2013.

11.3. / 16.3.kruna tarleulazak krista u bruxelles

2013

.

11.3. / 16.3.kruna tarleulazak krista u bruxellesedukativno umjetnički projekt (radionica s izložbom)

2 galerija ulupuh

Živo pamtim svoja prva iskustva s kazali-štem. Dapače, kad prebirem po zapamće-njima koja bi imala biti najranija, nemam ih koja bi bila s njima usporediva. Vodili su me, od sasvim malih nogu, u kazalište lutaka. Pionirsko se ono zvalo, no bio sam odveć malešan čak i za pionira. Pamtim „Lopticu-hopsicu“, na primjer. Skakutala je, ta loptica, ta dramska osoba, scenom gore-dolje, baš kao u igri koju smo kasnije zvali jo-jo.

Ali ono što najjasnije pamtim nisu uopće bile predstave. Bile su to dvije maske ovješene iznad scene. Iskustvo bez premca i presedana: Tih se godina još nisu rezbarile bundeve. Bio sam apsolutno zatravljen tim maskama. Mislim da sam piljio u njih gotovo neprekidno, a da bih tek tu i tamo spustio pogled na scenu.

Dakle, maske! Što skrivaju, što hoće reći? Žive, nežive? Za mene više nego žive. Nepokretne a nadmoćne dinamici scenskih zbivanja.

Belgijski slikar James Ensor portretirao je samoga sebe okruženog maskama: to je samo jedna od njegovih slavnih slika. No pitanje koje vidim na njegovu licu, kao malo odsutnom, čini mi se da glasi: Jesam li i sam maska iako me zastupa moje lice? Što je pod maskama oko mene? Što one skrivaju, što otkrivaju?

Ensor, očito kao ja onda u teatru, si licet, vrlo je rano iskusio što sve mogu maske. Očito je da njegova fascinacija maskom – to je provodni motiv Ensorova slikarstva koje se danas uzima kao predšasnika europskog ekspresionizma – potječe iz najranijeg djetinjstva, kao i moja. Lako je naći biografski podatak: Njegova je majka vodila dućan, jedan od onih u kojima se prodaje koješta za kojekakve prilike: tu je mali James vidio karnevalske maske, na primjer. Po širem asortimanu, dućan njegove majke bijaše nešto kao little shop of horrors. Na jednoj njegovoj slici dva se kostura otimaju za leš obješenoga. Iako je rođen u dubokom XIX. stoljeću, Ensor je doživio i preživio oba svjetska rata: kostura i leševa nije da nije bilo u ponudi, ali za nj su presudna iskustva

iz njegova djetinjstva u belgijskom gradu Ostende – gdje more nadire pa se povuče, a za sobom ostavi milijune školjkica i drugih sitnih bića. I naravno bića, predmeti, maske na policama dućana njegove majke.

Maska, dakle, što ona skriva, što otkriva? Kada preoznačuje, kada pak potcrtava svojstva koje bi – nemaskirana, a to je samo jedan od paradoksa maske – ostala skrivena?

Na bojnom polju maskiramo se da ne bismo bili viđeni. Maskirna uniforma ima zadaću učiniti nas nevidljivima. U doba karnevala maskiramo se da bismo se prepustili igri zamjena identiteta. Maska nam dopušta ono što konvencija zabranjuje. A onda Brook, u jednom genijalnom fragmentu koji ovdje donosimo kaže: Čovjek postaje maska koju nosi da bi se sakrio. Igra s maskom jest neuspjeh njegove namjere, a uspjeh maske i njegove prave osobe.

Maske grčkih Dionizija, atičke komedije i tragedije, sa svojim spravicama za pojačanje govora (danas su to sveprisutne „bubice“), iza kojih su se skrivali agonisti, krećući se po-vrh toga na koturnama, vjerojatno su trebale barem donekle „kvalificirati“ pojedinca za igru na poprištu bogova koju će nužno izgu-biti. Nešto se ovdje iznosilo pred zajednicu u smislu grčkog polisa slobodnih ljudi što se naprosto moralo dobro vidjeti sa svakoga mjesta golemog amfiteatra. No maske su već tada sigurno bile nešto mnogo više od sredstva za pojačavanje dojmova.

Maske imaju vlastitu paradoksiju. Na to su, u dvije riječi, htjeli uputiti i James Ensor i Peter Brook.

I radionica Krune Tarle radi na tim pitanjima.

Ne mogu reći da nisam skupio prilično iskustava s kazalištem, pa i s maskama na pozornici i u životu. Ali jedva da ijedno od njih mogu usporediti s onim dječačkim a tako intenzivnim doživljajem dviju maski, osvijetljenih iznutra, baš kao da se radilo o haloweenskim bundevama. A nije.

Paradoks maske/ slobodan Šnajder

3

2013

.

galerija ulupuh

4 galerija ulupuh

Kad netko kaže: „Ja lažem“, govori li on istinu, ili pak laže? – pitanje je kojim se bavi slavni antički silogizam zvan „lažljivi“, a koji je, kako kaže legenda, neke uslijed preveli-kog razmišljanja i u grob otjerao.

Iako mi današnji baš ne umiremo od „dubo-kog noćnog razmišljanja“, složit ćemo se s time da je slična zagonetka primjenjiva i na tajnu maske.

Kad netko navuče masku, da li se on tada skriva ili paradoksalno, otkriva? Da li maska, shvaćena po Ensoru, zapravo demaskira? „Mnogi nose maske koje se ne razlikuju od njihovih pravih lica“ – poručuje Ensor. Zašto baš Ensor u kontekstu moje priče o maskama? Ensor, slikar maske, kako su ga prozvali, zanimao se i za karneval, perfor-mans, lutku i kazalište. On je nekako naš.

Jer čini mi se da je svaka maska upravo jedan čitav mali teatar i da svaka sadrži ono bitno čime nas teatar opčinjava, a to je kao prvo zavjesa ili zastrtost, potom privid, pa onda – istina.

U nekim od svojih slika poigrava se Ensor vlastitim likom i tijelom, baš kao što i suvre-meni performeri to čine.

Ali na slici „Ulazak Krista u Bruxelles“, na-slovnoj slici mog projekta s maskama, samog slikara u ulozi Isusa Krista kako na magarcu ulazi u grad, u okupljenom mnoštvu ipak treba tražiti povećalom.. Svi su se došli slikati, nametnuti, ovjekovječiti, pospremiti direktno i prečicom u vječnost. No, od čitave ove gomile danas nam je poznato jedino ime Jamesa Ensora, svi ostali ostali su tek šareni statisti.

U multimedijskom prostoru oduvijek su me zanimali interaktivni projekti. Kako nešto zajedničko može nastati od pojedinačnog, kako se to ugađaju i usklađuju različite ener-gije, kako slučaj dobiva svoju šansu.

Pošla sam od ideje da svatko napravi svoju masku, da svatko odlijepi po jednu facetu sa svojeg lica, kao mali isječak tapiserije, a potom da od dobivenih kamenčića, ili u slučaju tapiserije to su prije niti, satkamo zajedničku sliku.

I opet je to, kao i u mom ranijem projektu „Maska – reljef nutrine“ (Galerija ULUPUH, 2009.), mala tvornica lica po ključu koji nam sama priroda posuđuje, Natura koja se voli do u beskraj igrati modalitetima, i varieteti-ma, i opet je to raskoš neponovljivog. Pri-roda što beskonačnim umnažanjima moglo bi se reći štedi na materijalu, ali nikako i na oblicima.

Rad s ljudima, s ljudima koje po prvi puta srećem, uvijek je i svojevrstan zanimljiv laboratorij. Koliko smo još uvijek sposobni potisnuti nametnute nam klišeje? Što li svakome od nas znači riječ maska? Što nam ona danas može reći dok nas nijemo gleda sa slike, sa scene ili u rukama art-terapeuta?. Nismo li ju nekako zaboravili?

Maske po Ensoru/ kruna tarle

5

2013

.

galerija ulupuh

6 galerija ulupuh

„Iznenada, dođe mi u pamet jedna priča, a da se nikako nisam mogao sjetiti gdje sam je pokupio. Radi se u toj priči o jednom čovje-ku koji je užasno, do ludila, ružan – tako je ružan da svojom rugobom straši i tjeskobi sve oko sebe. I zato on navuče jednu masku, i to masku nekog lijepog sveca; i jako se potrudi prispodobiti se toj maski da bi i sam bio postao sveti čovjek ljepotan. No onda jednom – a sad se ne mogu sjetiti je li to bila neka žena, u koju se zaljubio, ili netko

drugi, - na svaki način netko mu u jednom trenutku strgne masku s lica. On je potpuno zgromljen, misleći da upravo izlazi na vidjelo njegova ružnoća kakva stvarno jest – ali onda, na njegovo iznenađenje, osoba koja mu je masku strgla kaže mu: „Ali zašto si ti nosio masku, kad ona izgleda točno onako kao što izgleda tvoje lice?“ On se je, naime, preobrazio u ono što je maska otjelovljivala.“

/ iz intervjua s peterom brookom i parabolomobjavljeno u „informacijama o lutkarstvu“,broj 49/50 (1983. i + ii)

/ preveo: s.Š.

7

2013

.

galerija ulupuh

8 galerija ulupuh

9

2013

.

galerija ulupuh

10 galerija ulupuh

Sudionici / autorica izložbeKruna Tarle

/ suradnici Tuga TarleNatalie Murat, voditeljica lutkarskog studija ZKM-aPolaznici Ateliera Zagrebačkog kazališta lutaka

/ sudionici radioniceBarbara Bilić Zlata Martinović Stipe Skroče Jelena Kovačev Aleksandra Jordanovski Tuga Tarle Marija Barkiđija Stijepo Sentović Mario Primorac Daniela Škandul Tamara Majsak Renata RusakNoa GerasBorna LucuLuka LucuKarlo NöthigMarko SuknaićDan RmušTituš CvancigerSara PotkonjakFranka VidovićLucija PašalićViktoria Hršak

11

2013

.

galerija ulupuh

Biografija Kruna Tarle rođena je i školovala se u Zagrebu: Filozofski fakultet (engleski jezik i književnost, te filozofija), te stekla i šire umjetničko obrazovanje: klasični balet, suvremeni ples (KASP – Komorni ansambl slobodnog plesa), likovna umjetnost (čla-nica ULUPUH-ove Sekcije za multimediju i intermediju). Niz godina radila je kao umjetnički pedagog, oblikovala i vodila Lutkarski studio Zagre-bačkog kazališta mladih, eksperimentalni ansambl FASADE, a potom i Atelier Zagre-bačkog kazališta lutaka. Širokom lepezom kreativnog rada obilježila generacije djece i mladih.

Autorski projekti: Djevin skok ili Proljeće u slijepoj ulici, Zemlja je okrugla, Kaleidoskop, Pješčani sati, Clair-obscur, Plavi zvuk, Crveni muk, Mala Pia i razbojnici, Nadir, itd afirmi-rani su na domaćoj i međunarodnoj sceni, na lutkarskim, studentskim i alternativnim festivalima i manifestacijama.Najnoviji projekt u ZKL-u: Draga Tilla Duri-eux! ( u kojem kao i obično potpisuje režiju, scenografiju i kostimografiju), rezultat je

suradnje s Hochschule für Schauspielkunst Ernst Busch, Berlin.

Za studijskih boravaka u inozemstvu (Berlin, Charleville-Mezieres te brojnim majstorskim radionicama), surađivala je s vodećim svjet-skim umjetnicima lutkarstva i kazališta figura.

Realizirala TV- emisije i serije, objavljuje tekstove na temu lutkarskog kazališta i kazališta figura, prevela značajne teatrološke knjige Ples kao kazališna umjetnost, Teatar objekta, ostvarila multimedijske i ambijental-ne projekte: Za Unu..., Maska reljef nutrine, Uvježbavanje sporosti, art-radionice dr.

Posebnu pažnju posvetila lutki u art-terapiji pokrenuvši projekt Panaceja (putujuće lut-karsko kazalište namijenjeno djeci po bolni-cama, domovima i drugim ustanovama).

Predaje na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, a raznovrsnim autorskim radioni-cama, seminarima i kolegijima u zemlji i ino-zemstvu, educira djecu, studente, pedagoge i kazališne profesionalce.

krunatarle@gmail.com+385 (0) 91 585 85 98

12 galerija ulupuh

ulupuHHrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti, Preradovićeva 44/1, Zagreb, HrvatskaIvana Bakal, predsjednica ULUPUH-aMaša Štrbac i Kruna TarleSlobodan Šnajder, Kruna Tarle, Peter BrookAleksandra Jordanovski i drugikuna zlatica

Printera grupa, Zagreb, 2013.

Kruna Tarle

Ministarstvo kulture RH

a / Tkalčićeva 14, Zagreb, CroatiaP/F / +385 (0)1 4813 746E / galerija-ulupuh@zg.t-com.hrw / www.ulupuh.hr

galerija ulupuH

nakladnik

za nakladnikaurednicetekstovi

fotografijegrafičko oblikovanje i

priprema

tisak

prostorno-likovni postav izložbe

financijski pokrovitelj

2013

.

obli

kova

la k

unaz

lati

ca