usudio poći s nama Carnaticom kad mi je predložio onu ogavnu pogodbu. Redarstveni inspektor, detektiv, usuđuje se slijediti moga gospodara. Osumnjičiti ga da je ukrao novac iz En-gleske banke! Koješta. Gosp. Fogg je kradljivac isto kao što sam ja ubojica! Hoće li Passepartout sve to ispričati svom gospodaru? Hoće li mu odati tko je Fix? Neće li možda biti bolje da pričeka dok se vrate u London, pa da mu tek onda ispriča kako ga je detektiv lon-donskog redarstva slijedio oko svijeta i naruga se agentu zajedno s


109

njime. Možda bi doista bila najbolje. No ipak, treba još razmisliti. Najvažnije je sada da se što prije javi gosp. Foggu i da se opravda zbog nedolična vladanja.

Passepartout radi toga usta. More bijaše uzburkano i brod se prilično ljuljao. Vrijedni mladić dotetura na krmu još nesigurnim nogama. Na palubi nije vidio nikoga tko bi nalikovao na njegova gospodara ni na gospođu Audu.

»Naravno«, pomisli mladić, »gospođa Auda u ovo doba još spava, a gosp. Fogg je valjda našao kojeg igrača whista i po svom starom običaju... «

Passepartout je, međutim, već ušao u salon, ali ni tu nije našao gosp. Fogga. Passepartout može učiniti nešto drugo: zapitati sobara u kojoj kabini spava gosp. Fogg. Sobar mu odgovori da uopće nema putnika tog imena.

Oprostite — navaljivaše Passepartout — tražim džentlmena vi-soka, mirna, hladnokrvna i šutljiva, putuje s jednom mladom gospo-đom...

Nema na brodu nijedne mlade gospođe — odgovori sobar. — Izvolite popis putnika. Pogledajte, pa ćete se i sami osvjedočiti. Pas-separtout pregleda popis ... Doista nema gospodareva imena. Zbunio se. No, tada mu mozgom prostruji nova misao.

A jesam li ja na Carnaticu? Jeste — odgovori sobar. I plovim za Yokohamu? Naravno. Passepartout se za časak pobojao da se nije ukrcao na krivi

brod! Sad se uvjerio da je na Carnaticu, ali je, na žalost, siguran i da na njemu nema njegova gospodara.

Passepartout se sruši u naslonjač. Kao da ga je grom ošinuo. Napokon iznenada shvati što se dogodilo. Sjetio se da je Carnatic morao otputovati prije oglašena vremena, i on je morao obavijestiti gospodara, ali to nije učinio! Njegovom su krivnjom, dakle, gosp. Fogg i gospođa Auda zakasnili na parobrod!

Doista, on je kriv, ali još više onaj razbojnik koji ga je opio sa-mo zato da ga rastavi od gospodara i da gosp. Fogga zadrži u Hong Kongu! Sad je tek prozreo lukavu namjeru redarstvenog inspektora. Gosp. Fogg je upropašten, izgubio je okladu, uhićen je, a možda i


110

zatvoren!... Kad se toga sjetio, Passepartout je počeo čupati kosu od jada. Ah, ako mu ikad Fix dopadne šaka, skupo će mu to platiti.

Ipak se uskoro, poslije uzbuđenja prvih časaka, Passepartout umiri i poče hladnokrvno razmišljati o položaju u kojem se našao. Nije mu bilo lako. Francuz putuje u Japan. Lako je do Japana, ali kako će dalje kad nema u džepu ni šilinga, ni penija. Srećom, voznu kartu i hranu je platio unaprijed. Ima, dakle, pet ili šest dana vremena da se na nešto odluči. Na putovanju je do neumjerenosti jeo i pio. Jeo je plaćenu hranu za svoga gospodara, za gospođu Audu i za sebe. Jeo je kao da je Japan gola pustinja gdje neće naći ništa za jelo.

Tijekom jutarnje visoke vode, 13. studenoga, Carnatic uplovi u Yo- kohamu. To je važna luka u kojoj pristaju svi parobrodi koji prevoze poštu i putnike između Sjeverne Amerike, Kine, Japana i Malajskog otočja. Yokohama leži na dnu zaljeva na otoku Honshu, nedaleko od golema Yeda1, druge prijestolnice japanskoga carstva, gdje su nekada stolovali građanski šugoni, a Yedo je suparnik Mea-ku, velikom gradu gdje stoluje mikado, vjerski car i potomak bogo-va. Carnatic je pristao uz pristan blizu lukobrana i carinskih skladiš-ta, uz mnogo drugih parobroda svih narodnosti.

Passepartout prilično nevoljno stupi nogom na tlo Sinova Sun-ca. Nije znao što bi počeo, pustio je da ga vodi slučaj i pošao ulica-ma kamo ga noge odnesu.

Našao se ponajprije u onom dijelu što nalikuje europskim gra-dovima, gdje kuće imaju niska pročelja ukrašena verandama i lije-pim predvorjima, gdje pravilne ulice, trgovi, dokovi i skladišta zap-remaju čitav prostor između rta Triti i rijeke.

Tu je sve vrvjelo, kao u Hong Kongu i Calcutti, od ljudi svih narodnosti, Amerikanaca, Engleza, Kineza i Nizozemaca, trgovaca koji sve kupuju i sve prodaju. Francuz se među njima osjećao isto toliko strancem kao da je pao u zemlju Hotentota.

Passepartotut je ipak imao mogućnosti da i tu nađe neku pomoć. Mogao se prijaviti francuskom ili engleskom konzulatu u Yokohami, ali na to se nije mogao odlučiti jer nije htio pričati o svojim doživlja-jima koji su u uskoj vezi sa životom njegova gospodara. Dok ga nevolja ne prisili, pokušat će sreću na drugi koji način.

Pošto je obišao europski dio grada, a da ga nigdje nije poslužila sreća, zašao je u japansku četvrt i odlučio da je svu prokrstari, pa ako ustreba, da pođe čak i u Yedo.


111

Japanska četvrt Yokohame zove se Tenten, po imenu božice mora koju obožavaju stanovnici susjednih otoka. Tu je vidio prekra-sne drvorede jela i cedara, posvećene dveri neobična oblika, mostove utonule u sjenu bambusa i ruža, hramove pod golemim i sjetnim pokrovima stoljetnih cedara, čudnovata zdanja gdje žive bonzi, sve-ćenici budizma i poklonici Konfucijeve vjere, i neizmjerno duge ulice s golemim mnoštvom djece rumena lica i crvenih obraza. Ti su se čovječuljci doimali kao da su ih izrezali iz kakvog domaćeg para-vana, a igrali su se sa psićima kratkih nogu i s lijenim, ali umiljatim mačkama bez repa. Ulicama je vrvjelo golemo mnoštvo. Neprekidno su prolazili ljudi svih staleža; bonzi u povorkama udarajući jednolič-no u bubnjiće, jakunini, carinski ili redarstveni časnici sa šiljastim šeširima obloženim pokošću i s dvije sablje o pojasu, vojnici u odo-rama od modre pamučne tkanine isprugane bijelim prugama i naoru-žani puškama s udaračem, mikado- vi gardisti što su navukli na sebe svilene prsluke s oklopnim košuljama i haljinice od žice, te još mno-gi drugi vojnici svih rodova oružja jer se u Japanu vojnici poštuju, koliko se u Kini preziru. Prolazili su svećenici skupljači milostinje, hodočasnici u dugim haljama, obični građani glatke i crne kose kao ebanovina, krupne glave, dugih grudi, sitnih nogu, niska rasta i puti koja ide od tamne bakrene boje do čiste bjeline, ali nikad žuti kao Kinezi, od kojih se Japanci znatno razlikuju. Prolazili su konji, nosa-či, kola, nosiljke, tačke s jedrima, »narimoni« sa stijenama od pokos-ti, nježni »kongoi« što se doimaju kao postelje od bambusa, a izme-đu svih tih vozila viđale su se rijetke žene, koje su koracale kratkim koracima, malim nožicama u platnenim cipelama, slamnatim papu-čama ili izrezbarenim drvenim nanulama. Nisu bile nimalo lijepe jer su im oči zategnute, grudi uleknute, a zubi crni prema ukusu mode, ali s osobitom otmjenošću nose »kirimone«, svoje japanske halje što se doimaju kao naše kućne haljine, sa svilenom maramom, a širok pas im sa stražnje strane zaklanja pretjeran uzao, koji su moderne Parižanke valjda naučile vezati od Japanki. Passepartout je nekoliko sati prolazio kroz tu šarenu svjetinu, promatrajući čudnovate bogate dućane, bazare s gomilama blistavila japanskog zlatarstva, restaura-cije okićene zastavicama i stjegovima, u koje nije mogao ući, točio-nice čaja gdje se piju pune zdjelice mirisave tople vode i »saki«, sok od riže u vrenju, te udobne pušionice gdje se uživa izvrstan duhan, ali ne opijum, koji Japanci gotovo i ne poznaju. Passepartout zatim iziđe na polje gdje ugleda prostrane nasade riže. Tu ga razveseli cvi-jeće u posljednjem cvatu i mirisu, sjajne kamelije koje ne rastu na


112

grmlju, već na drveću, a u ogradama od bambusa šljive, trešnje i jabuke što ih Japanci uzgajaju više radi cvijeća nego radi voća. Nak-reveljene lutke čuvaju ih od vrabaca, golubova, gavrana i drugih proždrljivih ptica. Nigdje golemih cedrova da zaklone orlove, nigdje tužnih vrba da pokriju poneku čaplju, koja turobno stoji na jednoj nozi, ali svugdje bijaše vrana, pataka, kobaca, divljih gusaka i veoma mnogo ždralova koje Japanci susreću kao više stvorove jer u njima vide znakove duga života i sreće.

Lutajući poljem, Passepartout ugleda nekoliko ljubica. »Ah, evo mi večere«, pomisli. Ali kad ih je ubrao, osjeti da nemaju nikakva mirisa. - Nemam sreće! - promrmlja.

Mladić je znao da će gladovati i zbog toga se dobro najeo za do-ručak, prije nego što se iskrcao s Carnatica, ali poslije duge šetnje čitavoga dana osjeti veliku prazninu u želucu. Opazio je da u japan-skim mesnicama nema ni ovčetine, ni svinjetine, a budući da je znao da je svetogrđe ako se kolju goveda, koja služe jedino za poljodjel-ske radove, zaključio je da je meso u Japanu sigurno velika rijetkost. I nije se prevario. Ali u nedostatku mesa, njegov bi se želudac rado zadovoljio mesom od divljeg vepra ili peradi, pa čak i ribom jer je riba, uz rižu, Japancima glavna hrana. Ipak se nije dao obeshrabriti, već odluči da će brigu za hranu odgoditi za sutrašnji dan.

Spustila se noć. Passepartout se vratio u japansku četvrt gdje je lutao između šarenih svjetiljki i promatrao lakrdijaše što zbijaju neo-bične šale i astrologe koji pod vedrim nebom skupljaju svijet oko svojih dalekozora. Zatim se vratio u luku ukrašenu ribarskim svje-tiljkama, gdje ribari vabe ribu zapaljenom smolom.

Napokon ulice opustješe. Umjesto svjetine, sad su prolazili sa-mo jakuni. Ti su časnici u raskošnim odijelima i okruženi pratnjom nalikovali ambasadorima i Passepartout se svaki put našalio kad je sreo blistavu patrolu: — Ah! Brr! Evo još jedna japanska ambasada putuje u Europu!


113

Dvadeset treće poglavlje U kojem je Passepartoutu prekomjerno porastao nos

Sutradan izmučeni, premoreni i izgladnjeli Passepartout odluči da svakako mora jesti, i to što prije, to bolje. Mogao je, doduše, pro-dati svoj sat, ali radije bi umro od gladi. Sad ili nikad vrijedni mladić može iskoristiti svoj snažan, iako ne baš odviše ugodan glas kojim ga je obdarila priroda.

Znao je nekoliko francuskih i engleskih pjesmica i odluči poku-šati sreću. Japanci valjda vole glazbu kad u svakoj prilici upotreblja-vaju cimbale, tam-tame i bubnjeve; znat će, dakle, cijeniti i darovi-tost europskog umjetnika.

»Možda je ipak prerano za jutarnji koncert«, pomisli, »iznenada će probuditi slušaoce pa valjda neće biti raspoloženi da plaćaju nov-čićima mikadova lika.«

Passepartout zbog toga odluči pričekati nekoliko sati; ali dok se šetao i razmišljao o pjevanju, odjednom mu pade na pamet da je predobro obučen za putnika pjevača i sjeti se da svakako mora pro-mijeniti odijelo i obući kakve stare prnje koje će biti podobnije za tu priliku. Promjena će mu, osim toga, donijeti i koji novčić, i moći će ga upotrijebiti da utaži glad.

Odlučeno je trebalo izvršiti. Poslije duga traženja Passepartout napokon nađe nekog japanskog staretinara i kaza mu što želi. Stare-tina- ru se svidjelo europsko odijelo i Passepartout ubrzo iziđe iz dućana obučen u smiješno staro japansko odijelo, a na glavi je imao nekakav turban s dugim stranama, bezbojan od starosti. Ali mu je zato u džepu zveckalo nekoliko srebrnih novčića.

— Ništa zato — pomisli — smatrat ću da sam u pokladama! Tako »japaniziranom« Passepartoutu bijaše prva briga da uđe u naj-bližu točionicu čaja, skromne vanjštine, gdje je pojeo ostatak pileta i nekoliko šačica riže. Objedovao je i osjećao se kao čovjek koji raz-mišlja kamo bi pošao na objed.

»Tako — pomisli, pošto je malo utažio glad — sad moram biti razborit. Više ne mogu prodati prnje za druge, još starije. Moram, dakle, smisliti kako da što prije pobjegnem iz ove Zemlje sunca, koja će mi ostati u lošoj uspomeni!«


114

Passepartout zbog toga odluči pogledati putuje li koji parobrod u Ameriku. Računao je da će ga primiti kao kuhara ili sobara jer neće tražiti plaću, nego samo da ga prevezu i hrane. Kad stigne u San Francisco, sve će biti lako. Glavno je da preplovi četiri tisuće i se-dam stotina milja Tihog oceana što se prostiru između Japana i No-vog svijeta. Passepartout nije čovjek koji dugo oklijeva i zbog toga odmah pođe u yokohamsku luku. Ali što se više približavao dokovi-ma, namjera mu se činila sve manje ostvarivom. Zašto bi američkom brodu nedostajao kuhar ili sobar? Zar bi ovako smiješno obučen mogao ikome uliti povjerenje? Tko ga može preporučiti? Cime bi se mogao pohvaliti? Dok je o tom razmišljao, pogled mu zape za golem oglas koji je nekakav klaun nosio yokohamskim ulicama. Oglas je bio ovako sastavljen na engleskom jeziku: Japanska akrobatska gru-pa PLEMENITOG WILLIAMA BATULCARA Posljednje predsta-ve

prije odlaska u Sjedinjene Američke Države DUGONOSCI — DUGONOSCI Pod neposrednom zaštitom boga Tingua VELIKA ATRAKCIJA

»Sjedinjene Američke Države! — klikne Passepartout. — Baš ono što tražim!

Pođe za čovjekom koji je nosio oglas i uskoro uđe ponovo u ja-pansku četvrt. Poslije četvrt sata zaustavi se pred golemom ogradom koju je krasilo nekoliko nizova zastavica, a s vanjske strane bijaše naslikana bez perspektive, ali šarenim bojama, čitava četa komedija-ša. Našao se pred cirkusom plemenitog Batulcara, koji je isto što Barnum u Americi, ravnatelj trupe komedijaša, žonglera, klauna, akrobata, ekvilibrista i gimnastičara. On priređuje, kako se iz oglasa vidi, posljednju predstavu prije odlaska iz Zemlje sunca u Sjedinjene Američke Države.

Passepartout uđe u neko predvorje ispred glavne ograde i zamo-li da mu pokažu gosp. Batulcara. Gosp. Batulcar dođe osobno.

Što želite? — zapita, misleći da je Passepartout Japanac. Treba li vam možda sluga? — kaza Passepartout. Sluga — klikne Batulcar, gladeći gustu sivkastu bradicu pod

pod- bratkom — imam već dva, poslušna i vjerna, nisu me nikad ostavili i služe me badava, ako ih dobro hranim... Evo ih — nadove-za i pokaza snažne ruke, s debelim žilama kao strune na kontrabasu.

Dakle, ne trebate?


115

Ne trebam. Prokletstvo, a baš bi mi dobro došlo da s vama otputujem. Ah — na to će Batulcar — vi ste Japanac koliko sam ja maj-

mun! Ali zašto ste se tako obukli? Pa svatko se oblači onako kako može! Imate pravo. Vi ste sigurno Francuz, zar ne? Jesam, Parižanin iz Pariza. Onda se sigurno znate dobro kreveljiti? Vjere mi — uvrijeđeno će Passepartout zato što je njegovu na-

rodnost dovodio u vezu s kreveljenjem — mi se Francuzi znamo kreveljiti, ali ipak ne toliko kao Amerikanci.

Imate pravo. Neću vas uzeti za slugu, uzet ću vas za klauna. Ra-zumijete li, junače? U Francuskoj pokazuju strane lakrdijaše, a u ino-zemstvu francuske!

Ah! A jeste li dosta jaki? Jesam, osobito poslije dobra objeda. A znate li pjevati? Znam — odgovori Passepartout jer je nekad pjevao po ulicama. Ali znate li pjevati kad dubite na glavi, dok vam se zvrk vrti na

tabanu lijeve noge, a držite goli mač u ravnoteži na tabanu desne? Bogme znam i to! — otpovrze Passepartout jer se sjetio nekih

svojih vježba iz mladosti. Pitam vas jer je to u životu najvažnije! — kaza plemeniti Batul-

car. Pogodbu sklopiše odmah na licu mjesta. Passepartout je konačno našao službu. Uzeli su ga da u čuvenoj

japanskoj trupi obavlja sve poslove. Nije baš laskava služba, ali prije osam dana otputovat će u San Francisco.

Predstava, koju je plemeniti Batulcar brižno oglasio počinjala je u tri sata, i uskoro pred vratima počeše svirati strahovita japanska glazbala i udarati bubnjevi tam-tami. Passepartout, naravno, nije imao vremena naučiti nikakvu ulogu i zbog toga je morao samo na svojim ramenima držati važnu točku: »ljudsku piramidu«, koju će prikazati dugonosci boga Tingua. Tom »velikom atrakcijom« svr-šavala je popodnevna predstava.


116

Prije tri sata gledaoci su ispunili golemi ograđeni prostor. Na uske klupice i u lože nasuprot pozornici navalili su Europljani, Kine-zi i Japanci, muškarci, žene i djeca. Glazba je ušla u ograđeni prostor i gongovi, tam-tami, činele, frule, bubnjići i veliki bubnjevi dadoše se s bijesom na posao.

Predstava je nalikovala na sve druge akrobatske priredbe. No, mora se priznati da su Japanci najbolji vještaci na svijetu. Jedan je, mašući lepezom, sitnim komadićima papira

izvodio dražesnu igru leptira i cvijeća. Drugi je mirisavim di-mom iz lule hitro pisao po zraku modrikastim slovima riječi kojima je pozdravio gledaoce. Treći je žonglirao upaljenim svijećama, gasio ih je redom kako su mu prolazile ispred usta i jednom opet palio drugu, a da ni za časak nije zaustavio čarobnu vrtnju. Četvrti je pri-kazao svoju neshvatljivu vještinu sa zvrkovima. Pod njegovom čaro-bnom rukom kao da su oživjele te šumne spravice i neprekidno su se vrtjele; gibale su se po luli, po oštrici sablje i po žici tankoj kao vlas, koju su napeli od kraja do kraja pozornice; kružile su po rubu kris-talnih vaza, penjale se uz ljestvice od bambusove trstike, bježale su na sve strane i proizvodile neobične skladne zvukove svih tonova. Žongleri su ih bacali, a one su se vrtjele u zraku; hitali su ih drvenim lopaticama, a one su se i dalje vrtjele; stavljali su ih u džepove, a kad su ih izvadili, još su se vrtjele sve dok ih neko odapeto pero nije raspršilo u prekrasne vatrometne kite.

Ne može se ovdje ni opisati sve čarobne vježbe akrobata i vjež-bača iz te trupe. Vježbe s ljestvama, motkom, kuglom, bačvama itd. izvršavali su izvanrednom točnošću. Ali glavna točka predstave bija-hu dugonosci, čudesni vještaci u ravnoteži, kakve Europa još nije vidjela. Dugonosci su posebno društvo, pod neposrednom zaštitom boga Tin- gua. Obučeni su kao sredovječni junaci, a na leđima nose golema krila. Ali glavna oznaka im je golem nos, koji im služi u neobičnu svrhu. Nosovi su od bambusa, dugi pet, šest, pa i deset stopa, jedni su ravni, drugi svinuti, neki su glatki, a ostali bradavičas-ti. I baš na tim dobro učvršćenim nosevima oni izvode sve svoje vještine u ravnoteži. Dvanaest vjernika boga Tingua leglo je na leđa, a ostali su se drugovi srušili na njihove noseve što su stršili kao gro-mobrani; skakali su, prevrtali se i preskakivali s jednog nosa na drugi neshvatljivom vještinom. Na koncu gledaocima je najavljena ljudska piramida u kojoj pedeset dugonosaca prikazuje »jagernautska kola«. Ali u toj piramidi umjetnici plemenitog Batulcara ne stoje na rame-nima donjih drugova već se nasade na nosove. Jedan od tih umjetni-


117

ka, koji je služio kao temelj kola, bijaše napustio trupu, i na njegovo je mjesto stupio Passepartout jer su ustanovili da je dovoljno jak i vješt.

Mladić se osjećao kukavno kad je morao obući sredovječno odi-jelo, okititi se šarenim krilima i nataći šest stopa dugi nos! Ali što se može, nosom zaslužuje kruh, pa mora biti zadovoljan.

Passepartout iziđe na pozornicu i stade u red s onim drugovima, koji će poslužiti kao temelj jagernautskih kola. Svi legoše na leđa s uspravnim nosevima. Druga skupina legne na ta duga rila, na drugu legne treća, pa zatim četvrta. I na tim nosevima, koji su se dodirivali samo svojim vrhovima, podigla se ljudska piramida do gornjeg ruba pozornice.

Ali, za najburnijeg pljeskanja, kad su glazbala praskala poput gromova, piramida se zanjiha, izgubi ravnotežu, jer je jedan nos iz temeljnog reda nestao, i sve se sruši kao kuća od karata.

Krivac je bio Passepartout jer je napustio svoje mjesto i bez pomoći krila preskočio rampu, uzverao se na desnu galeriju i srušio se ispred nogu nekoga gledaoca klikćući:

Ah, gospodaru, gospodaru! Vi? Ja! Onda hitro na parobrod, mladiću. Gosp. Fogg, gospođa Auda i Passepartout hitro iziđoše iz gleda-

lišta u predvorje. Tu ih dočeka plemeniti Batulcar. Bio je bijesan i zahtijevao je odštetu za »kasu«. Phileas Fogg mu je dobacio svežanj novčanica što ga odmah umiri. U šest i pol sati, čas prije odlaska, gosp. Fogg i gospođa Auda ukrcali su se na američki parobrod. Za njima je ušao Passepartout s krilima i šest stopa dugim nosom jer ga još nije stigao skinuti s lica.


118

Dvadeset četvrto poglav-lje

Koje opisuje put preko oceana

Lako je pogoditi što se dogodilo pred Shangaiem. S parobroda koji je plovio u Yokohamu opazili su signale na Tankaderi. Kapetan je ugledao zastavu na pola stijega i skrenuo k maloj goleti. Poslije nekoliko časaka Phileas Fogg isplati ugovorenu najamninu; gurnuo je u džep brodovođi Johnu Bunsbyju pet stotina i pedeset funta. Za-tim su se plemeniti gospodin, gospođa Auda i Fix popeli na parob-rod, koji odmah proslijedi put u Nagasaki i Yokohamu.

Parobrod je doplovio u Yokohamu 14. studenog, točno u odre-đeno vrijeme. Phileas Fogg ostavi Fixa i pođe na parobrod Carnatic, gdje je doznao, na veliku radost gospode Aude, da je Francuz Passe-partout doista jučer doplovio u Yokohamu. Možda se i gosp. Fogg razveselio, samo se to na njemu nije moglo opaziti.

Phileas Fogg je morao otputovati u San Francisco još istoga da-na na večer, i zbog toga pođe odmah u potragu za svojim slugom. Propitao se u francuskom i engleskom konzulatu, uzalud je prokrsta-rio svim yokohamskim ulicama, i već je izgubio nadu, kad ga slučaj ili možda neka slutnja ponuka da uđe u cirkus plemenitog Batulcara. On ne bi nikad prepoznao svog slugu pod onim neobičnim i smiješ-nim odijelom božjeg poslanika, ali sluga, koji je ležao na leđima, opazi svoga gospodara na galeriji. Izvukao se, srušio piramidu i skri-vio ono što je slijedilo iza toga.

Gospođa Auda je ispričala Passepartoutu kako su jedrili gale-tom Tan- kadera iz Hong Konga u Shangai i kazala mu da je s njima putovao i gospodin Fix.

Kad je spomenula ime Fix, Passepartout nije ni okom trepnuo. Mislio je da još nije došlo vrijeme kad će reći svom gospodaru što se dogodilo između redarstvenog inspektora i njega.

Zbog toga, kad je Passepartout kazivao svoje doživljaje, samo se optuživao i ispričavao što se iz neopreznosti omamio opijumom u nekoj pušionici u Hong Kongu.

Gosp. Fogg je mirno slušao što mu priča sluga, i nije izustio ni riječi. Zatim dade slugi dovoljno novca da na brodu nabavi pristojno odijelo. Poslije jednog sata vrijedni mladić odreže nos i potkreše


119

krila; te uskoro ne osta na njemu ništa što bi podsjećalo na poklonike boga Tingua.

Parobrod koji je plovio iz Yokohame u San Francisco zvao se General Grant i pripadao je društvu Pacific Mail steam. Bijaše to velik parobrod na kotače i istiskivaše dvije tisuće i pet stotina tona. Bio je udoban i plovio je velikom brzinom. Golemi balansir pravilno se dizao i spuštao iznad palube; na jednoj strani gibala ga je klipnja-ča, a na drugom kraju potiskivao je ojnicu; koja je pravocrtno pomi-canje pretvarala u kružnu vrtnju i okretala osovinu kotača. General Grant bijaše galeta s tri jarbola, a golema je površina jedara mnogo pomagala stroju. Ako bude plovio brzinom od 12 čvorova, parobrod će preploviti Tihi ocean u dvadeset i jedan dan. Phileas Fogg je, dak-le, s punim pravom mogao računati da će 2. prosinca biti u San Fran-ciscu, 11. u New Yorku, a 20. u Londonu, i da će stići nekoliko sati prije onoga sudbonosnog dana 21. prosinca.

Na parobrodu je bilo prilično mnogo putnika; Engleza, mnogo Amerikanaca, čitav narod kineskih kulija, koji putuju u Ameriku, i nekoliko časnika što služe u Indiji i iskorištavaju dopust na putu oko svijeta. Na putovanju se nije dogodila nikakva pomorska nezgoda. Brod su gonili kotači i potiskivala jedra pa se veoma malo ljuljao. Tihi ocean je opravdao svoje ime. Gosp. Fogg bijaše miran i muča-ljiv kao obično. Njegova je mlada suputnica osjećala da je uz njega vežu sve jače veze, drugačije nego što je obična zahvalnost. Šutljiva narav i darežljivost činila je na nju dublji dojam nego što je i mislila, te nije ni slutila da je uz zagonetnog Fogga vežu čuvstva koja on kao da nije ni opažao. Gospođa Auda je svim srcem pratila džentlmenove planove. Uznemirivala se zbog svake zapreke koja bi mogla oduljiti putovanje. Često je razgovarala s Passepartoutom, a on je po njezinu govoru shvatio što gospođa Auda osjeća u svom srcu. Dobri mladić je sada slijepo vjerovao u svoga gospodara i nije prestajao hvaliti poštenje, darežljivost i požrtvovnost Phileasa Fogga. Hrabrio je gos-pođu Audu da će putovanje dobro svršiti, i neprekidno je umirivao, naglašujući da je najteži dio puta prošao jer su već prošli čudnovate zemlje Kinu i Japan i sad dolaze civilizirani krajevi. Ostaje im samo da se prevezu vlakom iz

San Francisca u New York, te parobrodom iz New Yorka u London i obavit će put oko svijeta u određenom roku.

Deveti dan poslije odlaska iz Yokohame, Phileas Fogg je propu-tovao polovinu zemaljske kugle.


120

General Grant je 23. studenoga presjekao sto osamdeseti meri-dijan, onaj na kojemu se na južnoj polutki nalazi antipod Londona. Od ukupno osamdeset dana, koliko mu vremena daje oklada, gosp. Fogg je dotad na putu pedeset i dva dana, te mu dakle ostaje još sa-mo dvadeset i osam. Ali treba istaknuti da, iako je džentlmen tek na pola puta, računajući po meridijanima, on je stvarno prevalio više od dvije trećine ukupnog puta. Dotad je morao obilaziti kopno i mnogo je vremena utrošio obilascima iz Londona u Aden, iz Adena u Bombay, iz Calcutte u Singapore, iz Singaporea u Yokohamu! Da je mogao putovati ravno k istoku po pedesetoj paraleli, to jest paraleli Londona, imao bi prevaliti samo oko dvanaest tisuća milja. Ovako je Phileas Fogg, zbog prirode prijevoznih sredstava, morao proputovati dvadeset i šest tisuća, a do 23. studenoga prevalio je sedamnaest tisuća i pet stotina milja. Ali otad je put ravan, a nema više ni Fixa koji bi mu stvarao prepreke!

Toga dana, 23. studenoga, Passepartout se jako razveselio. On je, kao što znamo, tvrdoglavo čuvao na svom obiteljskom satu lon-donsko vrijeme, i sve satove zemalja kroz koje je prolazio smatrao pogrešnim. I baš toga dana brodski kronometar se točno podudarao s njegovim satom, iako ga nije nikad pomicao ni naprijed ni natrag. Lako je dakle razumjeti da se Passepartout ponosio svojim satom. Pitao se što bi rekao Fix da je na brodu. »Taj mi je nevaljalac napri-čao svega i svačega o meridijanima, o Suncu, o Mjesecu! — mišljaše Passepartout. — Hm! da sam ga poslušao, bio bih sasvim pokvario sat! Znao sam ja dobro da će se Sunce prije ili kasnije uravnati po mome satu!...«

Ali Passepartout nije znao ovo: da je brojčanik na njegovoj uri bio podijeljen na dvadeset i četiri sata, kao što je to običaj u Italiji, sigurno je da se ne bi mogao toliko radovati, jer bi kazaljke na nje-govoj uri pokazivale devet sati na večer, dok bi na brodu bilo devet sati ujutro. Pokazivale bi dvadeset i jedan sat, a razlika između Lon-dona i sto osamdesetog meridijana je baš točno dvanaest sati. Ali kad bi Fix i znao rastumačiti tu fizičku pojavu, Passepartout je po svoj prilici ne bi mogao shvatiti, odnosno ne bi je htio priznati. Osim toga, da se u tom trenutku nekim nemogućim slučajem redarstveni inspektor iznenada pojavio na brodu, Passepartout bi svakako punim pravom imao razgovarati s njim o drugim stvarima i na sasvim dru-gačiji način.

Ali, gdje je u tom času bio Fix?


121

Fix je bio baš na brodu General Grant. Doista, pošto je stigao u Yokohamu, agent se rastao od gosp.

Fogga jer će ga lako naći kasnije toga dana, i odmah je otišao u en-gleski konzulat. Tu je napokon našao uhidbeni nalog, koji je hitao za njim još iz Bombaya, i na njemu je datum bio star četrdeset dana. Nalog su mu poslali iz Hong Konga baš Carnaticom jer su mislili da se gosp. Fogg nalazi na tom parobrodu! Lako je pogoditi agentovo razočaranje! Nalog se više nije mogao iskoristiti! Gosp. Fogg nije više u engleskoj zemlji! Sad je potreban nalog za izručenje!

»Ništa zato!«, pomisli Fix poslije prve srdžbe, »ako nalog ne vrijedi ovdje, vrijedit će u Engleskoj. Lupež kao da se doista kani vratiti u domovinu, jer valjda misli da je zaveo redarstvo na krivi trag. Dobro. Slijedit će ga čak i do domovine. A što se tiče novca, dat će Bog da će nešto ostati! Ali moj je gospodin lupež potrošio više od pet tisuća funti na vozarine, nagrade, raspravu, globe, na slona i na sve ostale troškove. Ipak, banka je dosta bogata!«

Pošto je donio odluku, ukrcao se na General Grant. Već je bio na brodu kad su se ukrcali gosp. Fogg i gospođa Auda. Jako se izne-nadio kad je prepoznao Passepartouta u njegovu smiješnu odijelu. Odmah se sakrio u svoju kabinu da se ne sukobi sa slugom, jer bi svađa mogla sve pokvariti. Nadao se da će se u mnoštvu putnika lako sakriti, ali već prvoga dana nađe se licem u lice s njime na pramča-noj palubi. Passepartout bez ikakve prepirke uhvati za vrat Fixa i, na veliko zadovoljstvo nekih Amerikanaca, koji se odmah okladiše da će on pobijediti, poče iz petnih žila mlatiti nevoljnog inspektora, i uskoro se dokaza da je francusko boksanje na višem stupnju od en-gleskog. Kad je dobro izmlatio detektiva, Passepartout se smiri i osjeti neko olakšanje. Fix se diže prilično izubijan, pogleda mirno svoga protivnika i zapita:

Je li gotovo? Da, zasad. Onda dođite da se porazgovaramo. Ja da razgovaram ... Za dobro vašeg gospodara. Kao da je na Passepartouta djelovala hladnokrvnost redarstve-

nog inspektora, pođe za njim i obojica sjedoše na pramcu.


122

Ispremlatili ste me — poče Fix. — Nisam drugo ni očekivao, ali sad me poslušajte. Dosad sam bio protivnik gosp. Fogga ali odsad ću ga pomagati.

Napokon! — radosno će Passepartout — sad vjerujete da je po-šten?

Ne — hladno će Fix — naprotiv i dalje sam uvjeren da je lu-pež... Mir! Ne mičite se i slušajte. Dok se gosp. Fogg nalazio u en-gleskim posjedima, ja sam ga na sve moguće načine pokušavao za-držati da ga prestigne uhidbeni nalog. Činio sam što sam mogao. Ja sam doveo one svećenike u Bombay, ja sam vas opio u Hong Kongu da vas odvojim od gospodara, ja sam učinio da zakasni na parobrod koji je odlazio u Yokohamu...

Passepartout ga je slušao stisnutih šaka. Sada vjerujem — nastavi Fix — da se gosp. Fogg vraća u En-

glesku. Da, i ja ću ga slijediti sve dok ne dođe u nju. Ali, odsad ću nastojati ukloniti s njegova puta sve zapreke jednakim marom kao što sam ih dosad postavljao. Shvaćate li dakle da sam promijenio igru, a promijenio sam je radi svog probitka. Napominjem vam da je za vas jednako kao i za mene od koristi da što prije dođe u Englesku, jer ćete tek ondje doznati služite li krivca ili poštena čovjeka!

Passepartout veoma pažljivo slušaše Fixa i povjerova da govori iskreno.

Hoćemo li biti prijatelji? — zapita Fix. Prijatelji, nećemo — odgovori Passepartout. — Saveznici, ho-

ćemo, ako mi budete od koristi, jer ako opazim i najmanji trag izda-je, zakre- nut ću vam vratom.

U redu — mirno će redarstveni inspektor. Poslije jedanaest dana, 3. prosinca, General Grant uplovi kroz.

Zlatna Vrata i prista u San Franciscu. Gosp. Fogg nije bio ni na dobitku ni na gubitku ni za jedan je-

dini dan.


123

Dvadeset peto poglavlje U kojem se letimično opisuje San Francisco na dan mitinga

Bilo je sedam sati ujutro kad su Phileas Fogg, gospoda Auda i Passepartout stupili na američko tlo, ako se tlom može nazvati pris-tan plovac na koji su se iskrcali. Takav se pristan diže i spušta zajed-no s brodom kako se mijenja plima i oseka, i olakšava ukrcavanje i iskrcavanje robe. Uz njega pristaju kliperi17 svih veličina, parobrodi svih narodnosti i višekatne riječne parne lađe što plove po rijeci Sac-ramento i po njezinim pritocima. Na n|emu se stječu razni proizvodi, trgovačka roba čak iz Meksika, Perua, Čilea, Brazila, Europe, Azije i svih otoka Tihog oceana.

Od radosti i od želje da što prije stupi na američki kontinent Passepartout se iskrca opasnim skokom najljepšeg stila. Ali kad je pao na pristan; na kojemu su platice bile trule i crvljive, umalo da nije pao kroz njega u more. Zbunjen načinom kako je stupio nogom na američki kontinent, vrijedni mladić krikne, što prestraši golemo jato ronaca i pelikana, koji obično borave na plutačama i pristanima plovcima. Čim se iskrcao, gosp. Fogg se raspitao kad odlazi prvi vlak u New York. Odlazi u šest sati na večer. Gosp. Fogg je prema tome imao čitav dan vremena da razgleda kalifornijski glavni grad. Naručio je kočiju za gospođu Audu i za sebe. Passepartout se popeo na bok uz kočijaša i kočija ih za tri dolara preveze u hotel Internatio-nal. S visokog sjedišta Passepartout je mogao lijepo promatrati veliki američki grad: široke ulice, niske ali pravilno poredane kuće, crkve i hramove u anglosaksonskom stilu, goleme dokove, skladišta od drva i od opeka golema kao palače, mnoštvo vozila, omnibusa, kočija i tramvaja na ulicama i prepune pločnike ne samo Amerikanaca i Eu-ropljana, već i Kineza i Indijaca, svjetine koja čini dvije stotine tisu-ća stanovnika. Passepartout je promatrao grad s iznenađenjem. On se još sjećao basnoslovnog grada iz 1849., grada bandita, palikuća i ubojica, koje je dovela zlatna groznica, golemog Kafarnauma18 svih propalica, gdje se igralo za zlato držeći u jednoj ruci revolver, a u drugoj nož. Ali prošla su ta »dobra vremena«. San Francisco je sada

17 Veliki brzi jedrenjaci devetnaestog stoljeća. 18 Kafarnaum, trgovište u Galileji blizu Genezaretskog jezera, gdje je Krist

ušao u neku kuću u koju je zatim nahrupila svjetina da ga sluša. — Prev.


124

Comment

Underline

Veliki brzi jedrenjaci devetnaestog stoljeća.

Comment

Underline

Kafarnaum, trgovište u Galileji blizu Genezaretskog jezera, gdje je Krist ušao u neku kuću u koju je zatim nahrupila svjetina da ga sluša. — Prev

veliki trgovački grad. Visoki toranj gradske vijećnice, gdje bdiju izvidnici, ističe se povrh svih ulica i avenija koje se sijeku pod pra-vim kutovima i vrtova što se zelene između njih. Tu je i kineska četvrt, koja se doimlje kao da je netko donio dio kineskog carstva u kutiji za igračke. Nigdje se više ne vide ni sombreros19, ni crvene košulje koje su nosili kopači zlata, ni Indijanci s perjem. Sad poslov-no i užurbano hoda mnoštvo džentlmena sa svilenim šeširima i u tamnim odijelima. Poneke ulice, npr. Montgomery street, kao što su Regent street u Londonu, Boulevard des Italiens u Parizu ili Broadway u New Yorku, imaju mnogo prekrasnih dućana, u kojima se mogu naći proizvodi iz čitavog svijeta. Kad je Passepartout ušao u hotel International, učini mu se da nije ni otputovao iz Engleske. U prizemlju hotela bijaše golemi bar, neka vrsta besplatnog buffeta za svakoga tko dođe. Suho meso, juha od kamenica, dvopek i sir dijelili su se a da nitko nije morao odriješiti kesu. Plaćalo se samo piće, pivo porto i xeres, ako se netko uz jelo htio i rashladiti. Passepartoutu se to učinilo baš pravo »amerikanski«. Restauracija u hotelu bijaše ve-oma udobna. Gosp. Fogg i gospođa Auda sjedoše za stol gdje im konobari sasvim crne puti donesoše objed na liliputanskim tanjuri-ma.

Poslije podne Phileas Fogg iziđe iz hotela u pratnji gospođe Aude i pođe u engleski konzulat gdje će predati putnicu da mu je potvrde. Na pločniku nađe slugu, koji ga zapita za savjet ne bi li bilo razborito da prije nego što pođe na vlak nabavi dvanaest Enfieldovih karabina i Coltovih revolvera. Passepartout je čuo da Siouxi i Pawni zaustavljaju vlakove na isti način kao španjolski razbojnici. Gosp. Fogg mu kaza da je to svakako beskorisna opreznost, ali ipak ostavi slugi na volju da radi što hoće. Zatim pođe u konzulat.

Phileas Fogg ne učini ni dvjesta koraka kad »neobičan slučaj« htjede da sretne Fixa. Redarstveni inspektor odglumi golemo iznena-đenje. Zar je moguće da su gosp. Fogg i on zajedno preplovili Tihi ocean a da se uopće nisu sreli na brodu! U svakom slučaju Fix je veoma počašćen što ponovo vidi džentlmena kojemu duguje mnogo zahvalnosti, a kako ga poslovi sile da otputuje u Europu, bit će pres-retan da nastavi put u tako ugodnom društvu.

19 Veliki slamnati šešir. — Prev. 19 Duboko usječene bujice. — Prev. 19 Daleki zapad — Prev.


125

Comment

Underline

Veliki slamnati šešir. — Prev.

Gosp. Fogg odgovori da je i on počašćen, a Fix želeći da ga ne izgubi, zamoli za dozvolu da zajedno s njim pogleda zanimljivi grad San Francisco. To mu džentlmen dopusti.

Gospođa Auda, Phileas Fogg i Fix dakle lutaju ulicama. Uskoro dođoše u Montgomery street, gdje se skupilo golemo mnoštvo naro-da. Svjetina se skupila na pločnicima, na kolovozima i na tramvaj-skoj pruzi, usprkos prometu kočija, omnibusa i tramvaja, na prago-vima dućana, na prozorima svih kuća, pa čak i na krovovima. Izme-đu svjetine probijali su se ljudi s oglasima. Na vjetru su lepršale zas-tavice i stjegovi. Sa svih strana čulo se uzvikivanje: »Hura za Ka-merfielda!« »Hura za Mandiboya!«

Bio je to miting. Tako je bar mislio Fix i kazao gosp. Foggu. Mislim da bi bilo razborito, gospodine, da se ne miješamo u tu

zbrku. Mogao bi nas tko i udariti. Imate pravo — dobaci Phileas Fogg — udarci su, iako iz poli-

tičkih pobuda, ipak udarci! Fix smatraše da se mora nasmiješiti na tu primjedbu, i da izbje-

gnu tučnjavu, gospoda Auda, Phileas Fogg i on popeše se na gornji pločnik nekog stubišta, koje je vodilo na terasu povrh ulice Montgomery. Preko puta, s druge strane ulice, između nekog trgo-vačkog skladišta ugljena i skladišta petroleja, bijaše dug stol pod vedrim nebom, a svjetina kao da se gurala prema njemu.

Kakav je to zapravo miting? Zašto se održava? Phileas Fogg ni-je mogao pogoditi. Možda se bira kakav visoki vojni ili građanski činovnik ili predsjednik savezne države ili zastupnik u Kongresu? Doista se moglo pomisliti na tako važne izbore jer je čitav grad obu-zela strastvena živost.

U tom gradu svjetina se naglo pokrene. Svi su digli ruke uvis. Poneki stisnuti među svjetinom kao da su se hitro dizali i spuštali, i kliktali. Valjda su glasali na neobično energičan način. U svjetini nasta kome- šanje i uzmicanje.

Zastavice su se zanjihale, za čas su nestale, a uskoro se opet po-javile rasparane kao krpice. Talasanje svjetine se proširilo sve do stubišta, a na vrhovima su se bijelile glave kao kreste naglo uzbiba-nih valova u oluji. Crni šeširi naglo nestajahu, a mnogi kao da su izgubili svoju običnu visinu.


126

Svakako, dva su se protivnika digla jedan protiv drugog zbog uzbudljivog razloga. Ne bih se začudio kad bi se ticalo spora zbogA-labame, iako je već riješen.

Možda — mirno će gosp. Fogg. Svakako, dva su se protivnika digla jedan protiv drugoga — na-

stavi Fix — plemeniti Kamerfield i plemeniti Mandiboy. Gospođa Auda je držala pod ruku Phileasa Fogga i iznenađeno

promatrala burno komešanje, a Fix je baš pošao zapitati nekog čov-jeka u blizini zašto se narod toliko uzbudio, kad se svjetina iznenada još življe pomakne. Pojačalo se uzvikivanje hura i pomiješalo sa psovkama. Za- stavna koplja se pretvoriše u oružje. Umjesto ruku vidjele su se šake. Sa zaustavljenih kočija i s omnibusa, koji morado-še skrenuti s puta, padahu snažni udarci. Bacalo se sve što se moglo dohvatiti. Letjele su i čizme i cipele, a kao da je među krikom i vi-kom svjetine prasnulo i nekoliko hitaca iz revolvera po narodnom običaju.

Mislim da će biti naj razboritije ako se udaljimo odavde — opet će Fix, koji se bojao da netko ne ozlijedi »njegova čovjeka« ili da se ne dogodi kakav zaplet. Ako je uzrok ove gužve Engleska, pa ih prepoznaju, mogu u tučnjavi loše proći.

Engleski građanin... — poče Phileas Fogg. Ali džentlmen nije mogao dovršiti rečenicu. Iza njega se s tera-

se na vrhu stuba razliježe strahovito kliktanje. Vikali su: »Hura! Hip! Hip! za Mandiboya!« Bila je to druga skupina, koja se ponovo vrati-la da s boka napadne Kamerfieldove pristaše.

Gosp. Fogg, gospođa Auda i Fix nađoše se između dvije vatre. Bijaše prekasno za bijeg. Bujica ljudi naoružana okovanim palicama i buzdovanima navali neodoljivom snagom. Phileasa Fogga i Fixa, koji su štitili mladu ženu, grubo odgurnuše. Gosp. Fogg, miran kao uvijek, htjede se braniti oružjem koje mu je dala priroda, pravim engleskim šakama, ali uzalud. Neka gorostasna ljudina crvene bradi-ce, tamne puti i širokih ramena, valjda vođa čete, diže svoju straho-vitu šaku na gosp. Fogga i bio bi ga smlavio da Fix nije požrtvovno prihvatio udarac na sebe. Detektivu u tren oka izraste golema otekli-na na glavi ispod svilenog šešira, koji se pretvorio u kapu.

Jenkiiii! — dobaci gosp. Fogg svom protivniku i prezirno ga pogleda.

Englezu! — uzvrati drugi.


127

Srest ćemo se drugom prilikom! Kad god hoćete. Tko ste? Phileas Fogg. A vi? Pukovnik Stamp Proctor. Bujica je međutim prošla. Oborila je Fixa, no hitro je ustao. Ra-

sparali su mu odijelo, ali nije zadobio ozbiljnih ozljeda. Putni ogrtač se rasporio u dva nejednaka dijela, a hlače su sličile na gaćice koje poneki Indijanci, prema modi, oblače tek pošto im skinu dno. Ali gospođu Audu su obranili, i jedini je Fix zadobio udarac šakom.

Hvala vam — gosp. Fogg zahvali inspektoru. Nema na čemu — kaza Fix — ali hajdemo! Kamo? U trgovinu odijela! Doista je bilo potrebno. Foggovo i Fixovo odijelo sličili su na

dronjke, kao da su se ta dva džentlmena potukla zbog Kamerfielda i Mandi- boya.

Za sat obojica su imali dolična odijela i šešire. Zatim se vratiše u hotel International.

Tu je Passepartout čekao svoga gospodara naoružan sa šest re-volvera sa šest metaka. Kad je ugledao Fixa u društvu gosp. Fogga, čelo mu se naboralo. Ali se razvedrio kad mu je gospođa Auda u nekoliko riječi ispričala što se dogodilo. Fix zacijelo nije više nepri-jatelj već saveznik. Održao je riječ.

Poslije objeda naručiše kočiju koja će putnike i prtljagu prevesti na kolodvor. U trenutku kad su ulazili u kočiju, gosp. Fogg zapita Fixa:

Jeste li kasnije vidjeli toga pukovnika Proctora? Nisam — odgovori Fix. Vratit ću se u Ameriku da ga potražim — hladno će Phileas

Fogg. S engleskim građaninom se ne smije onako postupati. Inspektor

se nasmiješi, ali ne kaza ni riječi. Doista, gosp. Fogg je pripadao onoj vrsti Engleza koji ne dozvoljavaju dvoboj u domovini, ali se bore u inozemstvu kad treba braniti čast.

U šest sati manje četvrt putnici stigoše na kolodvor gdje nađoše vlak spreman za odlazak.


128

Prije nego što je ušao u vlak, gosp. Fogg opazi nekog željeznič-kog činovnika, priđe mu i zapita ga:

Prijatelju, kakav je to metež danas u San Franciscu? Održao se miting, gospodine — odgovori činovnik. Ali meni se čini da sam vidio priličnu živost na ulicama. Ah, obični izborni miting. Sigurno se birao kakav glavni zapovjednik, zar ne? — zapita

gosp. Fogg. Nije, gospodine, već sudac za pomirbe. Na taj odgovor Phileas Fogg uđe u vagon i vlak krene punom

parom.


129

Dvadeset šesto poglavlje U kojem se putuje pacifičkim ekspresnim vlakom

»Ocean to ocean«, kažu Amerikanci, s te tri riječi označuju »grand truck«, prugu koja prolazi kroz Sjedinjene Američke Države duž najveće širine. Ali pruga, koja se službeno zove »Pacific rail road«, dijeli se na dva dijela: »Central Pacific« između San Francis-ca i Ogdena i »Union Pacific« između Ogdena i Omahe. Tu se stječe pet različitih pruga, što vežu Omahu čestom vezom s New Yorkom. New York je vezan sa San Franciscom neprekinutom čeličnom pru-gom koja je duga preko tri tisuće sedam stotina osamdeset i šest mi-lja. Između Omahe i Tihog oceana pruga prolazi krajem gdje još žive Indijanci i zvijeri, a to je područje koje su mormoni počeli naseljava-ti oko 1845. pošto su istisnuli Indijance Illinoise.

Od New Yorka do San Francisca nekad se putovalo u najpo-voljnijem slučaju šest mjeseci, sada se putuje sedam dana. Pruga se počela graditi 1862. i položena je između četrdeset prve i četrdeset druge paralele, usprkos opoziciji poslanika Južnih država koji su zahtijevali da se provede južnije. Neprežaljeni predsjednik Lincoln osobno je odredio u državi Nebraski da pruga počne u gradu Omahi. Odmah se počela graditi i nastavila se američkom brzinom, koja ne poznaje ni spise, ni birokraciju. Iako se brzo gradila, ipak su svi ra-dovi bili dobro izvršeni. U preriji se napredovalo milju i pol na dan. Lokomotiva je vozila po jučerašnjoj i dovozila sutrašnju prugu, a po njoj je napredovala onako kako se postavljala.

Od pruge »Pacific rail road« granaju se mnogi ogranci u drža-vama Iowa, Kansas, Colorado i Oregon. Poslije Omahe, pruga teče duž lijeve obale rijeke Platte sve do ušća sjevernog ogranka, slijedi južni ogranak, prelazi ravnjak Laramie i planine Wahsatch, obilazi Veliko slano jezero, prolazi kroz Salt Lake City, glavni grad mor-mona, spušta se u dolinu Tuilla, prelazi preko američke pustinje, planina Cedar i Humboldt, rijeke Humboldt, Sierre Nevade i spušta se dolinom Sacramenta na obalu Tihog oceana a da nigdje uspon ne prelazi stotinu i dvadeset stopa na milju, čak ni ondje gdje prebrđuje Stjenjak. Tako teče ta duga prometna žila, koju vlakovi prelaze u sedam dana, i kojom će Phileas Fogg — on se barem tako nada — stići kako bi se 11. prosinca ukrcao u New Yorku na parobrod koji putuje u Liverpool. Vagon u kojem je sjedio Phileas Fogg bio je dug kao ómnibus i počivao je na dva postolja, od kojih je svako imalo po


130

četiri kotača i bilo toliko pomično da su se kola mogla okretati na zavojima malog polumjera. U unutrašnjosti nema odjeljka već samo dva reda sjedala s obje strane vagona, okomito na uzdužnu os, a iz-među njih je prolaz koji vodi u praonice i zahode na oba kraja vago-na. Duž čitavog vlaka vagoni su međusobno vezani mostićima, tako da putnici mogu prelaziti s jednog kraja vlaka na drugi u salonski vagon, vagon terasu, vagon za ručavanje i vagon kavanu. Nedostajao su samo kazališni vagon. Ali jednoga dana bit će i takvih. Duž vlaka neprekidno su prolazili prodavači knjiga i novina, pića, hrane i ciga-reta, a kupaca je bilo uvijek u dovoljnom broju. Putnici su otputovali s kolodvora u Oaklandu u šest sati na večer. Bila je već mrkla noć, hladna i tamna, a nebo oblačno kao da će zasniježiti. Vlak nije brzo vozio. Ako se uračunaju postaje, nije prelazio više od dvadeset milja na sat, no ipak će i uz tu brzinu prijeći Sjedinjene Države u određe-nom vremenu.

U vagonu se malo razgovaralo. Uostalom, uskoro je putnike po-čeo hvatati san. Passepartout je sjedio uz redarstvenog inspektora, ali nije ni riječi izustio. Nakon posljednjih događaja odnosi među njima veoma su zahladili. Nije više bilo ni naklonosti ni prijateljstva. Fix se zapravo nije promijenio, ali Passepartout se, naprotiv, držao sasvim zatvoreno, spreman da i na najmanju sumnju zadavi svoga starog neprijatelja. Sat nakon polaska vlaka poče padati snijeg. Srećom bijaše veoma sitan te nije mogao usporiti brzinu vlaka. Kroz prozore se vidjela samo bjelina, a koluti pare iz lokomotive doimali su se na njoj kao da su sivi. U osam sati uđe u vagon sobar, koji oglasi putni-cima da je vrijeme za spavanje. Taj je vagon bio »sleeping car« i za nekoliko se časaka pretvorio u spavaonicu. Spustili su se nasloni na sjedištima, a brižljivo složeni kreveti prostrli su se na domišljat na-čin. Za nekoliko časaka ogradili su se odjeljci i svaki je putnik imao svoj udoban krevet zaštićen od radoznalih pogleda neprozirnim zav-jesama. Plahte bijahu bijele, a jastuci mekani. Trebalo je samo leći i zaspati, što su svi i uradili, kao da su u kabini kakva udobna parob-roda, dok je vlak hitao punom parom kroz državu Kaliforniju.

Između San Francisca i Sacramenta tlo je umjereno brežuljkas-to. Taj se dio pruge zove »Central Pacific road«; počinje u Sacra-mentu i vodi k istoku u Omahu. Iz San Francisca, glavnoga grada Kalifornije, pruga ide ravno k sjeveroistoku duž Americana, rijeke koja utječe u zaljev San Pablo. Stotinu i dvadeset milja između ta dva grada vlak je prešao za šest sati i u pola noći, dok su putnici spavali prvim snom, prošao je Sacramento. Nisu dakle ništa vidjeli


131

od tog velikog grada, upravnog središta kalifornijske države, ni lije-pe pristane, ni široke ulice, ni prekrasne domove, ni trgove, ni hra-move.

Vlak je otputovao iz Sacramenta, prošao Junction, Roclin, Au-burn i Colfax, a zatim se počeo penjati uz pristranke Sierre Nevade. Postaju Cisco prošli su u sedam sati ujutro. Poslije jedan sat spavao-nica se pretvorila u običan vagon, a putnici su kroz prozore mogli promatrati slikoviti planinski kraj. Pruga je slijedila hirovite padine Sierre, tu se ovjesila o strme bokove planine, tamo se prebacila preko ponora, obilazila je oštre grebene opasnim zavojima i ulazila u strma grla iz kojih kao da nije bilo izlaza. Blistava lokomotiva s posebnim zvonom i »štitnikom za krave«, koji se doimao kao kljun ratnog bro-da, bacala je iskre, a njezino zviždanje i dahtanje miješalo se s bu-kom brzica i slapova; dim se ovijao oko crnih jelovih grana.

Gotovo nigdje na pruzi nema ni tunela ni mostova. Rail road vi-juga oko planinskih padina i ne traži ravnom crtom najkraći put iz-među dvije točke, jer ta pruga ne oskvrnjuje prirodu.

Vozeći još uvijek prema sjeveroistoku, vlak uđe oko devet sati dolinom Carson u državu Nevadu. U podne otputovao je iz Rena, gdje su putnici imali dvadeset minuta vremena za objed. Odatle je pruga skrenula nekoliko milja prema sjeveru držeći se obale rijeke Humboldt. Zatim je skrenula k istoku i neće se udaljiti od rijeke sve dok ne stigne do njezina izvora pod Humboldtovom planinom, već gotovo na istočnom kraju države Nevade.

Poslije objeda gosp. Fogg, gospođa Auda i njihovi sudrugovi vratiše se na svoja mjesta u vagonu. Phileas Fogg, mlada žena, Fix i Passepartout promatrahu iz udobnih naslonjača raznolik kraj koji se gibao pred njihovim očima: prostrane prerije, obrise planina na ob-zorju i »creeks«1 sa slapovima pjenušave vode. Ponegdje su se viđala u daljini golema stada bivola koja su se doimala kao dugi pomični nasipi. Te neizmjerne vojske preživača često stvaraju vlakovima neprolazne zapreke. Događalo se da je više tisuća životinja u zbije-nim redovima prelazilo i po nekoliko sati preko pruge. Lokomotiva se tada mora zaustaviti i čekati dok se oslobodi pruga.

To se dogodilo i ovog puta. Oko tri sata poslije podne prugu je zakrčilo stado od deset do dvanaest tisuća grla. Lokomotiva je sma-njila brzinu i pokušavala kljunom probiti put kroz golemu kolonu, ali morala se zaustaviti pred neprolaznim mnoštvom.


132

Preživači, koje Amerikanci zovu »buffalos«, prolazili su mir-nim korakom. Ponekad su strahovitom snagom zamukali. Bufali su krupniji od europskih bikova, imaju kratak rep i niske noge, greben im se na vratu veoma ističe, kao neka mišićava grba, rogovi su im u korijenu razmaknuti, a glavu, šiju i pleća pokriva im bujna i duga griva. Kad se sele, nitko neka i ne pomisli da će ih zaustaviti. Krenu li nekim smjerom, nema sile koja bi ih vratila ili skrenula. Nema brane koja bi mogla zaustaviti takvu bujicu živa mesa.

Putnici se razdijeliše po mostićima između vagona i promatrahu neobičan prizor. Ali onaj kome bi se moralo najviše žuriti ostao je na svom mjestu i mudro čekao dok se bufalima svidi da propuste vlak. Passepartout se razbjesni zbog zakašnjenja što ga izazvaše krda živo-tinja. Najradije bi ispalio na njih čitav svoj arsenal revolvera. — I to mi je neka zemlja! — zareža. — Obični bivoli zaustavljaju vlakove. I vuku se kao u procesiji s noge na nogu; zar ne vide da su zakrčili prugu! Zbilja, htio bih znati je li gosp. Fogg i ovo zakašnjenje pred-vidio u svom programu! A strojovođa je pravi šeprtlja kad se ne usu-đuje proći lokomotivom kroz stado.

Strojovođa se nije ni pokušao probiti, i razborito je učinio. Zaci-jelo bi oborio kljunom prve redove bivola, ali ako bi se i najsnažnija lokomotiva zaustavila, sigurno je da bi iskliznula s tračnica i vlak bi stao dok mu ne dođe pomoć.

Najrazboritije je, dakle, strpljivo čekati i kasnije nadoknaditi zakašnjenje bržom vožnjom. Bivoli su prolazili puna tri sata i pruga se oslobodila tek poslije sumraka. Tada su posljednji redovi stada prelazili preko pruge, a prvi su već odmakli daleko iz južnog obzor-ja. Vlak je prešao niz Humboldtovih planina tek u osam sati, a bilo je deset i pol kad je ušao u teritorij Utah, područje Velikog slanog jeze-ra, u neobičnu mormonsku zemlju.


133

Dvadeset sedmo poglav-lje

U kojem Passepartout sluša mormonsku povijest s brzinom od dvadeset milja na sat

U noći između 5. i 6. prosinca vlak je prevalio oko deset milja prema jugoistoku, a zatim se popeo isto toliko k sjeveroistoku i prib-ližavao se Velikom slanom jezeru.

Passepartout je oko devet sati ujutro izišao na mostić da udahne svje- žeg zraka. Vrijeme bijaše hladno, i nebo sivo, ali nije sniježilo. Magla je raširila sunčev kotur i sunce se doimalo kao golem dukat. Passepartout baš poče računati koliko bi mu bila vrijednost u funta-ma, kad ga u tom unosnom poslu prekine neki veoma čudnovat put-nik. Taj je čovjek ušao u vlak u Elhu. Bio je visok, imao je veoma tamnu put, crne brkove, crne čarape, crni svileni šešir, crni prsluk, crne hlače, bijeli ovratnik i rukavice od pseće kože. Reklo bi se da je svećenik. Prelazio je iz vagona u vagon duž čitavog vlaka i na vrati-ma svakih kola lijepio komadićem ljepljiva kruha nekakav retkom napisan oglas.

Passepartout priđe jednom oglasu i pročita da plemeniti »elder« William Hitch, mormonski misionar, koristi svoje putovanje vlakom broj 48, te od 11 do 12 sati drži predavanje o mormonizmu u vagonu broj 117, i poziva da ga slušaju sva gospoda koja žele upoznati tajne mor- monske vjere, vjere »Svetaca posljednjih dana«.

»Svakako ću poći«, pomisli Passepartout jer je o mormonizmu znao samo toliko da je mnogoženstvo temelj mormonskog društva. Novost se brzo širila vlakom u kojem je bilo oko stotinu putnika. Od tog broja je vijest o predavanju primamila najviše tridesetoricu, koji su u jedanaest sati posjedali na klupice

u vagonu br. 117. Passepartout je sjedio u prvom redu vjernika. Ni njegov gospodar, ni Fix nisu se makli sa svojih naslonjača.

U najavljeno vrijeme elder William Hitch ustane i klikne prilič-no uzrujanim glasom, kao da mu već sada netko proturječi: »Tvrdim da je Joe Smyth mučenik, da je njegov brat Hyram također mučenik, i da će savezna vlada proganjanjem svih proroka učiniti mučenikom i Brighama Younga! Tko se usuđuje ustvrditi protivno?« Nitko se ne usudi proturječiti misionaru uzrujana govora ali od prirode mirna


134

lica. No njegovo se uzrujavanje zacijelo moglo tumačiti time što je mormonizam tada doista proživljavao teške dane. Vlada Sjedinjenih Država je, iako s dosta truda, suzbijala neovisne zanesenjake. Osvo-jila je Utah i podložila ga pod vlast Saveza, lišila slobode Brigha- ma Younga i optužila ga zbog pobune i mnogoženstva. Otad prorokovi sljedbenici pojačaše otpor, i u očekivanju djela bore se riječima pro-tiv namjere Kongresa.

Elder William Hitch eto kupi pristaše čak i u vlaku. Zatim poče pričati, i kazivanje potkrepljivati sve jačim glasom i mahanjem ruku, povijest mormonizma, čak od biblijskog doba: kako je u Izraelu neki mormonski prorok iz Josipova roda objavio zakone nove vjere i os-tavio ih svome sinu Moromu, kako je poslije mnogo stoljeća to djelo, napisano egipatskim pismom, preveo Josip Smyth mladi, i napokon kako mu se prikazao vjesnik s neba u nekoj sjajnoj šumi i predao mu zakonik gospodnji.

U tom trenutku nekoliko slušalaca iziđe iz vagona jer ih nije za-nimalo misionarovo opisivanje tako davne prošlosti. Ali William Hitch nastavi pričati kako je Smyth mlađi sa svojim ocem, sa svoja dva brata i s nekoliko sljedbenika utemeljio vjeru svetaca posljednjih dana, vjeru kojoj nisu prišli samo mnogi u Americi, već i drugi sljedbenici u Engleskoj, Skandinaviji i Njemačkoj, i koja ima među svojim vjernicima ljudi svih slobodnih zvanja; kako su utemeljili naseobinu u Ohiju; kako su sagradili hram uz cijenu od dvije stotine tisuća dolara i podigli grad u Kirklandu; kako je Smyth postao čuve-ni bankar i dobio od nekog običnog vodiča, što putnicima pokazuje mumije, nekakav papir s propovijedanjem koje je napisao Abraham svojom rukom i drugi slavni Egipćani.

Predavanje se oduljilo i redovi su se slušatelja još prorijedili. Ostalo ih je najviše dvadeset.

Ali elder se nije dao smesti bjeguncima i kazivaše kako je Joe Smith 1837. doživio bankrot; kako su ga njegovi upropašteni dioni-čari na- mazali katranom i povalili u perje; kako se kasnije pojavio poštivan i slavljen kao nikad dotad u gradu Independence u Missou-riju, gdje je postao poglavar napredne zajednice koja je brojila više od tri tisuće sljedbenika, ali je progonjen mržnjom bezbožnika mo-rao pobjeći u američki Far West1.

Ostalo je još samo deset slušatelja. Među njima bijaše i Passe-partout, koji ga je veoma pažljivo slušao. On je još doznao kako se Smyth, poslije mnogih progona, pojavio u Illinoisu, gdje je uz obalu


135

Mississippi 1839. utemeljio Nauvoo la Belle, grad koji je uskoro porastao na dvadeset i pet tisuća stanovnika; kako je Smith postao gradonačelnik, vrhovni sudac i glavni zapovjednik; kako se 1843. kandidirao za predsjednika Sjedinjenih Država i kako su ga napokon prijevarom namamili u Carthagu, gdje su ga strpali u tamnicu, a neka ga je banda zakrabuljenih ljudi ubila.

U tom trenutku Passepartout je ostao sam u vagonu, a elder ga je gledao u oči i opsjenjivao riječima neka zapamti da je dvije godine poslije Smythova umorstva njegov nasljednik, nadahnuti prorok Brigham Young, otišao iz Nauvooa i naselio se kraj obale Velikog slanog jezera, na putu kojim iseljenici prolaze kroz Utah kad putuju u Kaliforniju gdje se usred plodne doline mlada naseobina naglo širila zahvaljujući mormonskim načelima mnogoženstva.

Eto — neumorno će William Hitch — zašto nas Kongres pro-ganja zavišću! Eto zašto su savezni vojnici pregazili utahsko tlo! To je razlog zašto je naš poglavar, prorok Brigham Young uhićen protiv svakog zakona. Hoćemo li se pokoriti sili? Nikada! Izagnali su nas iz Vermonta, iz Illinoisa, iz Ohija, iz Missourija. Ako nas prognaju i iz Utaha, naći ćemo ma gdje slobodnu zemlju gdje ćemo se utaboriti... A vi, dragi vjernice — nadoveza elder i pogleda svog jedinog sluša-oca ljutitim pogledom — hoćete li i vi podići svoj šator u sjeni naše-ga stijega?

Neću — hrabro će Passepartout, te pobježe iz vagona i ostavi bje- somučnika da propovijeda u samoći.

Vlak je međutim brzo vozio i oko pola jedan dostigao sjevero-zapadni kraj Velikog slanog jezera. Odatle se mogao vidjeti velik dio opsega tog unutrašnjeg mora, koje se naziva i Mrtvim morem, a u njega utječe i američki Jordan. Prekrasno jezero okruženo je gole-mim redovima lijepih divljih litica i pokriveno bijelom korom soli. Njegove su mirne vode nekad zapremale mnogo veću površinu, ali s vremenom su se obale uzdigle i smanjile mu površinu, ali istodobno povećale dubinu. Veliko slano jezero dugo je oko sto i trideset, a široko šezdeset i pet kilometara. Leži tisuću i osam stotina metara iznad razine mora. Veoma se dakle razlikuje od Asfaltnog jezera, koje leži u depresiji tri stotine i šezdeset metara ispod morske razine. Slanost mu je velika i vode sadrže u sebi jednu četvrtinu težine ras-topljenih tvari. Specifična težina jezerske vode iznosi 1170, dok je ista težina destilirane vode 1000. Ribe zbog toga ne mogu živjeti u njemu. One što ih donose Jordan, Weber i razne bujice veoma brzo


136

uginu. Ali ipak nije istina da je jezero toliko slano da čovjek ne može u njega zaroniti. Polja oko jezera bijahu izvrsno obrađena, jer su mormoni dobri ratari. Ranchos i corrals za stoku viđali su se na ma-lim razmacima. Za šest mjeseci vidjela bi se polja zasijana pšenicom, kukuruzom i sijerkom, bogati pašnjaci, živice od divljih ruža, od kita bagrema i mlječika, no sada je sve pokrio tanak sloj snijega, koji još uvijek prši. U dva sata putnici su izišli iz vagona na kolodvor u Og-denu jer vlak kreće dalje tek u šest sati. Gosp. Fogg, gospođa Auda i njihova dva suputnika imali su dakle dovoljno vremena da lokalnim vlakom pođu u Grad svetaca. Dva sata je doista dovoljno da se raz-gleda taj sasvim američki grad, koji je sagrađen po istom kalupu kao što su svi gradovi Saveza. Doimao se kao goletna šahovska ploča s dugim i hladnim crtama, grad s »turobnom sjetom pravih kutova«, kako je kazao Victor Hugo. Utemeljitelj Grada svetaca nije mogao izbjeći simetriju kojom se odlikuju svi Anglosaksonci. U toj osebuj-noj zemlji, gdje ljudi zacijelo nisu dorasli svojim dužnostima, sve se radi »odlučno«, gradovi, kuće i gluposti.

U tri sata, putnici su se šetali ulicama grada koji je sagrađen iz-među jordanske obale i prvih brežuljaka brda Wahstatch. Nisu vidje-li gotovo nijednu crkvu, a od većih zgrada samo prorokov dom, Co-urt house20 i arsenal. Kuće su od plavkastih opeka i ukrašene veran-dama i galerijama. Oko njih su vrtovi ograđeni bagremovima, pal-mama i rogačima. Čitav grad je opasivao zid od ilovače i kamenja, sagrađen 1853. U glavnoj ulici, gdje je i tržnica, bilo je nekoliko hotela okićenih zastavicama, a među njima Salt Lake House.

Gosp. Fogg i njegovi suputnici opaziše da je grad slabo napu-čen. Ulice bijahu gotovo puste, osim u onom dijelu oko hrama do kojega se dolazilo kroz četvrti ograđene drvenim stupovima. Žena je bilo veoma mnogo, što je i shvatljivo kad se pomisli na neobični sastav mor- monskih obitelji. Ipak ne smijemo vjerovati da svi mor-moni imaju više žena. U tom pogledu vlada sloboda, ali treba nagla-siti da se baš građanke Utaha žele udati, jer prema njihovu vjerova-nju blaženstvo mormonskog raja ne mogu uživati neudate žene. Ali ti bijedni stvorovi ne daju dojam ni da su radosne ni sretne. Poneke, zacijelo bogatije, nosile su haljetak od crne svile otvoren u pasu, a na glavi veoma skromnu kapicu ili maramu. Ostale se nisu razlikovale od Indijanki. Passepartout, sad već kao mladić koji poznaje tajne,

20 Sud — Prev. 20 Trokutno jedro sasvim sprijeda. — Prev.


137

Comment

Underline

Sud — Prev.

promatraše s dosta straha te mormonke, koje po više njih zajedno usrećuju jednog jedinog mormona. Svojim zdravim razumom on je žalio muža. Smatrao je pravom strahotom da taj bijednik mora toliko gospođa zajedno provoditi kroz sve tegobe života i voditi ih u čitavoj četi u mormonsko nebo s izgledom da ih tamo za vječnost ponovo nađe u društvu blaženoga Smytha, koji je valjda ukras te zemlje uži-vanja. Doista nije u sebi osjećao sklonost prema njima, i opazio je, no možda se i varao, da mu stanovnice Great Lake Cityja bacaju vatrene poglede, koji čovjeka mogu dosta uznemiriti.

Srećom za njega, boravak u Gradu svetaca neće dugo trajati. Nešto prije četiri sata, putnici se ponovo sastadoše na kolodvoru i zauzeše svoja stara mjesta u vagonima.

Odjeknu zvižduk, ali u trenutku kad su pogonski kotači lokomo-tive, poskliznuvši po tračnicama tek pokrenuli vlak, začu se poklik: »Zaustavite! Zaustavite«

Kad vlak krene, ne zaustavlja se. Gospodin koji je vikao bijaše očito neki mormon što je zakasnio. Trčao je bez predaha. Srećom, kolodvor nije imao ni vrata ni ograda. Pohita na kolosijek, skoči na stube zadnjeg vagona i sruši se od zapuhanosti na klupu. Passeparto-ut je sav uzrujan promatrao ludu trku. Prišao je zakašnjelom putniku da ga pogleda, i veoma se začudio kad je doznao da taj građanin Utaha nije tako očajnički dotrčao ni iz jednog drugog razloga nego samo zato jer je pobjegao zbog svađe u obitelji. Kad se mormonu vratio dah, Passepartout se usudi uljudno ga zapitati koliko ima žena. U sebi je pomislio, sudeći po načinu kako je podbru- sio pete, da ih ima najmanje dvadeset.

— Jednu, gospodine! — uzdahne mormon i diže ruke — jednu, i to je previše!


138

Dvadeset osmo poglavlje U kojem Passepartout nije uspio postići da se čuje njegov razu-

man prijedlog

Vlak se udaljio od Velikog slanog jezera, a poslije grada Ogde-na čitav je sat vozio prema sjeveru, do rijeke Weber i od San Fran-cisca prevalio je oko devet stotina milja. Odatle je skrenuo k istoku i proslijedio kroz bregovit kraj brda Wahsatch. Baš na tom dijelu iz-među tih brda i Stjenjaka američki su inženjeri morali svladati oz-biljne teškoće. Troškovi, koje je snosila vlada Sjedinjenih Država, na tom dijelu popeli su se na četrdeset osam tisuća dolara po milji, dok su u ravnici iznosili samo šesnaest tisuća dolara; ali inženjeri, kao što je već spomenuto, nigdje nisu oskvrnuli prirodu, već su se s njom lukavo poigravali i prugu su doveli u Great Bassin jednim jedinim tunelom dugim pet kilometara.

Baš kod Velikog slanog jezera pruga dostiže najvišu točku. Odatle je njezin profil veoma rastrgnuta krivulja, i spušta se u dolinu Bitter creeka, da se uskoro ponovo popne do razvoda atlantskog i pacifičkog sliva. U tom brdovitom kraju ima mnogo duboko usječe-nih brzica. Mostićima prelazi Muddy, Green i druge. Što se bliže primicao cilju, Passepartout je bivao sve nestrpljiviji. Fix je također jedva čekao da iziđe iz tog mučnog kraja. Bojao se zakašnjenja, stre-pio je da se ne dogodi kakva nezgoda, jer mu se žurilo, više nego i samom Phileasu Foggu, da što prije stupi na englesko tlo!

U deset sati na večer vlak se zaustavio u Fortu Bridgeru i od-mah je proslijedio, a pošto je prevalio još dvadeset milja, ušao je u državu Wyoming, nekadašnju Dakotu. Vozio je duž čitave doline Bitter creeka kojom protječe dio onih voda koje tvore porječje Colo-rada. Sutradan, 7. prosinca, zaustavili su se četvrt sata na postaji Green River. Preko noći je palo dosta snijega, ali se pomiješan s kišom napola rastopio, i nije mogao usporiti vožnju vlaka. Loše je vrijeme ipak uzbuđivalo Passepartouta, jer ako se nagomila dosta snijega, nanosi mogu upropastiti čitavo putovanje.

Zašto je gospodar morao izabrati baš zimu za putovanje? — lju-ti se Passepartout. Zar nije mogao pričekati ljepše godišnje doba kad bi mu uspjeh bio sigurniji?


139

Ali, u tom trenutku, kad se pošteni mladić brinuo za oblačnost i padove temperature, gospođa Auda je strepila zbog sasvim različita razloga.

Nekoliko je putnika bilo izašlo iz vagona. Šetali su se peronom kolodvora Green Rivera i čekali odlazak vlaka. Među njima je mlada žena ugledala pukovnika Štampa Proctora, onog Amerikanca koji se na mitingu u San Franciscu onako surovo ponio prema Phileasu Foggu. Od straha da je ne opazi, gospođa Auda se odmakla od pro-zora. Susret se duboko dojmio mlade žene. Ona je osjećala toplu privrženost prema čovjeku koji joj je, iako hladan, iz dana u dan pokazivao sve veću privrženost. Ona zacijelo nije shvaćala dubinu osjećaja koje joj ulijevaše njezin spasitelj, dubinu čuvstva što ih ona još uvijek nazivaše zahvalnošću, jer nije bila svjesna da su prešli granice zahvalnosti. Zbog toga joj se srce stislo od straha kad je pre-poznala onog surovog čovjeka, kojeg će Phileas Fogg prije ili kasnije pozvati na odgovornost. Doista je samo slučaj mogao dovesti pu-kovnika Proctora baš u ovaj vlak, ali kad je već tu, na svaki način mora spriječiti da Phileas Fogg ne ugleda svoga protivnika.

Kad je krenuo vlak, gospođa Auda iskoristi trenutak dok je gosp. Fogg drijemao te Fixu i Passepartoutu kaza što joj zadaje bri-ga.

Proctor u vlaku — iznenađeno će Fix. — Ništa zato, budite bez brige, gospođo, prije nego što se sukobi s mojim... s gosp. Foggom, imat će posla sa mnom! U onoj gužvi mene je, kako mi se čini, ipak najviše uvrijedio!

I ja ću mu dati svoj dio — nadoveza Passepartout — bez brige, iako je pukovnik.

Gospodine Fixe — opet će gospođa Auda — gosp. Fogg neće dozvoliti da ga drugi osvećuju. On je čovjek od riječi, a rekao je da će se vratiti u Ameriku da potraži napadača. Ako dakle opazi pukov-nika Proctora, zacijelo nećemo moći spriječiti sukob, koji može svr-šiti užasnim posljedicama. Moramo učiniti sve da ga ne opazi!

Imate pravo, gospođo — potvrdi Fix — sukob može sve pokva-riti. Pobijedio ili podlegao, gosp. Fogg bi svakako zakasnio, a...

A to bi išlo u korist džentlmenima iz kluba Reform. Za četiri dana stižemo u New York! Ako za ta četiri dana gospodar ne iziđe iz vagona, možemo se nadati da neće sresti prokletog Amerikanca, znat ćemo ga mi već spriječiti...


140

Razgovor se naglo prekine jer se gosp. Fogg probudio. Promat-rao je polja kroz stakla išarana snježnim pjegama. Ali malo kasnije Passepartout se nagne redarstvenom inspektoru, da ne čuje gospodar ni gospođa Auda, i zapita ga:

Zar biste se vi zaista borili za njega? Učinio bih sve da ga dovedem živa u Europu! — mirno će Fix

glasom koji je odavao čvrstu volju. Passepartout osjeti kao da mu je jeza prošla tijelom, ali mu to

ipak ne pokoleba vjeru u gospodarevu nevinost. Ali na koji bi se način moglo zadržati gosp. Fogga u kupeu da

se ne sastane i ne sukobi s pukovnikom? Činilo im se da to neće biti teško, jer je džentlmen mirne ćudi, nepokretan i nije radoznao. Re-darstveni inspektor kao da se dosjetio čime bi ga zadržao, jer poslije nekoliko časaka dobaci Phileasu Foggu:

U vlaku su satovi veoma dugi, gospodine, i sporo prolaze. Da — uzvrati džentlmen — ali ipak prolaze. Na parobrodu — nastavi inspektor — obično ste igrali whist,

zar ne? Jesam — potvrdi Phileas Fogg — ali ovdje bi bilo teško. Ne-

mam ni karata ni suigrača. Ah! Za karte je lako, naći ćemo ih. U američkim vagonima se

svašta prodaje. A za suigrače, ako slučajno gospođa... Naravno, gospodine — radosno će mlada žena — znam igrati

whist. I to spada u engleski odgoj. Aja — opet će Fix — ja se mogu pohvaliti da sam dobar igrač.

Eto, možemo igrati u troje i s jednim mrtvacom... Stojim vam na raspolaganju, gospodine — zadovoljno će Phile-

as Fogg jer mu se pružila prilika da zaigra omiljelu igru čak i u vla-ku. Passepartout pođe odmah potražiti stjuarda i uskoro se vrati s dva potpuna skupa karata, s bilježnicom, žetonima i prostrtim stolićem. Donio je sve što treba. Igra je započela. Gospođa Auda je prilično dobro igrala, tako da ju je i strogi Phileas Fogg nekoliko puta pohva-lio. Inspektor je bio prvorazredna sila i ravna džentlmenu.

»Sad smo ga prikovali za kupe«, pomisli Passepartout. »Neće se ni maknuti.«

U jedanaest sati vlak je stigao do razvoda dvaju oceana. Mjesto se zove Passe Bridge i nalazi se dvije tisuće dvjesta i pedeset metara


141

iznad morske razine. To je najviša točka na profilu pruge, gdje ona prolazi preko Stjenjaka. Poslije prevaljenih dvije stotine milja putnici su napokon stigli na one prostrane ravnice što se prostiru do Atlant-skog oceana, i koje je priroda stvorila veoma pogodnim za gradnju željezničke pruge.

Na pristancima atlantskog sliva već su se susretale prve rijeke, potoci i pritoci pritoka rijeke North Platte. Sjeverni dio Rocky Mo-untainsa s najvišim vrhom Laramie zastirao je čitavo sjeverno i isto-čno obzorje poput goleme polukružne zavjese. Između nje i željez-ničke pruge prostirale su se široke ravnice s obiljem voda. S desne strane pruge dizahu se jedni iznad drugih prvi obronci planinskih lanaca, koji se svijaju prema jugu do izvora rijeke Arkansas, velikog Missourijeva pritoka. U pola jedan putnici su ugledali tvrđavu Hal-lek, koja nadvisuje čitav kraj. Još samo nekoliko sati i vlak će sretno prijeći strmine Stjenjaka. Putnici su se dakle mogli nadati da će sret-no proći i posljednji dio tog razvedenog kraja. Vrijeme se promijeni-lo i postalo hladno ali suho. U daljini su uzlijetale velike ptice, koje je lokomotiva prestrašila. Na ravnici se nije vidjela nijedna zvijer, ni medvjed, ni vuk. Prostrla se pustoš u svojoj neizmjernoj golotinji.

Poslije dobra objeda, koji su im donijeli u njihov vagon, gosp. Fogg sa svojim suigračima baš htjede nastaviti beskrajni whist, kad se začu nekoliko jakih zvižduka parne zviždaljke. Vlak se zaustavi. Passepartout pruži glavu kroz vrata, ali nije ništa vidio što bi moglo biti uzrok zaustavljanju. Nije bilo nikakve postaje. — Pogledajte što je.

Passepartout iziđe iz vagona. Već je bilo izišlo oko četrdeset putnika, a među njima bijaše i pukovnik Stamp Proctor.

Vlak se zaustavio pred zatvorenim signalom koji je zabranjivao prolazak. Strojovođa i vlakovođa su također sišli s vlaka i živo su raspravljali s nekim čuvarom pruge, kojega je šef postaje Medecine Bow poslao vlaku ususret. Njima su prišli putnici te i oni počeše raspravljati, a među njima se isticao pukovnik Proctor svojim grubim glasom i zapovjednim kretnjama.

Passepartout također priđe grupi i začu čuvara koji kazivaše: »Ne! Nikako se ne može proći! Most na Medicine Bowu se raskli-mao i ne bi podnio težinu vlaka.«

Most o kojem je riječ, bijaše viseći most preko neke bujice, oko milju ispred zaustavljenog vlaka. Čuvar pruge je tvrdio da je napuklo nekoliko žica i svakog se časa može srušiti, pa se vlak ne smije izlo-


142

žiti opasnosti. Čuvar prema tome nije nimalo pretjerivao kad je tvr-dio da se ne može proći. Osim toga, Amerikanci su poznati po svojoj smionoj bezbrižnosti, pa ako i oni postanu oprezni, počinili bismo krajnju ludost kad se s njima ne bismo suglasili.

Passepartout je slušao razgovor stisnutih zuba, nepomičan poput kipa, i nije se usudio poći javiti vijest gospodaru.

Ah koješta! — vikao je pukovnik Proctor — pa nećemo valjda ostati ovdje dok ne pustimo'korijenje u snijegu!

Pukovniče — umirivaše ga vlakovođa — već je brzojavljeno u Omahu da dođe vlak ususret, no sumnjam da će stići u Medicine Bow prije šest sati.

Šest sati! — ote se Passepartoutu. Naravno — potvrdi vlakovođa. — Uostalom, nećete ni vi stići

prije u postaju pješice. Pa do nje nema više od jedne milje — pripomene neki pukov-

nik. Nema više od milje, ali je s druge strane rijeke. Zar se rijeka ne može prebroditi čamcem? — upita pukovnik. Nemoguće! Nabujala je od kiše. To je divlja bujica, morat ćete

poći više od deset milja k sjeveru, do skele. Pukovnik sasu mnoštvo kletva, proklinjaše željezničko društvo i

vla- kovođu, a bijesni Passepartout gotovo mu se pridružio. Ovu zapreku ne mogu otkloniti ni sve gospodarove novčanice. Osim toga, uzbudili su se i ostali putnici, ne samo zbog zakašnjenja, već i zbog toga što se nikome nije dalo hodati petnaest milja po snježnoj ravni-ci. Nastao je metež, vikanje i psovanje, koje bi Phileas Fogg svakako čuo da ga nije zaokupila igra.

Passepartout ga je na žalost morao izvijestiti. Već je pošao k vagonu zdvojan i pognute glave, kad začu strojovođu, pravog Jenki-ja, koji se zvao Forster:

Gospodo, ipak bi se moglo proći. Preko mosta? — u čudu će neki putnik. Preko mosta. Ovim vlakom? — zapita pukovnik. Našim vlakom. Passepartout stane; gutao je strojovođine riječi.


143

Ali most je oštećen, srušit će se! — opomenu ga vlakovođa. Ne smeta — otpovrze Forster. — Mislim da bismo prošli kad

bih pognao vlak krajnjom brzinom. Vraga! — ote se Passepartoutu. Ali nekoliko se putnika već oduševilo tim prijedlogom. Osobito

se svidio pukovniku Proctoru. Njegovom se usijanom mozgu pričini-lo sve to moguće. Napomenuo je da su neki inženjeri pomišljali da se sagrade kruti vlakovi koji bi prelazili preko rijeka i bez mostova tako da se zalete velikom brzinom, itd. Potkraj se mnogi složiše sa strojo-vođinim mišljenjem.

Ima pedeset posto vjerojatnosti da ćemo proći — pripomene je-dan putnik.

Šezdeset posto — dobaci drugi. Osamdeset!... devedeset posto. Passepartout se zaprepastio. Iako je želio da se sve pokuša samo

da se prijeđe Medicine Creek, ipak mu se ovakav pokušaj činio odvi-še »američki«.

Ipak — pomisli — ima još jedan jednostavniji način, a ti se lju-di nisu ni sjetili!... Gospodine — poče kazivati nekom putniku — čini mi se da strojovođin prijedlog predstavlja priličnu opasnost, ali...

Osamdeset posto da će uspjeti! — dobaci putnik i okrene mu leđa.

Slažem se — Passepartout će drugom putniku — no zar niste promislili...

Nemam što misliti! — prekine ga Amerikanac i slegne rameni-ma.

Strojovođa tvrdi da ćemo proći! Bez sumnje — opet će Passepartout — proći ćemo, no ne bi li

bilo opreznije... Što opreznije! — krikne pukovnik Proctor, koji se razbjesnio

kad je slučajno čuo tu riječ. — Rekli smo svom snagom! Shvaćate li? Punom parom!

Znam... razumijem... — ponavljaše Passepartout, ali nitko ne htjede čuti do kraja što hoće reći. Ako vas riječ opreznije smeta, kažem ne bi li bilo razboritije...


144

Što? Od čega? Kako? Što taj misli da je razboritije?... — začu se sa svih strana.

Nevoljni mladić više nije znao kome bi kazao svoju misao. Bojite li se? — posprdno će pukovnik Proctor. Ja da se bojim! — krikne Passepartout. — U redu, vozite! Po-

kazat ću vam da se Francuz može vladati »američki« jednako kao i Amerikanci!

Ulazak! Ulazak! — uzvikivaše kondukter. U redu! Ulazak — ponavljaše Passepartout — ulazite! I to hit-

ro! Ali ne možete mi zabraniti da mislim o tome kako je bilo razbori-tije da najprije prijeđemo preko mosta mi putnici, a tek za nama vlak!... Ali nitko nije čuo tu mudru misao, a nitko mu ne bi ni priz-nao da ima pravo.

Svi putnici uđoše u vagone. Passepartout se vrati na svoje mjes-to i ne kaza ni riječi o onome što se dogodilo. Igrače je sasvim zao-kupio whist.

Lokomotiva snažno zazvižda. Strojovođa pokrene stroj i poveze vlak gotovo čitavu milju natrag, uzmicao je kao skakač prije nego što se zaleti.

Zatim na drugi zvižduk krene naprijed, poče voziti brže i uskoro je već hitao užasnom brzinom. Više se nije čulo dahtanje lokomotive jer se stopilo u neprekidan šum pare, stupovi su radili s dvadeset stapaj a u sekundi, dim je sukljao iz kutija za mazivo na vagonskim osovinama. Vlak je hitao brzinom od stotinu milja na sat, i činilo se kao da uopće i ne dodiruje tračnice. Brzina je nadvladala težinu. Prošao je! Kao munja. Uopće nisu ni vidjeli mosta. Vlak kao da je preskočio s jedne obale na drugu, a strojovođa nije mogao zaustaviti lokomotivu jer se zaletjela i stala je tek pet milja iza kolodvora. Ali tek što je vlak preletio preko rijeke, most puče i sruši se uz strahoviti prasak u brzicu Medicine Bow.


145

Dvadeset deveto poglav-lje

U kojem se opisuju različite nezgode, koje se mogu dogoditi sa-mo na prugama Sjedinjenih Država

Iste večeri vlak je nastavio put bez zapreka, prošao je utvrdu Sauders, sedlo Cheyenne i stigao u prolaz Evans. Na tom mjestu rail road dostiže najvišu točku puta, to jest dvije tisuće šest stotina i pe-deset metara nad morem. Vlak će se odatle dalje spuštati sve do At-lantskog oceana u beskrajne ravnice, koje je priroda poravnala. Tu se od Grand Trucka odvaja ogranak koji vodi u Denver City, glavni grad Colorada. U tom kraju ima mnogo rudnika zlata i srebra, i nase-lilo se već dosad više od pedeset tisuća stanovnika. Od San Francisca do tog mjesta prevalili su tisuću tri stotine osamdeset i dvije milje u tri dana i tri noći. Plan je predviđao do New Yorka četiri noći i četiri dana. Phileas Fogg dakle vozi točno po voznom redu.

U noći su ostavili s lijeve strane polje Walbach. Lodge pole creek tekao je usporedno s prugom i slijedio ravnu crtu međe između država Wyoming i Colorado. U jedanaest sati ušli su u Nebrasku, prošli su blizu Sedgwicha i dotakli Julesburg, na južnom rukavu rijeke Platte. Na tom se mjestu 23. listopada 1876. proslavilo otvore-nje Union Pacific roada, pruge koja je izgrađena pod vodstvom glav-nog inženjera, generala J. M. Dodgea. Tu su se zaustavile dvije sna-žne lokomotive s deset vagona gostiju, a među njima je bio i pot-predsjednik g. Thomas C. Durant. Tu je odjekivalo klicanje; Siouxi i Pawni priredili su mali indijanski rat, praskali su vatrometi; i tu je izišao prvi broj dnevnika Railway Pioneer iz prijenosne tiskare. Ta-ko se proslavilo otvorenje goleme željezničke pruge, djela napretka civilizacije, koja je položena preko pustinje da poveže gradove i trgovišta, kojih još nije ni bilo. Zvižduk lokomotive, moćniji od Am-phionove lire, uskoro će učiniti da niknu iz tla.

U osam sati ujutro ostavili su za sobom utvrdu Mac Pherson. Od Omahe ih dijeli tri stotine pedeset i sedam milja. Željeznička pruga slijedi lijevom obalom hirovite krivine južnog rukava rijeke Platte. U devet sati stigoše u važan grad North Platte, što leži između oba rukava, na mjestu gdje se vode sastaju oko grada i teku dalje jednom jedinom maticom, kojoj se vode malo nizvodno od Omahe miješaju s vodama Missourija. Presjekli su sto prvi meridijan.


146

Gosp. Fogg je nastavio igru sa svojim suigračima. Nitko se od njih nije potužio da je put dug, pa čak ni »mrtvac«. Fix je oporavio svoj džep za nekoliko gvineja što ih je spočetka izgubio, no igrao je hladnokrvno, gotovo jednako kao gosp. Fogg. Sreća je čitavog jutra bila naklona džentlmenu. Iz njegovih ruku pljuštali su samo aduti i figure. Malo kasnije, pošto je smislio neku odvažnu igru, pripremao se da baci pik, kad netko iza njegova naslonjača dobaci:

Ja bih igrao karo... Gosp. Fogg, gospođa Auda i Fix podigoše glave. Kraj njih je

stajao pukovnik Proctor. Stamp Proctor i Phileas Fogg odmah se prepoznaše. Ah! Vi ste to, gospodine Englezu — klikne pukovnik — vi ste

to htjeli baciti pik! Na kome je red — mirno nastavi igru Phileas Fogg i baci dese-

ticu pika. Pa rekao sam vam da hoću karo — opet će pukovnik Proctor

gnjevno. Zatim pruži ruku da dohvati igranu kartu i dobaci: Baš ne znate igrati. Možda bolje nego netko drugi — mirno će Phileas Fogg i usta-

ne. Na tebi je da pokušaš John Bulov sine! — uzvrati prostak. Gos-

pođa Auda problijedi. Krv joj je stegla srce. Uhvati za ruku Phile- asa Fogga, no on je nježno odgurne. Passepartout se spremio da sko-či na Amerikanca, koji je drsko zurio u svoga protivnika. Ali Fix se naglo diže, priđe pukovniku Proctoru i kaza mu:

Valjda ste zaboravili da sa mnom morate urediti račune, gospo-dine, mene ste uvrijedili i još k tomu udarili.

Gospodine Fixe — prekine ga gosp. Fogg — oprostite, to se samo mene tiče. Pukovnik je ustvrdio da sam pogrešno igrao pik, uvrijedio me, i zbog toga zahtijevam zadovoljštinu.

Kad hoćete i gdje hoćete — drsko će Amerikanac — i s oruž-jem koje hoćete!

Gospođa Auda uzalud pokušavaše zadržati gosp. Fogga. In-spektor je bez uspjeha nastojao svađu skrenuti na sebe. Passepartout htjede baciti pukovnika kroz vrata vagona, no zaustavi ga gospoda-rov mig. Phi- leas Fogg iziđe iz vagona, a Amerikanac pođe za njim na mostić.


147

Gospodine — hladno će gosp. Fogg svom protivniku — meni se veoma žuri da se što prije vratim u Europu, jer bi mi i najmanje zakašnjenje prouzročilo štetu.

Pa što se to mene tiče? — otpovrze pukovnik Proctor. Gospodine — nastavi najuljudnije gosp. Fogg — poslije našeg

sukoba u San Franciscu, odlučio sam se vratiti u Ameriku, gdje bih vas potražio čim uredim svoje poslove na starom kontinentu.

Doista! Gdje želite da se sastanemo za šest mjeseci? Zašto za šest mjeseci? Kad sam kazao šest mjeseci — ponovi gosp. Fogg — onda ću i

doći točno na vrijeme. Slab vam je to izgovor! — klikne Stamp Proctor. — Sad ili ni-

kad. Dobro — na to će gosp. Fogg. — Putujete li u New York? Ne. U Chicago? Ne. U Omahu? Svejedno! Znate li gdje je Plum Creek? Ne znam — odgovori gosp. Fogg. Prva postaja. Stići ćemo za jedan sat. Vlak stoji deset minuta.

Za deset minuta može se ispaliti nekoliko revolverskih metaka. Nadam se da ćete i ostati u njemu! — nadoveza Amerikanac ne-

čuvenom drskošću. Tko zna, gospodine! — uzvrati gosp. Fogg i vrati se u vagon

hladnokrvno kao obično. Tu džentlmen umirivaše gospođu Audu poslovicom da hvali-

savci nisu nikad junaci. Zatim zamoli Fixa da mu bude svjedok u dvoboju. Fix ga nije mogao odbiti, i Phileas Fogg nastavi prekinutu igru te izbaci pik s najvećim mirom.

U jedanaest sati zvižduk lokomotive označi da se približava po-staji Plum Creek. Gosp. Fogg ustane i iziđe na mostić zajedno s Fixom. Passepartout pođe za njima i ponese dva revolvera. Gospođa Auda je ostala u vagonu blijeda kao leš.


148

U tom se trenutku otvoriše vrata susjednog vagona i na mostić iziđe i pukovnik Proctor sa svojim svjedokom, nekim Jenkijem nje-gova kova.

Ali kad su protivnici htjeli sići na peron, dohrli kondukter i vik-ne:

Ne silazite, gospodo. A zašto ne? — zapita pukovnik. Imamo dvadeset minuta zakašnjenja, vlak kreće odmah dalje. Ali s gospodinom imam dvoboj. Zao mi je — na to će činovnik — odmah krećemo. Već zvoni

zvono! Zvono je doista zvonilo i vlak krene. Žao mi je, gospodo — ispričavaše se kondukter. — Nadam se

da ću vam drugom prilikom poslužiti. No, zapravo kad se niste mogli boriti ovdje, tko vam brani da se borite u vožnji?

To možda neće odgovarati gospodinu! — podrugljivo će pu-kovnik.

Sasvim mi je po volji — kaza Phileas Fogg. »Jesmo li ili nismo u Americi — a kondukter je pravi vitez!«,

pomisli Passepartout i pođe za gospodarom. Kondukter je pošao na čelu povorke, a za njim protivnici, pa

svjedoci; prolazili su iz vagona u vagon i konačno došli u posljednja kola. U njemu je bilo samo deset putnika. Kondukter ih zamoli da za nekoliko časaka iziđu i ostave slobodan vagon dvojici džentlmena koji žele urediti neke svoje račune.

Pa naravno! Putnici su sretni da mogu ispuniti želju obojici džentlmena i iziđoše na mostiće.

Vagon bijaše dug oko pedeset koraka i izvrsno odgovaraše svr-si. Oba protivnika mogu koračati prolazom između klupa i puškarati jedan na drugog po miloj volji. Nema dvoboja koji bi se dao lakše urediti od ovoga. Gosp. Fogg i pukovnik Proctor ući će u vagon, svaki s dva revolvera po šest metaka. Svjedoci će ostati izvan vago-na, a njih će zatvoriti. Počet će pucati kad lokomotiva prvi put zazvi-ždi... Poslije dvije minute izvući će iz vagona ono što ostane od dvo-jice džentlmena. Doista nema ništa jednostavnijeg. Bilo je čak toliko jednostavno da Fixu i Passepartoutu gotovo srca pukoše od uzbuđena kucanja. Oba su protivnika ušla, i sad su samo čekala da lokomotiva


149

zazviždi. Prasnuše pucnji, ali ne u vagonu u kojemu su bili borci. Pucanje se naprotiv nastavi; puškaralo se sprijeda i zacijelo duž čita-vog vlaka. Začuše se krikovi strave iz unutrašnjosti svih vagona. Pukovnik Proctor i gosp. Fogg odmah iziđoše iz vagona i s revolve-rima u ruci potrčaše prema čelu vlaka odakle dopirahu najžešće puš-karanje i najprodorniji krikovi. Shvatili su da je četa Siouxa napala vlak. Odvažnim Indijancima nije to pokusno puškaranje, jer su dosad već nekoliko puta napali i zaustavili vlakove. Po svom običaju, nisu čekali da se vlak zaustavi, već su u punoj brzini po stotinu odjednom skakali na stube i na krovove vagona kao što klauni skaču na konje u trku. Siouxi su bili naoružani puškama.. Pripucali su, a putnici tako-đer gotovo svi naoružani, uzvraćali iz revolvera. Indijanci su kao prvu napali lokomotivu. Strojovođu i ložača gotovo su dotukli udar-cima buzdovana. Neki poglavica htjede zaustaviti vlak, ali kako nije znao rukovati glavnim ventilom, otvori punu paru, umjesto da je zatvori, i lokomotiva se zaleti strašnom brzinom.

Siouxi su istodobno napadali i vagone. Trčali su kao pobješnjeli majmuni po krovovima, razbijali su vrata i hrvali se s putnicima. Prodrli su u vagon za prtljagu, opljačkali ga i robu pobacali uz pru-gu. Krika i puškaranje ne prestajahu.

Putnici su se međutim hrabro branili. U nekim su vagonima po-digli barikade i odolijevali opsadi, kao da su u nekoj utvrdi što hita brzinom od stotinu milja na sat.

Odmah od početka napadaja gospođa Auda se hrabro držala. S revolverom u ruci, junački se branila i pucala kroz razbijena stakla na svakog Indijanca koji bi se pokazao pred njom. Već se dvadeset Siouxa smrtno pogođenih srušilo na prugu, i vagonski kotači sjekli su kao crve one što su popadali s krovova i mostića između vagona. Mnogo je putnika ležalo na klupama. Teško su ranjeni puščanim me-cima ili buzdovanima.

Trebalo je dovršiti borbu jer već traje deset minuta i Siouxi će pobijediti ako se vlak što prije ne zaustavi. Do postaje kraj utvrde Kearney samo su još dvije milje. Tu logoruje jaka posada američke vojske, ali ako vlak prođe Kearney Siouxi će osvojiti čitav vlak prije nego što stigne do druge postaje.

Kondukter se hrabro borio uz gosp. Fogga, no jedno ga tane obori. Rušeći se krikne:

Izgubljeni smo ako se vlak ne zaustavi za pet minuta!


150

Zaustavit će se! — odlučno će Phileas Fogg i htjede izići iz va-gona.

Ostanite ovdje, gospodine — dovikne Passepartout. — Prepus-tite to meni!

Phileas Fogg nije stigao zaustaviti hrabrog mladića koji hitro otvori vrata i klizne pod vagon a da ga nijedan Indijanac nije opazio. A zatim dok se i dalje vodila borba i dok su puščana zrna zviždala iznad njegove glave, njemu se vrati mladenačka okretnost i gipkost klauna. Verao se od vagona do vagona, vješao se na lance, pomagao se polugama kočnica i provezama okvira. Provlačio se ispod vagona, prebacivao se s vagona na vagon neshvatljivom okretnošću i stigao na čelo vlaka a da ga nitko nije vidio, jer ga nitko nije ni mogao vid-jeti. Tu se jednom rukom pridrža između službenih kola i tendera, a drugom rukom otkvači sigurnosni lanac. Ali, budući da je od snažne vuče stezaljka bila nategnuta, ne bi nikad mogao otkvačiti kuku da baš u tom trenutku sama lokomotiva nije trgnula snažnim trzajem i odbacila stezaljku. Otkvačeni vagoni počeše lagano zaostajati, a lokomotiva pohita još većom brzinom.

Od velika zaleta vagoni su vozili još nekoliko minuta, ali putni-ci u vagonima stegoše ručne kočnice i vlak se konačno zaustavi bliže od dvjesta koraka pred postajom Kearney.

Posada tvrđave začu puškaranje, i vojnici hitro priskočiše upo-moć. Siouxi se nisu nadali tom iznenadnom pojačanju protivnika, pa pobje- goše prije nego što se vlak sasvim zaustavio.

Ali kad su se putnici prebrojili na peronu, ustanoviše da ih ne-koliko fali, a među njima i hrabri Francuz koji se žrtvovao da ih spa-si.


151

Trideseto poglavlje U kojem Phileas Fogg nesebično vrši svoju dužnost

Nestala su tri putnika, a među njima i Passepartout. Je li pogi-nuo u borbi? Jesu li ga Siouxi zarobili? Još se nije moglo ništa usta-noviti. Mnogi su ranjeni, ali srećom nitko smrtno. Najteže je rane zadobio pukovnik Proctor. Hrabro se borio sve dok ga jedna kugla nije oborila. Prenijeli su ga na kolodvor zajedno s ostalim putnicima kojima je trebalo pružiti hitnu pomoć.

Gospođa Auda osta neozlijeđena. Iako se Phileas Fogg nije šte-dio, prošao je bez ijedne ogrebotine. Fix bijaše ranjen u ruku, ali lakše. Ali Passepartout je nestao i mlada žena nije mogla zaustaviti suze od žalosti.

Svi su putnici izišli iz vlaka. Kotači bijahu poprskani krvlju. S glavina i žbica visjeli su komadi ljudskog mesa bez oblika. Do kraja vidokruga vidjele su se na snježnoj ravnici duge krvave pruge. Pos-ljednji Indijanci zalazili su iza južnog obzorja prema rijeci Republi-can. Gosp. Fogg stajaše nepomičan prekriženih ruku. Razmišljao je o teškoj odluci. Gospođa Auda stajaše kraj njega, promatraše ga i nije ni riječi progovorila... On je shvaćao pogled. Ako su slugu zarobili Indijanci, ne mora li sve poduzeti da im ga otme?...

Naći ću ga živa ili mrtva — kaza mirno gospođi Audi. Ah! gospodine... gospodine Fogge! — klikne mlada žena i uh-

vati za ruku svoga sudruga. Suze mu ovlažiše ruku. Živa! — ispravi se gosp. Fogg — ako ne izgubimo ni časka! Tom odlukom Phileas Fogg sve žrtvovaše. Sam je sebe osudio

na propast. Dovoljno je da izgubi jedan jedini dan pa da zakasni na parobrod u New York. Sasvim je sigurno izgubio okladu. Ali na pomisao: »to mi je dužnost!« nije ni časka oklijevao.

Na peronu bijaše neki kapetan, zapovjednik utvrde Kearney. U njoj je bilo oko stotinu vojnika koji su čuvali željezničku postaju Kearney da je Siouxi ne napadnu.

Gospodine — obrati se kapetanu Phileas Fogg — nestala su tri putnika.

Jesu li poginuli? — zapita kapetan. Ne znam jesu li poginuli, ili su ih Indijanci zarobili — odgovori

Phileas Fogg. — Neizvjesnost me ubija. Zar ne kanite goniti Siouxe?


152

Ne mogu, gospodine — kaza kapetan. — Indijanci mogu bježati čak i izvan Arkansasa! Ne smijem ostaviti postaju bez zaštite.

Ali, gospodine — navaljivaše Phileas Fogg — život trojice put-nika je u opasnosti.

Znam... no smijem li izložiti opasnosti pedesetoricu putnika da spasim trojicu?

Ne znam možete li, gospodine, ali morate. Gospodine — oštro će kapetan — nitko ovdje nema prava učiti

me što mi je dužnost. Dobro — hladno će Phileas Fogg. — Idem sam! Vi, gospodine! — krikne Fix koji se baš približio — vi ćete sa-

mi goniti Indijance? Smijem li ostaviti da pogine onaj nevoljnik kome sve živo ovdje

duguje svoj život? Idem. Ne, nećete ići sami! — klikne kapetan, ganut. — Ne! Vi ste čo-

vjek!... Tražim trideset dobrovoljaca! — kaza vojnicima. Javi se jednoglasno čitava četa. Kapetanu bijaše lako izabrati

tridesetoricu kad su svi hrabri vojnici. Odredio je trideset vojnika, a neki stariji vodnik javi se da ih povede.

Hvala vam, kapetane! — zahvalno će gosp. Fogg. Dozvolite mi da pođem s vama zamoli — Fix džentlmena. Kako hoćete, gospodine — odgovori Phileas Fogg. — Ali učinit

ćete mi veliku uslugu ako ostanete s gospođom Audom. U slučaju ako mi se što dogodi...

Redarstveni inspektor naglo problijedi. Zar da se odijeli od čov-jeka kojega je tako uporno slijedio? Pustiti ga da se izlaže opasnosti u pustinji! Fix prodorno pogleda džentlmena, i ma što imao protiv njega i usprkos svim predrasudama i borbi sa samim sobom, morao je poni- knuti očima pred njegovim iskrenim i mirnim pogledom.

Ostat ću — promuca. Poslije nekoliko časaka gosp. Fogg pozdravi mladu gospođu, te

pošto joj je predao svoju dragocjenu putnu torbu, krene s vodnikom i njegovim vodom.

Ali prije nego što krenuše, kaza vojnicima: — Prijatelji, čeka vas tisuću funta ako oslobodimo zarobljenike! Bijaše tada nekoliko minuta poslije podne.


153

Gospođa Auda se sklonila u neku sobu na kolodvoru i tu je če-kala i razmišljala o Phileasu Foggu, o njegovoj iskrenoj i velikoj plemenitosti i tihoj hrabrosti. Gosp. Fogg je žrtvovao svoj imutak, a sad izlaže opasnosti i život, i to sasvim bez oklijevanja, iz osjećaja dužnosti, bez isticanja. Phileas Fogg bijaše u njezinim očima pravi junak. Inspektor Fix nije bio istog mišljenja i nije se mogao smiriti. Uzbuđeno je šetao po peronu. Prošao je čas kad je bio pod utjecajem, sad je opet postao onakav kakav je bio obično. Tek pošto je Fogg otišao, shvati kakvu je ludost počinio kad ga je pustio da ode. Zabo-ga! Pristao je da mu ode čovjek kojega je slijedio oko čitavog svije-ta! Uzbunila mu se narav, krivio se i optuživao, predbacivao je sebi kao što bi učinio da je upravitelj londonskog redarstva i korio agenta koji je počinio golemu pogrešku jer se pokazao do krajnosti naivan. »Doista bijah lud i nesposoban!« mišljaše. »Morao sam mu reći tko sam, to bi svaki drugi učinio! Otišao je i više se neće vratiti! Gdje ću ga opet naći? Kako sam se samo dao toliko opsjeniti, ja, Fix, ja, koji imam u džepu uhidbeni nalog! Doista sam pravi glupan!« Tako je rasuđivao redarstveni inspektor, dok su sati prema njegovu mišljenju veoma sporo prolazili. Nije znao što da poduzme. Bilo je časaka kad je htio sve kazati gospođi Audi. Ali ipak je shvatio kako bi to primila mlada žena. Što da radi? Dolazilo mu je da pohita za gosp. Foggom preko prostranih snježnih poljana. Još je bilo vrijeme da ga nađe. U snijegu se još vide tragovi voda!... Ali uskoro, svi tragovi ne- stadoše pod slojevima mlada snijega.

Fix klone duhom. Spopa ga neodoljiva želja da odustane od svega. Uskoro mu se baš pružila prilika da otputuje iz Kearneyja i nastavi put na kojemu ga je neprekidno pratila zla sreća.

U dva sata poslije podne, dok padaše gust snijeg, začu se oteg-nuto zviždanje s istoka. Polagano se približavala nekakva golema sjena, koju je magla veoma povećala i dala joj sablasan oblik. S isto-ka se nije očekivao nijedan vlak. Pomoć koju su dozvali brzojavom nije mogla stići tako brzo, a vlak što putuje iz Omahe u San Francis-co prolazi tek sutra. Uskoro se otkri što je. Lokomotiva koja se pola-gano približavala uz otegnuto zviždanje bijaše ona što je otkopčana od vlaka nastavila put užasnom brzinom, i na kojoj su ostali onesvi-ješteni ložač i strojovođa. Vozila je prugom nekoliko milja, zatim se smanjila vatra jer je izgorio ugljen, spala je para i poslije jednog sata vozeći sve polaganije lokomotiva se napokon zaustavi, oko dvadeset milja iza postaje Keamey.


154

Ni strojovođa ni ložač nisu umrli, i poslije dugotrajne nesvijesti obojica se osvijestiše.

Lokomotiva je tada stajala na mjestu. Kad je vidio da lokomoti-va stoji na otvorenoj pruzi bez vagona, strojovođa je shvatio što se dogodilo. Nije znao kako se lokomotiva otkvačila, no bio je siguran da su vagoni ostali iza nje na pruzi.

Strojovođa nije oklijevao učiniti ono što je smatrao da mu je dužnost. Najsigurnije je bilo da pođe naprijed u Omahu. Svakako je najopasnije vratiti se natrag prema vlaku koji možda Indijanci još uvijek pljačkaju... Ništa zato! Nabaciše ugljen i drva u vatrište kotla, vatra se razgori, tlak pare poraste, i oko dva sata poslije podne loko-motiva se vrati na postaju Kearney. To je ona zviždala u magli. Put-nici se veoma razveseliše kad se lokomotiva ponovo prikvačila na čelo vlaka. Nastavit će put koji je bio na tako nesretan način preki-nut.

Kad je stigla lokomotiva, gospođa Auda iziđe iz kolodvorske sobe, priđe vlakovođi i zapita ga:

Kad odlazite? Odmah, gospođo. A oni zarobljenici... naši nevoljni suputnici... Ne smijemo remetiti vozni red — kaza vlakovođa. — Dosad

već imamo tri sata zakašnjenja. A kad polazi drugi vlak iz San Francisca? Sutra navečer, gospođo. Tek sutra navečer! Bit će prekasno. Pričekajte... Nemoguće — kaza vlakovođa. — Ako putujete, uđite u kola. Neću otputovati — odlučno će mlada žena. Fix je čuo razgovor. Prije nekoliko časaka, kad nije bilo nikak-

vog prijevoznog sredstva, bio je odlučio da će otputovati iz Kearneyja, ali sada kad je vlak pred njim spreman za odlazak, i kad se može vratiti na svoje mjesto u vagonu, neka ga neodoljiva sila zadržavala kao da mu tlo perona gori pod nogama, a ne može pobje-ći. U njemu se ponovo razbuktala borba. Gušio je bijes zbog dosada-šnjeg neuspjeha. Htio se boriti do kraja.

Putnici i nekoliko ranjenika, a s njima i pukovnik Proctor, ko-jem je bilo prilično zlo, uđoše u kola. Čulo se šištanje pare kroz ven-


155

tile sigurnosti. Strojovođa zazviždi, vlak krene i uskoro se izgubi u bijeloj pari pomiješanoj sa snijegom.

Inspektor Fix osta na peronu. Prošlo je nekoliko sati. Vrijeme se pogoršavalo, posta veoma

hladno. Fix je nepomično sjedio na klupi. Doimao se kao da spava. Gospođa Auda je svakog časa izlazila iz sobe koju su joj stavili na raspolaganje. Izlazila je unatoč hladnom vjetru i odlazila do kraja perona, gdje je pokušavala gledati kroz snježnu oluju, htjela je prod-rijeti pogledom kroz neprozirnu maglu koja je suzila obzorje oko nje, i slušala neće li čuti kakav zvuk. Ništa. Vraćala se ukočena od stude-ni, da za nekoliko časaka opet iziđe uzalud.

Vod se nije vraćao iako se već zamračilo. Gdje je mogao biti u tom trenutku? Je li dostigao Indijance? Je li došlo do borbe ili možda vojnici nasumce lutaju po magli? Zapovjednik utvrde Kearney bijaše veoma nemiran, no zabrinutost je krio pred drugima. Spustila se i noć. Snijeg je manje padao, ali studen je postala još oštrija. Ni naj-hrabriji čovjek ne bi mogao bez zebnje u srcu promatrati takvu mra-čnu neizmjernost. Ravnica je utonula u potpun mir. Duboku tišinu nije narušio ni let ptica, ni korak zvijeri.

Gospođu Audu čitavu noć proganjahu zle slutnje i užasan strah i tumaraše rubom prerije. Mašta joj prikazivaše daleku pustoš i u njoj tisuću opasnosti. Nije moguće opisati što je sve ona pretrpjela za tih neizmjerno dugih sati.

Fix je i dalje nepomično sjedio na svom mjestu, ali ni on nije spavao. U jednom času prišao mu je neki čovjek, nešto mu je i govo-rio, ali agent ga je otpremio i odmahnuo glavom kao da nešto odbija. Tako je prošla noć. U zoru se pojavi blijedo sunce na maglovitu ob-zorju. Ipak vidokrug se proširio na dvije milje. Phileas Fogg i vod bijahu pošli k jugu... Južno obzorje bijaše sasvim pusto. Već je se-dam sati ujutro.

Kapetana su mučile brige i nije znao što da poduzme. Da poša-lje drugi vod u pomoć prvom? Smije li žrtvovati ponovo druge ljude, uz istu opasnost kojoj je izložio i prve? Ipak nije dugo oklijevao, dozvao je jednog poručnika. Ali, baš kad mu htjede zapovjediti da s drugim vodom pođe na izviđanje prema jugu, odjeknu pucanje iz pušaka. Je li to kakav znak? Vojnici su istrčali iz tvrđave i na pola milje ugledali vod koji se vraćao u najboljem redu.

Gosp. Fogg je hodao na čelu, a uz njega Passepartout i ostala dva putnika koje su oteli Siouxima.


156

Do borbe je došlo deset milja južno od Kearneyja. Nekoliko trenutaka prije dolaska voda Passepartout i njegova dva druga već su napali svoje stražare. Dok je njegov gospodar s vojnicima priskočio u pomoć, on je već trojicu oborio golim šakama.

Spasioce i spašene svi su dočekali radosnim poklicima, a Phile-as Fogg je podijelio vojnicima obećanu nagradu. Passepartout pogle-da svoga gospodara i promrmlja ne bez razloga:

Doista moram priznati da skupo stojim svoga gospodara! Fix bez riječi promatraše gosp. Fogga, no teško bi bilo pogoditi

što se odigravalo u njegovoj nutrini. Gospođa Auda je uhvatila džen-tlmena za ruke, stiskala mu ih, i nije mogla progovoriti ni riječi Pas-separtout je međutim odmah pošao na peron potražiti vlak. Očekivao je da će ga naći spremna za odlazak u Omahu, i nadao se da će još moći nadoknaditi izgubljeno vrijeme.

Vlak! Vlak! Gdje je vlak? — kliktaše kao lud. Otputovao je — dobaci Fix. A kad polazi drugi? — zapita Phileas Fogg. Tek večeras. Ah — mirno će neosjetljivi džentlmen.


157

Trideset prvo poglavlje U kojem se inspektor Fix ozbiljno zauzima za dobro Phileasa

Fogga

Phileas Fogg je imao dvadeset sati zakašnjenja. Passepartout bi-jaše očajan jer je on, iako nehotice, skrivio da su zakasnili. Potpuno je upropastio svoga gospodara!

U tom trenutku inspektor pristupi gosp. Foggu, pogleda ga u oči i zapita:

Gospodine, zar vam se doista žuri? Da, jako mi se žuri — odgovori Phileas Fogg. Oprostite — opet će Fix. Vi biste htjeli stići u New York 11.

prosinca prije devet sati na večer, kad odlazi parobrod u Liverpool? Da, svakako. Da vam Indijanci svojim napadajem nisu prekinuli ovo putova-

nje, bili biste stigli u New York 11. ujutro? Da, dvanaest sati prije odlaska parobroda. Zakasnili ste dvadeset sati. Ako od dvadeset odbijemo dvanaest,

ostaje osam. Trebalo bi, dakle, nadoknaditi samo tih osam sati. Ho-ćete li pokušati?

Pješice? — u čudu će gosp. Fogg. Ne, saonicama — otpovrze Fix — saonicama s jedrom. Neki mi

je čovjek predložio to prijevozno sredstvo. Bijaše to onaj čovjek koji je prošle noći prišao redarstvenom in-

spektoru, a Fix ga je odbio. Fix je pokazao gosp. Foggu čovjeka koji mu je ponudio saonice,

jer je baš prolazio ispred kolodvora. Phileas Fogg ne odgovori Fixu, već priđe tom čovjeku. Poslije nekoliko časaka Phileas Fogg i taj Amerikanac, po imenu Mudge, uđoše u neku kolibu na podnožju utvrde Kearney. Tu gosp. Fogg ugleda prilično neobično vozilo, neku vrstu okvira na dvije duge grede, sprijeda uvijene kao na saoni-cama, koje je moglo povesti pet šest osoba. Na trećini dužina od sprijeda stajao je veoma visok jarbol i na njemu golem sošnjak sa sošnim jedrom. Jarbol je bio pripet čeličnim priponama, a sprijeda se spuštalo željezno leto na kojemu se razapinjala velika prečka. Straga je bilo dugo veslo, koje je služilo kao kormilo kojim su se upravljale


158

saonice. Saonice su imale jedrilje kutera. Zimi kad snijeg zatrpa pru-gu i zaustavi vlakove, ovakve saonice održavaju promet i prevoze putnike iz jedne postaje u drugu veoma velikom brzinom. Na saoni-cama se raza- pinje veoma veliko jedrilje, veće nego na natjecatelj-skim jedrilicama kad se gone uz opasnost da se prevrnu. Pri vjetru u leđa saonice klize po površini ravnice jednakom brzinom kao ek-spresni vlakovi, ako ne i brže.

Gosp. Fogg začas sklopi pogodbu s vođom suhozemne jedrilice. Puhao je povoljan vjetar, gotovo olujne snage, sa zapada. Snijeg bijaše tvrd i Mudge će nastojati da u nekoliko sati preveze gosp. Fogga na kolodvor u Omahi. Odatle ima mnogo vlakova dnevno što voze raznim prugama u Chicago i New York. Možda će ipak nadok-naditi izgubljeno vrijeme. Zaslužuje dakle okušati sreću. Gosp. Fogg nije htio izlagati gospođu Audu nezgodama naporna puta na otvore-nim saonicama, pri studeni, koja će od brzine postati još nesnošljivi-ja. Zbog toga joj predloži da ostane u Kearneyju s Passepar- toutom. Vrijedni će mladić dovesti mladu gospodu u Europu boljim putem i udobnijim sredstvima.

Ali gospođa Auda se ne htjede rastati od gosp. Fogga, a ta nje-zina odluka usreći Passepartouta. Zacijelo ni za što na svijetu on ne bi htio ostaviti svoga gospodara dok je Fix uz njega.

Teško bi bilo reći što je mislio redarstveni inspektor. Nije li se pokolebao poslije povratka Phileasa Fogga, ili ga je možda držao okorjelim zločincem koji je smatrao da će poslije putovanja oko svijeta biti potpuno siguran u Engleskoj? Možda se Fixovo mišljenje o Phileasu Foggu doista promijenilo. Ali je ipak još uvijek jednako odlučan u obavljanju svoje dužnosti, najnestrpljiviji od svih, i želio je svim svojim silama požuriti povratak u Englesku.

Saonice bijahu spremne za odlazak u osam sati. Putnici — go-tovo bi ih se moglo nazvati jedriličari — sjeli su na klupicu, stisnuli se jedan do drugoga i umotali se u putne gunjeve. Razapeli su oba glavna jedra i pod tlakom vjetra vozilo je kliznulo po tvrdoj snježnoj kori brzinom od četrdeset milja na sat.

Od Kearneyja do Omahe ima u ravnoj crti, ili kako Amerikanci kažu u pčelinu letu, najviše dvije stotine milja. Ako potraje vjetar, prevalit će ih za pet sati. Ako se ne dogodi nikakva nezgoda, saonice će stići u Omahu oko jedan sat poslije podne.

Kakva li putovanja! Putnici stisnuti jedan uz drugoga nisu mog-li ni progovoriti. Hladnoća pojačana brzinom prekinula bi im riječ u


159

grlu. Saonice su klizile snježnom površinom prerije, kao jedrilica površinom vode — doduše malo valovitom. Kad bi zapuhao nizak mah vjetra, putnicima se pričinjalo da su golema jedra široka raspona podigla saonice s tla. Mudge je kormilario u ravnom kursu; a kad bi jedrilica htjela skrenuti, hitro ju je ispravljao pritiskom na veslo. Sva su se jedra nadula. Prečku1 je istaknuo na motku da ne bude zaduše-na iza sošnjače21. Uskoro je podignut nastavak na jarbol, a između njega i sošnjaka razapeta je vršnjača, koja je još pojačala pogonski tlak vjetra. Nije bilo sredstava kojim se mogla izračunati brzina sao-nica, ali sigurno nije bila manja od četrdeset milja na sat.

Ako ništa ne pukne — dobaci Mudge — stići ćemo na vrijeme! A Mudge je svakako htio stići na vrijeme, jer mu je gosp. Fogg

po svom običaju obećao primamljivu nagradu. Prerija, kojom su vozile saonice najkraćom crtom, bijaše ravna

kao more. Reklo bi se smrznuto jezero. Rail road u tom kraju vodi u luku od jugozapada k sjeverozapadu preko Grand Islanda, Columbu-sa, važnog grada u Nebraski, Schuglesa i Fremonta u Omahu. Na čitavom putu slijedi desnu obalu rijeke Platte. Saonice su pošle kra-ćim putem, i klizile tetivom luka kojeg opisuje željeznička pruga. Mudge se nije morao bojati da će ga zaustaviti rijeka Platte na onom malom zavoju nizvodno od Fremonta, jer su joj vode zaleđene. Na čitavom putu dakle nije bilo nigdje nijedne zapreke, i Phileas Fogg se morao bojati samo dvije nezgode: loma saonica, i promjene smje-ra ili prestanka vjetra. No vjetar nije jenjao. Naprotiv. Puhao je da se jarbol svijao koliko su dopuštale čelične pripone. Ta su tanka čelična čela, napeta poput struna na glazbalu, zujala kao da je netko po nji-ma povlačio gudalo. Saonice su hitro klizile uz žalobne skladne zvu-ke neobične jačine.

Strune zuje u kvinti i oktavi — dobaci gosp. Fogg. I to je sve što je izustio za čitavog puta. Gospođu Audu su paž-

ljivo zamotali u krzna i putne gunjeve i zaštitili je od studeni koliko je bilo moguće.

21 Četverokutno jedro razapeto između kosa sošnjaka i jarbola. — Prev. 21 Ferryboat: parna skela za prijevoz vozila. — Prev.

21 Gruž je balast kojim se nagruži prazan brod radi povećanja stabilnosti. — Prev.


160

Passepartout je srkao oštar zrak, a lice mu se zarumenjelo kao Sunčev kotur kad zalazi za maglovito obzorje. Njegovo mu nepoko-lebljivo povjerenje opet probudi nade. Umjesto da stignu u New York ujutro, stići će navečer, pa još ima nade da će dojedriti prije polaska parobroda koji plovi u Liverpool.

Passepartouta je čak spopala želja da stisne ruku savezniku Fix-u. On nije zaboravio da je baš inspektor pribavio saonice s jedriljem, jedino prijevozno sredstvo kojim mogu dovoljno brzo stići u Omahu. Ali neka ga neodređena slutnja ponuka da se suzdrži. U svakom slu-čaju, Passepartout neće nikad zaboraviti koliku je žrtvu pridonio gosp. Fogg samo da ga oslobodi iz ruku Siouxa. Za to je gosp. Fogg žrtvovao svoj imutak, pa i život... Ne! to mu njegov sluga neće nikad zaboraviti!

Dok su se putnici udubili u svoje misli, saonice su klizile nei-zmjernim snježnim pokrovom. Prešli su neke bujice, potoke i rječice, pritoke rijeke Little Blue a da nisu ni opazili. I polja i vode su iščezli pod jednoličnom bjelinom. Ravnica je bila sasvim pusta. Prostirala se kao neki nenapučeni otok između Union Pacific roada i rukava koji spaja Kearney sa Saint Josephom. Nigdje nema ni sela, ni želje-zničke postaje, pa čak ni utvrde. S vremena na vrijeme prošlo bi pred njihovim pogledom munjevitom brzinom pokoje nakrivljeno stablo, kojemu se bijeli kostur svijao pod vjetrom. Ponekad je uzlijetalo odjednom i po nekoliko jata ptica. Ponekad su također trčali i čopori izgladnjelih mršavih vukova pokušavajući nadmašiti golemu brzinu saonica, jer ih je gonilo okrutno krvološtvo. Passepartout vrebaše s revolverom u ruci da ustrijeli onoga koji se najviše približi. Da su se tada zaustavile saonice zbog bilo kakve nezgode, putnici bi se izvrgli ozbiljnoj opasnosti jer bi ih napali divlji mesožderi. Ali sao-nice su izdržale, hitale su brže od vukova, i uskoro čitav bijesni čo-por zasta daleko iza njih. U podne Mudge prepozna po nekim zna-kovima da klizi preko smrznute matice rijeke Platte. Nije ništa rekao, ali je već bio siguran da do kolodvora u Omahi ima samo dvadeset milja. I doista, nije bilo još ni jedan sat poslije podne, kad vješti kormilar ispusti kormilo, hitro dohvati podizače i spusti sva jedra, ali saonice zbog velikog zaleta klizahu još pola milje i bez jedrilja. Na-pokon se zaustaviše, a Mudge pokazujući skupinu bijelih krovova kaza: — Stigli smo.

Stigli! Doista su stigli na kolodvor odakle svakog dana odlazi mnogo vlakova k istoku Sjedinjenih Država!


161

Passepartout i Fix skočiše na ledinu i tapkahu ukočenim noga-ma. Po- mogoše gosp. Foggu i mladoj gospodi izići iz saonica. Phi-leas Fogg obilato nagradi Mudgea, a Passepartout mu stisne ruku kao najboljem prijatelju. Zatim svi pohitješe na kolodvor.

U tom važnom gradu Nebraske završava pacifička željeznička pruga koja spaja dolinu Mississippija s Tihim oceanom. Iz Omahe putuje se u Chicago prugom koja se zove Chicago Rock island road i vodi ravno k istoku kroz pedeset gradova.

Na kolodvoru stajaše brzi vlak spreman za odlazak. Phileas Fogg i suputnici jedva stigoše skočiti u najbliži vagon. Omahu uopće nisu vidjeli, ali Passepartout se tješio da se zbog toga nema smisla žalostiti i da sad nije ni vrijeme za razgledanje grada.

Vlak krene velikom brzinom, i preko gradova Council Bluffs, Des Moines i Iowa City ude u državu Iowa. U noći prijeđe Missis-sippi kod Devonporta, a preko Rock Islanda uđe u Illinois. Sutradan, 10. prosinca, u četiri sata poslijepodne, uđe u Chicago, koji se već uzdigao iz ruševina i ponosno krasio obale jezera Michigana, ljepši nego ikada. Od Chicaga do New Yorka ima devet stotina milja. Iz Chicaga je odlazilo mnogo vlakova. Gosp. Fogg odmah pređe iz jednog u drugi. Živahna lokomotiva društva Pittsburg Fort Wayne Chicago rail road krene punom parom; kao da je znala da se pleme-nitom gospodinu jako žuri I Kao munja prohuja kroz Indianu, Ohio, Pennsylvaniju i New Jersey, prolazeći kroz gradove drevnih imena, od kojih su poneki imali ulice i tramvajske pruge ali još nisu imali kuća. Napokon se pojavio Hudson, i ll. prosinca u jedanaest i četvrt u noći vlak se zaustavi na kolodvoru na desnoj obali rijeke, baš pred gatom parobrodskog društva Cunard, kojemu je pravo ime »British and North American royal mail steam packet Co.«

Parobrod China otputovao je u Liverpool prije četrdeset i pet minutai


162

Trideset drugo poglavlje U kojem je Phileas Fogg zametnuo borbu sa zlom srećom

China je otputovala i kao da je odnijela posljednju Foggovu na-du. I doista, džentlmen nije mogao iskoristiti nijedan brod od onih što plove prugom između Amerike i Europe, a pripadaju društvima Transatlantique, White Star line, Inman ili Hamburg Amerika Linie. Parobrod Pereire, francuske Compagnie Transantlantique, društva čiji parobrodi plove jednakom brzinom kao i brodovi drugih društava a udobniji su od svih ostalih bez iznimke, odlazi tek prekosutra 14. prosinca. Osim toga on, kao ni brodovi Hamburg Amerikan Linie ne plovi ravno u Liverpool ili u London, već u Havre, a prijelaz iz Hav-rea u Southampton prouzročio bi Phileasu Foggu zakašnjenje koje bi mu upropastilo sve napore da dobije okladu.

Na parobrod City of Paris društva Inman, koji je odlazio sutra-dan, nije se moglo ni pomišljati. Brodovi tog društva služe za prije-voz iseljenika, imaju slabe strojeve, plove gotovo isto toliko na jedra koliko i na paru, i malom brzinom.

Od New Yorka do Engleske plove više vremena nego što je os-talo gosp. Foggu da dobije okladu.

Džentlmen je sve to doznao iz svog Bradshawa, u kojemu su bi-la upisana za svaki pojedini dan sva kretanja prekooceanskih brodo-va. Passepartout bijaše očajan. Nagonila ga je u ludilo misao da su zakasnili na parobrod samo za četrdeset i pet minuta. Tome je opet on kriv, on koji svom gospodaru na putu stvara samo zapreke umjes-to da mu pomaže. Sam je sebe proklinjao kad se sjetio svih zapreka koje je stvorio gospodaru i kad je proračunao sve troškove koje je gosp. Fogg morao podnijeti, i to samo zbog njega. Kad je još tome dodao sve troškove sad već propalog putovanja i gubitak oklade, što će upropastiti gosp. Fogga, bilo mu je da svisne od jada.

Gosp. Fogg međutim nije mu nikad ništa predbacivao, a kad je odlazio s gata uz koji pristaju prekooceanski brodovi, kaza samo: — Vidjet ćemo sutra. Hajdemo.

Gosp. Fogg, gospođa Auda, Fix i Passepartout prebrodiše Hud-son u Jersey city ferryboatu1 i uđoše u kočiju koja ih odvede u hotel Saint Nicolas na Broadwayu. Uzeše sobe u kojima prenoćiše. Philea-su Foggu noć se učinila kratka jer je izvrsno spavao. Ali gospođi Audi i njezinim suputnicima bila je veoma duga, jer od uzrujavanja


163

nisu ni oka stisli. Sutradan bijaše 12. prosinca. Od 12. u sedam sati ujutro do 21. u osam sati i četrdeset i pet minuta na večer ima devet dana, trinaest sati i četrdeset i pet minuta. Da je Phileas otputovao jučer na večer parobrodom China, najbržim brodom društva Cunard, stigao bi u Liverpool i u London u određeno vrijeme.

Gosp. Fogg zapovjedi svom slugi da ostane u hotelu i obavijesti gospođu Audu neka se pripremi kako bi hitro mogla izići, a iz hotela iziđe sam.

Gosp. Fogg je obišao obje obale Hudsona tražeći koji su sve brodovi spremni za odlazak. Mnogo je brodova vijorilo zastavu, znak odlaska, i spremalo se da otplovi za jutarnje visoke vode, jer u toj prostranoj i prometnoj luci nema dana kad ne isplovi barem stoti-nu brodova na sve strane svijeta, ali većina bijaše na jedra, što Phile-asu Foggu nije odgovaralo.

Džentlmen već pomisli da nema sreće ni u tom posljednjem po-kušaju, kad opazi usidren neki trgovački parobrod oko dvjesta meta-ra pred Baterijom. Parobrod je bio na vijak, imao je vitak oblik, a iz dimnjaka su mu sukljali gusti oblaci dima, što je bio znak da se sprema za odlazak.

Phileas Fogg dozva čamac, ukrca se i nakon nekoliko zaveslaja stiže do slaza željeznog parobroda Henrietta, kojemu su sva nadgra-đa bila od drva.

Henriettin kapetan bijaše na brodu. Phileas Fogg se popne na palubu i

zamoli mornare da dozovu kapetana. Odmah je došao. Bijaše to čovjek od četrdeset godina, pravi morski vuk, brunda-

lo s kojim zacijelo nije bilo lako izići na kraj. Ništa na njemu nije

odavalo uglađena čovjeka; imao je krupne oči, bakrenu put, crvene kose

i jaku šiju. Jeste li vi kapetan? — upita gosp. Fogg. Jesam. Ja sam Phileas Fogg, iz Londona. A ja sam Andrew Speedy, iz Cardifa. Kad otpiovljavate?


164

Za jedan sat. Vozite robu u... Bordeaux. Kakav prevozite teret? Kamenje u trbuhu. Nema robe. Plovim s gružom1. Imate li putnika? Nemam. Nikad ne prevozim putnike. Samo robu, koja zauzima

mnogo mjesta i donosi mnogo para. Vozi li dobro vaš brod? Od jedanaest do dvanaest čvorova. Ovo je čuvena Henrietta. Hoćete li me prevesti u Liverpool, mene i još tri osobe? U Liverpool? Zašto niste rekli u Kinu? Rekao sam u Liverpool. Neću. Nećete? Nećete ni za kakvu cijenu? Ni za kakvu cijenu. Kapetan je odrješito govorio i s njim se nije moglo raspravljati. Možda bi Henriettini vlasnici... — uporno će Phileas Fogg. Ja sam vlasnik — zareža kapetan. — Brod je moj. Iznajmit ću ga. Ne. Kupit ću ga. Ne. Phileas Fogg nije ni okom trepnuo. Trenutak je bio ipak uzbud-

ljiv, a položaj ozbiljan. Ali New York se ne može usporediti s Hong Kongom, ni Henriettin kapetan s brodovođom Tankadere. Dosad je džentlmen sve zapreke prevladao novcem, ali sada ni novac ne po-maže. Ipak, trebalo je naći mogućnost da se Atlantik preplovi bro-dom, jer inače ostaje samo balon, što bi bilo vratolomno, ali i neiz-vedivo. Phileas Fogg kao da se nečemu dosjetio, jer zapita kapetana:

Hoćete li me barem prevesti u Bordeaux? Neću, pa da mi platite i dvjesta dolara! Platit ću vam dvije tisuće. Po osobi?


165

Po osobi. A ima vas četiri? Četvero. Kapetan Speedy poče trljati čelo kao da ga svrbi. Može zaslužiti

osam tisuća dolara a da uopće ne skrene s puta; zacijelo vrijedi da se predomisli i ukrca nesnosne putnike. Putnici po dvije tisuće dolara svaki i nisu putnici već dragocjena roba.

Odlazim u devet sati — kratko će kapetan Speedy — ako vi s vašim drugovima dođete...

U devet sati bit ćemo na brodu! — prekine ga gosp. Fogg. Bija-še osam i pol sati. Džentlmen obavi sve na vrijeme. S mirom, koji ga nije nikad napuštao, iskrcao se s Henriette, vratio u hotel Saint Nico-las, doveo gospođu Audu, Passepartouta, pa čak i nerazdruživog Fixa, kojeg je ljubazno pozvao da pođe s njima.

U trenutku kad je Henrietta digla sidro, svi četvero bijahu na brodu. Kad je Passepartout doznao koliko će stajati to posljednje putovanje, krikne »Uh!« i produži krik niz sve razmake kromatske silazne skale. A inspektor Fix pomisli da Engleska banka ovog puta neće dobro proći. Ako gospodin Fogg ne baci u more još koju pre-gršt novčanica, u vreći će nedostajati više od sedam tisuća funta.


166

Trideset treće poglavlje Gdje Phileas Fogg dokazuje da je dorastao okolnostima

Poslije jedan sat parobrod Henrietta je već prošao pokraj pluta-če svje- tilje koja označuje ulaz u Hudson, oplovio je Sandy Hook i zaplovio na pučinu. U toku dana plovio je duž Long Islanda do svje-tionika na Fire Islandu i hitro zaplovio prema zapadu.

Sutradan, 13. prosinca, u podne, popeo se na zapovjednički most neki čovjek da odredi podnevni položaj. Zacijelo bi se moglo pomisliti da je bio kapetan Speedy! Ni govora. Bio je plemeniti Phi-leas Fogg. Kapetan Speedy bijaše jednostavno zatvoren pod ključem u svojoj kabini gdje je urlao od bijesa, koji mu se zacijelo može op-rostiti, kleo je i psovao od očaja.

Ono što se dogodilo doista je jednostavno. Phileas Fogg je htio putovati u Liverpool, a kapetan ga nije htio odvesti u tu luku. Tada je Phileas Fogg pristao da putuje u Bordeaux, ali za trideset sati koliko je bio dotad na brodu, tako je dobro rukovao novčanicama da je pri-dobio mornare i ložače, čitavu sumnjivu posadu, koja je bila na sla-boj nozi s kapetanom. Zato sada Phileas Fogg zapovijeda brodom umjesto kapetana Speedyja, zato je kapetan zatvoren u svojoj kabini, i zato napokon Henrietta sada plovi u Liverpool. I sasvim je prirod-no da gosp. Fogg manevrira brodom, jer je gosp. Fogg bio pomorski kapetan. Kako će svršiti taj smjeli pothvat, vidjet će se kasnije, gos-pođa Auda bijaše nemirna, iako nije ništa kazala. Fix bijaše prenera-žen. A Passepartout smatraše da je pothvat naprosto divan.

— Od jedanaest do dvanaest čvorova — kazao je kapetan Spee-dy i doista, Henrietta je plovila tom brzinom.

Ako — koliko će još biti tih »ako« — ako samo more ne bude odviše uzburkano, ako ne zapuše istočnjak, ako se brodu ne dogodi nikakva nezgoda ni kvar na parostroju, Henrietta će za devet dana, to jest od 12. do 21. prosinca, preploviti tri tisuće milja, koliko je dug put od New Yorka do Liverpoola. Ali kad stigne, otmica Henriette, uz onu krađu u banci, može džentlmenu zadati više glavobolje nego što očekuje.

Prvih dana brod je izvrsno plovio. More nije bilo previše uzbur-kano i kao da se ustalio sjeveroistočnjak; razapeli su jedra i Henriet-ta je sa sošnim jedriljem plovila kao pravi prekoatlantski parobrod. Passepartout je uživao. Posljednji gospodarov podvig ga je oduševio,


167

a na posljedice nije htio ni misliti. Brodska posada nije nikad dotad vidjela radosnijeg i okretnijeg mladića. Mornare je zabavljao na tisu-ću načina i zapanjivao ih neviđenim vratolomijama. Zvao ih je naj-nje- žnijim imenima i darivao ih najprimamljivijim pićima. Govorio im je da brodom upravljaju kao džentlmeni, a ložačima da lože kao junaci. Njegovo je dobro raspoloženje prešlo i na druge. Zaboravio je prošlost, brige i opasnosti. Mislio je samo na cilj, koji je sad već blizu, i ponekad je toliko gorio od nestrpljenja, kao da su u njemu Henriettini kotlovi. Dični je mladić često oblijetao i Fixa, gledao ga podrugljivo, ali mu nije ništa govorio, jer između ta dva stara prijate-lja nije bilo više nikakve veze.

Fix međutim nije više ništa shvaćao. Zapanjilo ga je što je sve uradio taj Fogg. Prisvojio je Henriettu i potkupio posadu, a sad još njome i vješto upravlja. Doista više nije znao što da misli! Džen-tlmen, koji je spočetka ukrao pedeset i pet tisuća funta, može zacijelo potkraj ukrasti i parobrod. Fix je sad počeo vjerovati da Henrietta pod Foggovim vodstvom ne plovi u Liverpool, već u neke druge vode, gdje će se lupež pretvoriti u pirata22 i kriti potpuno siguran! Mora se priznati da je ta pretpostavka bila doista vjerojatna, i detek-tiv se već počeo ozbiljno kajati što se ukrcao na brod.

Speedy je i dalje bjesnio u svojoj kabini, a Passepartout, koji je bio određen da mu nosi hranu, davao mu je obroke uz najveći oprez, iako je bio snažniji od kapetana. Gosp. Fogg kao da je zaboravio da je na brodu živ kapetan.

Parobrod je 13. prosinca prošao najjužniji dio newfoundlandske pliči- ne. To su redovito neugodne vode, pogotovo zimi kad su mag-le veoma česte, a udarci vjetra opasni. Još od jučer naglo pada baro-metar, što je uvijek predznak promjena u atmosferi. I doista, tempe-ratura je u noći pala. Znatno je zahladilo, a vjetar je naglo skrenuo i zapuhao s jugoistoka.

U zao čas. Da ne skrene s puta, Phileas Fogg dade ubrati jedra i ubrzati rad postrojenja. Brzina se ipak smanjila, jer se more uzburka-lo, a dugi se valovi lomili o pramac. Brod je duboko posrtao, a to je još više smanjilo brzinu. Vjetar se postupno pretvarao u oluju, i već se opažalo da Henrietta neće moći voziti ravno protiv valova. Ako

22 Morski razbojnik koji napada i pljačka brodove u svoju korist. Treba ga raz-

likovati od gusara, koji u ratu plijeni neprijateljske brodove, uz pismenu povlasticu svoje države, da spriječi protivnički promet. — Prev.


168

bude trebalo okrenuti, tko zna kad će stići i kakva će ih pratiti sreća. Passepartoutovo se lice mrgodilo kao i nebo. Puna dva dana vrijedni je mladić živio u smrtnom strahu. Ali Phileas Fogg bijaše odvažan i vrstan pomorac, koji se znao boriti s valovima. Neprekidno je plovio dalje istim kursom, a nije smanjio ni brzinu. Kad se nije mogla dići na valove, Henrietta je prolazila kroz njih, a more je prelijevalo pa-lubu, no ipak je prolazila. Ponekad je i vijak izlazio iz vode i lupao hitrim krilima po površini, kad bi vodena brda podigla krmu iz valo-va, ali brod je plovio naprijed.

Vjetar ipak nije ojačao, kao što se moglo očekivati. Nije zapu-hao orkanskom snagom, kad može premašiti brzinu od devedeset milja na sat. Zadržao je umjerenu snagu, ali na nesreću uporno je puhao s jugoistoka, pa se nisu mogla razapeti jedra. Vidjet ćemo međutim kasnije koliko bi bilo korisno da se osim vožnje parostro-jem moglo jedriti i jedriljem.

Dne 16. prosinca navršio se sedamdeset peti dan od polaska iz Londona. Henrietta još nije imala zakašnjenje koje bi moglo zadati brige. Preplovila je već gotovo pola puta i prošla najopasnije vode. Ljeti bi sve bilo lakše. Zimi se mora podnositi hirove lošeg vremena. Passepartout kao da je zanijemio. U svojoj nutrini ipak je gajio nadu, pa kad se nije mogao radovati vjetru, računao je na paru. Ali baš toga dana dođe upravitelj stroja na most, priđe gosp. Foggu i s njime dugo i živahno razgovaraše.

Passepartout osjeti neku neodređenu nelagodnost a da ni sam nije znao zašto. Žrtvovao bi jedno uho da je mogao čuti što rasprav-ljaju. Ipak mu je uspjelo razabrati nekoliko riječi, koje je izgovorio gospodar:

Jeste li sigurni u to što tvrdite? Sasvim siguran, gospodine — odgovori upravitelj stroja. — Ne

zaboravite da već od odlaska ložimo u svim vatrištima. Doista bismo imali dovoljno ugljena za vožnju običnom brzinom, ali ga neće biti dosta za plovidbu svom snagom iz New Yorka u Liverpool!

Razmislit ću — na to će gosp. Fogg. Passepartout shvati položaj. Spopa ga smrtni strah. Nestaje ug-

ljena! »Ah! Ako gospodar i to prebrodi — pomisli — doista je iz-vanredan čovjek!«

Kad je sreo Fixa, nije se mogao suzdržati da mu ne kaže u kak-vu su položaju.


169

Ah — zareži agent kroza zube — zar doista mislite da plovimo u Liverpool!

Naravno! Glupane! — dobaci inspektor, slegne ramenima i ode. Passepar-

tout htjede grubo uzvratiti uvredu, kojoj nije mogao shvatiti znače-nje, ali se sjeti da je nesretni Fix zacijelo jako razočaran, a po-vrijeđeno mu je i samoljublje, jer je nesretan slijedio krivi trag oko čitavog svijeta; zbog toga ne odgovori.

Ali što će odlučiti Phileas Fogg? Doista nije lako pogoditi. Ipak kao da je hladnokrvni džentlmen nešto smislio, jer još iste večeri pozove upravitelja stroja i kaza mu:

Ložite što jače, do posljednjeg komada ugljena! Poslije nekoliko časaka iz Henriettina dimnjaka počeše sukljati

gusti oblaci dima. Brod je i dalje plovio svom snagom, ali kao što je unaprijed na-

vijestio, poslije dva dana, 18. prosinca, upravitelj stroja javi da će se u toku dana potrošiti posljednji ugljen.

Ne smanjujte vatru — zapovjedi gosp. Fogg. — Naprotiv, pri-tegni- te ventile sigurnosti!

Toga dana oko podne Phileas Fogg izmjeri visinu Sunca i izra-čuna položaj broda, a zatim pozove Passepartouta i zapovjedi mu da dovede kapetana. Bijaše isto kao da je vrijednom mladiću zapovjedio da odve- že tigra. Passepartout siđe u potpalublje, no pritom pomisli: »Zacijelo će biti razjaren!«

I doista, poslije nekoliko časaka uz viku i psovke stiže bomba na zapovjednički most. Bomba bijaše kapetan Speedy. Doimao se kao da će se svakog časa rasprsnuti.

Gdje smo? — bijahu prve riječi koje je izgovorio gušeći se od bijesa, i zacijelo da je vrijedni kapetan bio naklonjen kapi, bio bi se srušio.

Gdje smo? — zareža crven u licu kao rak. Sedam stotina i sedamdeset milja pred Liverpoolom — mirno

će gosp. Fogg. Pirate! Pozvao sam vas, gospodine... Morski razbojnice!


170

... gospodine — nadoveza Phileas Fogg —- da mi prodate svoj brod.

Neću! Neka vas vrag nosi, neću! To vam predlažem zato jer sam prisiljen spaliti ga. Spaliti moj brod! Da, barem njegova nadgrađa jer nemamo više ugljena. Spaliti moj brod! — krikne kapetan Speedy, koji je jedva izgo-

varao pojedine slogove od bijesa. — Brod koji vrijedi najmanje pe-deset tisuća dolara.

Evo vam šezdeset tisuća — mirno će Phileas Fogg i pruži kape-tanu velik svežanj novčanica.

Ponuda se duboko dojmila Andrewa Speedyja. Ne bi bio Ame-rikanac kad pogled na šezdeset tisuća dolara ne bi na njega djelovao. Za tren oka zaboravi bijes, zatvor i mržnju na svog putnika. Brod je bio star dvadeset godina. Pretvara se u zlatni rudnik!... Nema više opasnosti da će se bomba rasprsnuti. Gosp. Fogg je istrgao fitilj.

A hoće li mi ostati željezni trup — mirnije će kapetan. I željezni trup i stroj, gospodine. Pristajete li? Pristajem. Andrew Speedy dohvati novčanice, prebroji ih i strpa u džep.

Dok se to događalo, Passepartout bijaše blijed kao krpa. A Fix umalo da nije umro od kapi. Taj Fogg je potrošio gotovo dvadeset tisuća funta i k tome ostavlja kupcu trup i stroj, što je najvrednije, i vrijedi gotovo koliko čitav brod! Ali u banci je ukrao pedeset i pet tisuća funta! Pošto je Andrew Speedy strpao novac u džep, Phileas Fogg nastavi:

Gospodine, neka vas sve ovo ne čudi. Znajte da ću izgubiti dva-deset tisuća funta ako ne stignem u London 21. prosinca, u osam sati i četrdeset pet minuta na večer. Budući da sam zakasnio na parobrod u New Yorku, a pošto me vi niste htjeli prevesti u Liverpool...

I dobro sam učinio, pedeset mu tisuća đavola — klikne Andrew Speedy — ovako sam zaslužio najmanje četrdeset tisuća dolara. Za-tim nastavi malo namješteno:

Znate li vi, kapetane?... Fogg. Kapetane Fogge, ima u vama nešto jenkijevskog.


171

Pošto je to izrekao svom putniku, misleći da ga je time pohva-lio, kapetan poče silaziti s mosta, a Phileas Fogg mu dobaci:

Sad je brod moj, zar ne? Naravno, vaš je od kobilice do kruške na vrhu jarbola, ali što je

od drva, da se razumijemo! Dobro. Zapovjedite da se iscijepaju svi unutrašnji uređaji i loži-

te! Lako je pogoditi koliko je bilo potrebno tako suha drva da se održi potreban tlak pare. Toga dana spališe pramčani kaštel, kućice, kabine, stanove i osojnu palubu.

Sutradan, 19. prosinca, dođoše na red jarbol, rezervne oblice i sošnja- ci. Jarbol su oborili sjekirama. Posada je sve rušila izvanred-nim marom. Passepartout je sjekao, rezao, pilio i radio za desetoricu. Spopala ih je strast razaranja.

Sutradan, 20. prosinca, vatre su proždrle ograde, obodnice, nad-građe i veći dio palube. Henrietta posta nizak i ravan brod nalik na ponton. Ali tog dana pojavi se na obzorju irska obala i svjetionik Fastenet. Ipak u deset sati navečer brod bijaše tek u visini Queens-towna. Phi- leasu Foggu ostaju još samo dvadeset i četiri sata da stigne u London! Ali toliko je trebalo Henrietti da doplovi u Liver-pool, čak kad bi vozila punom parom. Ali odvažnom džentlmenu ponestajalo je i novca!

Gospodine — tješio ga je kapetan Speedy, koji se već zagrijao za džentlmenovu stvar — iskreno vas žalim. Sve se urotilo protiv vas! Eto tek smo pred Queenstownom.

Ah! — dosjeti se gosp. Fogg — svjetla pred nama su Queensto- wn.

Da. Možemo li ući u luku? Ne možemo prije tri sata. Tek pri visokoj vodi. Pričekajmo! — mirno će Phileas Fogg i lice mu ne odavaše da

je vrhunaravnim nadahnućem odlučio svladati još jednu prepreku! Queenstown je irska luka gdje pristaju prekoatlantski parobrodi koji dolaze iz Sjedinjenih Američkih Država i hitro iskrcaju poštu. Dalje je prevoze u Dublin ekspresni vlakovi, koji čekaju spremni za pola-zak. Iz Dublina pošta se prenosi u Liverpool veoma brzim parobro-dima i tako stiže dvanaest sati prije nego s najbržim prekooceanskim brodovima.


172

Tih dvanaest sati, za koliko pošta stiže prije prekooceanskih pa-robroda, htio je iskoristiti i Phileas Fogg. Umjesto da s Henriettom doplovi u Liverpool sutradan na večer, stići će u podne, i prema to-me imat će dovoljno vremena da dođe u London prije osam i četrde-set i pet minuta na večer.

Oko jedan sat ujutro Henrietta je ušla za visoke vode u Queens-town. Kapetan Speedy srdačno pozdravi Phileasa Fogga. Džentlmen se iskrca s brodske trupine, koja je još vrijedila više od pola cijene što ju je platio!

Putnici se također odmah iskrcaše. Fixu u tom trenutku prostruji mozgom okrutna misao da uhiti gosp. Fogga. Ali ipak to nije učinio! Zašto? Što se događalo u njegovoj nutrini? Nije li ga možda pridobio gosp. Fogg? Zar je konačno shvatio da se prevario? Ali Fix se ipak nije rastajao od gosp. Fogga. S njim, s gospođom Audom i s Passe-parto- utom, koji od nestrpljenja nije mogao ni disati, uđe u vlak u Queen- stownu u pola dva ujutro, i stiže u Dublin u zoru. Odmah se ukrca na jedan od onih parobroda što se doimlju kao čelična vretena ispunjena strojem, i koji se ne dižu na valove, već se neprekidno probijaju kroz njih.

U jedanaest i četrdeset, 21. prosinca, Phileas Fogg se napokon iskrca na gat u Liverpoolu. Nalazio se šest sati vožnje od Londona. U tom trenutku priđe Fix, položi mu ruku na rame, pokaza uhidbeni nalog i upita:

-— Jeste li vi gosp. Phileas Fogg? Jesam, gospodine. U ime kraljice, lišavam vas slobode!


173

Trideset četvrto poglav-lje

U kojem se Passepartoutu pruža prilika da upotrijebi igru riječi kakvu valjda još nitko nije upotrijebio

Phileas Fogg bijaše u zatvoru. Zatvorili su ga u stražaru Custom hou- sea, liverpoolske carinarnice, gdje će prenoćiti i čekati da ga prevezu u London.

U trenutku uhićenja Passepartout htjede skočiti na detektiva, ali redari ga spriječiše. Gospođa Auda, prestrašena grubošću i surovoš-ću i iznenađena, jer ništa nije znala, nije mogla shvatiti što se doga-đa. Passepartout joj protumači situaciju. Gosp. Fogg, plemeniti i odvažni džentlmen kojemu duguje svoj život, uhićen je kao obični kradljivac. Gospođa Auda ogorčena srca prosvjedovaše protiv takve optužbe, a kad je uvidjela da ne može ništa uraditi ni poduzeti da spasi svog spasitelja, navriješe joj suze na oči.

Fix je morao uhititi džentlmena jer mu je to nalagala dužnost, i prepušta sudu da ustanovi jeli kriv ili nevin.

Ali Passepartout je tada shvatio da je on svemu kriv. Mučile su ga neprekidno užasne misli. Zašto je sve doživljaje krio pred gosp. Foggom? Kad mu se već Fix odao da je detektiv i kad mu je otkrio svoj zadatak, zašto o tome nije obavijestio svoga gospodara? Da je on sve znao, mogao je Fixu pružiti dokaze o svojoj nevinosti, mogao ga je uvjeriti da griješi, a u svakom slučaju ne bi vukao za sobom i o svom trošku tog prokletog agenta, kojemu je bila prva briga da uhiti gospodara čim stupi na englesko tlo. Kad se sjetio svojih grešaka i nesmotrenosti, bijednom mladiću bijaše da poludi od užasne grižnje savjesti. Ridao je i glavom udarao o zid, mučno ga je bilo i gledati. Unatoč hladnoći, gospođa Auda i on, oboje ostadoše u predvorju ca-rinarnice. Ni ona ni on ne htjedoše otići. Htjeli su još jednom vidjeti gosp. Fogga.

Džentlmen bijaše potpuno upropašten, i to u trenutku kad je već bio nadohvat cilju. Zatvor mu je sve nepopravljivo pokvario. U Li-verpool je stigao 21. prosinca u jedanaest i četrdeset, do osam sati i četrdeset i pet minuta, kad se morao vratiti u klub Reform, imao je još vremena deset sati i petnaest minuta, a do Londona ima samo šest sati vožnje. Daje netko u tom trenutku ušao u stražaru carinarnice,


174

našao bi gosp. Fogga kako nepomično sjedi na drvenoj klupi, miran i hladnokrvan. Ne bi se moglo reći da se pomirio sa sudbinom, ali ni taj posljednji udarac nije ga mogao uzbuditi. Tako se barem doimao. Nije li se u njemu skupljao bijes, koji je užasan baš zbog toga što ga suzdržava i koji obično izbije nesavladivom snagom tek u posljed-njem trenutku? To ne bi nitko pogodio. Ali Phileas Fogg je tu i če-ka... Što? Zar se još nada? Vjeruje li i sada da će uspjeti kad su vrata iza njega zatvorena? Gosp. Fogg je oprezno položio sat na stol i promatrao kako se pomiču kazaljke. Ni riječ nije izišla iz njegovih usta, ali sat je promatrao neobično upornim pogledom.

Foggov položaj bijaše strašan, a onaj tko mu ne bi mogao čitati savjest zaključio bi:

Ako je nevin, Phileas Fogg je upropašten. Ako je kriv, uhvaćen je.

Nije li pomislio da se nekako spasi? Traži li ima li kakav izlaz iz te stra- žare? Razmišlja li o bijegu? Moglo bi se doista povjerova-ti, jer je uskoro ustao i obišao čitavu stražaru. Ali vrata su bila čvrsto zatvorena, a na prozoru su se nalazile rešetke. Ponovo sjedne i izvadi iz džepa svoj vozni red. U retku u kojem je pisalo »21. prosinca, subota, Liverpool« dodao je »80. dan, 11 h 40 m ujutro«, i čekao je i dalje. Na carinarnici izbi jedan sat. Gosp. Fogg ustanovi da njegova ura prema tom satu ide dvije minute naprijed.

Dva sata! Da je u tom trenutku mogao ući u ekspresni vlak, još uvijek

je mogao stići u London u klub Reform prije osam sati i četrde-set i

pet minuta navečer. Čelo mu se lagano naboralo... U dva sata i trideset i tri minute začu se izvana neka buka, a us-

koro i zveka zasuna na vratima, koja se otvarahu. Začu se i Passepar-

toutov glas, začu se i Fixov glas. Oči Phileasa Fogga za časak zablistaše. Otvoriše se vrata. Ugledao je gospođu Audu, Passepartouta i

Fixa. Svi pritrčaše k njemu.


175

Fix bijaše zapuhan, raščupane kose... Nije mogao govoriti! — Gospodine — mucaše — gospodine... oprostite... neobična sličnost... Kradljivac... uhićen prije tri dana... vi... slobodni...

Phileas Fogg bijaše slobodan! Priđe detektivu. Pogleda ga oštro u lice i učini jedinu brzu kretnju koju je ikad učinio u svom životu, pomakne ruke unazad, a zatim točnošću automata udari s obje šake nesretnog inspektora.

Izvrsno! — krikne Passepartout koji upotrijebi igru riječi dos-tojnu Francuza, jer kaza:

To se zaista može nazvati izvrsnom primjenom engleskog udar-ca! Fix se sruši, ali ne izusti ni riječi. Dobio je ono što je zaslužio. Gosp. Fogg, gospoda Auda i Passepartout hitro iziđoše iz carinarni-ce. Skočiše u najbližu kočiju i za nekoliko časaka stigoše na liverpo-olski kolodvor.

Phileas Fogg se propita kad putuje prvi ekspresni vlak u Lon-don. Bijahu dva sata i četrdeset minuta... Ekspresni vlak je otputovao prije trideset i pet minuta. Phileas Fogg odmah naruči posebni vlak.

Bilo je doduše dovoljno brzih lokomotiva pod parom, ali iz teh-ničkih i prometnih razloga, posebni vlak nije mogao krenuti prije tri sata. U tri sata Phileas Fogg kaza nekoliko riječi strojovođi o nagra-di, i vlak pohita golemom brzinom u London. U vlaku bijaše samo Phileas Fogg s gospođom Audom i svojim vjernim slugom.

Put od Liverpoola u London trebalo je prevaliti u pet i pol sati. To je svakako moguće kad je slobodna pruga. Ali na mnogim mjes-tima moradoše čekati, i kad je džentlmen stigao na kolodvor, svi londonski satovi pokazivahu osam sati i pedeset minuta.

Phileas Fogg je izvršio put oko svijeta i vratio se s pet minuta zakašnjenja!

Izgubio je okladu.


176

Trideset peto poglavlje U kojem Passepartout nije čekao da mu gospodar ponovi nalog

Sutradan bi se stanovnici Saville rowa jako iznenadili kad bi im netko rekao da se gosp. Fogg vratio u svoj dom. Prozori i vrata bija-hu zatvoreni. Izvana se nije mogla opaziti nikakva promjena. Pošto je pošao s kolodvora, Phileas Fogg kaza Passepartoutu da kupi pot-rebne živežne namirnice i vrati se kući. Džentlmen je izdržao strašan udarac na svoj običan miran način. Upropašten je! I to krivnjom onog budalastog redarstvenog inspektora! Strašno! Putovao je izvan-redno točno duž čitavog puta, prebrodio je sve zapreke, svladao sve opasnosti, stigao je usput učiniti i nekoliko dobrih djela, da na kraju zapne u posljednjoj luci zbog grubosti i surovosti, protiv koje bijaše nemoćan! Od golemog bogatstva koje je nosio sa sobom ostala je tek neznatna svotica. Od čitavog imutka ima još samo dvadeset tisuća funta koje su uložene kod braće Baring, ali tih dvadeset tisuća funta morat će predati drugovima u klubu Reform. Poslije toliko izdataka ne bi se obogatio ni da je dobio okladu, no on se nije ni kladio radi toga da se obogati, jer ide u red onih ljudi što se klade zbog časti, ali izgubljena ga je oklada sasvim upropastila. Džentlmen je već stvorio odluku i znao je što mu ostaje da učini!

Jednu sobu u kući u Saville rowu stavio je na raspolaganje gos-pođi Audi. Mlada žena bijaše očajna. Po nekim riječima koje je iz-govorio gosp. Fogg, ona je slutila da razmišlja o nekim kobnim pla-novima. Poznato je kako se poneki Englezi, koji uvrte u glavu neku fiksnu ideju, odlučuju na veoma opasne krajnosti. I Passepartout je također osjetio neku neodređenu potrebu da nadzire svoga gospoda-ra. Kao prvo, vrijedni se mladić pope u svoju sobu i zatvori plin svje-tiljke koja je gorjela već osamdeset dana. U poštanskom ormariću

našao je račun plinare, što ga opomene da je krajnje vrijeme obustaviti to uzaludno rasipanje koje je on skrivio. Prošla je noć. Gosp. Fogg je doduše legao, no je li i spavao? Gospođa Auda nije ni oka sklopila. Passepartout je kao pas čuvar pred gospodarevim vra-tima.

Sutradan gosp. Fogg ga dozva i u nekoliko riječi preporuči mu da gospođi Audi pripremi doručak. Njemu je dovoljna šalica čaja i pržen komad kruha. Gospođu Audu neka zamoli da mu oprosti što neće s njom ni doručkovati ni objedovati, jer se čitav dan želi po-


177

svetiti svojim poslovima. Neće uopće ni izići iz kuće. Tek navečer zamolit će gospodu Audu da s njim progovori nekoliko riječi. Passe-partout je dobio upute za čitav dan, te mu ne osta drugo nego da ih izvrši. Promatrao je svog nedokučivog gospodara i nije se mogao odlučiti da iziđe iz sobe. Srce mu je krvarilo, a savjest ga pekla jer je neprekidno sebe optuživao zbog neizbježne gospodareve propasti. Kriv je! Da je sve otkrio gosp. Foggu i da mu je odao Fixove plano-ve, gosp. Fogg sigurno ne bi vodio sa sobom agenta Fixa sve do Liverpoola, a tada... Passepartout se nije više mogao suzdržati.

Gospodaru! gospodine Fogge! — krikne — ja sam kriv da... Ja nikoga ne krivim — mirno će Phileas Fogg. — Idite! Passe-

partout iziđe iz sobe i pođe gospođi Audi, kojoj je kazao što je odlu-čio gospodar.

Gospođo — zatim nadoveza — ja ne mogu ništa! Mene gospo-dar ne sluša jer nemam nimalo utjecaja na njega. Vi biste možda...

Kakav utjecaj imam ja — gorko će gospođa Auda. — Na gosp. Fogga ne može nitko utjecati! Je li on ikada osjetio da su moji osje-ćaji premašili zahvalnost? Je li on ikada shvatio što osjećam u svom srcu!... Dragi prijatelju, ne smijemo ga ostaviti sama ni za časak. Rekli ste da večeras želi sa mnom razgovarati?

Da, gospođo. Zacijelo će biti govora o tome kako će vas zaštititi u Engleskoj.

Pričekajmo — zamišljeno će mlada žena. Tako se čitavog tog dana, u nedjelju, kuća u Saville rowu doi-

mala kao da nema živa stvora u njoj, i prvi put otkad stanuje u toj kući, Phileas Fogg nije otišao u klub kad je na kuli parlamenta izbilo jedanaest i pol sati.

No zašto bi džentlmen i otišao u klub Reform? Drugovi ga nisu čekali. Izgubio je okladu jer nije došao tog kobnog dana, u subotu 21. prosinca, u osam i četrdeset i pet. Nije čak bilo potrebno ni da pođe u banku po dvadeset tisuća funta. Njegovi su protivnici imali potpisani ček, pa je prema tome bilo dovoljno da pošalju pismeni nalog banci Baring i iznos se mogao prenijeti na njihov tekući račun.

Gosp. Fogg nije morao izaći, pa nije ni izišao. Ostao je u sobi i čitav dan uređivao svoje poslove. Passepartout je neprekidno silazio i uzlazio po stubama u kući S avilie rowa. Prisluškivao je na vratima gospodareve sobe, a da pri tome nije imao namjeru otkrivati kakve tajne. Gledao je kroz ključanicu, jer je smatrao da na to ima puno


178

pravo! Passepartout se bojao da se ne dogodi kakva nesreća. Po-nekad je pomišljao i na Fixa. U osjećajima prema njemu dogodio se golem preokret. Sad više nije mrzio redarstvenog inspektora. Fix se prevario u Phileasu Foggu kao i mnogi drugi. Slijedio ga je i uhitio jer je vršio svoju dužnost, ali on... Ta ga je misao neprekidno progo-nila, i sebe je smatrao posljednjim nitkovom na svijetu. Kad Passe-partout više nije mogao izdržati samoću, pokucao je na vrata sobe gospođe Aude, ušao je u sobu i sjeo u kutu. Nije progovorio ni riječi, već je samo promatrao zabrinutu mladu ženu. Oko sedam sati i pol navečer, gosp. Fogg zamoli gospođu Audu da ga primi, a poslije nekoliko časaka bijahu mlada žena i on sami u sobi.

Phileas Fogg dohvati stolicu i sjedne kraj kamina nasuprot gos-pođi Audi. Lice mu nije odavalo ni traga uzbuđenja. Gosp. Fogg bijaše na povratku isti kao gosp. Fogg na odlasku. Jednako miran i jednako hladnokrvan. Sjedio je i šutio punih pet minuta. Zatim pog-leda gospođu Audu i zapita:

Gospođo, hoćete li mi ikad oprostiti što sam vas doveo u En-glesku?

Ja, gospodine Fogge!... — poče gospođa Auda, nastojeći prikriti lupanje srca.

Dozvolite da završim — nastavi gosp. Fogg. — Kad sam odlu-čio odvesti vas što dalje od zemlje u kojoj vam je prijetila opasnost, bijah bogat, i htio sam dio imutka dati vama da s njim raspolažete. Živjeli biste sretno i slobodno. Sad sam sve izgubio.

Znam, gospodine Fogge — na to će mlada žena — ali dopustite da ja vas zapitam hoćete li mi ikad oprostiti što sam pošla s vama, i možda zbog toga što sam vas zadržala, pridonijela vašoj nevolji?

Gospođo, vi niste mogli ostati u Indiji, a život vam je siguran samo ako ste što dalje, tako da vas oni fanatici ne mogu uhvatiti.

A vama, gospodine Fogge — otpovrze gospođa Auda — nije dovoljno što ste me spasili od užasne smrti, već smatrate svojom dužnošću da se još brinete i kako ću živjeti u tuđem svijetu?

Da, gospođo — kaza Fogg — ali sve se uroti protiv mene. Go-tovo sve sam izgubio, a onu malenkost što mi je ostala, usuđujem se ponuditi vama da njome raspolažete.

A vi, gospodine Fogge, što će vama ostati? — očajno će gospo-đa Auda.

Meni, gospođo — mirno će džentlmen — meni ne treba ništa.


179

Ali kako mislite, gospodine, živjeti bez ičega? Kako budem mogao — odgovori gosp. Fogg. Čovjek kao što ste vi ne može propasti u bijedi. Vaši prijatelji... Nemam nijednog prijatelja, gospođo. Vaši roditelji i rođaci... Nemam više ni roditelja ni rođaka... Žalim vas, gospodine Fogge, jer je samoća žalosna. Nemate ni-

koga prisna kome se možete izjadati. Kaže se da je u dvoje lakše snositi sve nevolje.

Kaže se, gospođo? Gospodine Fogge — nježno će gospođa Auda, ustane i džentl-

menu pruži ruku — hoćete li rođaka i prijateljicu u istoj osobi? Ho-ćete li me za ženu?

Kad to začu, gosp. Fogg ustane. Oči mu neobično zasjaše, usne mu zadrhtahu. Gospođa Auda ga promatraše. Mio pogled plemenite žene pun iskrenosti, ispravnosti, privrženosti i topline najprije ga začudi, a zatim mu prodre do dna srca. Za tren zatvori oči kao da je htio spriječiti da ga sasvim ne očara. A kad ih opet otvori, kaza mir-no i jednostavno:

Ljubim vas! Da, uistinu vas ljubim, kunem vam se onim što mi je najmilije na svijetu, ljubim vas i ljubav me veže uz vas!

Ah ... — ote se gospođi Audi i ona stavi ruku na srce. Gosp. Fogg pozvoni. Passepartout uđe u istom trenutku. Gosp.

Fogg je još držao ruku gospođe Aude u svojoj ruci. Passepartout shvati što se dogodilo i oblo mu lice zasja kao zenitno sunce u trops-kim krajevima.

Gosp. Fogg ga zapita nije li možda prekasno da pođe i obavijes-ti časnog Samuela Wilsona, župnika župe Mary le Bone, da se žele vjenčati.

Passepartout se nasmiješi najslađim smiješkom i dobaci: Nikad nije prekasno. Bilo je tek osam sati i pet minuta. Za sutra, ponedjeljak! — nadoveza sluga. Za sutra ponedjeljak? — nježno će gosp. Fogg i pogleda upit-

nim pogledom gospođu Audu.


180

Za sutra, ponedjeljak! — potvrdi sretna gospođa Auda. Passe-partout iziđe i potrči koliko su ga noge nosile.


181

Trideset šesto poglavlje U kojem Phileas Fogg ponovo kotira na tržištu

Vrijedno je naglasiti da se u javnom mišljenju Ujedinjenog Kra-ljevstva dogodio golem preokret kad se doznalo da je 17. prosinca u Edinburg - hu uhićen pravi lopov koji je okrao banku, neki James Strand. Prije tri dana Phileas Fogg bijaše u očima naroda običan zločinac, kojega redarstvo progoni na kraj svijeta; sada je najpošteni-ji džentlmen, koji matematičkom točnošću vrši svoje ekscentrično putovanje oko svijeta.

U novinama je pobudio golem odjek. Ponovo uskrsnuše kao ne-kom čarolijom svi oni koji su se kladili za njega i protiv njega, oni koji su već odavna zaboravili taj posao. Oklade oživješe i počeše se ponovo sklapati novim žarom. Phileas Fogg je ponovo postao zdrava vrijednost. Petorica džentlmenovih drugova bijahu ta tri dana prilič-na uzbuđeni u klubu Reform. Phileas Fogg, na kojega su već bili zaboravili, javio im se u mislima. Gdje li se sada nalazi? Onoga dana kad je uhićen James Strand, 17. prosinca, navršilo se sedamdeset i sedam dana od odlaska Phileasa Fogga! Da nije poginuo? Nije li možda odustao, još uvijek putuje utvrđenim voznim redom? Hoće li se u subotu 21. prosinca u osam i četrdeset i pet na večer pojaviti na pragu dvorane kluba Reform, kao uzor točnosti.

Nije moguće opisati u kakvom je uzbuđenju živjela ta tri dana čitava engleska javnost. Upućene su brzojavke u Ameriku i u Aziju samo da se dozna gdje je Phileas Fcgg"! Ujutro i navečer dolazili su novinari pred kuću u Saville rowu... Ništa. Čak ni redarstvena uprava nije znala gdje je detektiv Fix, koji je tako zlosretno pošao krivim tragom. Sve to nije spriječilo da se još strastvenije sklapaju oklade za sve veće iznose. Phileas Fogg, poput konja na utrkama, stigao je u posljednje kolo. Oklade se više nisu sklapale po sto, već po dvadeset, deset, po pet, a uzeti starac lord Albemarle uzimao ih je i po jedan.

U subotu navečer svjetina je ispunila Pali Mali i sve susjedne ulice. Kao da su se svi mešetari svijeta skupili oko kluba Reform. Prekinuo se promet. Raspravljalo se, prepiralo i izvikivalo vrijednos-ti Phileasa Fog- ga, kao što se na burzi priopćuje tečaj engleskih vrijednosnih papira. Redari su teškom mukom održavali red i što se bliže primicao čas kad je trebao doći Phileas Fogg, uzbuđenje je raslo do neopisive mjere. Te večeri skupilo se već u sedam sati u


182

velikoj dvorani kluba Reform svih pet džentlmenovih drugova. S nestrpljenjem čekala su ga oba bankara John Sullivan i Samuel Fal-lentin, inženjer Andrew Stuart, administrator Engleske banke Gaut-hier Ralph i vlasnik pivovare Thomas Flanagan.

Kad je sat u velikoj dvorani pokazao osam sati i dvadeset minu-ta, Andrew Stuart ustane i reče:

Gospodo, za dvadeset minuta isteći će rok koji smo utanačili s gosp. Phileasom Foggom.

Kad je stigao posljednji vlak iz Liverpoola? — zapita Thomas Flanagan.

U sedam i dvadeset i tri — odgovori Gauthier Ralph — a drugi vlak dolazi tek deset minuta poslije pola noći.

Gospodo — nadoveza Andrew Stuart — da je Phileas Fogg do-šao vlakom u sedam i dvadeset i tri, bio bi već ovdje. Možemo dakle smatrati da smo dobili okladu,

Pričekajmo, da se ne prenaglimo — oprezno će Samuel Fallen-tin.

Ta znate da je naš drug osobenjak prvog reda. On je čuven po svojoj točnosti. Nikad ne dolazi ni prerano ni prekasno, iznenadio bih se ako ne dođe ovamo u posljednjem času.

A ja — nadoveza Andrew Stuart, koji je bio nervozan kao i uvi-jek

neću povjerovati ni kad ga vidim. Plan Phileasa Fogga je prava ludost — kaza Thomas Flanagan.

— Ma koliko Fogg bio točan, ipak neće moći izbjeći neka zakašnje-nja, a ako izgubi dva ili tri dana, već je dovoljno da poremeti čitav plan putovanja.

Ne čini li vam se čudnovato — dobaci John Sullivan — da od našeg druga nismo dobili nikakvu vijest, a duž njegova puta ima zacijelo dosta brzojavnih žica.

Izgubio je okladu — na to će Andrew Stuart — sasvim sigurno je izgubio! Uostalom poznato vam je da je China jučer stigla u Li-verpool, a to je jedini parobrod kojim je mogao doći u pravo vrijeme. Pred vama je popis putnika, u dnevniku Shipping Gazette, i u njemu nema imena


183

Phileasa Foggal U najpovoljnijem slučaju, naš je drug sada u Americi! Ja procjenjujem da će zakasniti najmanje dvadeset dana, a stari lord Albemarle će također izgubiti svojih pet tisuća funta.

Naravno — nadoveza Gauthier Ralph — i sutra već možemo unovčiti ček gosp. Fogga u banci braće Baring.

U tom trenutku sat u dvorani pokazivaše osam sati i četrdeset minuta.

Još pet minuta — uzbuđeno će Andrew Stuart. Sva petorica se pogledaše. Srca im ubrzano kucahu, jer je čak i

za tako iskusne igrače igra bila uzbudljiva! Ali svi prikrivahu uzbu-đenje, i na prijedlog Samuela Falletina sjedoše za stol za igru.

Ne bih ustupio svoj dio od četiri tisuće funta u ovoj okladi — dobaci Andrew Stuart sjedajući — kad bi mi netko nudio čak i tri tisuće devet stotina devedeset i devet!

U tom trenutku kazaljke pokazivahu osam sati i četrdeset i dvije minute.

Igrači dohvatiše karte, ali svakog časa i nesvjesno pogledavahu sat. Može se sa sigurnošću ustvrditi da im se, usprkos sigurnosti, minute nisu nikad dotad činile tako strašno duge!

Osam i četrdeset i tri — dobaci Thomas Flanagan pridižući kar-te, koje mu je dodao Gauthier Ralph.

Zatim zašutješe. U prostranoj klupskoj dvorani vladaše tišina. Ali s ulice se čula vika svjetine i ponekad po koji prodorni poklik. Njihalo na satu kucalo je sekunde matematičkom točnošću. Igrači su mogli brojiti šezdesetine minute po otkucajima, koji su ih razdraži-vali.

Osam i četrdeset i četiri! — promrmlja John Sullivan uzrujanim glasom jer nije mogao prikriti uzbuđenje.

Još jednu minutu i dobit će okladu. Andrew Stuart, a ni njegovi suigrači, nije više mogao igrati. Odložili su karte! Brojili su sekunde! U četrdesetoj sekundi, ništa. U pedesetoj sekundi, još uvijek ništa. U pedeset petoj začu se s ulice velika buka, kao grmljavina; odjekivahu pljeskanje, uzvici hura, pa čak kletve, i sve se stopi u neprekidnu graju.

Igrači ustadoše. U pedeset sedmoj sekundi otvoriše se vrata dvorane, a njihalo

još nije otkucalo šezdesetu sekundu, kad se pojavi Phileas Fogg, a za


184

njim provali u klub i oduševljena svjetina. Džentlmen zastane kraj vrata i reče mirnim glasom:

Evo me, gospodo.


185

Trideset sedmo poglavlje Koje dokazuje da Phileas Fogg putem oko svijeta nije ništa do-

bio osim sreće

Dal Phileas Fogg glavom. Sjećamo se da je Phileas Fogg poslao Passepartouta časnom

Samuelu Wilsonu da se dogovori za vjenčanje, koje se trebalo obavi-ti sutradan. Poslao ga je u osam sati i pet minuta na večer, to jest oko dvadeset i pet sati poslije dolaska u London.

Passepartout je radosno pošao. Hitrim korakom došao je u stan časnoga Samuela Wilsona, no nije ga našao, jer se još nije vratio kući. Passepartout naravno pričeka, i čekao ga je najmanje dvadeset minuta. Ukratko, bilo je već osam sati i trideset i pet minuta kad je izišao iz župnikove kuće. Ali u kakvu stanju! Raščupane kose, bez šešira, trčao je, trčao, kao što nikad nitko nije trčao, rušio je prolaz-nike i skakao s jednog pločnika na drugi munjevitom brzinom.

Za tri minute već se vratio u Saville row, i uletio bez daha u so-bu

gosp. Fogga. Nije mogao govoriti. Što se dogodilo? — upita gosp. Fogg. Gospodaru... — promuca Passepartout — ... ne možete se...

vjenčati. Zašto? Ne možete... sutra. Ali zašto? Jer sutra... sutra je nedjelja! Ponedjeljak — ispravi ga gosp. Fogg. Nije... danas... je subota. Subota? Nemoguće? Da, da, da, da! — kliktaše Passepartout. — Zabunili ste se za

jedan dan! Stigli smo dvadeset i četiri sata prije vremena... ali ostaje

još samo deset minuta!


186

Passepartout uhvati svog gospodara za ovratnik i poče ga gurati neodoljivom snagom!

Phileas Fogg, ponesen, nije imao vremena razmišljati, izađe iz sobe, siđe na ulicu, skoči u kočiju, obeća nagradu od sto funta koči-jašu, i pošto je pregazio dva psa i oštetio pet kočija, stiže u klub Re-form. Kad je ušao u dvoranu, sat je pokazivao osam sati i četrdeset i pet minuta...

Phileas Fogg je izvršio putovanje oko svijeta u osamdeset dana! Phileas Fogg je dobio okladu, a s njom i dvadeset tisuća funta! Ali kako se mogao zabuniti tako točan i savjestan čovjek i pogriješiti za jedan dan? Kako se moglo dogoditi da je sedamdeset devet dana poslije odlaska, to jest u subotu navečer, 20. prosinca kad je stigao u London, mogao misliti da je 21. prosinca? Uzrok njegove pogreške je veoma jednostavan.

Phileas Fogg je na svom putovanju uštedio jedan dan a da to ni-je ni osjetio samo zato što je putovao oko svijeta prema istoku. Da je putovao prema zapadu, bio bi izgubio jedan dan.

Putujući prema istoku, Phileas Fogg je išao ususret suncu i zbog toga su mu se dani skraćivali onoliko puta po četiri minute koliko je prevalio stupnjeva u tom smjeru. Ako opseg zemaljske kugle, koji ima tri stotine i šezdeset stupnjeva, pomnožimo s četiri minute, dobit ćemo točno dvadeset i četiri sata, a to je baš taj dan koji je Phileas Fogg nesvjesno dobio. Drugim riječima: dok je Phileas Fogg putuju-ći prema istoku vidio osamdeset puta prolaz sunca kroz njegov meri-dijan, stanovnici Londona vidjeli su samo sedamdeset i devet prola-za. To je razlog zašto su ga drugovi čekali u klubu Reform baš toga dana, koji je bio subota, a ne nedjelja, kao što je mislio gosp. Fogg. To bi pokazao i čuveni Passepartoutov sat, koji je neprekidno poka-zivao londonsko vrijeme, da se na njemu uz minute i satove moglo čitati i dane!

Phileas Fogg je dobio dvadeset tisuća funta. Na putovanju je potrošio oko devetnaest tisuća. Dobitak je dakle neznatan. Ali eks-centrični se džentlmen nije kladio radi dobitka, već radi borbe. Čak i onih tisuću funta što mu je ostalo podijelio je pola vrijednom Passe-partoutu i pola nevoljnom Fixu, jer mu se smilio. Ali, vjeran svojoj točnosti, odbio je Passepartoutu vrijednost potrošenog plina, koji je gorio njegovom krivnjom tisuću i devet stotina sati.

Još iste večeri gosp. Fogg miran i hladnokrvan kao uvijek zapita gospođu Audu:


187

Pristajete li još na naše vjenčanje, gospođo? Gospodine Fogge — odgovori gospođa Auda — to moram sad

ja vas pitati. Bili ste siromah, sad ste bogataš... Oprostite, gospođo, dobit od oklade pripada vama. Da vi niste

pomislili na vjenčanje, sluga ne bi pošao časnom Samuelu Wilsonu, a ja ne bih otkrio pogrešku i...

Dragi gospodine Fogge... — ote se mladoj ženi. Mila Audo... — uzvrati Phileas Fogg. Lako je shvatiti da su se vjenčali za četrdeset i osam sati, a Pas-

separtout ponosan, radostan i sretan bijaše svjedok mladoj gospođi. Zaslužio je, jer ju je oteo sigurnoj smrti. Ali sutradan u zoru Passe-partout poče snažno lupati na gospodarova vrata. Vrata se otvoriše i pokaza se hladnokrvni džentlmen.

Što je, Passepartoute? Eto, gospodine, baš sad sam ustanovio... Što? Da smo mogli izvršiti put oko svijeta u sedamdeset i osam dana. Da — prihvati gosp. Fogg — da nismo pošli preko Indije. Ali

da nisam pošao preko Indije, ne bih spasio gospođu Audu, sad ne bi bila moja žena, i...

I gosp. Fogg mirno zatvori vrata. Tako je Phileas Fogg dobio okladu. Izvršio je na vrijeme put

oko svijeta u osamdeset dana! Na putu je upotrijebio sve vrste prije-voznih sredstava: putničke parobrode, željeznice, kola, jahte, teretne parobrode, saonice i slonove. U tom pothvatu ekscentrični je džen-tlmen pokazao sve svoje vrline, hladnokrvnost i točnost. A onda? Što je dobio tim putovanjem? Što je donio s puta?

Netko će reći ništa! Ništa, osim mile žene, kojoj je zahvalan da se osjeća najsretnijim čovjekom, na svijetu!

Doista, nije li i za manje od toga vrijedno izvršiti put oko svije-ta?


188

Francuski pisac Jules Verne, kojeg zajedno s H. G. Well- som smatraju osnivačem znanstvene fantasti-ke, rođen je u Nantesu 1828. godine. U Pariz je dospio revolucionarne 1848. te uskoro počinje pisati niz libreta za operete i komične opere te prve romane. Njego-ve spisateljski najuspješnije godine bile su šezdesete i sedamdesete 19. stoljeća kad objavljuje svoje najpoznatije romane, "Djeca kapetana Granta", "Dvadeset tisuća milja pod morem" te "Put oko svijeta u 80 dana"

(1873.); priču o Englezu Phileasu Foggu koji zbog oklade kreće na put oko svijeta zajedno sa svojim slugom Passepartoutom. Tehnički i znanstveni vokabular stekao je posjetima Nacionalnoj biblioteci, a sklonost prema fantastičnom čitanjem Poea. Zahvaljujući svojim romanima - autor je gole-mog opusa od 65 romana - Verne je još za života postao miljenik publike diljem svijeta. Umro je u Amiensu 1905. godine.

"Svismo mi, na ovaj ili onaj način, djeca Julesa Ver-nea"

a m e r i č k i k n j i ž e v n i k R a y B r a d -b u r y


189

Documents

Jules Verne - Put Oko Svijeta u 80 Dana - Od Dugrat