PREDAVANJE (Prof.dr.sc. Denis Vojvodi) Uvod u kolegij; Definicije, svrha i djelokrug struke; Zubotehniko radno mjesto; Instrumenti, aparati i ureaji za rad Uvod Rije proteza (gr. prothesis stavljanje naprijed) oznaava mehaniku napravu ili pak aparat koji nadomjetava izgubljeni dio tijela. Protetika (gr.) je dio medicine koji se bavi zamjenjivanjem izgubljenih, oboljelih ili dotrajalih tjelesnih organa umjetnima. esto uporabljivani naziv protetiar je nedovoljno definiran. Moe oznaavati lijenika koji se struno bavi protetikom, ali i strunu osobu koja se samo bavi izradom proteza. U stomatologiji lijenik koji se bavi iskljuivo protetikom i pri tome je zavrio specijalizaciju nosi naziv specijalist stomatoloke protetike, dok je osoba koja izrauje zubne proteze zubotehniar. Zubotehniki laboratorij (lat. labor - posao, rad) je posebno ureena i opremljena prostorija za izradbu protetikih radova, te pomonih sredstava potrebitih tijekom protetike terapije. Stomatoloka protetika (prema Current Clinical Dental Terminology) je grana stomatoloke umjetnosti i znanosti koja se bavi restauracijom (lat. restaurare popraviti, obnoviti) i odravanjem oralne funkcije nadoknadom izgubljenih zuba i pripadajuih struktura umjetnim napravama. Fiksna protetika (prema Current Clinical Dental Terminology) je znanost i umjetnost koja omoguuje prikladne nadomjestke krunskih dijelova zuba, te jednog ili vie izgubljenih prirodnih zuba s pridruenim tkivima, u namjeri da se povrati izgubljena funkcija, izgled (estetika), osjeaj ugode i zdravlje pacijenta. Uz napomenu da takove nadomjestke pacijent sam ne moe izvaditi iz usta. Ponekad se za ovu granu stomatoloke protetike rabi i naziv Protetika krunica i mostova (Crown and bridge prosthodontics). Fiksna (stomatoloka) protetika obuhvaa tri osnovna tipa nadomjestaka: inlay-e i onlay-e kojim se nadoknauje samo dio krune zuba, krunice kojima nadoknaujemo krunu zuba u cijelosti, te mostove kojima nadoknaujemo i izgubljene zube (ponekad i s pripadajuim tkivima dijelovima alveolarnog grebena). Za izradbu fiksnoprotetskih konstrukcija potreban je zajedniki rad i napor kako stomatologa tako i zubotehniara Dok je stomatolog odgovoran za postavljanje dijagnoze, plana protetike terapije te klinike izvedbene faze terapije, zubotehniar je odgovoran za strunost i kvalitetu izvedbe svih laboratorijskih faza izradbe protetikoga rada. Kako bi meusobna suradnja bila to uspjenija i u konanici rezultirala visokokvalitetnim radom i zadovoljnim pacijentom neophodno je poznavanje laboratorijskih faza izradbe protetskoga rada i od strane stomatologa. Poznavanje problematike laboratorijske izradbe protetikoga rada olakava meusobnu komunikaciju izmeu stomatologa i zubotehniara, te ujednaava oekivanja i mogunosti glede funkcionalnosti i estetike protetikoga rada, a i razumijevanje trajanja izradbe cjelokupnoga rada, odnosno njegovih pojedinih faza. Stoga je ovdje, zbog boljeg razumijevanja, razdjeljen tijek izradbe protetikoga rada na kliniki i laboratorijski dio. Oni u svakodnevnom radu ine neraskidivu cjelinu i samo doslijedno potivanje svih zakonitosti i klinikih i laboratorijskih postupaka rezultirati e kvalitetnim radom. Loe izvedene klinike postupke ne moe popraviti niti jedan, ma kako vrastan, zubotehniar tijekom izvoenja laboratorijskih postupaka, a isto tako niti jedan, ma kako vrstan, stomatolog ne moe ispraviti pogreke zubotehniara tijekom izvoenja klinikih postupaka. Jednostavno oni su tim, ne iskljuuju jedan drugoga, nego se nadopunjuju. lanovi toga tima moraju razumjeti i shvaati to mogu oekivati jedan od drugoga, a takoer i meusobno poznavati razinu strunih mogunosti. Stomatolozi koji dobro poznaju zubotehniki dio izradbe protetikoga rada uspjeniji su i u donoenju klinikih oduka, jer poznaju primjenjive laboratorijske postupke i to od njih mogu

oekivati, te ograniavajue faktore gradivnih materijala. Stomatolog koji ne poznaje i ne razumije zubotehniki dio rada, ili jo i ne cijeni napore koje zubotehniar ulae u izradbi protetikoga rada zasigurno e imati probleme u komunikaciji sa djelatnicima zubotehnikog laboratorija. To najee rezultira nedovoljno kvalitetnim protetikim radom prvenstveno na tetu pacijenta, no i cjelokupnog stomatolokog tima. Koliko je ova komunikacija vana govori i injenica kako je 2003.g. udruga amerikih stomatologa (ADA) izdala i vodi za unaprijeenje odnosa izmeu stomatologa i zubotehniara. Iskusni stomatolozi vrlo cijene dobrog zubotehniara, a da bi ga mogli dobro suraivati moraju poznavati i laboratorijske faze izradbe protetikoga rada. SLIJED POSTUPAKA TIJEKOM IZRADBE FIKSNO-PROTETIKOGA RADA (FPR) Prvi korak je ocjena stanja pacijenta, kako stomatolokog tako i medicinskog. Nakon prikupljenih anamnestikih podataka slijedi detaljan kliniki pregled uz uporabu svih dostupnih pomonih sredstava, poglavito raznih rentgenolokih tehnika. U jednostavnijim sluajevima to je dovoljno za postavljanje dijagnoze i plana terapije, no za kompleksnije sluajeve valja izraditi studijske modele i pokusnim navotavanjem izraditi predloeni protetiki rad kako bi se ocijenio njegov izgled, oblik i okluzijski odnosi. To probno navotavanje, odnosno probna modelacija budueg protetikoga rada u vosku, esto se naziva i dijagnostikim navotavanjem. Slijedei korak koji valja uiniti tijekom postupaka protetike rehabilitacije pacijenta je postavljanje preciznoga terapijskog plana. Danas vie nego ikada prije on treba biti u pisanom obliku kako bi se prezentirao pacijentu koji na njega daje takoer potpisanu privolu. Na taj nain izbjegavaju se kasniji nesporazumi oko toga to je uinjeno tijekom protetike terapije, i to je valjalo uiniti, a ovakvi nesporazumi pokadkad mogu imati i sudski epilog. Sam tijek izradbe protetikoga rada ukljuuje klinike postupke koje izvrava stomatolog u ordinaciji i laboratorijske postupke koje izvrava zubotehniar u laboratoriju. Oni moraju biti koordinirani sa klinikim postupcima u pogledu vremena, izvedbenih materijala i adekvatnih oblika, te zajedniki ine nedjeljivu cjelinu sa zadatkom izradbe kvalitetnog protetikoga rada. Uobiajeni slijed postupaka izradbe fiksno-protetikoga rada moe se opisati u nekoliko posjeta pacijenta stomatolokoj ordinaciji, nakon kojih u pravilu slijedi pojedini laboratorijski postupak. Broj posjeta i tijek rada donekle varira u ovisnosti rade li se klasini, polimerima fasetirani FPR ili metalno-keramiki radovi. PRVI POSJET. Kliniki postupci: Anamneza, kliniki pregled uz analizu doneenih i/ili uinjenih Rtg-snimaka, te uzimanje anatomskih otisaka za izradbu studijskih modela. Laboratorijski postupci: Izlijevanje anatomskih otisaka u sadri kako bi se izradili studijski modeli, te moebitno probno navotavanje (modelacija) buduega protetikoga rada. DRUGI POSJET: Kliniki postupci:Temeljem dobivenih podataka iz anamneze, klinikoga pregleda i analize studijskih modela uz moebitno probno navotavanje donosi se terapijski plan koji se predouje pacijentu uz uporabu studijskih modela (ponekad navotanih) kako bi se dobio i vizualni efekat predloene rehabilitacije. Donoenje definitivne odluke o buduim terapijskim postupcima temeljene na osnovu prijedloga i elja pacijenata, strunog miljenja stomatologa, cijeni predloenih zahvata, te financijskim mogunostima pacijenta. Laboratorijski postupci: Na studijskim modelima mogu se izraditi individualne lice od akrilata koje kasnije slue za uzimanje otisaka.

TREI POSJET: Kliniki postupci: Preparacija zuba prema principima preparacije. Ukoliko je stanje marginalne gingive zadovoljavajue (nije ozlijeena tijekom preparacije, ne krvari, nije edematozna) pristupa se izvoenju jednog od suvremenih otisnih postupaka (u protivnom otiskivanje se otkazuje za slijedei posjet kada se postigne zadovoljavajue stanje marginalne gingive). Registracija meueljusnih odnosa, te registracija poloaja gornje eljusti uporabom obraznoga luka za brzu montau. Postava privremenog FPR (provizorija) na izbruene zube ukoliko se izrauje direktnom metodom tj. u ordinaciji. Laboratorijski postupci: Izlijevaju se otisci s ciljem dobivanja radnih modela. Postava radnih modela u artikulator na osnovi registracije izvedene obraznim lukom za brzu montau i meueljusnoga registrata. FPR se modelira u vosku, te se nakon poeljne provjere modelacije od strane stomatologa ulae u ulonu masu i izlijeva u jednoj od dentalnih slitina (u ovisnosti o vrsti FPR). Nakon odstranjenja ulone mase, izliti metalni objekt se obrauje, prilagouje za precizno nalijeganje na radni model i tako (na radnom modelu) alje u ordinaciju. Ukoliko su bezubi prostori tako postavljeni (npr. skraeni zubni niz) da je tijekom tree posjete ordinaciji bilo nemogue registrirati meueljusni odnos votanim, odnosno silikonskim registratom, potrebita je izrada zagrizne ablone. Zagrizna ablona se najee izrauje od elak bazne ploe na koju se dodaju votani zagrizni bedemi, te se u slijedeoj (dodatnoj) posjeti registrira meueljusni odnos uporabom jedne ili dvaju zagriznih ablona (jedna ili obje eljusti u ovisnosti o rasporedu zuba). Takoer, ukoliko to stomatolog zahtijeva, izrauje se privremeni FPR u laboratoriju na modelu dobivenom izlijevanjem otiska izbruenih zuba, tzv. indirektna metoda. MOEBITNI DODATNI POSJET: zbog prijanje nemogunosti registracije meueljusnoga odnosa: Kliniki postupak: Registracija meueljusnoga odnosa uporabom izraene zagrizne ablone. Eventualna (ukoliko prije nije izvrena u laboratoriju) postava radnih modela u artikulator od strane samog stomatologa. Postava privremenog FPR na izbruene zube ukoliko je izraen u laboratoriju indirektnom metodom. ETVRTI POSJET: Kliniki postupak: Privremeni FPR se uklanja sa izbruenih zuba. Izlita metalna konstrukcija FPR se postavlja na preparirane zube. Paljivo se provjerava nalijeganje marginalnoga ruba krunica, te odnos spram antagonistikih zuba i/ili protetikih radova u antagonistikoj eljusti. Ukoliko se radi o klasinim, polimerima fasetiranim radovima, koji imaju grizne plohe izraene u metalu tada se vri, po potrebi, ubruavanje okluzalnih metalnih ploha kako bi se postigla to preciznija okluzija i artikulacija. Ako se pak radi o metalno-keramikim radovima, tada se provjerava ima li dovoljno prostora izmeu metalne konstrukcije i antagonistikih zuba za sloj keramikoga materijala (barem 1 mm). Odreuje se boja za estetski materijal kojim oblaemo (fasetiramo) metalnu konstrukciju. Privremeni FPR se ponovno postavlja na izbruene zube. Laboratorijski postupak: Metalne konstrukcije FPR se fasetiraju bilo polimernim materijalom (samo vestibularne plohe) ili keramikim materijalom (sve plohe). Polimerima fasetirani fiksnoprotetiki radovi se poliraju i tako zavreni alju u ordinaciju. Keramikom fasetirani fiksnoprotetiki radovi, bez izraenog zavrnog sloja - glazure, alju se u ordinaciju. PETI POSJET:

Kliniki postupak: Privremeni FPR se uklanja sa izbruenih zuba. Postavlja se definitivni polimerom fasetirani FPR i jo jednom kontrolira osobito u okluziji i artikulaciji kako novoizraene fasete ne bi, eventualno, naruavale prije odreenu okluziju i artikulaciju metalnih griznih ploha. Rad se privremeno cementira na probni rok od 30-45 dana kako bi se uoili moebitni nedostaci i/ili uoila mogua nekroza pulpe jatrogeno izazvana bruenjem zuba. Keramiki sloj definitivnog metalno-keramiki FPR se ubruava kako bi se postigla odgovarajua okluzija i artikulcija, te se ponovno postavlja privremeni FPR. Laboratorijski postupak: glaziranje keramikoga sloja. ESTI POSJET: Kliniki postupak: Postavljanje definitivnog metalno-keramikog FPR i njegovo privremeno cementiranje na navedeni pokusni rok. DEFINITIVNO CEMENTIRANJE: Nakon proteklog probnog roka tijekom kojeg nisu uoeni nikakvi problemi proizali iz samog fiksno-protetikoga rada niti izbruenih zuba nosaa pristupa se definitivnom cementiranju tijekom kojeg se privremeni cement zamjenjuje jednim od suvremenih definitivnih cemenata. Opisan je tijek izvedbenih postupaka za najee FPR, tj. krunice i mostove. U ovisnosti o kompleksnosti terapijskih postupaka on moe biti neto krai (potpune metalne krunice kod kojih nema postupaka fasetiranja) ili dui ukoliko nastupe problemi tijekom izradbe FPR, pa je pojedine faze-posjete potrebno ponoviti. Isto tako s kompleksnou samih terapijskih postupaka i laboratorijski postupci postaju sve zahtjevniji. Ovaj pregled klinikih i laboratorijskih postupaka iznesen je kako bi se bolje shvatilo njihovo nadovezivanje i na poslijetku jedinstvo iz kojeg proizlazi konaan proizvod, kvalitetan fiksno-protetiki rad. Stomatolog mora precizno izbrusiti zube nosae, napraviti precizan otisak, toan meueljusni registrat kako bi omoguio zubotehniaru da napravi precizan metalni odljev i kasniji definitivan rad. No neophodno je odreeno znanje stomatologa i o laboratorijskim postupcima koje omoguuje razumijevanje provedenih postupaka i mogue tekoe i pogreke u radu zubotehniara, jer samo meusobno razumijevanje e rezultirati optimalnim FPR za pacijenta. ZUBOTEHNIKO RADNO MJESTO I INSTRUMENTARIJ Zubotehniko radno mjesto mora imati adekvatnu, dobru rasvjetu ne samo zbog zatite vida zubotehniara, ve dobra rasvjeta omoguuje uoavanje sitnih detalja prigodom modelacije i /ili obrade protetikoga rada. Izuzetno je bitna i kod nanoenja estetskog materijala za fasetiranje kako bi se omoguilo dobro slaganje boja. Aspirator (sauger) omoguuje odstranjivanje sitnih estica sadre, polimernih i keramikih materijal tijekom obrade. Zubotehniki mikromotor (0-40.000 okr/min.) koji uz uporabu razliitih brusnih (freza, karborundnih i dijamantnih kamnenia), reznih (reznih ploica) i polirnih sredstava (finireri, polireri, gumice za poliranje, itd.) slui za obradu tijekom pojednih izvedbenih faza protetikoga rada. Bunsenov plamenik (maks. 1200oC) je izvor topline na zubotehnikom radnom mjestu gdje plin izgara uz prisustvo kisika. Plamen kod izgaranja plina pri atmosferskim uvjetima (bez dodavanja zraka) dijeli se u tri osnovne zone. Vanjska (bezbojnu ili plavkastu) tanka zona u kojoj ima dovoljno kisika (iz zraka) i plin dobro gori ne razvijajui svjetlost (oksidirajua zona plamena). Srednja (svijetla) je naira zona, nema dovoljno kisika pa se sastojci plina samo

uare uz razvijanje svjetlosti. Ovaj sloj nazivamo i reducirajuim slojem plamena. Unutarnja (tamna) zona ini jezgru plamena sa jo neizgorenim plinom. Regulatorom dovoda zraka na dnu cijevi plamenika omoguuje regulaciju plamena tako da se dodaje koliina zraka koja je tada upravo dostatna za izgaranje cjelokupne koliine plina. Na taj nain postie se takoer troslojni plamen, ali tada u sredinjem sloju plamena sastojci plina u potpunosti izgaraju i taj sloj je blijedoplave boje. To je tada neutralni sloj plamena, koji ima najviu temperaturu i najprikladniji je za rad (osobito za lemljenje, arenje, itd.). Instrumenti za modeliranje (navotavanje) razlikuju se prema njihovoj namjeni i dizajneru. Najee su u uporabi instrumenti dizajnirani po Dr. Peter K. Thomas-u i popularno se nazivaju PKT instrumenti. Dijele se na instrumente za dodavanje voska (br.1 za vee koliine i br. 2 za manje koliine), modelator (br. 3) za oblikovanje okluzalnih ploha, instrumenti za rezbarenje voska (br. 4 i 5), patula za navotavanje (br. 7 za poetno dodavanje velikih koliina voska kod prekrivanja bataljka pri modelaciji). Vosak se nanosi uvijek tako da se prvo zagrije instrument na Bunsenovom plameniku, zatim se vosak dodiruje zagrijanim instrumentom, a kada se on rastali i prihvati za instrument, instrument se ponovno zagrijava. Kako vosak uvijet tee od mjesta vie temperature prema nioj, to nikada ne zagrijavamo vrak instrumenta (tada vosak bjei prema drci), ve vrat instrumenta (dio izmeu vrka i drke). Ovaj postupak provodi se samo s instrumentima za dodavanje voska. Instrumenti za rezbarenje voska nikada se ne zagrijavaju jer moraju biti otri kako bi uz sasvim lagan pritisak strugali vosak ostavljajui pritom glatku povrinu. Suprotno njima, modelator se zagrijava, ali tek toliko da zaglauje modelaciju okluzalne povrine, nikako da ju topi. Uporaba modelatora je manje efikasna od instrumenata za rezbarenje voska, no lake ju je kontrolirati, i ostavlja zaglaeniju povrinu. To je osobito bitno kod modelacije marginalnog ruba fiksnoprotetikoga rada kada neoprezna uporaba instrumenata za rezbarenje moe otetiti i sam radni model, a time uvjetovati i neadekvatno prilijeganje fiksnoprotetikoga rada u tom izuzetno vanom podruju. Elektrini instrumenti za vosak slue za nanaanje voska. Neki zubotehniari ih preferiraju jer je vrak instrumenta uvijek konstantne (regulatorom odreene) temperature. Tako rastaljeni vosak nikada ne moe biti pregrijan to utjee na njegovu ujednaenu kontrakciju prigodom hlaenja, pa se smanjuje i unutranja napetost izmodeliranog votanog objekta. To pak smanjuje mogunost njegove deformacije prigodom skidanja izmodeliranoga objekta sa radnog modela. Dodatni pribor sastoji se od razliitih pomonih sredstava. Otra olovka u boji slui za oznaavanje ruba preparacije. Sredstva za izolaciju slue za izoliranje sadrenih bataljaka kako bi se votani model mogao odvojiti. Okluzijski prah je praak bijele boje koji kistom nanosimo na izmodelirane okluzalne plohe kako bismo mogli kontrolirati okluzijske kontakte. Meka etkica za zube kojom uklanjamo ostrugane dijelie voska. Pribor dijelom izabire i sam zubotehniar prema svome nahoenju, pa su tako tu i razliiti kistovi, smotuljci vate, fini najlon (od arapa) za zaglaivanje rubova, itd. Osim ovih aparata i instrumenata na zubotehnikom radnom mestu u laboratoriju postoji i itav niz ureaja koji omoguuju izvoenje tehnolokih postupaka prigodom izradbe fiksnoprotetikoga rada. APARATI I UREAJI ZA RAD U ZUBOTEHNIKOM LABORATORIJU Vakuumska mjealica za sadru i/ili ulone materijale slui njihovo mijeanje uz odstranjivanje mjehuria zraka iz zamjeanog materijala, te se tako poboljava kvaliteta (preciznost) izlitog sadrenog modela i /ili ulone mase koja pak tako utjee na kvalitetu (preciznost) metalnog odljeva protetikoga rada.

Vibrator slui za vibriranje otiska tijekom ulijevanja sadre kako bi se tekua sadra ravnomjerno ulila u impresije zuba u otisnome materijalu, a na povrinu izale eventualne ukljuevine zraka. Takoer se uporabljuje i kod ulijevanja ulonoga materijala u kivete sa zadatkom to preciznijeg doticaja ulone mase i votanog objekta koji se tako ulae bez ukljuevina zranih mjehuria. Stroj za obradu sadrenih modela (trimer) slui za bruenje nepravilnih rubova modela nakon izlijevanja u sadri i/ili soklanja. Uporabljuju se dijamantne, korundne ili silicijkarbamidne brusne ploe najee uz ispiranje vodom (moe biti i suho bruenje uz aspitator estica sadre kako bi se odstranile estice sadre sa ploa. U ovakovu vodu s odbruenim esticama sadre potapaju se elastomerni otisci kako bi im se smanjila povrinska napetost i time poboljala kvaliteta izlitih modela. Zubotehnika pila za modele slui za separaciju dijelova modela, tj. odvajanje pominih bataljaka. Ovaj aparat izgleda stolarskog cirkulara osigurava paralelne stijenke pominih bataljaka, koje su i uvijet za neometano vaenje pominih bataljaka iz postolja radnog modela. Pei za predgrijavanje i arenje kiveta slue prvo za suenje ulone mase i evakuaciju voska iz lijevne upljine i lijevnih kanalia (predgrijavanje na temp. od cca 250-300 oC). Potom se temperatura povisuje do temperature koja je cca 100 oC nia od intervala taljenja legure iz koje s lijeva protetiki rad (arenje kivete). Rad suvremenih pei za predgrijavnje i arenje je u potpunosti automatiziran mogunou programiranja eljenih temperatura zagrijavanja i njihova trajanja. Ljevai (razliiti) slue za taljenje dentalnih legura i njihovo ulijevanje u lijevne upljine u ulonoj masi. Za taljenje se najee uporabljuje snaga el. energije (tzv. indukcijski ljevai) ili rjee mjeavina plina (propan ili zemni plin) i kisika uz uporabu plinskih pistola. Sama sila koja utjeruje rastaljenu leguru u ljevnu upljinu moe biti centrifugalna ili pak vakuumsko-tlana. Sve ih vie uporabljuje i zatitnu atmosferu tijekom lijevnja (argon-plemeniti plin) kako ne bi dolazilo do oksidacije dentalne legure. Pjeskare (razliite) slue za pjeskarenje metalnog protetikoga rada korundom Al2O3 razliite veliine zrna (od 25-250 mic.) pod tlakom od 0,5-6 bara, sa svrhom odstranjivanja ostataka ulone mase (viekratna uporaba korunda) ili pak odstranjivanja metalnih oksida i aktiviranja metalne povrine prije fasetiranja (jednokratna uporaba korunda). Polir motori slue za poliranje metalnih i polimernih povrina protetikih radova. Uporabom razliitih polirnih etki, diskova jelenje koe, filca, i uz polirna sredstva (plovac, polirne paste, itd.) dobiva se glatka povrina visoka sjaja. Ureaj za tlano-toplinsku polimerizaciju (Ivomat) za izradbu polimernih faseta i reparatura mobilnih proteza. Polimerizacija se odvija u vodenoj ili glicerinskoj kupelji uz mogunost ugaanja temperature, tlaka i vremena sukladno naputcima proizvoaa uporabljenog polimernog materijala. Ureaj za svjetlosnu polimerizaciju za izradbu polimernih fasete i individualnih lica iz svjetlosno polimerizirajueg materijala. Izvori polimerizacijske svjetlosti su stroboskopske, halogene lampe i led diode. Regulatorom se odreuje duljina trajanja polimerizacije. Pei za peenje keramike slue za napeenje keramikih slojeva kod izradbe metalnokeramikih protetikih radova. Omoguuje odreivanje temperature i vremena trajanja peenja pojedinih slojeva keramikoga materijala (sa ili bez ukljuivanja vakuma). Rad suvremenih pei za keramiku je u potpunosti automatiziran mogunou programiranja pojedinih procesa peenja. Ovdje su navedeni samo osnovni ureaji u fiksnoprotetikom zubotehnikom laboratoriju bez kojih se ne moe zamisliti rad. Svakako ih ima jo mnogo razliitih na tritu koji pak pojednostavljuju i/ili pospjeuju rad zubotehniara i njegovu kvalitetu, ali isto tako zahtijevaju i znatna financijska sredstva. Ovisno o opremljenosti laboratorija i edukaciji zubotehniara ovisi i

mogunost i pruaanja razliiti nivoa usluge, tj. izrade fiksnoprotetikih radova. Od onih najjednostavnijih do najsofisticiranijih, i moemo ih poistovjetiti s uvjetima opremljenosti stomatoloke ordinacije i educiranosti stomatologa.

PREDAVANJE (Prof.dr.sc. Denis Vojvodi) Vrste i podjela otisnih materijala prijenos informacija u zubotehniki laboratorij. Moe se rei kako je otiskivanje struktura u usnoj upljini zapravo stvaranje negativa u otisnom materijalu. Ulijevanjem materijala za izradu modela (najee sadre) u otisak i njegovim stvrdnjavanjem, ponovno dobivamo pozitiv gotovo identian onome u ustima pacijenta, tzv. model. Gotovo, iz razloga to niti najprecizniji otisak uz najpreciznije izlijevanje ne daje model koji je identina replika, ve tome moe samo teiti. Pravilan odabir otisnoga materijala, pesprijekoran kliniki postupak otiskivanja, pravilan odabir materijala za izlijevanje i pesprijekoran laboratorijski postupak mogu tek dati model dovoljno kvalitetan da se na njemu moe izraditi dobar fiksnoprotetiki rad. Pri tome su moebitne pogreke kumulativne. Jedna vodi u drugu, multipliciraju se, rezultirajui tada neadekvatnim radom. Iz toga razloga moramo, osim vrsno izvedene klike faze otiskivanja, znati i to moemo i moramo oekivati od kojeg otisnog materijala obzirom na slijedeu laboratorijsku fazu izlijevanja otiska. Svaki otisni materijal ima svoje prednosti i mane i niti jedan nije besprijekoran. No svi dijele jednu osobinu da, ukoliko se pravilno uporabljuju, mogu dati odljeve (modele) dovoljno tone da se na njima mogu izraditi kliniki prihvatljivi fiksnoprotetiki radovi. No postoje razlozi zato i kada emo izabrati neki materijal. Tako je naprimjer vano vrijeme koje e protei od otiskivanja do izlijevanja modela, jer razliiti materijali imaju i razliitu dimenzionalnu stabilnost. Neki moraju biti izliti odmah (hidrokoloidi) dok neki mogu odleati i nekoliko sati pa i dana (adicijski silikoni). Stoga u ovisnosi o udaljenosti zubotehnikog laboratorija i trajanja puta do njega valja birati i odgovarajui otisni materijal. Isto tako bitan je i materijal za izlijevanje, pa se tako hidrokoloidni otisci mogu izlijevati samo u sadri, a ne smolastim materijalima i elektronanaanjem metala na povrinu modela. Suvremeni otisni materijali dijele se na sintetike elastomere (gumaste materijale) i hidrokoloide. Prema kemizmu dijele se na: polisulfide, silikone i polietere. Polisulfidi Pojavili su se 1953.g. i bili su prvi od gumastih materijala. Loe karakteristike su neugodan miris po sumporu, smea boja materijala (od olovnog oksida) koja moe trajno zaprljati odjeu i ljepljivost dok je jo nepolimeriziran (tijekom unaanja u usta). Osim toga je dugo svezivanje materijala u ustima (10-12 min.) to ga sve ini neugodnim za pacijenta. No visoka vlanost u zraku (iznad 60%) i smo poviena temperatura (ve 25 oC) skrauju vrijeme rada tako da polimerizacija zapoinje i prije postavljanja materijala u usta, to pak izaziva iskrivljenje (distorziju) otiska uz posljedino neprecizan model. Dobre je otpornosti na trganje. No umjesto trganja moe doi do distorzije materijala, to je vano tijekom vaenja otiska iz usta. Tijekom polimerizacije materijal se skvrava (nepreciznost modela), stoga je bolje rabiti ga u individualnim akrilatnim licama (nego u konfekcijskim) kako bi se smanjila koliina materijala (manja polimerizacijska kontrakcija) i dobio jednolian sloj materijala. Ukoliko se rabi u konfekcijskim licama bolje je rabiti tehniku korekturnog otiska, kada nakon stvrdnjavanja (polimerizacije) kitastog materijala otisak korigiramo niskoviskoznim materijalom koji ocrtava fine stukture, a i kompenzira polimerizacijsku kontrakciju kitastoga materijala. Nakon stvrdnjavanja zavrena je prva faza polimerizacije stvrdnjavanje, no sam proces polimerizacije traje jo desetak minuta nakon ega je poeljno otisak izliti unutar jednog sata. Naime nakon toga vremena smanjuje se dimenzionalna stabilnost polisulfidnog materijala, a time i sam otisak doivljava dimenzionalne promjene to pak smanjuje preciznost radnog modela, a posljedino i fiksnoprotetikoga rada.

Iako relativno jeftini, zbog navedenih negativnih osobina polisulfidni materijali se sve manje koriste. Kondenzacijski silikoni Ovo su slijedei gumasti materijali koji su se pojavili i nadrasli su neke nedostatke polisulfida, no neke i ne. Tako su bez mirisa i praktiki se mogu obojati u bilo koju boju, te im je krae vrijeme svezivanja u ustima (6-8 min.) To ih ini prihvatljivijim za uporabu od polisulfida, osobito s aspekta ugodnosti za pacijena. Takoer su manje osjetljivi na vlagu i temperaturu zraka, naalost, njihova dimenzionalna stabilnost neto je loija je nego kod polisulfida. Loa strana ovih silikona je i slaba mogunost ovlaivanja to proizlazi iz njihovog izrazito hidrofobnog karaktera (iz tog razloga se silikoni upotrebljavaju i kao brtvila u industriji), a manifestira se dvojako. Prvo, za uzimanje preciznog otiska potrebna je apsolutna suhoa prepariranih zuba i podruja gingivnog sulkusa gdje se nalazi najbitniji dio preparacije (zaobljena ili pravokutna stuba), a to je esto teko postii. Drugo, oteano je izlijevanje samog otiska u sadri bez ukljuevina zraka (blazne-defekti u sadri). Razumljivo jer voda iz zamjeane sadre teko vlai hidrofobnu povrinu polimeriziranog kondenzacijskog silikona i teko se po njoj iri - razlijeva. U praksi se smanjenje povrinske napetosti hidrofobnog materijala rijeava kratkotrajnim potapanjem otiska u sadrenu vodu (eng. slurry water; njem. gipswasser) koja preostaje nakon obrade sadrenih modela na elektrinim strojevima za obradu modela. Dimenzionalna nestabilnost kondenzacijskih silikona i polisulfida proizlazi iz tipa polimerizacije (kondenzacijska) pri kojoj se izdvaja alkohol ili voda, ijim isparavanjem dolazi do kontrakcije materijala, odnosno smanjene preciznosti otiska. Adicijski silikoni Adicijski silikoni su se poslijednji pojavili od elastomernih materijala, tek sedamdesetih godina prolog stoljea. Poznati su i pod nazivom poli(vinilsiloksani). Kako polimeriziraju adicijskom reakcijom, to nema izdvajanja nusprodukata to je razlog njihove odline dimenzijske stabilnosti. Kao i kondenzacijski silikoni trebali bi biti hidrofobni, no dodacima surfaktanata dobivaju hidrofilna svojstva s poboljanom mogunou ovlaivanja povrine. Nakon otiskivanja otisci su osjetljivi su na vlagu, pa moraju biti pohranjeni na suhom kako bi zadrali dobru dimenzijsku stabilnost (daleko bolja od kondenzacijskih silikona). vrstoa im je vea od kondenzacijskih silikona i polisulfida, a manja od polietera. Znaajka je da su osjetljivi na manipulaciju s rukavicama koje sadre lateks. Ditiokarbamati koji se tijekom proizvodnje lateks rukavica dodaju kao sredstvo za pospjeenje vulkanizacije ili akceleratori reagiraju s adicijskim silikonom usporavajui njegovu akciju svezivanja (stvrdnjavanja). Stoga valja ovaj materijal mijeati golim rukama ili rukavicama na bazi silikona. Polieteri Polieteri kao otisni materijali razvijeni su u Njemakoj ezdesetih godina prolog stoljea. Polimerizacija se razlikuje od ostalih elastomera, nema nusprodukata, to rezultira dobrom dimenzijskom stabilnou. Polimerizacijska kontrakcija je mala, manja od svih polimera koji polimeriziraju pri sobnoj temperaturi, no koeficijent termikog rastezanja je vei od silikona i polisulfida. Vrijeme svezivanja u ustima je kratko (oko 5 min.) to ga ini ugodnim za pacijenta. No uoene su alergijske preosjetljivosti, dodue rijetke, u obliku iznenadnog peenja, bockanja, svraba i ope nelagode u ustima. Stoga valja biti oprezan kod odprije alerginih

pacijenata, i eventualno izabrati neki drugi elastomerni materijal. Ve spomenuta dimenzijska stabilnost omoguuje izlijevanje otisaka i nakon jednog dana, ukoliko se pohranjuje u suhim uvijetima. Kako je hidrofilan absorbira vlagu iz zraka, te tada doivljava dimenzionalne promjene. No polieter kao materijal za otiske ima i nekih nedostataka. Vrlo je vrst nakon stvrdnjavanja, tako da se teko vadi iz podminiranih podruja, pa se tijekom vaenja iz usta ak mogu nepanjom ekstrahirati parodontopatini zubi. U laboratoriju je problematino odvajanje sadrenog modela od otiska, jer se zbog vrstoe i neelastinosti polieterskog otisnog materijala lako lome sadreni zubi. Zato sadra kojom se izlijevaju ovakvi otisci mora biti velike vrstoe (tip IV) i do kraja vezana osuena. Hidrokoloidi U skupinu elastinih materijala za otiske spadaju i hidrokoloidi, no po svom sastavu bitno se razlikuju od sintetikih elasomera. Najvei dio hidrokoloida ini voda, pa je logino kako su izrazito hidrofilni, ali e i svaka promjena u koliini vode utjecati na preciznost otiska. S tog stajalita bitna su tri fenomena: 1. isparavanje vode (evaporacija) - ukoliko se hidrokoloidni otisak odmah ne izlije, ve ostavi na zraku, voda e isparavati. Otisak se isuuje i kontrahira deformira. 2. upijanje vode (imbibicija) ukoliko se pak potopi u vodu, takav otiska e upijati vodu, to opet rezultira deimenzijskim promjenama ekspanzija. Valja napomenuti kako se eventualno isueni otisak ne moe potopiti u vodu kako bi izgubljenu vodu nadoknadio upijanjem nove koliine, jer se nikada ne upija ista koliina vode niti na istim mjestima, to ponovno vodi do deformacije otiska. 3. sinereza je pojava eksudata na povrini stvrdnutog (gelatiniziranog) otiska pri emu se na povrinu ne izluuje samo voda ve i komponente hidrokoloida otopljene u vodi. Hidrokoloidi se u usta pacijenta unaaju u tekuem (sol) stanju, zatim slijedi gelatinizacija materijala kako bi poprimio elatinozno (gel) stanje kada je dovoljno elastian da se moe izvaditi iz usta. Ukoliko se ova gelatinizacija uvjetovana kemijskom reakcijom, ona je bespovratna, rije je o ireverzibilnim hidrokoloidaima (alginati). Ako je pak uvjetovana snienjem temperature tada je rije o reverzibilnim hidrokoloidima, jer se ponovnim zagrijavanjem materijal (procesom likvefakcije) ponovno moe prevesti u tekue (sol) stanje. Ireverzibilni hidrokoloidi Dolaze u prahu i mijeaju se s vodom kako bi se postigla pastozna konzistencija prikladna za otiskivanje. Osuvremenjivanjem tehnologija proizvodnje ireverzibilni hidrokoloidi postaju sve precizniji materijali za otiske, no jo su uvijek nedovoljno precizni za izradu modela na kojima se izrauju fiksnoprotetiki radovi. Meutim dovoljno su precizni za otiske u svrhu izrade studijskih modela, te antagonistikih zuba (tzv. kontre). Kako bi otisci bili to precizniji valja se pridravati nekih zakonitosti tijekom manipulacije: spremnici s prahom moraju biti dobro zatvoreni kako bi se sprijeio kontakt s vlagom (i iz zraka), strogo pridravanje koliine vode potrebite za mijeanje, dobra mehanika retencija na licama za otiske s ciljem sprijeavanja odvajanja otisnoga materijala, mirno dranje lice u ustima tijekom otiskivanja i to bez pritiska kako se ne bi javila unutarnja napetost u otisnom materijalu to bi rezultiralo deformacijom otiska nakon vaenja iz usta, nakon stvrdnjavanja otisnoga materijala njegovo brzo vaenje iz usta smanjuje iznos elastine deformacije materijala i omoguava preciznije vraanje u prvobitan poloaj. Nakon vaenja iz usta otisak se ispire hladnom vodom (odstanjivanje sline) i prekriva vlanom stanievinom (sprjeavanje sinereze), te ga je poeljno izliti unutar 15 min.

od otiskivanja (evaporacija) kako ne bi dolo do dimenzijskih promjena (dimenzijska nestabilnost). Dovoljne su elastinosti da se mogu izvaditi iz potkopanih (podminiranih) predjela, no slabe su vrstoe na trganje pa moe doi do njihova trganja u jako potkopanim predjelima (npr. interdentalni prostori) to svakako utjee na preciznost otiska. Tada je takove djelomino otrgnute dijelove bolje skalpelom odstraniti iz otiska, jer e se tijekom izlijevanja otiska (pod teretom sadre) pomaknuti i jo dodatno smanjiti preciznost sadrenog modela. Reverzibilni hidrokoloidi Dolaze na trite gelatninizirani u tubama (viskozniji), tapiima ili kartuama (niskoviskozni) koji su hermetiki zatvoreni kako ne bi dolo do isuivanja materijala. U specijalnom aparatu sa zagrijanim kupeljima materijal se prevodi u sol stanje podatno za otiskivanje struktura u ustima pacijenta. Za otiskivanje su potrebite specijalne lice dvostruka dna kroz koje struji hladna voda kako bi se materijal u ustima preveo iz sol u gel stanje (tijekom cca 10. min). Mogu ocrtati fine detalje preparacije na zubu, pa ih neki smatraju i najpreciznijim otisnim materijalima. Smanjene su otpornosti na trganje, a kao i ireverzibilni hidrokoloidi, zbog velikog udjela vode (oko 80%), dimenzijski su nestabilni (evaporacija) i valja ih brzo izliti nakon otiskivanja. Ako su pohranjeni u humidorima (hermetiki zatvorenim spremnicima) moraju se izliti unutar 45 min. od otiskivanja, a inae praktiki odmah. Evaluacija otiska Nakon vaenja iz usta otisak valja paljivo pregledati prije no to se alje u zubotehniki laboratorij na izlijevanje. Osobitu pozornost valja obratiti na slijedee uobiajene pogreke: 1. Je li otisni materijal prvilno zamijean i u potpunosti stvrdnut? Ukoliko se vide odvojeni dijelovi (nezamjeani) dijelovi osnovnog materijala i reagensa, materijal nije kompaktan, i/ili su neki dijelovi otisnoga materijala stvrdnuti, a drugi nisu, otisak valja ponoviti. Ovakav otisak zasigurno nee precizno prenijeti informacije u zubotehniki laboratorij. Otisni materijal nije kompaktan i postoje dimenzijske promjene. 2. Da li se kroz otisak vidi (prosijava) materijal lice? Najee se dogaa kod nepravilnog izbora veliine lice ili njene nepoeljne rotacije, te valja biti oprezan kod vrednovanja ovakvog otiska. Ukoliko su obuhvaene okluzalne plohe sviju zuba, te prosijavanje lice nije u kritinom prodruju oko prepariranih zuba, tada otisak moe zadovoljiti. U protivnom valja ga ponoviti. 3. Ima li u otisku nepravilnosti u obliku upljina (blazni) i/ili nabora? One se izbjegavaju paljivim klinikim postupkom (npr. nanoenje materijala trcaljkom). No mogu se javiti osobito ukoliko se otisni materijal brzo svezuje pa se nije u potpunosti stigao rasporediti otisnim podrujem. Kod otisaka alginatom ee su ukljuevine zraka zbog naina mjeanja i mekoe materijala koji ne istiskuje mjehurie zraka iz podruja kojeg otiskuje. Valja pozorno pregledati otisak i odrediti gdje se nepravilnosti nalaze. Ukoliko su podalje od gingivnog ruba prepariranog zuba i manje veliine otisak jo moe zadovoljavati. 4. Je li otisni materijal obuhvatio u dovoljnom iznosu i debljini sve predjele koje smo eljeli otisnuti? Osobito je bitno da otisnemo podruje gingivne preparacije. Ukoliko je otisak u ovom segmentu prekratak i gingivni rub preparacije nije u potpunosti prikazan ne moemo oekivati niti fiksnoprotetiki rad koji precizno marginalno nalijee na preparaciju. 5. Je li se otisni materijal odvojio od lice? Najee se dogaa kod nepravilnog vaenja iz usta alginatnih otiska s perforiranim konfekcijskim licama, ali je mogue i kod svih

drugih. Ukoliko se to dogodi moramo ponoviti otisak, jer je zasigurno dolo do izoblienja (distorzije) otiska s veim ili manjim stupnjem nepreciznosti. Usprkos detaljnom pregledu otiska prije slanja u zubotehniki laboratorij jo uvijek su mogui previdi, jer u udubljenjima negativa - otiska (zbog loma svjetlosti) ponekad ne uoavamo nepravilnosti. One se vide tek nakon izlijevanja otiska - na modelu. Postoji pravilo kako su sve nepravilnosti u obliku suvika sadre na modelu (odgovaraju udubinama na otisku) pogreka u radu stomatologa, dok su sve nepravilnosti u obliku defekata modela (blazne) pogreka zubotehniara u izlijevanju modela. Bilokako, njih oboje imaju zajedniki cilj kvalitetan protetiki rad. Tako da dobra zajednika suradnja podrazumijeva i skretanje pozornosti na odreene manjkavosti (u ovom sluaju otiska ili modela), pa e ponekad biti potrebno i ponoviti otisak nakon pogreaka uoenih tek nakon izlijevanja modela. Dezinfekcija otisaka Nakon to su izvaeni iz usta otiske valja tretirati kao objekte koji su bili u doticaju s tjelesnim tekuinama, te su potencijalni izvor zaraze. Stoga valja sprijeiti moebitno irenje zaraznih bolesti (hepatitis, AIDS, TBC, td.) na osoblje zubotehnikog laboratorija dezinfekcijom otisaka. Nakon vaenja iz usta otiske valja prvo isprati pod mlazom tekue hladne vode kroz 30 sekundi kako bi se odstranila slina i eventualni ostatci krvi (krvarenje iz sulkusa zuba). Kako se ne bi otetili fino otisnuti detalji na otisku slavina mora imati mreicu (perlator). Nakon ispiranja vodom otisak se sui zrakom iz pustera i dezinficira bilo pricanjem otiska (sprej) ili potapanjem u dezinficijentnu otopinu. Kako kontakt sa dezinficijensom moe imati negativan uinak na dimenzijsku stabilnost otisnoga materijala, to je izbor dezinficijensa i nain dezinfekcije najbolje provoditi sukladno priloenom naputku proizvoaa otisnog materijala. Najee se uporabljuju preparati glutaraldehida, jodoforma, klora, fenola, itd. Na dimenzionalne promjene nakon dezinfekcije najmanje su osjetljivi polisulfidi i silikoni, pa se za njihovu dezinfekciju mogu rabiti gotovo svi preparati. Za dezinfekciju polietera preporuuju se pak pripravci klora, a za hidrokoloide dezinficijensi na bazi klora i jodoforma, dok se drugi ne preporuuju. Izbor lica Izbor pravilne lice ima velik znaaj za precizan otisak koji nee doivjeti distorziju nakon vaenja iz usta. lice prvenstveno moraju biti vste kako uslijed pritiska tijekom otiskivanja one ne bi doivjele deformaciju koja e se nakon vaenja otiska iz usta prenijeti na otisni materijal i upropastiti otisak. lice dijelimo na konfekcijske (razliitih veliine) i individualno izraene za pojedinog pacijenta. Konfekcijske lice su najee metalne s mehanikim retencijama u obliku perforacija ili odebljanog ruba (rim lock) za dranje otisnoga materijala kako se on tijekom vaenja ne bi odvojio od lice. Razliitih su oblika ovisno o namjeni: za gornju ili donju eljust, potpuno ozubljenu ili djelomino ozubljenu eljust (i bezubu u mobilnoj protetici). Postoje i lice za samo jedan segment (kvadrant) eljusti, krunske lice (za otiskivanje pojedine izbruene krune zuba). No suvremene spoznaje u stomatolokoj protetici nalau otiskivanje cijelog zubnog niza i u sluaju izradbe samo jedne krunice, tako da se te lice rabe samo u iznimnim sluajevima (npr. izrada korjenske kapice). Reverzibilni hidrokoloidi zahtijevaju posebne lice s dvostukim dnom kako bi kroz njih mogla cirkulirati voda i hlaenjem dovesti do stvrdnjavanja (gelatninizacije) otiska. U poplavi proizvoda jednokratne uporabe pojavile su se i jeftine plastine lice. Kako neke od njih nisu dovoljno krute i vrste doivljavaju deformaciju uslijed

pritiska tijekom otiskivanja konzistentnijim (npr.kitastim) materijalom. Nakon vaenja iz usta deformirana lica se vraa u svoj prvobitan poloaj, sada deformirajui otisni materijal - otisak. Ovakve plastine lice mogu se uporabljivati samo uz materijale nie konzistencije (npr. alginati), no bolje ih je izbjegavati i uporabljivati metalne. lica mora biti prikladne dimenzije kako bi zubni luk bio u sredini lice podjednako udaljen i od vestibularnog i lingvalnog ruba. Time je tijekom vaenja otiska omoguena jednolina elastina deformacija otisnoga materijala iz podminiranih podruja, te podjednak iznos polimerizacijske kontrakcije otisnoga materijala (ako postoji) u svim dijelovima otiska jer su oni tada podjednake debljine. Isto se odnosi i na dimenzijsku stabilnost otiska uslijed toplinskog koeficijenata rastezanja (skvravanja) otisnoga materijala (usta 37oC kod otiskivanja - sobna temp. kod izlijevanja). Ova kontrakcija materijala zbog ohlaivanja moe se smanjiti uporabom adheziva kojim se otisni materijal retinira (lijepi) na licu i time ne dozvoljava razvitak kontrakcije u punoj mjeri. Individualne lice izrauju se posebno za svakog pacijenta na prethodno dobivenim studijskim modelima (otisak najee alginatom i izlijevanje u polutvrdoj sadri). Mogu se izraivati iz autopolimerizirajueg akrilata, svjetlosnopolimerizirajueg akrilata, te tlanom ili vakuumskom obradom plastine folije. Kako bi imale potrebitu vrstou, i ne bi se savijale, stijenke im moraju biti debljine barem 2-3 mm. Individualne lice upotrebljavaju se za uzimanje otiska sintetikim elastomerima i imaju nekoliko prednosti pred konfekcijskim licama. Kako je u ovim licama ujednaen i smanjen volumen otisnoga materijala, to njihova uporaba poboava preciznost otiska zbog ujednaene koliina otisnoga materijala (debljine 2-3 mm). Jednolini sloj elastomera jednolino se elastino deformira prilikom vaenja iz usta, odnosno manja debljina elastomera manje se deformira zbog toplinskog koeficijenta rastezanja (usta-sobna temperatura) i polimerizacijske kontrakcije. Za hidrokoloidne materijali pak vrijedi pravilo da je bolje to je vei omjer izmeu volumena materijala i otisnute povrine. Na taj nain otisak se manje deformira zbog gubitka tekuine evaporacijom. Fenomen epa prigodom uzimanja korekturnog otiska Ovaj fenomen je izrazito bitan i ukoliko se ne izbjegne uzrok je nedekvatnih radnih modela, a time i fiksnoprotetikih radova. Tada se esto okrivljuje zubotehniar, iako je krivnja iskljuivo na stomatologu koji ne poznaje zamku najee uporabljivanog, korekturnog otiska. Korekturni otisak zapoinje otiskivanjem oralnih struktura kitastim materijalom. Ovaj materijal daje precizan otisak bruenih zuba gotovo u svim dijelovima osim u podruju gingivnog sulkusa, jer je pre-konzistentan da u njega ue. No upravo ovaj dio otiska je najznaajniji (ako uope moemo govoriti o manje i vie znaajnim dijelovima), jer ovdje zavrava naa preparacija sa zaobljenom ili pravokutnom stubom koja odreuje rub krunice. Prvotni otisak kitastim materijalom, nakon stvrdnjavanja, vadimo iz usta, ispiremo pod vodom i suimo stlaenim zrakom iz pustera. Kako bismo dobro otisnuli i predio gingivnog sulkusa, u impresije prvotnog, ve stvrdnutog - polimeriziranog otiska, dodajemo niskoviskozni materijal prikladan za utiskivanje u gingivni sulkus i ponovno namjetamo otisak u usta. Tada se dogaa fenom epa nazvan tako jer podsjea na stiskanje epa prilikom njegova utiskivanja u grli boce. Naime kako je ve reeno, prvotni otisak je prilino precizan, osim u podruju gingivnog sulkusa iz kojeg razloga se i dodaje niskoviskozni korekturni materijal (za korekciju otiska u tom podruju). Ovaj niskoviskozni materijal, dodan u suviku u prvotne impresije, tijekom ponovnog postavljanja u usta potiskuje kitasti materijal od povrine bataljka prema rubu lice, te se ovaj kitasti materijal elastino deformira. Nakon vaenja otiska iz usta kitasti materijal se vraa u prvobitni poloaj (zbog elastine deformacije) i time impresije u otisku postaju ue upravo za debljinu dodanog korekturnog materijala. Izlijevanjem otiska u sadri dobivamo model s bataljcima koji su manjeg opsega od prirodnih bataljaka. Posljedino e i izraena

krunica biti ua i u ustima nee moi u potpunosti nalegnuti do gingivnog ruba preparacije. Ukoliko nije do kraja nalegnula, tada, logino, nije niti okluzijski usklaena, pa dovodi do okluzijskog suprakontakta s antagonistikim zubima. Neiskusan stomatolog tada okrivljuje zubotehniara za nedovoljno precizan rad, a zapravo je iskljuiva krivnja na stomatologu. Zubotehniar se izradio krunicu prema informacijama, dodue krivim, koje je dobio ovakvim nepreciznim otiskom. Kako se ne bi javio fenomen epa valja u prvotnom otisku kitasnim materijalom urezati ljebie na oralnim stranama bataljaka. Ti odljevni kanalii e viak niskoviskoznog korekturnog materijala evakuirati iz tog prostora i onemoguiti njegov pritisak na kitasti materijal s posljedinom elastinom deformacijom. Drugi nain je proirivanje primarnih impresija skalpelom ili frezom ili primjene neke od drugih tehnika otiskivanja o kojima e rijei biti u klinikoj fiksnoj protetici. Valja naglasiti kako ovakve, esto puta nevidljive pogreke stomatologa mogu izazvati da zubotehniar nesvjesno izradi neprecizan FPR, a jedino poznavanje zamki uzimanja otisaka i poznavanje svojtava otisnih materijala rezultirati e izradom preciznog radnog modela.

PREDAVANJE (Prof.dr.sc. Biserka Lazi) Uporaba sadri i cemenata u laboratorijskoj fiksnoj protetici. Ubaciti tekst

PREDAVANJE (Prof.dr.sc. Dragutin Komar) Osobitosti i podjela modela u fiksnoj protetici; Radni modeli podjela i sustavi izrade. Ubaciti tekst

PREDAVANJE (Prof.dr.sc. Adnan atovi) Osnove meueljusnih odnosa i artikulatora s laboratorijskog aspekta. Ubaciti tekst

PREDAVANJE (Prof.dr.sc. Ivo Baui) Primjena modelacijskih i ostalih voskova u laboratorijskoj fiksnoj protetici. Modelacija fiksnoprotetike konstrukcije u laboratoriju. Ubaciti tekst

PREDAVANJA (2) (Prof.dr.sc.Jasenka ivko Babi) Karakteristike dentalnih legura (zlatne, AgPd, CoCr, NiCr, titan) i mogunosti primjene u fiksnoj protetici. Toplinska obrada dentalnih legura (taljenje, lijevanje, rekristalizacija, homogenizacija i precipitacija legura). Tehnologije spajanja istih i/ili razliitih kovina. Ubaciti tekst PREDAVANJE (Prof.dr.sc. Ivo Baui) Podjela, osobitosti i primjena estetskih materijala za fiksnoprotetike radove. Boja, oblik i estetika zuba. Ubaciti tekst

PREDAVANJE (Prof.dr.sc. Denis Vojvodi) Tehnologija vlaknima ojaanih kompozita (FRC), Veze polimernih materijala s metalnom osnovom fiksnoprotetikih radova Tehnologija vlaknima ojaanih kompozita (FRC) Kada se meusobno kombiniraju dva, ili vie, razliitih materijala dobiva se kompozitni (sloeni) materijal. U stomatologiji, pod pojmom kompozitnog materijala najee odmah pomislimo na materijale za ispune. Tono je da su i oni sloeni materijali, od osnove i mikropunila, no postoje i drugi oblici kompozitnih materijala. Za njih je znaajno da njihova svojstva ne posjeduje niti jedna od sastavnica (komponenti) kompozitnoga materijala, ve su svojstva kompozitnoga materijala negdje izmeu svojstava samih komponenti, obino sukladno zakonu mijeanja, tj. toliko doprinose ukupnom svojstvu kompozitnoga materijala kolika je njihova zastupljenost (postotna) u ukupnom materijalu. No neka svojstva, naroito vrstoa, mogu biti i znaajno poboljana u odnosu na vrijednosti koje imaju pojedine komponente kompozitnoga materijala. Tako se kombinacijom volumnog (postotnog) udjela i poloaja pojedinih komponenti unutar novostvorenog mataterijala mogu stvarati kompozitni materijali novih poboljanih svojstava. Moderni kompozitni materijali su upravo i razvijeni sa zadaom da zadovolje to vie zahtijeva za poboljanjem mehanikih svojstava, te se uspjeno rabe u tehnici, brodogradnji, zrakoplovnoj industriji, graditeljstvu, medicini itd. Priroda je izgradila prve kompozite, i to bioloke, kao npr. miie, kost, dentin, itd. Tako je npr. kost prirodni kompozitni materijal gdje kolagena vlakna imaju ulogu vlaknastih ojaanja i s hidroksiapatitom ine vrlo sloen kompozit komplicirane strukturalne grae. Vlaknima ojaani kompoziti posebna su skupina kompozita graena od osnovnog materijala, tzv. osnove (matriksa) i razliitih vlakana ija osnovna uloga je takoer (kao i mikropunila) poboljanje mehanikih svojstava osnovnog materijala. Vlakna za ojaanje kompozita moemo podijeliti na: - metalna (ne rabe se u stomatologiji ve u razliitim industrijskim granama) borna aluminijska, aluminij oksidna, aluminij silicijska azbestna berilijska, berilij karbidna, berilij oksidna elina molibdenska titanska tungstenska, tungsten monokarbidna tantalna vlakna od nikla nemetalna (svoju primjenu su nala u stomatologiji) ugljina ( grafitna ) staklena ( C, D, E, R, S, T, V, Cemfil ) poliamidska ( aromatski poliamid aramid) poliesterska keramika

Svojstva vlaknima ojaanih kompozita se ne mijenjaju samo u ovisnosti o svojstvima graevnih komponenti ve je vrlo bitan i njihov geometrijski poloaja u kompozitu. Glavna

zadaa vlakana u kompozitima je poveanje krutosti i vrstoe. Osnovni - polimerni materijal ili matriks, osim to je osnovni gradivni material, ima i ulogu prijenosa sila na vlakno i s jednog vlakna na drugo, ulogu zatite vlakana od vanjskih utjecaja, te njihovo odravanja u tono odreenom poloaju koji pak daje najbolja svojstva kompozitnom materijalu. Pri tome spojno podruje izmeu ta dva materijala igra znaajnu ulogu u prijenosu optereenja s matriksa (koji je u doticaju s okolicom) na vlaknasta ojaanja. Na polimerni matriks protetikoga rada se prenosi optereenje (najee vano), no ukoliko su vlaknasta ojaanja slabo povezana s matriksom tada se na njih moe prenijeti samo malen dio tog optereenja, to znai da je i efekt ojaanja tada malen. Slino kao to je u graevinarstvu vana povezanost betona i armaturnog eljeza. Loa obloenost vlakana za ojaanje s polimernom osnovom matriksom, uzrokuje nedovoljno ojaanje novostvorenoga kompozita. Ukoliko prije polimerizacije postoji manjak adsorbiranog monomera (iz polimera matriksa) na povrini vlakana to uzrokuje nastanak upljina unutar kompozita na spojitu vlakana i polimernog matriksa, tj. pojavu slabih mjesta sa smanjenom vrstoom, odnosno nepravilnosti u grai samog kompozitnog materijala. Proizlazi kako ta granina povrina izmeu vlakna i osnove koja nastaje kao rezultat svezivanja vlakna i polimerne osnove (matriksa) predstavlja kritino podruje kod vlaknima ojaanih kompozita. Granina povrina ima upravo zadatak prijenosa optereenja s polimerne osnove matrika na vlakna za ojaanje i taj prijenos optereenja je iskljuivo mehanike prirode. Moe se rei kako je granina povrina podruje u kojem se mehanika svojstva mijenjaju od mehanikih svojstava vlakna do svojstava polimerne osnove odnosno obrnuto. Struktura i priroda ovog prijelaznog podruja ili meusloja znaajno utjee na karakteristike i svojstva vlaknima ojaanih kompozita, a osobito na mehaniku vrstou, otpornost na zamor, kemijsku i toplinsku postojanost. Mehanika svojstva vlaknima ojaanih kompozita tijekom perioda njihove uporabe ovisna su o koliini nastalih mikropukotina na opisanoj graninoj povrini izmeu vlakana za ojaanje i polimerne osnove - matrika, odnosno u tom nastalom meusloju. Te mikropukotine gotovo su uvijek prisutne, a nastaju kao posljedica ukljuivanja mjehuria zraka i raznih oneienja tijekom izradbe vlaknima ojaanih kompozita. Na pojavu i uestalost mikropukotina u graninom podruju utjecaj imaju karakteristike same osnove, kao to je njen kemijski sastav, sposobnost ovlaivanja, nusprodukti koji nastaju tijekom polimerizacije, itd., a takoer i karakteristike vlakna za ojaanje, te sam postupak izradbe vlaknima ojaanih kompozita. Vaan ralog za nastanak mikropukotina je i slaba mogunost ovlaivanja vlakana za ojaanje polimernom osnove. esta je i pojava upljina i ukljuevina zraka tijekom izrade vlaknima ojaanih kompozita to na tim mjestima uzrokuje veliku koncentraciju naprezanja bez obzira na nain i vrstu optereenja. Ukoliko su te upljine smjetene tik uz vlakna one mogu prouzroiti i lom vlakna kada su ona tlano optereena. Ukoliko su pak upljine i ukljuevine zraka potisnute u polimernu osnovu i ne dodiruju vlakna, tada imaju manji utjecaj na svojstva vlaknima ojaanih kompozita. Slaba veza izmeu vlakna i osnove matriksa esto ima za posljedicu pojavu napuklina, a u konanici i lom meusloja ve pri malim optereenjima zbog velike koncentracije naprezanja na tim mjestima. Stoga je kvalitetna veza izmeu vlakana i osnove-matriksa od kljunog znaaja za dobra mehanika svojstva vlaknima ojaanih kompozita. Ona se moe, i mora, poboljati tretiranjem povrine vlakana razliitim adhezivnim sredstvima. Njihova je zadaa da poboljaju i poveaju vrstou prijanjanja izmeu vlakna i polimerne osnove, poveavaju savitljivost nastalog meusloja i omogue bolje ovlaivanje povrine vlakana polimernom osnovom. Tako se smanjuje mogunost nastanka upljina i ukljuevina zraka u meusloj i time znatno poboljavaju mehanika svojstva vlaknima ojaanog kompozita. Razumljivo je, kako je dobra adhezija potrebita uzdu cijele granine povrine vlakana za ojaanje i osnove-matriksa, upravo iz razloga kako bi se to vee optereenje moglo prenijeti s polimerne osnove na vlakna za ojaanje. Time se poveava mogunost njihova mehanikog optereenja i novih konstrukcijskih

rjeenja u stomatolokoj praksi. Kod anorganskim vlaknima (npr. staklenim) ojaanih kompozita vrlo je bitan i kemijski aspekt adhezije koji nastaje uslijed formiranja kemijskih veza izmeu povrine vlakna i osnove. Ovakve veze mogu se tee stvarati pri direktnoj reakciji izmeu vlakna i osnove, pa se rabe vezni posrednici koji stvaraju kemijski most izmeu vlakana i osnove. Tako se staklena vlakna koja se slabo veu s polimernom osnovom tretiraju veznim posrednicima od kojih su najznaajniji silani. Oni mogu kemijski reagirati i s povrinom staklenoga vlakna s jedne strane i s polimernom osnovom-matriksom s druge strane, te time pojaavaju vrstou i otpornost novonastalog kompozita. Faktori koji utjeu na vrstou vlaknima ojaanih kompozita su: 1. smjer vlakana, 2. koliina vlakana, 3. impregnacija vlakana polimernom osnovom, 4. adhezija izmeu vlakana i polimerne osnove.

Smjer vlakana

Istosmjerna vlakna mogu biti u obliku traka ili uadi koja se sastoje od 1.000-200.000 pojedinanih vlakana. Neprekinuta istosmjerna vlakna daju najveu vrstou i krutost novostvorenom kompozitu, ali samo u smjeru vlakana. Stoga kaemo kako ojaanje istosmjernim vlaknima ima anizotropni karakter i naroito su pogodna za uporabu kada je poznat smjer najveega optereenja. Primjeri uporabe ove vrste vlakana su ojaanja tijela raznih polimernih mostova, ojaanja djelominih polimernih proteza, te ojaanja periodontalnih splintova izraenih direktnom metodom . Ukoliko su vlakna mreasto postavljena u dva meusobno okomita smjera tada ona ojaavaju konstrukciju u ta oba smjera, a novostvoreni kompozit ima ortotropna mehanika svojstva i stoga su ovakova ojaanja osobito korisna kada ne znamo toan smjer djelovanja najveega optereenja. Ta mreasta ojaanja imaju oblik tkanja i mogu biti razliitih tekstilnih struktura (kao razliite vrste platna). Primjeri uporabe ove vrste vlakana su ojaanja potpunih polimernih krunica bilo da se izrauju kao pojedinane ili u sklopu mostova kao sidra, te zaojaanja baza djelominih i/ili potpunih polimernih proteza. Pravilno postavljanje kontinuiranih jednosmjernih vlakna je teko postii, jer vlakna obino bivaju rairena i/ili pomaknuta lateralno u kalupu tijekom preanja akrilata . Iako ojaanja mreasto pletenim vlaknima daleko slabije ojaavaju kompozit u smislu vrstoe na savijanje, njihova uporaba je znatno poveala naprezanje kod loma za sve polimere. To je vrlo vano s klinike strane, jer je kod nekih oblika proteza upravo ilavost poeljna osobina. Takoer rubovi kompozitnih krunica ukoliko su ilavi mogu smanjiti mogunost nastanka defekata u tom vrlo bitnom podruju tijekom laboratorijskih i klinikih postupaka. Kako je ve spomenuto tkana vlakna (mreasta) ojaavaju polimer u dva smjera, no vrijednosti osobina savijanja tkanih (pletenih) vlakana usmjerenih pod kutom od 45o spram duinske osovine manje su u odnosu na vrijednosti osobina savijanja istosmjernih vlakana. Moe se rei kako je uinkovitost dvosmjernih ojaanja vlaknima, kada su ojaanja pod kutom od 45 stupnjeva spram optereenja, 50%-tno u odnosu spram istosmjernih ojaanja vlaknima kod kojih se ojaanje rauna kao 100%-tno, ukoliko su postavljena pod kutem od 90 stupnjeva spram optereenja. Uinkovitost ojaanja vlaknima naziva se Krenchelov faktor i uporabljuje se kod ovih teorijskih procjena vrstoe vlaknima ojaanih kompozita. Ojaanje vlaknima uporabom neprekinutih vlakana u nasuminom rasporedu naziva se mat, dok se ojaanja s nasumino orijentiranim kratkim vlaknima naziva nasjeckani mat. Ova ojaanju daju mehanika svojstva ista u svim smjerovima, tj. isotropna mehanika svojstva vlaknima ojaanim kompozitima. Ova vrsta ojaanja nije toliko interesantna i za sada se ne

uporabljuje u svrhu ojaanja protetskih konstrukcija, jer kod ovih vrsta ojaanja vlakna mogu izvirivati iz polimerne osnove, te tako iritirati okolnu sluznicu, a i poveati kumulaciju plaka. Koliina vlakana Neka istraivanja su pokazala kako poveanje koliine vlakana u polimernoj osnovi poveava transverzalnu vrstou i vrstou na udarac kod testiranih uzoraka izraenih iz polimera koji se rabe za izradbu baza proteza. Sama koliina vlakana moe se izraziti ili kao teinski postotak, ili kao volumni postotak. Kako koliina vlakana u polimernoj osnovi utjee na mehanika svojstva vlaknima ojaanih kompozita to je pravilnije koliinu vlakana izraavati kao volumni postotak. Naime, ugljina-grafitna vlakna, aramidna i polietilenska vlakna imaju niu gustou od staklenih vlakana to kod iznoenja podataka u obliku teinskog postotka udjela vlakana moe dovesti do pogrenih zakljuaka glede omjera udjela vlakana i vrstoe vlaknima ojaanih kompozita. No isto tako poveanje koncentracije vlakana u polimernoj osnovi ne moe biti neogranieno i jednolino, i to iz tri razloga: 1. lateralni pomak vlakana kada se akrilatno tijesto prea u kivetu; 2. slaba mogunost vlaenja vlakana polimernim materijalom, to dovodi do stvaranja neujednaenog sloja polimera koji okruuje pojedina vlakna unutar jedne trake; 3. polimerizacijska kontrakcija PMMA unitava homogenost strukture sloja polimera na povrini vlakana i tako slabi vezu izmeu vlakana i polimera (smanjuje se uporabom predimpregnacije vlakana). No vei udio vlakana ne znai nuno i veu vrstou na savijanje. Faktori kao to su dobra impregnacija (obloenost) vlakana polimernom osnovom, dobra adhezija polimerne osnove na vlakana za ojaanje i/ili osobine samih vlakana naspram osobina polimerne osnove imaju utjecaj na vrstou na savijanje i mogu objasniti zato ispitivani uzorci s veim udjelom vlakana nemaju uvijek i bolja mehanika svojstva. Bez obzira to postoje razliite preporuke u koliini vlakana za ojaanje od onih minimalnih (svega 1-3%) do visokih postotaka (do 40%), dokazano je, laboratorijski i kliniki, kako i mala koliina pravilno smjetenih vlakana znaajno poveava vrstou protetskoga rada.

Impregnacija vlakana polimernom osnovom Jedan od glavnih problema pri uporabi vlaknastih ojaanja jest slaba impregnacija vlakana polimernim materijalom osnove, te nejednoliko rasporeivanje vlakana. Slaba impregnacija vlakana izaziva mnotvo problema kod uporabe vlaknima ojaanih kompozita. Tako npr. slabo impregnirana vlakna su mjesta gdje dolazi do poveanog upijanja vode to pak moe dovesti do tetnog hidrolitikoga djelovanja vode i tako smanjiti mehanika svojstva vlaknima ojaanih kompozita. Vrlo bitan problem slabe impregnacije vlakana je i diskoloracija podruja ojaanja zbog ulaza mikroorganizama u pukotinu nastalu izmeu slabo impregniranih vlakana i polimerne osnove. Te pukotine ujedno su i rezervoari kisika, to omoguuje da kisik inhibira polimerizaciju unutar vlaknima ojaanog kompozita. To pak moe poveati koncentraciju ostatnoga monomera i smanjiti vrstou vlaknima ojaanog kompozita. Stoga je potreban djelotvoran postupak impregnacije kako bi se polimeru osnove omoguilo da doe u kontakt sa svakim vlaknom zasebno. Kako je ve dobro poznato, tijekom polimerizacije volumno skvravanje monomera (metil-metakrilat s dimetakrilatom za umreenje) iznosi teorijskih 21%. Kako bi se postigao ravnomjeran sloj polimerne osnove na povrini skupine vlakana izuzetno je bitno da skvravanje unutar skupine vlakana, tj. izmeu njih bude to manje. Iz toga razloga isti monomer nije pogodan za impregnaciju vlakana.

Relativno znatno skvravanje monomera moe se smanjiti dodavanjem PMMA praha u monomernu tekuinu. Postoje dva osnovna razloga zbog kojih ne dolazi do dobre impregnacije: 1) nepravilno ovlaivanje skupina vlakana mjeavinom polimernog praha i monomerne tekuine, 2) skvravanjem polimernog materijala tijekom polimerizacije izmeu vlakana za ojaanje. Proizlazi kako to polimerizacijsko skvravanje moe smanjiti vrstou vlaknima ojaanih kompozita. No sveza izmeu staklenoga vlakna i polimerne osnove takoer ovisi o mehanikoj retenciji koja se javlja upravo zbog polimerizacijske kontrakcije polimerne osnove i povrinske hrapavosti (uzdune i poprene brazde) vlakana. Tako nastaje sila trenja (frikcije) izmeu staklenoga vlakna i polimerne osnove koja doprinosi vrstoi meusobne veze.

Adhezija izmeu vlakana i polimerne osnove (matriksa) Kako bi se poboljala adhezija izmeu polimerne osnove (matriksa) i staklenih vlakana uporabljuju se razliita vezivna sredstva. Najznaajnija vezivna sredstva su silani koji kemijski reagiraju s povrinom staklenoga vlakna i s polimernim materijalom osnove i time znatno poboljavaju mehanika svojstva vlaknima ojaanog kompozita. Svakako da kemijsko povezivanje vlakana s polimernom osnovom ima utjecaja i na poveanje vrstoe na savijanje. Do sada je postavljeno mnogo teorija kako silani utjeu na poboljanje veze, a dokazano je kao sveza silanskih spojeva i stakla poiva na dvije vrste sveza. Jedna od tih sveza su siloksanski mostovi stvoreni kondenzacijskom reakcijom izmeu silanolskih skupina i povrine staklenih vlakana. Istovremeno s tom kondenzacijskom reakcijom karbonilna skupina silanolske molekule stvara hidrogensku (vodikovu) svezu. Jednako tako vana je i sveza izmeu silanskog veznoga posrednika i polimerne osnove, koja se stvara kopolimerizacijom (iniciranom slobodnim radikalima) izmeu silana i polimerne osnove tijekom polimerizacije. Tako se stvara dobra adhezija izmeu polimera i staklenih vlakana, a time i poboljavaju mehanika svojstva vlaknima ojaanih kompozita. Iz tog razloga se staklena vlakna za ojaanje predimpregniraju nekim silanskim spojem, npr. -metakriloksipropiltrimetoksisilana (-MPS) kako bi se tijekom impregnacije vlakana polimernim materijalom ostvarila i kemijska veza. Vrlo bitan faktor kod uporabe silanskih veznih posrednika svakako je debljina silanskog vieslojnog nanosa na staklenim vlaknima. Ta koliina silana na staklenim vlaknima moe se varirati uporabom razliitih koncentracija otopine silana. Tako 100%-tna koncentracija silana za predimpregnaciju rezultira dobrim svezivanjem, ali naalost javljaju se problemi u impregnaciji staklenih vlakana polimerom. No ve i male koncentracije otopine silana, kao npr. 0,01%-tna, poboljavaju mehanika svojstva vlaknima ojaanih kompozita u odnosu spram onih gdje staklena vlakna nisu prethodno impregnirana otopinom silana. Moe se rei kako se pogodne koncentracije silana za predimpregnaciju kreu u podruju od 0,5-2,0% ime se eliminira meusobno povezivanje staklenih vlakana tijekom polimerizacije silanskoga veznog posrednika, a ostvaruje i dostatna impregnacija staklenih vlakana polimernom osnovom. Valja naglasiti kako vlaknima ojaani kompoziti imaju dobra mehanika svojstva, a ukoliko analiziramo omjer teine materijala i njegovu vrstou tada je taj omjer bolji no kod veine slitina. Takoer, u usporedbi s metalima nisu podloni koroziji, estetski su (izuzev ugljinih i aramidskih vlakana), lako se popravljaju, a uz uporabu odgovarajuih adhezivnih cemenata pokazuju i dobru adheziju u svezivanju s tvrdim zubnim tkivima. Sve ove prednosti, uz mogunost uporabe i u laboratoriju i u ordinaciji, uvele su vlaknima ojaane kompozite u gotovo sve grane stomatologije.

Vectris sustav (Ivoclar): Vectris sustav izradbe vlaknima ojaanog kostura fiksnoprotetikog rada odvija se u tri laboratorijske faze: izradba preke meulana sa istosmjernim staklenim vlaknima, prekrivanje preke meulana i bataljaka nosaa sa pletenim staklenim vlaknima, te postava kompozitnih obloga faseta preko nosive konstrukcije. Izradba kostura zapoinje modelacijom u vosku oblika budueg kostura rada i to na nain da se postavi votani profil promjera barem 3 mm izmeu i na sadrene bataljke radnoga modela. Ovaj votani model mora imati odgovarajuu dimenziju (debljinu) u spojnim podrujima izmeu buduih krunica i tijela mosta a poeljan je ovalan oblik. Ovako izmodeliran votani model kostura oblae se silikonskim materijalom sa vestibularne i oralne strane koji se povezuje u blok. Vosak se ukloni, a na radnom modelu ostaje silikonski blok sa zadranom impresijom votanog modela koja e sluiti kao kalup za izradbu vlaknima ojaanog kompozitnog kostura. Ljepljiva smolasta tvar (Vectris Glue) stavlja se na okluzalne i interproksimalne stranice bataljka radnoga modela. Tada se moe postaviti Vectris pontic materijal koji se sastoji od istosmjernih staklenih vlakana uronjenih u polimerni materijal i oblika je preke, te se posebnim karicama (keramika otrica) moe odrezati na potrebitu duinu. Potrebita su barem dva sloja ovoga materijala, i to prvi sloj koji je duine meziodistalnog razmaka bezubog podruja, i drugi koji se protee i preko okluzalnih ploha zuba nosaa. Prvi sloj postavlja se u impresiju silikonskoga bloka, a drugi direktno preko prvoga. Zatim se radni model zajedno sa silikonskim blokom i postavljenim materijalom postavlja u Vectris VS1 aparat gdje se vri kondenzacija i svjetlosna polimerizacija materijala u vakumu. Nakon takove polimerizacije vlaknima ojaanog kompozitnog kostura, on se vadi iz silikonskog kalupa i obrauje glodalima (frezama). Valja paziti da debljina kostura, na mjestu koji se oslanja na zube nosae, iznosi barem 0,3mm te da prekriva barem okluzalne plohe zuba nosaa. Ovako napravljena konstrukcija zatim se pod niskim tlakom pjeskari aluminijevim oksidom i potom isti stlaenom vodenom parom. Sada se preko ove konstrukcije za tijelo mosta treba postaviti vlakna mreastog-pletenog oblika (Vectris Frame) kako bi se izradila i ojaanja za krunice sidra mosta. Stoga se bataljci na radnom modelu izoliraju, a sva podminirana mjesta na modelu prekcivaju silikonskim kitastim materijalom. Izraena konstrukcija za tijelo mosta premazuje se sredstvom za poticanje ovlaivanja (na silanskoj osnovi), a suviak ispuhuje stlaenim zrakom nakon 60 sekunda. Sada se vlakna mreastog oblika vade iz svog zatitnog pakiranja, reu na mjeru i postavljaju preko konstrukcije tijela mosta. Model se ponaovno postavlja u Vectris VS1 aparat i provodi svjetlosna polimerizacija pod vakumom. Sada se mreasta vlakna skrauju glodalima (frezama) na 2mm vie od gingivnog ruba budue krunice. Ovakva zavrena vlaknima ojaana konstrukcija se ponovno pjeskari aluminijevim oksidom, isti stlaenom vodenom parom i premazuje sredstvom za poticanje ovlaivanja (na silanskoj osnovi) uz ispuhivanje suvika. Nakon toga na ovu vlaknima ojaanu konstrukciju nanosi se kompozitni materijal za fasetiranje (Targis). Svi pojedini slojevi (osnova, dentin, incizalna boja, transparentni materijal, materijal za pojedine efekte) inicijalno se polimeriziraju pod Targis Quick aparatom za svjetlosnu polimerizaciju, dok se definitivna polimerizacija odvija u Targis Power ureaju koji objedinjuje svjetlosnu i toplinsku polimerizaciju kako bi se u potpunosti dovrila polimerizacija uz poveanje vrstoe i ostalih mehanikih osobina ovakova fiksnoprotetskoga rada. Nakon zavrene polimerizacije rad se obrauje i polira. Opisan je postupak prikladan kod adhezivnog cementiranja ovakvog protetskoga rada. Ako se uporabljuje klasino (neadhezivno cementiranje) tada se i postupak izradbe modificira, utoliko to se krunice sidra mosta izrauju s dodatnim ojaanje. Naime prije izrade tijela mosta, mreasta vlakna Vectris Single se polau, tlae i polimeriziraju direktno na sadrene bataljke, a potom se nastavlja postupak kako je i opisan. Na ovaj nain dvoslojna mreasta ojaanja na

krunicama sidrima mosta poveavaju debljinu krunice uz povienja modusa elasticiteta, tj. poveavaju krutost konstrukcije, to je i nuno kod konvencionalnog naina cementiranja. Na ovaj nain, osim klasinih mostova s krunicama kao nosaima, mogu se izraditi i inlay mostovi (s inlay-ima kao sidrima) i/ili Maryland mostovi na lijepljenje koji zahtijevaju samo povrinsku (samo u caklini) preparaciju zuba nosaa. Osim opisanog postupka uporabom Vectris staklenih vlakana za ojaanje postoji itav niz slinih postupaka razliitih proizvoaa, no svima im je zajedniko to rabe vlakna za ojaanje (razliitog podrijetla) kako bi se na njih mogla prenijeti vana optereenja i izraditi bezmetalan kompozitan fiksnoprotetiki rad. Veza polimernih materijala s metalnom osnovom fiksnoprotetikih radova. U zubotehnikom laboratoriju se mogu izraditi polimerne fasete na fiksnoprotetikim radovima koje reprodukcijom boje, zasjenjenjima na zubnom vratu, incizalnom bridu i individualnim efektima posve slie prirodnim zubima. No odvajanje dijela ili itave polimerne fasete od metalne podloge protetskog rada esta je i neugodna pojava kojoj je uzrok nedostatna i loa povezanost s metalnom konstrukcijom. Jakost meusobne veze izmeu metala i fasete se pri tome izraava kao vrijednost veliine optereenja koje je potrebno kako bi se faseta odvojila, odnosno vezna sila ponitila. Pri tome optereenje moe proizlaziti iz sila vlaka, smika, tlaka itd., ili pak optereenja koje odgovara trajnim djelovanjima sila u usnoj upljini. Ispitivanje uestalosti odvajanja polimernih faseta od metalne podloge na krunicama i mostovima u frontalnoj regiji pri prosjenom koritenju od 4-5 godina pokazalo je incidenciju od oko 10%. Pri tome su uzrok gotovo uvijek bile nedostatne retencije na metalnoj podlozi, tako da se moe rei da je pogreka izazvana radom zubotehniara, a ne samim materijalom. No kvota odvajanja keramikih faseta je znatno nia i iznosi svega oko 1,5%. Odvajanje polimernih faseta mogue je sprijeiti uporabom jakih mehanikih retencija, kao to su perlice, mreice i odgovarajue oblikovanje fasetnog ormaria (po principu uokvirenog satnog stakla) sa zatitom incizalnog i aproksimalnih rubova. No pregrubo dimenzionirane perlice ili mreice prosijavaju kroz fasetu i tako smanjuju vrijednost reprodukcije boje i prirodnost protetskog rada, te danas vie ne zadovoljavaju poveanim estetskim zahtjevima naih pacijenata. Uporaba sitnije dimenzioniranih retencije pak smanjuje njihov retentivni uinak. Uz dostatnu uporabu mehanikih retencija mogue je dosei funkcionalnost polimerima fasetiranog fiksnoprotetikoga rada u trajanju od 5-7 godina, no nastoji se dosegnuti razdoblje od barem 10 godina zbog zahtjeva ekonominosti. To je i dalje nedostatak polimernih materijala za fasetiranje spram keramikih. In vitro i in vivo dokazana injenica da se polimerne fasete odvajaju od metalne podloge prisiljava na traenje rjeenja o postizanju to bolje veze polimera s metalom. ak i kada polimerna faseta kliniki jo izgleda vrsta, izmeu polimera i metala ve se stvorila mikropukotina. Faseta se dodue jo dri zbog navedenih mehanikih retencija, no veza polimer-metal se razdvojila. Ako su pak i mehanike retencije nedovoljne polimerni materijal e se u konanici i odvojiti od metala. Veliina te mikropukotine je oko 15 mikometara incizalno, pa do 50-60 mikrometara cervikalno. Uzroci stvaranja ove granine pukotine su: polimerizacijska kontrakcija polimera, razliiti koeficijenti termikog rastezanja polimerne fasete i metalne podloge, razliiti koeficijenti poveanja njihova volumena u vodi. Koeficijent linearnog termikog rastezanja polimera je etiri do pet puta vei od istog koeficijenta legure iz koje je izraena metalna konstrukcija koja se fasetira, a usnoj upljini esto nastaju velike temperaturne razlike pri unosu vruih i hladnih jela i pia. Kako polimer i

metal razliito ekspandiraju i kontrahiraju stoga veza izmeu njih biva izloena jakom optereenju. Posljedica je termiki zamor koji u konanici vodi ruenju veze u sustavu polimermetal. Pored navedenog, na stvaranje mikropukotine utjecaj imaju i raznolika mehanika optereenja koja se javljaju u usnoj upljini. Granina mikropukotina odgovorna je i za egzogenu promjenu boje polimernog materijala, jer se u tu mikropukotinu nastalu izmeu polimerne fasete i metala useljavaju mikroorganizmi koji uvjetuju promjenu boje fasete i ve je nakon kraeg razdoblja mogu estetski diskreditirati. Egzogena promjena boje je, osim mikroorganizmima, uvjetovana je i prodiranjem sastojaka hrane u prostor pukotine. Tako kofein iz kave i tein iz aja, te katran kod puaa mogu vrlo brzo nakon postave protetskog rada izazvati runu sivkasto-crnu boju fasete. Mikroorganizmi u podruju granine pukotine esto pospjeuju i korozivne procese na dentalnoj leguri. Pojava mikropukotine velik je problem u tehnici polimernih faseta, jer bitno skrauje uporabni vijek protetskog rada. Tenja rjeavanju ovog problema dovela je do razvoja i uporabe sustava veznih posrednika sa svrhom to vreg i postojanijeg povezivanja metalne konstrukcije i polimernih materijala za fasetiranje. No svaki od tih sustava ukljuuje i uporabu mehanikih retencija, barem mikroretencija. Retentivne strukture esto su veliine samo nekoliko mikrometara (moe ih se opaziti mikroskopom), a postignute su mehanikim ili kemijskim hrapavljenjem povrine. Upravo je ta mehanika hrapavost povrine vana komponenta adhezijske veze izmeu metalne povrine i polimera. Kao posljedica hrapavljenja metalne povrine postupkom pjeskarenja, elektrolitikog ili elektrokemijskog jetkanja, ili pak nanoenjem oksidnih slojeva, dolazi do velikog poveanja adhezivne povrine. No ovom promjenom povrine mijenja se i uspjenost ovlaivanja adhezivom. Nadalje, na mjestima udaraca estica pijeska oslobaa se energija, to dovodi do lokalnih nakupljanja energije koja moe odgovarati onoj osloboenoj pri temperaturi od 1000oC. Javlja se tzv. zona taljenja koja je mikroskopske veliine, ali se u njoj nakratko i impulsno javlja navedena ekstremno visoka temperatura. Stoga pored isto mehanikog preoblikovanja metalne povrine nastaju kemijske reakcije, rastaljivanja metala i estica za pjeskarenje, mijenja se energetska razina metalne povrine, s posljedino posve novim svojstvima povrinskog sloja legure. Tako se npr. nakon pjeskarenja pod tlakom od 4,5x104 Pa (Pascala) mogu elektronskim mikroskopom razaznati intruzije "stranih tijela" na metalnoj povrini koje seu do 10 mikrometara dubine. To uvjetuje povrinska nehomogena podruja legure, gdje se u veoj koliini moe pronai aluminijev oksid (Al2O3), sastavni dio pijeska - korunda za pjeskarenje. Upravo je velika brzina zrnaca Al2O3 prilikom pjeskarenja razlog to su zrnca prodrla u metal. Iz toga razloga je ve prije due vremena postupak pjeskarenja uveden u zubotehnike laboratorije kao nain za kondicioniranje metalnih povrina. Pritom taj postupak slui za ienje, kao i za hrapavljenje metalne povrine, to dovodi do njenog znatnog poveanja. Zrnca pijeska mogu biti veliine od 50 do 400 mikrometara, pa dentalne tvrtke preporuuju razliitu veliinu zrnaca, u ovisnosti o vrsti legure koja se pjeskari i materijala koji se rabi za fasetiranje. Srednja dubina hrapavosti metalne povrine nakon pjeskarenja s Al2O3, veliine zrna 250 mikrometara i uz tlak 4,3 bara iznosi 4-8 mikrometara, a kod zrna veliine 50 mikrometara i istim tlakom pjeskarenja 2-4 mikrometra. Meki materijali i oni s niim talitem pokazuju pri tomu vei gubitak mase i vee srednje dubine hrapavosti nego tvre neplemenite legure. Osim to se pjeskarenjem poveava povrina i stvaraju mikroretencije, poboljava se i mogunost ovlaivanja povrine opakerima (polimerni temeljni premaz kod izrade fasete) i veznim posrednicima. irenju tekuine koja vlai ispjeskarenu povrinu metala pridonose i kapilarne sile koje se javljaju u mikropukotinama metala. Stoga se na ispjeskarenim povrinama metala dobivaju 1,5-2,5 puta vee vrijednosti veze s polimerom nego to bi to bilo na poliranim metalnim povrinama.

Dentalna industrija ponudila je itav niz spojnih sustava tzv. veznih posrednika sa zadaom da se ostvari kemijska veza izmeu metalne povrine protetske konstrukcije i raznovrsnih materijala za fasetiranje na bazi polimera. Na taj nain eliminirao bi se nastanak granine pukotine izmeu ovih dvaju materijala sa svim ve naglaenim posljedicama. Bez obzira koji sustav veznih posrednika se koristi svima predhodi postupak pjeskarenja. Oni se donekle razlikuju prema preporuenom tlaku pjeskarenja i veliini zrna pijeska (korunda). Isto tako razlikuju se i prema nainu ienja metalne povrine nakon pjeskarenja, pa neki sustavi ukljuuju ispiranje ispjeskarenih povrina sredstvima koja ne sadre vodu (npr. etilni ester octene kiseline, etanol), drugi pak rabe destiliranu vodu za ispiranje, a kod nekih se ispjeskarene povrine samo isetkaju istim, suhim i otrim kistom kako bi se odstranile eventualno zaostale estice praine od Al2O3. Sami pak postupci veznih posrednika su razliiti. Neki koriste pirolitiki postupak nanoenja staklenokeramikog sloja na metalnu povrinu, koja se zatim nanaanjem silanskog posrednika vee s polimernim materijalom za fasetiranje (Silicoater, Kulzer), drugi pak galvansko tampon pokositrenja metalne povrine, nakon ega se kositreni sloj oksidira kako bi se preko kositrenog oksida, silanskih veza ostvarenih uporabom silanskog posrednika stvorila veza izmeu metalne povrine i polimera za fasetiranje (OVS- Opaquer-Verbundsystem, De Tray Dentsply). Postoje sustavi (Rocatec, Espe i AD-sustav, Zlatarne Celje) koji koriste tribokemijski postupak nanoenja silikatnog sloja na metalnu povrinu pjeskarenjem specijalnim pijeskom sastavljenim od Al2O3 s dodatkom silicijevih estica. Ovdje se koristi kinetika energija estica pijeska, dobivena ubrzanjem zbog tlaka pjeskarenja, da bi se estice silicija zatalile na pjeskarenu metalnu povrinu predvienu za fasetiranje. Naneseni silicijev sloj se kemijski ne vee s polimernim opakerom, pa se silanizira slojem silanskog veznog posrednika koji se vee s jedne strane sa silicijevim slojem na metalnoj povrini, a s druge s organskim radikalima polimera opakera i dalje s materijalom za fasetiranje. Zajedniko je svim tim sustavima da koriste silanske vezne posrednike kako bi ostvarili kemijsku svezu izmeu razliito tretirane metalne povrine fiksnoprotetske konstrukcije i ugljikovodinih skupina materijala za fasetiranje, odnosno njegova temeljnog sloja opakera. Jedino se kod Kevloc veznog sustava ne rabi silanski vezni posrednik ve je uporabljeno naelo izravnog akriliranja metalne povrine. Na ispjeskarenu i oienu metalnu povrinu nanosi se sloj acrylnitrila ija je molekula elektronegativna, dok su povrine metala uvijek su elektropozitivne, te je ostvareno meusobno djelovanje, zapravo neka vrst dipola. Na ovaj sloj vee se i nastavlja sloj uretanske smole, a kroz oba ova sloja, protee se visokopolimerizirana akrilna mreica koja na svom kraju ima slobodne dvostruke veze spremne za kemijsko povezivanje s polimernim opakerom. Naveden je samo dio dosada prezentiranih veznih sustava, oni najpoznatiji, a svima je osnovno naelo eliminacija granine pukotine i njenih posljedica. Neki od ovih sustva teili su i eliminaciji mehanikih retencija kao nepotrebnih nakon postupaka kemijskog povezivanja, no to se do danas jo nije u potpunosti uspjeno ostvarilo. Uporabom veznih sustava svakako su dobivena poboljanja u vezi metala i polimera, no uporaba mehanikih retencija jo je uvijek potrebna.

PREDAVANJE (Prof.dr.sc. Ketij Mehuli) Keramiki sustavi i osnovi tehnologije rada s keramikim materijalima. Keramika je najee koriten gradivni materijal u stomatolokoj fiksnoj protetici danas, stoga je detaljno poznavanje njene strukture, svojstava, indikacija i tijeka izradbe keramikog nadomjestka obveza svakog studenta stomatolokog usmjerenja. Industrija zubnih materijala nudi veliki broj razliitih keramikih sustava s razliitim tehnikama izvedbe, strogo specificiranim indikacijskim podrujima, preporuenim nainom bruenja uporinog zuba kao i materijalom i tehnikom privrenja nadomjestka. Nepotivanje ili pak nepoznavanje

specifinosti odreenog materijala i tijeka cjelokupne izvedbe, kako u ordinaciji tako i u zubotehnikom laboratoriju, ili pak nedovoljna suradnja stomatologa i zubotehniara dovesti e do pogreke koja moe rezultirati manjkavou nadomjestka u mehanikim ili pak estetskim svojstvima. Zubna keramika sastoji se od tri sastavnice, glinice, kvarca i kaolina, iji se koliinski udio razlikuje ovisno od vrste i namjene samoga materijala. Dodatak organskih tvari; dekstrina, kroba, i dr. osnovnoj smjesi poboljava plastinost, a dodatak oksida (Ti, Co, Fe, Zr, Sn, Cu, Cr i dr.) estetska svojstva materijala. Kako bi se materijal uinio prikladnim za izradbu te snizila temperatura peenja, dodaju mu se i katalizatori (K2PO4, K2CO3, Na2CO3, Na2B4O710H2O, i dr.). Zubna keramika se kvalificira kao vrst i tvrd materijal, postojan, bez promjene volumena i boje, s biolokog stajalita vrlo inertan, stoga preporuljiv za uporabu u medicini, a zbog mogunosti reprodukcije izgleda tvrdih zubnih tkiva osobito u stomatologiji. Svojstvo koje ograniuje primjenu kreamike je krhkost, to znai da na optereenje ne odgovara deformacijom ve lomom, o emu treba posebno voditi rauna tijekom izradbe u zubotehnikom laboratoriju. Zubna keramika je sloene strukture; sastoji se od kristalne komponente (jedne ili vie razliitih vrsta kristala) te od staklene matrice. Vrsta i veliina kristala te odnos koliine kristala i stakla uvjetovati e odreena svojstva samog materijala. S obzirom da tijekom izradbe keramikog zubnog nadomjestka u laboratoriju materijal biva podvrgnut nizu toplinskih postupaka, jasan je znaaj usklaenja koeficijenata termike istezljivosti kristala i staklene matrice kao kljunog imbenika u kontroli naprezanja unutar materijala. Ako se k tomu pridrui i injenica da se radi o spoju dvaju materijala (kovine i keramike u metal-keramikim sustavima, odnosno spoju potpunokeramike jezgre i oblonog keramikog materijala u potpunokeramikim sustavima) od kojih se oekuje da se ponaaju kao jedan, jasno je s kakvom minucioznosu se mora pristupiti izradi ovakvih nadomjestaka, koji e k tomu biti podvrgnuti izrazito zahtjevnom (korozijski i triboloki) mediju usne upljine. Keramiki materijali se mogu podijeliti prema vie kriterija: -sastavu -namjeni -intervalu peenja -nainu izrade. Prema sastavu, dijele se na: -sustave napeenja keramike na leguru -potpunokeramike sustave. Prema namjeni, dijele se na materijale za izradbu: -metal-keramikih nadomjestaka -potpunokeramikih nadomjestaka -glazuru i posebne estetske uinke. Prema intervalu peenja, dijele se na one: -s niskom temperaturom peenja (do 1100C) -sa srednje visokom temperaturom peenja (do 1300C) -s visokom temperaturom peenja (do 1400C). Prema nainu izradbe keramike, dijele se na: -kondenzacijske

-infiltracijske (slip tehnika) -toplo-tlana keramika -strojna , a moe se dodati i ljevljiva. Potpune keramike se mogu podijeliti prema sastavu, a time i nainu izradbe na: -aluminijoksidne keramike -staklokeramike -cirkonijeve keramike, odnosno na one koje se izrauju -laboratorijski i -strojno. Izradba metal-keramikog nadomjestka u zubnom laboratoriju Metal-keramika je uvrijeeni naziv u stomatolokoprotetskoj praksi za nadomjestke dobivene napeenjem keramike na odljev. Lijevana konstrukcija osigurat e vrstou, trajnost i krutost, a obloni estetski materijal, keramika, estetsku sastavnicu nadomjestka. Pri tomu se mora paziti na odabir prikladne legure za odreeni keramiki materijal (usklaenost toplotnih koeficijenata istezljivosti). Legura, odnosno odljev mora osigurati dobru vezu s keramikom, mora tono prilijegati na uporini zub i biti postojana na koroziju. Izrada metal-keramikog nadomjestka zapoinje modelacijom votanog objekta na radnom modelu. Moe se provesti nanoenjem voska do potpunih kontura nadomjetanog zuba, i potom skidanjem slojeva voska do eljenog oblika budueg odljeva. Time se izravnava povrina i eventualni nedostaci bruenja te osigurava jednoliko debeli sloj keramike na svim dijelovima krunice. S obzirom na zahtijevnost ovakvog rada, mada je poeljniji, tehniari radije samo prilagode plastinu foliju i/ili navotaju do dimenzija i oblika kapice. Posebnu pozornost potrebno je posvetiti rubnoj prilagodbi. Na votani objekt potom se stavlja votani (odljevni) tono dimenzionirani kanali, sve se privrsti na gumeno ulono postolje i obuhvati kivetom. Zatim se vakuumski zamijea (kako bi se izbjegle inkluzje zraka) uloni materijal kompatibilan odabranoj leguri, nanosi se na (i u upljine) sam votani objekt, a potom ulonom masom ispuni i cijela kiveta. Preciznost odljeva ovisit e o finoi estica materijala za ulaganje, usklaenosti termike ekspanzije ulonog materijala s kontrakcijom legure, te kvaliteti voska za modeliranje. Nakon vezivanja ulonog materijala slijedi predgrijavanje kivete i priprema za lijevanje. Vosak sagorijeva u temperaturnom intervalu od 250-300C, zatim temperatura raste do oko 600C gdje se dri odreeno vrijeme (30-60 minuta) i zavrno raste do intervala taljenja specifinog za svaku leguru. Postupak lijevanja zapoinje pojavom srebrnog ogledala na vrhu kugle rastaljene legure. Po zavretku lijevanja, kiveta se hladi na sobnoj temperaturi, postupno, kako bi se postigla optimalna mikrostruktura, kristali metala dobili odgovarajuu veliinu i distribuciju, te tako osigurali odljev potrebitih svojstava. Naglo hlaenje kivete moe dovesti do prsnua lijevanog objekta ili do manjkave mikrostrukture metalnoga odljeva koja posljedino mijenja mehanika svojstva, korozijsku otpornost, te u konanici kompromitira terapiju protetskog pacijenta. Kiveta se otvara, objekt pjeskari kako bi se uklonio uloni materijal, reu se odljevni kanalii, a povrina obrauje brusnim sredstvima. Obrada brusnim sredstvima uvijek mora biti u istom smjeru, paralelno s gingivnim rubom krunice, kako ne bi dolo do povlaenja slojeva legure jednog iznad drugog, to moe dovesti do ukljuevina zraka, dijelova abraziva i/ili ulonog materijala izmeu tih slojeva, a to kasnije moe dovesti do poroznosti i/ili obojenja keramike. Debljina odljeva iznosi 0,2-0,5mm ovisno od vrste uporabljene legure. Pjeskarenje povrine odljeva uklonit e raslojavanje njegove povrine te mogunost kontaminacije, a ujedno e osigurat mehaniko brtvljenje izmeu povrine odljeva i keramike. Sam odljev se morfoloki znatno razlikuje od zuba kojeg se nadomijeta, jer se konaan oblik dobiva tek nanoenjem slojeva keramike. Ipak, mora pokazivati naznake morfologije zuba, kako bi ravnomjerno podupirao keramiku, odnosno kako bi keramika bila svugdje podjednake

debljine (minimalno 0,7 mm). Tada slijedi proba protetikoga rada u ustima, provjera dosega ruba krunice i osiguranje prostora za dostatnu debljinu keramikoga materijala spram susjednih i antagonistikih zuba, te kontrola okluzije i artikulacije ovisno o prekrivenosti krunice keramikim materijalom (ekstenzije fasetiranja). Zatim slijedi obrada i ienje odljeva u zubotehnikom laboratoriju kao priprema za nanoenje keramikog materijala. Toplinski oksidacijski postupak provodi se kod skoro svih legura, a esto se preporua i uporaba svezujueg sredstva. Primjena oba postupka ovisi o kemijskom sastavu legure, a potrebita je kako bi se preko stvorenog oksidnoga sloja ostvarila kemijska veza metala i keramikoga materijala. Problem moe nastati uporabom neplemenitih legura, gdje stvoreni sloj oksida na povrini odljeva moe biti pre-izrazit (izdaan), te tako kompromitirati veznu vrstou povrine odljeva i keramike zbog svoje male inherentne vrstoe. U tom sluaju potrebno je nakon provedenog toplinskog oksidacijskog postupka dodatno pjeskariti povrinu takvog odljeva esticama aluminijevog trioksida. Na tako oienu povrinu nanosi se temeljni sloj, opaker koji e osigurati dobru vezu s keramikom i ujedno prekriti boju metalne konstrukcije. Debljina ovog sloja mora biti u rasponu od 0,1-0,3 mm u suprotnom gubi na svojoj svrsi (pretanak sloj ne prekriva boju metalne konstrukcije, a predebeo slabi vrstou veze). Slijedi slojevanje dentinske i caklinske keramike, peenje u pei u vakuumskim uvjetima, proba u ustima i konano glaziranje. Prah keramikoga materijala mijea se s destiliranom vodom i tako dobiva smjesa konzistencije vlanoga pijeska prikladna za nanoenje na metalnu konstrukciju modeliranje. Tijekom modeliranja keramika se odrava vlanom jer se tako poboljava kondenzacija keramikih estica i smanjuje kontrakcija tijekom postupka peenja. Kontrakcija se kompenzira i nanoenjem osnovnog keramikog materijala u suviku (30-40%) za iznos kontrakcije keramikoga materijala. Nakon probe u ustima pacijenta, ubruavanja poradi usklaivanja okluzije i artikulacije, keramiki nadomjestci se glaziraju (ne poliraju!!!). Glazura e nadomjestku osigurati sjaj i glatkou, a ujedno e zatvoriti mikro pukotine u materijalu nastale tijekom izrade i obrade keramikog nadomjestka, te tako smanjiti njegovu abrazivnost i troenje. Estetski nedostatak metal-keramikih krunica je mogue prosijavanje metalne konstrukcije u vratnom dijelu krunice. Danas se on ispravlja izradom ruba krunice u keramici, tj. metalna konstrukcija u podruju vrata krunice ne see do kraja preparacije ve se u podruju vrata krunice koristi poseban keramiki materijal s viom temperaturom napeenja kako ga peenja slijedeih slojeva ne bi rastalila i ugrozila preciznost rubnog dosjeda krunice. Kod izrade metalnokeramike mosne konstrukcije posebnu pozornost treba posvetiti spojnim