of 92/92

Legende Iz Starog Sarajeva

  • View
    180

  • Download
    7

Embed Size (px)

DESCRIPTION

...

Text of Legende Iz Starog Sarajeva

  • Izdava MOST ART

    Edicija ZA BOLJI GRAD

    Za Izdavaa Dragan Stojkovi

    Na koricama Eduard Loidolt, Akvareli iz Bosne i Hercegovine 1880

    Sarajevo, Vratnik , Mejdan, 1880.

    Mosmm" IZDAVATVO C M f l i U M l M t D.0.0.

    U M F . T N O S T POVF.ZT J.TF.

  • LEGENDE IZ STAROG SARAJEVA

    Priredio Vlajko Palavestra

    Drugo izdanje

    Zemun 2003

  • UVODNE NAPOMENE

    Sarajevo je grad koji su zasnovali i razvili Turci i davali mu svoj peat puna etiri vijeka. U procesu formiranja gradskih naselja s orijentalnom fizionomijom u Bosni, u drugoj polovini XV i prvoj polovini XVI vijeka uoavaju se dvije komponente - ranija dervika, kada je podizanjem zavija" (svratita, hospicija) zapoinjalo osnivanje i razvoj kasaba; i kasnija dravna i zvanina. Znaajna uloga zavija i dervia, nosilaca islamskog misticizma, odrazila se i na narodna predanja, koja su nastajala uporedo s razvojem varoi i koja su doprla sve do naih dana kao svojevrstan trag minulih vremena. Otuda je razumljivo to je veina legendi iz starog Sarajeva vezana za ivot, zbivanja i ljude iz perioda turske vladavine.

    Usmena prozna kazivanja, tradicija, a meu njima i legende, formirani su, ponekad, i tako to su se memoratska prianja, uspomene na ljude i dogaaje, sjeanja i zapamenja, dopunjavala i ukraavala tradicionalnim elementima bogatog fonda usmenih predanja dublje starine i ire rasprostranjenosti, epske poezije, obiaja, a naroito narodnih vjerovanja i praznovjerica, koje su bile prisutne u svakodnevnom ivotu ljudi tog vremena. Tako u predan-jima iz starog Sarajeva nalazimo odraze realnog sjeanja na odreene pojedince i zbivanja koja imaju historijsku podlogu, zapamcenja pretoena u novu cjelinu s optepoznatim motivima naih, i ne samo naih, narodnih predanja, sujevjerja, vjerovanja u mitska bia, mistine pojave i znakove, snove i predskazanja. Nesumnjivo je da su, tokom proteklih vijekova, zaboravljeni i za nas danas izgubljeni mnogi sadraji nekadanjeg, vjerovatno znatno bogatijeg repertoara usmenih narodnih predanja u starom Sarajevu, tako daje pred nama, zabiljeen u recentnim, esto usputnim zapisima, vjerovatno samo manji dio - onaj koji je nadivio zaborav po neznanim opredjeljenjima narodnih shvatanja i tradicionalne kulture. Zaboravljanje ili podsvjesno potiskivanje detalja, ak

    5

  • i itavih dogaaja iz prolosti, pojedinih ljudi i njihovih djela, zamjenjivanje ili zanemarivanje dijelova historijske stvarnosti i realnih linosti, variranje motiva te ispremetana hronologija, karakteriu usmenu narodnu tradiciju uopte, ali je zrnce historijske istine gotovo uvijek prisutno u njima. Legende iz starog Sarajeva odraavaju sve ove bitne osobine narodnih predanja.

    Legende iz starog Sarajeva su skladno jedinjenje motiva usmene prozne tradicije domaeg stanovnitva predislamskog perioda i snanog, ak dominantnog uticaja islamsko-orijen-talnog porijekla. Sjeanje na prokletu" Jerinu, vjerovanja u zakopano blago, u otiske stopala i ruku u kamenu, prianja o cijevima kroz koje je sa planine teklo mlijeko, o minaretu koje je samo pobjeglo od svoje damije, o mnogim konjima sedlenicima - ime se ilustruje brojnost nekadanjeg naroda, o ratnim varkama i izdajama, i drugi elementi poznati su na itavom srpsko-hrvatskom jezikom podruju, ali i kod drugih naroda. S druge strane, legendarni motivi o ehidima, evlijama, turbetima, dinovima i mitskim biima, kakve susreemo u legendama iz starog Sarajeva, neosporno su orijentalnog i islamskog postanja. Brojni motivi orijentalnih vjerovanja prisutni su u sarajevskim legendama; vjerovanje u evlije, koje ima duboke korijene u metafizici i teozofiji Orijenta, a posebno u muslimanskom misticizmu (tesavufu), bilo je iroko rasprostranjeno u starom Sarajevu. ak su i motivi, pa i tipovi istonjakih (turskih) narodnih pripovjedaka zabiljeeni u sarajevskim predanjima.

    ire shvaena, usmena narodna tradicija starijeg perioda u Sarajevu je sauvana i u pojedinim topografskim nazivima, dodue jo jedino u sjeanjima i prianju starijih generacija. Nekadanja imena dijelova starog Sarajeva, mahala, ulica i trgova, te raznih graevnih objekata, postepeno ustupaju pred savre-menim nazivima novih naselja, komunikacija i predjela.

    Tematski grupisani i stilski ujednani, ovdje su, rimskim brojevima oznaeni naslovi pojedinih tipova legendi. Iza njih su tekstovi legendi rasporeeni u nizu od 1-85. Poslije svakog teksta naznaeni bibliografski podaci iz kojih je uzeta graa (a), a slijede ih najnuniji komentari (b).

    V. P.

    6

  • I RANIJA NASELJA

    I STARI NAZIVI

    1. Zlatni do U staro doba, prije nego to su Turci osvojili

    Bosnu, Sarajevo se zvalo Zlatni do", toliko je bilo lijepo i bogato. I sada ima u Sarajevu brdo koje se zove Zlatite, gdje se nekada, kako se prialo, kopalo zlato.

    a. M. ivkovi, Sarajevo od svog postanka do danas, Poare-vac, 1894, str. 7; S. Suljagi, Zanimljivosti iz planinskih krajeva oko Sarajeva, Novi Behar IX, 1935, br. 9-13, str. 196. b. U poecima rudarstva u Bosni, pa i u okolini Sarajeva, vjerovatno po narodnoj tradiciji, pisao je ve Jaketa Lukarevi, dubrovaki kroniar s poetka XVII vijeka. Koliko se danas zna, na podruju starog Sarajeva nisu kopane rude; predanje ovdje eli da istakne bogatstvo i ljepotu starog Sarajeva u doba bosanske dravne samostalnosti.

    2. Sakriveno blago

    Istono od Sarajeva bila je tvrava Stari grad" koju je, prije Turaka, sagradila Prokleta Jerina. Svaka je muka glava za gradnju morala dati tri litre zlata. I sada, kau, u ruevinama tog grada, kod sela Hodidjeda na Bulozima, ima zakopano blago i nad njim, uoi Blagovijesti, gori modar plamen.

    7

  • a. S. Ivanevi, Stari grad, Bosanska Vila II, 1887, str. 283. b. Srednjovjekovna tvrava Hodidjed bila je ve u prvoj polovini XV vijeka u turskoj vlasti i njen nastanak nema nikakve veze s Irinom (Jerinom) Kantakuzen, enom srpskog despota ura Brankovia (1427 -1456) koju je narod nazvao prokletom" zbog zidanja mnogih gradova u urevo vrijeme.

    3. Kralj Dobrobi Davno je jedan putopisac, gost u Sarajevu, zapisao

    da stari grki i latinski pisci ovako opisuju Sarajevo i njegovu tvravu: Ovaj grad naini najprije kao zamak na klancu kralj po imenu Dobrobi. Nainivi najprije u njemu deset-petnaest koliba, ostavi oko 300 vojnika u ovoj pustinji da uvaju prolaz kroz klanac. Ali poto je tu zrak i voda zdrava i narod se umnoi i neto doljaka naseli, zasadie vinograde i bate, nainie kue, te naselje postade malom kasabom. Uvidjevi kralj Dobrobi potrebu, sagradi tvravu".

    a. Evlija elebija, Putopis, Sarajevo, 1954, str. 113. b. Pomenuti putopisac je glasoviti turski putnik XVII vijeka Evlija elebi (1611-1682). Ime kralja koga spominje moe se itati kao Dubrobik, Dobrobi ili slino, ali bi ispravno bilo Kralj Dubrovnik". Poput narodnog predanja, putopisac je teio da postanak nekih mjesta pripie poznatim linostima iz blie i dalje prolosti, koje s odreenim mjestom nemaju nikakve veze. Vano je napomenuti da je u srednjovjekovnoj Vrhbosni mogla postojati dubrovaka trgovaka kolonija, pa je moda Evlija neto o tome uo u narodu i jednostavno smislio kralja Dobrobia.

    4. Susjedi sokola Ali, narod pria i drukije, pa kae da je sarajevs

    ka tvrava graevina iz turskog vremena, da se zvala Sahin Diran (susjedi sokola) i da ga je zidinama opasao Ali-paa Skopljak prije 250 godina. Podigao je i utvrdio zidove i obijelio ih tako da grad izgleda kao zrno bisera.

    8

  • a. S. Tralji, Narodna tradicija o sarajevskom gradu, Islamski svijet III, Sarajevo, 1934, br. 79, str. 18. b. Prilikom upada austrijske vojske u Sarajevo 1697. god. vidjelo se daje malena sarajevska tvrava nepodesna za odbranu, pa je do njenog proirenja i modernizacije dolo neto kasnije. Graenje je godine 1729. poeo bosanski vezir Ahmed-paa Skopljak, a za graenje zidina upotrebljavani su i mnogi kameni spomenici sa muslimanskih i hrianskih grobalja. Izgradnja je dovrena oko god. 1736-1740. U historijskim izvorima nije poznato da se ta tvrava nazivala ahin Diran".

    5. Graditelji saraja Kada su Turci osvojili Bosnu, na mjestu dananjeg

    Sarajeva, prialo se u narodu, sagradio je dvor turski vojskovoa Isa-beg - neko kae Gazi Husrev-beg, a neko tvrdi da je to bio Soko Mehmed-paa - i po tome je dvoru grad Sarajevo dobio svoje dananje ime.

    a. H. Kreevljakovi, Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini I, Zbornik za narodni ivot i obiaje XXX, Zagreb, 1935, str. 56; S. Tralji, Sarajevski grad Vratnik, Sarajevo, 1937, str. 5. b. Nema nikakva historijskog dokaza da je Isa-beg Ishakovi imao ovdje stalnu rezidenciju, ve je to vjerovatno bio dvorac u kome je on, ili neki drugi namjesnik, odsjedao za svog privremenog boravka u Vrhbosni. Predanje kae da se taj araj nalazio na mjestu koje se donedavno zvalo Begluk (gdje je doskora bila zgrada Vojne oblasti).

    6. Latinluk je bio naziv mahale (gradske etvrti) u starom

    Sarajevu u kojoj su ivjeli katolici. U njoj su dubrovaki trgovci imali svoju koloniju, a i ostali stanovnici ove mehale bili su velikim dijelom katolici, koji su tu imali i svoju crkvu sve do godine 1697. Uspomena na ovu mahalu sauvana je do novijeg vremena u nazivu Latinske uprije (Principov most ).

    9

  • a. Evlija elebija, Putopis, str. 117. b. U jednom slubenom popisu sarajevskih hriana iz 1788. godine navodi se u Sarajevu 12 mahala u kojima ima i hriana. Prva je, po brojnosti hriana, mahala Frenkluk ili Latinluk, kako je narod nazivao.

    10

  • II OSVAJANJE BOSNE

    I PRIE O OSVAJAIMA

    7. Careve vode

    Kada je bilo sueno da se Bosna osvoji i sud i uprava Osmanlija proiri, Turci su navalili na Bosnu i jednog podneva zaustavi se njihova vojska da pripremi ruak u ravnici nedaleko od Sarajeva. Ali nigdje u blizini nije bilo vode. Tada neki vojnik zakopa malo zemlju i tu voda protee. Sultan Fatih (Osvaja) naredi da se na tom mjestu izgrade esme, pa se to mjesto zove i dan-danas Careve vode. Vojniku koji je pronaao vodu sultan uini dovu (molitvu), da bude sretan i on i njegovi potomci. Toga vojnika narod prozva Dovadijom i od njega vodi porijeklo sarajevski rod Dovadija.

    a. S. uljagi, nav. djelo, str. 302; H. Kreevljakovi, Vodovodi i gradnje na vodi u starom Sarajevu, str. 13. b. Turska prisutnost na podruju srednjovjekovne Vrhbosne evidentirana je 1436. i 1439. godine, iako su se Turci od 1416-1448. vie puta krae ili due zadravali u tvravi Hodidjed i po njenoj okolini. Ruevine Hodidjeda nalaze se istono od Sarajeva, kojih dva i po sata hoda. Hodidjed je 1434. od turske preotela bosanska vojska, ali je ponovo doao u turske ruke i sve do 1459. predstavljao najisturenije tursko utvrenje u bosanskoj zemlji.

    Nema nikakva historijskog dokaza da je na mjestu starog Sarajeva postojao utvreni grad Vrhbosna, kako su pisali neki historiari. Meutim, u upi Vrhbosni ili Vrhbosanju, postojalo je istoimeno otvoreno gradsko naselje, varo ili trg. Kada je

    11

  • osnovana ta varo, jo uvijek se ne zna. Spominje se prvi put 1462. godine pod imenom Atik Varo (Stara Varo), i to u vri

    jeme kada je ve bila propala. Godine 1468. spominje se pod imenom Eski Trgovite (Staro Trgovite) koje se u lokalnim uslovima zvalo najvjerovatnije Trgovite, otvoreno gradsko naselje, kakvih je u srednjem vijeku bilo dosta. Ta varo je leala oko ua potoka Koeva u Miljacku.

    Srednjevjekovna seoska naselja na podruju Sarajeva bila su Pohvalii (danas Pofalii), Koevo, Nahorevo, Bjelave, Radonje i Radilovi na obroncima sjevernih brda, Brodac, Bratnik (danas Vratnik) i dalje Hvaletii (Faletii). Na obroncima Trebevia znamo za vie lokaliteta: na najniim padinama bili su Komatin i Bilavica (Bjelavica), Toplik uz samu Miljacku, a vjerovatno i Hrvatin, Hrid i Bistrik, iako se oni ne spominju u izvorima.

    Mehmed II Osvaja, el Fatih (1429-1481), turski sultan 1451-1481, osvojio je i proirio osmanlijsku vlast nad itavim Balkanskim Poluostrvom i Malom Azijom. Koristei nesuglasice i unutranje borbe meu feudalcima kao i teak poloaj zavisnog seljatva u srednjevjekovnoj bosanskoj dravi, pokorio je Bosnu u proljee 1463. godine i, poput Srpske despotovine, pretvorio je u tursku provinciju. Narodu u Bosni ostao je u uspomeni pod nazivom fatih", osvaja.

    Careve vode se nalaze na planini Romaniji, istono od Sarajeva, ali se ne zna vrijeme kada su esme napravljene.

    8. Ratna varka

    Starim gradom kod Sarajeva vladali su nekada Grci. Na pomenutoj ravnici turska vojska naie na nekog Staniu Golica koji ih posavjetova da, ako hoe da zauzmu Stari grad, svaki vojnik treba da naloi po nekoliko vatara, da oni u gradu pomisle da ih silna vojska napada. Uvee Turci tako i urade, naloe hiljade vatara, a posada grada se uplai i pobjegne iz tvrave. Za tu pobjedu Turci ujutro odre dovu, molitvu-zahvalnicu, na mjestu koje se danas naziva Dovlii, a mjesto Pale je dobilo ime po tome to su na tom mjestu Turci palili vatre. Tako se prialo, ali neka za to odgovara onaj ko je tako govorio.

    12

  • a. B. erovi, Od kuda su imena Dovlii i Pale, Bosanska Vila ID, 1894, str. 198; . Truhelka, Iz prolosti Sarajeva, Nada I, 1895, str. 263.

    b. Vladavinu tzv. Grka biljee mnogobrojne narodna predanja na znatno irem bosansko-hercegovakom podruju. Ratna varka koja se ovdje spominje predstavlja dio optepoznatog repertoara usmene narodne tradicije o zavojevaima. Konano, narodna etimologija esto izvodi porijeklo pojedinih naziva po slinosti rijei, kao stoje ovdje sluaj.

    9. Osvajanje Zlatnog dola Poslije pobjede kod Starog grada, sultan

    Osvaja je krenuo s vojskom da osvoji Zlatni do, kako se tada zvalo Sarajevo. Otpoe borba s bosanskom vojskom na sjevernoj strani grada. Sultan ugleda neprijatelja na toj strani, pa uzviknu: Ko! ko" to znai potri, potri!" - i otada se itav taj kraj nazva Koevo. Zatim car podijeli vojski na dve hiseta (dijela) i otuda se dvije stare ulice u gradu prozvae Hiseta gornja i Hiseta donja.

    a. Nikola T. Kaikovi, Kako je postalo Sarajevo, Bosanska Vila XXVI, 1911, str. 119.

    b. I u ovom predanju vidimo primjer naivnog narodnog tumaenja nastanka pojedinih toponima. Toponim Koevo je sigurno srednjevjekovnog porijekla.

    10. Sultan u "saraju" Kada su Turci osvojili Zlatni do bila je jesen,

    okrenula je ve studen, snijeg i meava. Vojska je bila pod atorima, a cara sklone u neku ubogu kolibu da se ne smrzne. Kau caru njegovi doglavnici i veziri: Oprosti, svijetli care i gospodaru, moramo te skloniti makar i u ovu seljaku kolibu, samo da ne duva." A

    13

  • car im na to odgovori: Saraj je ovo moj, saraj, samo kad mogu glavu skloniti!" I tako od careve rijeci saraj" grad se nazva Sarajevom.

    a. Nikola T. Kaikovi, nav. djelo, str. 119. b. Tobonja bitka u tzv. Zlatnom delu i navodni boravak sultana Mehmeda II Osvajaa u siromanoj kolibi pomogli su narodnom pripovjedau da na zanimljiv i neobian nain objasni postanak naziva grada Sarajeva.

    14

  • III GAZIJE I EHIDI

    11. Fatihovi klesari

    U narodu se pripovijedalo da je sa vojskom sultana Fatiha (Osvajaa) ilo 12.000 kamenara - klesara, koji su klesali nadgrobne spomenike palim vojnicima. Za sve stare sauvane nadgrobne spomenike po Bosni narod kae da stoje nad grobovima Fatihovih ehida.

    a. A. Nametak, Islamski kulturni spomenici u BiH, Glasnik Islamske vjerske zajednice, VII, 1939, br. 3, str. 79; H. Kreevl-jakovi, Esnafi I, str. 151. b. Nema historijskih dokaza za ovaj dio predanja o turskim osvajaima.

    12.ehitluci na Bulozima i pod Goricom

    Kada su Turci sa Buloga iz topova tukli tvravu Hodidjed, Bonjaci su se ogoreno branili i mnogi su junaci pod Hodidjedom poginuli. Sahranjeni su pod velikim kamenim spomenicima na Bulozima, koje narod i danas naziva ehitlucima.

    I u gradu Sarajevu ima grobalja u kojima su sahranjeni ehidi, vojnici izginuli prilikom osvajanja grada. Dok je borba trajala, pria se da su dvojica vojnika, neki orbadi Hasanaga i Jemeni Mustafaga, kuhali hranu i odnosili je vojsci na Goricu.

    15

  • a. S. Tralji, Iz narodno tradicije sarajevskih muslimana, Islamski svijet IV, 1935, br. 133, str. 6. b. Historijski izvori ne znaju za bitku prilikom posljednjeg osvajanja Hodidjeda. Godine 1459, kada je Hodidjed ve odavno bio u turskim rukama, pokuao je da im ga preotme bosanski kralj Stjepan Toma, ali bez uspjeha.

    13. Kiraj-han

    Jo dok se borba vodila oko Hodidjeda, odvojio se od ostale vojske sa svojim odredom neki Kiraj-han, rodom ak sa Krima, a kau da je bio sin tatarskog hana. On je krenuo niz Miljacku, zauzeo najuri kulu koja je bila sagraena visoko na stijenama, ali je poginuo u samom gradu, kod dananje Alipaine damije. Tu mu se i sada nalazi grob.

    a. C. Truhelka, nav. djelo, str. 263-264; S. Kemura, Sarajevske damije, GZM XXIII (1911), str. 175. b. Ne moe se ustanoviti da li je Kuraj-han, o kome predanje govori, historijska linost, jer za to nedostaju dokazi. Na uzglavnom nianu nad njegovim navodnim grobom je neobina iljata kapa, a nian je ukraen plastinim predstavama polumjeseca, ake, bojne sjekire, luka i strijele, te rozetama. Bogato je ukraen i noni nian.

    14. Gaziler turbe

    U ljutom boju, koji se vodio pod Goricom, poginula su i dvojica junaka, Ajni-dede i Semsi-dede, kojima je narod kasnije podigao turbe (mauzolej) zvano Gaziler turbesi (turbe junaka). Stare Sarajlije su posebno potovale ovo turbe, davali su milostinju za uvara turbeta i nabavku kandilja nad grobovima. Vjerovalo se da ako novi koji e darovati najprije obnese oko glave - dobar je lijek protiv glavobolje. Narod se molio za duu izginulih ehida i poslije toga

    16

  • pazio ta e mu rei prvi prolaznik koga susretnu; iz tih su rijei gatali ta nosi budunost.

    a. R. Kadi, Legenda o mistinim moima sarajevskih turbeta, Jugoslavenski list, god. XXIII, 1940, Sarajevo, br. 53, str. 9. b. Gazilersko turbe spominje se u starom Trgovitu jo 1459. godine. Do 1950. stajalo je u blizini Alipaine damije. Tekiju je osnovao neki Hasan-beg. Niani ove dvojice poginulih dervia postavljeni su danas u dvorite Alipaine damije.

    15. Zindirli Ibrahim-dede

    S Fatihovom vojskom doao je i neki Hadi Ibrahim, koga je sultan odredio da bude zapovjednik zapadnog dijela vojske na Gorici. Sultan mu je turski naredio: uzeldi dajan hadi Ibrahim!" to znai Dobro se dri i ne povlai se, hadi Ibrahime". U borbi na Gorici Hadi Ibrahim je poginuo, pa mu je tu podignuto turbe zvano Turbe Zindirli Ibrahim-dede. Bilo je to bijelo, okreeno turbe na etiri vitka kamena stupa pod kupolom, pokriveno olovom, sa alemom (ukrasom) na vrhu. Narod gaje posjeivao osobito na etrdeset dana pred Jurjevo (urevdan), da mu ehid ispuni elje.

    Po vjerovanju o kome se u starom Sarajevu u svoje vrijeme mnogo pripovijedalo, za vrijeme borbe Sarajlija s austrijskom vojskom 1878. godine, nad tim se turbetom uzdigla ogromna ljudska prilika, koja je poput oblaka lebdila nad Goricom: bila je ogrnuta u dug zeleni plat, bijele brade i sa zelenim turbanom na glavi. Prialo se da je u desnoj ruci drala tespih (brojanice), kojim je mahala oko sebe, a u lijevoj tespih-dajak, kratki tap na koga se dervii oslanjaju. Kau da su austrijski vojnici padali mrtvi pred njegovim tespi-hom kao snoplje. Na kraju se taj lik rasplinuo na nebu poput pramena magle. Tada je i Gorica pala u nepri-

    17

  • jateljske ruke, a austrijski su vojnici istog dana poruili turbe. Ibrahim-dede je za ivota bio dervi, vazda opasan dervikim sindirom (lancom).

    a. S. Kemura, nav. djelo, GZM XII (1910), str. 632; R. Kadi, O sablasnoj ljudskoj sjeni, Jugoslavenski list, god. XXIII, Sarajevo, 1939, br. 67, str. 4. b. Turbe jer stajalo na vrhu brijega Gorice. Ne zna se kada je podignuto. Spaljeno je i porueno 19. avgusta 1878.

    U starom Sarajevu je bilo vie turbeta i kultnih mjesta za koje je narodno predanje tvrdilo da su u njima sahranjeni vojnici izginuli u borbama za Sarajevo. Tako se zna da je grob Abduifetah-dede stajao na tzv. ehovoj konji, a turbe etri-dede u Logavinoj ulici. Turbe Turna-dede i tekija bili su kraj ekrkinice damije na Baariji, a Dendi-dede u Krajikoj ulici pod Goricom. Ta i druga turbeta uglavnom su poruena u prvim decenijama austrougarske okupacije.

    16. Sehidsko turbe u Vogoi

    U gornjoj Vogoi kraj Sarajeva bilo je jedno staro sehidsko turbe. Prialo se da je do tog mjesta doao neki gazija (junak), nosei u rukama svoju odsjeenu glavu. Na mjestu gdje je pao, sahranjen je i podignuto mu je turbe.

    a. V. ajkanovi, Srpske narodne pripovetke, I, Beograd 1927, str. 540.

    b. Motiv o ratniku koji u rukama ili pod pazuhom nosi svoju glavu karakteristian je za predanja o izginulim ehidima i poznat je u mnogim krajevima Bosne, pa i u svijetu.

    17. Krkavica

    Za jednog sultan-Fatihovog vojnika se prialo da je poginuo u Bistriku, uvrh tzv. Sehovih dugonja, kako se Bistrik nekada zvao. Na mjestu gdje je krei ispustio duu podignuta je esma, zvana Krkavica.

    18

  • a. H. Kroevljakovi, Vodovodi, str. 51. b. Krkavica je bila jedna od esama vodovoda Isa-bega Ishakovia. Do nje i nie prema Carevoj damiji voda je bila sprovedena unkovima iz vrela Pastrma na vrhu Bistrika. esma je tekla do 1938. godine kad je prezidana.

    18. Turbe aban-dede U jednom drvenom turbetu u dnu Bistrika sahran

    jen je bio ehid aban-dede, dervi koji je poginuo za navale Eugena Savojskog na Sarajevo 1697. godine. Bio je, kau, pokopan u svojoj bati. Neki su ovo turbe nazivali ejh Alijinim turbetom, po istoimenom rufai-jskom ejhu, koji je u istom turbetu bio sahranjen sa svojom enom. Ovo su turbe posjeivali oni koji su eljeli da se obogate.

    a. M. Mujezinovi, Islamska epigrafija I, Sarajevo 1974, str. 449; R. Kadi, Legenda o mistinim moima turbeta, str. 9.

    b. U irem podruju donjeg dijela Bistrika, kraj Cekadine damije, nalazilo se ovo poznato turbe.

    19. Jekovac

    Meu ehide narod je ubrajao i nekoga Mustafu Nuri-efendiju, koji je ivio u XIX vijeku. Kada je sultan Mahmut II poeo u turskom carstvu uvoditi reforme, narod se u Bosni pobuni protiv sultanovih reformi. Sarajlije su prednjaile u pobuni, jer je u Sarajevu bilo sjedite janiara. Da uzbune i druge gradove u Bosni, sarajevski janiari sastave pismo da ga poalju u Zvornik koji je bio za reforme, pa pozovu uglednije ljude da potvrde saglasnost s pismom svojim peatima. Ali Nuri-efendija ne htjede da udari peat na pismo, ve istuca muhur u avanu, da se niko ne moe koristiti njegovim peatom. Zatim pobjegne

    19

  • da se zatvori u sarajevsku tvravu. Upuivao je svijet na dobro, pa ga zato narod nije volio. Svjetina se digne u potjeru za njim i stigne ga na Mejdanu, na Vratniku. Tu su htjeli da ga kamenuju, ali se nalo nekoliko ljudi koji narodu rekoe: Vodite ga napolje, van grada, pa radite s njim ta hoete! Ako ga ubijete ovdje meu zidinama - sav e Vratnik da nastrada od sultanove osvete." Tako narod povede Nuri-efendiju van zidina grada i kod ute tabije ga zasue u kamen. Koliko je ovjek jeao, pria se da se sve do arije ulo. Otada je to mjesto nazvano Jekovac.

    a. S. Tralji, Narodna tradicija o sarajevskom gradu, Islamski svijet III, Sarajevo, 1934, br. 79, str. 18. b. Erafski reis (prvak aristokracije) Mustafa Nurudin efendija erifovi je bio doseljenik sa Krima, a sin mu je uveni Fazli-paa koji je igrao znaajnu ulogu poslije pomenute pobune 1828-1831. godine. Dogaaj koji je zapamtilo narodno predan-je odigrao se 6. januara 1827. godine, a o njemu je postajala i jedna spomen-ploa s kronogramom u stihu na turskom jeziku, kao i jedna narodna pjesma.

    20

  • IV STARE GRAEVINE

    I PRIE O OSNIVAIMA

    20. Kozija uprija Istono od stare sarajevske tvrave, na rijeci Mi

    ljacki, nalazi se jedan starinski most koga narod naziva Kozjom uprijom. Prialo se da su taj most sagradila dva brata kozara, Sinan i Mehmed. uvajui koze po oblinjim Jaredolima i oko gaza na Miljacki gdje je danas most, nali su jednog dana skriveno blago u nekoj peini. Kada su blago podijelili na jednake dijelove, Mehmed sagradi most preko Miljacke, a brat mu kozar Sinan podie damiju u Bistriku, koju narod prozva Keedijinom damijom.

    a. S. Kemura, Sarajevske damije, GZM XXII, str. 227; M. Hadijahi, Kozja uprija u prolosti, Novi Behar IX, Sarajevo, 1935, br. 1-3, str. 17-18.

    b. O vremenu nastanka ovog mosta nema historijskih podataka. Novije pretpostavke sa dosta uvjerljivosti govore da je most sagraen u drugoj polovini XVI vijeka, kada je turska centralna vlast, pod vezirom Mehrned-paom Sokoloviem, razvijala mreu magistralnih putnih pravaca u ovom dijelu carevine. Sigurniji historijski podaci o mostu potiu uglavnom iz XVIII i XIX vijeka.

    21

  • 21. ejtanija je bila uprija koja se nalazila na mjestu dananje

    obanije uprije, u blizini Pozorita, a podigao je, po prianju starih ljudi, Hasan Kaimija Sarajlija, uveni pjesnik. Kaimija je bio dervi i od svoje je kue napravio derviku tekiju gdje su se okupljali dervii-kaderije. Od svojih prihoda sagradio je drveni most. Kako je Kaimija bio derviki starjeina, ejh, narod njegovu upriju nazva Sejhanijom, od ega je, tokom vremena, u narodu prozvana ejtanija (avolja) uprija. Postoje i podaci daje upriju u XVI vijeku podigao vojvoda Coban-Hasan.

    a. T. R. orevi, Na narodni ivot, Beograd, 1932, str. 13; D. eli - M. Mujezinovi, Stari mostovi u BiH, Sarajevo, 1969, str. 108.

    b. Ovaj drveni most pripisuje se oban Hasan vojvodi, a kao obnovitelj spominje se ejh Hasan Kaimija. Postojao je sve do 1888. godine, kada je zamijenjen dananjim eljeznim mostom.

    22.Seherehajina uprija pod Alifakovcem je, po narodnom predanju, sagraena po nareenju

    sarajevskog eherehaje (gradonaelnika), ali narod ne zna za njegovo ime, niti pamti kada je most sagraen. Tako uprija u svom nazivu nosi samo blijedo narodno sjeanje na bezimenog sarajevskog eherehaju.

    b. Hadi Mehmed Vlakovac je, po historijskim izvorima, osniva spomenutog mosta oko godine 1540. Bio je rodom iz visokog sela Vlakova, a osniva je i jedne mahale i damije u Sarajevu. eherehajina uprija pozvana je, znai, po eherehaji Hadi Mehmedu, a podignuta je na mjestu ranijeg mosta to gaje 1462. godine podigao Isa-beg Ishakovi.

    22

  • 23. umurija uprija sagraena je, kako narod pria, u blizini sabljarske

    arije. Tu su bile radionice kovaa-sabljara koji su u svom zanatu mnogo troili drveni ugalj (umur) i gar istresali u Miljacku. A neko opet kae da su na tom mjestu bakali i trgovci istresali mangale, posude za dranje ara, kada bi se zimi grijali u^ svojim duanima. I po garu od umura prozvala se umurija uprija. I to e biti tako, iako svijet svata pria i izmilja.

    a. S. Kemura, Sarajevske damije, GZM XXII, str. 261; Iz starog Sarajeva, Postanak Careve, Latinske i Cumurije uprije, Veernja pota, IX, Sarajevo, 1930, br. 2608, str. 10. b. Prvi most na dananjem mjestu Cumurije uprije podigao je neki Hadi Hasan prije 1565. godine, u blizini sabljarske arije. Opravljena je vie puta, a 1886. drvena je uprija zamijenjena dananjim eljeznim mostom.

    24.Moanica

    je nekada tekla jednim rukavcem preko Vratnika i kod Carevog mosta se ulivala u Miljacku. Kod dananje Viegradske kapije ulazio je taj krak meu gradske zidine i tekao, natapajui bate i okreui mlinice.

    Pripovijedalo se da je davno, nekoliko desetljea po zauzimanju Bosne, taj rukavac Moanice preko Vratnika proveo Skender-paa. Neka ena nije nikako htjela dopustiti da se voda prevede preko njezina zemljita, pa ju je Skender-paa prevario tako to je umolio da voda preko njena posjeda tee samo dan i no. Kada su prola dvadeset etiri sata, zatrai ena da se voda odvrati. Ali joj Skender-paa odgovori da je ona sama pristala da voda tee dan i no, a ne samo

    23

  • dvadesetetiri sata. Kada je ena uvidjela da se prevarila, pomiri se sa sudbinom, jer na ovom svijetu nije nikom sve poravno.

    a. H. Kreevljakovi, Vodovodi, str. 67. b. Skender-paa, koga spominje predanje, tri puta je bio sandakbeg Bosanskog sandaka (1478-1505), tako da se izgradnja kanala Moanice preko Vratnika, koji vie ne postoji, odnosi vjerovatno na tree razdoblje njegova namjesniko-vanja (1499-1505 god.).

    25. Slatke esme

    bile su ugraene u zidu dvorita Kemaludinove damije. Po predanju, one su dobile svoje ime tako to se neki Sarajlija opkladio s nekim strancem da u gradu, pored svih znamenitosti, postoje i esme iz kojih istie voda slatka kao daje zaeerena, ali e mu ih pokazati tek sutradan, im svane. Tako se i dogovore. Ponoi Sarajlija ponese asu meda i oku eera, pa istrese u musluk, kako se nazivao mali rezervoar unutar esme. Kad ujutru dovede stranca da se napije te vode, ovaj okusi i voda je stvarno bila slatka! Tako tu esmu pozvae Slatkim esmama.

    a. H. Kreevljakovi, Vodovodi, str. 99. b. Na esmi su bile ugraene dvije lule, pa je esma bila tzv. ifte-esma, a tekla je do 1891. godine. Na mjestu gdje se nalazila Kemaludinova damija, dvorite s grobljem i Slatke esme" podignut je, godine 1940, neboder.

    94

  • 26. Djevojake esme Kada je Gazi Husrev-beg dovravao gradnju svoje

    damije, isto je to radio i Cekrki-baba Muslihudin, graditelj i dobrotvor damije podno Kovaa. Kako je gradnja damija ve bila pri kraju, sastadoe se njih dvojica da se dogovore u koji dan e biti sveano otvaranje. Odlue da zajedno pou traiti izvor vode za vodovod do abdesthana, gdje e se narod umivati i uzimati abdest.

    Pou oni tako preko Kovaa, pa uz Plou i uz Stroie, kad susretnu jednu lijepu djevojku koja im ree: Ako ete i meni pred kuom napraviti esmu da ne donosim vodu izdaleka, kazau vam gdje se nalazi jedno jako i zdravo vrelo." Oni joj obeaju, a djevojka ih uputi ka Zmajevcu, na vrelo Crnil. Njih dvojica otuda cijevima provedoe vodu do svojih damija, a u Stroiima podigoe esmu koju narod nazva Djevojakom esmom.

    Drukije predanje kae da su tu esmu sagradile neke dvije sirote djevojke koje su se bavile tkanjem beza, tankog pamunog platna, i tako se prehranjivale. Pritedile su toliko novaca da su mogle podii esmu u svojoj mahali, u Stroiima. Sada ti znaj, koja je pria istinita. A poznato je da ne mogu biti dvije istine, kao to ne mogu dva pehlivana igrati na istom konopu!

    a. H. Kreevljakovi, Vodovodi, str. 81. b. Vodovod, koji s izvora Crnil snabdijeva vodom ovu esmu, kao i mnoge druge javne esme u ovom dijelu grada, zadubina je Gazi Husrev-bega, a izgraen je neto prije 1531. godine. Najveim dijelom je voda ila ispod zemlje, kroz zemljane cijevi. Sve do 1878. godine, ovim se vodovom snabdijevala 21 javna esma u raznim mahalama. Djevojaka esma je tekla sve do 1895. godine, kada je izvor Crnil kaptiran za gradski vodovod.

    25

  • 27. Prijeka esma na Vratniku je, po prianju, takoe zadubina Gazi

    Husrev-begova i to je sve to se do danas o njoj zna. Ime je dobila po svom neobinom, poprijekom poloaju.

    a. H. Kreevljakovi, Vodovodi, str. 85. b. Za ovu esmu nema nikakvih historijskih podataka.

    28. Mihrivoda

    je naziv esme i vodovoda kojim se snabdijevao sjeverni dio starog Sarajeva. Kau da je vodu iz tog izvora sprovela kroz cijevi neka djevojka po imenu Mihrija. Na san joj je izaao evlija, dobri svetac, i kazao joj gdje ima vrelo, pa da ga otkopa i napravi esmu i vodovod. I ona slijedee jutro zapoe gradnju i uradi sve to joj je nareeno.

    a. H. Kreevljakovi, Vodovodi, str. 133. b. Po prianju starih Sarajlija, Mihrivoda je dosta stara, a vodu joj je davalo jedno nestalo vrelo, bjeivoda" kako narod kae, sve do godine 1937. kada je vrelo presahlo. Po nazivu ovog lokalnog vrela, itav kraj u sjevernom dijelu Sarajeva bio je poznat kao Mihrivoda.

    29. Hrvatin

    Prialo se da je u mahali Magudi ivio neki terzija (kroja). Jedne noi usnije on ovjeka u zelenim haljinama koji mu ree: Ej ti, majstore, kopaj vie svoje kue i nai e vodu. Napravi bunar, pa e biti korist i tebi i ostalom narodu!" Kad se terzija probudio stade razmiljati ta e i kako e. Tako mu proe dan, a on nita nije uradio. Druge noi usnije on isti san, tako i tree, ali mu onaj duh u zelenim haljinama tada ree: Ako sutra ne pone kopati - propae!" Sutradan rano nae terzija nekog majstora bunardiju, odvede 26

  • ga na oznaeno mjesto pa mu ree: Hou da mi ovdje napravi jedan bunar". Na to mu bunardija odvrati: Na ovom je mjestu teko kopati, a ako bi se i kopalo, trebae dosta novaca!" Onda ga terzija uze za ruku i odvede u svoj duan, pa mu ree: Sto god ovdje vidi - moje je vlasnitvo. Ja ne alim prodati sve do igle i makaza, samo da bunar napravim. Ako zatreba i to u pregorjeti!" Te tako bunardija odmah pone raditi i bunar u Hrvatinu uskoro bi dogotovljen.

    a. H. Kreevljakovi, Vodovodi, str. 55-56. b. Hrvatin je bio najjae vrelo na podruju starog Sarajeva. Poto je vrelo bilo u dubini (u predjelu Megara), u jami slinoj bunaru, izvor je popravljen tako to su jamu zatvorili sa vie slojeva okruglog kamenja s otvorom u sredini, poput otvora na mlinskom kolu, pa je voda izbijala uskim mlazom i s veim pritiskom. Popravak hrvatinskog vrela finansirao je, 1770, Hadi Omer etica, sarajevski abadija i trgovac, poznati dobrotvor u starom Sarajevu (umro 1783).

    30. Feredua

    Pripovijedalo se da je uvrh Logavine ulice, u mahali oko Buzadijine damije, nekada stanovao neki ovjek sa enom. Ponekad bi mu ena prebacivala to su siromani i to nema ni ferede, ogrtaa da ogrne kada izae na ulicu. Dan po dan je prolazio, a ovjek je kriomice skupljao paru po paru da, siromaak, kupi eni feredu. I jednog dana, kada je skupio dovoljno novaca da se moe kupiti dobra fereda, zovnu enu: Evo ti pare, pa idi i kupi feredu!" Ali mu ena odgovori: Zna, u naoj mahali nigdje nema esme i vodu valja donositi izdaleka, ak iz druge mahale. Napravi ti nama kraj kue esmu, a feredu emo kupiti kad mognemo!" I tako ovjek poslua enu i na uglu kraj damije u Logavinoj ulici sagradi lijepu esmu, koju narod po tome prozva Feredusom.

    27

  • a. H. Kreevljakovi, Vodovodi, str. 94-95; M. Hadijahi, Sarajevske damije u narodnoj predaji, Zbornik za ivot i obiaje Junih Slavena, /2, Zagreb, 1936 (u daljem tekstu: Sarajevske damije I), str. 230. b. Feredua se nalazila u podzidu Buzadijine damije i ubrajale se meu ljepe objekte ove vrste. Prilikom obnove damije 1933. godine zazidana je, a s njom i natpis o obnovi iz 1773. Sagraena je, vjerovatno, 1624/1625. godine.

    v

    31. esma u novoj mahali bila je uz damiju Buzadi Hadi Jahje. Tu je

    esmu, kako se u narodu prialo, sagradio neki Hadi Jahja kada je i damiju podigao. Voda joj je doticala iz tri razna vrela pod Sedrenikom i po tome je bila uvena.

    a. H. Kree vlj ako vi, Vodovodi, str. 131-132. b. O osnivau ove esme, Buzadi Hadi Jahji, zna se daje prije 1602, u tzv. Novoj mahali, podigao damiju. esma je bila solidno graena, s neuobiajene tri lule. Popravljana je vie puta, a 1928. prikljuena je na gradski vodovod.

    32. Jusuf-pain bunar

    Kako su stari ljudi priali, u Sarajevu je ivio neki Jusuf-paa, zvani Cuprili, koji je u Sarajevo dobjegao i pravio se subudalast. On je sebi napravio jednu sobu u ariji Zildiluku i kraj nje iskopao bunar. Kada je umro, na tom je mjestu sagraena medresa, a bunar, dok nije zasut, bio je poznat kao Jusuf-pain bunar. Voda iz tog bunara koristila se kao lijek od groznice. Jusuf-pain grob i danas se nalazi na Alifakovcu, ali to je druga pria.

    28

  • a. H. Kreevljakovi, Vodovodi, str. 162. b. Bunar je bio uz tzv. Drveniju medresu, koja se nalazila u kraju uz obalu Parike komune. Imao je santra (ogradu) od jednog kamena u obliku kvadra i bio je prokopan poput upljeg valjka.

    33. Isa-beg i njegove zadubine Ostalo je zapameno da je Isa-beg Ishakovi

    utemeljio Sarajevo i, kako je narod priao, naredio da se od prihoda njegovih imanja (vakufa) podignu razne graevine u gradu. Prvo je, kau, sagradio dvor, araj, za sebe, pa onda damiju, danas zvanu Carevu damiju, a uz nju banju na dnu Bistrika, koju je narod nazvao Isa-begovom banjom.

    Prialo se da su pod mihrabom, udubljenjem u unutranjosti damije i pod papulukom, gdje se skida obua, zakopana dva brata. Prije osvojenja Bosne na dvije stotine godina, jedan je brat ivio na matriku (istoku), a drugi na magribu (zapadu) turske carevine, ali su se jednog dana, nakon dugo vremena, ponovo sreli u jednoj umi, ba na mjestu gdje je danas Careva damija. Stariji brat tada ree mlaem: Brate, naredi da te kad umre zakopaju na mjestu gdje e biti dami-jski mihrab, a ja u narediti da mene zakopaju nie tebe, da na meni bude papuluk." I, biva, ostvarila im se ta elja obojici kada |e Isa-beg sagradio Carevu damiju. Bila je, kau, sve donedavna u kamen uklesana oznaka koja je sjeala na grob mlaeg brata.

    O Carevoj damiji pria se i ovo: Isa-beg je svojom vakufnamom, ispravom o zadubini, odredio jedan vrijedan dragi kamen za sluaj velike potrebe. Taj skupocjeni kamen ukrao je bio jednom neki ista Careve damije, ali je kamen pronaen i zakopan u zidu pri mihrabu. I danas se, kau, vide dva znaka gdje je ta dragocjenost zakopana.

    29

  • a. H. Kreevljakovi, Esnafi /, str. 56; M. Hadijahi, Sarajevske damije I, str. 234. b. Isa-beg Ishakovi, drugi sin Ishak-begov, bio je namjesnik u zemlji Brankovia, a zatim drugi sandakbeg Bosanskog sandaka (1464-1468). U proljee 1448. godine upao je u Bosnu i nakon pustoenja definitivno zaposjeo upu Vrhbosnu sa gradom Hodidjedom. Godine 1463. odigrao je presudnu ulogu u razaranju bosanske kraljevine. Udario je temelj dananjem Sarajevu, koje je dobilo ime po njegovom dvoru. U ljeto 1464. imenovanje po drugi put sandakbegom Bosanskog sandaka, a posljednji put se spominje 1472. godine. Dananje zdanje Careve damije nastalo je tek u XVI vijeku, na mjestu nekadanje starije damije, koja je sagraena svakako prije 1462. god. i koju je njen osniva Isa-beg kasnije poklonio sultanu Mehmedu II Osvajau, po emu se prozvala Carevom damijom. Vie puta je obnavljana, a poslednji vei zahvat na njoj uinjen je 1847/1848. godine.

    34. Magribija damija U zapadnom dijelu starog Sarajeva postoji jedna

    damija koju narod naziva ejh Magribijinom damijom. Kako se prialo u ranija vremena, sa Isa-begom je u Sarajevo doao jedan derviki ejh sa zapadnih strana, od magriba, i na tom je mjestu podigao damiju.

    Kada je Eugen popalio Sarajevo, kae se da su njegovi vojnici u sarajevskoj mahali Vinogradu zarobili jednu enu i odveli je u roblje ak u Budim, pa je dali nekome u slubu. ena je dobro sluila na zadovoljstvo svojih gospodara, ali joj nikako nisu dali da ue u jednu zgradu u njihovom dvoritu. Jednom, kada nikoga od gospodara nije bilo, ona nae kljueve i otvori tu zgradicu. Ugleda u njoj kuburu, drveni sanduk nad nekim mezarom (grobom). Padne po kuburi i onesvijesti se, a u to se pojavi neki dedo u ahmediji omotanoj oko kape, pa je upita koje i odakle je. ena

    30

  • mu sve po redu ispria ta je s njom bilo, a da je rodom iz Sarajeva. Upita je onaj starac zna li ona gdje je u Sarajevu Magribijina damija. Ona mu ree da zna, a on je upita: A bi li ti voljela sada tamo biti?" ena potvrdi. Kae joj starac: Stani mi malo na nogu i zamiri! Ona stade starcu na nogu i zamiri, a kad se prenula - ona se nala u Sarajevu i to upravo pred Magribijinom damijom! Priaju daje otada ena stalno ila petkom u tu damiju, obilazila je da bi joj se elje ispunile i molila za Magribijinu duu.

    a. S. Kemura, Sarajevske damije, GZM XIII, str. 630; M. Hadijahi, Sarajevske damije u narodnoj predaji, Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena XXXII, Zagreb, 1939 (u daljem tekstu: Sarajevske damije II), str. 222. b. Pitanje vremena kada je podignuta Sejh Magribijina damija jo uvijek je otvoreno; nema dokaza daje narodno predanje historijski osnovano.

    35. Nategua

    ili Nategnuta damija zove se u narodu zbog toga to se prialo daje nekakva greda za gradnju damije bila kratka od kraja do kraja, pa su je majstori i njen dobrotvor natezali da bude dua. S bojom pomou je istegnu daje bila dola na mjestu, upravo koliko treba, pa je tako ugrade u damiju, a damija dobije ime Nategua.

    a. M. Hadijahi, Sarajevske damije I, str. 233. b. Nategua damija ili, slubeno, mesdid Mimar-zade (Neimarevia) Davud-elebije, podignuta je godine 1528. u istoimenoj mahali.

    31

  • 36. Bijela damija Za Bijelu damiju na Vratniku neki su priali daje

    nju sagradio Bijeli paa" koji je gradio i Bijelu tabiju (bastion) na sarajevskoj tvravi. Ali to nije istina. Bijelu damiju sagradio je Divan katib (dvorski pisar) Hajdar-efendija. Za njega se pripovijedalo da je, budui daje bio pisar, itavog ivota ostavljao odreske od kalema, pisaljke nainjene od trstike, i toliko ih sakupio da je mogao narediti: Kada umrem, vodu u kojoj ete kupati moje mrtvo tijelo ugrijte na vatri od komadia ovih kalema to sam ih itavog ivota skupljao!" Njegovoj je elji, kau, bilo udovoljeno. Damiju su prozvali Bijelom damijom po tome stoje bila tako lijepo kreom obijeljena daje nije bilo bjelje u itavom starom Sarajevu.

    a. M. Hadijahi;av. djelo, str. 232; S. Tralji, Sarajevski grad Vratnik, str. 36.

    b. Bijela damija je zadubina Husrev-begovog sekretara (divan-katiba) Hajdar-efendije, sina Abdulahovog. Bio je sin domaeg konvertita, a umro je u Sarajevu po povratku s hadiluka, kuda je otputovao 1545. godine. Damija je sagraena u periodu 1536-1545. godine.

    37. ekrijina damija Osniva Cekrkijnice damije u dnu ulice Kovai

    bio je, prialo se, zanatlija koji je izraivao ekrke (vitla). Bio je siromaan i imao je jednu kravu, pa se tako, uz zanat, prehranjivao. Jedne noi usni on svog oca koji mu ree da ujutro zakolje kravu, odere kou i da krene u Dubrovnik gdje e, kae, prodati kou za dobre pare. Neka, kazao mu je otac, trai za svaku dlaku - dukat! Kad se ujutro ekrkija probudio -

    32

  • krava mu krepala. On je odere i krene u Dubrovnik da prodaje kou. Upita ga jedan trgovac: Poto koa?", a ekrkcija mu odvrati: Svaka dlaka - dukat!" Zaprepasti se Dubrovanin, pa mu ree: Eh, da je meni ekrk-babino blago u Sarajevu, to ga je zakopao pod dudom u bati, ja ne bih ni tada mogao platiti tu kou!" Kad to u ekrkcija, vrati se u Sarajevo, te u svojoj bati pod dudom iskopa blago i od tih novaca sagradi damiju. Bogatstvo je mudrom ovjeku sluga, a ludom gospodar.

    Drugi su priali da Cekrkija nije imao dovoljno novaca da dovri gradnju damije, pa je ovaj posao nastavio neki terzija. Ali, ni terziji ne bi sueno da dogotovi gradnju, jer i njemu ponestade novaca, te je prodao ak i svoje terzijske makaze. Napokon je damiju dovrio neki trei dobrotvor, koji je za njeno odravanje odredio svoje duane, to i sada stoje uz damiju.

    Kau da su se pri gradnji majstori posvadili oko toga kako da okrenu graevinu prema Meki, jer se prema toj strani svijeta mora sagraditi damijski mihrab. Cekrkija im pokae pravac rukom i, vele, da se u taj as pred majstorima ukaza Bejtulah (Caba).

    I jo se pripovijedalo da sam Cekrkija nije nikada iao na molitvu u damiju koju je sagradio, ve bi sjedio u svom duanu kada ljudi iz arije krenu u damiju. Upita ga jednom prilikom neki trgovac: Zato ti, Cekrki-baba, ne ide na molitvu kad si ovako lijepu damiju sagradio?" A on mu odvrati: Doi mi u duan za koji dan, kad opet bude vrijeme molitvi!" 1 jednog dana doe taj ovjek ekrkiji u duan, a Cekrkija mu ree da mu stane na none prste, da zamiri i da ne otvara oi dok mu on ne kae. Ovaj tako uradi, a poslije nekog vremena ree mu Cekrkija da otvori oi. Ovaj pogleda - kada njih obo-

  • jica stoje u redu za molitvu na abi, u Meki. Tu se pomole s ostalim ljudima. Kad se molitva zavrila, opet on ekrkiji stane^ na nogu, zamiri, a kad je otvorio oi, vidi da je u ekrkijinu duanu, ba u vrijeme kada su se ljudi vraali s molitve iz njegove damije. I onda kae ekrkija tom trgovcu: Ne govori nikada o onome to ne zna i ne sumnjaj u onoga koga ne poznaje."

    a. M. Hadijahi, nav. djelo, str. 229-230; Isti, Sarajevske damije II, str. 220 b. Cekrkijina damija je danas najstarija podkupolna damija u Bosni i Hercegovini. Podigao je Muslihudin hadi Mustafa ekrkija, sin Ishakov, vjerovatno rodom iz Visokog, godine 1526. se nalazi usred grada, na Baariji, ostala je poteena u katastrofalnom poaru Sarajeva 1697. godine, u vrijeme upada Eugena Savojskog.

    38. Cobanija Prialo se u starom Sarajevo da je neki oban sjedio

    uvajui ovce i trijebio se od uiju, pa kako bi koju uhvatio, tukao bije na kamenoj ploi. Zanio se u misli, sjedei tako sam na kamenu. Kad je ubio etrdeset i jednu u, kamen na kome je sjedio raspukne se sam od sebe i ukae se blago, dukati. Na blagu je bio tajni znak, tilsum, da se blago nee nai dok se ne rtvuje 41 krv, pa ija bila. oban pokupi dukate i odlui da na tom mjestu sagradi damiju. I tako je u DVI vijeku od toga blaga sagraena Cobanija damija, a oban je kasnije postao uveni Coban-Hasan vojvoda.

    a. M. Hadijahi, Sarajevske damije I, str. 230-231. b. Historija nije tano ustanovila gradnju damije oban Hasan-vojvode. Iz temelja je obnovljena 1874/1875. godine u obliku u kakvom je i sada.

    34

  • 39. Keedijina damija Priao je narod da je nekada u Bistriku ivio neki

    Sinan, obanin koji je po Jaredolima uvao koze sa svojim bratom Mehmedom. Jednog dana, lutajui za kozama, naiu na jednu peinu i u peini nau skriveno blago, pa ga bratski podijele meu sobom. Mehmed je od tog novca, pripovijedalo se, sagradio Kozju upriju, a Sinan ode najprije na abu, pa kada se vratio natrag u Sarajevo, podigne damiju koju narod nazva Keedijinom, tj. kozarevom damijom.

    a. S. Kemura, Sarajevske damije, GZM XXII, 1910, str. 227. b. Mesdid Kekeki Sinan sagraen je prije 1515. godine. Osim narodnog predanja, nema drugih podataka o linosti osnivaa, ali se zna daje bio hoda. Obnovljena je i popravljena 1763. godine.

    40. ebedijska damija U Cebedijskoj mahali na Vratniku ima jedna

    damija o kojoj se prialo daje nastala ovako: jedna je djevojka u Cebedijskoj mahali usnila jedne noi san i u snu joj se javi neki dobri" i naredi joj da proda svoje djevojako ruho, to gaje bila spremila za udaju, pa da od dobivenih novaca sagradi damiju. Djevojka tako i uini, prodade ruho i od tog novca sagradi damiju. Grob joj se i sada, kau, nalazi u samoj damiji.

    a. M. Hadijahi, nav. djelo, str. 232. b. ebedijska damija je slubeno poznata kao mesdid Mokri-zade (Mokrica) hadi Sinana, koji bi mogao biti identian s nalbantom hadi Sinanom, koji je godine 1540. podigao jedan mesdid na Vratniku.

    35

  • 41. Buzadijina damija ivio je u Sarajevu neki buzadija koji je svakog

    jutra sa svjeom bozom odlazio pre Husrev-begovu banju da prodaje i togod zaradi. Jedne noi se prene iz sna, a kako je bila mjeseina pomisli daje ve svanulo, pa pode pred banju s bozom, kako je svakog dana radio. Kad pred banjom ugleda djevojke kako kolo igraju. On poe da im prodaje bozu, a pare koje su mu one davale stavljao je u depove ili u prazne sudove. U to pijevac kukurikne i one djevojke nestanu dok si udario dlanom o dlan. Buzadija pogleda, kad u depovima mu mjesto novaca suhe perke od bijelog luka, komadii ugljena, tikveni trop - para nigdje. One su djevojke bile vile koje su se nou skupljale oko banje, u to staro vrijeme. Te tako buzadija brian i neveseo - nema ni boze ni para! - poe kui, bacajui usput ciminu iz depova. Doe kui, probudi enu i sve joj po redu ispria. Ona skoi, otklopi sudove da i ona vidi, kad - u sudovima sve uti dukati.

    Buzadija se tome obraduje i zarekne se da e sagraditi damiju, a eni da e skrojiti novu feredu. Dovede majstore i sagradi damiju, na pozove enu da i ona vidi njegovu graevinu. eni se damija dopadne, ali prigovori muu to uz damiju nije sagradio i esmu. On joj ree da mu je ponestalo novaca, ali ena proda onu feredu i sagradi esmu, Fereduu.

    Prialo se da kada je Buzadija naao dukate i obogatio se, da je najprije odluio da ide na hadiluk. Kau da je sa sobom ponio i dva smotka crvena i zelena gajtana, kako bi izmjerio irinu i visinu Bejtulaha. Po toj je mjeri, kau, sagradio damiju koju su neki zvali po tome abenskom damijom.

    a. M. Hadijahi, Sarajevske damije I, str. 230; Isti, Sarajevske damije II, str. 221-222.

    36

  • b. Buzadi Hadi Hasan, sarajevski trgovac, sagradio je ovu damiju godine 1555/1556, kao petu po redu podkupolnu damiju u Sarajevu.

    42. Peltek Husamudinova damija U sarajevskoj mahali Sejh Feraha ivio je neki

    Peltek Husamudin, kua mu je bila u Dininom sokaku iznad Kovaa. Jedno jutro je ustao ba u vrijeme kada je mujezin sa damijske munare pozivao vjernike na molitvu. Husamudin pouri da se umije i spremi, ali dok se on uredio - svi su ve bili zavrili molitvu u damiji. NJemu bude ao to je toliko zakasnio, te jo istog dana nae majstore i pone graditi damiju u svom dvoritu. Tako se damija prozva po njegovom imenu.

    a. M. Hadijahi, Sarajevske damije II, str. 219. b. Pelte Husamudinova, u narodu poznata i kao Dinina damija, prvi put se spominje 1556. godine. O njenom osnivau ne zna se mnogo, a narodni naziv dobila je po sarajevskoj porodici Dino, koja je stanovala u blizini.

    43. Ojandia damija U staro vrijeme kada nije bilo topova i prangija,

    svaki je predio Sarajeva imao po jednog ovjeka ija je dunost bila da u vrijeme ramazana, mjeseca posta, budi narod, da ne prespava zoru i vrijeme za ruak. Za to su od naroda dobivali plau.

    Na nekadanjem Zelenom mejdanu u Tereziji ulici, sagradio je neki Hadi Ibrahim jednu damiju koja je odavno sruena. On je, kau, bio sin mahalskog ojandije, ovjeka koji je budio narod, pa je i damija prozvana Ojandia damijom.

    a. S. Kemura, Sarajevske damije, GZM XXII, str. 227.

    37

  • b. Slubeni naziv damije bio je mesdid Ojandi-zade hadi Ibrahima i nalazila se u Dobrovoljakoj ulici. Ne zna se tano kada je podignuta, ali je to svakako bilo poslije 1565. godine. Prvobitna graevina je izgorjela 1697. godine, pa je na njenom mjestu sagraena nova.

    44. Hitri Sulejmanova damija U sarajevskom predjelu Paje, iznad Hrida, nalazi

    se stara damija koju je, kako predanje kae, sagradio neki Hitri Sulejman efendija. NJega je narod esto spominjao u svojim molitvama.

    Po jednoj prii, Sulejman efendija je uestvovao u borbi na Gorici kada je Bosna osvajana. Tu mu je, kau, jedan od neprijatelja odsjekao glavu. Vjerovalo se daje Sulejman uzeo svoju glavu pod miku i uputio se na Paje, gdje je pao. Na mjestu gdje se sruio su ga ukopali, a nad grobom mu sazidali damiju. O njegovoj smrti su neki priali i ovo:

    poao Hitri Sulejman jednog dana u ariju i prolazei pokraj damije koju je ranije sagradio, ugleda grobare kako kopaju raku za nekog umrlog. Stade, pa ih upita: Ko je to umro? Je li iz nae mahale?" Poto mu grobari kazae ko je umro i odakle je, on ree: To mjesto gdje kopate ja sam sebi namijenio za grob, znai li to da ja neu tu lei?" I im je to izgovorio -padne na zemlju i umre. Grobari ga ukopaju u grob koji je on sebi namijenio, a za onog mrtvaca iskopaju novu raku. Kasnije mu je nad grobom postavljen spomenik za dva niana. Na vrhu uzglavnog niana iskopana je udubina da u nju moe stati osrednja jabuka. ene su obilazile grob Hitri Sulejmana i u to udubljenje sipale vodu koju su, nakon to prenoi, uzimali i pile da se lake porode. A valjalo je, kau, i za lijeenje raznih bolesti.

    38

  • a. S. Tralji, Iz narodne tradicije sarajevskih muslimana, Islamski svijet IV, Sarajevo 1935, br. 133, str. 6; M. Hadijahi, Sarajevske damije II, str. 223. b. Mesdid Hitri Sulejmana podignut je 1578. godine, a danaanja drvena munara sagraena je 1857. godine, umjesto kamene koja se sruila 1796. godine. Grob Hitri Sulejmana nalazi se u groblju kraj damije. Nad grobom su dva osmokut-na niana, bez turbana i natpisa, a narod ih pripisuje Hitri Sulejmanu.

    45. Pribjegija Minaret se uvijek gradi uz samu damiju, ali je u

    sarajevskoj Kadijinoj mahali bila jedna udna damija, kojoj je minaret stajao za sebe, odmaknut od damijske zgrade. Narod je tvrdo vjerovao da je minaret nekada stajao kako je obiaj, uz samu damiju, ali je jedne noi sam pobjegao na osamu. Kada su minaret sruili i ponovo sagrdili uz damiju -dogodilo se isto: preko noi minaret je sam pobjegao od damije i osamio se. I tako su ljudi pustili, pa je damija dobila ime Pribjegija ili Pribignuta damija.

    a. M. Hadijahi, Sarajevske damije II, str. 233. b. Pribjegija ili slubeno mesdid Kadi Bali efendije u mahali Pirin brijeg, podignuta je vjerovatno izmeu 1578-1582. godine, kada je njen osniva,^roeni Sarajlija, bio na poloaju mule u Sarajevu. Bali efendija je bio jedan od istaknutih Sarajlija onog vremena i uitelj kasnijeg velikog- vezira Mehmed-pae Sokolovia.

    39

  • 46. Husrev-beg i njegove zadubine I sada stare Sarajlije znaju mnoga predanja o Gazi

    Husrev-begu, stvarnom dobroinitelju i graditelju Sarajeva. Od davnina se znalo da je Husrev-beg ostavio itav svoj imetak za gradnju i izdravanje svojih zadubina u starom Sarajevu.

    Prialo se kako je, jednom, doao Husrev-beg na sud, da pred sudijom prepie i ostavi sve svoje imanje u dobrotvorne svrhe. Kau daje dao sve, ak i odijelo sa sebe, te da je ostao samo u koulji. Ipak, sud mu pokloni odjeu i kuu da u njoj stanuje dok je iv. Tom prilikom je za odravanje svojih zadubina ostavio i jedan skupocjeni tespih (brojanice), koji moe - ako zatreba - da nadoknadi sav novac od njegova imanja.

    Kau da je jednom neki ovjek sanjao Husrev-bega kako uiva u raju sve blagodeti onoga svijeta. I ree mu Husrev-beg da to nije zasluio zbog svojih zadubina na zemlji, ve zbog toga to je jednom egrtu kupio obini bardak za vodu, kada ga je nehotice razbio i nije se, bez bardaka, smio vratiti svom opakom i zlom majstoru. O ovom se snu mnogo pripo-vedalo u starom Sarajevu.

    Husrev-beg je stanovao u Curia mahali i vele da su se sve donedavno vidjeli temelji njegovih dvora u jednoj bati. A kadgod bi se poveo razgovor o tome da se u Sarajevu moe dobro trgovati i lijepo zaraditi, stari su ljudi znali rei da je to zbog toga to je na Sarajevu Husrev-beg blagoslov! Ko god je u Sarajevo u opancima doao, iz njega je u izmama otiao. U to se tvrdo vjerovalo.

    O smrti Husrev-begovoj se prialo da je jedne godine bio poveo vojsku na Crnu Goru kada se bila pobunila protiv sultana, ali je poginuo u boju s Kucima. Njegovi ljudi mu izvade drob i zakopaju na mjestu koje se po tome prozva Drobnjacima. A mrtvo 40

  • tijelo prenesu u Sarajevo i sahrane u njegovu turbetu kraj damije koju je podigao.

    47. Begova damija Pripovijedalo se daje turski car jednog dana nare

    dio Husrev-begu: Husrev-bee, sagradi dvije damije u Sarajevu, jednu meni a jednu sebi!" U mlaega pogovora nema, te se Husrev-beg prihvati gradnje damija.

    Prije nego to je pristupio gradnji, pozove on jednog neimara (graditelja) i upita ga: Sta treba najprije napraviti kada se zida damija?" Neimar se zaudi ovakvom pitanju, pa odgovori: Pa, damiju!", na to ga Husrev-beg dade pogubiti. Pozove drugog neimara i upita ga to isto, a ovaj mu odgovori da najprije treba sagraditi kuhinju gdje e radnici dobivati hranu. Husrev-beg njega otpusti, pa potrai treeg neimara i postavi mu isto pitanje kao i prvoj dvojici. Neimar se zamisli, pa poslije nekog vremena odgovori da treba najprije izgraditi nunik, da radnici ne bi poganih mjesto oko budue damije. Taj se odgovor dopade Husrev-begu, te povjeri gradnju tom neimaru.

    Kad je dovrio gradnju damija kako mu je sultan naredio, javi caru u Stambol. Sultan je ve bio douo da je jedna damija vea i ljepa od druge, pa napie naredbu u Sarajevo: Husrev-bee, damija koji si napravio meni - neka bude tebi, a ona koju si napravio za sebe, neka bude moja damija". Sultan se bojao prevare, ali se sam prevario jer nije znao daje njemu Husrev-beg namijenio veu i ljepu damiju. I tako se Husrev-begovom prozva vea i kienija damija, a manja i skromnija -Carevom. Ali, kau da je i Careva damija po neem vea: u njenoj munari sagraeno je 118 stepenica, a u Husrev-begovoj samo stotinu i petnaest.

    41

  • 48. Gradnja Begove damije Ima vie od dvjesta godina kako je jedan ljetopisac

    zapisao u svoju biljenicu narodno predanje: Pod planinom Ozrenom ima jedna esma koje se zove Ozrenska esma, a vie nje se nalazi majdan (kamenolom) iz koga je Gazi Husrev-beg vadio mramor za gradnju damije i hamama (banje). To mi je priao jedan stari rob, a biljeim neka se zna."

    Prialo se u starom Sarajevu daje s Trebevia niz smreve oluke teklo do arije mlijeko, jer se mlijekom, umjesto vodom, gasilo vapno za gradnju. Tako ugaen kre mijeao se sa pijeskom i bjelancetom od jaja da malter bude tvri. Jo se govorilo da je u vrijeme gradnje Gazi Husrev-begove damije jedan veliki direk, na kome su prije visili kandilji i uljane svjetiljke, usjeen u Kovaiima, u kraju gdje su sada gusto sagraene kue. Velike granitne stupove to dre trijem Bogove damije, vuklo je niz Lukavicu, iz Sarajevskog polja, po stotinu jarmova volova. Prialo se da su se seljaci otimali iji e volovi vui kamen, jer je Husrev-beg dobro plaao. Nekom je ovjeku crkao vo vukui u jarmu i beg mu za vola odmah isplati mar-ija (dva novia). Na to seljak zakuka: Da su mi, bogdo, crkla sva etiri vola, obogatio bih se!" Toliko je u to vrijeme novac vrijedio.

    a. M. Hadijahi, Sarajevske damije I, str. 236; A. Nametak, Gazi Husrevbeg u narodnoj tradiciji, Spomenica Gazi Husrevbegove 400-godinjice, Sarajevo, 1932, str. 25-26; H. Kreevljakovi, Gazi Husrevbeg, Spomenica Gazi Husrevbegova, str. 22; C. Truhelka, Iz prolosti Sarajeva, Nada 1,1895, str. 9. Isti, Gazi Husrefbeg, njegov ivot i njegovo doba, GZMXX1V, (1912), str. 58. b. Gazi Husrev-beg, sin Ferhad-bega i Selduke, keri sultana Bajazita II, roenje u Serezu oko 1480. godine, gdje mu se otac nalazio kao namjesnik. Godine 1521. Husrev-beg je postavljen

    42

  • za namjesnika u Bosni, kojom je upravljao, uz tri kraa prekida, sve do smrti 1541. godine. Zbog svojih vojnih zasluga protiv Austrije i Ugarske dobio je titulu Gazi (junak). Husrev-beg je jedan od najzaslunijih namjesnika u Bosni i smatra se utemeljiteljem Sarajeva u kome je podigao znatan broj monumentalnih graevina i od kasabe razvio Sarajevo u grad s bogatom trgovinom i raznovrsnim zanatstvom. Svoj najvei ekonomski i kulturni uspon Sarajevo je doivjelo u periodu 1530-1570. godine, kada je dobilo sve znaajnije komunalne, saobraajne, privredne i kulturne objekte.

    Begova damija je najznaajniji arhitektonski spomenik starog Sarajeva. Zavrena je u ljeto 1531. godine, ali je gradnja zapoeta nekoliko godina ranije.

    49. Damija Hasei-hatun

    Vjerovalo se da je najstarija damija u Sarajevu bila jedna damija koju je, kako se prialo, podigla neka ena - trgovka. Zvala se Hasei-hatun, a damija koju je sagradila bila je za Banjom", tj, sjeverno od Gazi Husrev-begova hamama.

    a. M. Hadijahi, Sarajevske damije II, str. 219. b. Provera raspoloivih historijskih izvora demantovala je narodno predanje o starosti ove damije i pokazala da je damiju Hasei-hatun sagradila ena Husrev-begova koja se zvala ahdidar, ije je porijeklo tamno, a koja je bila osloboena robinja Husrev-begove sestre. Damija je podignuta izmeu 1540-1560, a izgorjela je u poaru 1879. godine.

    50. Hadijska (VekiHhareva) damija Kraj Miljacke, pod Alifakovcem, ima jedna

    damija koju je narod nazvao Hadijska damija". Ime joj postade otuda to su Sarajlije, pri polasku na hadiluk ili po povratku iz Meke, u toj damiji obavljali molitve za sretan put i zahvalnice za srean povratak u rodni grad. Neki je zovu i Vekil-harevom

    43

  • damijom, po nekakvom Husrev-begovu intendantu (vekil-haru).

    a. S. Kemura, Sarajevske damije, GZM XXII, str. 100; M. Mujezinovi, Islamska epigrafika u BiH, I, str. 337. b. Vekil-har Mustafa podigao je u Topliku kraj Miljacke ovu damiju vjerovatno prije 1545. godine. to se tie njenog osnivaa, historijski izvori su potvrdili navode narodnog predanja. Obnovljena je vie puta.

    51. Alipaina damija

    Prialo se da je dobrotvor ove damije Hadim (sluga) ili Gazi Ali-paa, koji je u to vrijeme bio vali-ja, guverner bosanske pokrajine, svaki dan nakon svog posla, pomagao narodu: nemonicima i bolesnicima donosio bi vodu i pomagao im na svaki nain, a sve je to inio da zaslui bolje na onom svijetu, u koji je vrsto vjerovao.

    a. M. Hadijahi, Sarajevske damije II, str. 219. b. Dobrotvor damije, Hadim Ali-paa, bio je bosanski sandakbeg od 7. maja 1557. godine, do decembra iste godine. Oporukom od oktobra 1557. odredio je da se uz njegov grob, uz donji tok potoka Koeva, podigne damija i u tu svrhu je ostavio treinu imetka. Damija je sagraena 1560/1561. godine i predstavlja najljepi spomenik turske arhitekture u Sarajevu. Ali-paa je bio rodom iz sela Drozgometve kraj Hadia, nedaleko od Sarajeva.

    44

  • V RATNICI I JUNACI

    52. Alija erzelez U starom Sarajevu se mnogo pjevalo i prialo o

    junaku Aliji erzelezu i njegovim junatvima. Za njega se govorilo da je u Sarajevu imao dvije kue, jednu kod Sinanove tekije, a drugu pod Grdonjom, na sjevernoj strani Sarajeva, gdje je ljetovao. Imao je staru majku i neudatu sestru Ajkunu. Bili su siromani, pa kako se od Alijine zarade nije moglo ivjeti, njih dvije su tkale i plele i tako su se nekako prehranjivale.

    Jo se pripovijedalo daje Alija imao neto imanja i u Sarajevskom polju. Predanje veli daje Alijina sestra, nepravedno oklevetana, pred smrt zaklela brata, da kada umre i kada je budu mrtvu kupali, zagriju vodu na vatri od brestova drveta, a da joj mjesto niana nad grobom postave dvije glavnje iz te vatre. Zakune brata da tako uradi i ree mu: Ja ista obraza i nevina umirem, a to e pokazati i dvije glavnje to e mi ih postaviti na grobu: ako olistaju - znae se da sam istinu govorila!" Kad je umrla, pokopaju je i urade kako je u amanet ostavila. Kad, zbilja, glavnje olistae i od njih su, nad njenim grobom, izrasli veliki brijestovi, pa se itav kraj gdje joj je grob bio prozvao Velika drveta", faaj Ali-paina polja.

    U vrijeme kada je Husrev-beg bio valija u Sarajevu, kod njega je jedno vrijeme sluio i Alija erzelez. Beg gaje drao samo za tovarenje konja i za dotjerivanje drva iz ume.

    45

  • Alija je, kau, tada bio elav do uiju, pa kada bi morao ii u umu po drva, uvijek bi poranio i kasno se uvee vraao kada nikoga nema po ulicama, da ga ljudi, a naroito djeca ne zadirkuju i kamenjem ne tjeraju. Jo se prialo da Alija nije nikada htio posjei stablo, niti je sa drveta kresao mlade granice. Bie daje od nekoga uo da je i drvee ivo i da je grijeh posjei mlado drvo, pa se tog nauka uvijek pridravao.

    Poranio Alija jednog jutra u drva, pa krene u umu, po prilici na Vuju luku. Lutajui po umi i traei suvih drva, zauje u toj pustinji djeiji pla, pa poe da vidi ta je to. Na svoje veliko udo ugleda u travi maleno dijete, tek roeno, u koga je bilo upeklo sunce. Zamisli se: otkuda tako maleno dijete u umi samo, bez matere? Zaali se na dijete, pa prvi put u ivotu odsijee jednu sirovu lisnatu granu i pobode je djetetu vie glave, da mu makar malo hlada naini, te ode dalje da sakuplja drva po umi. Odjednom ugleda kraj djeteta jednu enu, svu u bijelim haljinama: kose joj raspletene pale niz lea, a lice joj bijelo, prelijepo. Upita ga ena: Jesi li ti nad mojim djetetom hlad nainio?" Alija joj odgovori: Jesam, da ga sunce ne opali." A taje ena bila vila, pa mu kae: Trai ta te volja, ja u ti uiniti, jer si ti moje dijete sauvao." Kae njoj Alija erzelez: Ja bih najvie volio da postanem jak i da budem junak!" - Dobro", kae njemu vila. Doi ovamo i podoji me malo." Alija se primakne vili i podoji njezina mlijeka. Na to mu vila ree: Vidi li, Alija, onaj veliki kamen? Hajde, podig-ni ga malo od zemlje!" A kamenje bio veliki, ne bi ga ni dvadeset ljudi s mjesta pomaklo. Primae se Alija kamenu i samo ga malo od zemlje odie. Kae mu opet vila: Doi ovamo i podoji me jo malo!" Alija to uini po drugi put, pa kada mu vila naredi da ponovo pokua podii kamen, die ga Alija kao od ale i

    46

  • daleko ga od sebe baci. Tako je on od vile svoju snagu dobio.

    Kae mu onda vila: Kad prvi pazarni dan doe, ti e izai na at-mejdan gdje se konji prodaju, da trai sebi konja. Nai e jednu gubavu doratastu kobilu i pod njom doratasto drijebe. Kupi je poto-zato i uvaj to drijebe dok ne bude naraslo za jahanje. Ako ti ikad doe do velike nevolje - samo pozovi mene, ja u ti uvijek u pomo doi!" I u taj as nestane i nje i njezina djeteta.

    Kad je dolo vrijeme prvom pazaru, uzae Alija na at-mejdan da trai sebi konja. Naie jedna ena, goni kruke na gubavoj kobili, a pod kobilom doratasto drijebe. Alija se lijepo nagodi i kupi kobilu sa drebetom, pa ih odvede u gospodarevu talu. Dan po dan, za godinu dana naraste to drijebe koliko drugo za tri godine. Jedne noi svrati Alija poslom u talu, kad ima ta vidjeti: njegovo drijebe dobilo krila. Putalo bi ih samo po noi, kada nikoga nema u tali i kada niko ne vidi. A ni Alija nije htio pokazivati daje dobio snagu i da je jak. Ali kada bi se god s djecom igrao, bacao kamena s ramena ili skakako iz mjesta uvijek bi svima kamen odbacio i skoio dalje od svih.

    Dan po dan, doe i ljeto, a s ljetom i vridbe. Alija je vrho penicu s Husrev-begovim kerkama u Sarajevskom polju, kad doe glas da se Husrev-beg bije sa svojom vojskom negdje u brdima protiv Vuka Jajanina, koji vodi na Sarajevo trista Jajana. Alija se, kad to u, kriom izvue, te u tali osedla svog kri-latog dorata i pojuri svom gospodaru u pomo.

    Husrev-beg se hrabro borio s Vukom Jajaninom, ali je ve bio posustao i stao uzmicati. Odjednom ugleda nepoznata junaka na krilatu konju kako mu juri u pomo i zaas rastjera neprijatelje oko njega. U toj trci rane Husrev-bega po ruci. Onaj nepoznati junak

    47

  • izvadi zaas maramu iza pasa, te Husrev-begu poveza miicu po kojoj su ga ozlijedili sabljom. Nije Husrev-beg stigao da ga upita ni ko je, ni odakle je, a ve se junak dalje u borbu uputio, pa rastjera sve neprijatelje i lijepo se negdje izgubi, kao daje u zemlju propao.

    Po vremenu, vrati se Husrev-beg kui s vojskom. Doe kui. Pita ga ena kako mu je bilo na vojni, kako je proao. Kae njoj Husrev-beg da bi se loe svrilo i da bi bitku izgubili da se nije pojavio jedan nepoznat junak na krilatu konju, koji je svu vojsku Vuka Jajanina rastjerao i sabljom isjekao. Kad su me, kae, u tom boju u ruku ranili, taj mi je junak svojom maramom ranu zavio, eno marame u mojim bisa-gama!" A ena skoi da vidi, pa u bisage, izvadi maramu, stade je razgledati tamo i ovamo, pa ree Husrev-begu: Ja znam, bee, ija je ovo marama! Ja sam ovu maramu naem slugi Aliji dala. I znam da ga dva dana nije bilo kad smo najvie posla imali, kada je vridba bila." Husrev-beg bfe porui da mu dovedu Aliju. Doe Alija, opet isti, kobajagi jadan i emeran, ali Husrev-beg pred njirn na noge skoi, doeka ga i kraj sebe na iljte posadi: Alija, ti si toliko godina u mene sluio i zaduio si me, treba da ja tebe isplatim, nisi ti vie za mene, da mi bude sluga. Junak si ti vei od mene!" Te, bogme, lijepo ga isplati i oprosti se s Alijom.

    Od tada je Alija poeo po svijetu hodati i s najveim junacima megdane dijeliti. Pria se da mu je po tome i prezime nastalo, jer ono (erz-elez) znai borac s buzdovanom", biva buzdovandija. Prialo se da se, u staro vrijeme, ratovalo tako da bi carevi izabrali kakva junaka da ih zastupa u dvoboju s drugim carem, pa bi ti junaci na dvoboju bili umjesto careva. Kau da su se tako nekada zemlje i gradovi osvajali. Tako je Alija erzelez vie puta izlazio na

    48

  • megdan umjesto turskog cara i uvijek je megdan dobio.

    Bilo je donedavno u Sarajevu ivih ljudi koji su zapamtili jednu uplju brezu na Klokotima kod Kiseljaka, koju je buzdovanom probio Alija erzelez kada je ono gonio Vuka Jajanina. Doskora su se, kau, i na kamenu, pri dnu munare na Ulomljenici damiji, mogle vidjeti udubine za koje se vjerovalo da su otisci prstiju Alije erzeleza.

    O smrti Alijinoj pjesme su pjevane i prialo se na razne naine. Jedni su kazivali da ga je na c "^zovu polju kod Mrkonjia, u ljutoj Krajini, pogubio ba Vuk Jajanin. Kau daje on zatekao Aliju na molitvi, te mu se prikrao i sabljom ga posjekao, jer Alija, iako je vidio da e poginuti, nije htio da prekine molitvu. Jedna je pjesma spomenula kako je Aliju na Romani)i pogubio neki hajduk Sava od Posavlja, ali teko da je tako bilo. Treba istinu govoriti, a do nje nije lako doi.

    Na Gerzovu polju i sada ima jedno turbe za koje se vjerovalo da je u njemu sahranjen Alija erzelez. Tome turbetu dolazio je svijet izdaleka, osobito oko Aliduna (Ilindana), pa bi slavio uspomenu na ovog junaka. A stari su ljudi priali da se buzdovan Alije erzeleza uvao u Sarajevu, u tekiji Sedmorice brae", ali kada je jednom prilikom Sarajevo gorjelo, propao je tom zgodom i Alijin buzdovan.

    a. K. Hormann, Narodne pjesme Muslimana u BiH, sabrao K. H. 1888-1889, Sarajevo 1933. b. Poznati junak muslimanskih epskih pjesama i istaknuta linost historijske narodne tradicije Alija erzelez je, prema dananjem stanovnitvu nauke, historijska osoba. Bio je ratnik i junak Bosanskog krajita. U izvjetaju o Krbavskoj bitki (1493) anonimnog turskog ljetopisca s poetka XVI vijeka, spominje se izvjesni Gerz-Iljas, koga komentator izvjetaja dovodi u vezu s epskim erzelezom. U turskom popisnom deftera iz 1485. godine, u nahiji Dobran kod Viegrada, upisan

    49

  • je timar Gerz-Eljaza, a istaknuti junak Gerz-Eljas spominje se i u obimnom izvjetaju turskog historiara Ibn Kemala (1468-1534) o ratnim zbivanjima na Bosanskom kraj itu u godinama 1479-1480.

    U prvim godinama nakon osnivanja zadesila je Sarajevo jedna vea nesrea: grad je porobljen i popaljen, i to u jednu srijedu mjeseca novembra 1480. godine. U akciji maarske vojske, u Bosnu su, sve do Jajca, prodrle ete koje su vodili hrvatski ban Ladislav od Egervara, Petar Doezi i Vuk Grgurevi, despot srpski. Vuk je od Jajca stigao do Sarajeva i harao ga tri dana. Ovaj dogaaj je opjevan i u narodnim pjesmama.

    53. Kraljevi Marko i brat Ima vie od dvjesta godina kako je jedan stari

    Sarajlija zabiljeio predanje o Matijau, bratu Kraljevia Marka, o kome se prialo u starom Sarajevu. Zapisao je da u Sarajevu nije bilo nijedne crkve sve do vremena Gazi Husrev-bega. Jednom Husrev-begov rob (sluga) Matija zamoli svog gospodara da dozvoli izgradnju crkve, makar i od pletenog prua. Husrev-beg mu dozvoli gradnju, pa je dugo vremena takva pravoslavna crkva postojala u Sarajevu.

    Ali, prialo se da taj sluga nije bio Matija, ve Andrija, drugi brat Kraljevia Marka, i daje on izmo-lio od Husrev-bega dozvolu za gradnju crkve. A trei su kazivali da su hriani zamolili Husrev-bega da dozvoli gradnju bogomolje, sasvim malu graevinu, toliku da moe stati makar na bivolju kou. Husrev-beg im tako i dozvoli. Kada je dozvolu dobio, Kraljevi Andrija isijee bivolju kou na tanku oputu, ta na taj nain zaokrui jednom jedinom bivoljom koom povelik prostor na kome je sagraena dananja Stara crkva u Sarajevu.

    Govorilo se daje i Kraljevi Marko bio jednom u Sarajevu, kada je traio svog brata Andrijaa. 50

    /

  • Pokazivali su kod Bentbae, kraj Pehlivan stijene, dvije litice izmeu kojih je prolazio stari put za Sarajevo i na njima dvije oznake. Kada je tuda naiao Kraljevi Marko, bilo mu je tijesno proiste se, kau, odupro o jednu stijenu nogom, a o dragu rakom, pa ih razmaknuo i tako proao. Sve do nedavno mogle su se vidjeti udubine, jedna u obliku opanka, a draga u vidu ljudske ake. To su, vele, uspomene na prolazak Kraljevia Marka.

    A govorilo se i to kako se Kraljevi Marko pobratio s Alijom erzelezom, kako su obojica isti san usni-la, pa su krenuli po svijetu da jedan dragog trae. Susreli su se na nekom polju, pa se pobratili i od ljutih neprijatelja postali vjerni pobratimi. O tome su i pjesme pjevale, sve do naih dana.

    a. Mula Mustafa evki Baeskija, Ljetopis 1746-1804. (u daljem tekstu: Baeskija), Sarajevo, 1968, str. 399; M. ivkovi, nav. djelo, str. 34; Vilenjak, Begova damija u Sarajevu, Kalendar Novi Trebevi II, Sarajevo, 1893, str. 122; V. Skari, Srpski pravoslavni narod i crkva u Sarajevu, Sarajevo, 1928; Isti, Sarajevo i njegova okolina, Sarajevo, 1937, str. 56; L. G. Bjelokosi, Markova stopa, Karadi I, Aleksinac 1899, str. 96; K. Hormann, nav. djelo, str. 594-595. b. Kraljevi Marko je bio najstariji sin i nasljednik (1371-1395) srpskog kralja Vukaina. Neznatan i malo poznat kao vladalac (kralj Marko), iako turski vazal, brzo je postao vrlo popularan u predanju Junih Slovena i najomiljeniji junak narodne pjesme.

    Stara pravoslavna crkva osnovana je, po tradiciji, oko 1530. godine; meutim, Sarajlije pravoslavne vjere imali su i ranije u Sarajevu svog svetenika. Teko je vjerovati da su Turci, nakon konanog osvojenja Bosne, dozvolili gradnju bilo kakve nove crkve, pa postoji miljenje daje Stara pravoslavna crkva sagraena na mjestu znatno starije poruene hrianske bogomolje. Uz crkvu se od 1539. godine pominje i pravoslavna kola.

    51

  • VI TURBETA I KULTNI GROBOVI

    54. Turbe sedmorice (Jedileri)

    Za turbe Sedmorice brae (Jedileri) Sedam braa" u Bistriku jedni su priali da je u njemu sahranjeno sedmoro brae koji su se oduprli navali vojske Eugena Savojskog, kada je bio provalio u Bosnu, i da su sva sedmorica u borbi izginuli. A drugi su vjerovali i pripovijedali daje ovo turbe sedmorice dervia koje je nevine pogubio Gazi Mustafa Daltaban-paa, radi krae novca iz dravne blagajne.

    Onoga dana kada je kraa izvrena, zateklo se u Sarajevu sedmorica nepoznatih dervia. Kad se kraa ustanovila, vlast odmah uhapsi njih sedmoricu, pa iako oni krau nisu priznavali, paa ih osudi na smrt. Izvodili su ih na gubilite jednog po jednog i sjekli ih redom, sve do posljednjeg. Tada ree paa tom posljednjem derviu: Priznaj da ste vi ukrali blago i reci mi gdje ste ga sakrili, pa u ti oprostiti ivot." Dervi mu odgovori da su on i njegovi drugovi nevini, a da su krau poinili nekakvi trgovci iz Pljevalja, koji blago nose skriveno u vreama zobi i bjee prema Viegradu. Dervi optui pau daje veliki grenik kad nije vidio da aneli hvataju krv njegovih nevinih drugova u zlatne posude, jer oni su dobri (sveti) ljudi. To ree i podmetnu glavu pod sablju. Kako je obeao derviu, paa poalje potjeru za kraljivcima, pa su ih uhvatili ba kada su prelazili Drinu, na mostu kod Viegrada, na granici bosanske pokrajine. *

    52

  • a. I. Varatanovi, Legenda i istorija o turbetu sedmorice" u Sarajevu, Jugoslovenska pota III, Sarajevo, 1931, br. 78, str. 15; R. Kadi, Legende o mistinim moima sarajevskih grobova i turbeta, Jugoslovenski list XXIII, Sarajevo, 1940, br. 53, str. 9; H. Dizdar, Legende i istina o Jedilerima, Osvit II, Sarajevo, 1943, br. 82-83, str. 4. b. Po heterodoksnom islamskom vjerovanju, Jedileri su sedmorica evlija (dobrih) koji, poput krklera i ulera, predstavljaju nadzemaljsku vladajuu duhovnu hijerarhiju. 0 postanku ovog turbeta nema pisanih dokumenata i sve to se o njemu zna legendarnog je postanja. O kultnim mjestima u starom Sarajevu vidi: Prilozi za orijentalnu filologiju 1/1981, str. 111-129.

    55. Kotrino turbe

    U Huremui ulici na Hridu stajalo je, u groblju, jedno turbe koje je narod podigao nad grobom nekog Husein-efendije. Bilo je to drevno turbe, u kome su nad kuberom stajala dva niana, bez saruka i natpisa. Uzglavni je nian na vrhu bio malo udubljen, pa su u njega ene sipale pomalo vode. Nakon to bi obavile molitvu, crple su vodu i upotrebljavale je kao lijek. Vjerovalo se da lijei od mnogih bolesti.

    Pripovijedalo se daje Kotro jednom poao na put i daje htio, kako mu je vjera nalagala, da se po propisu okupa. Pomisli: da nije musliman, ne bi morao ovu dunost da izvri. Samo to je to pomislio - umre.

    A ivjela je u to isto vrijeme u bekog cara ki Kotra, koja se osjeala muslimankom, iako je to krila. Dogodilo se da je i ona umrla u onaj isti tren, kad i Husein-efendija. Husein-efendiju ukopaju, a djevojku, carevu ker, zakopaju u Beu po hrianskom obiaju, sa svim njenim nakitom i dragocjenostima. Ali kudret deve, boje pomonice, prenesu mrtvo tijelo Husein-efendije u Be i zamijene ga s tijelom djevojke Kostre.

    53

  • Jedne noi pou neki kradljivci da otkopaju taj grob careve keri i da pokradu blago iz njezina groba, pa poto su otvorili grob - ugledaju u grobu mrtvog Husein-efendiju! To se razglasi, te od usta do usta doe ta pria do Sarajeva. Qudi pou da otkopaju grob Husein-efendije na Hridu, otvore, kad u grobu zaista lei mrtva djevojka, onoga bekog cara ker. Stoga su se najvie ene i okupljale oko Kotrina turbeta i molile za zdravlje.

    a. S. Kemura, Sarajevske damije, GZM XXII, str. 70-71; M. Hadijahi, Sarajevske damije I, str. 234. b. Turbe je postojalo na Hridu sve do 1939. godine. Historijski podaci ne biljee Husein-efendiju Kotru, kao ni vrijeme nastanka turbeta.

    56. Turbe u vinogradu

    U damiji na Vinogradu, u sjevernom dijelu starog Sarajeva, nalazi se jedno skromno drveno turbe koje su ponekad obilazili sarajevski momci i molili se za duu nepoznatog pokojnika koji je u turbetu sahranjen. Vjerovalo se da e ih on zatititi od regrutovanja u austrougarsku vojsku u koju su, po zakonu, morali ii.

    a. M. Mujezinovi, Islamska epigrafika u BiH, I, str. 449. b. Turbe kraj damije Rogo-zade u Vinogradu nastalo je relativno kasno, poslije godine 1600. Kao i naseljavanje itave ove mahale, predanje njegov nastanak pripisuje doseljenicima iz Maarske. U narodu je vladalo uvjerenje da su u turbetu i u groblju oko njega sahranjeni neki vidoviti ljudi.

    54

  • 57. Turbe Urjan-dede U ovom je turbetu sahranjen neki Urjan-dede, stari

    dervi. On je, kako kau, sa svojim bratom doao u Bosnu sa sultanom Mehmedom Osvajaem i u Sarajevu umro. Vjerovalo se da on ne voli da ga iko obilazi, ljuti se kad mu neko remeti njegov vjeni mir, pa je narod to turbe zvao ljutim turbetom".

    a. R. Kadi, nav. djelo, str. 9. b. Turbe Urjan-dede nalazi se zapadno od damije na Soukbunaru, u blizini starog Jevrejskog groblja. Bilo je porueno 1878. godine, ali je obnovljeno 1910. godine, kada je postavljen novi nian s natpisom.

    58. Turbe Debar-dede

    Nalazilo se nedaleko od turbeta Urjan-dede, na nekadanjoj atoriji. Prialo se daje u turbetu sahranjen Deber-dede, nasmijeeni dervi - nekibendija, vojnik ehid u vojsci Osvajaevoj, brat Urjan-dede. Vjerovalo se da u due onih koji ga obilaze uliva radost, pa je stoga narod to turbe prozvao turbetom radosti" na Piivodi.

    a. R. Kadi, nav. djelo, str. 9. b. Turbe je porueno prije Drugog svjetskog rata. O njemu nema historijskih podataka.

    59. Turbe na Alifakovcu

    U velikom muslimanskom groblju na Alifakovcu, meu starim nadgrobnim spomenicima, istiu se dva jednaka turbeta, podignuta na etiri stupa. Po predan-ju, u njima su sahranjeni Jusuf-paa Cuprili, doljak koji se bio sklonio i krio u Sarajevu, sin nekog kadije

    55

  • Jahje. Bio je obiaj a se u groblju na Alifakovcu sahranjuju stranci i musafiri, gosti koji su umrli u Sarajevu.

    a. M. Mujezinovi, Stari Alifakovac u Sarajevu, Nae starine VIII, Sarajevo, 1962, str. 131-132. b. Turbeta u Alifakovcu podignuta su u XVIII vijeku, jedno nad spomenutim sinom doseljenika iz Turske (Jahja efendije), umrlog 1779/1780. godine; a pod drugim turbetom, u grobu oznaenom manjim uzglavnim nianom, sahranjen je Jusuf-paa koji je, kako se prialo, bio zapovjednik tvrave Tebriz i bio osuen na smrt, ali je pobjegao i u Sarajevu ivio krijui se. Turbe nad njegovim grobom podigao je spomenuti kadija Jahja istovremeno kada i svom sinu. Vidi i komentar za br. 62.

    60. Grob brae Celja Na uglu starih ulica Magode i Megare nalazila se

    jedna mala damija, zvana Jakub-pain mesdid. Uz damiju je bilo groblje, a tu i grobovi brae Celja. Po predanju, oni su ivjeli u eljigoviima, na jugoistonoj strani Sarajeva, u predjelu koji je po njima i dobio naziv. Prialo se da je bilo sedmoro brae Celja i da su u eljigoviima imali vlastitu tekiju, jer su bili dervii koji su se jedino bavili bogosluenjem.

    Najstariji im se brat zvao Sulejman-dede i bio im je derviki ejh. Za njega se govorilo da je jednom prilikom, pred svoju smrt, napisao pismo sultanu u Carigrad, u kome je predskazao budue dogaaje: da e se Rus" i Nijemac" sporazumijeti i da e od toga turska carevina veliku tetu da pretrpi.

    I uzglavni niani nad grobom brae Celja bili su, kau, na vrhu malo izdubljeni i kada se u ove udubine nalije kinica, dolazile bi ene, i molei se, ciple kaikama ovu vodu, pa pile ili nosile kui za lijeka" od raznih bolesti. A ako je bila dugotrajna sua, ene bi same donosile vodu, sipale u te udubine i molile za kiu.

    56

  • a. S. Kemura, nav. djelo, str. 210; A. Nametak, Islamski kulturni spomenici turskog perioda, Sarajevo, 1939, str. 26; M. Mujezinovi, Islamska epigrafika I, str.90. b. Damija i groblje sa grobovima brae Celja vie ne postoje. Sauvan je samo jedan nian na kome nema natpisa, pa se nita ne moe znati o ovoj brai. Najpoznatiji je Ismail-elebi-dede, zvani Celjo, koji je sa braom pokopan kraj damije Jakub-pae zvanog Mago.

    61. Grob siteNefe

    U groblju iza Bakija nalazio se jedan zaravnjen i zaputen grob, u kome je, po prianju sahranjena sita" Nefa (Nefisa). Taj su grob obilazile one Sarajlije koje su eljele da im se gladne oi" i pohlepa zadovolje onim to im je sudbina dodijelila. Pravo su stari ljudi govorili da nije jadan onaj ko malo ima, ve onaj koji trai vie.

    a. R. Kadi, nav. djelo, str. 9. b. Nefisa-kaduna, poznata kao Vaizkinja bula, koja je smatrana evlijom, pokopana je u tzv. Velikom groblju.

    62. Dedin grob u trnju

    nalazio se takoe na Bakijama. Vjerovalo se da ak ako neko i uredi grob i oisti ga od trnja, sutradan e ponovo osvanuti zarastao kako bi se dedi koji je u njemu pokopan obezbijedio mir. Niko ne zna ko je taj ovjek koji je u grobu sahranjen, a obilazio gaje narod u vrijeme dugotrajne sue i molio za kiu. Neka svjetlost, kau, obasjava njegov grob!

    a. R. Kadi, nav. djelo, str. 9. b. O ovom kultnom grobu nema nikakvih dragih podataka.

    57

  • 63. Merdan Kaduna

    Bio je u Sarajevu neki Mel ejh i sestra mu Hava kaduna koja je imala kerku, Merdan kadunu. Merdan kaduna je bila udata za nekog velikog pijanicu, koji bi je vazda tukao. Ali, prialo se, da je Merdan kaduna sve strpljivo podnosila, ak je, kau, i tap kojim ju je tukao mu omotala pamukom i mekom krpom, da ne bi ruku nauljao dok je tue. Tako je Merdan kaduna postala evlija (dobra). Jer, prialo se, ena moe postati evlija za etrdeset dana, a mukarac ne moe ni za etrdeset godina.

    Za vrijeme gradnje zidina oko starog grada na Vratniku dogodio se ovakav sluaj: kada se narod skupio i kada je doneseno kamenje za podizanje zida, gradnja je u poetku dobro krenula; ljudi su kamen dodavali jedan drugom iz ruke u ruku, a majstori su umjesto krea mijeali so i jaja da zid bude tvri. Ali, na Ravnim Bakijama, zid se najednom mjestu nikako nije mogao odrati. Ono to bi se preko dana sazidalo, to bi se po noi samo sruilo. Glavni zidar pozove onde jednog starog hodu za koga se govorilo da je vidovit i upita ga zato se zid na tom mjestu nikako ne moe odrati. Kae mu hoda: Sigurno je na tom mjestu ukopana kakva evlija! Kad se to mjesto ogradi, pa ga zidom zaobiete, zid se vie nee ruiti." Zidari tako urade i bez muke dovre zidanje grada. Kau da je na tom mjestu bio grob Merdan kadune.

    a. S. Tralji, Iz narodne tradicije muslimana, Islamski svijet IV, Sarajevo, 1935, br. 133, str. 6. b. Sarajka Merdan kaduna je historijska linost i umrla je u Sarajevu 1695/1696. godine, kako je pisalo na njenom nadgrobnom spomeniku. Varijanta ovog predanja sadrana je i u narodnom prianju o jednom ashabu, drugu i sljedbeniku Muhamedovu, koji je esto dolazio kui ljut, a ena bi mu, odmah kraj vrata, ostavljala tap, da mu je pri ruci.

    58

  • 64. Karain grob

    U groblju nad Kovaima nalazio se grob u kome je, po predanju, bio pokopan neki Karaa. Bio je, kau, udotvorac, pa se u danima pred austrougarsku okupaciju Bosne i Hercegovine 1878. godine, prialo po Sarajevu da e Bosnu od vaba" odbraniti Karaa. Kad bude najea bitka on e ustati iz svog groba, a kada vabe" dou do Alipaine damije, iz svakog prsta njegovih raku zapucae po deset topova i tako e satrti neprijatelja.

    a. V. Skari, Sarajevo i njegova okolina, str. 280. b. Karaa je legendarna linost starog Sarajeva, iji je grob donedavno stajao u najstarijem dijelu groblja nad ulicom Kovai. Legenda o Karai pria daje u Sarajevo doao sa sultanom Osvajaem; historijskih izvora o njemu nema.

    65. Grob utog hafiza

    Za utog ili Sari hafiza narod je vjerovao da je evlija. Grob mu se i sada nalazi u groblju na Kovaima, a vjerovalo se da e onoga ko pokraj groba proe, a ne proui molitvu za hafizovu duu, boljeti noge. Ako se to desi, valjalo je uzeti malo zemlje s hafizova groba, ponijeti kui i moliti se nad tom zemljom, pa e bolest proi. Ako zemlju sutradan ne vrati na grob odakle je uzeo, vjerovalo se da taj ovjek nee imati mira sve dok zemlju ne vrati.

    Bilo je mnogo pria o utom hafizu, ali je zapamena tek poneka. Tako se pripovijedalo kako su se neke aljivdije dogovorili da malo ismiju utog hafiza. Polegnu jednog svog dra^a u tabut, mrtvaki sanduk bez poklopca, pa pozovu utog hafiza da nad njim proui denazu, molitvu za mrtve. Hafiz doe i upita ga: Hoemo li klanjati denazu ivom ili

    59

  • mrtvom ovjeku?" Oni se, ko bajagi, zaude i odgovore: Ko je jo klanjao denazu ivom ovjeku? Mrtvom ti klanjaj!" - Tako i jeste", saglasi se hafiz. Poto su klanjali denazu i ispratili utog hafiza, otkriju tabut, kad u tabutu nau svog druga mrtva.

    Pripovijedalo se i to daje nekoj eni, kad se selila iz jedne kue u drugu, nestalo nekih stvari, nekojoj ih bio ukrao. Ona ode na hafizov grob i uzme malo zemlje s njegova mezara, te donese kui. Oko ponoi ukae joj se u sobi gdje je spavala ovjek potpuno ut, bijele brade, u zelenu dubetu, pa joj ree: Sto mi ne da mira? Stvari koje trai ukrali su ti kolari to su ti prtl-jag preseljavali!" I tako je i bilo. A bio se toj eni javio uti hafiz za koga se, za ivota njegova, vjerovalo da je vidovit, pa su mu se ljudi obraali raznim molbama.

    Neki je eljo zbog svojih pogreaka bio protjeran iz Sarajeva. ivio je u progonstvu i skoro se bio navikao na tuinu. Kad, jednog dana ugleda on na ulici utog hafiza kako mu ide u susret. eljo se zaudi, pa ga upita: Kada si ti, hafize, doao? Jesu li to i tebe protjerali iz Sarajeva?" Na to mu hafiz odgovori: Ja sam, eljo, doao po tebe, da te vodim kui u Sarajevo. Stani mi malo na nogu i zatvori oi!" eljo mu stane na nogu i zamiri, a kad mu hafiz ree da otvori oi, on vidje da vie nije u tuem svijetu, nego na sred Kovaa u Sarajevu. Hafiz ode svojim poslom, a eljo lijepo svojoj kui u eljigovie.

    a. S. Tralji, nav. djelo, str. 6. b. uti hafiz je historijska linost. Zvao se Hasan-efendija, a po utoj boji lica nazvan je utim hafizom. Za ivota se u Sarajevu bavio lijeenjem, pa su ga sugraani smatrali vidovitim. Prema jednom opisu, bio je udak, neenja i prijatelj dervia. Umro je godine 1778/1779. i sahranjen je u groblju Nadkovai, gdje mu se i sada nalazi nadgrobni spomenik s natpisom.

    60

  • 66. Kajgusuzov grob Na Pirinu brijegu, u kraju koji se zvao medrese,

    bila su dva groba, Kajgusuza i njegova druga. To su bili grobovi dvojice beara, koji su jo za ivota govorili da e, poslije njihove smrti, narod izmeu njih prolaziti. I stvarno, put koji su ljudi kasnije izgradili, prolazio je izmeu njihovih grobova. Vjerovalo se da e se kasnom prolazniku, koji tuda prolazi u gluho doba noi, svata prikazati i straiti ga.

    a. R. Kadi, nav. djelo, str. 9. b. Kajgusuz je, po islamskim vjerovanjima, boji ovjek ponesen mistikom, bezbrian religiozni boem ravnoduan prema ovom svijetu. Naziv je turskog porijekla, nastao od rijei kajgu (strepnja, briga) i sufiksa -suz (bez).

    67. Grob Ali Ufake

    Kako se prialo i vjerovalo u starom Sarajevu, u groblju u Alifakovcu sahranjen je i neki Ali Ufaka, po kome je itav ovaj kraj starog dijela grada dobio ime. Kazivali su daje bio malog rasta, pa su ga i zvali mali Alija" ili Ali Ufaka.

    a. M. Mujezinovi, Stari Alifakovac, str. 131. b. Navodno, njegov nadgrobni spomenik bez natpisa i sada postoji u groblju na Alifakovcu. Nad sarkofagom su dva manja niana postavljena dosta blizu jedan drugoga, ime se moda eljelo ukazati na to daje pokojnik bio malog rasta. Historijskih podataka o Ali Ufaki nema.

    61

  • 68. Djeiji grob u Staroj crkvi ivio je u Sarajevu neki udovac, kome je iza ene

    ostalo nejako muko dijete. Kako je poslom mnogo putovao i od toga ivio, odlui da se ponovo oeni da mu ima ko da pripazi sina i da ga njeguje dok je on odsutan.

    Tako i uini. Jednom, kada je bio na putu, maeha - zla i ljubomorna, naljuti se neto na siroto dijete, a kako ga je i inae tukla i zlostavljala, u ljutnji dohvati siroe i baci ga niz stepenice. Dijete ostane na mjestu mrtvo.

    Kada su nekom prilikom otvarali djeiji grob, ljudi ustanove da djeije tijelo nije istrulo, daje cjelokup", te narod poe vjerovati da se to nevino ubijeno dijete - posvetilo! I onda ga prenesu u Staru srpsku crkvu gdje se i sada nalazi.

    a. L. Pavlovi, Kultovi lica kod Srba i Makedonaca, Smederevo, 1965, str. 211.

    b. Istraivai starog Sarajeva i njegove prolosti nisu zabiljeili ovo poznato lokalno predanje, niti su ga pokuali rasvijetliti. Biljeka L. Pavlovia, pisana prije otvaranja kovega, ima dosta netanosti. Pretpostavlja s