Kratki osvrt na nastanak i razvoj bosanice

Kratki osvrt na nastanak i razvoj bosanice Pouzdani podaci govore kako se najvjerovatnije u X st. U Bosni,Dubrovniku i srednjoj Dalmaciji formirala bosanska irilica ili bosanica.To pismo nastalo je pod utjecajem glagoljice kao i sa primjesama iste u sebi.Karakteristino je da su grafemi staroslavenski ali su uvedeni i novi znakovi.Bosanica se kako oblikom tako i pravopisom razlikuje od bugarske i srpske irilice.Za ovo pismo koriste se razliiti nazivi:najee bosanica,zatim bosanska irilica,bosanica,bukvica,bosansko pismo,ali je bilo i tendencioznih naziva ija nauna utemeljenost nije imala svoje vrsto uporite kao to su:hrvatska irilica,bosansko-hrvatska irilica,srpsko pismo itd. Kroz njen dugogodinji razvoj postojala su dva oblika tog pisma:

1) Ustavno pismo koje karakterizira otrina oblika i tamparski izgled.Ovim oblikom pisani su razliiti dokumenti poput povelja,listina,pisama bosanskih vladara i visokog plemstva itd.Ustavna bosanica je bila u upotrebi od X do XV stoljea.2) Kurzivna rukopisna bosanica;odlikuje je slobodnija forma slova,a nastala je pod utjecajem latinike kurzive,a onda je tokom XVII i XVIII st. dobila formu bosanskoga brzopisa.Zanimljivo je da se ovaj oblik bosanice upotrebaljavao tokom cijelog turskog perioda sve do poetka XX st. Najstariji sauvani spomenik pisane rijei na ovim prostorima koji ima karakteristike osobene za bosanicu jest uvena Kulinova povelja o slobodnoj trgovini u njegovoj dravi,izdana Dubrovanima 29.VII 1189.godine.Pored ovog dokumenta sauvan je i vei broj vjerskih ali i rukopisa iz obinog ivota,te velik broj epigrafskih natpisa sa steaka. Paleografske osobine bosanice svode se na stremljenje ka jednostavnijim oblicima i prilagoavanje zahtjevima narodnog jezika.Narodni govor i ikavizam,kao karakteristike bosanske zapadne tokavtine,jesu odraz izvornosti bosansko-humske pismenosti koja se razvijala upravo na gore pomenutim prostorima bez presudnog utjecaja sa strane.Mnogi znani i neznani klesari i pisari srednjovjekovnog starobosanskoga jezika urezivali su natpise u kamenu i pisali jednostavnim jezikom.Grafijske odlike su bile tipino bosanske,pojednostavljene,to ih je razlikovalo od klasinih oblika srpske,bugarske,rumunske ili ruske irilice.Kao potvrdu ovome moemo citirati velikog arheologa iru Truhelku koji kae: jedno pismo razvijalo se na istoku Balkana, drugo na zapadu; sam razvitak bio je samostalan, pa je tako razumljivo, da su se oblici za pojedine znakove, makar istoga korijena, drugaije tu, a drugaije tamo razvili. Tek u kurzivnom pismu nastaje glavna razlika, a razlog joj je taj, to se kurzivna irilica udaljuje od svog grkog vrela, te je poprimila mnoge elemente iz latinice, doim je bosansko pismo ostalo na istoj osnovi, te se iz lapidarnog pisma organiki razvilo. Razlika ta ustalila se osobito onim trenom, kada je irlica sebi stvorila literaturu koja je pojedinim slovima utvrdila oblik, tako da se ne mogu vie samovoljno mijenjati, kada je irlica postala knjievnim pismom, a bosanica ostala to je i bila - skroz narodno pismo, bez literature, rekao bih samo za domau potrebu naroda. Njen oblik prilagouje se individualnosti pojedinaca, pa se za to ne samo sve vie razvija, ve i mijenja, a mijenjae se tako dugo, dok je ne istisne drugo pismo. Da li e je zamijeniti irilica ili latinica, o tome neka Bog sudi, ali stalno je da e bosanica propasti To pismo i ako ne odgovara zahtjevima praktinog pisma, i koje e ba za to propasti, ipak je zanimivo kao strogo narodna pojava, kao pismo, koje je sebi stvorio narod, da mu slui prvim kulturnim i literarnim potrebama. Povijest literature nema se od toga pisma nadati nikakvome prinosu, historija e se njime vrlo malo okoristiti, ali kulturna povijest zabiljeie ga kao zanimljivu pojavu u kulturnom ivotu narodnjem. Ve je samo to pismo dovoljno, da joj razastre cijelu sliku kulturnih faktora, koji su na narod uticali, dok je pisao bosanicom, a vrijednost e mu biti jo vea, ako se ta pojava prispodobi sa slinim pojavama kod drugih naroda. Vano je istai da se ovo pismo nije razvijalo sistemski u naunim ili nekoj vrsti obrazovnih ustanova ve se,kako je i gore ve prije navedeno,razvijalo u samom narodu mijenjajui se tako i prilagoavajai svoju formu odreenim jezikim zakonitostima vremena u kojem se koristi.Opet se moemo posluiti rijeima ire Truhelke kao vrsnog poznavaoca i istraivaa ove oblasti,koji istie:To pismo nije narod u koli nauio, kola nije nad njime bdila, da mu se pojedini znakovi po stanovitim zakonima naue pisati, da pojedina slova odgovaraju nekom uzornom tipu, ve je i pismo kao i narodna pjesma, narodna pria, prelazilo predajom od oca na sina, od koljena na koljeno, pa kao to se uslijed te predaje spoljanji oblik narodne pjesme mjenjao,tako je bilo i kod pisma, koje kao i pjesma i pria sainjava jedan dio kulturnog blaga narodnjeg. Meutim, iako je bosanica specifino pismo Bosne, njome se pisalo i u Dubrovniku, Makarskoj, Krajini, na pojedinim hrvatskim otocima, pa ak i u nekim sjevernijim krajevima Hrvatske.

Bosanica svoj puni oblik dobija u toku XVII I XVIII stoljea u formi bosanskoga brzopisa.Tada postoji nekoliko tipova bosanice:

bosanica na kamenim spomenicima

manastirska bosanica (franjevaka)

begovo pismo (begovica) u Krajini i Hercegovini Znaajnu ulogu ovo pismo je odigralo i u diplomatiji jer su se bosanski begovi njime sluili u prijepisci sa Dubrovakom republikom,ali i drugim dravama.Bila je rairena i u privatnoj prijepisci,a zabiljeeno je da su se njome sluile i ene pa se takva forma nazivala ensko pismo.Neki tekstovi na turskom jeziku takoer su se pisali bosanicom.

Naroitu pisanu grau vezanu za ovo pismo ine pisma Bonjaka iz XVI i XVII stoljea tzv.krajika ili krajinika pisma.Njih su krajinici,age, i begovi,zapovjednici u turskoj vojsci pisali i slali hrvatskim zapovjednicima koji su sluili u austrijskoj vojsci,mletakim providurima,dubrovakim vlastima itd.Do sada je objavljeno oko 300 takvih pisama,a vei dio se jo nalazi po arhivima i privatnim zbirkama.Zanimljivo je da se i ova pisma meusobno razlikuju,jer ona sa zapadnijih granica Bosanskoga paaluka pisana su ikavicom,dok su pisma iz Hercegovine pisana ijekavski,a pored toga su se razlikovala i u nekim grafijskim osobinama. Begovska bosanica odlikovala se velikom rukopisnom slobodom,a bila je vezana za bosansku rije toga vremena.Vidi se da je bila jako rairena u narodu pa se iz toga da naslutiti koliko je ona doivljavana kao vlastito domae pismo.

Bosanica se u upotrebi odrala jako dugo i kod bosanskih franjevaca,negdje sve do kraja XIX stoljea. tovie,kod nekih muslimanskih patrijarhalnih obitelji, ona se tu odrala i u prvoj polovini XX stoljea.