FILOZOFSKI FAKULTET DRUŽBE ISUSOVE

„Komparativni aspekt pet velikih religija svijeta“

Godišnji rad

Travanj 2011.

Profesor: Mijo Nikić

Studentica: Tamara Kustec

UVOD

Sve religije više ili manje uspješno nastoje dati odgovore na pitanja s kojima se gotovo

svaki čovjek svakodnevno susreće. Ne samo da daju odgovore, već nastoje ublažiti bol i

pružiti utjehu kada je to potrebno. Dati nam podršku kada smo samo korak od odsutajanja.

Uz nas su kada u tišini razmišljamo o smislu života. Neke su vrlo slične, dok su druge

dijametralno suprotnih uvjerenja. Neke su zapisane a druge prepričane. S nekima se

susrećemo od samih početaka ljudskog roda, dok druge pratimo od prije nekoliko stoljeća.

Neke su više a neke manje prihvaćene. Neke su, pogotovo primitivne religije, nastale iz

straha pred prirodom ili pak vlastitim ja. Religije ne vežemo samo uz kult i moral, već su

povezane i s umjetnošću, književnošću, sa svim segmentima ljudskog života. Čak ni

ateizam ne može zanijekati religiju kao takvu jer se na njezinim učenjima i postavkama

temelji cijela ljudska kultura, običaji, zakoni, i opće prihavećne norme međuljudskih

odnosa i života uopće, od istoka do zapada. Sve u svemu, religije su tu neizbježno, oko

nas i u nama samima. „Ljudi očekuju od različitih religija odgovor o skrivenim

zagonetkama ljudske egzistencije koje, kao nekada tako i danas, duboko uzbuđuju ljudska

srca: što je čovjek, što je smisao i cilj našega života, što je dobro a što grijeh, odakle boli i

zašto, koji put vodi do istinske sreće, što je smrt, sud i nagrada nakon smrti i što je

napokon onaj konačni i neizrecivi misterij koji obuhvaća našu egzistenciju i odakle smo

došli i kamo idemo?“1

Svaka religija ima svoje korijene i svoju povijest, ali istovremeno i određenu ovisnost o

drugim religijama. Skoro se svaka religija može barem djelomično pronaći u susjednim

religijama ili onima koje su nekad postojale.

Cilj mi je u ovome radu dati sažet prikaz pet velikih svjetskih religija (hinduizam,

budizam, isalm, judaizam i kršćanstvo) i njihovnih osnovnih obilježja, te na kraju odrediti

okvirne razlike i sličnosti.

1 II. Vatikanski sabor

1. HINDUIZAM

Prije mnogo godina, čak prije Mojsija, Bude i Krista, razvila se duboka duhovnost mudraca

koji su sjedili na obalama indijskih rijeka i pjevali prve religiozne himne nadahnute „Božjim

daškom“. Naziv hinduizam nastaje nešto kasnije, oko 1200.g., da bi se njime razlikovao

indijski narod od muslimanskih osvajača i time naglasilo indijsko porijeklo njegovih

pripadnika. Riječ hindu je perzijska riječ i znači Indijac. Hinduizam je nacionalna religija

Indije s oko 300 milijuna vjernika u Indiji, i oko 50 milijuna u ostalim dijelovima svijeta

(Cejlon, Burma, Baly, Trinidad,...).

Hinduizam nema ni osnivača ni proroka kao ni određenu strukturu a naglasak je na načinu

življenja čime on više predstavlja kulturu nego vjeru, kao što je to primjetio Radhakrišnan2.

Ne postoji određeni sustav moralnih propisa već se religiozna misao širi na gradskim i

seoskim ulicama od strane učitelja religije koji se nazivaju guru.

Iza svega nepostojanog i materijalnog u svijetu mora postojati čisti i nepromjenjivi duh.

Privremenost materijalnog svijeta izaziva razočaranje koje je uzrok svih ljudskih patnji. Stoga

usmjeravanje duha prema Bogu kao trajnoj i vječnoj stvarnosti predstavlja put kojim se dolazi

do mira što predstavlja „uzvišeni cilj hinduizma“3. Sjedinjenje se postiže „čistoćom,

samosavladavanjem, odstojanjem, istinom, nenasiljem, ljubavlju i dubokim suosjećanjem sa

svim živim bićima“4. Boga nazivaju Brahman ali ga se ne smije poistovjetiti s bogom

Brahmanom koji predstavlja samo jedan vid Neizrecivog; hinudizam ima jednoga Boga i 330

milijuna bogova. Neki hindusi svakoga od njih smatraju posebnim božanstvom dok ih drugi

vide kao bezbrojne izraze jednoga Brahmana. Ideja koju nalazimo svigdje unutar hinduizma

jest ideja reinkarnacije ili seobe duša kroz mnoge egzistencije. Taj „tok od rođenja do smrti,

zatim do ponovnog rođenja i tako dalje“5 naziva se samsara. Uz pojam samsare vežemo i

pojam karma što doslovno znači „djelo“ ili „djelatnost“, ali i posljedice djelovanja u jednom

životu koje se prenose u drugi. Društvo je podijeljeno prema zaslugama stečenim u prijašnjim

životima te se indijsko društvo dijeli na uzvišene i niske kaste, što je u nekim djelovima Indije

(naročito jug zemlje) još uvijek zastupljeno. U sanskrtu6 se kasta označava boju (bijeli su

Arijci nametnuli svoju vlast tamnoputim starosjediocima) ili pak podjelu rada u zajednici. Na

2 Sarvepally Radhakrishnan bio je indijski filozof, pedagog i državnik, predsjednik Republike Indije od 1962. do 1967. godine 3 Kustić Živko. Velike religije svijeta, str. 134 Kustić Živko. Velike religije svijeta, str. 135 Beaver Pierce. Religije svijeta, str. 1766 Sanskrt je jezik najstarije indijske književnosti, Veda, i ima značajnu ulogu prije svega u hinduizmu. To je klasični jezik Brahmana

vrhu su svećenici Bramini a ispod njih su ratnici, trgovci i radnici, da bi se na samome dnu

sustava, izvan sustava kasti, našli „nedodirljivi“. Danas u Indiji postoji više od tri tisuće

podkasta. Međutim, kasta nije samo ekonomska činjenica, nego proizvod karme,

reinkarnacije: rađamo se u određenoj kasti prema zaslugama koje smo stekli u prethodnom

životu. Tako će na primjer bramin izjelica u budućem životu biti proždrljiva svinja. Ponekad

su te razlike među kastama prenaglašene pa se bramini počinju smatrati bliskim bogovima te

ne žele blagovati u društvu žene ili pak ženiti nekoga iz druge kaste.

Hinudistčka filozofija i teologija postale su „muzej religija u kome se nalaze kao izlošci svi

stupnjevi razvitka ljudske misli o Bogu“7. Najstarija su božanstva uosobljene prirodne sile

dok kasnija božanstva postaju etička; tako npr. Sunce postaje božje oko koje bdije nad

ljudima. S razvitkom metafizike mnoštvo bogova se počinje svoditi na jedan izvor. Danas se

pojavljuju božanstva ljudskog i životinjskog lika, u obliku demona, heroja, sa tisuću očiju,

četiri glave i sl. Sve to na prvi pogled ostavlja dojam praznovjerja, ali dubljim uvidom u

filozofski smisao hinudizma, otkriva se skriveni smisao. Unatoč mnogolikosti božanstava sve

se svodi na jedno – slijevanje božanstava i hindusa sa Brahmanom i svim živim bićima u

čemu se sastoji i naše spasenje.

Hinduistčka kozmologija izgleda ovako: Brahman je jedan, beskrajan, nedjeljiv,

nepromjenjiv, iznad djelovanja, iznad dobra i zla i u njemu se krije mogućnost života.

Označuje se srednjim rodom, dakle nije ni on ni ona. Iz Brahmana, kao iz vatre toplina,

proizlazi Maya koja je materijalni svijet što ga zamjećujemo, ona poprima razne oblike i dijeli

se u sprotnosti (muško – žensko, dobro – zlo, užitak – bol, toplo – hladno). No, Maya nije

sama stvarnost već njezina projekcija. Suprotnosti ovoga svijeta nadvladavaju se u mokši, u

stanju mira u Brahmanu, nakon dugačkog niza utjelovljenja. Jednog će se dana Maya vratiti u

srce Brahmana i sve će opet iznova započeti. Brahman uzima lik boga Brahme da bi stvorio

svijet, lik boga Višne da bi ga uzdržavao i lik boga Šive da bi ga razorio. Osim tih glavnih

hinduističkih sljedbi, ima i mnogo manjih sljedbi među kojima je najbrojnija i najutjecajnija

ona koja štuje božanstvo Shakti, Boga u obliku majke a dijele se u dvije glavne skupine od

kojih jedna ide uobičajenim putem odricanja od svijeta dok druga izabire neuobičajeni out

užitaka. Shaktini sljedbenici smatraju duh muškim, a tvar ženskom i njihovim spajanjem

dolazi do stvaranja. Shakti je poznata kao žena Šive i kao takva pojavljuje se i pod drugim

imenima: Kali, Devi, Durga i dr.

7 Kustić Živko. Velike religije svijeta, str. 17

Hindusi Boga vide u svemu: stvarima, prirodi i životinjama a izraz poštovanja prema njima

naziva se ahimsa tj. nenasilje prema životinjama i ljudima. Posebnu privrženost, zbog osobite

koristi, iskazuju prema kravama a „jesti goveđe meso, to je za Hindusa, svetogrđe ravno

ljudožderstvu“8.

Kako je osnovni cilj religioznog čovjeka sjednjenje s Bogom, njegova bi temeljna želja

trebala biti povlačenje od svijeta i posvećivanje Brahmanu. Tako asketizam i isposništvo, kao

nigdje drugdje u svijetu, posatju nacionalim idealom u Indiji. Ta se asketska disciplina naziva

yoga a znači podjarmljivanje duše Bogu. „U svom najvišem stupnji, zanijekavši sve svoje

osjete, yogi se nalazi s one strane vremena i stvari, čak s one strane samoga sebe, jedno je s

Bogom.“9

Smrt je najvažniji događaj u životu svakog Hindusa. Čim osjeti da je smrt blizu kreće u sveti

grad Benares da se ondje očisti od grijeha kupanjem u svetoj rijeci Gangesu. Gangesne napaja

samo zemlju; voda je simbol beskonačnog života. Iz tog je razloga Benares pun staraca,

bolesnika, udovica i leševa koji čekaju da budu spaljeni na lomači. Pepeo spaljenih mrtvaca

vozi se čamcem po rijeci gdje se, pomiješan sa laticama cvijeća, polako prosipa u vodu, što

„osigurava duši nastavak života“10.

8 Kustić Živko. Velike religije svijeta, str. 229 Kustić Živko. Velike religije svijeta, str. 2410 Beaver Pierce. Religije svijeta, str. 177

2. BUDIZAM

Po gotovo cijeloj Aziji milijuni ljudi slijede religiju budizma koja naučava određene načine

ljudskog ponašanja oslanjajući se uglavnom na razum, a vrlo malo na nadnaravno. Unutar

budizma razlikuju se dvije škole: budizam hinayana (južna Azija) i budizam mahayana (Kina,

Japan, Koreja, Tibet i Mongolija). Hinayana ili „Mala kola“ veliča strogost osobnog života i

spasenje pomoću osobnog primjera, dok mahayana ili „Velika kola“ teži spasenju vjerom i

dobrim djelima. Unatoč razlici među školama, središnje mjesto u oba učenja zauzima čovjek

po imenu Siddartha Gautama, rođen oko 563. g.pr.Kr. u gradu Kapilavastu u zemlji koja se

danas zove Nepal. Njegov je život postao uzor milijinima ljudi u sljedećim stoljećima. „Buda

nije bog, niti je od boga poslani posrednik; on ne može djelovati kao spasitelj ili otkupitelj

drugih.“11 Mnogo važnije od Budine osobe jest njegova nauka - darhma.

Prosječnim je ljudima bilo nemoguće živjeti monaškim životom pa su strogi isposnički lik

privatnog shvaćanja Gautame zamjenili likom slavnom spasitelja, božanstva nazvanog

Amitabha Budha. Slike i kipovi Bude po Kini i Japanu predstavljaju Budu Amitabhu čija je

glavna vrlina suosjećanje sa svim ljudima. Također štuju i lik ženskog božanstva Kuan-yin

koje često poistovjećuju s katoličkim poimanjem Bogorodice Marije.

Kao sin plemenitog indijskog poglavice druge kaste (ratnika) Gautama je odrastao u raskoši.

Unatoč očevoj zabarani da ne izalazi iz palače u kojoj su živjeli, Gautama u dobi od 28 godina

odlazi u „običan“ svijet gdje susreće četiri osobe od neizmjerne važnosti za oblikovanje

njegova budućeg pogleda na svijet: starca, bolesnika, mrtvaca i isposnika. Nadhnut indijskim

duhom odricanja, napušta dvorac i počinje živjeti „kao prosjak lutalica obrijane glave i u

žutoj monaškoj halji“12 tražeći odgovor na zagonetku života. Traženje je trajalo šest godina;

sjedeći pod stablom buđenja Bodhi imao je viđenje u kojem ga je zloduh Mara napao olujom,

kišom, kamenjem i gorućim oružjem, tražeći od njega da se odrekne svojeg traženja. No je i

dalje mirno sjedio i nakon četerdeset devet dana dobio je prosvjetljenje koje je tražio i od tada

se zove Buda (Buddha) što znači prosvijetljeni. Nakon toga je četeredeset i pet godina

putovao Indijom i propovijedao svoju religiju koju „treba razmotriti u sklopu tradicionalnih

hinduskih učenja, jer Buda je hindus, a budizam je protest protiv tradicionalnog pravovjernog

hinduizma“13. Iz hinduizma je prihvatio ideju reinkarnacije (prolazak kroz bezbrojne krugove

novih rađanja i smrti), nauku o karmi (zakonu uzroka i posljedica koji nagrađuje krepost a

11 Beaver Pierce. Religije svijeta, str. 23012 Kustić Živko. Velike religije svijeta, str. 2913 Kustić Živko. Velike religije svijeta, str. 30

kažnjava zla djela u budućim rođenjima) te misao o odricanju (savladavanju težnje i strasti

tijela). S hinduistima se slagao oko ciljeva ali ne i načina na koje se ti ciljevi postižu; mudrac

mora izbjegavati krajnosti i provoditi život u rezerviranoj radosti. Nije prihvatio podjelu

društva na kaste jer su po njemu svi ljudi s obzirom na duhovne mogućnosti jednaki.

Jezgra Budina učenja nalazi se u dvije velike izjave: „Četiri plemenit istine“ i „Osmerostruki

plemeniti put“. U Četiri plemenite istine izloženo je Budino iskustvo:

1. Iskustvo emocionalne, fizičke i duhovne patnje je posljedica prethodne karme

2. Uzrok takve patnje je čežnja za krivim stvarima, ili za pravim stvarima ali na krivi

način

3. Patnju je moguće ukinuti uklanjanjem želja

4. Način uklanjanja želja jest da Srednji put opisan u Osmerostrukom plemenitom putu

A plemeniti Osmerostruki put je:

1. Isparavna spoznaja

2. Ispravni stavovi

3. Ispravni govor

4. Ispravna djelatnost

5. Ispravan način života

6. Ispravan napor

7. Ispravno zalaganje

8. Ispravna meditativna sabranost

Da bi netko postao budist, dovoljno je da prihvati i u praksi provodi Osmerokuti put. Pravi

budisti, koji na kraju postižu prosvjetljenje, ulaze u nirvanu koja predstavlja duhovni i

životni cilj, najvišu neosobnu stvarnost. Ona nije uništvanje sebe, već je preobražen oblik

ljudske svijesti. Iz toga se razvilo učenje o ja, koje po budistčkom shvaćanju nije nešto

stabilno, nego je sačinjeno od stanja duha i materije koji se neprestano mijenjaju. Budući

da življenje po načelim budizma traži udaljenost od svakidašnjeg života, budizam je

velikim dijelom postao monaška religija. Budistički monasi vrše određene religiozne

službe za laike: vode sprovode, vrše obrede u hramovima, poučavaju djecu religiji i daju

primjer pravog monaškog življenja, pokazujući put prema nirvani. Sve što jedan monah

posjeduje su haljina, sandale, onoliko hrane koliko isprosi i koju smiju pojesti samo do

podne, brojanica sa 108 zrna, jednu iglu, britvu za brijanje glave i brade te cjedilo da

procijedi vodu koju pije kako ne bi nehotice progutao niti jedno živo biće.

Pobožni budisti žele od malena svojoj djeci ucjepiti uzvišene ideale odricanja. U dobi od četiri

godine dječak kroz poseban obred slikovitog i znakovitog odricanja počinje doslovce

proživljavati Gautamin život, od raskošnog preko monaškog života sve do postizanja nirvane.

Kada im bude dvadeset godina ponovno idu u samostan na tri mjeseca da ponovno osjete čari

monaškog ivota, pri čemu će neki otkriti da imaju zvanje za redovnički život te će zauvijek

tamo i ostati.

Nakon Gautamine smrti budizam se proširio po cijeloj Indiji i po otoku Sri lanki a car Asoka,

oduševljen budizmom, proglasio ga je državnom religijom. Uskoro je nakon toga budizam

nadjačao hinduizam. 65.godine poslije Krista jedan je kineski car sanjao Budu na nebu te

potom poslao glasnike preko Himalaje da otkriju poruku tog sna. Po njihovom je povratku

budizam snažno prodro među dvorjane dinastije Tang. Preko milijun svezaka indijskih djela

prevedeno je na kineski. U 7. stoljeću budizam preko Koreje osvaja i Japan a obraćenjem

kneza Šotoku Taišija postaje nacionalnom vjerom Japana.

Oko 750. godine budizam poprima novi oblik koji se naziva tantrizam a naučavao ga je

budistički monah Padma Sambhava došavši u Tibet. Tantrizam je „mješavina budizma

mahajane s magijskim i mističnim shvaćanjima starog hinduizma“14. Kada se to stopilo sa

starinskim čarolijama i kultom demona koji je postojao na Tibetu, nastao je lamaizam iz kojeg

se razvila posebna teokratska država na Tibetu, na čijem su čelu dalaj lama i pančen lama a

smatra ih se ponovnim utjelovljenjima svetih vođa iz prošlosti. Iako je budizam zahvatio

cijelo područje istočne Azije, u velikoj se mejri ugasio u svojoj prvotnoj domovini Indiji.

Nauka zen budizma ima svoje proijeklo u Budinom činu kada mu je jedan od učenika donio

zlatni cvijet s namjerom da mu otkrije tajnu nauke, Buda ga je podignuo i stao ga promatrati.

Dakle, tajna nije u riječim nego u promatranju. Zen budisti vjeruju da prosvjetljenje dolazi

iznenada, „kao što se iznenada smije onaj tko je shvatio smisao dobre šale“15. Monah se može

nadati takvom prosvjetljenju tek nakon što je proveo deset godina u promatranju i strogom

životu. Zen pridaje religioznu vrijednost običnim i svakodenvnim činima kao što su ispijanje

čaja ili pak uređivanje vrta. U sitnicama se krije smisao kojeg treba otkriti.

14 Kustić Živko. Velike religije svijeta, str. 3815 Kustić Živko. Velike religije svijeta, str. 46

3. ISLAM

Islam je najmlađa među velikim religijama svijeta; nastao je usred povijesti i naglo se

proširio svijetom. Bavi izravno uređenjem ljudskog života na ovome svijetu i sudbinom

ljudi nakon smrti. Islam nije tek susatv određenih vjerovanja i obreda, nego je mnogo više

određeni način življenja koji prožima cijelog vjernika, svaku njegovu misao i djelo.

Utemeljiteljem islama se smatra Muhamed koji se nije predstavio kao neki spasitelj već

kao prenositelj Božje poruke. Nakon Muhamedove smrti 632.godine islam je prožeo cijeli

Bliski istok, šireći se od Gibraltara do Himalaje.

Sama riječ islam znači podlaganje Božjoj volji, dok riječ musliman označava onoga tko se

podložio Božjoj volji. Za pravog je muslimana vjera nedjeljiva od života i politike.

„Sigurnost da je Bog najviši gospodar svijeta i da je sveznajuć sudac daje muslimanima

svega svijeta ono dostojanstvo i povjerenje u Boga koje ih čuva od otpada.“16 Muslimani

su sigurni da su riječi koje su objavljene Muhamedu i zapisane u Kur'anu konačan i

nepromjenjiv izraz volje Božje. Alah, Bog islama, zaparavo je istovjetan biblijskom

židovsko-kršćanskom Jahvi, ali riječ zapisana u Bibliji je nesavršena, za razliku od one u

Kur'anu. Zato islam štuje sve biblijske proroke (od Abarahama do Isusa), ali vjeruje da je

Muhamed posljednji i najveći prorok. Također, isalm ne prizanje božanstvo Kristu.

Muhamed je rođen 570.godine u uglednoj obitelji plemena Koreiš koje je bilo čuvar

Ćabe17. Ćaba je bilo četvrtasto svetište u gradu Meki, religijskom središtu i trgovištu na

putu između Indije i Sirije. Jedne mu se noći javio arkanđeo Gabriel i naredio mu :

„Govori!“. I od tada je Muhaed recitirao poglavlja Kur'ana onako kako ih je čuo u viđenju

narednih deset godina. Zamjerio se trgovcima jer je prezirao štovanje kumira i time

dovodio u opasnost njihovu zaradu. Zbog toga je morao pobjeći iz Meke 622.godine u

grad Jatrib (Medina). Tamo se učvrstio kao svejtovni i religijski poglavar, a 630. je

osvojio Meku, uništio sve kumire osim Crnog kamena te učvrstio status proroka i vladara

srednje Arabije, čak i nakon smrti 632.godine: trojica prvih kalifa18 Abu Bakr, Omar i

Otman osvojili su najbogatija kraljevstva i pokrajine Bliskog istoka (Sirija, Egipat, Irak,

Palestina) a 650.godine i cijelo perzijsko carstvo. Širenje islama prema Zapadnoj Europi

16 Kustić Živko. Velike religije svijeta, str. 6717 Ćaba je sveti kamen i sveta islamska zgrada i glavno islamsko svetište koje su prema Kur'anu sagardili Božji vjernici Ibrahim i Išmail i koje svaki musliman mora barem jednom pohoditi za života18 Kalif je titula duhovnog poglavara muslimana koji se smatra nasljednikom Muhameda i kojeg se bira isključivo među prirpadnicima Muhamedova plemena

zaustavljeno je tek 732.godine kada su Franci pobijedili muslimane kod Toursa u

Francuskoj.

„Osnovna nauka Kur'ana je vjera u jednoga jedinoga Boga, u sveopći Božji sud.“19 Iako su

Arapi i prije Muahmeda znali za Alaha, on ga je naglasio kao jedno, jedino i vrhovno

božanstvo. Kur'an opisuje rajska uživanja i paklene muke mnogo više nego Biblija, pri

čemu se služi metaforama radi izazivanja straha kod vjernika. U islamu postoji tzv. „Pet

stupova islama“ a to su:

1. Priznavanje Božjeg jedinstva i Prorokova poslanja

2. Molitva kojom musliman klanja pet puta dnevno okrenut licem prema Meki, a petkom

prema džamiji

3. Davanje milostinje siromašnima kao dar samome Bogu

4. Ramazanski post

5. Hodočašće u Meku

Uz njih postoje i neke druge moralni i pravni propisi kao što su zabrana uživanja

svinjskog mesa, vina, hazaradnih igara i dr.

Propis da svaki musliman mora barem jednom u životu poći na hadž20 u Meku sjedinjuje

sve muslimane u jednu veliku obitelj. Za to su vrijeme svi jednako odjeveni, ne briju se

niti šišaju, suzdržavaju se od bračnih odnosa i ne smiju nauditi niti jednom živom biću.

Osim samog pohođenja Meke, potrebno je obaviti i tri glavna obreda: sedam puta ići oko

Ćabe i svaki se put zaustaviti kod crnog kamena (meteroita) i poljubiti ga, zatim obredna

šetnja između brežuljaka Sahwe i Narwe te uspon na Brdo milosrđa na visoravni Arafat

gdje hodočasnici stoje pred Božjim licem. Nakon toga slijedi trodnevno slavlje a

hodočašće završava oproštajnim obilaženjem oko Ćabe.

Kur'an izvješćuje da je Muhamed primio prvu objavu u mjesecu ramazanu i sam je

Muhamed naredio da se taj cijeli mjesec posti, od izlaska do zalaska sunca. Dva mjeseca i

deset dana nakon ramazana slijedi Kurban-bajram, isalmski praznik prinošenja žrtve.

Jedan od islamskih običaja je i obrezanje koje se redovito slavi kao svečanost popraćena

svirkom, plesom i gozbom. Samu operaciju najčešće vrši liječnik.

19 Kustić Živko. Velike religije svijeta, str. 6920 Hadž je hodočašće

Tijekom stoljeća tradicionalni odgoj svakog muslimana temelji se na dva stupa: teologiji

koja ga je učila što da vjeruje i vjerskom zakonu koji mu je prorpisivao kao da se ponaša.

Vjerski zakon islama se zove Šerijat i muslimana ga smatraju čvrsto utemeljenim na

Božjoj objavi, utemeljenoj na četiri glavna izvora:

Kur'an za kojeg vjeruju kako je oduvijek postojajao na nebu sve dok ga anđeo

Gabrijel nije postupno objavio Muahmedu

Sunna ili Poslanikova praksa, koja sadrži brojne predaje o tome što je Muhamed

rekao, učinio ili dozvolio

Idžma ili sugalsnost muslimanske zajednice ili njavećih znanstvenika zajednice

Kijas koji predstvalja nalogno zaključivanje iz prva tri izvora

Šerijat je podijeljen na pet kategorija a to su ono što je Alah naredio, preporučio (ali nije

propisao kao obavezno), ostavio zakonom određeno, otklonio (ali ne i izričito zabranio) i

ono što je izričito zabranio. Šerijtsko pravo pokriva sva područja života.

U islamu, kao i u večini drugih religija, postoje oni koji teže za dubljim sjedinjenjem s

Bogom a zovu se sufi21. Sufitski pokret potječe iz 7.st. kada su sirijski muslimani počeli

stvarati redovničke zajednice koje su štovale svete ljude, bujnu poeziju koja izražava

njihovo duhovno iskustvo a provodili su i stroge pokorničke vježbe. Danas u svijetu „sufi

predstavljaju oko 3% muslimana“22.

Islam se dijeli na desetke različitih sljedbi od kojih dvije najveće i najutjecajnije jesu šiti i

suniti, i to s obziron na odgovor na pitanje tko će naslijediti Muhameda kao vođa

muslimanske zajednice?

Suniti smatraju kako nitko ne može naslijediti Muahmeda kao poslanika već samo kao

čuvara poslaničkog naslijeđa. On će biti „kalif kao vođa vejrnika, koji je odgovoran za

upravljanje poslovima zajednice u pokornosti Kur'anu i proročkoj baštini. U postupku u

kojem se zahtjeva suglasnost zajednica će izabarti svog kalifa među muškarcima plemena

Kurejšija, kojemu je pripadao i Muhamed.“23

21 Naziv sufi znači „oni što se odijevaju vunom“, tako ih zovu po njihovim ogrtačima od vune

22 Kustić Živko. Velike religije svijeta, str. 7823 Beaver Pierce. Religije svijeta, str. 334

Šiti ne prihvaćaju kalife kao poglavare svih muslimana jer bi se oni trebali birati

isključivo među izravnim potomcima Muahmedovim, dakle onima koji potječu od

njegove kćeri Fatime i zeta mu Alije. Ta glavna osoba vjerske vlasti jest imam koji

posjeduje sposobnost nadahnutog i nepogrešivog tumačenja Kur'ana. Šiti također vjeruju

kako je Husein, sin Alije i Fatime, poginuvši u ratu bio žrtva otkupnica za grijehe

čovječanstva, što pravovjerni muslimani ne prihvaćaju.

4. JUDAIZAM

Judaizam je vjera u jednoga Boga koji je stvoritelji i valdar čitavog svijeta, on je

transcendentan i vječan, sve vidi i sve zna a obajvio svoj je Zakon – Toru židovskom

narodu „i izabrao ga da bude svjetlo i uzor čitavom čovječanstvu“24. Judaizam je

najstarija od tri velike svjetske monoteističke religije i predstavlja izvor i kršćanstva i

islama. S obzirom na poimanje zajedničkog Boga, ali i zemljopisnu i povijesnu

rasprostranjenost, „židovstvo, kršćanstvo i islam sačinjavaju posebnu cjelinu u

kompleksnoj pojavi religija svijeta“25. Sve se tri pozivaju na Abrahama i na isti početni

skup spisa.

Božji izbor židovskog naroda započinje s obraćanjem Abarhamu i njegovim odlaskom iz

Ura Kaldejskog u Kanaan. Nekoliko stoljeća kasnije Bog je rekao Izraelcima da će oni biti

„predraga svojina mimo sve narode“26. Iz otga je vidljivo da je židovski narod pozvan na

poseban odnos s Bogom. Ali osim što je to velika povalstica, to je i velika odgovornost.

Bog je obećao Abrahamu da će ih učiniti velikim narodom i da će ima dati zemlju Kanaan

u vječni posjed.

Božji naum je zabilježen u Tori (Petoknjižju). Zapisivanje je počelo u vrijeme izlaska iz

Egipta, ali obuhvatnije zapise su kasnije napravili svećenici. Tora znači zakon i pouku a

predstavlja prvih pet knjiga Biblije koje se prirpisuju Mojsiju. Njezina je glavna svrha bila

vodstvo Božjeg naroda u svakidašnjem životu što prvi put dolazi do izražaja na Sinaju:

pouke se sastoje uglavnom „od popisa osnovnih zabrana koje određuju granice unutar

kojih treba živjeti i neodređen broj specifičnih pravila“27. Židosvki je ideal da svaka obitelj

bude savršena Božja zajednica, da svaki obiteljski stol bude žrtvenik.Riječi balgoslova i

hvale izgovaraju se nad jelom i pićem, nad novom odjećom ili „kad se stane pred ljepotom

cvijeta“28. Iz toga je jasno zašto Tora lako prelazi od praktičnih uputa za pojedinosti na

uzvišena razmatranja, i obratno. Jedan od središnjih pojomva judaizma jest „mizvah“ što

znači propis, dobro djelo. Rabini su složili zbirku od 613 takvih propisa. Proučavanje

Zakona bi trebala biti najveća radost pa se stoga prije proučvanaj na prvu starnicu knjige

kapne kap meda.

24 Beaver Pierce. Religije svijeta, str. 27625 Kustić Živko. Velike religije svijeta, str. 8126 Izl 19,527 Beaver Pierce. Religije svijeta, str. 29328 Kustić Živko. Velike religije svijeta, str. 82

Među osnovne temelje judaizma spadaju pojam Saveza (Berith) i pojam grijeha kao

nevjernost Savezu. Za židova prvednost nije puka prirodna dobrota, nego vjernost

osobnom Savezu s Bogom. Sukladno tome, činiti zlo znači prekršiti Bogu dana obećanja.

„Jeidne su prave vrijednosti i prave svetinje čovjek i Bog, a sve drugo može biti ili ne biti

sveto, prema tome koliko promiče i sprečava ciljeve Saveza.“29

Sveta je dužnost svakog židova da utemelji obitelj i da kroz nju ostvaruje svoju vjernost.

Pravi židovi na ulaznim vratima kuće drže kutijicu sa petnaest stihova iz Biblije a zove se

mezuzah. Prilikom ulaska i izlaska iz kuće, ta se kutijica ljubi. To je znak da je dom

židovski i da je to Božja kuća. U domovima vjernika sva se jela priređuju prema strogim

pravilima: ne jede se svinjetina, a životinje kojih se meso smije jesti treba klati na poseban

način (tako da sva krv isteče). Vjerski vrhunac obitelj jest slavljenje subote kada se ne

radi, ne telefonira, ne piše, ne dodiruje novac i dr. Subota počinje u petak navečer kada

majka obitelji pali tradicionalne svijeće uz izgovaranje blagoslova. Potom otac balgosliva

vino kojeg svtako popije gutljaj i lomi kruh. Poslije večere se ide u sinagogu.

Osim subote postoje i druge velike svetkovine. Najsvečanije je Roš Hašana, židovska

Nova godina, te Jom Kipur, Dan pokore. Te dvije svetkovine čine deset dana pokore,

ispita savijesti i pomirenja s Bogom. U ožujku ili travnju dolazi najvažniji blagadan Pasha

kao spomendan oslobođenja robovanja u Egiptu. Simhat Torah je blagdan koji označava

završetak godišnjeg čitanja ulomaka iz Tore. Na blagdan Purim sjećaju se kraljice Estere

koja je spasila židove od progostva tiranina Amana. Sukkoth je godišnja zahvalna

svetkovina koja traje osam dana a slavi žetvu i kišu. Hannukah je blagdan svjetiljki a salvi

pobjedu Jude Makabejca nad Sirijcima i ponovno paljenje uljanica u hramu.

Postoje i posebne obiteljske svečanosti. Osmog dana nakon rođenja dječaci se obrezuju u

znak Abrahamova Saveza s Bogom. S trinaest godina dječak postaje Bar Micva (sin

zapovijedi) adjevojčica Bat Micva (kći zapovijedi) čime dobivaju sve vjerske dužnosti

odraslih. Pobožni se židov moli tri puta na dan: ujutro, poslijepodne i navečer. Dok moli

pokriva glavu običnim šeširom ili krpicom (jarmelka ili kipa).

29 Kustić Živko. Velike religije svijeta, str. 85

5. KRŠĆANSTVO

Kršćanstvo se temelji na štovanju Isusa Krista kao Sina Božjega, u kojemu se Bog na

jednistven način objavio čovjeku. Isusa Krista vide kao stvarnu, povijesnu osobu. Isus se

rodio u Betlehemu malo prije smrti judejskog kralja Heroda Velikog gdje je i živio nešto

više od trideset godina u cijenjneoj ali ne i bogatoj obitelji. Isus je počeo javno djelovati u

vezi s misijom Ivana Krstitelja koji je pozivao Izrael da se vrati Bogu i krstio je one koji

su se tom pozivu odazvali. Nakon što je Ivan odveden u zatvor Isus je nastavio

propovijedati zajedno sa svojih dvanaest učenika. Bio je poznat i po svojim iscjeljivanjima

rječju i dodirom i to od različitih bolesti i nakaznosti. Zbog svojih je nekonvencionalnih

gledišta ubrzo počeo izazivati protivljenja vođa Galileje. Nije htio prihvatiti društvene

podjele, žene je stavljao na posebno mjesto, nije poštivao svetkovanje subote, tvrdio je da

naviješta Božju volju, proricao je razaranje Hrama u Jeruzaelmu, istjerao je trgovce iz

hrama i sl. Protivljenje Isusu dostiglo je vrhunac na blagdan Pashe ušavši u grad

„mesijanski“ a mnoštvo ga je oduševljeno dočekalo. Uhvatile su ga židovske vođe uz

pomoć njegova prijatelja Jude i bilo mu je suđeno po židovskom zakonu zbog klevete jer

je za sebe tvrdio da je Mesija i Sin Božji. Bio je pogubljen raspećem na križ nakon čega je

sahranjen u obližnjem grobu. Isusova smrt bila je shvaćena koa način ukinuća grijeha koji

osigurava sam Bog čime pokazuje svoju ljubav prema grešnicima.

Dva dana nakon smrti njegovi su učenici pronašli prazan grob. Nakon nekog su ga

vremena susreli i bio je živ i stvaran, „iako ne više sputan u granicama vremena i

prostora“30. Kasnije su ga često susretali i pritom im je objasnio značenje svog života i

smrti, nakon čega im je povjerio misiju i napustio ih. „Bez i najmanje sumnje u njegovu

stvarnu ljudskost, shvatili su da su hodali s Bogom.“31

Isusovo uskrsnuće je vrlo bitan događaj za vjerovanje kršćanastva. To je bila potvrda

njegovoj tvrdnji da je Božji posrednik i pobjednik nad sangom grijeha i smrti. Uskrsnuće

je dovelo do uvjerenja da Isusa treba smatrati božanskim. Židovi i ostali koji su vjerovali

da postoji jedan Bog, nisu mogli prihvatiti tu tvrdnju. Kršćani su morali preraditi svoje

ideje o Bogu i shvatiti da, iako je Bog jedan, uz Oca postoji i Sin. Po naravi su obojica

božanski, ali na takav način da Sina možemo smatrati ovisnim o Ocu.

30 Beaver Pierce. Religije svijeta, str. 34431 Beaver Pierce. Religije svijeta, str. 346

Već su židovi vjerovali u priopćavanje Božje moći i vodstva prorocima i drugim osobitim

pojedincima djelovanjem Duha. Tako se Duh Sveti može promatrati kao osobni djeltanik

u životima pojedinaca i kršćanske zajednice. Duh je shvaćen kao božasnko biće na isti

način kao Otac i Sin, pa je kršćanski koncept morao prihvaćati trojnost ili Trojstvo u

naravi jednoga Boga. Ta su naučavanja o Trojstvu i utjelovljenju prouzročila mnoge

poteškoće. Nastojalo se čitavu stvar maksimalno pojednostaviti ograničavajući božanstvo

na Oca ili smatrajući tri osobe samo kao tri različita lica jednoga Boga.

Kršćanstvo je organizirano kao vidljiva zajednica vjernika, crkva, okupljenih oko

temeljnoga kršćanskoga dogmatskoga, bogoštovnoga, moralnoga i kanonskopravnog

sustava. Premda se u NZ i Nicejsko-carigradskom vjerovanju crkveno jedinstvo drži

jednim od četiriju glavnih obilježja kršćanske Crkve, ona se kroz povijest raščlanila na

brojne kršćanske crkve i sekte. Od sveopće Crkve najprije su se za prvih ekumenskih

koncila odvojile pretkalcedonske kršćanske crkve, nestorijanske32 i monofizitske33. Za

"Istočnoga raskola" 1054.godine od Katoličke su se crkve odvojile pravoslavne crkve, a

za reformacije protestantske crkve (Anglikanska crkva, luteranske i reformirane crkve) i

sekte. Pojedine su povijesne crkve organizirane u skladu s vlastitom vjeroispovijedi i

svojim kanonskim pravom.

No, što je uopće crkva? Za mnoge ona je samo zgrada u kojoj se okupljaju kršćani na

bogoslužje i za vrijeme obavaljanja drugih obreda. Ali temeljno značenje riječi Crkva je

narod, narod Božji pozvan da spozna živoga Boga, ljubi ga i služi mu. Najdublja tajna

Crkve leži u njezinu identiteu s Kristom. U njoj se nastavlja djelo koje je Bog-čovjek Isus

Krist u svojem povijesnom zemaljskom životu započeo. „Ona je prostor u kojem se

inkarnacija Logosa uvijek nanovo ostvaruje.“34

32 Nestorijanizam je kršćanska hereza kojoj je začetnik Nestorije koji je tvrdio da su u Kristu dvije odvojene osobe, ljudska i božanska33 Monofizitsko učenje je učenje da je u Kristu prisutna samo božanska, a ne i ljudska narav34 Hafizović Rešid, Vasić Nebojša. Uvod u religije svijeta, str.84

ZAKLJUČAK

Unatoč dugim povijestima koje najveće religije svijeta imaju iza sebe i njihovom

karakterističnim obilježjima i specifičnim učenjima, treba priznati da su „baštinici

vjerovanja i vjerskog izražavanja koje se razvilo u drugim okvirima“35. Iako znamo da

kršćanstvo ima svoje korijene u judaizmu, mnogim je kršćanima teško prihvatiti izrazitiju

ovisnost o židovstvu. U babilonskom epu o Gilgamešu pronalazimo velike sličnosti s

biblijskom pričom o Noi. I budizam se na svoj način izvodi iz starijih religija Indije, dok

Muhamed otvoreno navodi svoje hebrejsko-kršćanske korijene. Kada govorimo o

hebrejskoj i kršćasnkoj religiji, iz Biblije nam je jasno da su Izraelci bili pod utjecajem

egipatskih i blisko-istočnih civilizacija, koje su potom preradili u skladu sa svojim

štovanje jednoga Boga.

Iako imaju svoje vremenske i društveno-kulturne okvire, religije se i dalje razvijaju, daju

odgovore na u uvodu spomenuta pitanja. No, treba primjetiti kako su odgovori slični, kako

se ne razlikuju toliko smislom koliko kontekstom u koji su smješteni. Na njihovo

formiranje utječe mnogo faktora: povijesni, geografski i kulturni utjecaji, težnje koje su

zajedničke svim ljudima, unutrašnji poticaji i dr.

35 Kustić Živko. Velike religije svijeta, str. 5

LITERATURA

Beaver, P. R. Et al. (1991) Religije svijeta. Zagreb: Kršćanska sadašnjost

Hafizović, R. i Vasić, N. (2008) Uvod u religije svijeta. Sarajevo: Traskulturalna

psihosocijalna obrazovna fondacija

Kustić, Ž. (1974) Velike religije svijeta. Zagreb: Kršćansak sadašnjost

http://hr.wikipedia.org/wiki/Kr%C5%A1%C4%87anstvo

http://bs.wikipedia.org/wiki/Nestorijanstvo

http://hr.wikipedia.org/wiki/Monofizitstvo

http://hr.wikipedia.org/wiki/Judaizam