Ivo Frangeš, Ivan Martinčić, Nedjeljko Mihanović, Vesna Frangeš, Milorad Živančević:

Leksikon pisaca

ALFIREVIĆ, FRANO (11. 9. 1903, Zadar - 2. 2. 1956,, Zagreb). Kad su mu bile tri godine, roditelji preseliše u Kotor, gdje je završio pučku školu i gimnaziju (drugi i treći razred gimnazije učio je u Dubrovniku); u Zagrebu diplomirao filozofski fakultet (slavistiku i francuski jezik), služio kao profesor u Trebinju, Sarajevu, Beogradu, Zemunu i Zagrebu. U Francuskoj boravio 1929/30. i 1934. Drugi svjetski rat proveo u Zagrebu, gdje je umirovljen 1947. Ugušila ga, u vinari "Vis", u Masarykovoj ulici, kriška naranče.DJELA: - Pesme, Beograd, 1934; - More i daleki gradovi, Zagreb, 1941; - Ranjeni galeb, pjesme šestorice (Alfirević, Alić, Balentović, Krklec, Šop, Vlaisavljević), Zagreb, 1942; - Putopisi i eseji, Zagreb, 1942; - Izabrane pjesme, Zagreb, 1952; - Proza, Zagreb, 1956; - Izabrana djela (Luka Perković, Frano Alfirević, Vladislav Kušan), PSHK, knj. 114, Zagreb, 1969.

ARALICA, IVAN (10. 10. 1930, Promina). Učiteljsku školu završio 1953. u Kninu, 1961. diplomirao slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zadru. Za vrijeme studija radio kao učitelj u selima kninske i zadarske okolice; nakon diplome direktor u učiteljskoj školi i u pedagoškoj gimnaziji u Zadru. Od 1972. radi kao profesor i slobodni književnik. Kao pisac javio se 1956. novelom Smokva ("Prosvjeta"), prvu knjigu - Svemu ima vrijeme - objavio 1967. Esejist i kritik, Aralica je prije svega vrstan prozaik-pripovjedač, romanopisac. Uz posebno izdane knjige, u časopisima objavio i kraće romane Nevjernik ("Mogućnosti", 1967) i Oluje u tihom ozračju ("Revija", 1967). U zrelim godinama dosegao stvaralačku plodnost i zavidnu ljepotu kazivanja; dobitnik mnogih nagrada za umjetničku prozu.DJELA: - Svemu ima vrijeme, Zagreb, 1967; - A primjer se zvao Laudina, Split, 1969; - Filip, Zadar, 1970; - Konjanik, Zagreb, 1971; - Ima netko siv i zelen, Zagreb, 1977; ? Opsjene paklenih crteža, Zagreb, 1977; - Psi u trgovištu, Zagreb, 1979; - Put bez sna, Zagreb, 1982; - Duše robova, Zagreb, 1984; - Graditelj svratišta, Zagreb, 1986; - Život sa stricem,. Zagreb, 1987.

ARNOLD, ĐURO (24. 3. 1853, Ivanec pokraj Varaždina - 22. 2. 1941, Zagreb). Prvi doktor filozofije promoviran (1880) na Sveučilištu u Zagrebu, 1894-1923. profesor filozofije te prvi profesor pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; u svoje doba najistaknutiji hrvatski predstavnik svjetovne filozofije (spiritualistički pluralizam i monizam).Pjesme objavljivao od 1873. do kraja života; tiskao pet zbirki, 1899. prvu - Izabrane pjesme. Njegova refleksivna lirika te rodoljubne romance i balade građene su prema književnoteoretskimpostavkama "Starih" (teorije Franje Markovića); istih se shvaćanja držao kao urednik "Vijenca" (1889-1900) i kao predsjednik Matice hrvatske (1904-1909). Po idealističkim i romantičnim obilježjima poezije epigon Šenoe i Markovića.DJELA: - Izabrane pjesme, Zagreb, 1889: - Čeznuća i maštanja i pjesme 1900-1907, Zagreb, 1907; - S visina i dubina, Zagreb. 1918: - Izabrane pjesme, Zagreb. 1923: - Na pragu vječnosti, Zagreb. 1935.

BARAC, ANTUN (20. 8. 1894, Kamenjak u Hrvatskom primorju - 1. 11. 1955, Zagreb). Pučku školu završio u Grižanima, 1913. u Sušaku klasičnu gimnaziju, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao 1917. i doktorirao 1918. tezom o Vladimiru Nazoru. Bio profesor na klasičnoj gimnaziji u Sušaku (1918-24) i Zagrebu do 1930, otada docent te od 1938. do smrti redovni profesor za novije jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz plodnu uređivačku aktivnost ("Mladost" 1925-33), razvio je bogatu kulturno-znanstvenu djelatnost, osobito na Filozofskom fakultetu i u JAZU (pravi član od 1947).Nakon pregršti impresionističko-matoševskih pjesama, objavljenih 1910-1914, cjelokupan B. kritički, esejistički i književno-povijesni rad usmjeren je ocjenjivanju novije hrvatske književnosti (19. i 20. stoljeća) prema čvršćim književno-znanstvenim temeljima, kako je

najavio člankom Naša književnost i njezini historici (1923) i raspravom Između filologije i estetike (1929).DJELA: - Nazor, Zagreb, 1918; - Knjiga eseja, Zagreb, 1924; - August Šenoa, Zagreb, 1926; - Članci o književnosti, Zagreb, 1935; - Hrvatska književna kritika, Zagreb, 1938; - Vidrić, Zagreb, 1940;- Književnost i narod, Zagreb, 1941; - Mažuranić, Zagreb, 1945; - Veličina malenih, Zagreb, 1947; - Hrvatska književnost od Preporoda do stvaranja Jugoslavije, knj. 1: Književnost ilirizma, Zagreb, 1954; knj. 2. Književnost pedesetih i šezdesetih godina (nadopisala Višnja Barac). Zagreb, 1960; - Jugoslavenska književnost, Zagreb, 1954; - Hrvatska književna kritika, VII. Antun Barac, Zagreb 1962; - Izabrana djela, knj. 1. Problemi književnosti; knj. 2. Rasprave i kritike, Beograd, 1964. - Bijeg od knjige, Zagreb, 1965; - Književnost Istre i Hrvatskog primorja, Zagreb-Rijeka. 1968. Članci i eseji, PSHK. knj. 101. Zagreb, 1968. - O književnosti, Antun Barac, Zagreb, 1986.

BARIČEVIĆ, ADAM ALOJZIJE (12. 9. 1756. Zagreb - 21. 3. 1806, Brdovec kraj Zagreba). Gimnaziju završio u Zagrebu, "Collegium Croaticum", u Beču. polazio od 1773. do 1779; zaređen za svećenika pa 1780. poslan ti Peštu na dvogodišnji studij, nakon čega |e profesor latinskog jezika na Zagrebačkoj arhigimnaziji. Nakon sedam godina profesure imenovan za župnika pri Svetoj Mariji u Zagrebu; 1803. župnik u Brdovcu, gdje i umire. Ako i nije naoko postigao neku znatniju karijeru, bio je član inozemnih akademija i nosilac lijepih priznanja. Osobito su zanimljiva i za hrvatsku kulturnu povijest važna Baričevićeva pisma raznim ljudima (Epistolae ad diversos) koja svjedoče o širini njegovih zanimanja. Vrijedno je upozoriti da je Baričević jedan od onih pretpreporoditelja koji su posebno radili na povezivanju hrvatskog sjevera i juga: Đurđevića i Kanižlića smatra podjednakim prvacima ilirske poezije (principes illyrici carminis). S posebnim je žarom skupljao građu za povijest hrvatske književnosti, što je imalo dovesti do sustavnijega djela; nažalost, i ono što je prikupio razni jelo se već za života ovog marnog istraživača čija sama pojava svjedoči da su započela povijesna zbivanja koja će Zagreb staviti na čelo hrvatskoga javnog i kulturnog života.DJELA: - Epistolae ad diversos IVI. autorov prijepis, rkp. u Arhivu JAZU II b 41; - Litterae Latinae A. Barichievich J. J. Paulovich-Lucichio dd. Zagrabiae Id. Febr. MDCCXC1I, pag. XII u: Raccolta di alcuni interessanti opuseoli, Ragusa, 1794; - De scriptoribus Pannoniae Saviae collectanea, autograf. Arhiv JAZU II b 109; - Orationes, Epigraminata, Eclogae etc, rukopis H b 79 u Arhivu JAZU; - Vita Reverendissimi viri Balthasaris Adami Kerchelich..., rukopis. Arhiv JAZU II b 111;- Commentariolum de Nicolao Turchich, rukopis. Arhiv JAZU II d 113; - Vita Hieronymi Ferrii Longianensis, separat s. 1. et a. u Knjižnici JAZU, a objavljeno u I. sv. zbornika Biblioteca Ecclesiastica, e di varia Letterauira antica e moderna, Ticini1790; - Raymundo Cunichio, Ragusino, Homero Latino... MDCCXCV, (Zagrabiae) s. a.

BATUŠIĆ, SLAVKO (2. 6. 1902, Novska - 25. 4. 1979, Zagreb). Pučku školu polazio u Zlataru, realnu gimnaziju u Zagrebu; maturirao 1921. Diplomirao povijest umjetnosti, u Zagrebu, 1925; 1925/26. na specijalizaciji u Parizu; 1927. doktorira u Zagrebu. Od 1921. do 1941. djeluje kao redatelj, tajnik uprave, dramaturg, glavni tajnik i zamjenik intendanta u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Od 1950. profesor Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Organizirao i uredio Arhiv i muzej HNK i djelovao u njemu kao upravitelj, od 1945. Od 1969. izvanredni član JAZU.DJELA: - Medvedgradska kraljica (libreto za operu), Zagreb. 1927; - Čuda i čarolije, Zagreb, 1931; - Kroz zapadne zemlje i gradove, Zagreb, 1932; -- Na dragom tragu, Zagreb, 1933; - Argonauti, Zagreb, 1936; - Od Kandije do Hammerfesta, Zagreb. 1937; - Komorni trio, Zagreb, 1938, - 23 pjesme, Zagreb, 1938; - Od Siene do Harlema, Zagreb. 1941; - Stanishtyski u Zagrebu, Zagreb. 194N: - Rembrandtu u pohode, Zagreb, 1952; - Umjetnost u slici (Pregled historije umietnosti), Zagreb. 1957; - Laterna magica, Zagreb. 19i9;- Pejzaži i vedute (Sabrani putopisi). Zagreb. 1959: -Lirika, proza i članci, putopisi. PSHK. knj. 112. Zagreb. 1963.

BEGOVIĆ, M1LAN (19. 1. 1876, Vrlika - 13. 5. 1948, Zagreb). U rodnome mjestu polazio osnovnu školu, gimnaziju u Splitu (1888-94). Studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

(1894-96), od 1897. u Beču, gdje je 1903. diplomirao romanistiku i slavistiku, još za studija bio suplent u Splitu (1896/97), kasnije službuje u Zadru te ponovno u Splitu. Godine 1909. volonter, a od 1910. dramaturg u hamburškom Deutsches Schauspielhaus; suradnik u Theater-Akademie. Od 1912. dramaturg i režiser u Neue Wiener Bühne u Beču, neko vrijeme (1913) u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu. Za prvoga svjetskog rata u Beču, od 1920. u Zagrebu; mnogo putovao Europom. Godine 1927. imenovan ravnateljem Drame, 1929. premješten u gimnaziju, a 1932. umirovljen. Otada do 1938. živio u vlastitom dvorcu Bisag kod Zeline, potom uglavnom u Zagrebu. Plodan stvaralac, djelovao gotovo pola stoljeća, afirmirao se u svim književnim rodovima: pjesnik, prozaik, dramatičar (i uopće svestran kazališni djelatnik), kritičar, prevoditelj. Pjesmu Nad spomenikom Viških junaka objavio već 1891. (u zadarskom "Narodnom listu"). Treća zbirka pjesama, Knjiga Boccadoro (1900), baca ga u žarište moderne. Hvaljen od "Mladih", kuđen od "Starih" zbog poetskog estetizma i erotsko-hedonističke tematike. Ipak mu je vredniji pjesnički ostvaraj dramski sklopljen humanističko-pacifistički ciklus soneta Život za cara (1904). Iz proznog rada: tri romana, četiri knjige humoreski, novela, pripovijedaka - uglavnom lirsko-dramske kompozicije, ističu se: previsoko ocijenjen lirski ljubavni roman Dunja u kovčegu (1921), društveni, psihološko-ljubavni roman Giga Barićeva (1930/31), novela Kvartet (u zbirci Kvartet, 1936). Važnije su mu drame Stana Biučića (1909), Božji čovjek (1924), Pustolov pred vratima (1926), Bez trećega (1931) i komedija Amerikanska jahta u splitskoj luci (1930). Djelovao kao kazališni kritičar, napisao libreto za Gotovčevu operu Ero s onoga svijeta (1936), preveo četrdesetak djela iz kazališnog repertoara (Goldoni, Schiller, Goethe, Wilde, Ibsen, Grillparzer, Pirandello i dr.).Begovićevo je stvaralaštvo imalo aktualan, širok odjek, dramska su djela često izvođena u domaćim i mnogim svjetskim kazalištima. Dobio četiri Demetrove nagrade; od 1936. dopisni član JAZU.DJELA: - Gretchen (pjesme, pod pseudonimom Tugomir Cetinski). Split, IS93; - Pjesme, Zagreb, 1896; Knjiga Boccadoro (pjesme, pod pseudonimom Xeres Je lu Maraja), Zagreb. 1900; - Hrvatska pjesma, Split, 190(1; ?? Myrrlia (drama, pod pseudonimom Stanko Dušić), Prag, 1902; Život za cara, Zadar, 1904; Vojislav liti. Studija. Split, 1904; Mostar 1905; ?-Gospođa Walewska, Zagreb, I9P6; - Menuet, Mostar, [906; - Venus victrix, Split. 1906; ? Stana Biučića, Zagreb. 1909; Vrelo. Zagreb. 1912; - Dunja u kovčegu, Zagreb. 1921; - Male komedije, Zagreb. lll22: -- Svadbeni let, Zagreb, 1922; - Nasmijana srcu. Zagreb, 1923; Božji čovjek, Zagreb, [924:-Izabrane pjesme, Zagreb, 1925; - Pustolov pred vratima, Zagreb, \926; - Hrvatski Diogenes, Zagreb. 1928; - Tri drame. Beograd. 1933; Kvartet. Zagreb. 1936; Ero ranoga svijeta, Zagreb. 1936; ? Giga Barićeva. Zagreb. 1940; - / Lela iv ttositi kapelin, Zagreb, 1941; - Puste trlje. Zagreb, 1942: - Put po Italiji, Zagreb. 1942; ? Kritike i prikazi, Zagreb, 1943; - Umjetnikovi zapisci, Zagreb, [943; Sablasti u dvorcu, Zagreb, 1952: - Izbor iz djelah II, PSHK, knj. 75. 76, Zagreb, l%4;-Izabrana djelu HI, Beograd -- Zagreb, l%n".

BENKO-GRADO, ARTUR (6. 6. 1875, Ogulin -10.7. 1946, Zagreb). Potječe iz stare Činovničke i časničke obitelji. Pučku školu -.vršio u Ogulinu (1885), gimnaziju u Zagrebu (1893), pravo započeo u Parizu (1893), a dovršio u Beču (1898). Službenik zemaljske vlade u Sarajevu (ud 1899), bio je kotarski načelnik u Bijeljini i Sarajevu, a od 1919. u Zagrebu; savjetnik kod Pokrajinske uprave (1 <>20-1923). ekspert Ministarstva socijalne politike (1923- l'W2). i/davao je tromjesečnik "Index", na francuskom, njemačkom i engleskom jeziku (1929-1941). Bavio se iseljeničkom problematikom, pa je zasnovao Migracionu enciklopediju u deset svezaka (izašao samo prvi, Kanada. 1930). Počeo u književnosti dopisom i/ književnog života Pariza, u sarajevskoj "Nadi" (1895), a posebno mu je poznata studija o modernoj. Mlada Hrvatska (u bečkoj "Mladosti". [898). Pisao je novele, eseje, putopise, humoreske. crtice i aforizme, te članke o radničkom pitanju.DJELA: - Političke konfesije, eseji, Zagreb. 1922; -Prinos k pitanju uzakonjenja minimalnih nadnica, Zagreb, 1935.

B^NEŠTO. JULI.1F. (i. 3. 1883, Ilok - 19. 12. [957, Zagreb), sin imućne srijemske obitelji. studirao u Beču, Krakovu, Pragu i Zagrebu; diplomiran historiju i geografiju. Od 1908. gimnazijski profesor u Zagrebu, lektor /a poljski jezik na Sveučilištu (1918). intendant HNK u

Zagrebu (1921-1926. i 1939-1940); delegat jugoslavenskog ministarstva prosvjete u Varšavi (1930-1938). Kao slobodni književnik do smrti živi u Zagrebu. Benešić se osobito zanimao zapadnoeuropskim književnostima a od slavenskih posebno poljskom. Izvoran pjesnik, kritik, polemik, memoarist. U kazalištu ostvario jednu od ?najuspjelijih intendantura nakon Stjepana Miletića. Neumoran književni radnik, uređivao biblioteku Savremeni hrvatski pisci (izdavač Društvo hrvatskih književnika), u Varšavi pokrenuo biblioteku jugoslavenskih pisaca. Znamenito je i njego\ o prijateljstvo s KrleŽom. U rukopisu ostavio nedovršen rječnik hrvatskoga književnog jezika.

BLAGOJEVIĆ, ADAM TADIJA (oko 1746, Petrijevci kod Valpova - oko 1797. Beč). Služiou Beču kao pisar u Ugarskoj dvorskoj kancelariji i u Ilirskoj dvorskoj deputaciji. Pobornik prosvjetiteljstva, u pjesmi Pjesnik putnik osudio franjevce što napadaju Reljkovićeva Satira. S francuskoga preveo pripovijest fiziokrata F. Covera Khinki (1771), bečkog svećenika A. Ružičke Predika od jedinstva u kerstjanstvu... (1773) i knjižicu J. Paula o naprednom uzgoju ovaca (1774).DJELA: - Pjesnik putnik, nikoji događaji prvo i posti puta Josipa II, cesara rimsko-nimačkoga, u Slavoniju, Beč, 1771.

BOGNER, JOSIP (6. 2. 1906, Vinkovci - 14. 3. 1936, Zagreb). Pučku školu i klasičnu gimnaziju polazio u Vinkovcima, filozofski fakultet u Zagrebu. Doktorirao 1929. tezom Pokreti i struje u, hrvatskoj i srpskoj književnosti od moderne do nadrealizma, optiravši tako od samog nastupa za suvremene teme. Služio kao profesor u Varaždinu, Ćupriji, Vinkovcima i Zagrebu. Boravio godinu dana u Parizu. Pod sam kraj života dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. U književnosti se javio pjesmama a onda nastavio živu i promišljenu kritičarsku djelatnost. Umro mlad, tako da nije dospio objaviti knjigu.DJELA: - Stanislav Šimić/Josip Bogner/Otokar Keršovani: Izabrana djela, PSHK, knj. 102, Zagreb, 1975.

BOGOVIĆ, MIRKO (2. 2. 1816, Varaždin - 4. 5. 1893, Zagreb). Majka podrijetlom iz mađarske obitelji. Pučku školu svršio u Križevcima, gimnaziju (1824-30) u Varaždinu, ondašnju filozofiju pohađao u Szombathelyu i Zagrebu; u vojničkom zvanju (1833-1840) završio Kadetsku školu, položio privatno ispite na Pravoslovnoj akademiji, odvjetnički ispit u Požunu (1843-1844). Nemirne, beskompromisne naravi, postao tragična figura hrvatske politike raspete između Beča i Pešte. Dva desetljeća (1840-1860) djelovao kao vatren hrvatski narodni preporoditelj, protivnik favoriziranja Mađara i apsolutističke germanizacije; zbog političkih pogleda napuštao službe (član banskog vijeća te banski povjerenik 1848-1850); u nemirima za županijske restauracije 1845. ranio ga austrijski oficir; 1853. osuđen i potom utamničen šest mjeseci kao urednik "Nevena" zbog objavljivanja Filipovićeve pjesme Domorodna utjeha. Ne poslušavši vlastiti savjet "na stranu s politikom", nakon vraćanja ustavnom poretku 1860. pravi političku karijeru kao pristaša Mađara, kasnije okorjeli unionist; od 1867. zagrebački veliki župan, a 1871-1875. savjetnik ministarstva za Hrvatsku u Pešti. Razišavši se s preporodnim sudjelatnicima, posljednje godine proživio u Zagrebu, osjećajući se napuštenim..Pisati počeo njemačkim jezikom (1839; kasnije političke brošure), prvu pjesmu na hrvatskom (Bjegunac) tiskao je 1841, a 1844. prvu zbirku Ljubice: ljubavne pjesme (posvećene budućoj ženi). Nakon još dviju zbirki pjesama (Smilje i kovilje, 1847. te rodoljubnih Domorodni glasi, 1848), u doba apsolutističkog centralizma pisao drame i pripovijesti, novele tursko-hajdučke tematike (Pripovijesti, 1859). Nakon 1860. spjevao uglavnom samo anakreontske Vinjage, a u posljednjem razdoblju života objavio dvije zbirke (Slike i prilike, Strjelice), ponajviše pjesme s meditativnim, ironično-satiričnim obilježjima.DJELA: - Ljubice, Zagreb, 1844; - Smilje i kovilje, Zagreb, 1847; - Domorodni glasi, Rijeka, 1848; - Frankapan, Zagreb, 1856; - Stjepan, posljednji kralj bosanski, Zagreb, 1857; - Mati ja Gubec, kralj seljački, Zagreb, 1859; - Pripovijesti, Zagreb, 1859; - Vinjage, I-IV. Zagreb, 1861, 1862, 1864, 1878;- Slike i prilike, Zagreb, 1878; - Strjelice, Zagreb, 1878; - Slava i ljubav, Zagreb, 1882; - Pjesnička djela I - III, Zagreb, 1893, 1894, 1895; - Posmrtne pjesme, Zagreb, 1894; -Izabrana djela, PSHK, knj. 31, Zagreb, 1968.

BOTIĆ, LUKA (22. 1. 1830, Split-22. 8. 1863, Đakovo). Sin siromašne pučke težačke obitelji; u splitskom sjemeništu završio gimnaziju na talijanskom jeziku (1849); u Zadru studirao teologiju; zadojen narodnosnim preporodnim idejama on (1851) bježi u Bosnu te preko Srbije u Zagreb (1852). Obavlja niže tiskarske poslove u Gajevoj tiskari, a preporukom braće Brlić postaje Strossmayerov službenik u Đakovu. Postojan značaj, slobodarski i pjesnički zanesen, odbio prisegnuti na vjernost caru, pa 1860. morao napustiti službu. Godine 1861. izabran zastupnikom hrvatskoga Sabora; politička uvjerenja izrazio u znamenitom govoru o potrebi sjedinjenja Hrvatske. Živeći u siromaštvu, poljuljan pomorom u obitelji, shrvan tuberkulozom, umire u Đakovu. U književnosti nastupio uspješno, 1854. u "Nevenu", stihovanom pripoviješću Pobratimstvo te proznom Dilber Hasan, nakon čega objavljuje još dva spjeva: Bijedna Mara (1861) i Petar Bačić (1862). U tursko-hajdučkoj tematici napustio je crno-bijelu muslimansko-kršćansku opoziciju pri karakterizaciji likova, a narodnim deseteračkim stihom ostvario i svježih lirskih fragmenata. Osnivač hrvatskoga romantičnog epa.DJELA: - Biedna Mara, Zagreb, 1861; - Petar Bačić, Osijek, 1862; - Pjesme. Pobratimstvo - Biedna Mara -Petar Bačić. Zagreb, 1885; - Dilber Hasan, Split, 1930;- Djela, Zagreb, 1949; Izabrana djela, PSHK, knj. 35, Zagreb, 1973.

BOŽIĆ, MIRKO (21. 9. 1919, Sinj). Osnovnu školu i gimnaziju pohađao (1925-1938) u rodnome gradu, pravo studirao (1938-1941) u Beogradu, apsolvirao u Zagrebu. Od 1941. surađivao s narodnooslobodilačkim pokretom u Sinju, a od sredine 1943. sudjeluje u NOB-i. Nakon oslobođenja aktivan kulturni radnik, osobito u raznovrsnoj kazališnoj djelatnosti: u Splitu (1946-1947) voditelj kazališta "Pionir" i operni pjevač u Narodnom kazalištu, u Rijeci (1947-1948) tajnik Narodnog kazališta te u Zagrebu direktor drame Hrvatskog narodnog kazališta (1952-1954), a poslije (1965-1969) i cijele kazališne kuće. Od 1955. profesionalni književnik, potom (1958-65) urednik više časopisa i tjednika. Bio je predsjednik (1967-1971) Kulturno-prosvjetnog vijeća Sabora SRH; potpredsjednik Sabora (1971-1974) i član Predsjedništva SRH (1974-1978). Od 1951. izvanredni, od 1975. redovni član JAZU.DJELA: - Most, Zagreb, 1947; - Devet gomolja, Zagreb, 1949: - Povlačenje, Zagreb, 1949; - Skretnica, Zagreb, 1950; - Kurlani, gornji i donji, Zagreb, 1952; -Novele, Zagreb, 1953; - Neisplakani, Zagreb, 1955; Ljuljačka u tužnoj vrbi, Beograd, 1957; - Svilene papuče, Zagreb, 1959; Drame (Povlačenje, Ljuljačka u tužnoj vrbi, Svilene papuče), Zagreb, 1960; - Odabrana djela, I-IV, Zagreb, 1970; - Drame, Zagreb, 1970; -Hrvatski književni jezik u svjetlu izmjena Ustava Socijalističke Republike Hrvatske, Split, 1973;- Zapisi usputni, Split, 1975; - Djevojka i hrast i druge priče, Zagreb, 1975; Colonnello, Zagreb, 1975; - Bomba, Zagreb, 1976; - Izabrana djela, PSHK knj. 147, Zagreb, 1980; - Tijela i duhovi, Zagreb, 1981; - Izabrana djela, 1-6, Zagreb, 1985.

BRLIĆ-MAŽURANIĆ. IVANA (18. 4. 1874, Ogulin - 21. 9. 1938, Zagreb); unuka pjesnika i bana Ivana Mažuranića,kći pravnika, pravnog povjesnika i leksikografa Vladimira Mažuranića (1845-1928), udana (1892) za pravnika i političara Vatroslava Brlića. Prva žena član JAZU (1937). Proživjela je - prema vlastitim riječima -"vanjski" život mirno, u obiteljskom krugu. Unutrašnji život njezin oblikovao se u sklopu dviju slavnih hrvatskih obitelji i prema shvaćanjima iz kruga njima najbližih (Franjo Marković, J. J. Strossmayer).Ideali spisateljice: istina, dobrota, ljepota, domoljublje i "širina slavljanske duše", temelj su njezina stvaralaštva. I sputana i potaknuta majčinstvom, I. B.-M. gotovo je cijelim opusom pisac za djecu i mladež: prva knjiga pjesama i pripovjedaka Valjani i nevaljani (1902), posljednja roman Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata (1937). U tom rasponu objavila zbirku pjesama Slike (1912), koja i naslovom odslikava karakterističan pjesnički stvaralački postupak autorice, a zatim opet klasične dječje Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića (1913) i zbirku Priče iz davnine (1916), klasično djelo svjetske književnosti za djecu, univerzalnu jezičnu umjetninu prevedenu na sve veće jezike.DJELA: - Valjani i nevaljani, Zagreb. 1902; Škola i praznici, Zagreb, 1905; Slike, Zagreb, 1912; - Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića, Zagreb, 1913; Priče iz davnine, Zagreb, 1916; Knjiga omladini, Zagreb, 1923; Iz arhiva obitelji Brlić u Brodu na Savi, Zagreb, 1934-35; Jaša

Dalmatin, potkralj Gudžerata, Zagreb, 1937; Srce od licitara, Zagreb, 1939; Basne i bajke, Zagreb, 1943; Izabrana djela, PSHK, knj. 73, Zagreb, 1968.

BROZ, IVAN (21. 1. 1852, Klanjec - 25. 12. 1893, Zagreb), nećak filologa Franje Ivekovića. Pučku školu polazio u rodnom mjestu i Varaždinu, 1872. maturirao u Zagrebu. Počeo studirati bogosloviju u Innsbrucku (1872-1874). Od 1874. učitelj, potom profesor u Zagrebu, Osijeku (1880), Slavonskoj Požegi (1883-1884). Studirao u Zagrebu, 1888. postao doktorom na temelju teze Prilozi za sintaksu jezika hrvatskoga, I. Imperativ. Od 1892. dopisni član JAZU. Prijevode s poljskoga počeo tiskati 1877, a od 1879. književnopovijesne radove (o Kopitaru, Palmotiću, Gunduliću); izdao dvije knjige Crtica iz književnosti (1886, 1888). Izradio prema fonološkom načelu Hrvatski pravopis (1892), koji se (s preradbama Dragutina Boranića, 1870-1955) u školama rabio do 1960. Prikupio rječničko gradivo, a njegov ujak Franjo Iveković obradio ga i izdao Rječnik hrvatskoga jezika, I?II (1901), izrađen ponajvećma na temelju Vukova i Daničićeva korpusa tekstova te pod jakim utjecajem vukovsko-daničićevskih jezičnih shvaćanja.DJELA: - Crtice iz hrvatske književnosti, I. Uvod u književnost, Zagreb, 1886; II. Prvo doba: Crkvena književnost, Zagreb, 1888; - Hrvatski pravopis, po određenju kr. zem. vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, Zagreb; 1892; - Rječnik hrvatskoga jezika, I?II. (s F. Ivekovićem), Zagreb, 1901.

BUDISAVLJEVIĆ, BUDE (17. 7. 1843, Bjelopolje u Lici - 9. 1. 1919, Zagreb). Gimnaziju polazio u Senju i Rijeci, krajiški upravni tečaj u Beču. Bio upravni činovnik diljem Hrvatske, umirovljen 1905. kao veliki župan u Zagrebu, gdje je i umro.Prvi članak objavio 1863, a 1869. prvu pripovijest (Petar Gavran mrke sreće); pisao kraću prozu, posebno objavio dvije zbirke pripovjedaka te izbor članaka o hrvatskim književnicima. Tematski obraduje krajiški i hajdučki život nakon razvojačenja Vojne krajine, u živom, slikovitom narodnom jeziku, za kakav se zalagao njegov riječki učitelj Fran Kurelac.DJELA: - S ličke grude, Zagreb, 1913; - Iz starog zavičaja, Novi Sad, 1914; Iz mojih uspomena, Zagreb, 1918; Pripovijesti i sjećanja, PSHK, knj. 56, Zagreb, 1963.

CAR EMIN, VIKTOR (1. 11. 1870, Kraj, kod Lovrana - 17. 4, 1963, Opatija). Dijete pomorca, Viktor Car je svega života, upravo simbolički, kako to i naziv njegova rodnog-mjesta kaže, vezan za kraj, za rodnu zemlju. U isto vrijeme, stvarno i simbolički, more je jedna od glavnih tema njegova stvaranja. Talijansku pučku školu polazio u Lovranu, jedan razred gimnazije na mađarskoj gimnaziji na Rijeci; godinu dana trgovački naučnik, poslije čega završava trojezičnu učiteljsku školu u Kopru: i to je zvanje simbolično za Cara koji je svega svog dugog života bio narodni učitelj u punom značenju riječi. Službovao kao učitelj, tajnik zaslužne istarske Družbe svetog Ćirila i Metoda, uređivao brojne listove (posebno tu valja istaći "Mladog Istranina" i "Mladog Hrvata"), bio 1919. pročelnik Narodnog vijeća za Rijeku i Sušak. U Opatiju se vratio 1921. Fašističke ga vlasti umirovljuju 1925, a 1929. kao nepoćudan odlazi u Jugoslaviju, na Sušak. Poslije oslobođenja (1945) vratio se u Opatiju, gdje je i umro. Dopisni član JAZU od 1949, pravi od 1951.DJELA: - Na uzburkanom moru [pseudonim: Emin], Trst, 1894; - Striga Lega. Igra u stihovima, Volosko, 1895; - Pusto ognjište, Zagreb, 1900; - Zimsko sunce, Zagreb, 1903; - Usahlo vrelo, Zagreb, 1904; - Novele Viktora Cara Emina, I, II, III, Zagreb, 1906; - Iza plime, Zagreb, 1913; - Starci, Zagreb, 1917; - Iz podjarmljenih krajeva, priče za djecu. Napisali Rikard Katalinić Jeretov i Ljubo Dorčić [pseudonim V.C.E.], Zagreb, 1921; - Nevidljivi Jurić. Vesela igra za djecu, Zagreb, 1922; ? Nove borbe, Beograd, 1926 [potpuno izdanje: Zagreb, 1949]; Vicencica, Sušak, 1934; -Matko Mandić, Samobor, 1938; - Presječeni puti, Sušak-Samobor, 1938; - Vitez mora, Split, 1939; - Suor Aurora Veronika, Sušak, 1940; - Na straži, Zagreb, 1946; - Danuncijada. Romansirana kronisterija riječke tragikomedije 1919-1921, Zagreb, 1946; - Mali od foguna, Zagreb, 1949; - Udesni dani, Zagreb, 1951; -Oj more duboko, Rijeka, 1952; - Moje uspomene na Družbu Sv. Ćirila i Metoda za Istru, Zagreb, 1953; -Djela I?II, Zagreb, 1956; - Careva pisma iz Liburnije, Opatija-Rijeka, 1970; - Izabrana djela, PSHK, knj. 63/1 i 63/11, Zagreb, 1981. i 1977.

CESAREC, AUGUST (4. 12. 1893. Zagreb -13/14. 7. 1941, Zagreb). Djetinjstvo i ranu mladost proveo je u staroj donjogradskoj trošnoj prizemnici, u Vlaškoj ulici br. 16, s brojnim stanarima iz sloja gradske sirotinje. Rođen kao proletersko dijete u siromašnoj obitelji stolarskog radnika sa sedmero djece. Već u đačkim klupama uključuje se u najradikalniji pokret napredne omladine. U sedmom razredu gimnazije postaje urednikom središnjeg organa Socijaldemokratske stranke Hrvatske "Slobodna riječ", u kojoj 1910. objavljuje svoju prvu pripovijest Iz svijeta potlačenih. Godine 1912. pod pseudonimom Budislav Mirković piše i tiska brošuru Đački pokret (1912), sudjeluje u atentatu na komesara Slavka Cuvaja, koji je izveo student prava Luka Jukić. Zbog toga je C. osuđen na.tri godine zatvora. U obranu svoga revolucionarnog stajališta na suđenju izjavio je: "Mi buduća narodna inteligencija ne možemo biti u ropstvu pokorni i tek u slobodi boriti se za - slobodu." Kaznu zatvora izdržava u Sremskoj Mitrovici. Na robiji ostaje od lipnja 1912. do ožujka 1914. Od početka travnja do kraja srpnja boravi na liječenju u bolnici za tuberkulozne na Brestovcu pokraj Zagreba. 1915. mobiliziran je i dodijeljen 53. pukovniji u Zagrebu. U ožujku 1916. odaslan je u Srbiju, u Kruševac, gdje provodi ratne godine kao vojnik u pozadini. Nakon sloma Austro-Ugarske vratio se krajem listopada 1918. u Zagreb. Pod dojmom zbivanja oktobarske revolucije opredjeljuje se za marksističko idejno usmjerenje. Nasuprot jugonacionalističkoj rojalističkoj orijentaciji, C. izlaz ujedinjenja vidi u federalizmu južnoslavenskih naroda i u socijalizmu. On jedino u komunističkom programu nazire ostvarenje svojih revolucionarnih planova, stoga od osnutka Komunističke partije Jugoslavije postaje njezinim članom.Godine 1919. pokreće i uređuje s Miroslavom Krležom revolucionarno-književni časopis "Plamen", u kojemu je svoju lijevu orijentaciju najavio riječima: "O, sveta borbo ljevice i desnice Dana današnjega i Dana sudnjega, ja stojim sasvim nalijevo, sasvim nalijevo." Nakon zabrane "Plamena" i zbog opasnosti da policija ne otkrije njegove partijske "veze s peštanskom komunom", Cesarec krajem 1919. emigrira na nekoliko mjeseci u Prag. U svibnju 1920. vratio se u Zagreb. U jesen 1922. C. je upućen od Partije, u svojstvu delegata, na IV. kongres Komunističke internacionale u Moskvu. Poslije pet mjeseci boravka u Sovjetskom Savezu, u travnju 1923, uhićen na granici pokraj Maribora i osuđen na dva mjeseca zatvora. Nakon izlaska iz zatvora postaje jedan od glavnih suradnika Krležine "Književne republike" (1923-1927).U rujnu 1934. C. je posjetio Sovjetski Savez, gdje je ostao do srpnja 1937. Dojmove s putovanja objavio je u knjizi Današnja Rusija, pod pseudonimom Vuk Korneli. 1937. otputovao iz Rusije, preko Njemačke, u Pariz, a odatle u Španjolsku. U studenome 1937. nakon sloma republikanske vojske dolazi u Pariz, gdje ostaje do rujna 1938. Svoj boravak i susrete s republikanskim borcima iz španjolskog građanskog rata iznio je u knjizi Španjolski susreti (Toronto, 1938). Iz Pariza se preko Italije u rujnu 1938. vratio u domovinu. U Sušaku uhićen i sproveden u Zagreb. No uskoro je pušten na slobodu.U razdoblju od 1938. do 1940. C. je objavio nekoliko proznih djela, a u to doba nastaje i njegova drama Sin domovine, koja je 1940. izvedena u HNK u Zagrebu i nagrađena Demetrovom nagradom.Kratko vrijeme nakon uspostave takozvane Nezavisne Države Hrvatske C. je sredinom travnja 1941. uhićen. Zatvoren je u kaznionici na Savskoj cesti, a odatle prebačen i zatočen u logor Kerestinec pokraj Samobora. Pokušaj bijega zatvorenika iz kerestinečkog logora u noći između 13. i 14. srpnja završava tragično. C. je na bijegu uhvaćen. U šumi pokraj Rakova Potoka nađeni su papirići na kojima je ispisivao svoje ime i zvanje: "August Cesarec, književnik". Ustaški prijeki sud osudio je sredinom srpnja 1941. C. na smrt strijeljanjem. Vjerojatno je ubijen u šumi Dotoršćini, nedaleko od Zagreba.DJELA: - Đački pokret (Pod pseud. Budislav Mirković), Zagreb, 1912; Stihovi, Zagreb, 1919; Sudite me, Zagreb, 1925; Careva kraljevina, Koprivnica, 1925; Stjepan Radić i republika, Zagreb, 1925; Za novim putem, Zagreb, 1926; Zlatni mladić i njegove žrtve, Koprivnica, 1928; Tonkina jedina ljubav, Zagreb, 1931; Psihoanaliza i individualna psihologija, Zagreb, 1932; Bjegunci, Zagreb, 1933; Današnja Rusija, Zagreb, 1938. Španjolski susreti, Toronto, 1938; Izraelov izlazak i druge legende, Zagreb, 1938; Novele, Zagreb, 1939; Putovanja po Sovjetskom Savezu, Zagreb, 1940; Na Ukrajini Zagreb, 1940; Kod sovjetskih malih naroda,

Zagreb, 1940; Sin domovine, Zagreb, 1940; Izabrana djela (Careva kraljevina, Za novim putem, Smijeh Jude Iškariota, Tonkina jedina ljubav, Zlatni mladić i njegove žrtve, Put u novi život, Bjegunci, Legende i druge pripovijesti, Kći crne ruke - Ćuk u njezinome duplju, Majka Božja Bistrička, Španjolski susreti, Putovanja po Sovjetskom Savezu), Zagreb, 1946-1964; Iz svijeta potlačenih, Zagreb, 1951; Kriza Stranke prava i naši "komunari" 1871, Zagreb, 1951; Španjolski susreti, Zagreb, 1961; Izabrane pjesme, Zagreb, 1961; Izbor članaka, Beograd, 1962; Svjetlost u mraku, Zagreb, 1963; Eseji i putopisi, Beograd, 1964; Otkriće, Rad JAZU, 342, Zagreb, 1965; Sabrana djela (Bijeli lutalac - Krist i Juda, Pjesme, Za novim putem - Sudite me, Majka Božja Bistrička, Careva kraljevina, Zlatni mladić, Tonkina jedina ljubav, Izraelov izlazak i druge legende, Bjegunci, Novele i pripovijesti, Španjolski susreti i druga putopisna proza, Rasprave, članci, polemike I, Rasprave, članci, polemike II, Današnja Rusija i drugi putopisi po Sovjetskom Savezu, Evropa uoči rata, Iz nauke i književnosti), [Izdanje se nastavlja!], Zagreb, 1982-1986.

CESARIĆ, DOBRIŠA (10. 1. 1902, Slavonska Požega - 18. 12. 1980. Zagreb). Dok je bio još u predškolskoj dobi, obitelj mu se preselila u Osijek te 1916. u Zagreb. Pučku školu i prve razrede gimnazije završio 1908-1916. u Osijeku, maturirao 1920. u Zagrebu. Upisao se na Pravni fakultet, a 1921. počeo studirati filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Istodobno se zaposlio najprije u Računarskom uredu, 1924-1926. u arhivu Hrvatskog narodnog kazališta (učio i režiju); nakon odsluženja vojnog roka 1929-1941. lektor u Školi narodnog zdravlja i knjižničar Higijenskoga zavoda, 1941. premješten u Ured za hrvatski jezik, od 1945. do mirovine 1958. urednik u Nakladnom zavodu Hrvatske odnosno "Zori". Od 1951. pravi član JAZU. Nakon prve đačke pjesme, javlja se 1920. u književnom listu "Kritika" već zrelom pjesmom Buđenje šume; od 1923. objavljuje u više časopisa (pa i u jedinom broju lista "Ozon", što ga je pokrenuo i uredio s Vjekoslavom Majerom) pojedine pjesme iz svoga malena (oko 150 pjesama), ali kakvoćom vrlo izjednačena i cjelovita pjesničkog opusa. Prvu knjigu Lirika (1931) nagradila je (1932) Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti kao najbolju pjesničku zbirku godine. Već od tada postao je Cesarić antologijski pjesnik, a njegove knjige stihova (Spašena svijetla, 1938; Izabrani stihovi, 1942; Pjesme, 1951; Osvijetljeni put, 1953; Goli časovi, 1956; ...) opće su prihvaćene i od čitalačke publike i književne kritike.DJELA: - Lirika, Zagreb, 1931; - Spašena svijetla, Zagreb, 1938; - Izabrani stihovi, Zagreb, 1938; > Pjesme, Zagreb, 1951;-Knjiga prepjeva, Zagreb, 1951; - Osvijetljeni put, Zagreb, 1953; - Tri pjesme (P. o. iz Rada JAZU, knj. 301), Zagreb, 1954, (1955); - Goli časovi, Novi Sad, 1956; ? Proljeće koje nije moje, (P. o. iz Rada JAZU, knj. 310), Zagreb, 1957; - Izabrane pjesme, Zagreb, 1960; - Moj prijatelju, Zagreb, 1966; - Slap (izabrane pjesme), Zagreb, 1970; - Izabrane pjesme, Sarajevo, 1973; - Izabrane pjesme i prepjevi, Sarajevo, 1975; - Svjetla za daljinom, Beograd, 1975; -Izabrana lirika, Beograd, 1975;-Pjesme, Memoarska proza, PSHK, knj. 113, Zagreb, 1976; - Voćka poslije kiše, Zagreb, 1980;

ČEDOMIL, JAKŠA (16. 7. 1868, Zaglav, Dugi otok - 1. 11. 1928, Rim). Pravim imenom Jakov Čuka, sin težačke obitelji. U Zadru završio gimnaziju (na talijanskom jeziku) i bogosloviju (1888), a u Rimu postigao doktorat crkvenoga prava (1890). Zaređen u Zadru, obavljao razne crkvene dužnosti, bio vjeroučitelj i profesor hrvatskoga jezika, urednik "Glasnika Matice dalmatinske" (1900-1903); od 1924. do 1928. u Splitu; umro kao upravitelj rimskog Zavoda svetog Jeronima.Pisao hrvatski i talijanski. Književne ocjene i kritike objavljivao od 1887. do 1903. Načitan europske, osobito talijanske i francuske kritičke literature, s dosta kritičke oštrine kušao je tražiti prije svega umjetničke vrijednosti u hrvatskim književnim djelima (Kovačić, Gjalski, Kumičić, Kranjčević, Leskovar). Ističući realistički zahtjev za proporcionalnošću, osjećaj mjere, osobito moralne, izricao bi i preoštar, promašen negativan sud (up. o Kovačićevu romanu U registraturi); ponekad bi, dosta uspješno, znao pronaći "glavnu osobinu" pisca (npr. Kranjčevića). Osnivač moderne hrvatske književne kritike.DJELA: - Prikazi i rasprave, Zagreb, 1943; - O književnosti, Zagreb, 1944; - Kritika u doba realizma, PSHK, knj. 62, Zagreb, 1976.

ČERINA, VLADIMIR (5. 5. 1891, Split - 29. 2. 1932, Šibenik), sin imućne trgovačke obitelji. Srednju školu polazio u Splitu, Zagrebu i na Rijeci; nije maturirao nego se odao književnom i političkom radu. 1911. uređivao omladinski list "Val". Jedan je od vođa nacionalističke omladine koja se bori za rušenje Austro-Ugarske i za ujedinjenje Južnih Slavena. Godine 1912. umiješan u atentat protiv bana Cuvaja, 1913. boravi u Italiji, nakon povratka objavljuje knjigu-studiju Janko Polić-Kamov i uređuje "Vihor". Neposredno prije izbijanja ratnog sukoba, Č. bježi u Italiju i nastavlja politički rad. U emigraciji se počinje javljati duševna bolest, kojoj će na kraju i podleći; 1919. vraća se u domovinu, duševno i tjelesno poremećen, razočaran u mladenačke ideale, poput mnogih pripadnika svoje generacije. Od 1922. do smrti u šibenskoj bolnici.DJELA: - Raspeće, Split, 1912; - Beograd bez maske, Split, 1912; - Janko Polić Kamov, Rijeka, 1913; -Hrvatska mlada lirika (šest pjesama), Zagreb, 1914; Osama, "Forum", br. 6. Zagreb, 1964; Pjesme, Eseji i članci, PSHK, knj. 83, Zagreb, 1968.

CRNJA, ZVANE (8. 10. 1920 Črnjeni, kod Žminja). Pučku školu započeo u Žminju; uskoro emigrant u Jugoslaviji. Studirao u Trstu i Zagrebu; sudjelovao u NOB, pretežno kao urednik i član agitpropa, u Gorskom kotaru i u Istri. Nakon oslobođenja radio kao novinar, filmski dramaturg, urednik. Zapažen čakavski pjesnik, Crnja je u isto vrijeme publicist, pisac književno-kulturnih eseja i sastavljač pregleda hrvatske kulturne povijesti koji je preveden na više jezika. Dopisni član JAZU od 1983.DJELA: - Istrijanska zemlja (s Ivanom Bostjančićem), Zagreb, 1940; - Dvi beside, Rijeka, 1945; - Raša će dati srce, Rijeka, 1947; -U krvi rođeno, Zagreb, 1948;- Posljednji odred, Zagreb, 1948; - Priča o zemlji ilirskoj, Zagreb, 1953; - Filmska umjetnost, Zagreb, 1962; - Kulturna historija Hrvatske, Zagreb, 1965; -Hrvatski don Kihoti, Rijeka, 1971; - Bezak na tovare, Zagreb, 1976; - Hrvatska, Beograd, 1976; - Kulturna povijest Hrvatske I?III, Opatija, 1978; Pogled iz provincije, Pula, 1978; - Obećana zemlja, Pula, 1978; - Zašto si tužan, Clovio? Zagreb, 1981; - Sabrane pjesme, Pula-Rijeka, 1981; - Sukobi oko Krleže, Sarajevo, 1983; - Šćavuni ("Zašto si tužan, Clovio?" i "Marule moj"), Pula 1986.

DELORKO, OLINKO (30. 1. 1910, Split), rano djetinjstvo proveo u Kistanjama (Bukovica), srednju školu polazio u rodnom gradu, jugoslavistiku i filozofiju završio u Zagrebu. Neko vrijeme služio kao profesor. Od 1950. do umirovljenja (1975) kustos, stručni suradnik i stručni savjetnik u zagrebačkom Institutu za narodnu umjetnost. Unio mnogo svježine u naša znanja o usmenom blagu, proputovao gotovo sve hrvatske krajeve i bilježio narodna kazivanja; posebno u Dalmaciji i po njezinim otocima. Češće putovao u inozemstvo, što je također ostavilo traga u njegovu stvaranju. Vrstan prevodilac s talijanskog (Dante, Petrarca, Michelangelo, D'Annunzio, Ungaretti, Quasimodo i drugi).DJELA: - Lirika šestorice [S Ivom Frolom, Vladimirom Kovačićem, Marijanom Matijaševićem, Brankom Perovićem i Dragutinom Tadijanovićem], Zagreb, 1931; - Pjesme, Zagreb, 1934; - Rastužena Euterpa, Zagreb, 1937; - Razigrani vodoskoci, Zagreb, 1940; -Zgode poremećene sreće, Zagreb, 1942; - Uznosite slutnje, Zagreb, 1944; - Izgaranja, Zagreb, 1958; -Svijetli i tamni sati, Zagreb, 1961; - Lirski Eden, Split, 1965; - Dolaze oblaci, Zagreb, 1978; - Radost i bol čitanja, Zagreb, 1978; - Zanemareno blago, Zagreb, 1979; - Izabrana djela, [u:] PSHK, knj. 139, Zagreb, 1982.

DEMETER, DIMITRIJA (21. 7. 1811, Zagreb - 24. 6. 1872, Zagreb). Sin pozagrepčene trgovačke obitelji doseljenih Grka, koji su njegovali ideje tadašnjega grčkog oslobodilačkoga pokreta, poznavali novogrčku književnost. Nakon gimnazije u Zagrebu, filozofiju svršio 1827-1829. u Grazu, medicinu slušao 1829-1834. u Beču, a diplomirao 1834. i radnjom o meningitisu doktorirao 1836. u Padovi. Do 1841. obavljao liječničku praksu u Zagrebu, od tada se bavio samo književnošću, kazalištem, ali osiromašio pa prihvaćao razne službe. Godine 1849-1850. u Beču član Pravno-političke komisije pri izradbi Juridisch-politische Terminologie für die slavischen Sprachen Oesterreichs (Beč 1853). Uz činovničke poslove te publicističku djelatnost ("Danica", "Südslavische Zeitung", "Narodne novine", "Hrvatski sokol") najaktivniji popularizator, utemeljitelj hrvatskoga narodnoga kazališta: u upravi ?od osnutka, dramaturg, od 1864. do eruptivnog nastupa Šenoe (1868) umjetnički ravnatelj.

U ranoj dobi pisao na novogrčkome, nakon povratka sa studija aktivno se uključuje u preporod i piše hrvatski. Ubrzo (1842) objavljuje uspjelu epsko-lirsku poemu Grobničko polje, inspiriranu legendarnom pobjedom Hrvata nad Tatarima 1242. Zaokupljen kazališnim dramskim stvaralaštvom (oko 50 prijevoda dramskih djela), u Dramatičkim pokušenjima I/II objavljuje (1838. i 1844) dramske preradbe Ljubav i dužnost i Krvnu osvetu (prema Zorislavi Antuna Gleđevića i Sunčanici Ivana Šiškova Gundulića), koje propagiraju suradnju Hrvata i Slovenaca odnosno Hrvatske i Bosne. Preporodnim uvjerenjem o ilirskom podrijetlu Južnih Slavena inspirirana je tragedija Teuta (objavljena 1844; prerađena izvedena tek 1865), dugo vremena uzor nacionalne tragedije. Napisao libreta za opere Ljubav i zloba i Porin Vatroslava Lisinskoga. Uz Vukotinovića i Kukuljevića, s četiri pripovijetke (Ivo i Neda, Otac i sin, Jedna noć, Vijavica) suosnivač hrvatske novelistike.DJELA: - Dramatička pokušenja, I, Zagreb, 1838; II Beč, 1844; - Grobničko polje, Kolo, I, Zagreb, 1842; - Ivo i Neda, Otac i sin, "Iskra", Zadar, 1844; - Ljubav i zloba, Zagreb, 1845; -Jedna noć. Vijavica, "Iskra", Zadar, 1846; - Otac i sin, Zagreb, 1882; - Teuta. Grobničko polje, Zagreb, 1891; - Porin, Zagreb, 1897; - Grčke lirske pjesme D. Demetra. Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. 28, Zagreb, 1962; - Članci, Grobničko polje, Teuta, PSHK, knj. 31, Zagreb, 1968.

DERKOS, IVAN (1808, Vukmanić pokraj Karlovca -1834, Zagreb). U Zagrebu svršio gimnaziju, filozofiju, pravo, bio notar. Pripadao krugu poticatelja hrvatskoga narodnog preporoda; umro od sušice. U godini objavljivanja (1832) Kundekove poslanice Riječ jezika narodnoga i Draškovićeve Disertacije objelodanio je latinski pisanu raspravu Genius patriae super dormientibus suis filiis. Prijedlogom o spajanju jezika Hrvatske, Dalmacije i Slavonije u jedinstven književni jezik, Derkosova rasprava bila je poticajna i utjecajna u razvoju preporoda.DJELA: - Genius patriae super dormientibus suis filiis, seu folium patrioticum, pro incolis regnorum Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae in excitandum excolendae linguae patriae studium, Zagreb, 1832; (Hrvatski prijevod, Stjepan Ortner: Duh domovine nad sinovima svojim koji spavaju, ili list domovinski za stanovnike kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, da ih potakne na izučavanje i njegovanje domaćega jezika, Zagreb, 1897.) -Duh domovine..., Hrvatski narodni preporod I, PSHK, knj. 28, Zagreb, 1965.

DESNICA, VLADAN (17. 9. 1905, Zadar - 4. 3. 1967, Zagreb). Sin političara Uroša Desnice (1874-1941). Klasičnu gimnaziju pohađao u Zadru, Splitu i Šibeniku; studirao filozofiju i pravo u Zagrebu i Parizu, diplomirao 1930. na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Bavio se odvjetništvom, radio u Državnom pravobranilaštvu u Splitu, 1945-1949. šef pravnog odjela Ministarstva financija Hrvatske, potom, do smrti 1967, profesionalni književnik.Počeo objavljivati 1933. i 1934. (esej Jedan pogled na ličnost Dositejevu i proza Životne staze Jandrije Kutlače), tada je također pokrenuo i uredio dva godišta književno-povijesnog godišnjaka "Magazin sjeverne Dalmacije", kao sazreo umjetnik javlja se dvama romanima (Zimsko ljetovanje, 1950. i Proljeća Ivana Galeba, 1957) koji omeđuju tridesetak novela, pripovijesti (zbirke Olupine na suncu, 1952; Tu, odmah pored nas, 1956). Većina toga proznog opusa, pa i zbirka pjesama Slijepac na žalu (1956), stvaralačka je cjelina; svjedoči to faktura kompleksnoga romana ideja Proljeća Ivana Galeba, u koji. je uključeno sedam već objavljenih novela, a koji je istodobno ostao otvoren novim dopunama, preradbama (što pak potvrđuje i piščeva ostavština).DJELA: - Zimsko ljetovanje, Zagreb, 1950; - Olupine na suncu, Zagreb, 1952; - Proljeće u Badrovcu, Beograd, 1955; - Slijepac na žalu, Zagreb, 1956; - Tu, odmah pored nas, Novi Sad, 1956; ? O pojmovima "tipa" i "tipičnoga" i njihovoj neshodnosti na području estetike, Zagreb, 1957;- Proljeća Ivana Galeba, Sarajevo, 1957, Beograd, 1960; - Fratar sa zelenom bradom, Zagreb, 1959; - Izbor pripovjedaka, Zagreb, 1966; -Zimsko ljetovanje, Pripovijesti, PSHK, knj. 117, Zagreb, 1968; knj. 117/2, Zagreb, 1977; - Sabrana djela, I-IV, Zagreb, 1975.

DEVČIĆ, IVAN (21. 12. 1857, Gospić - 19. 10. 1908, Zagreb). Potječe iz graničarske, krajiške obitelji. Nižu školu završio u Gospiću, učiteljsku u Petrinji. Oženio se Evkom, sestrom Jure Turića. Pisao crtice, pripovijetke i popularne historijske pripovijesti.

DJELA: - Crtice iz života, Gospić, 1887; - Uzdarje dobroj djeci, Gospić, 1889; - Odbijeni prosac, Zagreb, 1894; - Bog svojih ne ostavlja, Zagreb, 1902; - Nevenčice, Zagreb, 1903; - Uskočka osveta, Zagreb, 1904; -Ružice, Zagreb, 1905; - U gradu prestupka, Zagreb, 1906; - S ličkih vrleti, Zagreb, 1906; - Posljednji knez otoka Krka, Zagreb, 1908; - Pad bana Mladina II, Zagreb, 1908; - Smilje i kovilje, Zagreb, 1910.

DEŽMAN (IVANOV), MILIVOJ (30. 8. 1873, Zagreb - 24. 6,1940, Zagreb); pseudonim Ivanov uzeo prema ocu Ivanu Dežmanu (1841? -1873), liječniku, politiku i književniku. Bavio se istim djelatnostima kao i otac. Medicinu studirao u Grazu i Beču; u Zagrebu od 1898. specijalist za plućne bolesti; utemeljio lječilište "Brestovac". Istaknut političar: u Hrvatskoj stranci prava (od 1902), u Narodnom vijeću 1918, kao povjerenik za socijalnu skrb u hrvatskoj vladi (1920), pokušao djelovati protiv centralističke politike kralja Aleksandra. I u publicistici vrlo aktivan; pokretač, suradnik ili urednik časopisa s kraja i početka stoljeća: "Mladost", almanah "Hrvatski salon", "Život", zagrebačka "Hrvatska misao", "Vijenac", "Pokret", "Lovor", "Obzor"; voditelj u novinarstvu Hrvatske; ravnatelj "Tipografije" te njezinih listova (od 1926). Organizator pa i predsjednik Društva hrvatskih književnika i PEN-kluba u Zagrebu; od 1928. član umjetničkog razreda JAZU. Glavna ličnost prijeratnog "Obzora". U književnosti djelovao desetak godina na prijelomu stoljeća: pisao novele i crtice, sabrane u knjizi Protiv struje (1903); napisao drame Rasulo (1896), Vir i Kneginja Jelena (1901); dramatizirao (1901) Šenoino Zlatarevo zlato. Važan je D. kritički nastup u doba hrvatske moderne sa shvaćanjima "Mladih" književnoprogramatskim člancima O hrvatskim književnim prilikama (1897), Naše težnje (1898).DJELA: - Kneginja Jelena, Zagreb, 1901; - Protiv struje, Zagreb, 1903 ? Članci, Hrvatska moderna, PSHK, knj. 71, Zagreb, 1975.

DOMJANIĆ, DRAGUTIN (MILIVOJ) (12. 11. 1875, Krče kraj Zeline - 7. 6. 1933, Zagreb). Potomak stare hrvatske plemićke obitelji; djetinjstvo proveo na djedovu vlastelinskom imanju. Školovao se u Zagrebu (počeo u plemićkom konviktu), završio gimnaziju, diplomirao i 1899. doktorirao pravo. Od 1898. u sudačkoj službi, postao vijećnikom Banskoga stola u Zagrebu. Obavljao književno-staleške društvene funkcije, bio predsjednik zagrebačkoga PEN-kluba i Matice hrvatske. Od 1919. član JAZU. Pojedinačne pjesme, pod pseudonimima, počeo objavljivati od 1892. (Ljubav k domovini u "Bršljanu"), a prva mu tiskana knjiga - Pjesme, 1909. - već jasno ocrtava pjesnički profil. Trima zbirkama kajkavskih pjesama - Kipci i popevke (1917), V suncu i senci (1927) te Po dragomu kraju (1933) - ponovno je i snažno popularizirao dijalektalnu kajkavsku književnost. Znamenit stvaralac na liniji njezina preporoda od Matoša. (Hrastovački nokturno) preko Frana Galovića do Miroslava Krleže i Ivana Gorana Kovačića.DJELA: - Pjesme, Zagreb, 1909; - Kipci i popevke, Zagreb, 1917; - Izabrane pjesme, Zagreb, 1924; - V suncu i senci, Zagreb, 1927; - Pjesme, Beograd, 1933; ? Po dragomu kraju, Zagreb, 1933; - Pjesme i popevke, Zagreb, 1955; - Pjesme, PSHK, knj. 74, Zagreb, 1970.

DONADINI, ULDERIKO (8. 4. 1894. Plaški -10. 5. 1923, Zagreb), proveo nesređeno djetinjstvo; u Zagrebu polazi višu realnu gimnaziju; apsolvira prirodoslovni fakultet. Od jeseni 1914. u vojsci, 1915. otpušten zbog simuliranja ludila. Kao suplent službovao u Petrinji 1918, zatim u Zagrebu i Vinkovcima. Od 1921. do smrti slobodan književnik.DJELA: - Lude priče, Zagreb, 1915; - Sablasti. Roman. Zagreb, 1917; - Vijavice. Roman. Zagreb, 1917; - Kamena s kamena. Feljtoni. Zagreb, 1917; - Bezdan, četiri prizora, Drama, Zagreb, 1919; O mom - nemoralu, i moralu - gospodina Juraja Demetrovića, Zagreb, 1919; - Igračka oluje. Drama. Zagreb, 1921; - Kroz šibe. Roman. Zagreb, 1921; -Bauk. Roman i kozerije. Zagreb, 1922; - Izabrana djela. PSHK, knj. 85, Zagreb 1970.

DONČEVIĆ, IVAN (18. 11. 1909, Trnava kraj Garešnice - 13. 3. 1982, Zagreb). Osnovnu školu pohađao u Velikim Zdencima, Dragancu kraj Čazme i Dapcima, gimnaziju u Bjelovaru, Slavonskoj Požegi, maturirao u Zagrebu. Studirao (1932-1935) agronomiju u Zagrebu, ali studij napustio i počeo se baviti novinarstvom; 1935-39. urednik je kulturne rubrike u zagrebačkom tjedniku "Nova riječ". U NOB-i od 1942, na raznim političko-kulturnim dužnostima. Nakon

oslobođenja zamjenik glavnog urednika "Vjesnika", tajnik Matice hrvatske (1945-1946) i Hrvatskog narodnog kazališta (1946-1947), potom načelnik Odjela za kulturu i umjetnost Ministarstva prosvjete Hrvatske. Od 1950. do mirovine 1973. direktor Izdavačkog poduzeća "Zora"; 1949-^ -1972. glavni urednik časopisa "Republika". Izvanredni član JAZU od 1950. Prvi je D. objavljeni rad pjesma Himna ("Panteon", 1932); napisao je ciklus pjesama Klonuće (u Lirici, 1935) i posebnu zbirku pjesama Haganjske priče (1935). Ipak se, već prije rata, predstavio kao izrazit pripovjedač novelama Ljudi iz Šušnjare (1935) i romanima Horvatova kći (1935), Propast (1936), Biser i svinje (1938). Nakon oslobođenja, pokraj drame Kazna (izvedena 1949), nastavio zreo prozni rad: zbirka novela Bezimeni (1945), romani Mirotvorci (1956) i Krvoproliće kod Krapine (1968).DJELA: - Ljudi iz Šušnjare, Zagreb, 1933; - Lirika [Klonuće, Simfonija umiranja; S Kozarčaninom, Nizeteom, Žilićem], Zagreb, 1935; - Haganjske priče, Zagreb, 1935; - Horvatova kći, Zagreb, 1935; - Propast (zemlja, voda, vjetar), Zagreb, 1936; ? Biser i svinje, Zagreb, 1938; - Bezimeni, Zagreb, 1945; - Pismo majci u Zagorje, Zagreb, 1947; - Četiri priče, Zagreb, 1948; - Životopis bez svršetka [Horvatova kći], Zagreb, 1948; ? Posljednji Ciganin i druge priče o bezimenima, Zagreb, 1951;- Pred zoru, Beograd, 1953; - Mirotvorci, Zagreb, 1956; - Potopljeni svijet, Zagreb, 1963; -Odabrana proza, Zagreb, 1966; - Krvoproliće kod Krapine, Zagreb, 1968; - Ljudi iz Šušnjare, Novele, Mirotvorci, PSHK, knj. 130, Zagreb, 1975.

DRAGOJEVIĆ, DANIJEL (28. 1. 1934, Vela Luka, Korčula). Gimnaziju završio u Dubrovniku, studij povijesti umjetnosti u Zagrebu. Poezijom se prvi put javio 1956, u splitskom časopisu "Mogućnosti". Osim poezije i pjesničke proze piše eseje te likovne prikaze i studije. Objavio monografije o Kosti Angeli Radovaniju i Albertu Kinertu. Radio kao urednik na III. programu Radio Zagreba.DJELA: - Kornjača i drugi predjeli, Split, 1961; -Albert Kinert, Zagreb, 1963; ? U tvom stvarnom tijelu, Zagreb, 1964; - Svjetiljka i spavač, Zagreb, 1965; Nevrijeme i drugo, Zagreb, 1968; - Eseji o Veronici,, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata, Zagreb, 1970; - Četvrta životinja, Zagreb, 1972, - Prirodopis, Zagreb, 1974; - Izmišljotine, Zagreb, 1976; - Razdoblje karbona, Zagreb, 1982; - Rasuti teret, Beograd, 1985.

DRAŠKOVIĆ, JANKO (20. 11. 1770, Zagreb-14. 1. 1856, Radgona), grof, potomak staroga hrvatskog velikaškog roda. Gimnaziju svršio u Zagrebu, na filozofijskom i pravnom obrazovanju u Beču. Za mlade dobi u vojnoj službi, sudjelovao u ratu protiv Turaka i protunapoleonskim vojnama. Živio u Parizu, stekao europski obrazovni horizont; znalac mnogih jezika. Zastupnik virilist u Hrvatskom te Ugarskom saboru, gdje je branio hrvatske interese. Racionalist, prosvjetitelj, u središnjem razdoblju hrvatskoga narodnog preporoda opće priznat voda; neprijeporne su mu zasluge u osnivanju temeljnih nacionalnih institucija: Ilirske čitaonice, Matice ilirske. Umro u dubokoj starosti, nemoćan, ozlovoljen apsolutizmom.Za razvoj preporoda - u nizu sa spisima Vrhovca, Mihanovića, Derkosa - odlučujućom je bila D., štokavskim hrvatskim pisana Disertacija (1832) u kojoj ističe temeljnu ulogu narodnog jezika za uspješno ostvarenje političkog nacionalnoga programa. U buđenju nacionalne svijesti osobito je poticajan bio i apel tzv. gospojinskom sloju Ein Wort an Iliriens hochherzige Tochter (1838).DJELA: ? Disertacija Hiti razgovor, darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućim zakonotvorcem kraljevinah naših ~ za buduću dietu ungarsku odaslanem, držan po jednom starom domorodcu kraljevinah ovih, Karlovac, 1832; - Prijevod na njemačkom: Erinnerungen an die zum ung. Reichstag bestimmten Deputirten..., Leipzig, 1834; - Mladeži ilirskoj, Zagreb, 1836; - Ein Wort an Iliriens hochherzige Tochter über die altere Geschichte und neueste literarische Regeneration ihres Vaterlandes, Zagreb, 1838; Disertacija iliti razgovor, Poskočnica, PSHK. knj. 28, Zagreb, 1965.

DRAŽENOVIĆ, JOSIP (30. 11. 1863, Jezerane, Lika - 1. 5. 1942, Zagreb). Rođen u krajiškoj časničkoj obitelji. Od šeste godine u Senju, gdje je maturirao 1881; pravo završio u Zagrebu. U sudačkoj službi u Senju (od 1886), Novom Vinodolskom (1888), Vrbovskom (1889), ponovno u

Senju, zatim u Bakru, Gospiću, Perušiću (1896), te od 1900. do 1929. u Gospiću. Od 1935. do smrti živio u Zagrebu.Objavljivati je počeo u publicistici 1881, za života glavninu književnog opusa objavio u četiri knjige: 1884. prvu - Crtice iz hrvatskoga života, s već karakterističnim novelističkim izrazom, 1887. pjesničke proze - Iskrice, potom 1893. najvredniju svoju knjigu - Crtice iz primorskoga malo-gradskoga života te 1901. Povijest jednoga vjenčanja.DJELA: - Crtice iz hrvatskoga života, Zagreb, 1884; -Iskrice, Senj, 1887; - Crtice iz primorskoga malogradskoga života, Senj, 1893: - Povijest jednoga vjenčanja, Zagreb, 1901; Djela, I-III, Zagreb, 1947-1948; -Nova era, Zagreb, 1950; - Djela, I, Zagreb, 1953; - Pripovijesti, Članci, PSHK, knj. 56, Zagreb, 1963.

FANCEV, FRANJO (24. 9. 1882, Virje - 31. 3. 1943, Zagreb). Rođen u seljačkoj obitelji, pučku školu polazio u Virju, gimnaziju u Bjelovaru i u Zagrebu; slavistiku i romanistiku započeo u Zagrebu, nastavio u Beču, gdje je i doktorirao; osim slavistikom bavio se pitanjima talijanske, provansalske i njemačke književnosti. Godinu dana profesor u Bjelovaru, a zatim dolazi u Zagreb, za pristava u Sveučilišnoj knjižnici kojoj će, na kraju, biti i direktorom (do 1926, kad postaje profesor na Filozofskom fakultetu). Od 1925. dopisni je član JAZU; god. 1937. predsjednik Društva hrvatskih književnika.DJELA: - Ferdo Rusan (1810-1910), Zagreb, 1911; -Jezik hrvatskih protestantskih pisaca XVI. vijeka, "Rad JAZU", knj. 212. i 214 (i posebno); - Isusovci i slavonska knjiga XVIII. stoljeća, "Jugoslavenska njiva", Zagreb, 1922 (i posebno); - Hrvatska crkvena, prikazanja, "Narodna starina", Zagreb, 1932 (i posebno) ; - Dokumenti za naše podrijetlo Hrvatskoga preporoda (1790-1832), "Građa za povijest književnosti hrvatske", knj. XII, Zagreb, 1933; - LatiniČki spomenici hrvatske crkvene književnosti XIV. i XV. v. i njihov odnos prema crkvenoslavenskoj književnosti hrvatske glagolske crkve (u knjizi: Vatikanski hrvatski molitvenik i Dubrovački psaltir, dva latinicom -pisana spomenika hrvatske proze XIV. i XV. vijeka), Djela JAZU, knj. 31, Zagreb, 1934; - Hrvatska dobrovolja u popijevkama, zdravicama i napitnicama prošlih vjekova, "Zbornik za narodni život i običaje", knj. XXXI, sv. 1, Zagreb, 1937 (i posebno); Izabrana djela, PSHK, knj. 121/1, Zagreb, 1983.

FLAKER, ALEKSANDAR (24. 7. 1924, Bialvstok, Poljska). Osnovnu školu i gimnaziju polazio u Zagrebu, maturirao u Senju. Sudionik NOB. Slavistiku završio u Zagrebu, 1949. Doktorirao 1954. tezom Pravaštvo i ruska književnost. Na studijskom boravku u Moskvi 1956/7. Od 1949. radi na katedri za rusku književnost, od 1965. kao redoviti profesor. Od 1975. izvanredni član JAZU. Počasni član Mađarske akademije znanosti. Istaknut književni teoretičar. Sa Zdenkom Škrebom i Ivom Frangešom pokrenuo 1957. časopis za znanost o književnosti "Umjetnost riječi"; jedan od osnivača tzv. zagrebačke književnoteorijske škole.DJELA: - Članci i studije o sovjetskoj književnosti, Zagreb, 1962; - Stilovi i razdoblja [sa Z. Škrebom], Zagreb, 1964; - Književne poredbe, Zagreb, 1968; - Modelle der Jeans-Prosa, Kronberg/Taunus, 1975; -Proza u trapericama, Zagreb, 1976; Poetika osporavanja, Zagreb, 1982; -Ruska avangarda, Zagreb, 1984.

FORTIS, ALBERTO (11. 11. 1741, Padova -21. 10. 1803, Padova), talijanski biolog i putopisac, pripadnik reda augustinaca. Mnogo putovao, osobito po Italiji i Dalmaciji; u kojoj je boravio više puta, u razdoblju 1771-1774. i 1779-1783. U Dalmaciji sklopio prijateljstvo s najobrazovanijim slojem, posebno s Julijem Bajamontijem, u Splitu, i obitelji Sorkočević, u Dubrovniku. Djelujući u predromantičarsko doba, kao prijatelj i istomišljenik Cesarottijev, Fortis u prvoj knjizi o našim krajevima, Saggio d'osservazioni sopra l'isola di Cherso ed Ossero (Venecija, 1771), donosi Kačićeve pjesme u prijevodu, uvjeren da su narodne. Mnogo je iscrpniji kad izvještava o narodnim običajima i poeziji u Dalmaciji, u drugom djelu, Viaggio in Dalmazia, I/II, Venezia, 1774, gdje donosi Asanaginicu, u izvorniku i u talijanskom prijevodu. Bio je to prodor naše narodne poezije u Europu. S njemačkog izdanja u Bernu Asanaginicu je preveo Goethe. Tako je započela golema literatura o toj znamenitoj narodnoj pjesmi. Nije riješeno pitanje otkuda Fortisu izvornik: po svoj prilici dobio ga je od Bajamontija.DJELA: - Alberto Fortis: Put po Dalmaciji, preveo Mate Maras, Zagreb, 1984.

FRANGEŠ, IVO (15. 4. 1920, Trst). Prvo djetinjstvo proveo u Celju i u Splitu, osnovnu školu polazio u Mokroj Gori (Zapadna Srbija),. Sarajevu i Hadžićima (kraj Sarajeva), gimnaziju u Sarajevu. Filozofski fakultet (romanistiku) diplomirao u Zagrebu, 1943, doktorirao 1952. Od 1953. do 1956. predaje u Firenci gdje ga zatječe smrt Antuna Barca: 1955. izabran za njegova nasljednika na katedri za noviju hrvatsku književnost; od 1963. redovni profesor. Godine 1960. izvanredni, 1968. redovni član Jugoslavenske akademije. Godine 1970/72. predsjednik Društva književnika Hrvatske i Saveza književnika Jugoslavije; 1973/78. potpredsjednik Međunarodnog slavističkog komiteta; 1974. dobio Herderovu nagradu (Beč) za znanost o književnosti; 1983. dopisni član Slovenske akademije znanosti in umetnosti; od 1984. u mirovini. Sa Zdenkom Škrebom i Aleksandrom Flakerom jedan od začetnika tzv. Zagrebačke stilističke škole i suosnivač časopisa "Umjetnost riječi" (1957). Pokretač i urednik časopisa za povijest hrvatske književnosti, "Croatica" (1970).DJELA: - Stilističke studije, Zagreb, 1959; - Talijanske teme, Zagreb, 1967; Studije i. eseji, Zagreb, 1967; -Matoš/Vidrić/Krleža, Zagreb, 1974; - Realizam, Povijest hrvatske književnosti, knj. IV, Zagreb, 1976; -Antun Barac: Zagreb, 1978; - Izabrana djela, PSHK, knj. 149, Zagreb, 1980; - Nove stilističke studije, Zagreb, 1986; - Povijest hrvatske književnosti, Zagreb, 1987.

FRANIČEVIĆ, JURE PLOČAR (12. 12. 1918, Vrisnik, Hvar). Školovao se u Vrisniku, Jelsi, Šibeniku i Splitu. Prve pjesme objavljuje u splitskom časopisu "Dom i svijet" (1939). Za vrijeme odsluženja vojnog roka zatekao ga rat i okupacija zemlje; Franičević se vraća na Hvar te od prvih dana sudjeluje u narodnooslobodilačkoj borbi. Rukovodilac SKOJ-a, pokreće 1941. ilegalni list "Izvještaj" (u 1942. "Novi izvještaj"). U proljeće 1942. u Biokovskom odredu vodni delegat i komandir čete, potkraj iste godine vraća se na Hvar gdje obavlja dužnost sekretara Kotarskog komiteta. Početkom 1943. tiskana mu je na ciklostilu manja zbirka pjesama Preko rovova. Ostale dužnosti u toku NOB: član Okružnog komiteta za srednjodalmatinske otoke, komandant brigade, sekretar Okružnog komiteta. Pred kraj rata član Oblasnog komiteta i tajnik Narodne fronte za Dalmaciju.Poslije rata kratko vrijeme u Zagrebu. Urednik u listu "Naprijed". Piše pjesme i članke u novinama. Već krajem 1945. ponovo u Dalmaciji na dužnosti sekretara Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju. Slijedeće godine objavljuje u Zagrebu zbirku pjesama Oganj zemlje (1946) i postaje članom Društva književnika Hrvatske. Od početka 1947. do 1953. u Zagrebu tajnik Prezidijuma Sabora NR Hrvatske. U to vrijeme objavljuje tri zbirke pjesama, a s bratom Marinom piše i dramu koju prikazuje 1952. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Nakon povratka u Split 1953. počinje uz pjesme pisati i romane (do sada ih je objavio sedam) po kojima postaje jedan od najplodnijih proznih pisaca hrvatske suvremene književnosti. Izvanredni član JAZU od 1973.DJELA: - Preko rovova (ciklostilom), Hvar, 1943; -Oganj zemlje, Zagreb, 1946; -Sunčana, Zagreb, 1951; - Konjik na proplanku,, Zagreb, 1952; - Na otoku (drama; koautor Marin Franičević), Zagreb, 1952; - Stope na kamenu, Zagreb, 1953; - Gluha zvona, Zagreb, 1956; - Nagnuta neba, Zagreb, 1957; - Raspukli-ne, Zagreb, 1958; - Zvoni na nebo, Zagreb, 1961; -Golubovi i trube, Zagreb, 1966; -r Lanac, Zagreb, 1967; Mir, Zagreb, 1971; Vir, Zagreb, 1974; - Šaka zemlje, Split, 1974; - Baština, Zagreb, 1976; - Pjesme. Raspukline, PSHK, knj. 143, Zagreb, 1977; - Grumen sna, Sarajevo, 1982; - Poezija, Split, 1986.

FRANIČEVIĆ, MARIN (18. 5. 1911, Vrisnik na otoku Hvaru). Pučku školu polazi u Vrisniku, a nižu gimnaziju u Jelsi i Splitu (1921-1925). Učiteljsku školu završava 1929. u Šibeniku. Kao učitelj službuje u selu Biskupiji pokraj Knina, u Rogoznici - Lokvi pokraj Omiša te u Strožancu pokraj Splita. Godine 1938. pokrenuo je i uređivao u Kninu časopis "Naši dani"; 1940. upisuje se na studij Više pedagoške škole u Zagrebu; prekida studij i već 1941. stupa u NOB. Tu obavlja razne djelatnosti (glavni urednik lista "Slobodna Dalmacija", pokretač i urednik lista "Književnik", rukovoditelj kulturno-prosvjetnog i propagandnog rada u El Shattu). Nakon rata dolazi u Zagreb, tu se, uz političku djelatnost, intenzivno bavi književnim radom. Godine 1946. apsolvirao na Višoj pedagoškoj školi, a potom diplomirao književnost i jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1953) te doktorirao disertacijom Osnovni ritmovi hrvatske poezije 19.

vijeka od "Vraza do Kranjčevića (1957). Od 1945. do 1955. jedan od urednika časopisa "Republika"; 1949. honorarni predavač, a 1954-1958. redovni profesor na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, potom redaktor u Leksikografskom zavodu. Za dopisnog člana JAZU u Razredu za suvremenu književnost izabran je 1961, za redovnog 1969; od 1986. potpredsjednik JAZU.DJELA: - Na putu za novi grad, Zagreb, 1937; - Na pojih i putih (zajedno s Perom Ljubićem), Zagreb, 1939; - Zvijezda nad planinom, Zagreb, 1945; 2. proš. izd. 1946; - Govorenje Mikule Trudnega, Zagreb, 1945; Povratak borca, Zagreb, 1947; - Pisci i problemi, Zagreb, 1948; - Proza Dinka Šimunovića, Beograd, 1949; Graditelji života, Zagreb, 1950; - Iseljenikov povratak, Zagreb, 1950; - Dani, Zagreb, 1950; - Na otoku, Zagreb, 1952; - Narodni heroj Ivo Morđin Crni, Zagreb, 1952. i 1953; - Blišćavci, Zagreb, 1954; -Srida dneva, Zagreb, 1955; - Prozor odškrinut podnevu, Zagreb, 1956; - O nekim problemima našega ritma, Rad 313, Zagreb, 1958; - Luke bez sidrišta, Beograd, 1958; - / tako sunca, Zagreb, 1959; - Književnost jučer i danas, Zagreb, 1959; ? Pjesnik Judite kroz vjekove, Zagreb, 1960; - Ličnost i djelo Petra Hektorovića, Zagreb. 1962: - Vitar u korenu, Zagreb. 1963: - Nastanjene uvale, Zagreb, 1963; - Književne interpretacije, Zagreb, 1964; - Sunčani sat, Zagreb, 1967; - Pod istim suncem, Zagreb, 1969; - Čakavski pjesnici renesanse, Zagreb, 1969; - Sve masline, Split, 1971; - Pjesnici i stoljeća, Zagreb, 1974; - Renesansna književnost. Povijest hrvatske književnosti, knj. 3, Zagreb, 1974; -Obrana prostora, Split, 1975; - Žeđ žutih žala, Zagreb, 1975; - Pjesme, eseji i rasprave, PSHK, knj. 133, Zagreb, 1976; - Eseji o starima i novijim, Zagreb, 1977; - Rasprave o stihu, Split, 1979; - Povijest hrvatske renesansne književnosti, Zagreb, 1983; - Peta zemaljska. Poema, Zagreb, 1985; - Straši ditinstva, Zagreb, 1987. - Izabrana djela (sedam knjiga), Zagreb, 1987.

FRANKOPAN, FRAN KRSTO (1643, mjesto rođenja nepoznato - 30. 4. 1671, Bečko Novo Mjesto). Rodio se potkraj 1643. Potomak je staroga istaknutog hrvatskog velikaškog plemena knezova krčkih u području zapadne primorske Hrvatske. Otac njegov, Vuk Krsto Frankopan Tržački, bio je general hrvatske i primorske krajine i kapetan ogulinski. Godine 1656. boravi u Italiji, u Maceratu. Oženio se 1658. Julijom di Naro, nećakinjom kardinala Barberinija di Naro, i time ušao u krug ugledne rimske obitelji. U Italiji dobio u nasljedstvo grad Nemi, nedaleko od Rima, kao dio ostavštine iz obitelji markiza Marija Frangipana. Po toj baštini dobio je pravo na naslov markiza. Pridruživši se planovima urotnika protiv bečkog dvora, Frankopan je na saboru u Brezovici," 1670, pokušao organizirati otpor među hrvatskim plemstvom i građanima (poziv Gradecu). Pošto je u Beču urota otkrivena, Frankopan se sklonio pred austrijskim četama u Čakovec. Nakon uzaludnog očekivanja turske pomoći, on se zajedno sa šurjakom Petrom Zrinskim uputio u Beč da se opravda pred kraljem. Umjesto pomilovanja, zatočen je u tamnicu i optužen za veleizdaju. Pogubljen je 30. travnja 1671, zajedno s Petrom Zrinskim, na stratištu u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt). Imanje mu je zaplijenjeno i pripojeno carskoj komori. Njegov književni rad ostao je nepoznat i skriven među njegovim spisima u bečkom državnom arhivu sve do devetnaestoga stoljeća.DJELA: - Vrtić, Zagreb, 1871; - Književna ostavština Frana Krste Frankopana. (I. Iz "Gartlica za čas kratiti"; II. Poskočnica; III. Iz"Dijačkih junačkih"; IV. Zganke za vrime skratiti; V. Sentencije vsakojake; VI. Po vsem svitu razglašena, prečudna i strašna Trumbita sudnjega dneva), Priopćio Slavko Ježić, Građa, knj. VIII, Zagreb, 1915; Život i rad Frana Krste Frankopana s izborom iz njegovih djela. Napisao dr. Slavko Ježić, Zagreb, 1921; - Djela Frana Krste Frankopana. Priredio dr. Slavko Ježić, Beograd, 1936; - Izabrana djela, PSHK, knj. 17, Zagreb, 1976.

GAJ, LJUDEVIT (8. 7. 1809, Krapina - 20. 4. 1872, Zagreb). Pređi su mu francusko-njemačkog podrijetla: otac Johan, doseljenik iz Požuna, bio je apotekar u Krapini, gdje je G. svršio*?učku školu. Gimnaziju učio u Varaždinu, Zagrebu i Karlovcu, filozofiju u Beču i Gracu (završio 1828), pravo u Pešti (1829-1831), te doktorirao filozofiju u Leipzigu (1834). Sljedbenik Kollarove ideje o slavenskoj uzajamnosti, snovao dalekosežne političke planove za oslobođenje i ujedinjenje malih slavenskih naroda, prije svega na slavenskom jugu (ilirski pokret). Reformirao pravopis i proglasio štokavski dijalekt kao bazu jedinstvenoga hrvatskog književnog jezika, pokrenuo prve hrvatske novine, "Novine horvatzke" (1835) - potonje "Ilirske narodne novine" -i uz njih "Danicu" kao književni prilog. U početku imao je za sobom svu mladu hrvatsku građansku

inteligenciju, ali je s vremenom izgubio popularnost zbog kolebljive i kompromisne politike. Kao književnik nije veliki stvaralac; zaslužan je kao tvorac "budnice", posebnog tipa patriotske pjesme, a prije svega kao animator. Njegovo je značenje nadasve na kulturno-prosvjetiteljskom području, te se danas slavi kao inspirator i vođa ilirskoga pokreta.DJELA: - Die Schlosser bei Krapina, Karlstadt, 1826; - Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja, Budim, 1830; - Slavoglaszje iz Zagorja, Zagreb, 1832; - Glogovkinje horvatske (s Lj. Vukotinovićem), Zagreb, 1835; - Kosenke ilirske, Zagreb, 1835; - Napokon i Kraljevina Iliria, Zagreb, 1850; - Gedanken zum Ausgleich Croatiens und Slavoniens mit Regierung, Agram, 1864.

GALOVIĆ, FRAN (20. 7. 1887, Peteranec - 26. 10. 1914, Radenkovići u Mačvi). Podrijetlom iz sitnoposjedničke obitelji. Gimnaziju završio u Zagrebu (1905), slavistiku i klasičnu filologiju u Zagrebu i Pragu, od 1913. profesor Druge realne gimnazije u Zagrebu. Mobiliziran u rujnu 1914, poginuo je kao zastavnik ha srpskoj fronti. Pripadao ie "mladohrvatskom" liberalno-pravaškom omladinskom pokretu. Pisao pjesme, novele, kritike, drame; a posebice njegovao kajkavsku poeziju.DJELA: - Tamara (scena po Ljermontovu), Zagreb, 1907; - Četiri grada, pjesme, Zagreb, 1912; - Pred smrt, aktovka, Zagreb, 1913; - Začarano ogledalo, Zagreb, 1913; -Ispovijed, Zagreb, 1914;-Djela Frana Galovića, I-X, Zagreb, 1942-1944; - Izbor iz djela, PSHK, knj. 84, Zagreb, 1969.

GJALSKI, KSAVER ŠANDOR (26. 10. 1854, Gredice - 9. 2. 1935, Gredice). Rođen u Gredi-cama (obiteljsko imanje-kurija u Hrvatskom zagorju), kao sin vlastelinskih roditelja, od oca odvjetnika i političara. Pravim imenom Ljubomil Tito Josip Franjo Babić, pseudonim uzeo prema obitelji majčinoj. U Varaždinu, kamo se otac preselio, završio pučku školu i 1871. gimnaziju. Studirao na Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu 1871-1873, zatim u Beču; državni ispit položio 1878. Dvadeset godina službovao kao "vječni pristav", neprestano premještan: iz Koprivnice u Osijek (1879), u Viroviticu (1880), u Pakrac (1886), ubrzo u Sisak i Sušak (1887), te (1891) Kraljevskoj zemaljskoj vladi u Zagreb. Umirovljen 1898, vratio se u Gredice, za koje bijaše trajno duhovno vezan. S Milivojem Dežmanom 1903. preuzeo uređivanje "Vijenca", u njegovoj posljednjoj godini. Iste godine postao počasni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Od 1909. do 1918. predsjednik Društva hrvatskih književnika. U najranijoj mladosti pravaški orijentiran, kasnije "štrosmajerovac". Na listi Hrvatsko-srpske koalicije 1906. biran zastupnikom u Hrvatski sabor te u Ugarsko-hrvatski sabor u Pešti; 1917-1918. veliki župan zagrebačke županije, a 1919. član Privremenog narodnog predstavništva u Beogradu. Otada, ponovno umirovljen živi u Gredicama, u kojima i umire.DJELA: - Pod starimi krovovi, Zagreb, 1886; - Tri pripovijesti bez naslova, Zagreb, 1887; - U noći, Zagreb, 1887; - Bijedne priče, Zagreb, 1888; - Na rođenoj grudi, Zagreb, 1890; - Maričon, Zagreb, 1890; - Iz varmeđinskih dana, Zagreb, 1891; - Osvit, Zagreb, 1892; - Male pripovijesti, Zagreb, 1894; - Radmilović, 1894; - Diljem doma, Zagreb, 1899; - Izlet Grinczinger Pala na Magyar tenger, Rijeka, 1902; - Đurđica Agićeva, Zagreb, 1903; - Za materinsku riječ, Zagreb, 1906; - U novom dvoru, Zagreb, 1913; - K stogodišnjici moga oca, Zagreb, 1913; - Sveukupna djela Ksavera Šandora Gjalskog (serija I, sv. 1-3; serija II, sv. 1-7; serija III, sv. 1-5; serija IV, sv. 1-2, 4, 6-7; serija V, sv. 1-2; nedovršeno). Zagreb 1912-1914; - Ljubav lajtnanta Milića i druge pripovijetke, Zagreb, 1923; - Pronevjereni ideali, ("Vienac", Zagreb, 1923); - Dolazak Hrvata, Zagreb, 1924; ? Sveukupna djela, 1-6. Zagreb, 1931-1935; - Djela, 1-2, Zagreb, 1952; -Djela, PSHK, knj. 50, 51, 52, Zagreb, 1962.

HALER, ALBERT (3. 8. 1883, Vrgorac - 18. 4. 1945, Kamilica kraj Maribora). Mladost proveo u Slanom i u Dubrovniku, gdje je i maturirao. Studirao filozofski fakultet u Beču, u Zagrebu doktorirao temom Gundulićev "Osman" s estetskog gledišta. Svega života, osim manjih prekida, profesor na gimnaziji u Dubrovniku. Godine 1943. imenovan za profesora etike i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Najortodoksniji zastupnik estetskih pogleda Benedetta Crocea u nas. Osim hrvatskom bavio se talijanskom i engleskom književnošću; ostavio vrijednih premda i dvojbenih sudova.

DJELA: - Gundulićev "Osman" s estetskog gledišta, Beograd, 1929; - Iz tuđih književnosti, Zagreb, 1941; - Doživljaj ljepote, Zagreb, 1943; - Novija dubrovačka književnost, Zagreb, 1944; - Eseji, studije, kritike (u skupnoj knjizi: Haler, Kombol, Gavella, Maraković), PSHK, knj. 86, Zagreb, 1971.

HARAMBAŠIĆ, AUGUST (14. 7. 1861, Donji Miholjac - 16. 7. 1911, Stenjevec). Roditelje izgubio rano, djetinjstvo proveo kod djeda, umirovljena graničarskoga časnika u Novoj Gradiški, gdje je svršio njemačku pučku školu. Gimnaziju pohađao u Osijeku, Požegi, maturirao 1879. u Osijeku. Pravo počeo studirati u Zagrebu 1879, nastavio slušati 1881-1883. u Beču, a u Zagrebu završio 1884. i doktorirao 1892; položio sudski te odvjetnički ispit 1896. Nemirne, buntovne naravi - u sedmom razredu gimnazije isključen iz škole; zbog političkih demonstracija na drugoj godini studija relegiran; trinaest puta hapšen; zbog političkoga pjesništva 1887. šest mjeseci proveo u tamnici. Zarana postaje istaknuta ličnost političko-nacionalnoga zbivanja, borben pravaš-star-čevićanac, upravo takav i u kulturno-književnoj djelatnosti. Uređivao i pokretao listove, časopise, još kao student 1882-1883. uređivao na Sušaku "Hrvatsku vilu". Potkraj stoljeća sve se isključivije bavio politikom, odvjetništvom; bio je opozicijski zastupnik u hrvatskom Saboru; postao 1900. prvim tajnikom Društva hrvatskih književnika. Pritisnut obiteljskim financijskim neprilikama, u jesen 1909. stupio u državnu službu, postao tajnikom Zemaljske vlade pri odjelu za bogoštovlje i nastavu. Ali već od lipnja iduće godine na bolovanju je zbog cerebrathemije te je život završio u bolnici za duševne bolesti u Stenjevcu.DJELA: - Ružmarinke, Zagreb, 1882, 2. izd. 1883; -Slobodarke, Zagreb, 1883; - Sitne pjesme, Osijek, 1884; - Zlatka, 1885; - Tugomilke, Zagreb, 1887; -Hrvatski pučki pismovnik (sastavio s Nikolom Kokoto-vićem), Zagreb, 18S8;-Rob, Zagreb, 1888;-Pjesničke pripovijesti, Zagreb, 1889; - Kraljev hir (sa Stjepanom Miletićem), Zagreb, 1889; - Zlatna knjiga za djecu (s Jovanom Jovanovićem Zmajem), Zagreb, 1890; - Mali raj, Zagreb, 1891; - Nevenke, Zagreb, 1892; - Petru Preradoviću, Zagreb, 1894;-Izabranepjesme, Zagreb, 1895; - Armida, (libretto, sa Stjepanom Miletićem), Zagreb, 1896; - Antologija, Zagreb, 1926; - Smilje i Kovilje, Zagreb, s.a.; - Ukupna djela Augusta Haram-bašića, I-X. (svesci V. i VI. nisu izašli). Zagreb, 1942-1943; Pjesme i proza, PSHK, knj. 54, Zagreb, 1966.

HORVAT, JOSIP (15. 1. 1896, Čepin - 6. 10. 1968, Zagreb). Trgovačku akademiju završio 1914. u Zagrebu. Od 1914. surađuje kao novinar u zagrebačkom dnevniku "Obzor", a iste godine postaje i članom uredništva. Za vrijeme I. svjetskog rata od 1916. do 1919. ratni zarobljenik u Rusiji. Nakon povratka u domovinu ponovno stupa u uredništvo "Obzora" kao urednik vanjskopolitičke rubrike, tehničke redakcije i feljtona. Posebice se isticao u kulturno-po vi jesnoj publicistici. Od 1926. do 1941. glavni urednik "Jutarnjeg lista". Kao kazališni kritičar tog dnevnika sustavno pratio zagrebački kazališni repertoar. Prevodio s njemačkoga, engleskoga, francuskog i ruskog jezika: Jack London: Doziv prašume; J. A. Gončarov: Ponor; A. Hercen: Prošlost i razmišljanja; Henry Fielding: Joseph Andrevvs, Historija diplomacije; Shenvood: Tajna Bijele kuće, i dr. U poslijeratnom razdoblju nije se više bavio aktivnim novinarskim poslom.DJELA: - Lijepa naša (Zbirka putopisa), Zagreb, 1931; - 1848. (Povijesna reportaža), Zagreb, 1934; 2. izd. 1937; - Politička povijest Hrvatske I, Zagreb, 1936; - Politička povijest Hrvatske 1918-1929, II, Zagreb, 1938; - Šupilo, Zagreb, 1938; Stranke kod Hrvata i njihove ideologije, Beograd, 1939; - Kultura Hrvata kroz 1000 godina (u dvije knjige), Zagreb, '1939; 21942; 31980; - Ante Starčević, Zagreb, 1940; - 24 Antworten aufdie Frage: Wer sind die Kroaten und was bedeuten sie in Europa?, Zagreb, 1944; - Pisma Ljude-vitu Gaju (u zajednici s Jakšom Ravlićem), Zagreb, 1956; - Ljudevit Gaj, Beograd, 1960; Frano Šupilo, Beograd, 1961; - Povijest novinarstva Hrvatske 1771-1939, Zagreb, 1962; - Hrvatski panoptikum, Zagreb, 1965; 2. izd. 1982; - Prvi svjetski rat 1914-1918, Zagreb, 1967; - Ljudevit Gaj, Zagreb, 1975; - Zapisa iz nepovrata (Kronika okradene mladosti - 1900-1919; Hrvatski mikrokozam između dva rata 1919-1941), Rad JAZU, knj. 400, Zagreb, 1983; - Živjeti u Hrvatskoj, Zagreb, 1984.

HORVAT KIŠ, FRANJO (23. 9. 1876, Lobor -2. 6. 1924, Zagreb). U pučku školu u rodnome mjestu pošao u devetoj godini, gimnaziju počeo u Varaždinu, pohađao u Zagrebu i ponavljajući četvrti

razred završio 1894. u Varaždinu; s treće godine preparandije u Zagrebu isključen 1898. (zbog "revolucionarstva" i suradnje u "Novoj nadi") pa učiteljsku školu svršio u Osijeku (1900). Učiteljevao u Kovačecu (1898), Selima Zagorskim, Dugom Selu, Brinju te 1909-1919. u Karlovcu; nakon toga bio tajnik Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Umro od tuberkuloze. Objavljivati počeo u gimnazijskoj dobi (pjesma Hrvatskom zagorju u "Bršljanu" 1893); u književnome obrazovanju pomogla mu glumica Nina Vavra (poznanstvo 1898). Nevelik opus novela i pripovjedaka objavio u tri zbirke.DJELA: - Ženici, Zagreb, 1902; - Zašto?, Zagreb, 1908; -Viđeno i neviđeno, Zagreb, 1911; - Nasmijani udesi, Zagreb, 1918; - Istarski puti, Zagreb, 1919; -Sabrana djela, 1-2, Zagreb, 1943; -Pripovijetke, Putopisi, PSHK, knj. 67, Zagreb, 1966.

HRANILOVIĆ, JOVAN (18. 12. 1855, Kričke, Dalmacija - 5. 8. 1924, Novi Sad). Sin unijat-skoga biskupskog namjesnika za Dalmaciju, podrijetlom Žumberčanin. Osnovnu školu pohađao u Sošicama i Križevcima, gimnaziju u grkokato-ličkom konviktu u Zagrebu (1867-1874), a teologiju u Zagrebu te Beču (1876-1878). Otada, osim kraćeg urednikovanja potkraj stoljeća u Zagrebu ("Obzor" 1898, "Vijenac" 1899-1900), obavljao grkokatoličku svećeničku službu u više mjesta - Kastu, Radatoviću, Križevcima, Sošicama, Kucuri, Keresturu i najviše u Novom Sadu (1889-1898. i 1900-1924). Negdašnji pravaš, orijentiran jugoslavenski, bio je 1918-1919. predsjednik Narodne skupštine oslobođenja Vojvodine.DJELA: - Žumberačke elegije, Zagreb, 1886; - Pjesme svakidanke, Zagreb, 1890; - Izabrane pjesme, Zagreb, 1893; Hranilovićeva spomenica, Novi Sad, 1925; Izbor iz Žumberačkih elegija i ostalih pjesama, Zagreb, 1934; - Kritika u doba realizma, PSHK, knj. 62, Zagreb, 1976.

IBLER, JANKO (pseudonim DESIDERIUS) (19. 4. 1862, Stara Gradiška - 6. 6. 1926, Zagreb). Pučku školu završio u Slavonskom Brodu, u Vinkovcima i Zagrebu pohađao gimnaziju, ali školovanje napustio u osmom razredu, ti početku oduševljen pristaša pravaške stranke, djelovao kao profesionalni novinar (počeo u riječkoj "Slobodi"), potom urednik ("Vijenac" 1881? 1882. s F. Folnegovićem, "Hrvatska vila" 1882. s Harambašićem, 1897-1908. glavni urednik "Narodnih novina").Iako je objavio roman Zora (1920), pisao kraću prozu i političko-publicističke radove (prvi članak Tko je Hrvat 1876. u listu "Bršljan", te knjigu Hrvatska politika od god. 1903-1913, I-II, 1914, 1917), u povijesti hrvatske književnosti ostao kao književni kritičar u doba realizma, djelujući najintenzivnije u devetom desetljeću 19. st. (značajan početak: Literarna pisma u "Slobodi" 1881), zastupajući načelo o slobodi umjetničkoga stvaranja.DJELA: - Hrvatska politika od god. 1903. do 1913, I-II, Zagreb, 1914, 1917; Zagreb, 1920; - Kritika u ' doba realizma, PSHK, knj. 62, Zagreb, 1976.

IVANIŠEVIĆ, DRAGO (10. 2. 1907, Trst - 1. 7. 1981, Zagreb). U rodnome Trstu, gdje su se tada njegovi roditelji, iz primorsko-poljičkih težačkih obitelji, bavili trgovinom, pohađao tri razreda talijanske osnovne škole; u Zenici na njemačkome ponovno treći te četvrti razred; u pomorsku gimnaziju pošao je u Trstu, ubrzo prešao u Sušak, a 1919-1926. u Splitu pohađao klasičnu a maturirao na realnoj gimnaziji. Francuski, komparativnu povijest književnosti i jugoslavensku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu upisao 1926. i diplomirao 1930'. Od 1926. do 1939. često putovao, upoznavao se s filologijom i suvremenim smjerovima u umjetnosti (pjesništvu, kazalištu, slikarstvu) u Parizu, Rimu, Firenci, Veneciji, u Padovi, gdje je 1932. doktorirao radnjom La fortuna di Dante nella letteratura serbo-croata. Godine 1933. suplent u zagrebačkoj gimnaziji; a od 1935. često je "politički" premještan: Zagreb-Karlovac-Zagreb. Od 1939. počeo raditi u teatru, najprije kao dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu, potom suosnivač i upravitelj Glumačke škole. Za rata povezan s narodnooslobodilačkim pokretom, od 1944. u partizanima, bavio se kazališnim radom na oslobođenom području. Nakon oslobođenja obavljao raznovrsne poslove u kazališnoj djelatnosti; od 1945. direktor Glumačke škole, od 1950. docent, od 1956. profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu; bivao je također otpuštan, premještan, ali i nagrađivan. Radio je u Sterijinom pozorju, afirmirao Hvarski festival; obavljao strukovne književničke dužnosti; uređivao je časopise ("Teatar"), bio

urednikom u izdavaštvu. Od 1970. intenzivno sudjelovao u likovnom životu, izlagao svoj slikarski opus. Dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1975).DJELA: - Zemlja pod nogama, Zagreb, 1940; - Kota-rica stihova, Zagreb, 1951; - Turica, Zagreb, 1956; -Dnevnik, Zagreb, 1957; - Ljubav u koroti, Beograd, 1958; - Mali libar, P. o. iz Rada JAZU, knj. 313, Zagreb, 1959; -^Karte na stolu, Zagreb, 1959; -Jubav, Zagreb, 1960; - Srž, Novi Sad, 1961; - Poezija, Zagreb, 1964; - Split, Beograd, 1966; - Igra bogova ili pustinje ljubavi, Novi Sad, 1967; - Glasine, Zagreb, 1969; - Vrelo vrelo bez prestanka, Zagreb, 1970; - Od blata jabuka, Zagreb, 1971; - Pismo mrtvoj ljubavi '73, ili Feljton, P. o. Encyclopaedia moderna, Zagreb, 1973; * - Historija, Zagreb, 1974; - Ljubav, Zagreb, 1977; -Čovjek, Zagreb, 1978; - Mnogi ja - Molteplice io [hrvatski - prijevod, talijanski], Rijeka, 1979; - Izabrana djela, PSHK, knj. 125, Zagreb, 1981.

IVEKOVIĆ, FRANJO (10. 9. 1834, Klanjec-2. 3. 1914, Zagreb). Ujak Ivana Broza. U rodnome mjestu završio osnovnu školu, gimnaziju pohađao u Zagrebu, bogosloviju u Zagrebu i Pešti. Teologiju studirao i 1866. doktorirao u Beču. Zaređen 1860, kapelan u Kloštru, kasnije u Zagrebu; 1866. kanonik, 1903. apostolski protonotar. Bio profesor sjemeništa u Zagrebu, od 1874. predavao sirijski i kaldejski na Sveučilištu u Zagrebu, profesor za biblijski nauk i hebrejski na Teologiji; rektor 1879-1880. Od 1901. počasni član JAZU.U periodičnome tisku objavljivao jezične, književne i teološke rasprave, pisao crkvena djela. Rječničko gradivo, što ga je ponajvećma iz Vukova i Daničićeva korpusa tekstova prikupio Ivan Broz, obradio je uglavnom u istom vukovsko-da-ničićevskom duhu te izdao Rječnik hrvatskoga jezika, I-II (1901).DJELA: - Rječnik hrvatskoga jezika, I-II, (s Ivanom Brozom), Zagreb, 1901.

JAGIĆ, VATROSLAV (6. 7. 1838, Varaždin -5. 8. 1923, Beč). Osnovnu školu i gimnaziju pohađao u Varaždinu i Zagrebu, u Beču studirao klasičku filologiju, kod Miklošiča slušao slavistiku. Od 1860. gimnazijski profesor i vrlo aktivan filolog u Zagrebu: na njegovu je inicijativu u gimnazije uvedeno učenje staroslavenskoga; su-pokretač i suradnik časopisa "Književnik" (1864--1866); od početka plodno surađivao u izdanjima upravo osnovane Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, postavši 1869. njezinim članom. Godine 1870. doktorirao u Leipzigu disertacijom Das Leben der Wurzel de in den slavvi-schen Sprachen. Zbog političkih razloga otpušten je 1870. iz državne službe u Zagrebu; otada boravi u inozemstvu: najprije kao sveučilišni profesor poredbene filologije u Odesi (1871-1874), slavenske filologije u Berlinu (1874-1880), u Pe-trogradu (1880-1886) te u Beču od 1886. do mirovine 1908. Umro u Beču; pokopan u rodnome Varaždinu.Svestran filolog, apsolutan slavistički znanstveni autoritet, ukupnu slavistiku i mnoštvo njezinih disciplina razvio do najvišega znanstvenoga stupnja; njegov je rad i danas dio znanstvenih temelja slavistike. Opus mu je golem količinom i raznovrsnošću, a svojevrsno ga simbolizira "Jagićev Archiv", kako se u znanstvenoj javnosti naziva zbornička publikacija "Archiv für slawische Philologie", što ju je 1875. pokrenuo te 45 godina uređivao i najviše u njoj surađivao. U bogatu J. opusu mnogo je radova važnih za povijest hrvatske književnosti - počevši od prve rasprave Pabirci po cvijeću našega narodnoga pjesništva (1861) do za života posljednje objavljene hrvatske knjige: Život i radJurja Križanića. O tristotoj godišnjici njegova rođenja (Zagreb 1917). Takvi su npr.: Historija književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga (1867), Trubaduri i najstariji hrvatski lirici (Rad JAZU, 9, 1869), Ogledi stare hrvatske proze ("Starine", 1 1869, 3 1871), Grada za slovinsku narodnu poeziju (Rad ?JAZU, 37, 1876). Od neprocjenjive je važnosti kritička obrada i objava mnogih tekstova iz temeljnoga korpusa slavenske i hrvatske pismenosti i književnosti. Autobiografski zapisi Spomeni mojega života (objavljeni u dvije knjige u Beogradu 1930. i 1934) bogato su vrelo za upoznavanje ne samo Jagićeva života nego i njegova ukupnoga vremena.

JARNEVIĆ, DRAGOJLA (4. 1. 1812, Karlovac - 12. 3. 1875, Karlovac). U rodnom gradu završila pučku školu. Zbog lošeg imovinskoga stanja bavila se krojačkim zanatom. Godine 1839. putovala u Graz, 1839-1840. odgojiteljica u Veneciji; potom živjela u Zagrebu i Karlovcu, 1853-1866. vodila privatnu-školu u Pribiću kod Karlovca, zatim se ponovo vratila u rodni grad. Počela

pisati njemačkim jezikom, ali nakon 1839. postala vatrenom ilirkinjom. Spjevala pedesetak domoljubnih, ljubavnih preporodnih pjesama, prva Želja za domovinom ("Danica", 1839). Pripovijesti povijesne tematike izdala 1843. u zbirci Domorodne povijesti; pripovijesti iz drugog razdoblja i roman Dva pira (objavljivan u "Domobranu") suvremenije su tematike. Njezini dramski radovi (tragedija Marija, kraljica ugarsko-hr-vatska) nisu prikazivani ni objavljivani. U tipičnom preporodnom djelu Jarnevićeve, prve hrvatske pjesnikinje, književnice, uz Miroslava Kraljevića, jedinog romanopisca predšenoin-skoga razdoblja, najvredniji je Dnevnik (pisan od 1832, objavljen tek 1958: Život jedne žene).DJELA: - Domorodne povijesti, Karlovac 1843; -Život jedne žene [Dnevnik]. Zagreb, 1958; - Hrvatski narodni preporod II, PSHK, knj. 29. Zagreb, 1965.

JELIČIĆ, ŽIVKO (7. 6. 1920, Split). U rodnome gradu završio klasičnu gimnaziju, filozofski fakultet u Zagrebu. Sudionik Narodnooslobodilačkog pokreta, potpisnik Hvarske konferencije kulturnih radnika antifašista, 1943. Poslije rata živio uZagrebu, radeći u nakladnoj djelatnosti. Na II. kongresu pisaca Jugoslavije, u Zagrebu, istupio protiv Zogovićeva dogmatizma. Godine 1953. preselio se u Split. Tu je dugogodišnji urednik časopisa "Mogućnosti" i jedan od pokretača izdavačke kuće Čakavskog sabora, kasnije Književnog kruga. U Splitu, u roditeljskoj kući, napisao pretežnu većinu brojnih knjiga proze i esejistike. Živi i kreativno djeluje u Splitu. Izvanredni član JAZU od 1962, redovni od 1983.DJELA: - Bijeli kum, Split, 1945; - Marin Držić, pjesnik dubrovačke sirotinje, Zagreb, 1950; - Koliba u inju, Zagreb, 1950; - Knjiga pjesama, Zagreb, 1952; -Lica i autori, Zagreb, 1953; - Kap stida, Zagreb, 1957; - Marin Držić Vidra. Monografija, Beograd, 1958; -Mlaka koža, Zagreb, 1960; - Marin Držić. Izbor i predgovor, Zagreb, 1961; - Staklenko, Zagreb, 1964, 2. izd. 1968; - Ljetnih večeri, Zagreb, 1966; - Usput, Zagreb, 1967; - Balada o djevcu. Filmski scenarij, Split, 1971; - Šašava luna, Zagreb,. 1973; - Na ledini sna, Split, 1977; - Izabrana djela, PSHK, knj. 150, Zagreb, 1980; - Gola Julija, Zagreb, 1981; - Eseji, Split, 1984; - Posljednji bizantinski car, Zagreb, 1985.

JELIĆ, VOJIN (27. 11. 1921, Knin), potekao iz radničke obitelji, osnovnu školu polazio u Kninu, realnu gimnaziju u Šibeniku; 1940. počeo u Beogradu studirati farmaciju. Pod okupacijom u Kninu surađivao s NOP-om, od jeseni 1944. u redakciji lista "Srpska riječ". Poljoprivredno-šu-marski fakultet studirao u Pragu (1945/46), diplomirao u Zagrebu, 1949. Obnašao više društvenih i političkih funkcija. Slobodan književnik.DJELA: - Đukin đerdan, Zagreb, 1950; - Ljudi kamenjara, Zagreb, 1950; - Limeni pijetao, Zagreb, 1952; -M. brige te, sivi tiču, Zagreb, 1952; - Anđeli lijepo pjevaju, Zagreb, 1953 (nova verzija, Nolit, Beograd, 1961); -^ Nebo nema obala, Zagreb, 1956; - Trka slijepih konja, Zagreb, 1959; - Psiću, a kako je tebiime, Zagreb, 1959; - Lete slijepi miševi, Zagreb, 1960; - Ne damo vam umrijeti, Zagreb, 1961; - Trči mali život, Beograd, 1963; -Hrabriji nego igračka, Zagreb, 1965; - Posljednji očenaš, (separat), Rad JAZU, knj. 341), Zagreb, 1965; - Domino, Zagreb, 1969; -Hirvaj, Zagreb, 1970; - Ukradeno dvorište, Zagreb, 1971; -Ništa nije ništa, Beograd, 1973; - Pobožni đavo, Zagreb, 1975; - Gorki bajami, Zagreb, 1977; - Kapetan gola brka, Zagreb, 1977;- Doživotni grešnici, Beograd, 1981; -Anđeli lijepo pjevaju, PSHK, knj. 151, Zagreb, 1984.

JORGOVANIĆ, RIKARD (11. 4. 1853, Mali Tabor na Sutli - 24. 10. 1880, Zagreb). Pohrvatio obiteljsko prezime Flider, oca - češkog doseljenika - činovnika, upravitelja na plemićkim posjedima Jelačića, Brucka, Kulmera; majka, Hrvatica, umrla rano. Školovao se uz financijsku pomoć grofa Kulmera; pučku školu počeo pohađati u Varaždinu, zatim u zagrebačkom konviktu pa u sjemeništu, koje, ne maturiravši, napušta 1873. Postao činovnikom u financijskom ravnateljstvu u Zagrebu (1873-1876); informator u domu grofa Pejačevića (1876-1877); bavio se publicističkim radom (urednik feljtona u "Obzoru"); boravio u Italiji. Zbog sarkoma 1879. amputirana mu noga, potom obolio od sušice; neposredno uoči smrti vjenčao se s glumicom Antonijom rod. Mačuka. Pisac bogate inspiracije, u nekoliko godina književnoga djelovanja stvorio oveći pjesnički i prozni opus (četiri knjige pripovijesti i romana, dvije knjige feljtona). Prvu pjesmu, Noćni konjici, objavio u "Zvijezdi" 1871, još za boravka u sjemeništu; prvu prozu,

roman o seoskom životu - Mlinarska djeca, tiskao mu je 1873. Šenoa u "Vijencu". Radio neumorno, do smrti.DJELA: - Sabrane pripovijesti, I-V, Zagreb, 1889-1895; Sabrane pjesme, Zagreb, 1890; - Pripovijesti, I-II, Zagreb, 1912; - Ženske suze, Zagreb, 1933; -Sabrana djela, 1, Ženske suze, Zagreb, 1933; - Ukupna djela Rikarda Jorgovanića, I-Via, Zagreb, 1943; -Izabrane pjesme, Zagreb, 1961; - Pjesme, Proza, Feljtoni, PSHK, knj. 44, Zagreb, 1970.

JURKOVIĆ, JANKO (21. 9. 1827, Slavonska Požega - 20. 3. 1889, Zagreb). U rodnome gradu završio pučku školu i gimnaziju, u Zagrebu filozofiju (1842-1844) i bogosloviju (1844-1846), ali se nije zaredio, nego diplomirao pravo, a u Beču i klasičku filologiju (1853-1855). Počeo kao urednik u "Katoličkom listu" (1849) i Gajevim "Narodnim novinama" (1849-1850), a 1853. i u "Danici". Nakon službovanja u vukovarskoj podžu-paniji (1851-1852) i Hrvatskoj dvorskoj kancelariji u Beču (1862-1865) radni vijek posvetio školstvu: bio gimnazijski učitelj u Zagrebu (od 1852), u Osijeku (1855-1860), nakon 1864. zemaljski školski nadzornik te savjetnik u Odjelu za bogoštovlje i nastavu. Vrstan organizator školstva i pisac školskih udžbenika. Aktivan u organiziranju kazališnog života te u Matici ilirskoj odn. hrvatskoj. Od osnivanja Jugoslavenske akademije (1867) član filozofičko-juridičkoga razreda. U književnosti djelovao kao kritičar pa i teoretik, pjesnik, putopisac i dramski pisac, ali najizrazitiji je, najuspješniji kao prozaik - feljtonist, novelist, pripovjedač. Svestrano obrazovan, predan u obavljanju dužnosti, zalagao se za povišene kriterije u književnosti (npr. članci Moja o kazalištu, Misli o jeziku - u "Nevenu" 1855; Pisma nekomu mladom prijatelju o spisateljskom zvanju u "Po-zoru" 1862). Desetak dramskih djela J. beživotno je (Dramatička djela, 1-2, 1878-79). Duhovite crtice Tuskulanijade (1860) početak su hrvatske literarne feljtonistike, a još je uspješniji Jurković kao jedan od začetnika hrvatske novelistike: među čitkim humorističkim novelama osobito se ističe Ulomci iz lomna i krševita života jednoga starovjerskoga pučkoga učitelja (objavljena 1855. u "Vijencu", kasnije naslovljena Pavao Čuturić). J. se pripovijedanje temelji na pučkom humoru (J. piše i raspravu O narodnom komusu), ali i vještoj jezično-stilskoj čitkoj gradbi.DJELA: - Tri lipe ili grijeh neokajan, neoprošten i Prelja, Osijek, 1858; - Žice svetoga Alojzija Gonzage, Zagreb 1861; - Izabrana djela, 1, Zagreb, 1862; - Sto žena može, Zagreb, 1872; - Dramatička djela, 1-2, Zagreb, 1878-1879; - Sabrane pripovijesti, 1-2, Zagreb, 1880-1881; - Smiljana, Zagreb, 1886; - Izabrane komedije, Zagreb, 1926; - Izabrane pripovijetke, Zagreb, 1930; - Pavao Čuturić. Ulomci iz lomna i krševita života jednoga starovjerskoga pučkoga učitelja, Zagreb, 1932; 2. izd. 1941; - Timotija Patkov, Zagreb, 1941; - Pripovijesti, PSHK, knj. 38, Zagreb, 1968.

KALEB VJEKOSLAV (27. 9. 1905, Tijesno, pokraj Šibenika). Pučku školu završio u Tijesnom. Učiteljsku školu polazio u Zadru, Beogradu i Šibeniku, a Višu pedagošku u Zagrebu. Kao učitelj službovao po selima Dalmatinske zagore, potom u Šibeniku i Zagrebu. Od 1943. u NOB-u. Od 1945. uređivao je kulturnu rubriku lista "Naprijed". Bio je član uredništva časopisa "Književnik" (1945) i "Republike". Neko vrijeme obnaša dužnosti tajnika Društva književnika Hrvatske, tajnika Matice hrvatske i umjetničkog direktora "Zagreb-filma". Od 1957. profesionalni književnik. Izvanredni član JAZU 1960, redoviti 1961. U književnosti se javio neposredno prije II. svjetskog rata, i već se prvom knjigom pripovijedaka Na kamenju potvrdio kao izvoran pripovjedač. Djela su mu prevođena na njemački, poljski, mađarski, češki, slovenski i makedonski jezik.DJELA: - Na kamenju, Zagreb, 1940; Jzvan stvari, Zagreb, 1942; Novele, Zagreb, 1946; Brigada, Zagreb, 1947; Trideset konja, Zagreb, 1947; Novele, Beograd, 1947; Kronika dana, Zagreb, 1949; Ponižene ulice, Zagreb, 1950; Pripovijetke, Zagreb, 1951; Divota prašine, Zagreb, 1954; Bijeli kamen, Zagreb, 1954; Smrtni zvuči, Sarajevo, 1957; Nagao vjetar, Zagreb, 1959; Ogledalo, Beograd, 1962; Pripovijetke, Zagreb, 1963; Luk i strijela (publicistika), Zagreb, 1963; Odabrana djela I-VI, Zagreb, 1969; Izabrane novele I, Divota prašine, Bijeli kamen II, PSHK, knj. 118, 119, Zagreb, 1973.

KAŠTELAN, JURE (18. 12. 1919, Zakučac, kraj Omiša). Klasičnu gimnaziju završio u Splitu, a slavistiku počeo studirati 1938. u Zagrebu. Godine 1942. otišao u partizane. Studij završio

nakon oslobođenja, 1956. doktorirao tezom Lirika A. G. Matoša. Od 1945. u uredništvu "Vjesnika", potom u izdavačkom poduzeću "Nopok". Od 1949. asistent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je (uz lektorat na Sorboni 1956--1958) do mirovine 1980, bio profesor i voditelj Katedre za teoriju književnosti u Odsjeku za jugoslavistiku. Od 1961. izvanredni, od 1979. redovni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.Neposredno uoči rata 1940. najavio se kao "lirski pjesnik u pogonu", prvom, zaplijenjeno-uništenom zbirkom Crveni konj, dosegnuvši odmah visoku estetsku, vrijednosnu razinu i najavljujući, u bitnome, i vlastitu poetiku: prozračniji izraz i nasuprot vladajućem pjesničkom standardu, te maštovitu neočekivaniju metaforizaciju i simboli-zaciju.DJELA: - Crveni konj, Zagreb, 1940; - Pijetao na krovu, Zagreb, 1950;- Biti ili ne, Zagreb, 1955;-Afafo kamena i puno snova, Zagreb 1957; - Lirika A. G. Matoša (P. o. iz: Rad JAZU, knj. 310), Zagreb, 1957; - Pijesak i pjena, Zagreb, 1958; - Čudo i smrt, Zagreb, 1961; - Skoplje u tvojim očima, Zagreb, 1964; - Izbor pesama, Beograd, 1964; - Zvjezdana noć, Zagreb, 1966; - Približavanje, Prolegomena za liriku Antuna Branka Šimića, Zagreb, 1970; - Prozor, "Forum", br. 7-8, Zagreb, 1972; - Otvorena pjesma, Kragujevac, 1976; - Izabrane pjesme, Beograd, 1976; - Divlje oko, Zagreb, 1978; - Rbine sna tlapi jave, Zagreb, 1979; -Crveni konj & Pijetao na krovu, Zagreb, 1980; - San u kamenu i druga viđenja, Zagreb, 1981; - Pjesme o mojoj zemlji, Banja Luka, 1981; - Pjesme, Sarajevo, 1982; - Pjesničkom rukom pisano, Valjevo, 1983; -Izabrana djela, PSHK, knj. 148, Zagreb, 1983.

KIKIĆ, HASAN (20. 8. 1905, Gradačac - 6. 5. 1942, planina Čemernica). Sin školskog podvor-nika, djetinjstvo proveo u rodnome mjestu, osnovnu školu završio tek kao trinaestogodi-šnjak, u Gradačcu; 1919-1922. polazi, u Derven-ti, višu dječačku školu a zatim učiteljsku školu iz koje je isključen 1926, zbog sudjelovanja u đačkom štrajku. Ispit zrelosti položio u Zagrebu, 1926, kad se i prvi put javio u časopisu "Vijenac". Služio kao učitelj u Hajdarovićima (kraj Zavido-vića), Rogatici i Ustiprači; upravitelj Osnovneškole u Gornjem Sjeničaku, kraj Vrginmosta, zatim u Pisarovini. Izvanredno studirao i diplomirao pravni fakultet u Beogradu, 1938. Od godine 1940. pravni referent u Zagrebu, u ratu 1941. rezervni poručnik, u domobranskoj vojsci satnik: surađuje s partizanima i u veljači 1942. odlazi k njima. Nažalost, uskoro pogiba, kao komesar bataljona. Čitav život proveo u borbi za vlastito održanje i za budućnost drugih ljudi.DJELA: - Provincija u pozadini, Zagreb, 1935; -Ho-Ruk, Zagreb, 1936; - Šta se događa u Španiji, Koprivnica, 1937; - Bukve, Zagreb, 1938; - Lole i hrsuzi, Sarajevo, 1947; -Izabrana djela, I?III, Sarajevo, 1969; - Pripovijetke, Provincija u pozadini, Bukve, Lole i hrsuzi, PSHK, knj. 116, Zagreb, 1969.

KOKOTOVIĆ, NIKOLA (1859, Gornji Kosinj - 6. 1. 1917, Zagreb). Realku završio u Karlovcu, 1880. upisao pravo u Zagrebu, ali zbog siromašnih prilika nije mogao završiti studij. Srbin, Kokotović je bio izrazito pravaški orijentiran. U pravaškoj "Slobodi" surađuje već od 1879, u "Hrvatskoj vili" od njezina pokretanja (1882). Zajedno s Harambašićem uređuje "Balkan" (1886) u kojemu objavljuje njegove Tri molitve pa i sam biva osuđen na zatvor. Godine 1912. teško obolio i nije više izlazio iz kuće. U književnosti uglavnom dokumentaran pisac kratka daha: tipičan crtičar.DJELA: - Crtice, I, Zagreb, 1883; Crtice, II, Zagreb, 1888; - Nagrada ljubavi, Zagreb, s.a.

KOLAR, SLAVKO (1. 12. 1891, Palešnik, pokraj Garešnice - 15. 9. 1963, Zagreb). Djetinjstvo provodi u Palešniku, gdje mu je otac bio učitelj, a najvećim dijelom u zavičaju svoje majke u Čazmi (Moslavina). Klasičnu gimnaziju polazio u Slavonskoj Požegi i u Zagrebu. Završio Više gospodarsko učilište u Križevcima. Nakon prvog svjetskog rata neko vrijeme na specijalizaciji u Francuskoj. Kao agronom službovao je na raznim državnim gospodarstvima, u Križevcima, Čazmi, Gornjem Hruševcu, Petrinji, Slavonskom Brodu, Slavonskoj Požegi i Božjakovini. Uoči drugoga svjetskog rata neko vrijeme u visokoj upravnoj službi u Zagrebu. Kao upravitelj poljoprivrednog dobra Božjakovina, otišao 1944. u partizane. Nakon rata vratio se u Božjakovinu, a onda je na vlastitu molbu umirovljen.

DJELA: - Nasmijane pripovijesti, Zagreb, 1917; - Ili jesmo - ili nismo, Zagreb, 1933: prošireno izd. 1942; -Mi smo za pravicu, Zagreb, 1936: 2. izd. 1942; ? Perom i drljačom, Zagreb, 1938; - Svoga tijela gospodar, Zagreb, 1942; - Breza, Zagreb, 1942; - Natrag u naftalin, Zagreb, 1946; - Narod je strpljiv (drama), Zagreb, 1947; - Služba za čast, Zagreb, 1948; - Politička večera, Beograd, 1949; - Sedmorica u podrumu (drama), Zagreb, 1949; - Pripovijetke, Zagreb, 1951; - Na leđima delfina, Zagreb, 1953: Glavno da je kapa na glavi, Zagreb, 1956; - Svoga tela gospodar, (drama), Zagreb, 1957; - Izabrane pripovijetke (1917-1957), Zagreb, 1958; - Čovjek od riječi, Zagreb, 1960; -Jurnjava na motoru, Zagreb 1961; - Pripovijesti, PSHK, knj. 90, Zagreb, 1964; - Nogometna utakmica i druge pripovijesti za djecu, Zagreb, 1969; - Sabrana djela, knj. 1?5 (Historijska kljova i druge pripovijetke; Ženidba Imbre Futača i druge pripovijetke; Divan užas i druge pripovijetke; Scenska djela; Autobiografski fragmenti), Zagreb, 1970-1971.

KOMBOL, MIHOVIL (23. 9. 1883, Niš - 9. 11. 1955, Zagreb). Bribirac, rođen slučajno u Nišu, gdje mu je otac gradio željezničku prugu. Pučku školu završio u Bribiru, klasičnu gimnaziju na Rijeci i u Senju, gdje je maturirao. Od 1902. studirao u Beču slavistiku i germanistiku, kod Jagića; tamo i doktorirao. Službovao u Vukovaru, Zemunu, Senju i Sušaku. Od 1913. do sloma Austrije na pomorskoj akademiji na Rijeci. Godine 1919. profesor u Zagrebu, od 1923. profesor Više pedagoške škole; poslije smrti Franje Fan-ceva, 1943, imenovan za redovitog profesora starije hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Umirovljen 1946; od 1950. do smrti predavao na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Jedan od najvećih proučavatelja starije hrvatske književnosti, pisac dosad nenad-mašene Povijesti hrvatske književnosti do narodnoga preporoda. Vrstan prevodilac s talijanskoga i njemačkoga. Posebno se ističe njegov, nažalost nedovršeni, prijevod Danteove Komedije. Pisao malo ali odmjereno i promišljeno.DJELA: - Poviest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, Zagreb, '1945,21961; - Eseji, studije, kritike, (u skupnoj knjizi: Haler, Kombol, Gavella, Mara-ković), PSHK, knj. 86, Zagreb, 1971.

KOSOR, JOSIP (27. 1. 1879, Trbounje kraj Drniša - 23. 1. 1961, Dubrovnik). Od četvrte godine živi u slavonskom selu Otok, kraj Vinkovaca. Nakon pučke škole počeo je raditi kao pisar (općinski, sudski, odvjetnički) i tipograf u Privlaki, Vukovaru, Donjoj Tuzli, Đakovu, Mostaru. Književno afirmiran u Zagrebu (1902--1906) krenuo u svjetski lutalački pohod: Beč, Miinchen, Berlin, Zurich, Ženeva, Pariz, London, Petrograd, Odesa, Kijev, Moskva, London, Pariz, upoznao svjetski kulturni i književni život (S. Zweig, M. Gorki, Stanislavski,...). Nakon prvog svjetskog rata četiri godine u Dubrovniku, Zagrebu i Beogradu, potom petnaestak godina u Londonu; nekoliko puta putovao u Južnu Ameriku. Član dopisnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti od 1951. - Od drugoga svjetskog rata živio uglavnom na Lapadu, gdje je i umro.DJELA: - Optužba, Zagreb, 1905; - Crni glasovi, Zagreb, 1905; - Rasap, Zagreb, 1906; - Požar strasti, Zagreb, 1912;-Mi>ne, Zagreb, 1916; - Beli plamenovi, Beograd, 1919; ? Žena, Zagreb, 1920; ? Nepobjediva lađa, Zagreb, 1921; - U "Cafe du Ddme", Zagreb, 1922;-Razvrat, Zagreb, 1923;-Čovječanstvo, Zagreb, 1925; - Rotonda, Zagreb, 1925; - Miris zemlje i mora, Zagreb, 1925; - Pomirenje. Nijemak, Zagreb, 1926; -Atlantikom i Pacifikom, Zagreb, 1927; - Izabrane pripovijesti, Zagreb, 1950; ? Život u ravnici, Beograd, 1952; - Kratka autobiografija P. o. iz Rada JAZU, knj. 301, Zagreb, 1954; - Pripovijesti, Požar strasti, PSHK, knj. 79, Zagreb, 1964.

KOVAČIĆ, ANTE (6. 6. 1854, Celine kraj Sutle - 10. 12. 1889, Stenjevec). Rođen kao nezakoniti sin Anke Vugrinec (1831-1893) i Ivana (Janeza, Janka) Kovačića (1828-1906), "pozakonjen" njihovim vjenčanjem, iste godine; ipak, ta će činjenica biti od važnosti po kasniji psihološki razvitak dječakov. Od 1863. do 1866. polazi pučku školu u obližnjoj Mariji Gorici, 1867. odlazi u gimnaziju, u Zagreb; prvo vrijeme živi kod kanonika Tjome Gajdeka, zatim kod franjevaca; 1873-l|S76. nastavlja gimnaziju u zagrebačkom sjemeništu, ali poslije mature upisuje pravni fakultet u Ziigrebu. Godine 1877. upoznaje Milku Hajdin, buduću suprugu; 1878. diplomira. Oduševljeno prihvaća starčevićanske ideje, 1880. služi u kancelariji dra Josipa Franka, 1881. seli u Karlovac, radi u tuđoj službi kao i 1886, kad ponovno seli u Zagreb; 1887. doktorira i dobiva mogućnost osamostaljenja; 1889. odlazi u Glinu, konačno otvara vlastitu odvjetničku pisarnu ali pod sam kraj godine umire pomračena uma, u Stenjevcu, pokraj Zagreba.

DJELA: - Baruničina ljubav, Zagreb, 1878; - Fiškal, Senj, 1882; - Izabrane pjesme, Zagreb, 1908; Sabrane pripovijesti, Zagreb, 1910; - U registraturi, Zagreb, 1911; - Pripovijesti, I?II, Zagreb, 1944; - Stihovi, Zagreb, 1949; - Djela, I?II, Zagreb, 1950; - Feljtoni i članci, Zagreb, 1952; - Prve pripovijesti, Zagreb, 1953; - Pripovijesti, Fiškal, Pjesme, PSHK, knj. 48, 49, Zagreb, 1962.

KOVAČIĆ, IVAN GORAN (21. 3. 1913, Lu-kovdol - srpanj 1943, negdje kraj Foče). Nadimak Goran dodao 1935. izražavajući tako inspi-rativnu privrženost zavičaju u koji se često vraćao. Pučku školu završio u rodnome selu, gimnaziju (1923-1926) polazio u Karlovcu, zatim u Zagrebu; maturirao 1932; do 1936. studirao slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali nije diplomirao. Počeo raditi 1936. u "Hrvatskom dnevniku", najprije kao korektor, potom suradnik pa urednik. Izgubivši oca već 1923, s majkom i mlađim bratom zlopatio se po Zagrebu; 1938. plućno obolio, liječio se i u sljemenskom lječilištu Brestovac. Godine 1940. nije uspjela zamisao da postane kulturni ataše u Bukureštu; bio urednik kulturne rubrike "Novosti", no kad su one, nakon izbijanja rata 1941, prestale izlaziti, ostao je bez zaposlenja. U NDH postavljen za upravitelja pošte u Foči, ali se uspio zaposliti u Hrvatskom izdavalačkom bibliografskom zavodu, gdje radi do odlaska u partizane s Nazorom 29. prosinca 1942. Ubijen, u ne sasvim razjašnjenim okolnostima, od četnika nedaleko od Foče, u srpnju 1943; grob mu ostao nepoznat "u planini mrkoj", ovijen pjesničkom vizijom - Moj grob ("Hrvatska revija", 1937).DJELA: - Lirika (zajednička zbirka), Zagreb, 1932; -Dani gnjeva, Zagreb, 1936;- Hrvatske pjesme partizanke, Šuma Javornica Gorski kotar, 1943; - Jama, Bari, 1944; - Jama, Litografije Edo Murtić, Zlatko Priča, [Topusko], 1944; - Jama, Zagreb, 1947; - Ognji i rože, Zagreb, 1945; - Djela Ivana Gorana Kovačića^ knj. I-VII, Uredio Redakcioni odbor [Dragutin Tadijano-vić], Zagreb, 1946-1949; - Izabrana djela, Zagreb, 1951; - Novele, eseji, kritike, pjesme, Zagreb, 1967; -Jama (reprint izdanje iz 1944), Zagreb, 1974; - Izabrana djela, PSHK, knj. 135, Zagreb, 1975;- Sabrana djela Ivana Gorana Kovačića, sv. I-V. {Proza I; Proza II; Proza III; Pisma; Pjesme ? Prepjevi), Uredio Dragutin Tadijanović, Zagreb, 1983.

KOVAČIĆ, VLADIMIR (28. 3. 1907, Vinkovci - 22. 8. 1959. Zagreb). Već kao gimnazijalac, u rodnome gradu piše pjesme (Skepsa, 1923) i druguje s Josipom Bognerom i Vanjom Radau-šem. U Zagrebu studira pravo i filozofiju: tada već priznat pjesnik. U naprednom almanahu pjesama Knjiga drugova (1929) surađuje pod pseudonimom Vladimir Marinko; 1931. sudjeluje u knjizi Lirika šestorice. Na prvu samostalnu knjigu čekat će dugo, do 1938, kad Matica hrvatska, među dvanaest knjiga pjesama objavi i njegovo Otrovano proljeće. Uoči rata surađuje u Radio Zagrebu i po novinama; poslije rata korektor je u Nakladnom zavodu Hrvatske. Godine 1952. objavljuje knjigu pjesama Ceste i jablani; ali, to je već drugi čovjek: nekadašnji kavalir i društvenjak, sad je klonuli osamljenik: sam, sa svojim stihovima, napisanim i zamišljenim; i s nekamo daleko upravljenim pogledom. Jedan od posljednjih boema, umire izgledajući posljednju knjigu pjesama, Jantar na suncu, poput čovjeka što umire sa cvijećem u ruci, na peronu, čekajući davno voljenu ženu: koja ga više neće utješiti.DJELA: - Knjiga drugova, Almanah jugoslovenskih socijalnih liričara, Kikinda, 1929; - Lirika šestorice: Olinko Delorko, Ivo Frol, Vladimir Kovačić (Marinko), Marijan Matijašević, Branko Perović, Dragutin Tadijanović. Zagreb, 1931; - Otrovano proljeće, Zagreb, 1938; - Ceste i jablani, Zagreb, 1952; - Jantar na suncu, Zagreb, 1959; - Izabrana djela, PSHK, knj. 126, Zagreb, 1982.

KOZARAC, IVAN (8. 2. 1885, Vinkovci - 16. 11. 1910, Vinkovci). Potječe iz siromašne se-ljačke obitelji. Školovanje napustio u drugom razredu gimnazije te odmah počeo raditi kao odvjetnički, sudski pisar; više od dvije*godine bio u vojsci; 1909. dobio mjesto u Nakladnom fondu Društva hrvatskih književnika u Zagrebu. Bolestan od tuberkuloze, umro već s jedva navršenih dvadeset i pet godina. Početničke stihove crtice objavio 1902, za života uspio izdati samo jednu knjigu, zbirku crtica Slavonska krv (1906). Postumno, 1911. izašle mu odmah tri knjige: zbirka Pjesme, roman Đuka Begović (objavljen 1909. u "Ilustrovanom Obzoru"), i Izabrane pripovijetke.

DJELA: - Slavonska krv, Vinkovci, 1906; -Izabrane pripovijetke, Vinkovci, 1911; - Duka Begović, Zagreb, 1911; - Pjesme, Split, 1911; - Izabrana djela, Zagreb, 1942; - Proza, Zagreb, 1947; - Pripovijesti, Đuka Begović, PSHK, knj. 79, Zagreb, 1964.

KOZARAC, JOSIP (18. 3. 1858, Vinkovci - 21. 8. 1906, Koprivnica). Potekao iz siromašne obitelji, gimnaziju završio u Vinkovcima, Visoku školu za kulturu tla (Hochschule für Bodenkultur) u Beču (1876-1879), odsjek za poljoprivredu i.šumarstvo. Služio kao šumarski pripravnik u Slavoniji (1879-1885), upravitelj šumarije u Lipovljanima kod Novske (1885-1895), gdje se ponajviše posvetio književnom radu. Zadnje desetljeće proveo je kao nadšumar u Vinkovcima, bolujući od tuberkuloze. Od 1896. uređivao je "Šumarski list", u kojem je objavio niz stručnih radova. Počeo stihovima (1875), a nadalje prvenstveno njegovao pripovjedačku prozu. Djelo mu je u cijelosti odraz društveno-političkih i ekonomskih prilika ondašnje Hrvatske: kao vjesnik mlade domaće buržoazije zalagao se za što brži razvitak kapitalističke privrede, a kao zadnji izdanak patrijarhalne zadruge intimno sklon prevladanom načinu života. Istaknut pisac psihološke novele; u opisima prirdde slijedio je Turgei njeya, U kajiževnosti dosljedno zastupao moralizatorsku i prosvjetiteljsku pouku.DJELA: - Priče djeda Nike, Zagreb, 1880; - Mrtvi kapitali, Zagreb, 1890; - Medu svjetlom i tminom, Zagreb, 1891; - Tena, Zagreb, 1894; - Tri ljubavi, Zagreb, 1894; - Oprava, Zagreb, 1899; - Male pripovijesti, I?II, Zagreb, 1909; 1911; - Sabrana djela, I-X, Zagreb, 1934-1941; - Djela, Zagreb, 1950; - Izabrana djela (Mrtvi kapitali, Među svjetlom i tminom, Pripovijesti), PSHK, knj. 53, Zagreb, 1964.

KOZARČANIN, IVO (14. 10. 1911, Hrvatska Dubica - 4. 2. 1941, Zagreb). Rano djetinjstvo proveo u Oreglaku (Mađarska), ali je na budućeg pisca djelovao ponajviše povratak (1918) u rodno mjesto gdje Kozarčanin polazi pučku pa trgovačku školu; od 1923. je u Zagrebu, gdje nastavlja školovanje i 1932. upisuje filozofski fakultet. Godine 1933. oženio se; djelovao kao novinar i slobodni književnik. Poginuo nesretnim slučajem, jedne predratne noći, kad ga je u Ilici, pokraj Topničke vojarne, nastrijelio stražar. U književnosti se javio veoma mlad, s nepunih sedamnaest godina, stihovima. Kasnije surađivao u najuglednijim časopisima. Jedan od prvih koji intenzivno prate slovenska suvremena zbivanja (preveo Cankarova Martim Kačura). Od 1938. vodi kulturnu rubriku "Hrvatskog dnevnika". Žalosno pretrgnuto obećanje.DJELA: - Mati čeka (Novele), Zagreb, 1934; - Sviram u sviralu (pjesme), Zagreb, 19J5; - Tuga ljeta [ciklus u zbirci Lirika: Ivan Dončević, Ivo Kozarčanin, Antun Nizeteo, Radovan Žilić], Zagreb 1935; - Tuda žena. Roman. Zagreb, 1937; -Sam čovjek. Roman. Zagreb, 1937; - Tihi putovi (Novele), Zagreb, 1939; - Mrlje na suncu, Zagreb, 1971; - Pjesme, Novele, Sam čovjek, Kritike, PSHK, knj. 131, Zagreb, 1975.

KRALJEVIĆ, MIROSLAV (25. 7. 1823, Slavonska Požega - 16. 9. 1877, Požega). Nakon filozofije u Pečuhu, završio pravo u Gyoru i Pešti. Službovao u Požegi, Križevcima, Našicama, postao velikim županom požeške i virovitičke županije.Istaknut organizator kulturnoga života u rodnome kraju; 1862. osnovao tiskaru u Požegi, izdavao lokalni književni časopis "Slavonac" (1863-65), "Požeški pučki kolendar" (1863), priredio drugo izdanje Kanižlićeve Svete Rožalije. Već 1851. napisao (a 1863. objavio) rodoljubni ljubavno-sentimentalni roman Požeški đak, nazivan prvim hrvatskim romanom. Premda skromnog književnog dosega, šireći krug čitalačke publike, uz Dva pira Dragojle Jarnević, Kraljevićev je tekst jedan od preteča umjetničkog romana Augusta Šenoe.DJELA: - Požeški đak ili Ljubimo milu svoju narodnost i grlimo slatki svoj narodni jezik - Prvi naški izvorni roman, Požega, 1863.

KRANJČEVIĆ, SILVIJE STRAHIMIR (17. 2. 1865, Senj -29. 10. 1908, Sarajevo). U rodnome gradu završio 1883. gimnaziju, no zbog loše ocjene iz vladanja nije pripušten ispitu zrelosti; stoga je nastavio studij u senjskoj bogosloviji, odakle je ubrzo pošao u Collegium Germanico--Hungaricum u Rimu. Nakon šest mjeseci napustio Rim, došao u Zagreb, gdje se, poslije boravka u Vrhovinama i Senju, zadojen pravaštvom (Starčević) uključio u književni život (Haramba-šićev krug) te uz Strossmayeroyu potporu 1886. položio preparandijski ispit za

"slovničko-histo-ričke" predmete (hrvatski, njemački, povijest, zemljopis). Kako mu je u Khuenovoj Hrvatskoj, kao pravašu, zatvoren pristup u službu, počeo u jesen 1886. učiteljevati u trgovačkim školama u Bosni i Hercegovini, gdje je često službeno premještan: iz Mostara (1886) u Livno (1887-1888), u Bijeljinu (1888-1892), opet u Livno (1892-1893) te 1893. u preparandiju u Sarajevo. Za sve vrijeme izlaženja polumjesečnika "Nada" (1895-1903) bio je "odlučni" član uredništva i njezin "vodeći", iako ponajviše anonimni suradnik, ističući se osobito i organiziranjem suradnje iz Hrvatske. Godine 1904. direktor sarajevske trgovačke škole. Oženio se 1898. učiteljicom Elom Kasaj; 1902. rodila mu se kćerka Višnja; rano obolio (1900), nekoliko puta operiran u Sarajevu, u Beču (1906-1907), izmučen umire u Sarajevu.DJELA: - Bugarkinje, Senj, 1885; - Izabrane pjesme, Zagreb, 1898; - Trzaji, Tuzla, 1902; - Prvi grijeh, Zagreb, 19Ć7; - Pjesme (divot-izdanje), Zagreb, 1908. [1909]; - Pjesnička proza, Zagreb, 1912; - Život i probrane pjesme, Osijek, 1918; - Izabrane pjesme, Ženeva, 1918; - Djela I-IV, Priredio dr. Branimir Livadić, Zagreb, 1933-1934; - Pjesme, Zagreb, 1943;- Pjesme, Zagreb, 1948; - Izbrane pesmi (Prijevod Alojz Gradnik), Ljubljana, 1958; - Sabrana djela*9il-vija Strahimira Kranjčevića, sv. I?III (Pjesme I, Pjesme II, Uredio Dragutin Tadijanović; III. Proza – Prepjevi - Pisma, Uredio Ivo Frangeš), Zagreb, 1958, 1967; -Izabrana djela, PSHK, knj. 60, Zagreb, 1964.

KRČELIĆ, BALTAZAR ADAM (5. 2. 1715, Brdovec kraj Zagreba - 29. 3. 1778, Zagreb), potomak plemićke obitelji, podrijetlom s Krbave. Školovao se u isusovaca, potom u sjemeništu; kao nadaren đak poslan u bečki Hrvatski kolegij, zatim na četiri godine u Bolognu, u Ilirski kolegij ; doktor filozofije i teologije, pravnik. Kratko vrijeme župnik u Selima, kraj Siska, 1745. prefekt zagrebačkog sjemeništa, 1747. kanonik; iste godine rektor Hrvatskoga kolegija u Beču. Tu se upoznao s uglednim znanstvenicima svoga vremena. Od Marije Terezije dobio rukopisnu ostavštinu Pavla Rittera Vitezovića kojom se obilno služio u svom radu. Godine 1749. vraća se kao kanonik a latere u Zagreb, ali kad njegov zaštitnik, biskup Klobušicki postane (1751) ka-ločkim nadbiskupom, novi biskup, Thauszv, stane ga proganjati. Počinje tako niz nepravdi koje Krčelić nije mogao otrpjeti. Godine 1755. plemstvo krvavo guši seljačke pobune u Hrvatskoj pa dvor šalje u Zagreb komisiju koja će stvari srediti, ali na štetu Sabora i plemstva. Privučen obećanjem da će dobiti čast velikog prepošta, Krčelić sudjeluje u nacrtima novog uređenja što dolazi do javnosti koja ga osuđuje kao izdajnika. Još je teži položaj Krčelićev kad biskup protiv njega podigne tužbu spomenutom de infamia (utaja, krivi računi, nagovaranje na homoseksualnost, nečasno ponašanje u vezi sa spomenutom carskom komisijom). Parnica se vodila dugo i završila tako da je Krčelić biskupa morao moliti za oproštenje. Arhidakonom je taj častoljubivi čovjek postao tek 1769, nakon biskupove smrti. Sve knjige i rukopise poklonio je 1777. knjižnici Pravoslovne akademije, koja je temelj današnjoj Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu.Krčelić je prije svega pristaša prosvijećenog apsolutizma; kao takav, pristaša dvora. Pisao latinski i hrvatski (kajkavskim dijalektom, koji je tada u književnoj uporabi). Prvo objavljeno mu djelo pripada crkvenoj povijesti a obrađuje povijest zagrebačke katedrale. Povijesni traktat De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae noti-tiae praeliminares ("Prethodne bilješke o kraljevinama Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji") dokazuje - slijedeći Vitezovićeva razmišljanja - prava ugarske krune na Dalmaciju, Hrvatsku, Slavoniju, Bosnu i Srbiju. Cjelokupna je to ali nekritična hrvatska povijest od početaka do 1606. godine. Za književnu je povijest od važnosti njegov pregled hrvatskih i latinskih pisaca iz Kraljevine Slavonije od XIV. do zaključno XVII. stoljeća, objavljen latinski u Varaždinu 1774, pod imenom Adalberta Bačića. No svakako je najvažnije Krčelićevo djelo Annuae sive Historia ab anno 1748 et subseguis, 1767, ad posteritatis notitiam ("Annuae ili Povijest od uključivo 1748. godine i slijedećih, do 1767, na znanje potomstvu"). Djelo je poslije Krčelićeve smrti dato na ocjenu grofu Festeticu koji predlaže da se spali ili strogo cenzurira. Nikola Škrlec, nekad učenik Krčelićev, daje dvadeset i dvije stranice premazati kao "sablažnjiva" mjesta, od kojih se većina kasnije uspjela dešifrirati. Premda osobne i pristrane, Annuae su izvanredan izvor za poznavanje poli-tfeke, kulturne i društvene povijesti Hrvatske XVIII. stoljeća.

DJELA: - Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabien-sis partis primae tomus I, Zagrabiae, 1770; - De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares, Zagrabiae, 1770; ? Scriptorum ex regno Sclavoniae a saeculo XIV usque ad XVII inclusive collectio, Varas-dini, 1774; - Annuae sive Historia ab anno inclusive 1748 et subsequis (1767) ad posteritatis notitiam, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium XXX, Scriptores IV, digessit T. Smičiklas Zagrabiae 1901 (Hrvatski prijevod V. Gortana, Hrvatski latinisti JAZU knj. 3, Zagreb, 1952).LITERATURA: - V. Kallafatich: Oratio funebris. . . dum 8, Idus Aprilis anno 1778. B. A.

KRISTIJANOVIĆ, IGNAC (1. 7. 1796, Zagreb - 16, 5. 1884, Zagreb). Nećak kajkavskoga književnika Tomaša Mikloušića (1767-1833). Gimnaziju i bogosloviju završio u Zagrebu. Od 1819. u svećeničkoj službi u Radoboju, Krapini, Selima, Zagrebu, Kapeli kod Bjelovara; 1851. postao kanonikom u Zagrebu.Pisao kajkavskim dijalektom poučna, zabavna, crkvena djela; 1834-1850. izdavao kajkavski kalendar "Danicu zagrebačku"; 1837. u Zagrebu objavio gramatiku kajkavskoga dijalekta Gram-matik der kroatischen Mundart (frazeologija i rječnik u dodatku - Anhang, 1840). Pod utjecajem Mikloušića, uporno, i nakon preporodnoga uvođenja štokavštine, bio jedan od posljednjih zagovornika kajkavštine kao književnoga jezika.DJELA: - Blagorečja za vse celoga leta nedelje, I?II, Zagreb, 1830; - Grammatik der kroatischen Mundart, Agram, 1837; - Kratki žitek vseh sveteh apostolov, Zagreb, 1842; - Čtejenja i evangeliumi, Zagreb, 1842--1858; - Ezopuševe basne pohorvačene, Zagreb, 1843; - Žitek sveteh mladencov i devic, Zagreb, 1847; -Stolitni horvatski kolender, Zagreb, 1847; ? Žitek sveteh mučenikov, I, Zagreb, 1859; - Pisme za horvatski puk, Zagreb, 1874.

KRIŽANIĆ, JURAJ (oko 1617, Obrh - 12. 9. 1683, Beč). Podrijetlom plemić, gimnaziju završio u Zagrebu (1636),, a filozofiju u Grazu (1638), gdje je položio i doktorat, zatim teologiju i pravo u Bologni (1638-1640), gdje također stječe doktorat. Do 1646. živio u Hrvatskoj kao župnik (u Nedelišću i Varaždinu), zatim se zaputio u Rusiju kao misionar (1647); vratio se koncem iste godine, putovao u Carigrad (od listopada 1650. do svibnja 1651), u Rim (1652), gdje djeluje sve do ponovnog odlaska u Rusiju (1658). U Moskvu stigao ujesen 1659, a već u siječnju 1661. prognan u Sibir zbog propagiranja političke koncepcije pomirenja katoličke i pravoslavne crkve na bazi unijatstva; u Tobolsku proveo kao izgnanik punih petnaest godina; pomilovan 1676, a slijedeće godine zasvagda napušta Rusiju i odlazi u Vilnu, gdje stupa u dominikance. S poljskom vojskom Jana Sobieskoga stigao je 1638. pod Beč, gdje je i umro. Djela su mu većinom ostala u rukopisu sve do XIX. stoljeća: političke rasprave izdao mu je Bezsonov pod naslovom Russkoe gosudarstvo v polovine XVII. veka (1859-1860); gramatika mu je u cijelosti objavljena u "Moskovskim Čtenijama", a odabrana poglavlja iz njegovoga glavnog djela Politika ili razgovor o vladateljstvu objavljena su u prijevodu na hrvatski 1948. U duhu ideje o međuslavenskoj solidarnosti, Križanić je nastojao stvoriti osobiti jezik, mješavinu ruskog, crkvenoslavenskog i hrvatskog, kojim je pisao svoja djela - ali na suvremenike nije izvršio nikakav utjecaj.DJELA: - [Potpunu bibliografiju djela Križanićevih naći će čitatelj u zborniku Život i djelo Jurja Križanića, Zagreb, 1974. Sastavio ju je A. Lj. Goljdberg, a dopunili Jaroslav Šidak i Ivan Golub. Ovdje donosimo samo hrvatska izdanja]. - Politika ili razgovori o vladalaštvu, Zagreb, 1947; - Objašnjenje vivodno o pisme slovenskom, Sabrana djela, knj. 1, Zagreb, 1983; -Gramatično iskazanje ob ruskom jeziku, Sabrana djela, knj. 2, Zagreb, 1984. '?

KRKLEC, GUSTAV (23. 6. 1899, Udbinja pokraj Karlovca - 30. 10. 1977, Zagreb). Djetinjstvo proveo u Hrvatskom zagorju, polazio pučku školu u Maruševcu, gimnaziju u Varaždinu, Zagrebu i na Sušaku, studirao filozofiju u Zagrebu. Uređivao časopis "Juriš" (1919), s A. B. Šimi-ćem. Radio u različitim zagrebačkim redakcijama do 1922, kad odlazi u Beograd, gdje živi do drugoga svjetskog rata, tajnik Hrvatskoga društva (1922-1924) i Beogradske berze (1925-1941), te urednik Nolita (1929-1933). Poslije rata urednik u Nakladnom zavodu Hrvatske, član JAZU (od 1951), urednik časopisa "Hrvatsko kolo" (1950-1953). Prije svega pjesnik, pisao je također eseje, književne kritike, putopisne crtice itd. Mnogo je prevodio, najviše s ruskog

(Krilov, Tolstoj, Gorki, Jesenjin, Pasternak, Ba-belj), njemačkog (Rilke, Renn, Goethe), slovenskog (Zupančič, Kranjec) i češkog (Bezruč, Ha-las). Poznat i po izvrsnim pjesmama za djecu.DJELA: - Lirika, Zagreb, 1919; - Grobnica, Zagreb, 1919; - Srebrna cesta, Zagreb, 1921; - Beskućnici, Zagreb, 1921;-Novepjesme, Beograd, 1923;-Ljubav ptica, Beograd, 1926; - Izlet u nebo, Beograd, 1928; -Sabrana djela, I?II, Beograd, 1932; - San pod brezom, Zagreb, 1940; - Darovi za bezimenu, Zagreb, 1942; -\ Tamnica vremena, Zagreb, 1944; - Pioniri grade, Zagreb, 1946; - Put u život, Zagreb, 1946; -Izabrane pjesme,, Zagreb, 1947; - Tri poeme, Zagreb, 1949; -Lirska petoljetka, Zagreb, 1952; - Cvijeće (pjesme za djecu), Zagreb, 1952; - Telegrafske basne, Zagreb, 1952; - Lica i krajolici, Zagreb, 1954; - Pisma Martina Lipnjaka iz provincije, Zagreb, 1956; - Noćno iverje (feljtoni i kritike), Zagreb, 1560; - Epigrami, Zagreb, 1963; - Pjesme, Epigrami i basne, Noćno iverje, PSHK,knj. 100, Zagreb, 1963; - Djela, Zagreb 1963; Zubor života, Beograd, 1964; - Drveni bicikl, Zagreb, 1964; Novo noćno iverje, Sarajevo, 1966;- Lastavica nad gradom, Zagreb, 1966; - List na vjetru, Izabrane pjesme 1917-1967, Zagreb, 1967; - Majmun i naočale, Zagreb, 1967; - Ptičji pjev, Zagreb, 1969; - San ljetne noći, Sarajevo, 1972; - Pisci i djela, Zagreb, 1972; -Crni kos, Beograd, 1973; - Drveni klinci, Zagreb, 1973; - Pod Gupčevom lipom, Zagreb, 1976; - Odabrana djela, I-VI, Zagreb, 1977.

KRLEŽA, MIROSLAV (7. 7. 1893, Zagreb -29. 12. 1981, Zagreb). Njegov otac, također Miroslav (1857-1952) bio je gradski redarstveni nadstražar, a majka Ivka rod. Drožar (1870--1926) domaćica. Pučku škplu završio u Zagrebu na Kaptolu (1899-1903). Od 1903. do 1908. polazio četiri razreda donjogradske klasične gimnazije u 'Zagrebu. 1908. upisao se na Kadetsku školu u Pečuhu, koju je završio u tri školske godine, od 1908. do 1911. Kao jedan od najboljih đaka dobiva carsku stipendiju za vojnu akade-mTfu LudoTOČeum7~u~Budimpešti, u~ kojoj Te ostati dvije školšKe godine (1911-1913)^ Godine 1913. svojevoljno napušta akademiju, te preko Pariza. Marseillea i Soluna stiže u Skopje. Tu se htio javiti kao dobrovoljac u srpsluFvdjšKu, ali je - pod sumnjom da je austrijski špijun - uhapšen i upućen na provjeru u Beograd. Otrijeznivši se od zanosa svoje mladenačke avanture, uspio je prijeći u Zemun, gdje ga je uhitila austrijska pogranična policija. Nakon saslušanja pušten je na Slobodu i sredinom 1913. došao u Zagreb. Doživjevši slom mnogih mladenačkih ideala, predaje se književnom radu, koji će se očitovati u velikoj plodnosti i visokom umjetničkom dometu. U prosincu 1915. mobiliziran i dodijeljen pričuvnoj časničkoj školi u Zagrebu. Zbog zarazne tuberkulozne influence odlazi 1916. u Vojnu bolnicu, oporavlja se u Lovranu, a u srpnju je otpremljen na bojište u Galiciju. Od rujna 1916. boravi u Budimpešti, odakle se u prosincu vraća u Zagreb, gdje do kraja rata obavlja razne vojničke činovničke dužnosti. Godine 1919. pokreće i uređuje svoj prvi književni časopis Plamen, koji izlazi od 15. siječnja do 1. kolovoza 1919. Dana \A. 11. 1919. oženio se LepbsavoniTBdomTrocT. Kangrga. Od ljeta 1920. do rujna 1921. boravi sa "suprugom, tada namjesnom učiteljicom, u Dugoj Rijeci. U jesen 1921. vraća se u Zagreb. JJ, listopadu 1923. izlazi prvi broj časopisa Književna republika, što ga je uređivao i izdavao do srpnja 1927. U jesen 1924. odlazi ha put u Sovjetski Savez (Beč - Dresden - Berlin - Riga - i. od siječnja do svibnja 1925, Rusija) koji će opisati u svom putopisu Izlet u Rusiju (1926). Na po-vratku u Zagreb oduzeta mu je putnica. U prosincu 1931. otputovao najprije u Brno, početkom 1932. boravi u Pragu i Zbraslavu, a 17. 2. stiže u Varšavu, gdje se dnevno sastaje s Julijem Benešićem, koji je bio na dužnosti delegata jugoslavenskog ministarstva prosvjete pri ambasadi.Posjećuje poljske gradove i putuje "tragom Jurja Križanića". Iz Poljske odlazi u Pariz te natrag u Zagreb. Krajem godine 1933. pokreće s Milanom Bogdanovićem u Beogradu novi književni časopis. Danas, koji izlazi od 1. siječnja do svibnja 1934. TI srpnju 1936. izlaze u Ljubljani u "Ljub-' ljanskom zvonu" Balade Petrice Kerempuha. JJ^ veljači 1939. izlazi prvi broj časopisa Pečat7\O)i Krleža uređuje do posljednjeg broia~l3"-157l940, do zabrane. Sredinom travnja 1941. uhićen je od Gestapoa i nakon nekoliko dana iz zatvora pušten. Godine 1945. postaje jedan od urednika književnog časopisa Republika. Za člana JAZU izabran je 1947, a od 1947. do 1957. bio njezin potpredsjednik. Godine 1950. organizirao je iu ožujku otvorio izložba srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije u Parizu^ .Godine 1950. imenovan je

direktorom osnovanog Leksikografskog zavoda u Zagrebu, u kojemu postaje glavnim pokretačem i organizatorom njegovih enci-~ klopedijskih izdanja; 1952. održao u Ljubljani svoj čuveni programski referat na Trećem kongresu Saveza književnika Jugoslavije. U zajednici s Marijanom Matkovićem, Petrom Segedinom i Ivom Frangešom pokrenuo je 1962. časopis "Forum" Godine 1968. dobio Herderovu nagradu Bečkog sveučilišta a 1973. odlikovan od predsjednika Republike Josipa Broza Tita Ordenom-juEosliVvenske zvijezde s lentom, u_povoduJ30. godišnjice života i 60. obljetnice književnog rada. Potkraj 1981. umro u bolnici "Dr. Mladen Stojanović" (Vinogradska cesta) u Zagrebu, u kojoj su umrli i AT G. Matoš i Tin Ujević; pokopan"?? 1. 1982. na zagrebačkom groblju Mirogoj.DJELA: - Pan, Zagreb, 1917; - Tri simfonije, Zagreb, 1917; - Hrvatska rapsodija, Zagreb, 1918; - Pjesme I, Zagreb, 1918 - Pjesme II, Zagreb, 1918; - Lirika, Zagreb, 1919; - Pjesme III, Zagreb. 1919; - Tri kavalira gospođice Melanije, Zagreb, 1920; - Hrvatska rapsodija, Zagreb, 1921; Predgovor Laza Popović. -Kratak životopis piščev; - Magyar kirdlyi honved novela, Kraljevska Ugarska domobranska novela, Zagreb, 1921; - Hrvatski bog Mars, Zagreb, 1922; - Novele, Koprivnica, 1923, [1924!];- Vučjak, Koprivnica, 1923;- Vražji otok, Zagreb, 1924; - Izlet u Rusiju, Zagreb, 1926; - Gospoda Glembajevi, Drama u tri čina iz života jedne agramerske patricijske obitelji, Zagreb, 1928; -Knjiga pjesama, Beograd, 1931; - U agoniji. Drama, Beograd, 1931; - Eseji, Knjiga prva, Sabrana djela (3), Zagreb, 1932; Glembajevi, Sabrana djela (1), Zagreb, 1932; - Knjiga lirike. Sabrana djela (4), Zagreb, 1932;- Moj obračun s njima, Zagreb, 1932; - Povratak Filipa Latinovicza, Sabrana djela (2), Zagreb, 1932; - Hiljadu i jedna smrt. Novele. Sabrana djela (6), Zagreb, 1933;- Hrvatski bog Mars, Sabrana djela (9), Zagreb, 1933;- Legende, Sabrana djela (7), Zagreb, 1933; - Simfonije, Sabrana djela (5), Zagreb 1933; - U logoru, Vučjak, Dvije drame. Sabrana djela (8), Zagreb 1934; - Evropa danas, Knjiga dojmova i essava, Zagreb, 1935; - Deset krvavih godina, Knjiga eseja, Zagreb, 1937; - Golgota. Drama u šest činova, Zagreb, 1937; - Novele, Zagreb, 1937; - Pjesme u tmini, Zagreb, 1937; - Banket u Blitvi. Roman u tri knjige. Knjiga prva, Zagreb, 1938f- Eppur si muove. Studije i osvrti, Zagreb, 1938; -Knjiga proze, Zagreb, 1938; - Na rubu pameti. Roman, Zagreb, 1938; - Banket u Blitvi. Roman u tri knjige, Knjiga druga, Zagreb, 1939a- Dijalektički antibarbarus, Zagreb, 1939; - Knjiga studija i putopisa, Zagreb, 1939; - O Marinu Držiću, Beograd, 1949; - Djetinjstvo u Agrarnu godine 1902-3, Zagreb, 1952; - Pijana noć četrnaestog novembra 7978, Zagreb, 1952; - Kalendar jedne bitke godine 1942;- Zagreb, 1953; - Kalendar jedne parlamentarne komedije, Zagrebr 1953:? O Erazmu Rotterdamskom, Zagreb, 1953; - Fragmenti iz dnevnika godine hiljadudevetstotinačetrdesetidruge, Zagreb, 1954; -Aretej, Novi Sad, 1963; - Banket u Blitvi. Roman u tri knjige. Knjiga treća, Zagreb, 1964;j-Zastave, I, II, III, IV. Sabrana djela Miroslava Krleže (25). Zagreb, 1967; - Razgovori s Miroslavom Krle-žom; priredio i uvod napisao Predrag Matvejević, Zagreb, 1969; - Kervave kronike glas. Ekskluzivno bibliofilsko izdanje u povodu 400. god. Seljačke bune, Zagreb, 1972; - 99 varijacija. lexicagrapJtica... Eseji i zapisi, Beograd, 1972; - Sabrana djela 1-50, Sarajevo- Zagreb, 1975 - 1987, - Izabrana djela I-V, PSHK, knj. 91-95, Zagreb, 1973.

KUKULJEVIĆ, IVAN (29. 5. 1816, Varaždin -1. 8. 1889, Puhakovac, Hrvatsko zagorje). Potomak je stare plemićke obitelji Bassani de Sacci, po kojoj je nosio pridavak Sakcinski. Pohađao plemićki konvikt u Zagrebu, zatim, po očevoj želji (Antun, 1776-1851, poznati političar i ravnatelj svih škola u Hrvatskoj), stupio u vojsku, ali je dao ostavku zbog sklonosti za literarni rad, kojim se počeo baviti četrdesetih godina 19. stoljeća. Jedan od najvažnijih sudionika ilirskoga pokreta, inicijator Slavenskoga kongresa u Pragu 1848, te jedan od potpisnika Književnoga dogovora u Beču 1850. Polihistor, osnovao Društvo za povjesnicu jugoslavensku (1850), kojemu je bio predsjednikom, te pokretač i urednik njegova organa "Arkiv za povjesnicu jugoslavensku" (1851-1875). Bio je potpredsjednikom Matice ilirske (1851-1858) i predsjednikom Matice hrvatske (1874-1889). Pisao je pjesme, ponajviše preporodne budnice, te prozu, uglavnom noveli-stiku, u kojoj je također obrađivao povijest. Znatnu ulogu odigrao i kao političar, sljedbenik Mažuranićeve politike i jedan od prvaka Narodne stranke: bio veliki župan (1861-1867), a ostatak života proveo je na svome posjedu Toni-mir kod Varaždinskih Toplica, baveći se znanstvenim radom.

DJELA: - Juran i Sofia ili Turci kod Siska, junačka igra u trih činih, Zagreb, 1839. - Različita djela, I-IV, Zagreb, 1842-1847: - Slavjanke (pjesme, pod šifrom "X"), Zagreb, 1848; - Prinesak k slavjanskomu bajoslovju, Zagreb, 1851; - Pjesnici hrvatski XV. vijeka, Zagreb, 1856; - Pjesnici hrvatski XVI. vijeka, Zagreb, 1858; - Slovnik umjetnikah jugoslavenskih, I-V, Zagreb, 1858-1860;-Bibliografiahrvatska, Zagreb, 1860; Dodatak 1863; -Jura Regni, I?III, Zagreb, 1861-1862; - Monumenta historica Slavorum Meridionalium, Zagreb, 1863; - Poturica (drama), Zagreb, 1867; - Književnici u Hrvata iz prve polovine XVII. vijeka s ove strane Velebita, Zagreb, 1869; - Povijesne pjesme, Zagreb, 1874; - Codex diplomaticus, I?II, Zagreb, 1874-1875; - Glasoviti Hrvati prošlih vjekova, Zagreb, 1886.

KUMIČIĆ, EUGEN (11. 1. 1850, Brseč, Istra -13. 5. 1904, Zagreb). Otac mu je bio pomorac. Završio je gimnaziju na Rijeci 1870. i koncem iste godine upisao medicinu u Pragu, koju je napustio nakon godinu dana te prešao na Filozofski fakultet (povijest, geografiju i filozofiju) u Beču (1871-1873). Bio suplent na gimnaziji u Splitu i Zadru (1874), gdje se počeo baviti književnim radom. Dvije godine proveo u Parizu i šest mjeseci u Veneciji (1875-1877), pripremajući profesorski ispit iz francuskog i talijanskog jezika, koje zatim predaje na zagrebačkoj realki, (1879-1883). Tada se svojevoljno odrekao službe, da se - kao Starčevićev sljedbenik - posveti književnosti i političkom radu (niz godina bio je zastupnik u Hrvatskom saboru). Zajedno s Mat-kom Laginjom i Erazmom Barčićem pokrenuo je u Kraljevici list "Primorac" (1873), bio urednik pravaških listova "Hrvatska vila" (1882-1883) i ?"Hrvatska" (1887-1888), u kojima je tiskao mnoge književne i političke članke. Oduševljen starčevićanac, prilikom rascjepa stranke bio je voda tzv. "čiste stranke prava", te njezin potpredsjednik. Za Kumičićevo formiranje kao pisca odlučno je prije svega njegovo seljačko podrijetlo, a zatim pripadnost pravaškom pokretu, koja se ogleda u neprikrivenoj tendencioznosti njegova književnog djela. Zbog članka O romanu, napisana pod Zolinim utjecajem, u svoje doba slovio kao začetnik naturalizma u hrvatskoj književnosti.DJELA: -Slučaj, Sušak, 1879; - Jelkin bosiljak, Sušak, 1881; - Olga i Lina, Sušak, 1881; - Primorci, s. a., (Zagreb, 1882); - Gospođa Sabina, Zagreb, 1883; -Začuđeni svatovi, "Vijenac", Zagreb, 1883; -Sirota, Zagreb 1885; Pod puškom, Zagreb, s. a. /1889/;-Preko mora, Zagreb, s. a. /1889?/; - Teodora, Zagreb, 1889; - Otrovana srca, Zagreb, 1890; - Broj 84. i 85, Crn Božić, Zagreb, s. a. /1890/; - Tri mučenice, Zagreb, 1890; - Sestre, Zagreb, 1891; - Obiteljska tajna, Zagreb, 1891; - Mladost-ludost, Zagreb, 1891; - Govori..., Zagreb, 1893; - Urota zrinsko-frankopanska, Zagreb, 1894; - Pobijeljeni grobovi, Zagreb, 1896; -Govor u Hrvatskom saboru 16. siječnja 1897, Zagreb, 1897; -Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan i njihovi klevetnici, Zagreb, 1899; - Opis slike P. Zrinski i Katarina..., Zagreb, s. a.; - Petar Zrinski, Zagreb, 1901; - Kraljica Lepa, Zagreb, 1902; - Poslovi, Zagreb, 1907; - Začuđeni svatovi, Zagreb, 1910; - Sabrana djela, I-XV, Zagreb, 1933-1941; - Djela I?II, Zagreb, 1950; - Izabrana djela, Zagreb, 1965; - Izabrana djela I-II, PSHK, knj. 46, 47, Zagreb, 1968.

KURELAC, FRAN (14. 1. 1811, Bruvno, u Lici - 18. 6. 1874, Zagreb). Sin graničarskoga časnika. Pučku školu pohađao u Švarči i Rakovcu, gimnaziju u Karlovcu, Grazu i Zagrebu, ali završio je nije. Nemirne naravi, 1833. napušta Zagreb te petnaestak godina mijenja boravište: u Beču nekoliko puta, u Pešti, Bratislavi, Češkom Krumlovu, Pragu, u Gradišću. Pohađao sveučilišna predavanja iz talijanskog i francuskog jezika, autodidaktički se obrazovao, živio siromašno, bavio se podučavanjem jezika, proučavao život, običaje, narodno stvaralaštvo Gradišćanskih Hrvata. Nakon neuspjele političke službe (1848) kod podbana Mirka Lentulaja u Zagrebu, 1849. postao učiteljem hrvatskoga jezika u riječkoj gimnaziji te više od deset godina bio središnja osoba preporoda U Hrvatskom primorju; zbog protestnog sastavka O preporodu knjige slovinske na jugu izgubio 1854. službu. Od 1861. do 1864. učitelj staroslavenskoga jezika na Strossmave-rovu Biskupskom liceju u Đakovu; potom boravi u Lici. I mjesto učitelja francuskoga jezika u zagrebačkoj gimnaziji (1866) ubrzo je izgubio zbog protestnog istupa protiv Nagodbe i bana Levina Raucha. Pri osnivanju postao članom Jugoslavenske akademije te otada radi i živi uz njezinu potporu. Umro, gotovo simbolično, netom nakon što mu je postavljeno poprsje u Akademiji.

DJELA: - Govori iz rimskieh pisac na hrvatski jezik preveo..., Rijeka, 1849; - Kako da sklanjamo imena, Rijeka, 1852; - O preporodu knjige slovinske na jugu, Trst, 1853; - Recimo koju, Karlovac, 1860; - Pokorni i mnogi ini psalmi Davidovi u slovinski jezik, na čislo i miru po Š. Budineu... progovori..., Rijeka, 1861; -Fluminensia ili koječega na Rijeci izgovorena, spjevana, prevedena i nasnovana, Zagreb, 1862: - Runje i pahuljice, Pjesni porugljive i pastirske ponajveć dubrovačke, Zagreb, 1866-68: - Imena vlastita i splošna domaćih životinj u Hrvatov a ponekle i Srbalj, Zagreb, 1867; -Slavjansko narječje. Izvješće gimnazije zagrebačke 1866/67, Zagreb, 1867; - Rčči progovorene dne 15. svibnja 1868. piilikom zasnovahja Narodne glummce u Pragu..., Zagreb, 1868; ? Jačke ili narodne pismeprostoga i neprostoga puka hrvatskoga po župah Sopronjskoj, Mošonjskoj i Željeznoj na Ugrih, Zagreb, 1871; Slovo nad grobom Ljudevita Gaja, Zagreb, 1872:- Mulj govora nespretna i nepodobna nanesen na obale našega jezika ili o barbarismih, Zagreb, 1873; - Koje su u nas riči za vuhvenike i vuhvenice, Zagreb, 1873; -O glagolu objicere, Zagreb, 1873; - Runje i pahuljice, Izbor iz Kurelčevih djela, Zagreb, 1916; - Izabrana djela, PSHK, knj. 28, Zagreb, 1965.

LASIĆ, STANKO (25. 5. 1927, Karlovac). Osnovnu školu i gimnaziju završio u rodnom gradu, filozofski fakultet (jugoslavenske književnosti i filozofija) diplomirao u Zagrebu 1953. Od 1955. asistent za noviju hrvatsku književnost. Doktorirao tezom o Nehajevu, 1965. Godine 1971. izvanredni profesor; 1973-1978. predaje u Parizu kulturu i civilizaciju naroda Jugoslavije, a otada je profesor na Slavenskom seminaru Sveučilišta u Amsterdamu. Istaknut teoretičar, unio nove poglede u ocjenjivanje razvojnog procesa novije hrvatske književnosti. Važne su njegove studije o naprednoj književnosti između dva rata, posebno o životu i djelu Miroslava Krleže.DJELA: - Sukob na književnoj ljevici 1928-1952, Zagreb, 1970; - Poetika kriminalističkog romana, Zagreb, 1973; - Struktura Krležinih "Zastava", Zagreb, 1974; - Problemi narativne strukture, Zagreb, 1977; ? Krleža, Kronologija života i rada, Zagreb, 1982; - Izabrana djela, PSHK, knj. 161, Zagreb, 1984; - Književni počeci Marije Jurić Zagorke, Zagreb, 1986; - Mladi Krleža i njegovi kritičari, Zagreb, 1987.

LAUŠIĆ, JOZO (16. 1. 1936, Kreševo na Cetini). Osnovnu školu završio u rodnom selu i obližnjem Šestanovcu, klasičnu gimnaziju polazio u Splitu, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao komparativnu književnost. Počeo pisati vrlo rano, tako da se prvom prozom javio u splitskom "Vidiku", 1954. Bio suurednikom književnih časopisa "Vidik" i "Republika". Dugogodišnji je urednik u zagrebačkoj izdavačkoj kući "Naprijed".DJELA: - Kostolomi (roman), Zagreb, 1960; - Opsada (roman), Zagreb, 1965; - Klačina (roman), Zagreb, 1970; -Samostan (roman), Zagreb, 1975; - Bogumil (roman), Zagreb, 1982; - Bogotvorci (drama), Zagreb, 1984; -Jaram (roman), Zagreb, 1987.

LESKOVAR, JANKO (12. 12. 1861, Valentinovo - 4. 2. 1944, Valentinovo). U Pregradi završio tri razreda pučke škole, u Zagrebu četvrti i prva tri razreda gimnazije, u Karlovcu četvrti. Preparandiju završio u Zagrebu, 1880. Od 1881. učitelj u Valpovu, Šljivoševcima, Prišlinu, Krapinskim toplicama, Krapini, Karlovcu i Zagrebu; od 1908. do 1914. školski nadzornik, od 1914. do 1920. u mirovini, u Valentinovu. Dvije godine reaktiviran (učitelj u Lovrećim selima, u Hrvatskom zagorju). Od 1922. do smrti živi uglavnom u Valentinovu. Pisao svega desetak godina, za koje je vrijeme ostavio jedan od najvrednijih pripovjedačkih opusa iz doba moderne.DJELA: - Propali dvori, Zagreb, 1896; - Sjene ljubavi, Zagreb, 1898; - Pripovijesti, knj. I, Zagreb, 1917; -Pripovijesti I "II, Zagreb, 1944; PSHK, knj. 59, Zagreb, 1963.

LJUBIĆ, PERE (1. 7. 1901, Vrbanj, Hvar - 21. 11. 1952, Zagreb). Kao mlad suplent objavio u Šibeniku 1927. zbirčicu čakavskih stihova Bodulske pisme, u vlastitoj nakladi, označivši time vrijedan datum u povijesti moderne hrvatske poezije: on sam smatrao ih je za pripravu svojini (budućim) štokavskim pjesmama, a one su se oglasile kao pravi događaj. I službena kritika zapazila je mladog čakavca, a Tadijanović i De-lorko uvrstili su njegove pjesme usporedo s Nazorom i Uje vicem. Ljubić je još uvijek nedovoljno ocijenjena pojava.

DJELA: - Bodulske pisme, Šibenik, 1927; - Na pojih i putih (s Marinom Franičevičem), Zagreb, 1939; -Izabrani stihovi, Split, 1957; - Izabrana djela, PSHK, knj. 105, Zagreb, 1973.

MACUN, IVAN (23. 1. 1821, Trnovci kraj Ptuja - 27. 10. 1883, Graz), slovenski publicist i znanstveni radnik, djelovao i u hrvatskoj kulturi. Pravo i filozofiju studirao u Grazu, kao profesor služio u Celju, Trstu, Zagrebu, Ljubljani i Grazu. U Zagrebu, pedesetih godina prošlog stoljeća, pisao udžbenike i bavio se pedagoškom publicistikom.DJELA: - Cvetje slovenskega pesništva, Trst, 1850; - Kratko krasoslovje u pisničtvu, Zagreb, 1852: - Kratak pregled slovenske literature, Zagreb, 1863; - Književna zgodovina slovenskega Štajera, Graz, 1883.

MAJER, VJEKOSLAV (27. 4. 1900, Zagreb -4. 12. 1975, Zagreb). U Zagrebu se i školovao, pohađao trgovačku akademiju, studirao glazbu. Od 1928. do 1937. živio je i djelovao u Beču, potom opet u Zagrebu, do smrti 1975. godine. Prvu pjesmu objavio 1919. {Dan u "Luči"), a 1924. prvu zbirku pjesama - Lirika. Bio aktivan u pokretanju i uređivanju književnih revija ("Ozon" - 1923, "Literatura" - 1924, "Antena" -1926), u Beču posredovao u međusobnom upoznavanju hrvatske i austrijske književnosti (djelovao u uredništvu književne revije "Blaues Heft"). Nakon druge zbirke {Pjesme zabrinutog Evropejca, 1934), češće objavljuje i prozu, od Pepića u vremenu i prostoru, pa romana Život puža i Dnevnik Očenašeka, do knjižice Iz dnevnika malog Perice (1942). Nakon desetak godina, od 1953. izdaje opet nekoliko knjiga pjesama i proze, u tipičnom majerovskom duhu.DJELA: - Lirika, Zagreb, 1924; - Pjesme zabrinutog Evropejca, Zagreb, 1934; - Pepić u vremenu i prostoru, I-II, Zagreb, 1935/36-1938; - Svirač i svijet, Zagreb, 1938; - Život puža, Zagreb, 1938; - Dnevnik Očenašeka, Zagreb, 1938; -Iz dnevnika maloga Perice, Zagreb, 1942; - Pjesme, Zagreb, 1953; - Breze kanarinci kiša, Zagreb, 1956; - Zagrebački feljtoni, Zagreb, 1956; - U utrobi Zagrebačke gore, Zagreb, 1956; - Otvaram prozor, Zagreb, 1958; Izabrana djela, PSHK, knj. 111, Zagreb, 1965; - Pjesme, I-II, Zagreb, 1978; - Proza, I-II, Zagreb, 1978.

MARAKOVIĆ, LJUBOMIR (17. 6. 1887, To-pusko - 22. 2. 1959, Zagreb), sin učitelja Nikole Marakovića, u čiju je kuću, za njegova bosanskog službovanja, zalazio i okumio se Kranjčević. U Travniku završio poznatu isusovačku klasičnu gimnaziju, slavistiku i germanistiku doktorirao u Beču. Kao profesor služio u Banjoj Luci, Sarajevu i Zagrebu. Književni rad započeo stihovima, ali se vrlo brzo oćutio kao kritičar. Još u Bečuokupljao katolički orijentirane hrvatske književnike; taj smjer nastavio za svega svog života. Medu osrednjim hrvatskim piscima katoličke orijentacije, ističe se Maraković po dubokoj erudi-čiji i smislu za primat estetskoga. To će njegovoj naoko monolitnoj konzekventnosti dodati i neočekivanu primjesu kontradiktornosti: sav život posvetio je unapređenju onoga što je smatrao katolički orijentiranim književnim stvaranjem, a nalazio toplih riječi i razumijevanja za Krležu i Cesarca! No više svega vjerovao je u veliku nacionalnu i odgojnu vrijednost hrvatske književnosti.DJELA: - Nov život, Književna razmatranja, Sarajevo, 1910; - Novi pripovjedači, Kritičke studije i minijature, Zagreb, 1929; Pučka pozornica, Zagreb, 1929; -Hrvatska književnost 1860-1935, Stilsko razvojni pregled, Zagreb, 1936 (Posebni otisak); - Žetva, Hrvatska čitanka za više razrede srednjih škola. Nauka o književnosti (Poetika), Zagreb, 1943; - Petar Preradović, Zagreb, 1969; Eseji, studije, kritike (u skupnoj knjizi: Haler, Kombol, Gavella, Maraković), PSHK, knj. 86, Zagreb, 1971.

MARETIĆ, TOMISLAV (13. 12. 1854, Virovitica - 15. 1. 1938, Zagreb). U rodnom gradu završio osnovnu školu, a gimnaziju polazio u Varaždinu, Slavonskoj Požegi te Zagrebu (u sjemeništu). Studirao slavistiku i klasične jezike u Zagrebu, 1883. položio doktorat iz slavistike; usavršavao filologiju kod istaknutih mladograma-tičara u Leipzigu. Još za studija radio je kao pomoćni učitelj, a od 1880. kao namjesni učitelj u zagrebačkoj gimnaziji. Od 1886. do 1914. profesor slavenske filologije ("poviesti jezika i literature hrvatske i srbske") te 1919-1924. indoevropske lingvistike na Sveučilištu u Zagrebu. Od 1886. član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a 1915-1918. i njezin predsjednik.

Objavljivati je počeo 1874. u "Vijencu" pjesme (prva Trakom sunčanim) i prijevode; prvi mu je prozni sastavak Gjuragj Križanić, hrvatsko-ruski pisac (1877, također u "Vijencu"). Istaknuta je Maretićeva djelatnost u nekoliko područja filologije. Prevodio je s desetak jezika, osobito klasičke pjesnike (Vergilije, Tibul, Ovidije), Homerovu Odiseju (1882), Ilijadu (1883). Pri tom je izgradio standardni hrvatski metar po uzoru na latinski i grčki, a često je i raspravljao o metrici, od prijevoda Odiseje pa do Metrike narodnih naših pjesama (1907) i Metrike muslimanske narodne epike (1935). Maretićev izrazit interes za našu narodnu književnost (od rada O narodnoj zagonetci hrvatskoj, 1881) odrazio se i u njegovu lingvističkom radu, također u glavnom djelu Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (1899). Ta gramatika, ostale filološke rasprave, pa Hrvatski ili srpski jezični savjetnik (1924) i nadasve tridesetgodišnje uređivanje Akademijina rječnika, čine bitnu komponentu u novijoj jezičnoj standardizaciji, koja se, nakon zagrebačke filološke škole, često i naziva Daničić-Maretićevim smjerom.DJELA: - Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, Zagreb, 1889; - Slaveni u davnini, Zagreb, 1889; - Život i književni rad F. Miklošića, Zagreb, 1892; ? Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika, Zagreb, 1899; - Metrika narodnih naših pjesama, Zagreb, 1907; - Naša narodna epika, Zagreb, 1909; - Crtice o rječniku naše akademije, Zagreb, 1916; - Hrvatski ili srpski jezični savjetnik, Zagreb, 1924; Pregled srpskohrvatske gramatičke terminologije XVII, XVIII. i XIX. vijeka, Zagreb, 1932; -Metrika muslimanske narodne epike, TLa^eb, 1935.

MARINKOVIĆ, RANKO (22. 2. 1913, Vis). Pučku školu polazi u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu. Od 1931. do 1935. studira u Zagrebu, i diplomira, filozofski fakultet. Počinje se javljati u književnosti. Godine 1937. piše grotesku Albatros (izvedena u HNK, u Zagrebu, 1939). U Krležinu "Pečatu" objavljuje zapažene fragmente proza koji će se kasnije kristalizirati u blistave novele i veliki roman Kiklop (1966). Ti fragmenti kao da u potpunosti najavljuju predstojeću kataklizmu 1941. U okupiranome Splitu "'uhapšen i interniran u logoru Ferramonte (Kala-brija). Nakon kapitulacije Italije, 1943, prebacuje se u Bari, zatim u sinajski zbjeg El Shatt. Poslije oslobođenja u Zagrebu, od 1946. direktor drame HNK, 1948. objavljuje zapaženu knjigu Proze; 1951. profesor na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost, na kojoj radi do umirovljenja. Godine 1953. objavljuje jednu od klasičnih knjiga hrvatske novelistike, Ruke, a 1965. roman Kiklop koji je prava summa ove prozne umjetnosti i jedan od ključnih romana hrvatskoga XX. stoljeća. Usporedo raste i dramski opus Marinkovićev: 1955. dramski mirakul Glorija, 1977. dramski vodvilj Politeia, 1982. sotija Pustinja. Marinković je izuzetno profinjen dramski kritičar i teoretičar (Geste i grimase, Nevesele oči klauna).DJELA: - Proze, Zagreb, 1948; - Ni braca ni rođaci, Zagreb, 1949; - Oko božje, Zagreb, 1949; - Geste i grimase, Zagreb, 1951; -Ruke, Zagreb, 1953; - Glori-ja. Mirakl u šest slika, Zagreb, 1956; - Poniženje Sokrata, Zagreb, 1959; - Kiklop. Roman. Beograd, 1965; - Tri drame, Zagreb, 1977; - Zajednička kupka, Zagreb, 1980; - Izabrana djela, I-II, PSHK, knj. 137 i 138, Zagreb, 1981; - Sabrana djela, I-IV, Zagreb, 1982; - Nevesele oči klauna, Zagreb, 1986.

MARJANOVIĆ, MILAN (12. 5. 1879, Kastav -21. 12. 1955, Zagreb). Pučku školu pohađao u Veprincu i Pazinu, od 1893. karlovačku gimnaziju, iz koje je istjeran zbog sudjelovanja u demonstracijama prigodom proslave milenija ugarskoga kraljevstva; trgovački tečaj polazio 1898. i 1899. u Pragu. Godine 1903. sudjelovao u pokretu protiv režima bana Khuen-Hedervaryja; 1912, kao sukrivac u atentatu na Cuvaja, osuđen na deset godina izgona iz Hrvatske; u Srbiji djelovao 1912-13; za prvoga svjetskog rata interniran u Kastvu, zatvoren u Ljubljani i Zagrebu; pobjegao u Rim, Pariz, London, sudjelovao u osnivanju Jugoslavenskog odbora: 1916. agitirao u Sjedinjenim Američkim Državama, 1917. u Južnoj Americi; 1929. šef Centralnog presbiroa Vlade u Beogradu, ali ubrzo je umirovljen; za drugog svjetskog rata utamničen u Rimu, potom u logorima, a nakon pada Mussolinija (1943). pridružio se u Bariju narodnooslobodilačkome pokretu; 1945-1947. radio u Institutu za međunarodnu politiku pri Ministarstvu vanjskih poslova; 1951. pravi član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti te predsjednik njezina Jadranskog instituta.

Otkad je, 1894, u karlovačkom "Svjetlu", objavio prvi rad, recenziju "Nove pjesme" dra Tresić-Pavičića, više od pola stoljeća vrlo plodan autor, pisac-publicist; objavio četrdesetak knjiga i brošura, na stotine naslova u množini novina i časopisa; pokrenuo i uređivao desetke književnih i neknjiževnih listova ("Svjetlo", "Crvena Hrvatska", "Obzor", "Pokret, "Zvono", "Jug" . . .), a poznat je i po pionirskim poslovima u razvoju jugoslavenskoga filma.DJELA: - Fragmenti, Dubrovnik, 1903; - Hrvatski pokret 1903, I?II, Dubrovnik, 1903; - Karijera, Rijeka, 1904; - Iza Šenoe - Četvrt vijeka hrvatske književnosti, Zadar, 1906; - Svagdašnjost, Zadar, 1908; - Književne studije i prikazi, Split, 1911; - Pripovijesti, Zagreb, 1912; - Savremena Hrvatska, Beograd, 1913; - Ivan Meštrović, prorok i slava jugoslavenstva, Život, djela i riječi, New York, 1915; - Via crucis, 1915-1917, Valpa-raiso, 1918; - Vladimir Nazor kao nacionalni pjesnik, Zagreb, 1923;- Tlavata, Zagreb, 1927;-StjepanRadić, Beograd, 1937; - Mi budale, Zagreb, 1939; - Hrvatska moderna, 1-2, Zagreb, 1951;- Izabrana djela, Hrvatska moderna, PSHK, knj. 71, Zagreb, 1975.

MARKOVIĆ, FRANJO (26. 7. 1845, Križevci -15. 9. 1914, Zagreb). Rodio se u plemenitaškoj obitelji. Pučku školu pohađao u rodnome gradu, gimnaziju u Zagrebu (1854-1862). Studirao u Beču klasičku filologiju, slavistiku, filozofiju; 1872. promoviran za doktora filozofije. Počeo raditi 1866. kao suplent u Osijeku, 1868. premješten na gimnaziju u Zagreb, a 1870. otpušten; r-štrosmajerovac, već ranije ukoren od Rauchova režima zbog političkoga stava. Nakon doktorata vrlo brzo postigao ugled književnika i znanstvenika: glavni urednik "Vijenca" (1872-1873), 1874. redovni profesor na obnovljenom Filozofskom fakultetu; bio dekan i rektor Sveučilišta u Zagrebu; od 1876. član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti; 1881-1890. križevački opozicijski zastupnik u Saboru. U mirovini od 1910, društveno i kulturno aktivan do smrti. Prvu, đačku pjesmu, Noćno pitanje objavio već 1860. Tvorac idilsko-romantičkih epova: Dom i svijet napisao je 1865. a Kohana i Vlastu objavio je 1868. Potom pretežno stvara dramski opus. Idealizirano slavjanstvo (povijesno i suvremeno) te sklonost baladičnom bitne su karakteristike Markovićeva stvaralaštva; 1899. Objavljuje raspravu Prilog estetičkoj nauci o baladi i romanci. Zbog oblikovnih i sadržajnih obilježja - visok stil, alegorijsko izražavanje, dramaturška "pravilnost", artistički etički humanizam - nazvano je njegovo književno stvaralaštvo akademijskim romantizmom. U doba moderne žestoko brani gledišta Starih.DJELA: - Kohan i Vlasta, Osijek, 1868; - Mislav, Zagreb, 1870; - Hrvatski pokret I-IV, (Karlo Drački, Jelisava, Ivan Hrvat, Stjepan Lacković) Z&gceb, 1872; - Benko Bot, Zagreb, 1872; - Zvonimir kralj hrvatski i dalmatinski, Zagreb, 1877; - Estetička ocjena Gundulićeva "Osmana", Zagreb, 1880; - Rodni kraj Stanka Vraza, Zagreb, 1880; - Filozofijske struke pisci hrvatskoga roda s onkraj Velebita u stolječih XV. do XVIII, Zagreb, 1882; - Iz mladih dana, Zagreb, 1883; - Knez Medo Pucić, Zagreb, 1883; - Govori u saborskim sjednicama . . ., Zagreb, 1886; - Govor dra Franje Markovića . . ., Zagreb, 1887; - O Dubravci, drami Ivana Gundulića, Zagreb, 1888; - Filozofijski rad Ruđera Josipa Bćškovića, Zagreb, 1888; - Govori dra Franje Markovića . . ., Zagreb, 1888; - Etićki sadržaj naših narodnih poslovica, Zagreb, 1889; - Govor dra Franje Markovića . . ., Zagreb, 1889; - Primjetbe ocjenam "Psyche", drame Ive Vojnovića, Zagreb, 1890; - Matica hrvatska od godine 1842. do godine 1892. (s Tadom Smičiklasom), Zagreb, 1892; - Osnovna i povijesna grada za tragediju "Ljutovid Posavski", Zagreb, 1894; - Tri sonetna vienca, Zagreb, 1897; - Prilog estetičkoj nauci o baladi i romanci, Zagreb, 1899; - O tragićnom problemu u Bogovićevu "Stjepanu posljednjem kralju bosanskom" . . ., Zagreb, 1900; - Razvoj i sustav obćenite estetike, Zagreb, 1903; - Izabrana djela, PSHK, knj. 44, Zagreb, 1970.

MARTIĆ, GRGO (24. 1. 1822, Rastovača u Hercegovini - 30. 8. 1905, Kreševo). Gimnaziju pohađao u Kreševu, Požegi te 1839-1841. u Zagrebu, a bogosloviju završio u Stolnom Biogradu, u Mađarskoj. Zaređen u Travniku 1845, do austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine (1878) župnik u Sarajevu, potom živi u kreševskom samostanu; povremeno putovao hrvatskim krajevima.Za školovanja u Zagrebu aktivan među preporoditeljima, objavljivao u "Danici", "Kolu"; skupljao narodne pjesme - Narodne pjesme bosanske i hercegovačke (1858), bio putopisac i

pisac udžbenika, plodan pjesmotvorac. Glavno Martićevo djelo Osvetnici (I-VII, 1861-1883) pjesmotvor su o bosanskom životu i borbi s Turcima.DJELA: - Osvetnici. I, Obrenov. Događaj iz g. 1857, Zagreb, 1861; II. Luka Vukalović i bojna Grahovu ... 1858, Zagreb, 1862; III. Boj turski i crnogorski g. 1862,Zagreb, 1865; IV. Kiko i Zelić. Događaj u Bosni od g. 1832, Osijek, 1876; V. Ustanak u Bosni od g. 1876-8. i bojevi srpski i crnogorski, Zagreb, 1881; VI. Hadži-Lojina krajina. Spomen Sarajevu g. 1878, Đakovo, 1881; VII. Posjednuće Bosne i Hercegovine po cesarskoj vojsci god. 1878, Zagreb, 1883; - Početni zemljopis za katoličke učione u Bosni, Sarajevo, 1871; - Putovanje u Dubrovnik iz Kreševa g. 1882, Zagreb, 1884; -Bijedni Novak (Renć od Chateaubrianda), Đakovo, 1886; - Obrana Biograda g. 1456. Slavlje sv. Ivana Kapistranskoga, Đakovo, 1887; - Pjesnička djela 1, Osvetnici, Sarajevo, 1893; II. Posvetnici, Sarajevo, 1895; - Zapamćenja (1829-1878), Po kazivanju autorovu zabilježio Janko Koharić, Zagreb, 1906; - Izabrani spisi, Sarajevo, 1956; - Izabrana djela, PSHK, knj. 29, Zagreb, 1965.

MATKOVIĆ, MARIJAN (21. 9. 1915, Karlovac - 31. 7. 1985, Zagreb). U Zagrebu pohađao pučku školu, 1935. završio klasičnu gimnaziju, 1941. diplomirao pravo. Već kao student putovao je Europom, a u Beču i Parizu studirao i povijest umjetnosti. 1945-1946, vodi kulturno-umjetnički program Radio-stanice Zagreb; 1946-1949, književni tajnik u Nakladnom zavodu Hrvatske; 1949-1953, intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu; 1959-1964, umjetnički direktor Zagreb filma. Sudjelovao u osnivanju Dubrovačkih ljetnih igara (direktor njihova dramskog programa 1972-1974) te Dana hvarskog kazališta; obavljao mnoge književno-strukovne funkcije, razvijao svestranu općekulturnu, književnu, napose kazališnu djelatnost, osobito u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (dopisni član od 1950, redovni od 1960) te u istraživačkom centru JAZU i njegovu Zavodu za književnost i teatrologiju (predstojnik od 1974. odnosno voditelj od 1979). Uredio mnoštvo knjiga u izdanjima JAZU, u Pet stoljeća hrvatske književnosti, u kritičkim i zborničkim izdanjima (Kranjčević, Matoš, Nazor, Krleža); uređivao časopise "Kolo", "Scena" te nadasve "Forum" 1962-1963. pa od 1966. do smrti, 1985.DJELA: - Iz mraka u svjetlo, Zagreb, 1936; - Drama-turški eseji, Zagreb, 1949; - Pieter Bruegel, Zagreb, 1950; - Igra oko smrti (Slučaj maturanta Wagnera, Karmine, Rub zbilje, Smrt njegove ekscelencije, Smrt u kući, Bezimena, Krizantema, Koraci, Trojica, Na kraju puta), Zagreb, 1955; -Antologija hrvatske drame od Marina Držića do Miroslava Krleže, I. i II, Beograd, 1958; - Vašar snova, Novi Sad, 1959; - / bogovi pate (Prometej, Heraklo, Ahilova baština), Zagreb, 1962; -Američki triptih, Zagreb, 1974;-Drame, Eseji, Califor-nia-Zephyr, PSHK, knj. 141, Zagreb, 1976; - Ikari bez krila (Vašar snova, Premijera, Ranjena ptica, Na palubi, Tigar, Jationov san, Snjegović), Zagreb, 1977; - Ogledi *i ogledala, Zagreb, 1977; - La vie et l'oeuvre de Miroslav Krleža, Pariz, 1977; - Stope na stazama, Sarajevo, 1982; -Razgovori i pogovori, Zagreb, 1985.

MATOŠ, ANTUN GUSTAV (13. 6. 1873, Tovarnik, Srijem - 17. 3. 1914, Zagreb). Otac August, iz Plavne kraj Vukovara, učitelj, premješten je 1875, u Zagreb, pa je Antun (drugo ime Gustav dodao 1896) - prema vlastitoj izjavi, Zagrepčanin odgo'jem. Završio šest razreda gimnazije, sedmi ponavljao: pao i iz hrvatskog jezika; 1887-1890. učio svirati violončelo u školi Hrvatskoga zemaljskog glazbenog zavoda. Ne s uspjehom slušao je prvi semestar Vojnog veterinarskog instituta u Beču. Od jeseni 1893. vojnik, potkraj kolovoza 1894. dezertirao; uhapšen u Mitrovici i zatvoren u petrovaradinsku tvrđavu, iz koje ubrzo bježi. Otada 13 godina živi kao vojni bjegunac; od listopada 1894. do početka 1898. u Beogradu, potom godinu i pol u Zenevi; od kolovoza 1899. pet godina u Parizu, a od kolovoza 1904. ponovno u Beogradu. Četiri puta potajno dolazi u Hrvatsku, a nakon amnestije definitivno se vraća u Zagreb, 22. siječnja 1908; dva puta boravi u Italiji: 1911. u Firenci i potkraj 1913. dva mjeseca na liječenju u Rimu. Literat i novinar, književni boem, borio se i zarađivao perom, teško živio od novinarskih i književnih honorara, predujama, potpora, ali i darova. Mar-nim radom stekao zavidnu književnu naobrazbu. O životu, radu, lektiri vodio (od 1895) svojevrstan dnevnik (Bilježnice) - u kojemu su zabilježeni mnogi prvopisi ili elementi za pojedina djela. Godine 1909/1910. položio ispite za učitelja više pučke škole. No, za istaknutog pisca i intelektualca naglašene hrvatske nacionalne svijesti, pravaša starčevićanca i političkog oporbenjaka, za polemičkog pravdaša s maskom ironičara i cinika, ali i s riječju humanog

estetika, u zagrebačko) se županiji nije moglo naći stalno mjesto, a administrativnu brigu Vlade o tome, smrt je stavila ad acta. Od 27. prosinca 1913. u bolnici Milosrdnih sestara u Zagrebu; korigirajući u predsmrtnim danima Napast, Prkos, Notturno, nakon triju operacija grla i uha, izdahnuo u mukama.DJELA: -Iverje, Mostar, 1899; -Novo iverje, Zagreb, 1900; - Ogledi, Zadar, 1905; - Vidici i putovi, Zagreb, 1907; - Za Kranjčevića, Zagreb, 1908; - Umorne priče, Zagreb, 1909; - Tri humoreske, Zagreb, 1909; - Naši ljudi i krajevi, Zagreb, 1910; - Moralista i druge satire, Zagreb, 1911; - Život za milijune, Zagreb, 1912; -Pečalba, Zagreb, 1913;- Umorne priče, Vidici i putovi, Zagreb, 1917';- Feljtoni i eseji, Zagreb, 1917';- Pjesme, Zagreb, 1923; - Dok je srca bit će i Kroacije; - Zagreb 1925; - Djela A. G. Matoša, knj. I-XVII, Zagreb, 1935-1940; - Sabrana djela, sv. I. i sv. III, (Uredio Dragutin Tadijanović), Zagreb, 1953, 1955; -Izabrana djela, sv. I-III, PSHK, knj. 64, 65, 66, Zagreb, 1967; - Sabrana djela Antuna Gustava jdatoša, sv. I-XX, (Priredio: Urednički i izdavački odbijr), Zagreb, 1973.

MAŽURANIĆ, ANTUN (13. 6. 1815, Novi Vinodolski - 18. 12. 1888, Zagreb). Stariji brat Ivana i Matije. Na Rijeci 1826. završio gimnaziju, u Zagrebu 1830. diplomirao na Pravoslovnom fakultetu; položio odvjetnički ispit te ispit za "srednjoškolskog učitelja". Godine 1835. suplent, 1836. profesor u zagrebačkoj gimnaziji; ishodio dopuštenje da smije predavati 'ilirsku' gramatiku i književnost na 'ilirskom' jeziku. Bio jedan od najmarljivijih Gajevih suradnika, urednik "Danice" (1835-1836), suputnik na njegovu književnom putovanju Istrom, Primorjem, Dalmacijom. Natjecao se (1845) za mjesto na prvoj katedri za 'horvatsko-slavonski' jezik, no primljen je Vjekoslav Babukić. Od 1848. kraće vrijeme u pravnoj službi: kotarski povjerenik u Novom Vinodolskom. Potom u Zagrebu, ponovno profesor - za 'hervatski' jezik; od 1861. upravitelj riječke gimnazije. Ponuđeno mjesto među prvim akademicima Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti nije prihvatio. Nakon umirovljenja (1868) živi ii Zagrebu, gdje i umire.DJELA: - Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za početnike, Zagreb, 1839; Osmana Gundulićeva riečnik (s Ivanom Mažuranićem), Ivana Gundulića Osman u dvadeset pievanjah, Zagreb, 1844; - Ilirsko-nčmačko-ta-lianski mali rččnik (s Josipom Drobnićem), Beč, 1846-1849: - Ilirska čitanka za gornje gimnazije (s A. Vebe-rom i M. Mesićem), Beč, I. - 1856, II. - 1860; -Slovnica hervatska, Zagreb, 1859; - Kratak pregled stare literature hrvatske, PSHK, knj. 28, Zagreb, 1965.

MAŽURANIĆ, IVAN (11. 8. 1814, Novi Vinodolski - 4. 8. 1890, Zagreb). Podrijetlom iz težačke obitelji, svršio pučku školu u rodnom mjestu (njemačku trivijalku), gimnaziju na Rijeci (1828-1833), licej u Zagrebu i Szombathelvu (1833-1835) i pravo u Zagrebu (1835-1837). Službovao u gradskom magistratu u Karlovcu (1840-1848), gdje je i napisao sva svoja važnija djela, U doba revolucije 1848. saborski perovođa, sastavljač najvažnijih političkih dokumenata i član redakcije glasila hrvatske ljevice "Slavenski jug" (1848-1849); nakon sloma revolucije pod paskom policije zbog svoje ultrailirske orijentacije, ali zbog izvanrednih stručnih sposobnosti (poliglot, leksikograf i vrstan pravnik), postaje generalni prokurator za Hrvatsku (1850-1860), prvi hrvatski kancelar (1861-1866), a zatim i ban, prvi ban pučanin (1873-1880). Unatoč povremenim neuspjesima na političkom planu, povijest mu priznaje ime velikog i zaslužnog državnika koji je od Hrvatske stvorio modernu europsku državu. U književnosti je Mažuranić počeo mađarskom poezijom (1832), a od početka ilirskoga pokreta glavni je Gajev suradnik i stvaralac u preporodnom duhu. Na poziv Matice ilirske majstorski je nadopunio Gundulićeva "Osmana" (XIV. i XV. pjevanje; 1844), a pjesničku slavu donio mu je [ spjev Smrt Smail-age Čengića, objavljen prvi put \u almanahu "Iskra" pod naslovom Smirt Čengić--age (Zagreb 1846), pretiskavan zatim u preko stotinu i pedeset izdanja i prevođen na sve veće svjetske jezike.DJELA: - Nčmačko-ilirski slovar, sastavljen po I. Mažuraniću i Dru J. Užare vicu, Zagreb, 1842; - Ivana Gundulića Osman (priredio I. M.), Zagreb, 1844; -Hervati Madjarom, Karlovac, 1848; - A Horvatok d Magyaroknak, Zagrabban, 1848: - Smrt Smail-age Čengića, Zagreb. 1857; - Smrt Smail-age Čengića, Stihovi, Proza, PSHK, knj. 32, Zagreb, 1965; - Sabrana djela Ivana Mažuranića, I-IV, Zagreb, 1979, (s potpunom bibliografijom).

MAŽURANIĆ, MATIJA (4. 2. 1817, Novi Vinodolski - 17. 4. 1881, Feldhof kraj Graza). Najmlađi brat Antuna i Ivana. Odličan đak pučke škole, nije mogao nastaviti školovanje, Izučio kovački zanat. Putovao austrijskom carevinom, bio kovački majstor u rodnome mjestu. Dio putovanja kroz Bosnu 1839-1840. opisao u Pogledu u Bosnu (1842). "Za ovu zemlju stvoren", ponovno boravi u Bosni; vjerojatno putovao i do Carigrada. Od 1852. kao poduzetnik živio je i radio u Novome. Obolio 1879, umro pomračena uma u sanatoriju.DJELA: - Pogled u Bosnu, ili kratak put u 6nu krajinu, učinjen 1839-40, po jednom domorodcu, Zagreb, 1842; fotokopijsko izdanje Zagreb, 1938; -Djelailvan Mažuranić, Matija Mažuranić, Dimi tri ja Demefer), Zagreb, 1958; Pogled u Bosnu, PSHK, knj. 32, Zagreb, 1965.

MAŽURANIĆ, VLADIMIR FRAN (26. 3. 1859, Novi, Vinodol - 20. 8. 1928, Beč). Sin Matije Mažuranića, osnovnu Školu završio u rodnome mjestu, četiri razreda realke u Zagrebu, srednju tehničku Školu započinje u Pragu, ali zbog nemirna duha i bavljenja politikom, kao đak druge godine prelazi u konjaničku kadetsku školu u Hranice, u Moravskoj. Kao časnik elitne jedinice postigao čin konjaničkog satnika. Nepodoban za vojničko zvanje, okušava igračku sreću u kockarnicama Monte Carla, postaje dezerter i gubi čin (1900). Otada nestaje u svijetu, putuje neutvrđenim stazama tako da se čak pronosi glas da je mrtav. Legenda se razbija kad se Fran javlja iz Berlina predsmrtnom knjigom. Uskoro i umire.DJELA: - Lišće. Crtice Frana Mažuranića, Zagreb, 1887; - Lišće i druga djela, Zagreb, 1916; - Od zore do mraka, Zagreb, 1927; - Od zore do mraka (Dopunjak izdanju Matice hrvatske), Zagreb, 1928; - Strijele i strelice. Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. 16, Zagreb, 1948; - Dr. Ivan Brlić: Dokumenti o životu i ličnosti Vladimira Frana Mažuranića, Zagreb, 1960.

MIHALIĆ, SLAVKO (16. 3. 1928, Karlovac). Sin književnika Stjepana Mihalića. Realnu gimnaziju polazio u Karlovcu. Nakon završene srednje škole od 1947. u Zagrebu, kao novinar i urednik u raznim dnevnim i tjednim listovima. Godine 1952. pokrenuo književni list "Tribina"; 1959. pokreće i uređuje list "Književna tribina", a potom 1966. književnu reviju "Most - The Bridge". Od 1956. do 1961. bio urednik u izdavačkom poduzeću "Lykos". Od 1961. do 1968. u uredništvu književnog lista "Telegram". Između godine 1964-1972. tri puta je tajnik Društva književnika Hrvatske i dva puta (1965-1966. i 1970-1972) glavni tajnik Saveza književnika Jugoslavije. Od godine 1961. djeluje kao profesionalni književnik. Izvanredni član JAZU od 1983. Pjesme su mu objavljivane u raznim antologijama, panoramama, književnim revijama i listovima u prijevodu na albanski, bjeloruski, bugarski, češki, engleski, esperanto, flamanski, francuski, gruzijski, mađarski, makedonski, mongolski, nizozemski, norveški, njemački, poljski, rumunjski, ruski, slovački, slovenski, španjolski, švedski, talijanski, turski i urdu jezik. Mihalić prevodi sa slovenskog i makedonskog jezika (E. Kocbek: Strava, Zagreb, 1970; Kosovel/Spacal: Kras, Trst, 1980; C. Zlobec: Moja kratka vječnost, Zagreb, 1982). Sastavio je sam i u zajednici s drugima nekoliko književnih antologija (Nuova poesia jugoslava, Parma, 1966; Antologija hrvatske poezije XX. stoljeća, Zagreb, 1966;, Novi hrvatski pjesnici, Split, 1968; L'antologie poisie croate, Pariš, 1972; Novata hrvatska poezija, Skopje, 1973; Antologija hrvaškepoezije, Ljubljana, ? 1975). Priredio je knjigu zapisa i crteža duševnih bolesnika Iskrišta u tmini, Zapisi umobolnih (Zagreb, 1957). Mihalić je autor i nekoliko dramskih tekstova za kazalište, radio i televiziju.DJELA: - Komorna muzika; Zagreb, 1954; - Put u nepostojanje, Zagreb, 1956; - Početak zaborava, Zagreb, 1957.- Darežljivo progonstvo, Zagreb, ,1959; -Godišnja doba, Zagreb, 1961'; - Ljubav za stvarnu zemlju, Zagreb 1964; - Prognana balada, Kruševac, 1965; - Jezero, Beograd, 1966; - Izabrane pjesme, Zagreb, 1966; - Spusti se na zemlju (radio-drama), Zagreb, 1967: - Balade bannie, traductions par Janine Matillon-Lasić, Zagreb, 1968; - Posljednja večera, Zagreb, 1969; - Vrt crnih jabuka, Zagreb, 1972; - Orfe-jeva.oporuka. Tragikomedija, "Forum", br. 4/5, Zagreb, 1973; - Zadnja večerja (prijevod na slovenski V. Taufer), Ljubljana, 1974; - Krčma na vogalu (na slovenski preveo C. Zlobec), Trst-Koper, 1974; - Petrica Kerempuh u starim i novim pričama, Zagreb, 1975; -Klopka za uspomene, Zagreb, 1977; - Pesmi, Ljubljana, 1978; - Izabrane pjesme, PSHK, knj. 164, Zagreb, 1980: - Sen w šwietle (przeložvl J. Kornhauser), War-szawa, 1980; - Pohvala praznom džepu, Zagreb, 1981; - Atlantida (izabrane pjesme), Beograd, 1982; - Prozo-rec na ludiloto (na makedonski preveo S. Tanevski), Skopje-

Struga, 1983; - Atlantis (translated by Ch. Simic and P. Kastmiler), New York, 1983; - Tihe lomače, Zagreb, 1985; - Petrica Kerempuh (preveo M. Kravos), Trst, 1985.

MIHALIĆ, STJEPAN (16. 7. 1901, Karlovac -12. 4.1984, Karlovac). Rođen u obrtničkoj obitelji. Na njegovu ranu mladost najsnažnije su utjecali prvi svjetski rat a zatim smrt majke koja je umrla od "španjolske groznice". Istih godina po-? čin je pisati, najprije stihove a zatim kazališne komade. Zbog slobodoumnih nazora morao napustiti školovanje. Između dva rata sudjeluje u osnivanju kazališnih družina i razvija se kao izrazit novelist i romanopisac. Živi teško, od činovničkog rada. Od 1950. do 1955. bio direktor karlovačkog profesionalnog kazališta. Najbolja djela napisao poslije te godine, kad je otišao umirovinu: romane Teleći odresci (1956) i Elegija (1963), jedan od najboljih hrvatskih poslijeratnih romana!DJELA: - Grbavica, pasionska igra u pet slika. Karlovac, 1929; - Novele, Karlovac, 1932; - Neprijatelji (Bratić Mirski), Karlovac, 1929; - Zapaljena krv [Dvije novele i lirski roman], Zagreb, 1933; - Bukovački, drama u tri čina, Karlovac, 1936; - Knjiga o Mlakaru i drugima, Zagreb, 1937; -Rakovac u Vinovrhu, roman, Zagreb, 1939; - Šest priča iz moga grada, Zagreb, 1941; - Patent. Drama u tri čina, Zagreb, 1951; -Novele, Zagreb, 1953; - Teleći odresci. Roman, Sarajevo, 1956; - Mama Mag. Drama u tri čina, Zagreb, 1957; - Bezdana nevolja. Novele, Zagreb, 1959; -Nepokopani stihovi, Zagreb, 1958; -Elegija. Roman, Zagreb, 1963; - Šaka šljunka, Zagreb, 1964; - Novele. Teleći odresci, PSHK, knj. 110, Zagreb, 1967.

MIHANOVIĆ, ANTUN (10. 6. 1796, Zagreb -14. 11. 1861, Novi Dvori kod Klanjca). Pučku školu i gimnaziju pohađao u Zagrebu, diplomirao pravo. Počeo (1813) raditi kod Banskoga stola u. Zagrebu, putovao u sjevernu Italiju (Veneciju, Padovu) i Bečjjjrešao (1815) u vojnu službu i napustio je (|82l)); bio-jjiše godina gubernijalni tajnik u Rijeci, odQ83_63 austrijski konzul, najprije u Beogradu, potom u Solunu, Trabzonu, Smirni, Carigradu te 1854-1858. u Bukureštu. Umirovljen (od 1858) živio u Novim Dvorima kod Klanjca i tamo umro. Prosvjetiteljsko-preporodno shvaćanje o važnosti narodnoga jezika za narodnu kulturu iznio u raspravi Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorođnam jeziku (Beč, 1815), a :za- razvoj preporodnoga duha također je karakteristično njegovo otkriće, u Veneciji 1817, rukopisa Gun-dulićeva Osmana (proglas o tome i oglas za izdavanje: Znanostih i narodnoga jezika prijate-Ijom, Padova, 1818). Zainteresiran za filologiju, objavio i raspravu o srodnosti sanskrta i slavenskih jezika; skupio zbirku rijetkih rukopisa, tekstova iz najstarijih razdoblja slavenske pismenosti (kasnije pohranjena u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti). Nevelikim opusom, pjesmama objavljenim u "Danici" (i beogradskoj "Uraniji"), uključio se među poznate preporodne pjesnike.DJELA: - Rech Domovini od Hasznovitozti Piszanya vu Domorodnom Jeziku, Beč, 1815; (pretisak) Zagreb, 1985: ? Znanostih y narodnoga jezika priateljom, Padova, 1918; (pretisak) Zagreb, 1985; -Zusammenstellung von 200 laut- und sinnvenvandlen Worter des Sanscrites und Slavischen, Beč, 1823; - Izabrana djela, PSHK, knj. 28, Zagreb, 1965.

MILČINOVIĆ, ANDRIJA (10. 11. 1877, Sisak - 28. 11. 1937, Zagreb). U Zagrebu pohađao gimnaziju; sudjelovao u spaljivanju mađarske zastave, pa je maturirao u Karlovcu. Učiteljevao u Zdencima, kod Slavonskog Broda; potom studirao dramaturgiju u Hamburgu (1902-1903) i Miinchenu (1903-1904); nastavio studirati na Sveučilištu u Zagrebu (1905-1907). Radio u zagrebačkom kazalištu, bio i direktor kazališta u Skoplju i Osijeku.U književni život ušao kao pokretač i suurednik "Nove Nade" (1898). Stvarao, ne osobito plodno, u prva dva desetljeća dvadesetoga stoljeća, objavljivao kritike i kazališne prikaze; s Milanom Ogrizovićem napisao dramu Prokletstvo (1907), ali književno ga reprezentiraju kraći prozni radovi: crtice, novele.DJELA: - Zapisci, Zagreb, 1900; - Pod branom (s Adelom Milčinović), Zagreb, 1903; - Prokletstvo (s Milanom Ogrizovićem), Zagreb, 1907; - U areni, Zagreb, 1913; - Kroaten und Slowenen (s J. Krekom), Jena, 1916; - Mali ljudi, Zagreb, 1919; - Izabrana djela, PSHK, knj. 72, Zagreb, 1969.

MILETIĆ, STJEPAN (1868-1908), intendant Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, redatelj, dramaturg i književnik. Rodio se 24. 3. 1868. u Zagrebu. Gimnaziju polazio u rodnom mjestu. Godinu dana studirao pravo, a od 1887. filozofiju u Beču. Godine 1893. doktorirao disertacijom Die aesthetische Form des abschliessen-den Ausgleiches in den Shakespeare'schen Dra-men (Zagreb, 1892). Putuje Europom zanimajući se prvoredno za kazališnu umjetnost i rad unajglasovitijim europskim kazalištima (Beč, Prag, Munchen, Berlin, Pariz, Weimar). Vrlo mlad, sa dvadeset i šest godina, preuzima 1894. dužnost intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Četiri godine njegove uprave čine prekretnicu hrvatskog glumišta i jedno od blistavih razdoblja u povijesti hrvatskog kazališta. Prihvativši 1894. intendanturu još u starom kazalištu na Markovu trgu, on ponovno uspostavlja u sezoni 1894-95. stalnu operu, koja je 1889. bila ukinuta. Kao organizator kazališnog života, nizom suvremenih scenskih promjena i zamašnih reforma podiže kazališni život na doličnu umjetničku razinu. Za njegove uprave otvorena je 14. listopada 1895. nova kazališna zgrada u Zagrebu. Moderni organizacijski sustav, scenske inovacije i izvođenje reprezentativnog repertoara posebice je provodio u novoj kazališnoj zgradi. Osnovao balet kao samostalnu kazališnu umjetničku granu. Godine 1896. utemeljio i otvorio prvu hrvatsku glumačku školu, kojoj je bio upraviteljem i koja je djelovala do 1898. Zbog nesuglasica s kuenovskom birokratskom upravnom vlašću koja mu je predbacivala "rasipnost", napušta 1898. kazalište.Svoju kazališnu djelatnost, dramaturšku problematiku i zamisli u ostvarivanju uzornog repertoara, Miletić je iznio u svojoj knjizi Hrvatsko glumište I?II (Zagreb, 1904). Uz izvorna kazališna djela radio je preradbe pojedinih djela hrvatskih pisaca za scenu (A. Šenoa: Diogenes, 1887), i pisao libreta za glazbena djela Ivana Zajca (Kraljev hir, 1889; Armida, 1896).DJELA: - Iz raznih novina I. i II, Zagreb, 1887. i 1909; - Grobne pjesme, Zagreb, 1889; - GrofPaližna, Zagreb, 1892; - Boleslav, Zagreb, 1894; - Slava umjetnosti, Zagreb, 1895; - Tomislav, Zagreb, 1902; - Pribi-na, "Vienac", Zagreb, 1903; - Hrvatsko glumište I. i II, Zagreb, 1904. (Djela izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu: Diletanti, 1887; Za nosom, 1888; Boleslav, 1909; Pribina, 1912.)

MILIĆEVIĆ, NIKOLA (27. 11. 1922, Zvečanj, Poljica). Klasičnu gimnaziju završio u Splitu, filozofski fakultet u Zagrebu. Od godine 1955. asistent, danas profesor novije hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dvije godine (1959-1961) bio lektor hrvatsko-srpskog jezika u Bordeauxu. Prevodi poeziju sa španjolskoga, talijanskog, francuskog, portugalskog i latinskog. Esejist i knjiže vili historičar.DJELA: - Zlatna grana, Zagreb, 1952; - Pod ravnodušnim zvijezdama (u: Pjesme, zajedno sa Slobodanom Novakom i Vlatkom Pavletićem), Zagreb, 1953; -Obećanje žute zore. Zagreb, 1956; - Snijeg i crna ptica, Zagreb, 1964; - Vladimir Čerina, Rad JAZU, knj. 341. Zagreb, 1965 (p. o.); - Prah zemaljski, Split, 1974; -Ruke pune mošta. Zagreb, 1977; - Riječ u vremenu, Zagreb, 1981; - Izabrana djela. PSHK, knj. 156. Zagreb, 1982; - Nepovrat, Zagreb, 1984; - Ponoćne prikaze, Osijek, 1985.

MILKOVIĆ, ZVONKO (1. 10. 1888, Varaždin - 3. 3. 1978, Zagreb) studirao pravo; nekoliko godina novinar (od 1915. do 1919. u "Obzoru", 1922. u "Jutarnjem, listu"), a zatim odvjetnik u Varaždinu (do 1955). Tih, smiren pjesnik post-matoševske, viznerovske intonacije: premda du-govjek, tiho živio, neopaženo, tiho nestao.DJELA: - Pjesme, Zagreb, 1914; - Hrvatska mlada lirika (str. 71-78). Zagreb, 1914; - Pobožni časovi, Zagreb, 1944; - Krenimo u rano jutro. Putopisi iz vidnog kuta jednog lirika, Varaždin, 1968; - Izbor iz djela, PSHK, knj. 84, Zagreb, 1969.

NAZOR, VLADIMIR (30. 5. 1876, Postire, Brač - 19. 6. 1949, Zagreb). Otac upravni činovnik, majka iz obitelji Tommaseo. Na rodnom otoku proveo rano djetinjstvo i pohađao pučku školu (u Ložišću i Bobovišću). U Splitu 1886. pošao u klasičnu gimnaziju, 1889. prešao na sedmogodišnju realku te 1894. maturirao. Studirao prirodne znanosti u Grazu, jedan semestar u Zagrebu (1897); diplomirao tek 1902. Počeo raditi kao suplent u splitskoj gimnaziji, profesorsko službovanje nastavio u Zadru (1901-1903), potom u Istri, ključnoj za njegovo nacionalno--rodoljubno pjesnikovanje: u Pazinu (1903--1906), Kopru (1906-1908) i Kastvu

(1908-1918), te u Zagrebu (1918-1920). Potom upravitelj dječjega doma u Crikvenici, kraće vrijeme profesor na Sušaku (1926), ponovno u Crikvenici, od 1931. opet u Zagrebu, gdje je umirovljen 1933. U zavičajno Bobovišće (Luku) povukao se -nakratko - 1936, i opet vratio u Zagreb. Nacionalni pjesnički junak, a ipak politički individua-lac, osobno gorko poučen međuratnim zabludama, legendarno je, s Goranom Kovačićem, 29. prosinca 1942. preko Kupe prešao partizanima. Postao predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, nakon oslobođenja predsjednik Prezidija hrvatskoga Sabora. Već 1919. dopisni, a 1940. redovni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. ,DJELA: - Slavenske legende, Zadar, 19C|0; - Pjesme naroda, hrvatskoga, Zadar 1902; - Živana, ZaA&Xi 1902; - Knjiga o kraljevima hrvatskijem, Zadar, 1904; - Krvava košulja, Pula, 1905; - Krvavi dani, Zagreb, 1908; - Veli Jože, Ljubljana, 1908; - Lirika, Zagreb, 1910; - Hrvatski kraljevi, Zagreb, 1912; - Nove pjesme, Zagreb, 1913; - Istarske priče, Zagreb, 1913; - Mrtvo ostrvo, Zagreb, 1914; - Intima (1913-1914), Zagreb, 1915; - Pjesni Ijuvene, Zagreb, 1915; - Medvjed Brun-do, Zagreb, 1915; - Utva zlatokrila, Zagreb, 1916; -Stoimena, Zagreb, 1916; - Pabirci (1892-1917); Zagreb, 1917; - Djela Vladimira Nazora, knj. I-V, Zagreb, 1918; - Arkun, Zagreb, 1920; - Tri priče za djecu, Zagreb, 1920; - More, Zagreb, 1920; - Niza od koralja, Zagreb, 1922; - Carmen vitae, Zagreb, 1922; - Nove priče, Zagreb, 1922-1926; - Priče iz djetinjstva, Zagreb, 1924; - Pjesma o četiri arhanđela, Sušak, 1927; - Priče s ostrva, iz grada i sa planine, Zagreb, 1927; -Boškarina, Gorica,' 1928; - Tri pripovijetke iz jednog dječjeg doma, Zagreb, 1929: - Oče naš, Beograd, 1929. - Istarski bolovi, Zagreb, 1930; - Istarski gradovi, Zagreb, 1930; - Deseterci (1923-1925), Zagreb, 1930; - Šarko, Zagreb, 1930; ? Fantazije i groteske, Zagreb, 1931: - Pjesme u šikari, iz močvare i nad usjevima (1915-1920), Zagreb, 1931; - Pjesma o bratu Gavanu i o seki Siromaštini (1930-1931), Zagreb, 1931; - Topuske elegije, Zagreb, 1933; - O hrvatskom jedanaestercu (1838-1900), Zagreb, 1935; - Pastir Loda, 1-2, Zagreb, 1938-1939; - Dedek Kajbumščak Zagreb, 1939; -Knjiga pjesama, Zagreb, 1942; - Četiri arhanđela, Zagreb, 1942; - Zagrebačke novele, Zagreb, 1942; -Putopisi, Zagreb, 1942; -Na vrhu jezika i pera, Zagreb, 1942; - Eseji i članci, I i II, Zagreb, 1942; - Lirici croati, Zagreb, 1942;. - Posljednja trijada, Zagreb, 1942: - L'orso Brundo, Zagreb, 1942: - Hrvatske pjesme partizanke, tzv. "šumsko izdanje", 1943; - Pjesme partizanke, Šuma Javornica, 1944; 2. izdanje, London, 1944; - O mlitavcima..., Skrad, 1944; - Ilija Muromec dolazi, Skrad, 1944; - S partizanima 1943-1945, Beograd, 1945; - Govori i članci, Zagreb, 1945; -Ahasver, Zagreb, 1945; - Kurir Loda, Zagreb, 1946; - Partizanka Mara, Zagreb, 1946; - Legende o drugu Titu, Zagreb, 1946; - Pionir Grujo, Zagreb, 1947; - U zavičaju, Zagreb, 1949; - Čitajući Kranjčevića, Zagreb, 1950; - Djela Vladimira Nazora, I-XV, Zagreb, 1946--1949; - Izabrana djela, PSHK, knj. 77-78, Zagreb, 1965; - Sabrana djela Vladimira Nazora, I-XXI (s bibliografijom), Zagreb, 1977.

NEHAJEV, MILUTIN - pravo prezime Cihlar -(25. 11. 1880, Senj - 7. 4. 1931, Zagreb). Njegov otac Sebald Cihlaf, podrijetlom Čeh, doselio se u Hrvatsku i kao učitelj službovao u Kraljevici i Senju. Nehajev gimnaziju polazi u Senju i Zagrebu. Kemiju studirao na sveučilištu u Beču, gdje je 1903. doktorirao. Od 1904. radi kao profesor na gimnaziji u Zadru, gdje pokreće 1905. časopis "Lovor". Godine 1905-1906. radi u uredništvu zagrebačkog dnevnika "Obzor". Krajem godine 1906. provodi nekoliko mjeseci u.vojnoj službi, a nakon izlaska iz vojske preuzima 1<X)7. uređivanje tršćanskog lista "Balkan". Od 1909. do 1911. radi kao asistent na Gospodarskom učilištu u Križevcima. Godine 1911. dolazi u Zagreb i posvećuje se književnosti i publicistici. Radi kao novinar u "Jutarnjem listu", "Obzoru" i "Agra-mer Tagblattu". Dugogodišnji urednik "Jutarnjeg lista". Neko vrijeme boravio kao novinski dopisnik u Parizu, Beogradu i Pragu. Godine 1926. izabran za predsjednika Društva hrvatskih književnika.DJELA: - Bijeg, Zagreb, 1909; 2. izd. 1917; - Studija o Hamletu, Zagreb, 1917; - Veliki grad, Zagreb, 1919; - Vuci, Zagreb, 1928; - Klupa na mjesečini, Zagreb, 1928; - O stogodišnjici hrvatskog preporoda (1830-1930), Zagreb, 1931; - Rakovica, Zagreb, 1932; -Knjiga eseja, Zagreb, 1936; - Djela Milutina Nehajeva I-XIII, Zagreb, 1944-1945; - Izabrana djela I?II. (O-gledi i članci; Pripovijesti; Bijeg; Vuci), PSHK, knj. 81, 82, Zagreb, 1964.

NEMČIĆ, ANTUN (14. 1. 1813, Edde -5. 9. 1849, Križevci). Rodio se u Mađarskoj, gdje se majka zatekla u posjetu rodbini. Nakon djetinjstva u Ludbregu i Koprivnici, gimnaziju pohađao u

Varaždinu, pravo završio u Zagrebu. Podrijetlom iz sitne plemićke obitelji, nazivao se i Gostovinski. Službeničku karijeru počeo i obavljao u Križevcima i po okolnim mjestima; u restauraciji 1846. izabran kotarskim sucem u Novom Marofu, a 1848. saborskim zastupnikom. Italijom putovao godine 1843, Slavonijom, Srijemom i Srbijom 1847; kao križevački veliki županijski bilježnik na putu Podravinom obolio od kolere i umro.DJELA: - Putositnice od A. N. Gostovinskoga, Zagreb, 1845; - Pjesme Antuna Nemčića, Zagreb, 1851;- Izabrana djela, Zagreb, 1896; - Djela (Antun Nemčić - Mirko Bogović), Zagreb, 1957; - Izabrana djela, PSHK, knj. 34, Zagreb, 1965.

NOVAK, SLOBODAN (Split, 3. 11. 1924). Rođen u trenutku osipanja obitelji; nakon godinu dana umire mu majka, pa ga prihvaća teta, na Rabu. Tako mu Rab postaje zavičajem, što će imati dalekosežnih posljedica za Novakovo književno stvaranje. Klasičnu gimnaziju polazio u Splitu, završio na Sušaku. Nakon mature, 1943, odlazi u partizane; demobiliziran 1945; dolazi u Zagreb gdje diplomira filozofski fakultet, 1953. Jedan od pokretača "Krugova". Neko vrijeme (1955-1958) živi u Splitu, ali se ponovno vraća u Zagreb, kao urednik u "Zori" odnosno "Naprijedu". Od 1983. izvanredni je član JAZU.DJELA: - Glasnice u oluji (pjesme), Zagreb, 1950; -Iza lukobrana [V knjizi Pjesme Nikole Milićevića, SJo-bodana Novaka i Vlatka Pavletićaj, Zagreb, 1953; -Izgubljeni zavičaj (proza), Split, 1955; - Trofej (drama) Koautor Stjepan Perović, Zagreb, 1960; - Tvrdi grad (zbirka proze). Zagreb, 1961; Mirisi, zlato i tamjan (roman), Zagreb, 1968; - Izvanbrodski dnevnik, Tri putovanja (proza), Zagreb, 1977; - Izabrana prozi PSHK, knj. 160, Zagreb, 1981.

NOVAK, VJENCESLAV (11. 9. 1859, Senj -20. 9. 1905, Zagreb). Podrijetlom Čeh (po ocu), pučku školu i dva razreda gimnazije polazio u Senju, nižu realku u Gospiću (1875), u Zagrebu završio preparandiju (1876-1879). Najprije učitelj u Senju (1879-1884), zatim o trošku vlade pohađa konzervatorij u Pragu (1884-1887), te djeluje kao nastavnik glazbe u zagrebačkoj učiteljskoj školi (1887-1892), zatim i profesor (od 1892). Svirao orgulje, komponirao i proučavao teoriju i povijest glazbe. S Vjekoslavom Klaićem uređivao je list "Gusle" (1892), a zatim izdavao list "Glazba" (1893). Umro od sušice. Vrlo plodan, ali i raznovrstan pisac, zasijecao je u razne tematske oblasti, od kojih se posebno izdvajaju zavičaj i velegrad, te proletarijat, kojega prvi uvodi u hrvatsku književnost. Pisao uglavnom romane, novele i stručne rasprave.DJELA: - Maca, pripovijest iz bosanskoga života, Senj, 1881; - Pavao Šegota, Zagreb, 1888; - Priprave k nauci o glazbenoj harmoniji, Zagreb, 1889; -Podgor-skepripovijetke, Zagreb, 1889; - Uspomene na vokalne koncerte..., Zagreb, 1890; - Nauka o glazbenoj harmoniji, Zagreb, 1890; -Starohrvatske crkvene popijevke, Zagreb, 1891; - Pjevačka obuka u pučkoj školi, Zagreb, 1892; Pod Nehajem, Zagreb, 1892; - Uputa u orguljanje, Zagreb, 1893; - Informator, Zagreb, 1894; - Majstor Adam, Zagreb, 1895; Nikola Baretić, Zagreb, 1896; - Dvije pripovijesti, Zagreb, 1897; - Posljednji Stipančići, Zagreb, 1899; - Dva svijeta, Zagreb, 1901;- Zapreke, Zagreb, 1905; -Disonanca, Zadar, 1906; -Tito Dorčić, Zagreb, 1906; - Iz života za život, Zagreb, 1907; - Teški uvjeti, Zagreb, 1911; - Izabrane pripovijesti, I-IV, Zagreb, 1925-1928; - Djela V, Novaka, I-XII, Zagreb, 1931-1933; - Sabrana djela,-I-XV, Zagreb, 1944-1945; - Djela, I-III, Zagreb, 1951-1952. (Bibliografiju radova V. N. prir. Slavko Ježić); - Izabrana djela I?II, (Pripovijesti, Posljednji Stipančići; Pripovijesti, Tito Dorčić), PSHK, knj. 57, 58, Zagreb, 1964.

OGRIZOVIĆ, MILAN (12. 2. 1877, Senj - 25. 8. 1923, Zagreb). Otac mu, Srbin iz Like, umro prije njegova rođenja, majka, Senjanka, ubrzo se preselila bratu, župniku u Zavalju kod Bihaća. Od ujaka katolički odgojen, završio klasičnu gimnaziju u Gospiću, ali nije upisao bogosloviju, nego na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1895. matematiku, zatim prešao na klasičku filologiju i doktorirao tezom Kako je Emerik Pavić preveo Kačićev "Razgovor ugodni" (1904). Profesor, lektor i pomoćni dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu, 1914. boravio u Njemačkoj na usavršavanju. U početku prvoga svjetskog rata obolio na ratištu u Srbiji; 1914-1916. bio na službi u Karlovcu; zatim, u okupiranom Beogradu, nastavnik, kulturni urednik "Beogradskih novina", organizator humanitarnih, dobrotvornih kazališnih predstava. Godine 1920. predavač na Glumačkoj školi u Zagrebu. Čovjek "od akcije", rastrzan životnim i političkim suprotnostima:

pra-vaš, frankovac, 1908. narodni zastupnik u Saboru, no 1911, kao nezavisni kandidat propao; u književnom životu pristao uz Mlade, ali se i s njima sukobio; zastupao stvaralački individuali-t zam, a ipak cijenio prije svega vrijednost tradici-'je; svestran, gotovo svaštarski književni rad istinska je životna dramatika toga ponajprije dramskoga pisca.DJELA: - Trgovina ideja, (sa Zvonimirom Vukeli-ćem), Zagreb, 1901; - Nova trgovina ideja (sa Zvonimirom Vukelićem), Zagreb, 1902; - Dah, "Nada", br. 2-11, Sarajevo, 1902; - Kako je Emerik Pavić preveo "Razgovor ugodni", Zagreb, 1904; - Slava njima, Zagreb, 1905;-Prokletstvo, Zagreb, 1907;-Statiplamen, (sa Zvonimirom Vukelićem), Zagreb, (bez godine), -Hrvatski pripovjedači, Zagreb, 1907; - Hasanaginica, Zagreb, 1909; - Godina ljubavi (Proljetno jutro, Ljetno podne, Jesenje veče, Zimska noć), Zagreb, 1910; - Van s tuđincima, Zagreb, 1910; - Pedeset godina hrvatskog kazališta, Zagreb, 1910; - Humorističke pripovijesti, Zagreb, 1910; - Banović Strahinja, Zagreb, 1913; -Smrt cara Dioklecijana, Split, 1913; -Objavljenje, Zagreb, 1917; - Tajna vrata, Zagreb, 1917;.Smrt Smail-age Čengića, Zagreb, 1919;-Nepoznat, Zagreb, 1919; - Hrvatska opera (1870-1920), Zagreb, 1920; - Prve novine, Osijek, 1920; -Vučina, Zagreb, 1921; - U Bečkom Novom Mjestu, Zagreb, 1921; - Slava A. Šenoi 1881-1921, Zagreb, 1922; - Izabrana djela, PSHK, knj. 72, Zagreb, 1969.

PARUN, VESNA (10. 4. 1922, Zlarin). Rođena u siromašnoj činovničkoj obitelji. Osnovnu školu pohađala u Visu, gimnaziju u Šibeniku i Splitu. Godine 1940. počela studirati romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za rata prekinula studij, bježala u Split, ponovno se vratila u Zagreb; nakon rata upisala čistu filozofiju, ali studij nije završila. Slobodan književnik, ponajviše - (osim 1962-1967. u Bugarskoj) - živjela u Zagrebu; 1986. dopisni član JAZU.DJELA: - Zore i vihori, Zagreb, 1947; - Pjesme, Zagreb, 1948; - Crna maslina, Zagreb, 1955; - Vidrama vjerna, Zagreb, 1957;-Ropstvo, Beograd, 1957; ? Pusti da otpotinem, Sarajevo, 1958; - Ti i nikad, Zagreb, 1959; - Koralj vraćen moru, Zagreb, 1959; -Konjanik, Zagreb, 1961; -Jao jutro, Beograd, 1963; -Bila sam dječak, Zagreb, 1963; - Vjetar Trakije, Zagreb, 1964; - Pjesme, Zagreb, 1964; - Gong, Zagreb, 1966; - Otvorena vrata, Beograd, 1968; - Ukleti dažd, . Zagreb, 1969; - Sto soneta, Čakovec, 1972; -1 prolazim životom, Beograd, 1972; - Stid me je umrijeti, Zagreb, 1974; - Olovni golub, Beograd, 1975; - Apokaliptičke basne, Beograd, 1976; - Ljubav bijela kost, Zagreb, 1978; - Potres u gradiću Kali ("Forum", br. 1-2), Zagreb, 1979; - Izabrane pjesme, Beograd, 1979; -Šum krila, šum voda, Zagreb, 1981: - Salto mortale, Zagreb, 1981; - Izabrana djela, PSHK, knj. 155, Zagreb, 1982.

PASARIĆ, JOSIP (31. 1. 1860, Pušća - 7. 12. 1937, Zagreb). U Zagrebu pohađao gimnaziju, gdje je i započeo a u Beču završio filozofski fakultet. Profesor u Zagrebu 1883-1893, zbog političkih razloga premješten u Osijek, gdje se gotovo isključivo bavio novinarstvom. Od 1906. ponovno profesor, potom ravnatelj klasične gimnazije u Zagrebu.DJELA: Izabrana djela, PSHK, knj. 62, Zagreb, 1976.

PAVIĆ, ARMIN (29. 3. 1844, Slavonska Požega -11.2. 1914, Zagreb). Potječe iz gradske intelektualne sredine. U Požegi je završio pučku školu, gimnaziju u Zagrebu (1861), a slavistiku i klasičku filologiju u Beču (1864). Službovao najprije kao gimnazijski profesor u Osijeku, zatim u Varaždinu (1866-1868), Požegi (1871-1874) i Zagrebu (1874), gdje je ubrzo postao privatni docent (1875), pa izvanredni (1877) i redoviti profesor (1880) na Sveučilištu. Aktivan i u politici, bio je niz godina zastupnik u Saboru (1884-1906). Književnim radom počeo se baviti još u gimnaziji; u početku pisao pjesme i novele, kasnije se sasvim posvetio znanstvenom radu u oblasti književne povijesti, filologije i folkloristike. U svoje doba bio je veoma cijenjen: bio je dekan Filozofskog fakulteta (1882-1883. i 1894-1895) i rektor Sveučilišta (1896-1897), dopisni (1873) i redovni član JAZU (1874).DJELA: - Aristotelova poetika (prijevod i komentar), Zagreb, 1869; - Historija dubrovačke drame, Zagreb, 1871; - Narodne pjesme o boju na Kosovu, Zagreb, 1877; - Estetička ocjena Gundulićeva "Osmana", Zagreb, 1879;-Postanje Gundulićeva "Osmana", Zagreb, 1913.

PAVIĆ, NIKOLA (22. 7. 1898, Zagreb - 16. 12. 1976, Zagreb). Školovao se u rodnom gradu,

gdje je završio i filozofski fakultet. Više godina službovao kao nastavnik izvan Zagreba. Potkraj života radio kao urednik u Matici hrvatskoj. Uredio Antologiju novije kajkavske lirike (Zagreb, 1958).DJELA: - Lirika, Čakovec, 1922; - Pozableno cvetje, Čakovec, 1923; - Zlatni orasi, pjesme za djecu, Čakovec, 1924; - Zvjezdano jezero, pjesme za djecu, Čakovec [Zlatar], 1925; - Čudnovata školjka, pjesme za djecu, Zagreb, 1930; - Popevke, Zagreb, 1940; - Zvira voda, Zagreb, 1957; - Izabrana djela, PSHK, knj. 105, Zagreb, 1973.

PAVLEK, MIHOVIL, zvan MIŠKINA (24. 9. 1887, Đelekovac - oko 11. 6. 1942, logor Stara Gradiška). Podravski seljak, objavljivati počeo kasno, oko 40. godine života, uglavnom u periodici Hrvatske seljačke stranke na čijoj je listi poslije bio i zastupnik. Protiv njegove prve knjige pripovijesti, Za svojom zvijezdom (1926), inter-pelirao je ti beogradskom parlamentu Grga An-đelinović kao protiv komunističke rabote. U Miškininu zaštitu javio se i Miroslav Krleža. O njemu kao književniku, i uopće predstavniku takozvane seoske literature, javili su se mnogi kritičari. Razglašen kao napredan seljak i pisap, pao je u tzv. NDH u koncentracioni logor Stara Gradiška gdje je zvjerski ubijen.DJELA: - Za svojom zvijezdom, Zagreb, 1926; -Trakavica, Zagreb, 1935; - Dva naša najveća pokojnika, Koprivnica, 1936; - Seljaštvo se zaštićuje samo, i to u Seljačkoj slozi duhovno, u Gospodarskoj slozi materijalno, Zagreb, 1936; - Početak hrvatskog seljačkog pokreta, Zagreb, 1936; - Krik sela, Zagreb, 1937;-Narod i inteligencija, Zagreb, 1937; ? Zašto hrvatski seljak nije komunist, Zagreb, 1938; - Gopcu [letak], Koprivnica, 1938; - Stara i nova gospoda, Koprivnica, 1939; - Sabrana književna djela, I?III, Koprivnica, 1968; Izabrana djela, PSHK, knj. 115, Zagreb, 1985.

PAVLETIĆ, VLATKO (2. 12. 1930, Zagreb). U rodnom gradu završio školovanje, uključujući i filozofski fakultet (1955); doktorirao disertacijom o Tinu Ujeviću, 1975. Javio se u "Srednjoškolcu"; od 1948. surađuje u časopisu "Izvor" kojemu je 1950. urednik. Radio kao urednik kulturnih rubrika tjednih listova; bio urednik i glavni urednik "Krugova", "Republike", "Literature", "Kola" i "Kritike". Od 1958. do 1960. direktor drame HNK u Zagrebu; otada predaje književnost na Akademiji za kazalište, film i televiziju, gdje je i danas redovni profesor. Osam godina bio glavni urednik Matice hrvatske. Jedno od vodećih imena poslijeratne hrvatske kritike. Od početnoga, neizbježnog impresionizma mato-ševske provenijencije, sve se više približavao suvremenim znanstvenim -kritičarima, pretežno francuskog tipa. Agilan i otvoren duh, učinio mnogo za popularizaciju književnosti i njezino točno čitanje.DJELA: - Zvekir u ruci, pjesme [u zajedničkoj zbirci s Nikolom' Milićevićem i Slobodanom Novakom, Pjesme], Zagreb, 1953; - Sudbina automata, Kritike i analize, Zagreb, 1955; - Kako su stvarali književnici, Studije, Zagreb, 1956; - Hrvatski književni kritičari, I. i II, Kritička hrestomatija, Zagreb, 1958; - Trenutak sadašnjosti, Kritike i članci, Zagreb, 1960; - Hrvatska moderna, Hrestomatija, Sarajevo, 1960; - Život pod reflektorima, Antologija suvremene hrvatske drame (uz suradnju Slavka Batušića i Mladena Škiljana), Zagreb, 1961; - Ivan Cankar, Studija, Skopje, 1961; -Analiza bez koje se ne može, Eseji i studije, Zagreb, 1961; - Drame Iva Vojnovića, Studija, interpretacije i komentari, Zagreb, 1962; ? Goran njim samim, Monografija, Beograd, 1963; - Hrvatski pjesnici između dva svjetska rata, Antologija, Beograd, 1963; - Panorama hrvatske književnosti XX stoljeća (uredio i napisao prikaz međuratne kritike), Zagreb, 1965; - Tin Ujević, Studija, Beograd, 1966; -100 djela književnosti jugoslavenskih naroda, Kritička panorama i antologija (uz stiradnju Petra Kepeskog, Nede Pavletić i Jože Pogač-njka), Zagreb, 1968; - Protivljenja, Eseji i polemike, Zagreb, 1970; - Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva, Antologija, Zagreb, 1970; - Protiv barbarokracije, Članci i polemike, Split, 1971; - Djelo u zbilji, Eseji i analize, Zagreb, 1971; - Ujević u raju svoga pakla, Polimetodska monografska interpretacija, Zagreb, 1978; - Obuzdani gnjev (znakovi i strukture u književ-noumjetničkim djelima Ivana Gorana Kovačića), Zagreb, 1978; - 100 romana književnosti jugoslavenskih naroda, Kritička panorama i antologija (uz suradnju Duška Arežine, Petra Kepeskog, Nede Pavletić, Jože Pogačnika i Milorada Stojovića), Zagreb, 1982; - Svjedok Apokalipse (u srž umjetnosti riječi Drage Ivaniševi-ća), Zagreb, 1983; - 100 pjesnika književnosti jugoslavenskih naroda, Antologija i kritička panorama (u suradnji s D. Arežinom, P.

Kepeskim i J. Pogačnikom), Zagreb, 1984; - Ključ za modernu poeziju, Zagreb, 1986; - Klopka za naraštaje (O poeziji Slavka Mihali-ća), Zagreb, 1987.

PEIĆ, MATKO (10. 2. 1923, Požega). Potomak stare slavonske obitelji; otac mu, Matija, bijaše vlasnik fijakerskoga parka. U rodnome gradu završio gimnaziju, u Zagrebu Akademiju likovnih umjetnosti i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu; doktorirao (1971) disertacijom Barok i rokoko u djelu Antuna Kanižlića. Bibliotekar u Strossmaverovoj galeriji JAZU, zatim honorarni nastavnik na Akademiji primijenjene umjetnosti i, konačno, profesor povijesti umjetnosti na Akademiji za likovnu umjetnost u Zagrebu (od 1956). Izvanredni član JAZU od 1977.DJELA: - Nikola Mašić, Zagreb, 1957;- Slava Raškaj, Beograd, 1957; - Vladimir Becić, Zagreb, 1966; -Francuski slikari XVIII. stoljeća, Zagreb, 1967; - Skit-nje, Zagreb, 1967; - Hrvatski umjetnici, Zagreb, 1968; - Lirika, poseban otisak iz Rada JAZU, knj. 350, Zagreb, 1968; - Jesen u Poljskoj, Zagreb, 1969; -Hrvatski slikari i kipari. Slavonija. Srijem, Osijek, 1969; - Ivo Dulčić (monografija o slikaru), Zagreb, s.a.; - Vladimir Filakovac, Osijek, 1972; - Barok i rokoko u djelu Antuna Kanižlića, (1699-1777), poseban otisak iz Rada JAZU, knj. 365, Zagreb, 1972; - Crno zlato, Zagreb, 1974; - Slavonija - likovne umjetnosti, Osijek, 1975; - Nikola Mašić, Beograd, 1975; - Požega (separat iz knjige Požega), Slavonska Požega, 1977; -Franjo Rački kao putopisac, posebni otisak iz Zbornika Zavoda za povijesne znanosti istraživačkog centra JAZU, br. 9, Zagreb, 1979; - Umjetnost u Slavoniji i Baranji, separat iz knjige Slavonija 1980, Osijek, 1980; - Vojnović i likovne umjetnosti, poseban otisak iz radova O djelu Iva Vojnovića, Zagreb, 1981; - Izabrana djela, PSHK, knj. 159, Zagreb, 1982; - Slavonija -Književnost, Osijek, 1984; - Ljubav na putu - Od Drave do Jadrana, Zagreb, 1984; - Evropske skitnje, Zagreb, 1985; - Josip Račić, Zagreb, 1985; - Evropski umjetnici, Zagreb, 1986; - Vladimir Becić, Osijek, 1987.

PERKOVIĆ, LUKA (21.-1. 1900, Krišpolje, Lika - 5. 6. 1948, Zagreb). Potekao iz siromašneseoske obitelji, Perković je gimnaziju i filozofski fakultet (povijest i zemljopis) završio u Zagrebu, gladujući i zlopateći se životom Cesarićevih "va-gonaša". Još kao student obolio je od tuberkuloze od koje je, na kraju, i umro. Književno se javio vrlo rano, u Krležinu "Plamenu" (1919). Studirao dugo; 1930. suplent je u Varaždinu, 1931. u Zagrebu; surađuje u mnogim časopisima, neke i uređuje. Poput A. B. Šimića, koji je na njega djelovao i djelom i primjerom, najviše drži do umjetničkog poštenja. Godine 1943, odlazeći u lječilište, spaljuje rukopise, da ne posluže krivoj svrsi! Poslije drugoga svjetskog rata prvi "predsjednik obnovljenog Društva književnika Hrvatske. Sa žarom se prihvaća umjetničkog rada, ali izgara naglo, izmučen i istrošen, na pragu velikih zamisli.DJELA: - Novele, Zagreb, 1935; - Drugovanje s tišinom, Zagreb, 1938; - Pjesme, novele, roman u nastajanju, kritike, eseji [uredio: Ivan Krolo], Zagreb, 1966; - Izabrana djela, PSHK, knj. 114, Zagreb, 1969.

POLIĆ KAMOV, JANKO (17. 11. 1886, Pećine, Sušak - 19. 8. 1910, Barcelona). Rođen u brojnoj trgovačkoj obitelji, koja se, osiromašena, 1902. preselila u Zagreb. Nije završio gimnaziju: iz riječke i senjske istjeran, zagrebačku napustio. Zbog sudjelovanja u velikim demonstracijama protiv Khuena tri je mjeseca (1903) proveo u zatvoru. Buntovne, nagle, neobuzdane naravi, očajnik s osjećajem prokletništva - nazvao se Kamov prema starozavjetnom prokletom Kamu (= Ham). U težnji za bezgraničnom slobodom živio nesređeno, lutao, putovao, avanturistički: 1904. s glumačkom družinom po Dalmaciji i Crnoj Gori: 1906. u Zagrebu prebolio tešku upalu pluća; od 1907. često po Italiji; ljeti 1908. i 1909. kod brata u Puntu na Krku; 1910. prekoItalije otputovao u Španjolsku. Gotovo nastavljajući nesretni pomor u obitelji, umro u bolnici Santa Cruz, u Barceloni, vjerojatno od kuge.DJELA: - Psovka, Zagreb, 1907; - Tragedija mozgova, Zagreb, 1907; - Ištipana hartija, Zagreb, 1907; -Na rođenoj grudi, Zagreb, 1907; - Ćaskanja, Rijeka, 1914; - Novele i eseji, Zagreb, 1938; - Sabrana djela, I-IV, Rijeka, '1956-1958; 21984; - Izbor iz djela, PSHK, knj. 83, Zagreb, 1968.

POLIĆ, NIKOLA (26. 11. 1890, Pećine, Sušak -15. 10. 1960, Rijeka). Brat Janka Polica Kamova. Na Sušaku završio pučku školu, u Zagrebu polazio gimnaziju i građevinsku školu, ali ni jednu nije završio. Polićevska buntovnost javila se u njemu za prvoga svjetskog rata: zbog

antidržavne izjave po kazni je drugi put poslan na frontu, inače - uz dosta 'mecenatskog' boravka kod starijega" brata Vladimira, te boemskog snatre-nja, pomalo sjetnog i rezigniranoga - život proveo u sitnim zaposlenjima. Od 1911. na Sušaku najprije građevinski crtač, kasnije glasovirač u kinu (za prikazivanje nijemih filmova); 1920--1922. časopisni suradnik u Zagrebu, a 1923--1924. suradnik i urednik "Novog lista" na Sušaku; 1925-1935. ponovno u Zagrebu, književnički u najplodotvornijem razdoblju; nakon smrti brata Vladimira na Sušaku, od 1938. i nakon oslobođenja bio knjižničar, do umirovljenja 1952. Nadživjevši tragični pomor u obitelji, umro u Rijeci.Pjesme počeo objavljivati nakon 1910. (pjesma Zastori i slijepa djevojka u "Hrvatskom đaku" 1911); uvršten je u Hrvatsku mladu liriku (1914). Polićeve pjesničke vrijednosti - osobito zvukovni artizam, "klavirska lirika" - najviše su u zbirci Jučerašnji grad (1936); uz Pjesme 1951, izišle su mu 1961. sabrane borbene pjesme, Nad ukočenim gradom, što ih je pod pseudonimom Drug Flavije pisao za narodnooslobodilački pokret. Također od 1911. objavljivao je u publicistici feljtone, novinske radove (osobito poznate Su-šačke subote u "Novom listu" 1923-25. pod pseudonimom Quasimodo, te Zagrebačke šetnje 1926-35. u "Novostima" pod pseudonimom Grga Čokolin). Pisao je književne prikaze, glazbene kritike, eseje (Marginalia, 1921).DJELA: - Marginalia, Zagreb, 1921; - Izlet t. j. uletu istražni zatvor, Sušak, 1924; - Jučerašnji grad, Zagreb, 1936; - Pjesme (1910-1950), Zagreb, 1951; - Nad ukočenim gradom, Rijeka, 1961; - Izbor iz djela, PSHK, knj. 85, Zagreb, 1970.

POLITEO, DINKO (31. 5. 1854, Starigrad na Hvaru - 5. 3. 1903, Zagreb). Srednju školu završio je u splitskom.sjemeništu, studirao bogosloviju u Zadru (1871-1872), ali ju je napustio i zaposlio se kao namjesni učitelj na dubrovačkoj gimnaziji! Upisao pravo na Sveučilištu u Zagrebu (1874), relegiran zbog političkih demonstracija (1875), nastavio studij u Grazu. Tada je postao glavnim urednikom zadarskoga "Narodnog lista" (1875-1885). Nakon završetka studija uređuje splitski "Narod" (1885-1889) a po dolasku u Zagreb "Obzor" (1889-18-94), zatim pokreće "Mladu Hrvatsku" (1894-1895) i "Pravu hrvatskumisao" (1902). Bio je zapravo profesionalni novinar: kad nije izdavao vlastite listove, djelovao uglavnom kao "Obzorov" suradnik, npr. u čitavom razdoblju 1895-1903. Jedan od prvih naših političkih beletrista (počeo objavljivati još kao klerik, u "Voće cattolica" i "II Nazionale", 1871), sudjelovao je i u polemikama hrvatske moderne; bio je poznavalac francuske i talijanske književnosti, romanski orijentiran a zadojen konzervativnim katolicizmom, pisao je najvećma pod utjecajem Brunetierea, u kojem je nalazio spoj temeljnih načela religije i znanosti.DJELA: - Srpsko-hrvatsko pitanje u Dalmaciji, Split, 1889; - In Istria, Zagreb, 1894; - Za istinu, Zagreb, 1894;- Izabrani članci, I?II, DonjaTuzla, [1901-1902],

POPOVIĆ, VLADIMIR (12. 2. 1910, Zadar). Djetinjstvo proveo u Benkovcu; pet razreda realne gimnazije završio u Šibeniku. Od 1941. u NOB-u. Prvi put se javio u omladinskom listu "Omladina" (1926), u Barčevoj "Mladosti" (1926-1927) te uoči rata u "Savremeniku". Nakon rata novinar, urednik i lektor u raznim izdavačkim poduzećima: "Seljačka sloga", "Na-prijed" i "Znanje" (1957-1963). 1948-1949. član uredništva časopisa "Republika", a 1952-1965. glavni urednik časopisa "Kulturni radnik". Tajnik Društva književnika Hrvatske 1956. U zajednici sa Š. Vučetićem, F. Petreom i D. Mitrevom sastavio antologiju Novija jugoslavenska poezija (Zagreb, 1962. i 1966). Priredio izbore iz djela hrvatskih pisaca V. Nazora, A. Cesarca, J. Pavi-čića, M. Lovraka. Izvanredni član JAZU od 1979.DJELA: - Svjetlo na pepelu, Zagreb, 1951; - Lirske minijature, Zagreb, 1953; ? Povelja sna i jave, Beograd, 1956; 2. izd. 1964; - Oči (Poema), Zagreb, 1962; 2. izd. 1978; - Razmatranja, Zagreb, 1977; - Izabrana djela, PSHK, knj. 126, Zagreb, 1982.

PRAUS, JOSIP (2. 5. 1829, Rvchnov u Češkoj -11. 11. 1874, Sisak), Podrijetlom Čeh, nakon studija filozofije na sveučilištu u Brnu došao u Hrvatsku i uključio se u ilirski pokret (1842). Jedan je od utemeljitelja Matice ilirske i njezin tajnik (1853), bio je kraće vrijeme Strossmaverov tajnik na Carevinskom vijeću u Beču (1860), karijeru završio kao tajnik Trgovinske komore u Sisku, kamo se preselio 1871. U Hrvatskoj je najviše djelovao kao novinar i urednik, surađujući

obilato književnom i publicističko-političkom prozom u glasilima koja je uređivao: "Agramer Zeitung" (1846-1848), "Sudslavische Zeitung" (1849-1852), "Neven" (1854-1857), "Narodne novine" (1862), ponovno "Agramer Zeitung" (1864-1865), "Domobran" (1864) i "Sudslavische Zeitung - Neue Folge" (Sisak 1871).DJELA: - Die Idee der Gleichberechtigung, Wien, 1860; 2. izd. Zagreb, 1861, s novom raspravom kao predgovorom.

PRERADOVIĆ, PETAR (19. 3. 1818, Grabrovnica - 18. 8. 1872, Fahrafeld, Austrija).Rodio.se u selu tadašnje Varaždinsko-đurđevačke krajiške pukovnije. Pučku školu pohađao u Grubišnom Polju i Đurđevcu (1826-1829). Nakon godine dana provedene u Vojnom zavodu u Bjelovaru, primljen je 1831. na Vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu, u kojoj je kao pitomac ostao osam godina (1831-1838). Godine 1832. prešao je prema statutu Vojne akademije s pravoslavlja na katolicizam. Završivši vojničko školovanje, odaslan 1838. kao poručnik u Milano. U Italiji se upoznao s većim brojem hrvatskih časnika. Posebice se sprijateljio s "ilirskim pjesnikom" Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim, koji je izvršio na nj u nacionalnom osvješćivanju presudan utjecaj. Po nagovoru Kukuljevića preveo s hrvatskog na njemački I. pjevanje Gundulićeva Osmana i neke druge dubrovačke pjesnike. Godine 1843. ?premješten u Zadar. Na putu u Zadar sastao se s hrvatskim časnicima u Mlecima, među njima i s natporučnikom Špirom Dimitrovićem Kotarani-nom, koji ga je potakao da propjeva hrvatski. Prvu pjesmu na hrvatskom jeziku ispjevao 1843. u Zadru pod naslovom Poslanica Špiri Dimitroviću. Zamolbom Ante Kuzmanića, urednika "Zore dalmatinske", napisao za prvi broj tog lista (1. siječnja 1844) pjesmu Zora puca. Od tada je Preradović sustavno nastavio svoj pjesnički rad na hrvatskom jeziku. Zalaže se za prihvaćanje Gajeva pravopisa u južnoj Hrvatskoj. Godine 1848. ponovno premješten u Italiju. U rujnu 1848. putuje na dopust u Dubrovnik, gdje se u listopadu vjenčao sa Zadrankom Pavicom de Ponte (1828-1855). Godine 1849. premješten u Zagreb i pridijeljen bojnom odsjeku Banskog vijeća. Ukazom bana Jelačića imenovan 1851. podnačelnikom bojnog odsjeka i banovim pobočnikom. Potkraj 1852. premješten je u Cremonu, 1853. u Veronu, a u rujnu iste godine u Pančevo. Nakon daljnjih premještenja u Kovin, Arad, Erdelj, pridijeljen je 1854. vrhovnom zapovjedništvu vojske u Beč. Godine 1855. umire mu supruga Pavica. 1865. vjenčao se s drugom svojom suprugom Emom Regner. Sredinom godine poslan je u Veronu, gdje ga zateče rat s Italijom. Godine 1866. promaknut je u čin generala. Nakon bezupješnih liječenja u Mariabrunnu pokraj Miinchena, umire u Fahrafeldu u Donjoj Austriji. Pokopan'u Beču, a posmrtni su mu ostaci preneseni 1879. u domovinu i položeni u sarkofag što ga je izradio Ivan Rendić, u arkadama na zagrebačkom groblju Mirogoj. Preradović je uz svoje vojničko zvanje posjedovao solidnu književnu naobrazbu. Uz njemački jezik, dobro je" vladao talijanskim i francuskim jezikom. Prevodio je na hrvatski Dantea, Manzonija i Bvrona, a sa češkog na njemački Karela Hvneka Mšchu. Zanimajući se spiritizmom, preveo je s francuskog knjigu "duhoslovlja", koju je napisao Alban Kardec (Hippolvte Leon Denizard Rivail): Spiri-tizam na prosto razložen.DJELA: - Prvenci. Različne pjesme, Zadar, 1846; -Nove pjesme, Zagreb, 1851; ? Spiritizam na prosto razložen, Zagreb, 1865; - Poesie. Traduzione di Gio-vanni Nikolić, Žara, 1866; - Fiume gegenuber von Croatien (Orig.: Rijeka prema Hrvatskoj), Von Dr. Franz Rački, Aus dem kroatischen ubers. von X. Y. (tj. Petar Preradović), Agram, 1869; - Pjesnička djela Petra Preradovića, Zagreb, 1873; - Gedichte treu nach dem kroatischen iibersetzt von H[ermann] S[ommer], Essek, 1875; - Izabrane pjesme, Zagreb, 1890; -Ausgewahlte Gedichte, Deutsch von Mavro Spitzer, Leipzig, 1895; - Izabrane pjesme, Zagreb, 1896; -Pesme, Beograd, 1902; - Lopudska sirotica, Donja Tuzla, 1903; - Probrane pjesme, Zagreb, 1907; - Život' i pjesme, Bjelovar, 1909; Život i pjesme, Osijek, 1916; Zagreb, 1917; - Izabrane pjesme, Zagreb, 1918; -Djela Petra Preradovića I?II, Zagreb, 1918-1919; -Antologija, Zagreb, 1922; - Djela, Beograd, 1932; -Izabrane pjesme, Zagreb, 1946; - Odabrane pjesme, Zagreb, 1947; - Djela (Stanko Vraz, Petar Preradović), Zagreb,1954; - Odabrane pjesme, Sarajevo, 1955; -Izabrane pjesme, Zagreb, 1956; 2. izd. 1961; 3. izd. 1963; - Pjesme, Prvi ljudi, Zapisi, PSHK, knj. 30, Zagreb, 1965; - Izabrana dela, Beograd, 1966; -Pozdrav domovini, Izabrane pjesme, Zagreb, 1968; Drugo, dopunjeno izdanje, Zagreb, 1970; - Rodu o jeziku, Izabrane pjesme, Grabrovnica, 1972.

PULIĆ, NIKOLA (7. 8. 1926. Bićine, Skradin), Sin seoske obitelji, pučku školu završio u Skradinu, gimnaziju i višu pedagošku školu u Zagrebu. U ratu ostao bez roditelja, koje su četnici zaklali u rodnom selu; kao sedamnaestogodišnjak stupio u partizane. Poslije rata u raznim.zvanjima; u mornarici, u prosvjeti, u meteorologiji, u kulturi, u novinstvu. Sad je slobodni književnik.DJELA: - Krkom uzvodno, Šibenik, 1967; - Procesija, Zagreb, 1969; - Posljednja igra, Zagreb, 1971; - Sinovi Orjune, Zagreb, 1971; - Zli brodovi, Zagreb, 1976; -Dolina zečeva, Zagreb, 1976; - Morska prašina, Zagreb, 1976; - Proljeće na Griču, Zagreb, 1976; -Mlakarova ljubav, Zagreb, 1977; - Prpilova škola, Zagreb, 1980;-Nobelovadjeca, Zagreb, 1980-Ključić oko vrata, Zagreb, 1985; - Izabrana djela, PSHK, knj. 163, Zagreb, 1984.

PUPAČIĆ, JOSIP (19. 9. 1928, Slime, Omiš -23. 5. 1971, Krk). Podrijetlom iz Poljičke republike. Osnovnu školu polazio u rodnome mjestu, maturirao na klasičnoj gimnaziji u Splitu. Diplomirao (1955) jugoslavenske jezike i književnosti, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Naizmjence urednik (u izdavačkom poduzeću i časopisima "Krugovi", "Književnik"), predavač u gimnaziji, profesionalni književnik. Potkraj 1959. asistent pri Katedri za stariju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; boravio u inozemstvu kao lektor i profesor (u Lyonu 1961? -1963, London, 1969-1970). Zlokobni obiteljski usud - uz zavičajnost bitno nazočan u podlozi njegove stvaralačke inspiracije - nije izbjegao: poginuo s cijelom obitelji (suprugom i kćerki-com) u zrakoplovnoj nesreći na otoku Krku.DJELA: - Kiše pjevaju na jablanima, Zagreb, 1955; -Mladići, Zagreb, 1955; - Cvijet izvan sebe, Zagreb, 1958; - Oporuka, Kruševac, 1965; - Ustoličenje, Zagreb, 1965; - Moj križ svejedno gori, Zagreb, 1971; -Sabrane pjesme, Zagreb, 1978; -Izabrana djela, PSHK, knj. 156, Zagreb, 1982.

RAČKI, FRANJO (25. 11. 1828, Fužine - 13. 2. 1894, Zagreb). Potječe iz imućne trgovačke obitelji, koja je doselila u Gorski kotar iz slovenske Rake (kod Krškog); otuda ime Rački. Završio pučku školu u rodnome mjestu (1836-1840), prva dva razreda gimnazije na Rijeci (1840--1842), a preostala četiri u Varaždinu (1842--1846), filozofiju u Zagrebu (1846-1847) i Senju (1848-1849), gdje se sklonio za vrijeme revolucije. Još kao đak počeo pisati pjesme i članke u preporodnom duhu, pa ga je zapazio poznati ilirac biskup Mirko Ožegović i poslao u bečki Pazmaneum, gdje je studirao teologiju (1849--1852) i učio jezike (njemački, grčki, latinski, talijanski, ruski, češki i poljski); studij teologije nastavio u bečkom Augustineumu (1853-1855), te je 12. 7. 1855. promoviran za doktora bogoslovije. Predavao u Senju crkvenu povijest i kanonsko pravo u sjemeništu (1855-1857), zatim je imenovan kanonikom ilirskog kaptola sv. Jeronima u Rimu (1857-1860). Nakon povratka u domovinu znatan dio snaga posvetio politici, djelujući u Hrvatskom saboru uz biskupa Strossmayera. Po utemeljenju JAZU izabran 22. 7. 1866. za njezina prvog predsjednika. Poslije čak sedmog izbora na taj položaj odstupio, jer.ga car Franjo Josip nije htio potvrditi. Niz godina rukovodio je i književnim radom Matice hrvatske, a skupa sa V. Jagićem i J. Torbarom pokrenuo je prvi znanstveni časopis u Hrvatskoj, "Književnik" (1864-1866). Uz znanstveni i politički rad ogledao se i u književnosti, pišući pjesme, rasprave i putopisne crtice. Poznat je i kao izdavač starih spomenika (Asemanovo jevanđelje, 1865) i priređivač niza djela sa životopisima za ediciju "Stari pisci hrvatski".DJELA: - Viek i djelovanje sv. Cyrilla i Methodia, Zagreb, 1859; - Odlomci iz državnoga prava hrvatskoga za narodne dinastije, Beč, 1861; Pismo slovjen-sko, Zagreb, 1861; - Rieka prema Hrvatskoj, Zagreb, 1867; - Putne uspomene o Rusiji i Poljskoj godine 1884, Zagreb, 1887; - Pjesme (p. o. iz Građe JAZU), Zagreb, 1956; - Izbor iz djela, PSHK, knj. 33, Zagreb, 1969.

RAKOVAC, DRAGUTIN (31. 10. 1913, Biškupec, Varaždin-22. 11. 1854, Zagreb). Školovao se naizmjenično u Varaždinu i Zagrebu, pravo svršio u Zagrebu. Od 1831. zaposlen kod Banskoga stola i u odvjetničkoj pisarnici. Vrlo djelatan preporodni radnik: Gajev suradnik i anonimni urednik "Novina" (1835-1842); supokretač (1842) književnog časopisa "Kolo"; od osnivanja (1841) tajnik Gospodarskoga društva te urednik, lista toga društva; uređivao i "Koledar za puk" (1847-1850).Počeo pisati, kajkavski, prigodne pjesme (Pesma najsvetlejšoj i najprestimanejšoj grofici Eleonori Patačić, 1831) te kazališna djela: igrokaz Veronika Desinička (napisan 1831) i dramsku alegoriju Duh (1832); prevodio Kotzebueove komade i Kornerovu dramu Zrinyi, Rodoljubne

pjesme objavljivao u "Danici" (u prvom broju uvodna pjesma Z Danicum); s Vukotinovićem objavio prvu antologiju novijeg hrvatskoga pjesništva: Pesme domorodne, 1842. Napisao popularan programski preporodni tekst Mali katekizam za velike ljude (posebno izdan 1842) te Dodatak k "Malom katekizmu za velike ljude" (u "Novinama" 1842). Mnogo kasnije objavljen je njegov za povijest hrvatskoga preporoda važan Dnevnik (1922).DJELA: - Pesma najsvetlejšoj i najprestimanejšoj grofici Eleonori Patačić od Zajezde i Zarand, kakti viteškoj narodnoga jezika ljubiteljici na očvetenje godovnoga dana..., Zagreb, 1831; - Turobnica na smrt Josefa Kukuljevića, Zagreb, 1832; - Duh, Zagreb, 1832; -Mali katekizam za velike ljude, Zagreb, 1842; - Dnevnik, Zagreb, 1922; - Izbor iz djela, PSHK, knj. 29, Zagreb, 1965.

RANJINA, DINKO (1536, Dubrovnik - 1607, Dubrovnik), sin ugledne vlasteoske obitelji, oddvadeset i prve godine član Velikog vijeća; bogato oženjen odlazi u Messinu (koju u pjesmama naziva Zangle), gdje mu se nalazio i brat Marko. Slab trgovac, Ranjina je trošio miraz i pisao ljuvene stihove nekoj Liviji ("zloj Latinki"). Godine 1563. odlazi u Firencu, ali je uspješniji perom nego poslovanjem; tu objavljuje i kanconi] er Pjesni razlike. Nakon opetovanih pokušaja da se materijalno podigne, vraća se Ranjina konačno u Dubrovnik, prepuštajući trgovinu spretnijima. U zrelim godinama bio je sedam puta knez Republike. Kao književnik, Ranjina je dobar znalac domaće tradicije, posebno Šiška MenČetića i Džora Držića, koji su mu uzori ali od kojih se želi stvaralački odmaknuti i unaprijediti dubrovačku liriku: Ranjina to dobro osjeća, ali nema dovoljno talenta da i ostvari; ipak, on pravilno inzistira na onim elementima petrarki-zma koji će naskoro prevladati. Predan književni radnik, Ranjina je (u Croceovu binomu: poeta -letterato) tipičan primjer "letterata", to jest književnika, čovjeka od ukusa i znanja, koji ima sve - osim iskonskoga talenta. No i takav, Ranjina je jedno od krupnih imena hrvatske poezije XVI. stoljeća.DJELA: - Pjesni razlike Dinka Ranjine, vlastelina dubrovačkoga, u kojih on kate sve što se zgodi mu stvoriti kroz ljubavi stojeć u gradu latinskom od Zangle. In Fiorenza appresso i figli di Lorenzo Torrentino, 1563; - Pjesni razlike Dinka Ranjine, vlastelina dubrovačkoga. In Venezia, 1632, presso Marco Ginami. Con licenza de' superiori e privilegio; - U secondo volume delle Rime scelte di diversi eccellenti autori, nuovamente mandato in luče. Al nobiliss. S. David Imperiale. Con Privilegio. In Vinegia, 1563 [Tu su Ranjinine talijanske pjesme] - Miho Monaldi: Rime, 1599. (Na listu 20. talijanski sonet Dinka Ranjine Risposta del cavalier Ragnina.).

RAOS, IVAN (1. 1.1921, Medov Dolac, Imotski - 7. 7. 1987, Split). Otac mu Petar, pokućarac, torbario sve do 1928, zatim se namjestio u motornom mlinu, u Lovreću u kojemu je (1943) izgorio, s drugom pedesetoricom, nevinih, prigodom talijansko-četničkog napadaja na selo. Ivan je u Grabovcu polazio pučku školu, a popodne "izgonio kravu na pašu". Klasičnu gimnaziju polazio u splitskom biskupskom sjemeništu odakle je izbačen u šestom razredu; dva posljednja razreda završio u gradskoj Klasičnoj gimnaziji, podučavajući druge đake i pomažući posluzi u hotelu. I poslije mature kao šankist, sudoper, mikser; do 1948. bio učitelj, izvanredni student prava, novin-ski reporter, preprodavač i koješta drugo. Tek od 1948. stalno namješten kao akviziter Nakladnog zavoda Hrvatske. Probijajući se kao lektor, korektor, tehnički urednik, tek je od 1967. slobodni književnik. Živ, nemiran, svestran duh, Raos je ne samo plodan i neočekivano raznovrstan stvaralac, nego i pripovjedač neodoljive privlačnosti. Osobito se ističe njegova autobiografska trilogija romana Vječno žalosni smijeh i soci-jalno-povijesna freska rodnoga kraja, Prosjaci & sinovi.DJELA: - Utjeha noći (pjesme; zajedno s Petrom Meštrovićem), Zagreb, 1942; - Grold Taguart, Zagreb, 1943 [zaplijenjeno!]; - Pjesan Nikodemova, Zagreb, 1943 [zaplijenjeno!]; - Dvije kristalne čaše, Zagreb, 1953; - Banalna tema, Zagreb, 1954; - Bango-bango, Zagreb, 1954; -1 plovi bijeli oblak, Zagreb, 1954; - Tri ratne priče, Zagreb, 1955; -Tri egzotične priče, Zagreb, 1956; - Tri ljubavi, Zagreb, 1956; - Kako je New York dočekao Krista, Zagreb, 1956; - Volio sam kiše i konjanike i Korak u stranu, Zagreb, 1956; - Knjiga o Taquartima, Zagreb, 1956; - Vjetar je zastao, Zagreb, 1957; - Autodafe moga oca, Zagreb, 1967; - Vječno nasmijano nebo, Zagreb, 1957; - Žene i muževi, Subo-tica, 1958; - Tri groteske, Zagreb, 1959: - Pod slijepom pjegom,

Zagreb, 1959; Žalosni Gospin vrt, Zagreb, 1962; - Izabrat ćeš gore, Zagreb 1964; - Bijeli brijeg, Zagreb, 1965; - Smijeh izgubljenih djevojaka, Zagreb, 1965; - Tamo negdje neke oči, Zagreb, 1969; - Prosjaci & sinovi, Zagreb, 1971; - Župnik ha kamenu, Zagreb, 1975; - Kraljičin vitez, Zagreb, 1976; -60 pripovjedaka, Zagreb, 1980; - Izabrana djela, PSHK, knj. 152, Zagreb, 1980; - Gasbajteri, Zagreb, 1982; -Izabrani romani I-VI ("Vječno nasmijano nebo", "Žalosni Gospin vrt", "Smijeh izgubljenih djevojaka", "Prosjaci & sinovi", "Korak u stranu", "Volio sam kiše i konjanike", "Tamo negdje neke oči"), Zagreb, 1984.

REŠETAR, MILAN (1. 2. 1860, Dubrovnik -14. 1. 1942, Firenca). Sin pučke obitelji; otac mu bio gradski poglavar u Dubrovniku. Pučku školu i gimnaziju završio u rodnome gradu, u Bečuupisao klasičku filologiju i slavistiku; diplomirao u Grazu. Službovao u Kopru, Zadru i Splitu; 1891. prelazi u Beč, postaje suradnik Balkanske komisije u bečkoj Akademiji i sveučilišni profesor. Godine 1919. prelazi u Zagreb, na Sveučilište. Umirovljen 1927, odlazi u Firencu gdje ostaje do smrti. Vrstan predstavnik starije filološke škole- osvježene novijim idejama. Osobito se istakao u proučavanju starijih pisaca hrvatskih (Držića, Gundulića, Vetranovićaf Nalješkovića). Zaslužan je za naše temeljito poznavanje pjesama Ranjinina zbornika.DJELA: - Zadarski i Ranjinin lekcionar, Zagreb, 1894; - Antologija dubrovačke lirike, Beograd, 1894 (ćir.); -Primorski lekcionari XV. vijeka, "Rad JAZU", knj. 134, 136 i pos., Zagreb, 1898; - Slavenske kolonije u Italiji, Srđ, VI, i pos, Dubrovnik, 1908; - DjelaTnjacija Diordii, SPH, knj. 24. i 25, Zagreb, 1920. i 1926; -Gundulićev "Osman", Brastvo, Novi Sad, 1922; - Dubrovačka numizmatika, I, Sr. Karlovci, 1924; II, Beo-grad-Zemun, 1925; - Djela Marina Držića, SPH, knj. 7, Zagreb, 1930; - Libro od mnozijeh razloga, Sr. Karlovci, 1926; - Bernardinov lekcionar i njegovi dubrovački prijepisi, Beograd, 1933; - Dubrovački zbornik od god. 1520, Beograd, 1933; - Dva dubrovačka spomenika iz XV. v. [s Ć. Giannellijem), Beograd, 1938; - Najstarija dubrovačka proza, Beograd, 1952; -Izabrana djela, PSHK, knj. 121/1, Zagreb, 1983.

SIMIĆ, NOVAK (14. 1. 1906, Vareš - 19. 11. 1981, Zagreb), sin nekad bogate zatim propale trgovačke obitelji. Godine 1911. roditelji sele u Sarajevo. I majka mu, Tatjana, rođena Jelić, potječe iz bogate tašlihanske ali također propale obitelji. Trajan trag u duši i u djelu Novaka Sirnica ostavili su i boravci u Rudanci, selu kraj Doboja. Školovan za poslovno zvanje (trgovačka akademija), Simić već zarana pokazuje književne sklonosti. Godine 1927. upisuje se u Zagrebu u Visoku ekonomsku školu (današnji Ekonomski fakultet). Tu počinje objavljivati i prve radove. Sudjeluje i u izdavanju almanaha lirike Knjiga drugova zbog koje je podignut i proces pred sudom za zaštitu države. Otada, Simić se sve više vezuje za hrvatsku književnost. Još kao student radio kod poznatog tvorničara cipela Bate; boravio u Zlinu (ČSSR) i Leobenu (Austrija). Godine 1935. diplomira (inženjer ekonomije i kemije). Proganjan i hapšen za vrijeme okupacije, Simić poslije rata radi u nakladnim poduzećima: prvo kao ekonomski načelnik, zatim urednik u izdavačkom poduzeću "Zora" (1950-1970). Od 1956. dopisni član JAZU.DJELA: - Knjiga drugova. Almanah jugoslovenskih socijalnih liričara. Urednici Novak Simić, Jovan Popović, Kikinda. 1929; - Ogledalo vremena. Lirika [zajedno s Petrom Bakulom, Vladimirom Jurčićem i Vladom Mađarevićem], Zagreb, 1936; -Nepoznata Bosna. Novele i pripovijetke Zagreb, 1937; - Suton Tašlihana, Zagreb, 1937; - Voćnjak. Roman. Zagreb, 1938; - O čađi i travama. Pjesme. Zagreb, 1940; ? Iza zavjesa. Novele i pripovijetke. Zagreb, 1946; - Brkići iz Bara [Voćnjak, prerađen], Zagreb, 1947; - Miškovići. Zagreb, 1949; - Druga obala, Zagreb, 1952; - Braća i kumiri. Roman. Zagreb, 1955; - Ljubav Stjepana Obrdalja. Izabrane pripovijetke. Zagreb, 1958; -Novele i pripovijetke. Braća i kumiri, PSHK, knj. 123, Zagreb, 1977.

SKOK, PETAR (1. 3. 1881, Jurkovo selo. Žumberak - 3. 2. 1956, Zagreb). Gimnaziju pohađao u Rakovcu kod Karlovca; 1900-1904. studirao romanistiku, germanistiku i indoeuropeistiku u Beču, doktorirao (1905) tezom iz područja romanistike. Raditi počeo kao srednjoškolski profesor u Banjoj Luci; od 1917. docent, zatim profesor romanske filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, do mirovine 1952. godine (1942-1945. umirovljen zbog političke nepoćudnosti). Redovni član JAZU od 1947. Plodnim radom (više od petsto naslova), stekao svjetski ugled istaknuta romanista, lingvista i filologa. Radio na širokom lingvističko-filološkom području i mnogim subdisciplinama: onomastici, toponomastici, dijalektologiji, etimologiji;

osobito pozorno proučavao dijakronijski isprepletene jezične odnose na Balkanskom poluotoku (balkanistika, ilirologija; starodalmatski, istroromanski, veljot-ski jezik). Kapitalno je Skokovo djelo Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (I-IV, objavljen postupno 1971-1974). U doba moderne, kratko, na razmeđu stoljeća, uglavnom 1898-1900, djelovao je mladi S. pod pseudonimom P. S. Mikov - u književnoj kritici. U znanstvenom razdoblju stvaralaštva pisao o Gunduliću, Držiću, Maruliću, Jagiću.DJELA: - Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, I-IV (priredio Valentin Putanec), Zagreb, 1971-1974; - Izbor iz djela, PSHK, knj. 71, Zagreb, 1975.

SLAMNIG, IVAN (24. 6. 1930, Metković). Klasičnu gimnaziju i filozofski fakultet završio u Zagrebu. Od 1949. surađuje u mnogim književnim časopisima. Bio predavač na katedrama slavističkih seminara u Firenzi, Chicagu, Bloo-mingtonu, Amsterdamu i Uppsali. Sada djeluje kao profesor komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevodi prozu i stihove s engleskog i ruskog jezika. U zajednici s Antunom Šoljanom preveo je zbirke poezije: Američka lirika (1952), Suvremena engleska poezija (1956), Moderna nordijska poezija (1961), T. S. Eliot: Pusta zemlja (1958, 1962), A. Blok: Pjesme (1958). Sastavio nekoliko antologija: Antologija hrvatske poezije od najstarijih zapisa do kraja XIX. stoljeća (Zagreb, 1960), Hrvatska poezija sedamnaestog stoljeća (Zagreb, 1964), Svjetska književnost zapadnoga kruga (Zagreb, 1973), Antologija hrvatske poezije od A. Kučića Miošića do A. G. Matoša (Zagreb, 1974). Stihovi i proza prevedeni su mu na nekoliko europskih jezika.DJELA: - Aleja poslije svečanosti, Zagreb, 1956; -Odron, Zagreb, 1956; - Neprijatelj, Zagreb, 1959; -Naronska siesta, Zagreb, 1963; - Povratnik s Mjeseca, Zagreb, 1964; - Monografija, Kruševac, 1965; - Disciplina mašte, Zagreb, 1965; - Limb, Zagreb, 1968; -Analecta, Zagreb, 1971; - Bolja polovica hrabrosti, Zagreb, '1972; 21979; 31981; - Pjesme, Zagreb, 1973; -Hrvatska versifikacija, Zagreb, 1981; - Dronta, Zagreb, 1981;- Izabrana djela, PSHK, knj. 167,Zagreb, 1983.

SLAVIČEK, MILIVOJ (24. 10. 1929, Čakovec). Gimnaziju polazio u Zagrebu gdje je 1954. i diplomirao filozofski fakultet. Neko vrijeme bio sakupljač komercijalnih oglasa, prodavač i bibliotekar. Živi kao slobodni umjetnik u Zagrebu. Nekoliko puta dulje boravio u Poljskoj. Pjesnik, esejist i prevodilac (sa' slovenskog, poljskog, slovačkog i ukrajinskog).DJELA: - Zaustavljena pregršt, Zagreb, 1954; - Daleka pokrajina, Zagreb, 1957; - Modro veče, Zagreb, 1959; - Predak, Zagreb, 1963; - Noćni autobus ili naredni dio cjeline, Zagreb, 1964; ? Između, Kruševac, 1965; - Soneti, pjesme o ljubavi i ostale pjesme, Čakovec, 1967; - Purpurna pepeljara, naime to i to, Zagreb, 1969; - Poglavlje, Zagreb, 1970; - Naslov što ga nikad neću zaboraviti, Sarajevo, 1974; - Otvoreno radi (eventualnog) preuređenja, Zagreb, 1978; - Pjesme (neke) buduće knjige, Split, 1969; - Trinaesti pejzaž, Zagreb, 1981; - Tenor I Terror [dvojezično bibliofilsko izdanje na hrvatskom i poljskom, s dvanaest grafika Ivana Lackovića Croate], Zagreb, 1981.

SMIČIKLAS, TADIJA (1. 10. 1843, Reštovo, Žumberak - 14. 3. 1914, Zagreb). U Zagrebačkom grkokatoličkom seminariju pohađao gimnaziju, maturiravši 1863. Učiteljevao u Osijeku, zatim kao stipendist studirao u Pragu (1864--1865); povijesne znanosti usavršavao u Beču (1865-1869), na Filozofskom fakultetu i u Institutu za istraživanje austrijske povijesti. Radio je u riječkoj (1869-1873) pa u zagrebačkoj gimnaziji; od 1882. do 1905. profesor hrvatske povijesti i pomoćnih povijesnih znanosti na Filozofskom 1 fakultetu u Zagrebu - prvi "doctor honoris cau-sa" na tom fakultetu, rektor zagrebačkog sveučilišta 1887-1888. Uvjerenjem štrosmajerovac, član Neovisne narodne stranke, bio saborski zastupnik 1884-1887. i 1897-1901. Predsjednik Matice hrvatske 1880-1901, od 1883. član a od 1900. do smrti predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. U hrvatskoj historiografiji znamenit kao autor Povijesti hrvatske I-II (11-1879; 1-1882) - prve cjelovite sintetske povijesti hrvatskoga naroda, pisane prema tadašnjim historiografskim načelima - te kao priređivač više od deset svezaka Diplomatičkoga zbornika kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavo-niae).

DJELA: - Život i djela Vjekoslava Babukića, Zagreb, 1876; - Poviest hrvatska, I-II, Zagreb 1882; 1879; - O postanku Osmana. Inauguralni rektorski govor, Zagreb, 1887; - Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije, Zagreb, 1891; - Matica hrvatska od godine 1842. do godine 1892. Spomen knjiga, (s Franjom Markovićem), Zagreb, 1892; - Život i djela dra Franje Račkoga, Zagreb, 1895; - Nacrt života i djela biskupa J. J. Strossmayera i izabrani njegovi spisi: govori, rasprave i okružnice, Zagreb, 1906.

SOLAR, MILIVOJ (8. 4. 1936, Koprivnica). Osnovnu školu i gimnaziju završio u rodnom gradu, filozofiju i jugoslavistiku diplomirao u Zagrebu 1959. Doktorirao 1964, tezom o poeziji Frana Galovića. Od 1963. asistent, 1965. docent a 1976. redoviti profesor na katedri za teoriju i metodologiju proučavanja književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.DJELA: - Pitanja poetike, Zagreb, 1971; - Ideja i priča, '1974, 21980; - Književna kritika i filozofija književnosti, Zagreb, 1976; ? Teorija književnosti, Zagreb, '1976, I01986; - Uvod u filozofiju književnosti, Zagreb, 1978, - Smrt Sancha Panze, Zagreb, 1981; -Suvremena svjetska književnost, Zagreb, 1982; - Eseji o fragmentima, Beograd, 1985; - Mit o avangardi i mit o dekadenciji, Beograd, 1985; ? Filozofija književnosti, Zagreb, 1985.

STAMAĆ, ANTE (9. 10. 1939, Molat). Gimnaziju i srednju muzičku školu završio u Zagrebu;tu je studirao poredbenu književnost i anglistiku; 1970. postigao magisterij, 1977. doktorat. Redoviti je profesor teorije književnosti u Odsjeku za jugoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U književnosti se javio kao pjesnik, jedan od najistaknutijih predstavnika generacije okupljene oko časopisa "Razlog".DJELA: - [Zbirke pjesama:] Rasap, Zagreb, 1962; -Sa svijetom jedno, Zagreb, 1965; - Doba prisjećanja, Zagreb, 1968; - Smjer, Zagreb, 1968; - Dešifriranje vage; Zagreb, 1972; - Odronske poredbe, Zagreb, 1978; - [Znanost o književnosti:] Ujević, Zagreb, 1971; - Slikovno i pojmovno pjesništvo, Zagreb, 1977; -Teorija metafore, Zagreb, 1978, Z1983; - Ogledi, Zagreb, 1980; - Kritika ili teorija?, Osijek, 1984; Uvod u književnost [zajedno sa Zdenkom Škrebom], Zagreb, 31983, 41986.

STARČEVIĆ, ANTE (23. 5, 1823, Žitnik kraj Gospića - 28. 2. 1896, Zagreb). Pučku školu pohađao u Klancu; siromašan seoski sin, školovanje nastavio 1839. u Zagrebu; završio gimnaziju te filozofiju (1843-1845). Uz bogosloviju u Pešti (od 1845) studirao povijest; postigao doktorat filozofije. Nije stupio u svećeničko zvanje; za apsolutizma radio u odvjetničkoj pisarni Lavo-slava Srama; 1861. veliki bilježnik Riječke županije, ali zbog protudržavna govora 1862. gubi službu i pada u zatvor; po drugi put zatvoren 1871, nakon Kvaternikova ustanka u Rakovici, iako nije bio umiješan. U početku zanesen ilirac, oduševljen Mačićem, teško razočaran u doba austrijskog apsolutizma, postaje javni djelatnik i političar - osnivač i prvak Stranke prava; pod sam kraj života, 1895, nakon stranačkoga raskola, osnovao s Josipom Frankom Čistu stranku prava. Narodni zastupnik u Hrvatskom saboru od 1861. nekoliko puta; od 1878. do smrti trajno saborski zastupnik.Prve pjesme i članak Nešto o pirnih običajih u Lici objavio 1845. u "Danici". U književnom životu aktivno sudjelovao pedesetih godina: pisao kritike, ocjene (Đorđić), izdao Razvod istarski, bio odbornik Matice ilirske, tajnik "Nevena", napisao četiri drame (očuvana Selski prorok). Kasnije poznat politički publicist u pravaškim listovima; istaknuta je npr. serija članaka Ustavi Francezke, a osobito su bila poznata njegova nemilosrdno satirička Pisma Magjarola-cah (u humorističko-satiričkom '"Zvekanu", 1867). Potkraj života počela su izlaziti Djela Dra. Ante Starčevića (I-III, 1893-1894).DJELA: - Djela Dra. Ante Starčevića, I-III, Zagreb, 1893^-1894; - Selski prorok, Zagreb, 1923; - Izabrani spisi, Zagreb, 1943; - Politički spisi, Zagreb, 1971; -Misli i pogledi (pojedinac - Hrvatska - svijet), Zagreb, 1971.

STROSSMAYER, JOSIP JURAJ (4. 2. 1815, Osijek - 8. 4. 1905, Đakovo). Pučku školu i gimnaziju završio u rodnom mjestu, a filozofiju u sjemeništu u Đakovu. Daljnje školovanje na-stavip u sjemeništu u Pešti. Tu se upoznao s bogoslovima i pjesnicima Matom Topalovićem i Stjepanom Ili jaše vicem, i oduševio za preporodne ilirske ideje. Godine 1834. postigao je doktorat

filozofije. Za svećenika je zaređen 1838. Do 1840. obavljao službu kapelana u Petrovara-dinu, potom nastavio studij teologije u bečkom Augustineumu, gdje je 1842. doktorirao iz teoloških znanosti. Dolazi u Đakovo i u sjemeništu predaje vjeronauk, fiziku i matematiku. 1847. imenovan dvorskim kapelanom u Beču i ravnateljem Augustineuma, te na toj dužnosti ostaje tri godine; 1849. predavao kanonsko pravo na Bečkom sveučilištu. Na prijedlog ministerijalnog savjetnika pri ministarstvu unutrašnjih poslova u Beču i bana Jelačića, Strossmavera je mladi car Franjo Josip I. imenovao biskupom đakovačkim, odnosno bosansko-srijemskim. Na crkvenom, kulturnom i političkom polju rada ostvario je mnoga djela. Godine 1857. podigao je bogosloviju i utemeljio preparandiju u Đakovu. Njegovim nastojanjem i novčanom potporom sagrađena je đakovačka katedrala. Potpomagao je 1859. obnovu Zavoda sv. Jeronima u Rimu. Od 1860. djelovao u carevinskom vijeću te zagovarao monarhističku federaciju. Kao vođa Narodne (poznije neovisne) stranke, sudjelovao 1861, 1865. i 1866. na hrvatskim saborima. Od 1861. tlo 1863. veliki župan virovitički, a 1866. predsjednik hrvatskoga kraljevinskog odbora. Kad mu 1873. nije uspjelo provesti reviziju hrvatsko--ugarske nagodbe, za svagda je ostavio sabornicu. Godine 1860. darovao 50.000 forinti za osnivanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a potom 140.000 forinti za gradnju Akademijine palače. Poklonio Akade-miji vrijednu galeriju slika. Kao mecena davao je poklone u novcu za Sveučilište u Zagrebu, za gimnaziju u Osijeku, Rijeci, Varaždinu, Vinkovcima i Senju. Novčanom potporom promicao osnivanje knjižnica, nabavu arhivalija, izdavačku djelatnost, osnutak raznih hrvatskih kulturno--prosvjetnih društava, davao za naobrazbu darovitih pojedinaca itd. Na Vatikanskom koncilu 1869. i 1870. istakao se u eksplikaciji svojih smjelih misli kao vrstan govornik.DJELA: - Oratio 29. IX. 1850, Vienac, 1850; -Besjeda - rečena na svetčanoj sjednici JAZU, Đakovo, 1884; - Poslanica, Đakovo, 1886; - R. W. Seton-Wat-son: Die sudslatvische Frage im Habsburger Reiche (Briefwechsel zwischen Bischof Strossmaver und Glad-stone, str. 589-630, Berlin, 1913); - M. Prelog: Stross-mayerova čitanka, Zagreb, 1924; - Govor na Vatikanskom saboru 2. VI. 1870, Zagreb, 1926; - F. Šišić: Korespondencija Rački-Strossmayer, I-IV, Zagreb, 1928; - Janko Oberški: Govori Strossmayera biskupa đakovačkog na Vatikanskom saboru godine 1869-1870. (Originalni tekst i prijevod), Zagreb, 1929, - Andrija Spiletak: Biskup J. J. Strossmayer u Vatikanskom saboru, Govori, predstavke, prosvjedi (Originalni tekst i prijevodi), Zagreb, 1929; - F. Sišić: Josip J. Strossmaver, Dokumenti i korespondencija I, 1815-1859, Zagreb, 1933; - Ivana Brlić-Mažuranić: Iz korespondencije A. Torkvata Brlića, Pisma Josipa J. Strossmayera A. T. Brliću, Građa JAZU, knj, 16, Zagreb, 1948; - V. Košćak: Strossmayerova ostavština u Arhivu JAZU, Historijski zbornik, Zagreb, 1958-59; - Govor ob odnošajih irojedne kraljevine prema kraljevini Ugarskoj, Zagreb, 1961;- Dopisivanje Dinko Vitezić - Josip J. Strossmayer (1874-1904), Zagreb, 1969; - Politički spisi, Rasprave, članci, govori, memorandumi, Zagreb, 1971; - Korespondencija Josipa J. Strossmayera, Zagreb, 1984.

SUDETA, ĐURO (10. 4. 1903, Stara Ploščica, Bjelovar - 30. 4. 1927, Koprivnica). Seoski sin; kao maturant učiteljske škole obolio od tuberkuloze, od koje je i umro. Učiteljevao kratko, u Virju. Izvan svih književnih krugova, Sudeta je ipak ostvario zanimljivo, melankoličnom lirikom natopljeno djelo.DJELA: - Osamljenim stazama, Virje, 1924: - Kućice u dolu, Virje, 1926; - Sutoni, Koprivnica, 1929 ;-Mor, fantastična pripovijest, Zagreb, 1930; - Pjesme, I, Zagreb, 1943; - Pjesme II, Zagreb, 1943; - Proza I, Zagreb, 1943; - Proza II, Zagreb, 1943; - Pjesme. Mor. PSHK, knj. 109, Zagreb, 1966.

ŠARIĆ, MILAN (25. 9. 1875, Osijek - 30. 9. 1913, Pakrac). Gimnaziju završio u rodnom gradu, filozofiju studirao u Zagrebu, diplomirao u Pragu. Bavio se novinarstvom, najprije u zagrebačkom "Obzoru", zatim u Osijeku urednik časopisa "Narodna obrana" do smrti. U povijest hrvatske književne kritike ušao člankom Hrvatska književnost (1897, praška "Hrvatska misao"), koji se smatra za programski pogled tzv. praške grupe "Mladih" u doba moderne.DJELA: - Hrvatska književnost, PSHK, knj. 71, Zagreb, 1975.

ŠEGEDIN, PETAR (8. 7. 1909, Žrnovo, Korčula). Učiteljsku školu završio u Dubrovniku (1928), a višu pedagošku školu i filozofski fakultet u Zagrebu. Službovao kao učitelj u Kuli Norinskoj i u Račišću (1928-1931), nastavnik u Korčuli (1933-1937) i konačno u Zagrebu, gdje se prvi put izrazitije javlja u književnosti Odlomkom proze, u Krležinu časopisu "Pečat", da bi tek poslije drugoga rata, objavljivanjem romana Djeca božja i Osamljenici, stekao punu književnu afirmaciju koju će otada sve snažnije potvrđivati svakom novom knjigom. Zauzimao je istaknute društvene položaje u kulturnom životu: bio je tajnik Matice hrvatske (1946-1947), u dva navrata predsjednik Društva književnika Hrvatske; od 1956. do 1960. nalazio se u diplomatskoj službi, kao savjetnik za kulturna pitanja naše ambasade u Parizu. Otada živi u Zagrebu, kao slobodni književnik i redovni član Jugoslavenske akademije (od 1964).DJELA: - Djeca božja, Zagreb, 1946; - Osamljenici, Zagreb, 1947; - Na putu, Zagreb, 1953; - Mrtvo more, Zagreb, 1953; - Eseji, Zagreb, 1955; - Essai o obliku i sadržaju, Zagreb, 1955; - Čovjek u riječi, Zagreb, 1956; - Susreti, Zagreb, 1962; - Na istom putu, Zagreb, 1963; - Orfej u maloj bašti, Sarajevo 1964; - Sveti vrag, Zagreb, 1966;- Crni smiješak, Zagreb, 1969;- Izvještaj iz pokrajine, Zagreb, 1969 - Riječ o riječi, Zagreb, 1969; - Svi smo odgovorni?, Zagreb, 1971; - Izabrana djela I-II, PSHK, knj. 128/1 i 128/2, Zagreb, 1977; -Getsemanski vrtovi, Zagreb, 1981; - Tišina, Zagreb, 1982; - Vjetar, Zagreb, 1986.

ŠENOA, AUGUST (14. 11. 1838, Zagreb - 13. 12. 1881, Zagreb). Sin doseljene, građansko-obr-tničke obitelji. Pučku školu završio u Zagrebu, u gimnaziju pošao u Pečuju (1849-1850), a završio . je 1857. u Zagrebu, ponijevši, osim znanja nekolikih jezika, snažne poticaje za hrvatsko književno stvaralaštvo. Počeo studirati na zagrebačkoj Pravoslovnoj akademiji, uz potporu biskupa Strossmavera nastavio je 1859. pravni studij u Pragu, no stroge ispite nije položio, odajući se sve više književno-publicističkom radu. Godine 1865. uređivao u Beču listove "Glasonoša" i "Slawische Blatter"; postao predsjednikom đačkoga društva "Velebit". U Zagreb se vratio 1866. Radio je (1866-1867) u uredništvu "Pozora", potom u kazalištu, 1870-1873. kao dramaturg. Godine 1871. postao gradski bilježnik, a 1873. gradski senator. Od 1874. urednik "Vijenca", a od 1877. potpredsjednik Matice hrvatske. Shrvan javnim i književnim radom, nakon potresa u Zagrebu 9. studenog 1880, obolio te u, punom stvaralačkom naponu, umro od iscrpljenosti.DJELA: - Ljubica, Zagreb, 1866; - Zlatarovo zlato, ? Zagreb, 1872; ? Vijenac izabranih pjesama hrvatskih i srpskih, Zagreb, 1873; - Antologija pjesništva hrvatskoga i srpskoga narodnoga i umjetnoga, Zagreb, 1876;- O poetici, Zagreb, 1876; - Čuvaj se senjske ruke, Zagreb, 1876; - Ilijina oporuka, Zagreb, 1876; -Seljačka buna, Zagreb, 1878; - Diogenes, Zagreb, 1878; - Prosjak Luka, Zagreb, 1879; - Kletva (dovršio J. E. Tomić), Zagreb, 1882;- Izabrane pjesme, Zagreb, 1882; - Sabrane pripovijesti, 1-8, Zagreb, 1883-1900;- Izbor iz djela, PSHK, knj. 39-42, Zagreb, 1962-1964;- Djela Augusta Šenoe, 1-13, Zagreb, 1978.

ŠIMIĆ, ANTUN BRANKO (18. 11. 1898, Drinovci - 2. 5. 1925, Zagreb). Osnovno školovanje polazi u Drinovcima. Prva tri razreda franjevačke klasične gimnazije završava na Širokom brijegu. U prvom polugodištu četvrtoga razreda odlazi na gimnaziju u Mostar. U Mostaru ostaje nekoliko tjedana, a onda odlazi na gimnaziju u Vinkovce, gdje krajem školske godine 1913/14. položi ispite iz predmeta za četvrti razred. Peti razred redovito polazi u Vinkovcima, a u jesen 1915. dolazi u Zagreb te na donjogradskoj gimnaziji završava VI. i VII. razred. Prekida gimnazijsko školovanje, bavi se isključivo književnošću. Prve stihove počeo objavljivati 1913. u zagrebačkoj "Luči", pod pseudonimom Slavče, i 1914. u "Pobratimu", s potpisom: A. B. Šimić - Hercegovac. Potkraj 1917. pokreće književni časopis Vijavica (1917--1919), 1919. svoj drugi list Juriš, a 1924. reviju Književnik. U svibnju 1924. oboli od upale pluća i porebrice. Da bi se oporavio, otputuje krajem ljeta 1924, u Dubrovnik. No u mjesecu studenome zdravlje mu se naglo pogoršava. Početkom 1925. vraća se u Zagreb, gdje i umire.DJELA: - Preobraženja, Zagreb, 1920; - Izabrane pjesme, Zagreb, 1933; - Pjesme, Zagreb, 1950; -Sabrana djela, I?III, Poezija, Proza I, Proza II, Zagreb, 1960; - Pjesme i proza, PSHK, knj. 99, Zagreb, 1963.

ŠIMIĆ, STANISLAV (18. 4. 1904, Drinovci - 7. 7. 1960, Zagreb). Brat Antuna Branka; potekao iz seoske obitelji, teško se školovao. U Zagrebu studirao slavistiku i germanistiku. Radio kao bibliotekar Radničke biblioteke u Zagrebu. Godine 1923. "Savremenik" mu objavio prve stihove; od 1930. slobodni književnik; za vrijeme okupacije nije objavljivao. Putovao po Njemačkoj, Austriji, Poljskoj, Čehoslovačkoj.DJELA: - Krleža kao kritik, Zagreb, 1933; - Dalekozor duha, Zagreb, 1937; - Čitanka za sve društvene razrede, lirika i satira, Zagreb, 1939; -Jezik i pjesnik, Zagreb, 1955; - Gnjev i pjev, izabrane pjesme, Zagreb, 1956; -Izabrana djela, PSHK, knj, 102, Zagreb, 1975.

ŠIMUNOVIĆ, DINKO (1. 9. 1873, Knin - 3. 8. 1933, Zagreb). Djetinjstvo provodi u Koljanima, u slikovitu selu Cetinske krajine, nedaleko od Vrlike. Uspomene iz tog kraja prožeta patrijarhalno-junačkim duhom ostat će trajna podloga u pripovjednom oblikovanju njegovih proznih djela. Kad mu je otac, učitelj, iz Koljana premješten u "vrletno Kijevo", ispod Dinare, njegovi se mladenački doživljaji vežu uz sredinu tog kraja, s moralnim crtama starinskih odnosa i shvaćanja. Učiteljsku školu završio je u Arbanasima, pokraj Zadra. Kao učitelj služio je u selima Hrvače (1892-1900) i Dicmo (1901-1909), u Dalmatinskoj zagori. Nakon nekoliko pedagoških članaka i jednoga beletrističkog pokušaja (Mjesec dana na vojničkim vježbama), impresivno se javio 1905, odlomkom nedovršene pripovijesti Mrkodol u zadarskom časopisu "Lovor". Šimunovi-ćevu nadarenost snažno je potvrdila njegova prva knjiga pripovjedaka Mrkodol, objavljena 1909. Nakon tog uspjeha premješten 1909. za nastavnika na Obrtničku školu u Splitu, na kojoj radi od 1909. do umirovljenja 1927. U splitskom razdoblju očitovao najintenzivniju stvaralačku plodnost. Zbog školovanja djece preselio se 1929. u Zagreb, gdje je i umro.DJELA: -Mrkodol, Zagreb, 1909; - Tuđinac, Zagreb, 1911; - Đerdan, Zagreb, 1914; - Mrkodol, Zagreb, 1916; - Mladi dani, Zagreb, 1919; - Mladost, Zagreb, 1921; - Dvije pripovijetke, Split, 1922; - Alkar, Beograd, 1922; - Porodica Vinčić, Beograd, 1923; - Sa-brana djela I?II, Beograd, 1930; - Sa Krke i sa Cetine, Beograd, 1930; - Alkar (Jubilarno izdanje), Zagreb, 1933; - Izabrane pripovijesti, Beograd, 1934; - Posmrtne novele, Zagreb, 1936; - Ispod Dinare, Zagreb, 1946;- Izabrane pripovijesti, Zagreb, 1947;- Odabrane pripovijetke, Beograd, 1947; - Porodica Vinčić, Zagreb, 1950; Djela I-II, Zagreb, 1952; - Pripovijesti, Mladi dani, Porodica Vinčić, PSHK, knj. 70, Zagreb, 1965; - Izbor iz proze, Sarajevo, 1981.

ŠKREB, ZDENKO (20. 9. 1904, Zagreb - 26. 9. 1985, Novi Vinodol). Klasičnu gimnaziju (1922) i filozofski fakultet (1927) završio u Zagrebu; studirao i u Parizu. Doktorirao 1931, tezom o Grillparzeru. Poslije drugoga rata razvio bogatu znanstvenu aktivnost: šef katedre za njemački jezik i književnost (do umirovljenja, 1974), osnivač sekcije za teoriju književnosti Hrvatskoga filološkog društva (od 1950), jedan od pokretača časopisa za znanost o književnosti, "Umjetnost riječi" (1957), svestran predavač, trajan gost njemačkih sveučilišta, izvanredni član JAZU od 1965, redovni od 1977.DJELA (na hrvatskom jeziku): - Značenje igre riječima, "Rad JAZU", knj. 278, Zagreb, 1949 (i posebno); - Stilovi i razdoblja [zajedno s Aleksandrom Flake-rom], Zagreb, 1964; - Književnost njemačkog jezičnog izraza (u knjizi: "Povijest svjetske književnosti", sv. 5), Zagreb, 1975; - Studij književnosti, Zagreb, 1976; - Književnost i povijesni svijet, Zagreb, 1981.

ŠOLJAN, ANTUN (1. 12.1932, Beograd). Gimnaziju polazio u Pančevu, Slavonskom Brodu i Zagrebu. Studij engleskog i njemačkog jezika završio u Zagrebu. U književnosti se javio 1948. u časopisu "Izvor". Bio urednik časopisa "Međutim" (1953), "Krugovi" (1955-1958) i "Književnik" (1959-1961). Živi u Zagrebu i Rovinju kao slobodni, profesionalni pisac. Sastavio je nekoliko antologija i izbora iz suvremenoga hrvatskog i europskog pjesništva. Uredio s I. Slamnigom antologiju Američka lirika (1952), Suvremena engleska poezija (1956), Moderna nordijska poezija (1962). Priredio antologije: 100 najvećih djela svjetske književnosti (Zagreb, 1961, 1964), Antologija hrvatske poezije 20. stoljeća (s Mihalićem) (Zagreb, 1966), 100 odabranih novela svjetske književnosti (Zagreb, 1968), 100 najljepših svjetskih bajki (Zagreb, 1969), Antologija moderne poezije zapadnoga kruga (Zagreb, 1974), Zlatna knjiga američke

poezije (Zagreb, 1980). Prevodi s engleskoga (T. S. Eliot: Pusta zemlja, 1958, 1962, Hemingway, Steinbeck, Faulkner, Dos Passos, Algren i dr.), s njemačkog (Rilke) i ruskog jezika (Blok). Djela su mu prevedena na engleski, mađarski, njemački, francuski, slovenski, talijanski, slovački, poljski i češki jezik.DJELA: - Jednostavno umorstvo, Zagreb, 1952; - Na rubu svijeta, Zagreb, 1956; ? Specijalni izaslanici, Zagreb, 1957;- Izvan fokusa, Zagreb, 1959;- Književnost i publika, Zagreb, 1961; Izdajice, Zagreb, 1961, 1963, 1969; - Gartlic za čas kratiti, Kruševac, 1965; -Kratki izlet, Beograd, 1965; - Lice, drama, Zagreb, 1965; - Trogodišnja kronika poezije hrvatske i srpske 1960-1962, Zagreb, 1965; - Deset kratkih priča za moju generaciju, Novi Sad, 1966; - Gazela i druge pjesme, Zagreb, 1970;- Devet drama, Zagreb, 1970; -Zanovijetanje iz zamke, Zagreb, 1972; - Luka, Zagreb, 1974; ? Ovo i druga mora, Zagreb, 1975; - Mototor, Zagreb, 1975; - Izabrane pjesme 1950-1975, Novi Sad, 1976; -Obiteljska večera i druge priče, Zagreb, 1976; - Čitanje Ovidijevih Metamorfoza; Rustichello, Zagreb, 1976; ? Drugi ljudi na Mjesecu, Zagreb, 1978; - Bacač kamena, Zagreb, 1985. (Izvedeno mu je nekoliko televizijskih i radio-drama: Sova, 1964; Brdo, 1967; Galilejevo uza-šašće, 1967; Ledeno ljeto, 1968; Dioklecianova palača, 1969; Romanca o tri ljubavi, 1977.)

ŠOP, NIKOLA (19. 8. 1904, Jajce - 2. 1. 1982, Zagreb). Osnovnu školu završava u Jajcu, nižu gimnaziju u Banjoj Luci, višu u Beogradu gdje diplomira komparativnu književnost. Profesor latinskog, pisac knjige o Horaciju, poznavalac latinske,klasične književnosti, kreće se u krugubeogradskih književnika, posebno oko "Srpskog književnog glasnika" (M. Nastasijević, I. Sekulić, J. Dučić, M. Rakić, I. Andrić); tu objavljuje i prvu knjigu, Pjesme siromašnog sina (1927). Dopisuje se s Francisom Jammesom, francuskim pjesnikom sličnih motiva. Od rata živi u Zagrebu, razvijajući bogatu pjesničku i prevodilačku djelatnost. Umire izmučen dugogodišnjim bolovanjem.DJELA: - Pjesme siromašnog sina, Beograd, 1926; -Nocturno, Beograd, 1928; - Isus i moja sjena, Zagreb, 1934; - Knjiga o Horaciju. Studija. Beograd, 1935; Od ranih do kasnih pijetlova, Beograd, 1939; - Ranjeni galeb (pjesme šestorice: Alfirević, Alić, Balentović, Krklec, Sop, Vlaisavljević), Zagreb, 1942; - Za kasnim stolom, Zagreb, 1943; - Tajanstvena prela, Zagreb, 1943; - Kućice u svemiru i Svemirski pohodi. Posebni otisak iz Rada JAZU, knj. 313, Zagreb, 1957; -Pohodi, Zagreb, 1972; - Pjesnikovi rasprodani prostori [zajedno sa: Ivan Supek, Extraordinarius], Zagreb, 1974; - Dok svemiri venu, Zagreb, 1975; - Nedohod, Zagreb, 1979; - Božanski cirkus. Izabrane pjesme, Odabrao i priredio Zvonimir Mrkonjić, Zagreb, 1980.

ŠTEFANIĆ, VJEKOSLAV (25. 4. 1900, Draga Bašćanska - 24. 2. 1975, Zagreb). Klasičnu gimnaziju polazio na otočiću Košljunu i u Zadru, '.maturirao u Varaždinu, kad je Italija privremeno okupirala otok Krk. U Zagrebu završio slavistiku i romanistiku. Kao srednjoškolski profesor službovao u Ogulinu i Krku, kratko vrijeme - po kazni - u Ćupriji, zatim u Karlovcu i konačno u Zagrebu, gdje je ostao do smrti. Jedno vrijeme predavao je i na Pedagoškoj akademiji, nakon oslobođenja radio u znanstvenim ustanovama Jugoslavenske akademije.Prvenstveno se bavio slavenskom filologijom. Svojim radnjama s područja proučavanja ćirilo--metodske baštine u Hrvata dao znamenit prilog i domaćoj i stranoj ćirilometodijani. Uz brojne studije o povijesti hrvatskog glagolizma objavio dvije kapitalne knjige s opisima glagoljskih rukopisa: Glagoljski rukopisi otoka Krka (Zagreb, 1960) i Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, I?II (Zagreb, 1969-1970). Za kolekciju Pet stoljeća hrvatske književnosti priredio uvodnu knjigu Hrvatska srednjovjekovna književnost (Zagreb, 1969), prvi sustavan prikaz i antologijski izbor iz bogatog hrvatskog književnog srednjovjekovlja. Plemenita je ironija da ta knjiga najbolje pobija pogrešan naziv kolekcije, dokazujući da je književno stvaranje u Hrvata kudikamo starije!DJELA: - Glagoljski rukopisi otoka Krka, Zagreb, 1960; - Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, I?II, Zagreb, 1969-1970; - Hrvatska srednjovjekovna književnost (Zagreb, 1969).

ŠTOOS, PAVAO (10. 12. 1806, Dubravka, Klanjec - 30. 3. 1862, Pokupsko). Nakon završene pučke škole do petnaeste godine živio na selu kao pastir. Tek 1821. otišao je u Zagreb, u gimnaziju, kao besplatni gojenac u zagrebačkom orfanotrofiju; 1828. stupio je u sjemenište.

Ponajbolji đak, kasnije student bogoslovije na zagrebačkoj Akademiji, odlikovao se rodoljubnim osjećajem te je snažno utjecao na suučenike (među kojima su Derkos i Kundek). Pod ne sasvim jasnim okolnostima biskup Haulik postavlja ga za nadžupnika ("podjašprišta") u Pokupskom, gdje dvadeset godina nevoljko obavlja dušobrižničku službu, pišući rodoljubne i gdješto refleksivne pjesme. Čini se da je "ovidijevsko" izgnaništvo doživio zbog nesvećeničke buntovno-sti. Umro dva dana nakon postavljenja za kanonika u Zagrebu, a da za to imenovanje nije ni doznao; posmrtni su mu ostaci preneseni u Ilirsku arkadu 10. svibnja 1936. Već kao gimnazijalac i sjemeništarac odlikovao se pjesničkim darom, pišući prigodne latinske i kajkavske pjesme. Od 1828. objavio je mnoštvo prigodnica u posebnim knjižicama, tiskanim uglavnom kod Franje Župana. Posebno je odjeknula njegova brošura O poboljšanju ćudorednosti svetjenstva (1848), gdje se protivi celibatu. Glas najvećeg prijeilirskog pjesnika stekao ponajviše elegijama Nut! Novo leto! Mati - sin - zorja.! (kasnije, 1835, u "Danici" objavljena kao Kip domovine leta 1831.) te Glas kričečega vu puščini horvatskoga slovstva (1833). Nakon 1838, godine vlastita eulogija Gunduliću, pisao mahom štokavski (objavljivao u "Danici"), zapustivši kajkavski i latinski, žrtvujući time i glas najdarovitijega hrvatskog pjesnika prijeilirske dobe.DJELA: - Praedicterion, quo clarissimis dominis regii archi-gymnasii zagrabiensis professoribus finito anno scholastico nomine suorum conscholarium ultimum in gymnasio vale dicit Paulus Stoosz ..., Zagreb, 1828; -Nut! Novo leto! Mati - szin - zorja!, Zagreb, 1831; -Noch horvatzke zemlye po plachnem zahodu trojjedne domovine szuncza, Hiti: ..., Zagreb, 1831; - Glas krichechega vu puschini horvatzkoga szlovztva po szmerti domorodcza ... Thomasha Mikloushicha ... gozponu Ignaczu Kriztianovichu ..., Zagreb, 1833; -Flora suo flori, seu patria dignissimo filio ... Josepho Kukovich ..., Zagreb, 1834; - Na sedamdeseti dan rodjenja presvčtloga gospodina gospodina Janka Dra: škovića ..., Zagreb, 1840; - Opoboljšanju ćudorednosti svetjenstva ..., Zagreb, 1848; - Soko harvatski islavska mati, Zagreb, 1849; - U slavu svietlog bana Josipa barona Jelačića Bužimskoga i njegove supruge svietle banice Sofie ..., Zagreb, 185Q; - Kitice cěrkvenih pisamah s napěvi za razne prigode ..., Zagreb, 1858; -Izbor iz djela, PSHK, knj. 28, Zagreb, 1965.

ŠULEK, BOGOSLAV (20. 4. 1816, Sobotište, Slovačka - 30. 11. 1895, Zagreb). Pučku školu svršio u rodnome selu, od 1828. polazio evange^ lički licej u Požunu, njegov filozofsko-pravni (1832-1835) i teološki studij (1835-1837). Svećenikom nije postao zbog kanonske mane - nagluhosti. Nakon kraćeg rada u rodnome mjestu te boravka u Slavonskom Brodu, došao 1839. u Zagreb i ostao u Hrvatskoj, svojoj 'radnoj' domovini sve do smrti. Počeo raditi kao tiskarski praktikant, slagar, korektor, faktor najprije u Županovoj tiskari pa kod Gaja, a ubrzo postao (ponajviše nepotpisani) urednik njegove "Danice" (1843-1846) i "Novina" (1846-1849), objavljujući u njima mnoštvo tematski raznovrsnih članaka (prvi članak, njemački pisan - llirische Literatur, objavio je 1841. u časopisu "Croatia")", Oporbenjak, uz ilegalni "Branislav" (Beograd, 1844-1845) te "Gospodarski list", uređivao opozicijski tisak - "Slavenski jug" (1849-1850), "Jugoslavenske novine" (1850), "Pozor" (1865--1866), dajući im bitno obilježje svojom suradnjom (programskim, uvodnim člancima). Ostavši bez ikakve javne službe, kao vrstan polihistor (član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti od osnivanja; u Rostocku 1867. promoviran za doktora filozofije), razvio je bogatu spisateljsku djelatnost, objavio desetak knjiga, 3500 rječničkih stranica, stotine publicističkih naslova, desetke znanstvenih i stručnih rasprava, mnoge prijevode (također pohrvatio Karadžićev prijevod Svetog pisma). Važna su i utjecajna Šule-kova djela npr. preporodna programska brošura Šta namjeravaju Iliri? (1844), književni prikaz Pogled na Ijetošnje proizvode naše književnosti ("Danica", 1846), sva tri rječnika: Njemačko-hr-vatski rječnik (1860), Rječnik znanstvenoga na-zivlja (1874-1875), Jugoslavenski imenik bilja (1879), zatim političko-pravni zbornik Naše pravice (1868), rasprava Područje materijalizma (1888), mnogi publicistički radovi (Izabrani član-\ ci, 1952). Književnopovijesno, važna je Šulekova' zasluga u izgradnji preporodnog i poslijeprepo-rodnog proznog publicističkog izraza, a neosporno je i danas suvremen leksičkim prinosom u hrvatskom standardnom, znanstvenom, književnom jeziku.DJELA: - Šta naměravaju Iliri? Beograd, 1844; -Austrianski dariavni ustav (konstitucija), Zagreb, 1850; - Naputak za one koji uče čitati (Mala čitanka za početnike), Zagreb, 1850; Biljarstvo, I?II,

Beč, Zagreb, 1856-1859; - Deutsch-kroatisches W6rterbuch, Nje-mačko-hrvatski rččnik, Zagreb, 1860; Hrvatsko-ugarski ustav ili konstitucija, Zagreb, 1861; - Korist i gajenje šumah, ... Zagreb, 1866; - Memoria Rogeri Josephi Boškovici, Dissertatio inauguralis, Zagreb, 1867; Naše pravice, Zagreb, 1868; - Hrvatsko-nje-mačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja, I?II, Zagreb, 1874-1875;- Prirodni zakonik ili popularna fizika, I-II-III, Zagreb, 1873-1875-1876; Jugoslavenski imenik bilja, Zagreb, 1879; - Lučba za svakoga ili popularna kemija, Zagreb, 1881; - Hrvatski ustav ili konstitucija godine 1882, Zagreb, 1883; - Izabrani članci, Zagreb, 1952; - PSHK, knj. 29, Zagreb, 1965.

TADIJANOVIĆ, DRAGUTIN (4. 11. 1905, Rastušje, Slavonski Brod). Nižu pučku školu polazio je u selu Podvinju (1912-1916); realnu gimnaziju završio 1925, u Slavonskom Brodu. Iste godine upisuje u Zagrebu studij šumarstva. Godine 1928. prelazi na Filozofski fakultet (povijest južnoslavenskih književnosti i filozofija): diplomirao 1937. Jednu pjesmu objavljuje u zagrebačkom srednjoškolskom listu "Omladina" (1922) pod pseudonimom Margan Tadeon, a prvi put se javio pjesmama pod svojim imenom u časopisu "Hrvatska revija" (1930). Od 1935. do 1940. je korektor zagrebačkog službenog lista "Narodne novine", a od 1937. do 1940. tajnik Društva hrvatskih književnika. Godine 1939. vjenčao se s prof. Jelom Ljevaković; iste godine postavljen za honorarnog nastavnika na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje radi do 1945. Od 1940. do 1941. viši pristav (referent za književnost) pri Banovini Hrvatskoj. Od 1945. do 1958. u Nakladnom zavodu Hrvatske i "Zori" urednik niza izdanja djela hrvatskih pisaca. Godine 1953. dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i upravitelj Instituta za književnost: na toj dužnosti do 1973. Predsjednik Društva književnika Hrvatske 1964--1965, redoviti član JAZU 1965. Preveo je sa češkoga i objavio poemu Vitezslava Nezvala Akrobat (1936), a s njemačkog prevodio poeziju Goethea, Hoelderlina, Novalisa, Heinea. Uredio mnoga djela hrvatskih književnika od kojih se ističu sabrana djela Draženovića, Kranjčevića, Matoša, Vidrića, Ivana Kozarca, Polica Kamova, Ujevića, Gorana Kovačića. U suradnji s drugima sastavio nekoliko književnih antologija. Hrvatska moderna lirika, Zagreb, 1933; Novija hrvatska poezija, Zagreb, 1952; Ćetrdesetori-ca, Pregled mlade hrvatske lirike, Zagreb, 1955; Antologija hrvatskih pjesama u prozi, Zagreb, 1958.Za književno djelo i kulturni rad dodijeljen mu je velik broj društvenih priznanja i nagrada. Knjige pjesama i pojedinačne pjesme prevođene su mu na esperanto, francuski, mađarski, talijanski, nizozemski, njemački, poljski, engleski, ru-munjski, češki, ruski, slovački, bugarski, slovenski, makedonski, bjeloruski, hindu, turski, perzijski, kineski.DJELA: - Lirika šestorice (Delorko, Frol, VI. Kovačić, Matijašević, Perović, T.) Zagreb, 1931; - Lirika, Zagreb, 1931; - Sunce nad oranicama, Zagreb, 1933; -Pepeo srca, Zagreb, 1936; - Kanto al mia koro (El la kroata: Josip Velebit), Zagreb, 1936; - Dani djetinjstva, Zagreb, 1937; - Tuga zemlje, Zagreb, 1942; -Pjesme, Zagreb, 1951; ? Intimna izložba crteža iz Raba, Rad JAZU, knj. 301, Zagreb, 1954; - Blagdan žetve, Sabrane pjesme, Zagreb, 1956; - Srebrne svirale, Zagreb, 1960, 15. izd. 1985; - Prsten, Zagreb, 1963; -Večer nad gradom (Prevel na makedonski Aco Šopov, Poslovenil Ivan Minatti), Ljubljana/Skopje/Zagreb/ Beograd, 1966; - Seize poemes (Traduit par Janine Matillon-Lasić), Zagreb, 1968; - Pjesme i proza, PSHK, knj. 120, Zagreb, 1969; - Choti de poemes (Traductions de Janine Matillon), Zagreb, 1971; -Poezija, Zagreb, 1973, 4. izd. 1980; ? Vezan za zemlju, Zagreb, 1974; - Kesei arato (Valogatta es forditota Feher Ferenc), Ujvidek, 1974; - Sabrane pjesme, Zagreb, 1975 [1976!]; - San, Zagreb, 1976; - La Bague (Traduction du croate par Janine Matillon-Lasić), Pariš, 1976; - Lirika (Prevedel Ivan Minatti), Ljubljana, 1980; - Prijateljstvo riječi, Zagreb, 1981; - Prikovan za zemjata (Podbral i prevel od srbohrvatski Ivan Kolarov), Sofija, 1982; - Svjetiljka ljubavi, Zagreb, 1984; - Moje djetinjstvo, Zagreb, 1985; - Prsten (Peto, prošireno izd.), Zagreb, 1985; - Šuti, srce, u samoći, kad naviru uspomene (LP ploča: autor govori 40 svojih pjesama; Jugoton), Zagreb, 1986; - Sjena života I L'ombra della vita (Izbor / Scelta: Eros Sequi, Predgovor / Prefazione: Ivo Frangeš), Rijeka, 1986; - Moji pređi, Kronika iliti Ljetopis i drugo, Rad JAZU, knj. 4,19, Zagreb, 1986; - Kruh svagdanji, Zagreb, 1986.

TOMBOR, JANKO (1825-1911). Rodio se 7. 1. 1825. u Žilini (Solni). Po rodu Slovak; djelujući u Hrvatskoj, osjećao se Hrvatom. Studij bogoslovije polazio je u peštanskom sjemeništu, u kojemu je upoznao Adolfa Vebera Tkalčevića, Eugena Kvaternika, Antu Starčevića i druge Hrvate. Nakon završena školovanja 1846. odlučuje se da svećeničku službu obavlja u Hrvatskoj.Služio po raznim župama đakovačke biskupije: od 1862. župnik u Erdeviku, od 1875. u Piškorevcu. U vrijeme Bachova apsolutizma neumorno je surađivao u "Nevenu". Političkim člancima javljao se u "Slavenskom jugu" i u "Sudslawische°* Zeitungu", a pjesmama, pripovijetkama i novelama u "Nevenu", "Danici", "Katoličkom listu" i "Dragoljubu". 1867. izabran je za srijemskoga narodnog zastupnika u hrvatskom saboru. Na zajedničkim hrvatsko-ugarskim saborima 1870. i 1878. u Pešti hrvatski narodni zastupnik. Nakon umirovljenja živio u Đakovu.DJELA: - [Izabrana djela], Hrvatski narodni preporod, Ilirska knjiga Ili PSHK, knj. 29, Zagreb, 1965.

TOMIĆ, JOSIP EUGEN (18. 10. 1843, Požega - 13. 7. 1906, Zagreb). Nižu gimnaziju polazio u Požegi,-peti i šesti razred u Zagrebu, a potom četiri godine zagrebačkog bogoslovnog sjemeništa. Napustivši 1863. bogosloviju, nekoliko mjeseci boravi kao urednik književnog lista "Glasonoša" u Karlovcu. Pravo studirao u Zagrebu i u Grazu, gdje je 1867. diplomirao; 1868. stupa u službu kotarskog pristava, potom županijskog podbilježnika u Požegi. Iste godine oženio se mladom glumicom i književnicom Herminom pl. Prešeren. Godine 1869. dolazi u Zagreb; 1875. ime.novan je vladinim tajnikom, te vladinim savjetnikom (1889) i banskim savjetnikom (1905). Od 1873. do 1879. obavlja dužnost dramaturga Hrvatskoga zemaljskog kazališta u Zagrebu. Naslijedivši Augusta Šenou, nastavio je njegovu politiku promicanja francuskog repertoara. Napisao je nekoliko libreta za Ivana Zajca (Lizinka, Tvardovski, Gospođe i husari). U "Narodnim novinama" pisao je feljtone, uvodne članke i rasprave. Dovršio je roman Kletva Augusta Šenoe.DJELA: - Leljinke, Požega, 1865; - Komedije, sv. I {Bračne ponude, Zatečeni ženik), Zagreb, 1878; -Zmaj od Bosne, Zagreb, 1879; - Barun Franjo Trenk (drama), Zagreb, 1881; - Komedije, sv. II, (Novi red, Gospodin Tutor), Zagreb, 1882;,- Kapiupiova kći, Zagreb, 1884; - Pošurice, Zagreb, 1887; - Emih-agina ljuba, Zagreb, 1888; - Udovica (roman), "Vienac", br. 17-41, Zagreb, 1891; - Pastorak, Zagreb, 1892; - Za kralja - za dom I. (Pretorijanac), Zagreb, 1894; - Za kralja - za dom II. (Žrtve zablude), Zagreb, 1895; -Melita, Zagreb, 1899; - Veronika Desinićka, Zagreb, 1904; - Sabrana djela I-XII, Zagreb, 1934-1943; -Djela, Zagreb, 1952; Djela Josipa Eugena Tomića I-VIII, Zagreb, 1966; - Izabrana djela (Opančareva kći, Zmaj od Bosne, Melita), PSHK, knj. 45, Zagreb, 1970.

TRESIĆ PAVIČIĆ, ANTE (10. 7. 1867, Vrbanj, Hvar - 27. 10. 1949, Split). Nakon završene pučke škole u rodnom mjestu, polazi sjemenišnu klasičnu gimnaziju u Splitu. Zbog slobodna ponašanja isključen iz sjemeništa. Roditelji ga smjeste u zadarski isusovački kolegij, no on se vraća natrag u splitsku gimnaziju. Ponovno ga iz škole izbacuju, pa školovanje nastavlja na gimnaziji u Kotoru, gdje i maturira. U Beču studira filozofiju, povijest i zemljopis. Kao student surađuje od 1888. u "Viencu", "Narodnom listu", "Domu i svijetu", "Hrvatskoj" i "Prosvjeti" pod pseudonimom Mosorski guslar. Godine 1892. doktorirao disertacijom Kritičko 'razmatranje Leibnitzova determinizma ("Mlada Hrvatska", Zagreb, 1894). Nakon završena studija bavio se književ-#nošću, publicistikom i politikom. U politici započinje kao pravaš, a završava kao zastupnik na programu hrvatsko-srpske koalicije. Početkom 1897. pokrenuo i uređivao u Splitu časopis "za književnost, znanost i politiku" Novi vijek; 1898-prenosi ga u Zagreb. 1903. pokreće u Trstu političko-kulturno-književni tjednik Jadran. Još kao student proputovao je mnoge europske'zem-lje, Češku, Njemačku, Francusku, Dansku i Italiju; 1905. putovao po Sjedinjenim Američkim Državama. Dojmove s putovanja o životu Hrvata U Sjevernoj Americi zabilježio u ciklusu svojih putopisa Preko Atlantika do Pacifika (Zagreb, 1907). Godine 1906. izabran je kao hvarski narodni zastupnik u Carevinsko vijeće, u kojemu se u obrani hrvatskih narodnih probitaka istakao kao vrstan govornik. Početkom I. svjetskog rata interniran u Celovcu, Mariboru i Grazu; nakon dvije godine pušten na slobodu. Kada je u Austriji vraćen

parlamentarni sustav, Tresić je 19. listopada 1917. održao u parlamentu protestni govor, koji je odjeknuo i izvan granica monarhije. Po povratku u domovinu, u prosincu 1917. protjeran je od vlasti iz Zagreba; odlazi na Rijeku i Sušak gdje nastavlja rad na rušenju Austro-Ugarske. Nakon sloma monarhije pojavio se 31. listopada 1918. na bojnom brodu "Viribus unitis" u Puli i od pobunjenih mornara preuzeo brodovlje austrijske ratne mornarice te o tome obavijestio Antantu. Godine 1919. postaje diplomatskim predstavnikom kraljevine SHS u Madridu, a potom u Washingtonu, gdje je ostao pet godina. 1931. umirovljen. Nastanio se u Splitu, do smrti 27. 10. 1949.DJELA: - Glasovi s mora Jadranskoga, Zagreb, 1891; - Sudbina izdajice, Zagreb, 1892; - Izgubljeni ljudi, Zagreb, 1893; - Machiavelli i machiavelizam, Zagreb, 1894; - Nove pjesme, Zagreb, 1894; - Ljutovid Posavski, Zagreb, 1894;-Simeon Veliki, Zagreb, 1897;-Po Lici i Krbavi, Zagreb, 1897; - Po Bosni i Hercegovini, Zagreb, 1897; - Po moru, Sarajevo, 1897; - Pobjeda kreposti, Split, 1898; - Katarina Zrinjska, Zadar, 1899; - Đuli i sumbuli, Donja Tuzla, 1900; - 5a kninske tvrđave, Zagreb, 1902; - Poleti oko Blokova, Tuzla, 1902; - Finiš reipublicae, Zagreb, 1902; - Moć ljepote, Sarajevo, 1902; - Valovi misli i čuvstva, Zagreb, 1903; - Vodama, Trst, 1903; - Sutonski soneti, Zagreb, 1904; - Po Ravnim kotarima, Zadar, 1906; - Preko Atlantika do Pacifika, Zagreb, 1907; - Finiš reipublicae I: Cicero-novo progonstvo, Zagreb, 1909; - Život kralja Hiruda, Zadar, 1910; - Finiš reipublicae II: Katon Utički, Zagreb, 1911; - Tko ne dođe na b,oj na Kosovo, Beč-Zagreb-Lipsko, 1913; - Govori dra Ante Tresića Pavičića, Dubrovnik, 1919; - Govori i pisma iz ere užasa i oslobođenja, Beograd, 1922; ? Ivan Meširović, New York, 1925; - The outlawry ofwar, Washington, 1927; - Plavo cvijeće, Zagreb, 1928; - Budućnost južnih Slavena, Zagreb, 1928; - Imperijalizam i nužde historijske evolucije, Split, 1936; - II teatra di Rino Alessi, Udine, 1937; - Izgon Mongola iz Hrvatske, Zagreb, 1942; - Pjesme, Putopisi, Katarina Zrinjska, PSHK, knj, 61, Zagreb, 1963.

TRUHELKA, JAGODA (5. 2. 1864, Osijek -17. 12. 1957, Zagreb). Školovanje započela u Osijeku, 1878. preselila se u Zagreb gdje pohađa višu djevojačku školu i preparandiju. Kao učiteljica službovala u Osijeku, zatim u Zagrebu; 1885. je ravnateljica Više djevojačke škole u Gospiću, od 1892. na Ženskom liceju u Zagrebu, a od 1910. službuje u Sarajevu. Umirovljena 1925. Otada do smrti živi u Zagrebu. Od 1893. surađuje u mnogim književnim i omladinskim časopisima. Prethodnica Ivane Brlić-Mažuranić1, zajedno s njom, osnivač hrvatske realističke dječje književnosti.DJELA: - Tugomila, Zagreb, 1894; - Naša djeca, Zagreb, 1896; - Vojača, Zagreb, 1899; - U carstvu duša, Osijek s.a. (1910); - Zlatni danci, Zagreb, '1918, 21921, 31942, "1969; - Pipo i Pipa, Zagreb, 1923; - Božja ovčica, Zagreb, 1926; - Aničina lutka, Osijek, 1928; - Zlatko, Zagreb, 1934.

TURIĆ, JURE (3. 4. 1861, Gospić - 9. 2. 1944, Zagreb). U rodnome mjestu pohađao je pučku školu, preparandiju završio u Petrinji. Od 1878. do 1888. učitelj u Lici; potom, do 1892, napedagoškom usavršavanju u Njemačkoj, najviše u Jeni. Profesor u učiteljskim školama u Sarajevu, Petrinji te u Zagrebu, a 1919-1926. na zagrebačkoj Višoj pedagoškoj školi. Istaknut pedagoški stručnjak i pedagoški pisac, bavio se adultnom pedagogijom, zalagao za reformu školstva, za obrazovanje seljaka.Pripovijest Na selu prvi mu je tiskani rad, u "Vijencu" 1882, pod imenom brata Mirka. Književno djelovao, objavljujući u časopisima, najviše do odlaska u Njemačku, odnosno do kraja prvog desetljeća 20. stoljeća. Napisao četrdesetak novela, pripovjedaka (veća pripovijest Darovi svijeta).DJELA: -Darovi svijeta, Zagreb, 1889; - Igra životom, Zagreb, 1909; -. Djela (Turić - Leskovar - Draženović), Zagreb, 1953; - Pripovijesti, članci, PSHK, knj. 56, Zagreb, 1963.

UJEVIĆ, TIN (5. 7. 1891, Vrgorac - 12. 11. 1955, Zagreb). Pravim imenom Augustin, sin učitelja, pučku školu polazio u Imotskom i Makarskoj, srednju u Makarskoj i Splitu, gdje je 1902-1907. boravio u sjemeništu te maturirao u klasičnoj gimnaziji. Godine 1909. upisao se na Zagrebačko sveučilište, do 1912. studirao hrvatski jezik i književnost, klasičku filologiju i filozofiju. Nakon atentata na Cuvaja, 1912. počeo djelovati prema zasadama Ujedinjene nacionalističke

omladine te je zbog takve djelatnosti bio višekratno policijski i sudski zatvaran. Boravio po nekoliko mjeseci u Beogradu, potom u Dubrovniku, Šibeniku, Zadru, Rijeci, a ponajviše u Splitu. Koncem 1913. otišao u Pariz, da bi djelovao politički, zalažući se za stvaranje nove države, Jugoslavije; to razdoblje Ujevićeva života još uvijek nije posve razjašnjeno. Napustivši već posljednjih ratnih godina politički rad, vratio se u svibnju 1919. u Zagreb, psihički i fizički posve izmijenjen i oronuo. Od 1920. do 1926. Živi u Beogradu, potom u Splitu, Zagrebu, opet u Beogradu i Splitu, od 1930. do 1937. u Sarajevu, tri godine ponovno u Splitu. Od 1940. do smrti u Zagrebu.1909. počeo je objavljivati pjesme i članke; vrlo se brzo afirmirao kao jedan od najdarovitijih pjesnika tzv. Matoševa kruga. U. je čitava vijeka profesionalni pisac, boem i beskućnik, objavljujući pjesme, eseje, feljtone, kraće prozne zapise, studije o stranim i domaćim piscima, kulturološke i filozofske eseje, brojne prijevode i novinske članke.DJELA: - Hrvatska u borbi za slobodu, Beograd, 1912; - Hrvatska mlada lirika (zajednička zbirka), Zagreb, 1914 ;-Leleksebra, Beograd, 1920;-Kolajna, Beograd, 1926; -Nedjela maloljetnih, Sarajevo, 1931; - Dva glavna bogumila, Lav Tolstoj i Mahatma Gan-dhi, Sarajevo, 1931; -Auto na korzu, Nikšić, 1932; - Ojađeno zvono, Zagreb, 1933; - Pesme [Uredio Božidar Kovačević], Beograd, 1937; - Ljudi za vratima gostionice, Zagreb, 1938; - Skalpel kaosa, Zagreb, 1938; - Rukovet, Zagreb, 1950; - Koloplet (zajednička zbirka), Zagreb, 1954; -Jesenas i danas. Lirika osmorice, Slavonski Brod, 1954; - Žedan kamen na studencu^-Zagreb, 1954;- Mamurlucii pobješnjela krava, Zagreb, 1956; - Mudre i lude djevice. Pjesničke proze, Sarajevo, 1957; - Izabrana djela I?III, Beograd-Zagreb, 1964; -Sabrana djela Tina Ujevića, sv. I-XVII, (Uredili: Dragutin Tadijanović, Miroslav Vaupotić, Nedjeljko Miha-nović, Dubravko Jelčić), Zagreb, 1963-1967; - Izabrana djela, PSHK, knj. 87, 88, Zagreb, 1970; -Izabrana djela, sv. I-VIII. (Uredili Nedjeljko Mihanović i Dubravko Jelčić), Zagreb, 1986.

VEBER TKALČEVIĆ, ADOLFO (11. 5. 1825, Bakar - 6. 8. 1889, Zagreb), Majka mu je Bakarka, otac doseljenik, Moravac (Ve.rber, pohrvaćeno Tkalčević). Pučku školu pohađao u Bakru, nižu gimnaziju na talijanskom i latinskome svršio u Rijeci; 1840. stupio u zagrebačko sjemenište, 1842-1846. polazio bogosloviju u Pešti kaneći polagati doktorat iz filologije; kasnije 1851-1852. u Beču položio profesorski ispit iz slavistike i klasičke filologije. Temperamentne naravi, u mladosti slobodoumnih istupa, u zrelim godinama konzervativan. Zaređen 1847, radio u biskupskoj pisarnici, pa bio kapelan u Dubovcu; od 1849. namjesni učitelj u zagrebačkoj gimnaziji, ali zbog hrvatskog, protugermanskog držanja za apsolutizma premješten; 1860-1867. ravnatelj gimnazije u Zagrebu, potom premješten u vladin odjel za bogoštovlje i nastavu. Godine 1870. kanonik zagrebački. Pripadnik Narodne stranke, saborski zastupnik (1861-1867), tajnik Matice ilirske, jedan od prvih članova Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Umro ne dovršivši izdavanje svojih sabranih Djela, u ekskluzivnoj nakladi - svega 20 kompleta.DJELA: - Put na Plitvice, Zagreb, 1860; - Listovi o Italiji, Zagreb, 1861; -Junakinja Mila, Zagreb, 1862; - Ilirska čitanka za gornje gimnazije, I?II, Zagreb, 1856-1860; - O slogu hrvatskom, Zagreb, 1869; - O pridavku, Zagreb, 1871; - O glagolu, Zagreb, 1873; -Varaždinske toplice, Zagreb, 1876; - Avelina Bakranina ljubavne zgode i nezgode, Zagreb, 1882; - Put u Carigrad, Zagreb, 1886;-tona, Zagreb, 1887;-Djela Adolfa Vebera, 1-9, Zagreb, 1885^1890; -Izbor iz djela, PSHK, knj. 29, Zagreb, 1965.

VIDA, VIKTOR (2. 10. 1913, Kotor - 25. 9. 1960, Buenos Aires). Školovao se u rodnom gradu: dva zadnja razreda gimnazije i maturu polaže u tadašnjoj Podgorici. Obitelj zatim seli u Zagreb i Vida tu diplomira jugoslavenske književnosti i talijanski jezik i književnost, 1937. Godinu dana stipendist u Rimu, po povratku knjižničar Talijanskog instituta; u rujnu 1941. suplent na I. gimnaziji u Zagrebu; u kasno proljeće 1942. bježi u Veneciju pa Rim. Tu ostaje do 1948, kad sa ženom i malim sinom odlazi u Buenos Aires. Teško živi kao skroman državni činovnik. Slomljen emigrantskom atmosferom i nesavladivim domotužjem, počinja samoubojstvo. U književnosti se javio kao sudionik mladog "pečatovskog" kruga, ali pod trajnim dojmom gričevaca i talijanskih hermetističkih eksperimenata međuratnog vremena.

DJELA: - Svemir osobe. Buenos Aires, 1956; - Suianj vremena. Buenos Aires, 1962; - Sabrane pjesme. Buenos Aires, 1962; - Otrovane lokve, Zagreb, 1971; -Izabrana djela (zajedno: Delorko, Šolc, Vida), PSHK, knj. 139, Zagreb, 1982.

VIDRIĆ, VLADIMIR (30. 4. 1875, Zagreb -30. 9. 1909, Stenjevec). Sin poznatog zagrebačkog odvjetnika, dra Lovre Vidrića, Slovenca koji je, ženidbom sa Samoborkom Betikom Tomičić, dobio hrvatski domicil. Vladimir se školovao u Zagrebu; kao đak šestog razreda klasične gimnazije objavio dvije pjesme; maturirao 1892, koje je godine upisao pravo u Pragu, na njemačkom sveučilištu. Godina 1893-1895. studirao u Zagrebu. Za vrijeme boravka Franje Josipa I. u Zagrebu, 16. 10. nosio sveučilišnu zastavu na čelu povorke studenata koji su na Jelačićevu trgu spalili mađarsku zastavu. Istog dana uhapšen; na procesu osuđen na četiri mjeseca zatvora, koja je i odsjedio u Bjelovaru. Godine 1895/96. upisan na pravnom fakultetu u Grazu, osmi semestar apsolvirao u Beču. Premda najnadareniji student svoje generacije, polagao stroge ispite vrlo sporo, pa je doktorat postigao tek 1903. godine: ispite upravo sustavno izbjegavao, a polagao ih s najvišim ocjenama! Iste godine javljaju se i prvi tragovi duševne bolesti od koje će pjesnik i skončati. Godine 1907. objavio, u vlastitoj nakladi, jedinu knjižicu Pjesme, kojoj je i povjerena njegova pjesnička sla-?va.DJELA: - Pjesme, Zagreb, 1907; - Sabrane pjesme. Uredio Dragutin Tadijanović, Zagreb, 1969.

VITEZ, GRIGOR (15. 2. 1911, Kosovac, kraj Okučana - 23. 11. 1966, Zagreb). Završio učiteljsku školu; prije rata radio kao učitelj, poslije rata bavio se pretežno književnim radom; djelovao kao glavni urednik izdavačkog poduzeća "Mladost" u Zagrebu. Kao pjesnik Vitez pripada među one koje je revolucija odvažila i na pjesnički čin; i uspjeli su. Međutim, pravi poziv osjetio je Vitez kao dječji-pjesnik: na stvaranja ga je neprestano nukao urednik dječjeg lista "Radost", Viktor Cvitan.DJELA: - San boraca u zoru, Zagreb, 1948; - Pjesme, Zagreb, 1950; - Medvjed kao pudar (slikovnica), Zagreb, 1951; - Dva pijetla (slikovnica), Zagreb, 1951; -Naoružane ruže, Zagreb, 1955; - Vesele zamke, Zagreb, 1955; - Prepelica, Zagreb, 1956; - Sto vukova, Sarajevo, 1958; - Povjerenje životu, Sarajevo, 1958; -Tko će s nama u šumicu (slikovnica), Zagreb, 1958; -Životinje spavaju (slikovnica), Zagreb, 1958; - Kad bi drveće hodalo, Zagreb, 1959; - Kao lišće i trava, Zagreb, 1960; - Maksimir (slikovnica), Zagreb, 1960; - Pijetlova suzica, Zagreb, 1960; - Nikola Miljanović Karaula, Zagreb, 1952; - Iza brda plava, Zagreb, 1961; - Hvatajte lopova, Sarajevo, 1964; - Zekina kuća, Zagreb, 1964; - Bajka o glinenoj ptici, Sarajevo, 1964; - Gdje priče rastu, Zagreb, 1965; - Ogledalce, Zagreb, 1965; - Igra se nastavlja, Zagreb, 1966; -Doživljaji svjetskog putnika (slikovnica), Zagreb, 1967; - Izabrane pjesme i priče, Beograd, 1969;

VODNIK, BRANKO (26. 2. 1879, Varaždin -14. 6. 1926, Zagreb), pravim imenom Drechsler. Gimnaziju završio u Varaždinu, slavistiku studirao u Zagrebu, Pragu i Krakovu, doktorirao1905. u Zagrebu. Srednjoškolski profesor u Karlovcu, Osijeku i Zagrebu, od 1911. docent te od 1922. profesor hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio pokretač i ured"" nik časopisa "Nova Hrvatska", urednik "Savre-menika", tajnik Matice hrvatske. Do smrti bio stvarni urednik i duhovni vođa časopisa "Jugoslavenska njiva".DJELA: - Petar Preradović, Studija, Zagreb, 1903; - Franjo Marković, Zagreb, 1906; - Slavonska književnost u XVIII. vijeku, Zagreb, 1907; - Stanko Vraz, Studija, Zagreb, 1909; - Povijest hrvatske književnosti. Knjiga I. Od humanizma do potkraj XVIII. stoljeća, Zagreb, 1913; -Izbor iz djela, PSHK, knj. 71, Zagreb, 1975.

VOJNOVIĆ, IVO (9. 10. 1857, Dubrovnik - 30. 8. 1929, Beograd). Sin plemenitaških roditelja; otac mu Kosto jedan je od vođa narodnog preporoda u Dalmaciji. Već 1858. obitelj seli u Split, od 1874. u Zagreb,. gdje Vojnović maturira i diplomira pravo. U Zagrebu je u sudačkoj službi do 1884, zatim pet godina u Križevcima, Bjelovaru, potom u upravnopolitičkoj službi u Zadru (1890), sedam godina u Dubrovniku, pa u Supetru na Braču, opet u Zadru i ponovno u Supetru; 1907. otpušten bez prava na mirovinu. Četiri godine dramaturg Hrvatskog Zemaljskog kazališta u Zagrebu, a od 19.11. profesionalni pisac. Zbog jugoslavenske orijentacije austrijske

su ga vlasti 1914. uhapsile u Dubrovniku, utamničile u Šibeniku; očno obolio, od 1915. liječio se u Zagrebu. Nakon završetka rata tri godine živio u Francuskoj, od 1922. najčešće u Dubrovniku, a gotovo slijep umro u Beogradu. Počeo se javljati 1877, izvješćima o zagrebačkom kulturnom i kazališnom životu u zadarski "Narodni list". Književno zrelo nastupio realističkom prozom: u "Vijencu" 1880. objavio "roman jedne osidelice", pripovijetku Geranium;1884. izdao zbirku novela Perom i olovkom, a 1886. pripovijetku Ksanta. Prva mu je drama Psyche (1889), a posijedne djelo Prolog nenapisane drame (1929).DJELA: - Perom i olovkom. Zagreb, 1884; - Ksanta, Zagreb, 1886; - Psyche, Zagreb, 1889; - Ekvinocij; Zagreb, 1895; - Dubrovačka trilogija, Zagreb, 1903; -Smrt majke Jugovića, Zagreb, 1907; - Gospođa sa suncokretom, Zagreb, 1912; ? Lazarevo vaskresenje, Dubrovnik, 1913; - Akordi, Zagreb, 1917; - Impera-trix, Zagreb, 1918; - Geranium, Zagreb, 1919; (u "Vijencu" 1880); - Stari grijesi, Zagreb, 1919; (prerađena, prenaslovljena Ksanta); - Maškerate ispod kup-'Ija, Zagreb, 1922; - Prolog nenapisane drame, Beograd, 1929; ? Sabrana djela Iva Vojnovića, Beograd, 1929-1940-1941. (knj. 1-2-3; nedovršeno); - Pjesme, Pripovijetke, Drame, PSHK, knj. 55, Zagreb 1964.

VRAZ, STANKO (pravo ime Jakob Frass, od njem. Freisass) (30. 6. 1810, Cerovac, Ljutomer - 24. 5. 1851, Zagreb). U Mariboru 1830. završava njemačku gimnaziju (gramatiku i huma-niora). Filozofiju, tj. dva završna razreda današnje srednje škole, polazio je u Grazu. Po želji roditelja trebao je nakon svršene filozofije studirati bogosloviju, ali ne osjećajući želje za svećeničkim pozivom, upisuje 1832. pravo, koje zbog zaokupljenosti književnošću i filologijom nije završio. U Grazu se intenzivno bavi učenjem europskih i slavenskih jezika, druguje s Francom Miklošičem, jezikoslovcem i paleografom. Poznavao je njemački, francuski, engleski te češki i poljski jezik. Kao student prevodi latinske klasike, Vergilija (Georgica, Eneida). Horacija, Ka-tula, Ovidija i slavenske pjesnike Mickievvicza i Puškina.Stihove počeo pisati kao gimnazijalac, na slovenskom jeziku, odnosno narječjem svoga rodnog kraja, istočne Štajerske. I poznije, kao student, nastavit će pisati pjesme na zavičajnom dijalektu, pa će zbog toga doći do razilaženja između njega i kruga oko slovenskoga književnog almanaha "Kranjske čbelice" u Ljubljani, u kojemu su Prešeren i Čop književno uvodili srednjoslovenski (kranjski) dijalekt kao književni jezik Slovenaca,. Godine 1833. susreće se u Grazu s hrvatskim preporodnim prvakom Ljudevitom Gajem. Za praznika 1835. upoznao se Vraz s mladom Gajevom nećakinjom Julijanom Cantilly (1812 - 1842), kćerkom imućnoga trgovca i gradskog senatora u Samoboru. Pod dojmom osobne povrijeđenosti zbog stava Prešerenova književnog kruga, Vraz se lako oduševio za Gajeve preporodne ilirske ideje. Sve češće posjećuje Zagreb i sve više se približava duhovnoj struji hrvatskoga narodnog preporoda.Kad je 1835. počela izlaziti u Zagrebu "Danica ilirska", Vraz postaje njezinim suradnikom. Prvu pjesmu na hrvatskom jeziku Stana i Marko objavio je 12. rujna 1835. u "Danici" s potpisom "Stanko Vraz, Ilir iz Štajera". Godine 1839. potpuno se opredjeljuje za hrvatsku književnost i nastanjuje u Zagrebu.Osjetivši potrebu izlaganja suvremenih književnih pitanja, pokrenuo je 1842. s Dragutinom Rakovcem i Ljudevitom Vukotinovićem književni zbornik i časopis Kolo, u kojemu je surađivao pod pseudonimom Jakob Rešetar. Nakon neuspjeha u natječaju za profesora hrvatskog jezika na Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu, preuzima 1846. dužnost prvog tajnika Matice Hirske. Neuslišan u ljubavi prema Ljubici Cantilly, kojoj je posvetio svoj ljubavni lirski kanconijer Đulabije, nije se ženio. Umro od sušice. Položen je u Ilirsku arkadu na Mirogoju, u panteonu hrvatskih preporodnih pisaca.DJELA: - Narodne pjesni ilirske, Zagreb, 1839; -Đulabije, Ljubezne ponude za Ljubicu, Zagreb, 1840; - Glasi iz dubrave žeravinske, Zagreb, 1841; - Gusle /tambura, Prag, 1845; - Pesmarica, V Gradcu, 1863; -Djela Stanka Vraza I-V, Zagreb, 1863-1877; - Izabrane pjesme, Zagreb, 1880;- Đulabije, Zagreb, 1920; - IzabraAe pjesme, Zagreb, 1924; - Stanka Vraza -Slovenske pesmi, Krško, 1926; - Stihovi i proza, Zagreb, 1951: Slovenska djela I?II, Zagreb, 1952; -Djela (Vraz - Preradović), Zagreb, 1954; - Pjesnička djela I?III, Zagreb, 1953-1955; - Slovenska korespondenca (Vraz - Koćevar), Ljubljana, 1961; - Poezija i proza, Zagreb, 1963; - Pjesme i članci, PSHK, knj. 30, Zagreb, 1965.

VRHOVAC, MAKSIMILIJAN (23. 11. 1752, Karlovac - 16. 12. 1827, Zagreb.) Školovao se u Grazu, započeo i napustio časničku karijeru u vojsci; stupio u zagrebačko sjemenište, završio filozofiju u Peču, bogosloviju u Bologni, gdje je i doktorirao iz teologije. Zaređen 1775, obavljao visoke crkvene dužnosti, bio kanonik i rektor zagrebačkoga (1785) pa središnjega sjemeništa u Budimpešti (1786). Zagrebački biskup od 1787. do smrti.Europski prosvjetiteljski duh, mecena i uređivač zagrebačkoga parka Maksimir. Trijezan rodoljub, braneći Hrvatsku od mađarizacije, u Ugarskom saboru zalagao se da službenim jezikom ostane latinski; za promicanje "ilirskoga" jezika utemeljio i kupio 1794. u Zagrebu posebnu tiskaru. Sastavljao crkvena djela, vodio obilnu korespondenciju; sačuvan je i dio njegova Diariuma. Glasovit je njegov predilirski, latinski pisan spis, Poziv na sve duhovne pastire svoie biskupije za sakupljanje »ilirskih« riječi, prirječja, popijevki i knjiga - taj je poziv pretiskao i tako novim značenjem prodahnuo Gaj u »Danici« 1837.DJELA: - lllustrissimi, reverendissimi admodum reve-rendi..., Pešta, 1793; Poslanica vjernicima zagrebačke biskupije za vrijeme kuge, Zagreb, 1797; - Molitve koje vu vremenu kuge i pomora moliti se imaju, Zagreb, 1797; - Homilia ad universum Dioecesis zagrabiensis clerum dicta in cathedrali ecclesiae Zagrabiae XXI martii, MDCCXCIX, Zagreb, 1799; - Hrvatska prodika proti Napoleonu..., Zagreb, 1808; - Poziv na sve duhovne pastire svoje biskupije (Zagreb, 1813), »Danica«, 1837; - Sveti evangeliumi nedjeljni i svetačni, Zagreb, 1819; - Molitve koje duhovni pastiri z pobožnem ljudstvom zkrbi njihovoi zaufanem moliti imaju, Zagreb, 1825; - Podvuchanya vu najpoglavitesheh vere iztinah y najoszebitesheh kerztschanzkeh dusnoztjah..., Za-greb, 1822; - Pobožnost k božanskom srdcu Jesusa odkupitelja našega kakti zjedinenje z vsemi pravoverni-ki..., Zagreb, 1827; - Sermones sacri ad clerum in coena Domini habiti, a morte ejusdem in lucem editi, Zagreb, 1841; - Plesonisen. Zagreb, b. mj. i g.; Poziv na sve duhovne pastire..., PSHK,knj. 28,Zagreb, 1965.

VUČETIĆ, ŠIME (21. 3. 1909, Vela Luka, Korčula - 28. 7. 1987, Zagreb). Gimnaziju pohađao u Splitu, učiteljsku školu? završio 1929. u Dubrovniku. Do 1941. učitelj u dalmatinskim selima. Godine 1943. prešao na slobodni teritorij, bio u Italiji'i Africi, 1945. vratio se u Split. Od 1947. u Zagrebu. Dopisni (1975), pa izvanredni član (1983) Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.Pjesnik, esejist i kritičar. U časopisima počeo objavljivati 1928. (pjesma U nevolji); prve knjige, zbirke pjesama izdao 1939: Svanuća te Pjesme Ilije Labana, a taj ciklus nastavlja odnosno "pre-pjevava" u još dvije knjige (1940, 1952); objavio desetak zasebnih zbirki pjesama. Uz poetsko-me-moarsku prozu te kompendij Hrvatska književnost 1914-194] (1960) objavioje nekoliko knjiga ogleda, eseja, kritika (prva Čovjek u razvalini, 1956); prati suvremeno književno (pa i likovno) stvaralaštvo (Granice, 1964), piše o Ujeviću, Vi-driću, Matošu, Maruliću, a u posebnoj knjizi izdao prvu sustavnu esejističku sintezu o Krležinu stvaralaštvu (Krležino književno djelo, 1958).DJELA: - Svanuća, Split, 1939; - Pjesma Ilije Labana, I. i II, Split, 1939. i 1940;- Knjiga pjesama, Zagreb, 1948; ? O našoj dramsko-kazališnoj kritici, Zagreb, 1949; - Ljubav i čovjek, Zagreb, 1955; - Čovjek u razvalini, Zagreb, 1956; - Voćke u teatru, Rad JAZU, 310, Zagreb, 1957; - Na svome, Zagreb, 1957; -*, Krležino književno djelo, Sarajevo, 1958; - Rude na ogledalu, Zagreb, 1959; - Između dogme i apsurda, Zagreb, 1960; - Hrvatska književnost1914-1941, Zagreb, 1960; - Granice, Zagreb, 1964; - Putnik, Zagreb, 1964; -Pjesma, Zagreb, 1969;- Iza pozornice, Zagreb, 1971; - Vladimir Nazor, čovjek i pisac, Zagreb, 1976; -Pjesništvo, Ogledi, PSHK, knj. 127, Zagreb, 1976;-Pjesni razlike, Zagreb, 1976; - Pjesništvo, Zagreb, 1976; - Ujević i drugi, Zagreb, 1979; - Dva svijeta, Zagreb, 1979; - Svjetlost u rudniku, Zagreb, 1980; -Vrag ti je dug život, Zagreb, 1981; - To si ti ovdje, Zagreb, 1982.

VUKOTINOVIĆ, LJUDEVIT (13. 1 1813, Zagreb- 17. 3.1893, Zagreb). Sin plemićke obitelji; prezime Farkaš pohrvatio. U školu i gimnaziju pošao u Zagrebu, nastavio u Velikoj Kaniži i Szombathelvu. Pravo počeo studirati u Zagrebu (1830), nastavio u Požunu; odvjetnički ispit položio 1836. Već 1832. radi kap adlatus Janka Dra-škovića, hrvatskoga zastupnika u Požunskom saboru. Od 1836. u upravnoj službi, ponajviše u Križevcima: najprije županijski

podbilježnik, pa veliki sudac, te križevački veliki župan (1861--1867). Oduševljen preporoditelj i Gajev suradnik, 1842. supokretač književnoga časopisa "Kolo", uz političko-programsko pisanje bio i neposredno aktivan u politici: 1848. povjerenik bana Jelačića, 1848-1849. časnik u narodnoj gardi; od 1847. zastupnik u Hrvatskom saboru. Dva je puta izgubio službu: prvi put 1854. zbog odupiranja germanizaciji (otada se sve više bavi gospodarskom strukom; bio tajnik Gospodarskoga društva i urednik "Gospodarskoga lista", 1855-1857); te drugi put 1867, jer kao župan nije htio slijepo provoditi carsku naredbu, neprihvaćenu u Hrvatskom saboru. No potom kao saborski zastupnik (potpredsjednik 1868), kandidat opozicijske Narodne stranke, pristao uz unioniste. Vrlo marljiv, ljubitelj prirode, afirmirao se i kao prirodoslovac. 1867. imenovan članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.DJELA: - Golub, Zagreb, 1832; - Prvi i zadnji kip, Požun, 1833; - Glogovkinje horvatske (s Lj. Gajem), Zagreb, 1835; - Pjesme i pripovijetke, Zagreb, 1838; -Pjesme i pripovijetke Zagreb, 1840; - Ruže i trnje, Zagreb, 1841; - Pismarica (s D. Rakovcem), Zagreb, 1842; - Prošastnost ugarsko-hervatska, I?II, Zagreb, 1844; - Pjesme, Zagreb, 1847; - Trnule, Zagreb, 1862;- Izbor iz djela, PSHK, knj. 29, Zagreb, 1965.

WIESNER LJUBO (2. 2. 1885, Zagreb - 3. 8. 1951, Rim). Pučku školu i gimnaziju pohađao u rodnome gradu. Beskućnik, stanovao i u Samoboru ; poznat kavanski kozer, bio je pravi intelektualni proleter: novinski korektor, feljtonist, organizator, izdavač i urednik časopisa ("Sutla", 1908; "Grič" 1917-1919; "Kritika", 1921-1922; "Savremenik", 1926-1928), plodan prevodilac (E. Zola, V. Hugo), a podosta i putujući akviziter. Grad Zagreb dodijelio mu je 1936. počasnu (prvu književničku) mirovinu. U početku okupacije radi kao urednik u Hrvatskom izdavalačkom bibiliografskom zavodu. Spašavajući kćer od ustaškog prijekog suda, odlazi u Berlin gdje je 1943-1944. urednik nacističkoga časopisa na hrvatskom jeziku ("Suradnja"); od 1948. boravi u Zavodu sv. Jeronima u Rimu i radi na Vatikanskoj radio-stanici za hrvatske emisije. Duševno bolestan (progresivna paraliza) umire u rimskoj bolnici.Zrelije pjesme objavljivao je u časopisima od 1911. (Seosko jutro u "Savremeniku"), od tada također i članke. Štovateljski opsjednut matoševac, osobito poznat pjesmama u antologiji Hrvatska mlada lirika (1914), za koju je napisao programski uvod i zapravo je uredio. Već pri kraju pjesnikovanja, 1926. izdao prvu, i jedinu knjigu: Pjesme (neznatno prošireno izdanje 1943).DJELA: - Pjesme, Zagreb, 1926; - Pjesme, Zagreb, 1943; - Pjesme, Članci, PSHK, knj. 85, Zagreb, 1970;- Prvi put u Bad Albach (14. 3. 1945. - 9. 5. 1945.) /dnevnik/, Rad JAZU, knj. 400, str. 571-592, Zagreb, 1983.

ŽMEGAČ, VIKTOR (21. 3. 1929, Podravska Slatina). Gimnaziju završio u Osijeku, germanistiku studirao u Zagrebu i u Gottingenu. Doktorirao tezom o Thomasu Mannu. Od 1977. šef katedre za njemački jezik i književnost. Piše podjednako hrvatski i njemački pa mu je velik broj radova objavljen izvan Jugoslavije. Zapažen stručnjak na području teorije književnosti i književne povijesti. Od smrti Zdenka Škreba (1985) glavni urednik "Umjetnosti riječi".DJELA: - Književno stvaralaštvo i povijest društva, Zagreb, 1976; - Književnost i zbilja, Zagreb, 1982; -Istina fikcije, Zagreb, 1982; - Težišta modernizma, Zagreb, 1985;- Krležini evropski obzori, Zagreb, 1986.

GERVAIS, DRAGO (18. 4. 1904, Opatija - 1. 7. 1957, Sežana). Pučku školu učio u Opatiji, gimnaziju u Opatiji i na Sušaku (1915-1923). ^?Diplomirao pravo na Sveučilištu u Zagrebu (1928). Do rata služio kao činovnik i odvjetnik u Bakru, Crikvenici, Bjelovaru i Beogradu. Poslije oslobođenja (od 1950) intendant i dramaturg Narodnog kazališta u Rijeci. U književnosti se javio kao čakavski pjesnik i tu dosegao najveći umjetnički domet. Pisao novele, humoreske i komedije. Najbolja mu je komedija s historij-skom pozadinom Karolina Riječka (1951). Uza sve to, njegovi Čakavski stihovi (1929) obilježili su datum u razvitku suvremene čakavske poezije. Posebno ih je pozdravio Vladimir Nazor i napisao predgovor za njihovo drugo izdanje (1935).

DJELA: - Čakavski stihovi, Crikvenica, 1929; - Reakcionari, Zagreb, 1950; - Karolina Riječka, Zagreb, 1951; - Istarski kanat, Zagreb, 1951; - Kozerije i humoreske. Rijeka, 1957; - Izabrana djela, PSHK, knj. 105 (zajedno s Pavićem, Balotom i Ljubićem), Zagreb, 1973.

MIRKOVIĆ, Mijo (u književnosti Mate Balota; 28. 9. 1898, Rakalj u Istri - 17. 2. 1963, Zagreb). Život Mije Mirkovića nalik je na pustolovni roman sa sretnim završetkom: tek, u njemu nedostaje ona početna želja za neobičnim doživljajima, jer taj se život odvijao pod pritiskom nesmiljenih "objektivnih okolnosti". Istarski seoski mladić, željan znanja i pravde, kreće u život, u dramatičnom trenutku kad se ruše carstva i ** započinju procesi koji će potresati ne samo njegovim zavičajem i narodom nego čitavim svijetom. A što sve nije bio! Mornar, kamenolomac, radnik, rudar, bjegunac, robijaš, znanstveni radnik, sveučilišni profesor i tajnik Jugoslavenske akademije! Istakao se fundiranim radovima o ekonomici jugoslavenskih zemalja, kao kulturni historičar ostavio monumentalnu biografiju svoga zemljaka Matije Vlačića, kao pjesnik prihvatio Nazorove istarske motive prodahnuvši ih plemenitom ljudskom i klasnom pobunom.DJELA (književna): - Dragi kamen (čakavske pjesme), Rječnik i bilješke Hijacint Petris, Zagreb, 1938; - Flacius, Zagreb, 1938; - Tijesna zemlja, roman iz istarskog narodnog života, Rijeka, 1946; - Stara pazinska gimnazija, Zagreb, 1950: - Puna je Pula, Zagreb, 1954; - Matija Vlačić Ilirik, Zagreb, 1960. Izabrana djela (zajedno s Pavićem, Ljubićem i Gervaisom), PSHK, knj. 105, Zagreb, 1973.

PERKOVAC, IVAN (23. 5. 1823, Harmica kod Brdovca - 16. 4. 1871, Samobor). Političar i publicist, urednik "Nevena" (1853) i "Pozora" (1860-1864, 1866-67), zatim "Vijenca" (1870-1871). Pisao zanimljive pripovijesti s vidnim realističkim sklonostima. Posebno se tu ističe Župnikova sestra (1869) i Stankovačka učiteljica (1871). Djelovao na Šenou, premda je s očitim nerazumijevanjem napao njegovu Ljubicu (1868). Uzoran karakter, mučenik nepokolebljiva stava. Zanimljive su mu memoarske Bilješke iz bojnoga odsjeka (1869), pune podataka o nesretnoj Jelačićevoj intervenciji 1848.DJELA: - Pripovijesti, Zagreb, 1905.