List FSR-aŠiroki BrijegGodište IV, broj 11Ožujak 2010.Cijena 3 KM

Kako je siromašnoj majci dvojice braće dao prvu knjigu Novoga zavjeta što ju je Red imao

Jednoć je majka dvojice braće došla

k svecu i s pouzda-njem ga zamolila mi-lostinju. Svetom ocu se smilila pa je svom zamjeniku bratu Petru Katanskom rekao:

„Možemo li dati kakvu milostinju svo-joj majci?“

Majku bilo kojeg brata smatrao je i svo-jom majkom i majkom svekolike braće. Brat Petar odgovori:

“U kući nemamo ni-šta što bismo joj mogli dati.“

Zatim je nadodao:“Imamo jednu knjigu Novoga zavjeta iz koje, kad molimo Jutar-

nju, jer nemamo Brevijara, uzimamo čitanja.“Njemu će na to blaženi Franjo: „Podaj našoj majci Novi zavjet da ga za svoje potrebe unovči, jer

nas on potiče da pomažemo siromahe. Uvjeren sam da će se Bogu većma svidjeti ovaj dar negoli čitanje.“

Tako je, dakle ženi dana knjiga,i to prvi Novi zavjet što ga je Red imao, a poradi svete ljubavi je otuđen.

(Toma Čelanski, Drugi životopis Vita secunda, II 91)

Križni put izgubljenog sinaKoliko sam te puta Isuse pratio na Tvome križnom putu, ko-

liko sam puta čuo riječi da na svome križu nosiš terete i mojih grijeha, ali ja se nisam prepoznavao u tim riječima. Sada želim prihvatiti križ svojih grijeha i moliti za Tvoju pomoć- jer znam da bez Tebe ne mogu nositi svoj križ. Znam da će stariji brat reći da je bogohulno uspoređivati Kristov križ, križ Nevinoga s mojim križem, križem čovjeka grešnika, grešnika protiv Boga i ljudi. Ali, Isuse Ti si rekao da si došao radi grešnika. Isuse, ja sam se prepoznao u tim riječima. Je li kasno za mene?

(Tekst prema “Pođi za mnom”, T. Ivančić)

Iz sadržaja

Kroz Korizmu do Uskrsa ................... 5

Naši duhovni asistentifra Blago Karačić ...... 14

Naše TrećariceLjubica Bubalo ......... 18

Svjedocifra Ivan Matić ........... 22

Reportaža - Privalj .... 26

Asiške sličice ............. 30

Trećarima u pohodes. Jela Prskalo ............ 32

Naši pokojni ............. 38

2

Godiš

te IV

, bro

j 11

Prva postajaIsusa osuđuju na smrt

PRVI KRIŽ Teško je priznati svoj grijeh. U meni se puno puta rađa-la odluka da se odreknem grijeha, ali je ljudska slabost bila jača. Sram me bilo priznati da griješim, dok to ljudi nisu osudili. Računao sam na prijateljsku riječ, ljudsku potporu da moja osuda ne bude tako teška, ali uvidio sam da se ljudi vesele mome grijehu. I tu je počeo moj križni put. Ta osuda mi je otvorila oči. Osudili su mene, a ne moje pogreške. I osta-vili me samog, s mojim križem. A ja pod tim teretom, Isuse tebe zovem da me ne ostavljaš. Znam da na ljude ne mogu računati. Isuse ti si moj jedini oslonac.

Godiš

te IV

, bro

j 11

3

Uvodnik

Raspeti Gospodinte treba kao obnovitelja!

otvara vrata koja su ljudi zatvorili. I ono što je čovjeku nemoguće Bogu je moguće.

Njegov dolazak pred papinu rezidenciju je nečujan, nenajavljen, skroman. I kad je izre-kao stražarima i Papinim suradnicima svoju nakanu, svi su se smijali. Što pada ovom pro-

sjaku na pamet? Kada se ljudska misao ne pri-hvaća ili joj se ruga, Bogu ostaje veći prostor da otkrije svoje naume.

Papa ima mučni i zastrašujući san u kojem gleda kako se ruši crkva sv. Ivana Lateranskog. Šok ga probuđuje kad ugleda siromaška koji

Naš list je poput predivnih, skladnih crkvenih zvona. Kad se oglase, pro-buđuju radost i stvaraju poseban

ugođaj u duši. Otvaraju srce i naša duša hrli na susret na kojeg pozivaju. Kako bi blagdani bili siromašniji bez tog milozvučja! Tako je i naš list: svaki novi broj je nova radost i posebna zahvalnost Gospodinu. On je jedan mali događaj u našem brat-stvu. Povezuje nas kao obitelj i hrani duhom kojeg u sebi nosi. To je franje-vački list. Prenosi poruku našeg Sve-ca i prožima našu franjevačku obitelj svojom blizinom. U svakom broju smo pokušali uživjeti uvijek novi lik iz naše povijesti i tako oslikati naše mučenike, naše duhovne asisten-te, velikane naše slavne i mučeničke prošlosti. Staro pedagoško pravilo glasi: Primjeri privlače!

Siromaštvo nošeno zanosom evanđeoske ljubaviSveti Franjo nas privlači i oduševljava za

istinsku svetost. Sjećamo se nezaboravne sce-ne i susreta s Papom Inocentom III. 1209. godine. Nije bio uznemiren hoće li susresti Papu ili ne. U srcu je bio siguran: ovo što či-nim je Božja volja. On će se pobrinuti. On

Druga postajaIsus prima na se križ

DRUGI KRIŽ Primio sam na sebe svoj križ. Zagrlio sam ga s čvrstom odlukom da moje misli neće ići od njega, da će težina križa biti moje podsjećanje na težinu grijeha. Svaki dan susrećem ljude koji me osuđuju, osuđuju i moje javno nošenje križa. Osuđuju onoga koji se preko križa želi promijeniti. Ne vjeruju mi da se pod težinom križa može ojačati. Koliko sam puta molio pod težinom križa, molio i zahvaljivao što sam ga prihvatio. Zahvaljivao i pitao se zašto ranije nisam prihvatio sebe i svoje slabosti. Zašto sam bio slijep?

4

Godiš

te IV

, bro

j 11

Uvodniksvojim ramenima zaustavlja rušenje crkve.

Zahvaljujući tom siromašku crkva sv. Ivana ostaje netaknuta. Ta slika je čudesna, proroč-ka. Pokazuje što može siromašni čovjek uči-niti kad svim srcem služi svom Bogu. To nije bila avantura bogatog mladića. To nije bio put razočaranog čovjeka koji želi svratiti po-zornost na sebe. To je bio odgovor na poziv, a to je poziv na svetost. Sv. Franjo uspravlja Cr-kvu svog vremena i određuje joj novu statiku koja će izdržati sve potrese, a to je siromaštvo nošeno zanosom evanđeoske ljubavi. To je nutarnja sloboda i nenavezanost ni na što, niti na bilo koga osim Isusa Raspetoga. I danas je to lijek Crkvi koja se ruši u obitelji-ma. To je i danas jedini odgovor onima koji su oboljeli od gramzljivosti i bahatog prestiža. Stoga današnji papa Benedikt dok razmišlja o sv. Franji govori Crkvi i svijetu: „Franjo je gorostas - div svetosti.“

Sveti Franjo je uistinu originalan, jedin-stveni svetac. On umire pjevajući. On gleda stvorenja srcem i vidi Stvoritelja kojeg blago-slivlja sa svim stvorenjima.

Prvi svečev životopisac zapisa:„Bolje bi bilo da ja šutim jer nema ljudske

riječi s kojom bi mogao opisati, izreći tajnu, jedinstvenu i genijalnu tajnu koju je skrivao i očitovao sveti Franjo.“

On je bio originalan, jer je bio jednosta-van. Stoga prvi životopisac kaže:

„On je bio otmjen, dobar, srdačan, jednosta-van, svetac među svecima i grešnik medu grešni-cima. On je bio iskren. On nije glumio apostola gubavaca i siromaha. On je to uistinu bio.“

I danas je potreban Franjin duh i ljubav ovoj crkvi koja se trese i ruši.

I danas sigurno ima tko čuti propetu Lju-bav koja ponavlja: „Franjo, popravi moju cr-kvu koja se ruši!“

Ti čuješ svoje ime i glas Raspetog Gospodi-nu koji te treba kao obnovitelja.

Gledati Uskrslog i živog Gospodina je naša snaga Uskrs je! Poruka Uskrslog je za sve i za sva

vremena važna: „Ne bojte se, ja sam!“Gledajte moje probodene ruke i noge! To

sam ja. Gledati Uskrslog i živog Gospodina je naša snaga.

Čašćenje i klanjanje Presvetom Gospodi-nu u Euharistiji je svaki put susret s Uskrslim koji nas ispunja sigurnošću vjere i nade. Svaka naša molitva u obitelji, čitanje i promišlja-nje Riječi Božje je novi susret s Uskrslim koji reče:

"Jer gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime i ja sam među njima.“ (Mt 18,20)

Naše obiteljsko poslanje je okupljati na molitvu i razgovor s Bogom. Naša obiteljska molitva prožeta slušanjem Božje Riječi stav-lja nas u pripravnost da možemo čuti poru-ku s križa, poruku i poslanje iz euharistijske prisutnosti. Ovo uskrsno vrijeme nas potiče na promjenu, na naše uskrsnuće na novi ži-vot. Neka nas probuđeni život proljeća potiče na promišljanje našega rasta i procvata naše plodnosti.

Sretan i blagoslovljen Uskrs vama i vašim obiteljima! Mir i dobro svima!

Treća postajaIsus pada prvi put pod križem

TREĆI KRIŽ I dogodi se pad. Pod težinom ljudskih prigovora, izru-givanja i podsmjeha padam pod križem. Obara me nepovjerenje ljudi da želim umrijeti onom starom čovjeku, da se sutra, po Tvojoj pomoći Isuse, rodi novi čovjek. Priznajem da sam slab. Gdje ću ja sutra moći živjeti ovakav osuđen, osramoćen. Povukao sam se u samoću, sakrio svoj križ od drugih, znajući da oni nisu ništa bolji. Isuse ne daj da odustanem. Isuse budi sa mnom da moj križ ne bude moja sramota, nego put k Tebi.

Godiš

te IV

, bro

j 11

5

Kroz Korizmu do UskrsaZnak križa

Kršćanin započinje svoj dan, svoje moli-tve, svoj posao znakom križa, 'u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen'. Znakom

križa kršćanin počinje i završava svoju molitvu i prima blagoslov.

Običaj znamenovanja simbolom Kristove muke i smrti seže u prva kršćanska vremena, kada se palcem činio mali križ na čelu, a potom i na drugim dijelovima tijela. Poznati kršćanski pisac i crkveni otac Tertulijan u jednom spisu iz 202. godine ističe kako se kršćani na čelu označavaju znakom križa, i to "na svakom koraku ili pri sva-kom pokretu“.

Sedam stoljeća su se kršćani križali samo s jed-nim prstom. Mnogi vide u načinu križanja jednim prstom simboliku ispovijedanja vjere u jednoga Boga.

Dva prstaOd 8. stoljeća počinju se kršćani križati s dva

prsta - kažiprstom i srednjakom, a znak križa su pravili na čelu i prsima. Time su htjeli naglasiti svoju vjeru u dvije naravi Isusa Krista: božansku i ljudsku. Takav način križanja pojavljuje se kao protest krivovjerju koje je Isu-sa gledalo samo kao Boga i nije mu htjelo priznati da je bio i pravi čovjek.

S tri prstaIstovremeno se razvija i običaj

križanja s tri prsta: palac, kažiprst i srednjak. U 13. st. se takav način križanja, koji simbolizira trojstvo, proširio u cijeloj Istočnoj Cr-kvi. Pri činjenju znaka križa izgovaraju se jednostavne svetopisamske riječi: "U ime

Oca i Sina i Duha svetoga". Znak križa time po-staje sažetak kršćanske vjere: Bog Otac nas ljubi i spašava po svome Sinu i daje nam Duha Svetoga. Pravoslavci i istočni katolici se još i danas križaju na taj način. Povijest pokazuje da su se i rimoka-tolici na Zapadu sve do 13. stoljeća tako križali, npr. Leon IV (+855) i Inocent III (+1216) učili da se znak križa čini s tri prsta od čela prema prsi-ma i od desnog prema lijevom ramenu.

Cijelom šakomTek se kasnije ustalio naš današnji način križa-

nja; s cijelom šakom, dakle sa svih pet prstiju.Najbitnije je, znak križa činiti sabrano i pro-

mišljeno jer je riječ o znamenovanju "u ime Oca i Sina i Duha Svetoga". Krstitelj svakoga novo-krštenika krsti u ime Presvetoga Trojstva, "u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" pa nam je svaki znak križa koji činimo ujedno i poticaj na posvješći-vanje, na obnovu naše vjere, pa i na početku i na završetku naših zajedničkih liturgijskih moli-tava, ali i izvanliturgijskih molitava (u obitelji, na putu, na odmoru...).

Za razliku od kršćana Istoka koji se u znak zor-nosti vjere u Trojstvo križaju u obliku trokuta na

čelu, prsima i ramenu, kršćani Zapa-da se križaju u obliku križa Kristova po kojem smo uneseni u život Oca,

Sina i Duha Svetoga: stavljamo vrh prstiju desne ruke na čelo, zatim na gru-

di, na lijevo rame te na desno rame. Stariji su nad nama činili znak križa pred spavanje

te nas naučili da to činimo u opasnim ili važnim životnim trenucima. Takvim

križanjem pokazujemo da nismo svemoćni ni sveznajući. Treba-

mo Božju pomoć. Zato se želimo križati sabrano i promišljeno.

Četvrta postajaIsus susreće svoju svetu majku

ČETVRTI KRIŽ Ražalostio sam i razočarao one koje najviše ljubim. Puno su više od mene očekivali. Težak je bio susret s njima. Moj grijeh je nanio njima preveliku bol. Ipak priznajem da sam slab. Zajedno moramo više vjerovati u Tebe Isuse. Možda smo previše vjerovali u svoje snage.

Možda su previše vjerovali u mene. Nisam bez grijeha i to se moralo jednom očitovati. Sada s Bogom iznova gradimo svoj novi odnos. Isuse pomozi mi vratiti povjerenje mojih najdražih.

Zar smozaboravili da smo „Božja djeca“?Piše: fra Drago Vujević, OFM

Korizma nas i ove godine poziva da se pripravimo za Uskrs.

Sve što činimo na planu odrica-nja, posta, milostinje nije naš konačni cilj. Odricanje nema vrijednost samo u sebi, ako nas ne vodi do prepoznavanja Božje ljubavi i Božjeg plana za ovaj svijet i za svakog čovjeka ponaosob. Zato je čisti gubitak vremena raz-mišljati o vrsti odricanja i grčevito ulaziti u borbu sa samim sobom, ako naša nutrina ne ide u potragu za Kristovim licem, pogotovo ako mislimo tih četrdeset dana „izdržati“ u ritmu koji smo sebi nametnuli i koji ne vodi promjeni naše nutrine. To onda nije Korizma, nego novi „karneval“.

Ne mogu za četrdeset dana „ozdraviti“ svoju grešnu narav, ali je mogu prihvatiti. Ne mogu puno osnažiti svoju vjeru, ali se mogu iznova i svjesno odlučiti za „put vjere“. Ne mogu za četrdeset dana promijeniti svoju sli-ku o Bogu, ali mogu dopustiti da me Bog mijenja.

Nije mi nakana ponuditi neku „light“ ver-ziju korizme, nego upravo suprotno. Mislim da je puno teža odluka zastati, suočiti se sa svojom nutrinom, pogledati u oči svom „de-monu“, negoli tog istog „demona“ panično tjerati od sebe, te iscrpljivati sebe i svoju vjeru trkom kojoj se ne zna pravi cilj.

Američki franjevac Richard Rohr reče jed-nom: „Posao Crkve nije pretvoriti ljude u ono što nisu, nego im pomoći da budu ono što jesu!“

A sv. Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima zapisa: „ Svi su oni koje vodi Božji Duh sinovi Božji. Vi, naime, niste primili duha ropstva da ponovo budete u strahu, već ste primili duha po-sinjenja kojim vičemo: Abba – Oče! Sam Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja“.

Želim prepoznati Uskrsno Svjetlo Zato mi se čini da je Korizma povlašteno

vrijeme koje nam Crkva daruje, da bismo po-novo otkrili da smo doista djeca Božja, vrije-me u kojem se oslobađamo straha i robovanja svake vrste, da bismo bili spremni prihvatiti Očeve ispružene ruke.

Naravno da su nagovaranja grijeha i glasovi smrti i ropstva tako snažni u današnjem svije-tu da ponekad zagluše ovaj Očev glas koji nas zove. To je još jedan razlog više da ga tražimo u svojoj nutrini, jer ga nećemo čuti u buci potpuno suprotnih ponuda.

Pretpostavka za ispravan korizmeni put je: Želim prepoznati Svjetlo koje mi nudi Uskrs.

Prilično lako zaboravimo da je to Svjetlo obasjavalo naš život u trenutku krštenja. Tada

6

Godiš

te IV

, bro

j 11

Zar smoKroz Korizmu do Uskrsa

Peta postaja Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

PETI KRIŽ Svi su me prezreli. Nemam nikoga tko bi me požalio i volio. Skupio sam hrabrosti i dopustio da mi se ponudi pomoć. I stigla je. Bila je to možda i samilost, možda i dokazivanje moći i snage. Htio sam da u mome križu mnogi prepoznaju sebe. Hoće li i oni nekada pasti pod težinom grijeha. Zar uvijek možemo sve sami?

smo u punini svi bili dionici te Slave, nije bilo grijeha. Sve je bilo čisto i jasno, svi smo u jed-nom trenutku bili djeca Neba. Ne bismo to smjeli zaboravljati! Trebali bismo to sebi stal-no posviješćivati. Neprestano se vraćati na či-njenicu: Kršten sam kao Božje dijete, bio sam Božje dijete i želim biti Božje dijete. Zar nas grijeh i slabost mogu dotući do te mjere da zaboravimo tko smo i kako nas Bog zove?

Što nam Bog poručuje po našim patnjama? Naravno da je mučno izići iz ljušture koja

se stvorila kroz godine krivog mišljenja, krivih riječi, krivog ponašanja, druženja sa krivim ljudima, slušanja glasova koji govore: Ti si slab i bespomoćan. Mučno je izići iz ljušture neprihvaćanja Crkve i kršćanstva u najdubljoj

„duhovnoj„ dimenziji, neprihva-ćanja sebe i svojih slabosti. Pri-znajem: Teška ljuštura, ali ima u njoj nešto važno i spasonosno.

Kaže priča: Na dnu oceana dvi-je školjke vodile razgovor. Jedna se neprestano žalila da je nešto žulja, da je bolesna, da pati, da osjeća u sebi neki teret. Druga je bila pri-lično mirna i zadovoljna životom. Onda je jednog dana došao roni-lac i uzeo upravo ovu školjku što se neprestano žalila. Iznio je školjku na površinu, otvorio ju i pronašao unutra lijepi mali biser. Izgleda da je upravo ovaj biser bio razlog školjkine patnje i muke.

Počesto je ono za što mislimo da je pat-nja i muka, da nema nikakvog smisla, da se ne uklapa u naše shvaćanje života, u Božjim očima prilika oko koje može nastati predivan biser.

U Korizmi nam je zadatak prepoznati u našoj ljušturi i ono što nam Bog poručuje po našim patnjama, mukama, tjeskobama te dopustiti Bogu da u našim životima uisti-nu proizvede biser koji će tek zasjati kada ga donesemo pred svjetlo Uskrsa. Pripremimo se tako kao da će baš ovog Uskrsa to svjetlo obasjati našu nutrinu i pretvoriti našu muku u zahvaljivanje.

Zato neće biti dovoljno na Uskrs obući svečanu odjeću i prekinuti postove, trebat će nam svečano srce, otvorena ljuštura i odluka da uistinu želimo biti Božja djeca.

„duhovnoj„ dimenziji, neprihva-ćanja sebe i svojih slabosti. Pri-

Godiš

te IV

, bro

j 11

7

Šesta postajaVeronika pruža Isusu rubac

ŠESTI KRIŽ Nemam čime uzvrati na pruženu pomoć, na pruženu ruku. Teško je pružati ruku za pomoć Samo sam molio da moju pruženu ruku primijeti netko u ime Tvoje Isuse, a ne u ime svoje nadmoći i saža-ljenja. Tražio sam očitovanje iskrene ljubavi. Nisam želio da me i dalje gaze i upiru prstom na mene: On je taj. Hvala ti Isuse što na putove greš-nika šalješ svoje ljude koji svoju pomoć daju s ljubavlju i iskrenom že-ljom da pomognu, da ublaže teškoće. Hvala ti Isuse što u takvima mogu prepoznati Tebe.

8

Godiš

te IV

, bro

j 11

Kroz Korizmu do Uskrsa

RječnikKorizme i Uskrsa

Korizma dolazi od latinske riječi quadra-gesima i može se na hrvatski prevesti izra-zom četrdesetnica. Korizma započinje na

Čistu srijedu i završava na Veliki četvrtak. Koriz-ma traje 40 dana (točnije 44 dana). U korizme-

nom vremenu ima šest nedjelja i svaka od njih ima svoje posebno ime. Prva korizmena nedjelja naziva se Čista, druga Pačista, treća Bezimena, četvrta Sredoposna, peta Gluha i šesta Cvjetnica ili Nedjelja muke

Čista srijeda se nazi-va i Pepelnicom. Na čistu se srijedu obavlja obred pepeljanja. Svećenik blagoslovi pepeo i nji-me posipa glave vjerni-ka izgovarajući pri tom: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ ili „Sjeti se,

čovječe, da si prah i da ćeš se u prah obratiti!“ Veliki četvrtak je dan kojim završava koriz-

ma, a ujedno započinje Vazmeno trodnevlje. U večernjim se satima u svim župnim crkvama slavi misa Večere Gospodnje. Korizma završava upra-vo pred slavlje ove večernje svete mise. Sam Veliki četvrtak dan je spomena na Isusovu Posljednju

večeru, koju je prije muke proslavio sa svojim učenicima, kad je učenicima ostavio trostruki dar: euharistija, tj. misa i pričest, drugi je dar sve-ćeništvo u Crkvi, a treći je simbolička pouka o važnosti bratske ljubavi. Na taj dan svećenici u mnogim crkvama neposredno podsjećaju na Isu-sovo pranje nogu apostolima tako što i sami peru noge dvanaestorici muškaraca.

Veliki petak je spomendan Isusove muke i smrti. Spomen u crkvi sadrži tri dijela. Prvi je Služba riječi koja uključuje izvještaj o Isusovoj muci evanđeliste Ivana, Isusovog "ljubljenog uče-nika", a završava svečanom molitvom vjernika. Drugi dio je Klanjanje križu s ljubljenjem križa i pjevanjem tužaljki. Treći pak dio bogoslužja je sveta Pričest. Osobito je dojmljivo klanjanje kri-žu i ljubljenje križa.

Križ je poznat prije Krista. Kaznu raspinja-njem izmislili su Feničani. U prva vremena osu-đenika se raspinjalo na jednoj uspravnoj okomi-toj gredi. Tek kasnije je upotrebljavana i poprečna vodoravna greda. U počecima kršćanstva križ se rijetko rabio kao simbol ili se pojavljuje u nekom prikrivenom obliku. Rimski car Konstantin Veli-ki daje 313. godine kršćanima slobodu i od tada križ postaje glavnim znakom kršćanstva. Naj-poznatiji oblici križa su: Latinski križ, okomita greda je duža od poprečne, grčki križ, jednaka je dužina i okomite i poprečne grede, Andrijin križ, u obliku slova X, znak tau (T) u obliku grčkog slova tau, lorenski križ, to jest dvostruki križ (pridržan samo za pet velikih biskupija) i križ s trostrukom prečkom, pridržan jedino papi.

Što je bilo s križem (drvetom) na kojem je Krist raspet? Predaja pripisuje svetoj Jeleni, majci spomenutog rimskog cara Konstantina, nazvanoj Križarica, pronalazak Kristova križa. Dio tog kri-

Sedma postaja Isus pada drugi put pod križem

SEDMI KRIŽ Težak je put pod križem. Koliko treba neravnina ispra-viti, uspona prijeći, pogleda izdržati. Ljudi ti i dalje ne vjeruju da ti ideš drugim putem. Kakav to mora biti moj život, moj izraz lica, riječi i ponašanje da budem prepoznat kao onaj koji se mijenja. Pokaži mi Isuse kako da budem tvoj. Pokaži mi nositi križ osude! Ne želim kriti svoj križ, jer znam da je to moja pokora, moja žrtva. Isuse, kako ostati na nogama, kako biti u svijetu, a ne slušati svijet. Go

dište

IV, b

roj 1

1

9

ža je donesen i časti se u Rimu u crkvi svetog Jeruzalemskog križa.

Razapinjanje Kao smrtna kazna vraća nas do Perzijanaca. Razapeti je imao polaganu smrt s puno muke. Rimljani su razapinjali samo robo-ve i barbare. Vjerojatno je da je Isus nosio samo poprečnu gredu križa na Kalvariju. Križ na koji je Isus bio raspet bio je najvjerojatnije u obliku malog slova "t" (latinski križ) ili velikog slova "T" (poznat kao tau križ).

Prvi kršćanski car Konstantin (+ 337.) ukinuo je razapinjanje na križ.

I.N.R.I. Natpis koji je prikucan na Isusov križ zapravo je kratica formule Iesus Nazarenus Rex Judaeorum koja upućuju na natpis koji je, prema rimskom običaju, donosio razlog Isusove osude: "Isus Nazarećanin, kralj židovski.

Kalvarija Ime dolazi od latinskog calvariae locus "mjesto lubanje", prijevod aramejske rije-či golgota, brdo na kojem je Isus raspet na križ. "Isusova kalvarija" označava Isusovo mučeništvo na brdu Kalvarija. Riječ je kasnije poprimila zna-čenje bilo kakve duge i mučne patnje.

Pieta Tal. "sažaljenje". Prikazivanje, u slikar-stvu ili kiparstvu, ucviljene Djevice u sjedećem položaju, koja u krilu drži mrtvo Isusovo tijelo skinuto s križa. Najpoznatija Pieta je Michelan-gelova, a čuva se u bazilici sv. Petra u Rimu.

Velika subota i njezini običaji Velika subota dan je Isusova počinka u grobu. No, prije pola noći slavi se Isusovo uskrsnuće, tzv. Vazmenim bdjenjem. Ono počinje blagoslovom vatre ispred crkve, a zatim slijedi povorka i pozdrav uskrsnoj svijeći koja predstavlja Krista, biblijska čitanja koja razotkrivaju svu povijest spasenja, blagoslov krsne vode te misa za proslavu uskrsnuća. Hrvat-ski su se teolozi zauzeli za riječ vazmeno, jer je

riječ uskrs preuska. Riječ Vazam uključuje do-gađaje od Velikog četvrtka do Uskrsa u najužem smislu, a u širem uključuje sve što Crkva slavi od početka korizme pa sve do Duhova.

Odakle naziv Uskrs? Hrvatski jezikoslovci ri-ječ Uskrs povezuju s glagolom krsnuti u značenju "oživjeti, dići se". Riječ Uskrs jasno upozorava na činjenicu Isusova uskrsnuća, da je Krist ponovno živ jer je raskinuo okove smrti i slavno ustao iz groba; sada je trajno u novoj i vječnoj egzistenci-ji, u slavi Boga Oca. U riječ Uskrs ugrađena je i poruka o novom poretku koji Vjerovanje izražava riječima: Vjerujem u uskrsnuće mr-tvih i život budu-ćega vijeka.

Zašto se mije-nja datum Uskrsa Uskrsni su se doga-đaji Kristova života odvili u okvirima stare židovske Pas-he. Židovi su sla-vili Pashu 14.dana mjeseca Nisana. Bio je to sedmi mjesec židovskoga kalendara, a odgo-vara našem ožujku i travnju, s počet-kom proljeća. Kon-cil u Niceju 325. g. donosi opće pravilo za datum Uskrsa. Uskrs se od tada slavi u nedjelju koja pada nakon punog mjeseca koji prati proljetnu ravnod-nevnicu, ekvinocij. Tako se Uskrs pomiče između 21.ožujka i 25.travnja. Po današnjem računanju, Isusov Uskrs se dogodio 9. travnja.

Osma postaja Isus tješi jeruzalemske žene

OSMI KRIŽ Ti me jedino Isuse možeš ojačati, dati mi nadu u bezna-đu. Svakodnevne osude i izrugivanja, sažaljenje i ponuda rješenja. Svima želim kazati neka moj križ bude posljednji, neka se nikome ne dogodi. Želim svima kazati: otvorite oči i upoznajte sebe. Ti mi Isuse daješ snagu da nastojim biti drugačiji. Ovaj moj put vodi u život, život po Tvome planu sa mnom. Isuse, vjerujem da idem s Tobom i da je to pravi put.

Korizma je pustinja moje dušePiše: s. Josipa Marušić, FSR

Korizma je milosno vrijeme u kojem Bo-žansko Milosrđe daje brojne milosti oni-ma koji ga traže, koji vape za obraćenjem.

Međutim, ovo vrijeme priprave za Uskrs je i vri-jeme posta. Korizma je pokorničko vrijeme. No, tu je čovjek slab i u napasti je da se odrekne nekih svojih gluposti i besmislica, nekih "sitnih" grijeha, ali samo kroz to određeno vrijeme. Kasnije se na-stavlja sve po starome, onaj uobičajeni način živo-ta, što je potpuno pogrešno. Zašto? Isusov poziv: "Obratite se!" ne odnosi se samo na ovo vrijeme korizme nego na naš cijeli život.

On nas poziva na svakodnevno obraćenje, a obraćenja nema bez pokore. Sama riječ pokora je teška, tvrda riječ koja se odmah odbija od naših srdaca. Svi smo neprestano u napasti da ne idemo za Bogom jer to je lakše i jednostavnije. Grijeh nas odvaja od Boga i razara naš odnos s Njime, ali i truje naš odnos s našim bližnjima. Trebamo znati ukrotiti svoj grijeh, svoj jezik, svoje ruke i misli i dijela, a to se može samo postom i pokorom. Sv. Petar reče: "Ali jezika nitko od ljudi ne može ukro-titi, nemirno zlo, puno smrtonosnog otrova." ( 1 Pet 3,8)

Grijeh nas prati kroz cijeli naš život, ali i Isus nas prati cijeli naš život, nikad nas ne ostavlja i On će nas otkupiti od naših grijeha. Nemamo se čega bojati jer Isus nam je 365 puta u Svetome Pismu rekao: "Ne bojte se!" - točno za svaki dan u godini.

Svako jutro želim kazati: "Gospodine danas že-lim biti bolja nego jučer, pomozi mi!", a On mi odgovara: "Ne boj se!"

Otvorimo srce Isusu Raspetomu U ovom vremenu korizme povucimo se u svo-

ju pustinju. Korizma je pustinja moje duše, a pu-stinja je samoća u kojoj jedino možemo susresti Boga, da budemo samo jedno, Ti Bože i ja. Mora-mo otvoriti svoje srce Isusu Raspetomu da ga On oblikuje na svoju sliku. Jer svaki čovjek koji dolazi u doticaj s osobom Isusa Krista biva promijenjen. Mi u najvećoj dubini svoga bića, u toj našoj pusti-nji susrećemo se s Uskrslim Kristom, ali istodobno dolazimo i do susreta, do onog pogleda oči u oči s patnjom i križem. Bez ta dva pojma korizma bi bila nezamisliva, kao i cijeli naš život. Jednostavno patnju i križ moramo prihvatiti, a to se svladava samo ustrajnošću i podnošenjem. A to nam Isus i potvrđuje govoreći; "Ali tko ustraje do konca, bit će spašen!" ( Mt 24,13) i "Nosite bremena jedan drugoga, te će te tako ispuniti Zakon Kristov!" (Gal 6,2) Križ je simbol, znak našeg života i naše patnje i imat će smisao samo ako naše patnje su-obličimo s Kristovom patnjom i onda sve postaje lakše. Križ je put, cesta koja nas vodi do Uskrsa, do Uskrslog Krista. Iskoristimo ovo vrijeme koje nam Crkva daje za osobni susret s Kristom. Iskoristimo ga da se povučemo u samoću svoje duše jer samo tu možemo u potpunosti susresti Boga. Neka nam Gospodin da snage da se ne osvrćemo na prošlost, niti da se brinemo za budućnost već da živimo sa-dašnjost. Pripremimo se i sačuvajmo u sebi radost Uskrslog Krista jer On nam kaže: "Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši!" (Iv 14,27)

10

Godiš

te IV

, bro

j 11

Korizma je pustinja Kroz Korizmu do Uskrsa

Deveta postajaIsus pada treći put pod križem

DEVETI KRIŽ Isuse, koliko traje ovaj put. Osuđen sam na doživotno izrugivanje i osuđivanje. Nitko mi ne vjeruje. Svi su od mene digli ruke. Ostajem sam.Ne daj mi da pomislim da ovaj put nema smisla. Daj mi snage da se pomirim s time da mi ljudi nisu važni, Ti si važan. Tko sam ja da im ja pokazujem putove. Ti ćeš to učiniti kao što i meni činiš.

Evo, Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzimagrijehe svijeta!Priredio: b. Gojko Jelić, FSR

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svije-ta, smiluj nam se!

Pod nazivom „Jaganjac Božji“ mislimo na Isusa.

Slika janjeta u židovstvu je imala važno re-ligiozno značenje. Prorok Jeremija se, kad su ga progonili neprijatelji, usporedio s janjetom što ga vode na klanje. Ta je slika kasnije pri-mijenjena na Slugu Jahvina, koji je umirući za grijehe svoga naroda sličan janjetu: “K’o ja-nje na klanje odvedoše ga; ko ovca, nijema pred onima koji je strižu, nije otvorio usta svojih” (Iz 53,7).

Evanđelisti tu usporedbu primjenjuju na Isusa, kada ističu da se Isus nije branio pred članovima Velikoga vijeća i da Pilatu nije od-govarao na njegova pitanja.

Druga starozavjetna slika janjeta vezana je uz izlazak iz egipatskoga ropstva. Kada je Bog odlučio izbaviti svoj narod iz egipatskog rop-stva, naredio je da svaka obitelj u noći prije izlaska iz Egipta žrtvuje janje „bez mane, od jedne godine i muško“ . Janjećom krvlju treba-li su poškropiti oba dovratnika i nadvratnik kuće, a onda blagovati janjetinu s gorkim

zeljem i beskvasnim kruhom. Tijekom noći anđeo smrti prošao je Egiptom moreći prvo-rođence svih onih čiji dovratnici nisu bili po-prskani. Blagdan je nazvan Pashom jer je an-đeo smrti mimoišao domove Izraelaca. I Isus je slavio Pashu u noći svoga uhićenja. Te noći ustanovio je i ostavio sakrament euharistije. Isus je, za kršćane, Pashalno Janje, Janje Bož-je, kako ga nazva Ivan Krs titelj, koji je svoje učenike uputio na Mesiju govoreći: „Evo Ja-ganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“ No-vozavjetni pisci i prvi kršćani su Isusa uspore-dili s vazmenim janjetom, da bi tom slikom osvijetlili njegovo otkupiteljsko djelo. I sam događaj Isusove smrti stavljen je u okvir pas-halne žrtve. Prema Ivanovu evanđelju Isus je pogubljen u isto vrijeme, kada se prema pro-pisima Zakona u Hramu žrtvovalo janje. Ono što je vazmeno janje simbolično naznačavalo,

Godiš

te IV

, bro

j 11

11

Uskrsna simbolika

Deseta postaja Isusa svlače

DESETI KRIŽ Moj život je predmet svih priča. Sve o meni znaju pa čak i ono što ja sam ne znam. Oteli su mi i ono što nikada nikome nisam htio pokazati U trenucima slabosti poželiš se nekome povjeriti, a pravih prijatelja nema i povjerena tajna postaje javna - na radost mojih neprija-telja. Moram prihvatiti i to, da ništa više nije samo moje. Sve moje tajne su sada javne. Ali ja Isuse želim započeti novi život s tobom. Živjeti tako da se nemam čega stidjeti. Da ti budeš moj najpovjerljivi prijatelj, koji ćeš mi savjete davati i tajne čuvati. Nedostaje mi takvih prijatelja.

kao slanje janjaca među vukove (Luka 10,3). U posljednjoj knjizi Novoga zavjeta, Iva-

novu Otkrivenju, Isus je 28 puta nazvan ja-njetom. Ima sedam rogova i sedam očiju, koji označavaju sedam duhova Božjih (Otk 5,6). Ovdje je Jaganjac Gospodar gospodara i Kralj kraljeva (Otk 17,14). On je dos tojan primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i sla-vu, i blagoslov! (Otk 5,12). I jedini je dostojan uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine (Otk 5,9).

Zbog toga je Jaganjac suda Božjega pone-kad naslikan sa svitcima ili knji gom sa sedam pečata. Zlo je pobijeđeno, bačeno na zemlju a Jaganjčevi sljedbenici nadvladali su ga moću njegove krvi. To su oni čija su imena zapisana u Jaganjčevoj knjizi ži vota (Otk 13,8). Oni su oprali haljine svoje i ubijelili ih u krvi Ja-ganjčevoj i neće više nositi Adamovo breme, neće plakati, gladovati, žeđati jer će Jaganjac prebivati s njima u nebeskom Jeruzalemu, bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore voda ži-vota. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih (Otk 7,17).

U milenijskom kraljevstvu, koje su najavili proroci, vuk i janje će živjeti i jesti zajedno (Izaija 11,6; 65,25). Ovo se može uzeti kao alegorija svečanosti vjenčanja na nebu, kad se obraćenici poput sv. Pavla, koji je progonio Crkvu, smjeste među svece.

Krist je prikazan i kao Dobri Pastir koji nosi svoje janjce na ramenima, izgubljene uzima u naručje, nježno ih vodi, hrani i daje svoj život za njih. On poznaje svoje ovce. One prepo-znaju njegov glas i nitko ih ne može ugrabiti iz njegove ruke.

to je Isus svojom smrću doista ostvario. Isus je janje bez mane, što znači bez grijeha. On je janje koje otkupljuje ljude cijenom svoje krvi i žrtvom svoga života. Slika Janjeta otkriva nam zakonitost Božjega djelovanja: Bog svoju veličinu pokazuje u samodarivajućoj ljubavi, u žrtvi, po kojoj ostvaruje pobjedu nad grije-hom i smrću, te nas tako oslobađa za život.

Janje - uskrsni simbol pobjede nad smrćuJanje je uskrsni simbol pobjede nad smrću.

Prvi križevi u ranoj Crkvi imali su na sebi lik

janjeta. Slikan je i s kopljem kojim je probode-no Isusovo srce, jer se htje lo naglasiti kako je sredstvo njegove mu ke postalo oruđem pobje-de (Ivan 19,34). Mučeništvo svetaca opisano je

12

Godiš

te IV

, bro

j 11

to je Isus svojom smrću doista ostvario. Isus je janje bez mane, što znači bez grijeha. On je

Uskrsna simbolika

Sv. Franjo je posebnom ljubavlju i naklonošću volio jaganjce, i to zbog toga što se u Sv. Pismu poniznost našega Isusa Krista češće prispodo-bljuje s jaganjcem i s njim se vrlo zgodno poisto-vjećuje. Toma Čelanski navodi jednu zgodu kada se Svetac, putujući iz Ankone zajedno s Pavlom, ministrom svekolike braće namjerio na pastira koji je čuvao stado koza i jaraca, a među bijaše i jedna ovčica koja je krotko hodila i mirno pasla. Ugledavši je sv. Franjo stade i iznutra ganut bo-lom srca, uzdahnu te reče bratu koji ga je pratio: „Ne vidiš li ovu ovcu koja tako krotko ide među kozama i jarcima? Tako je , velim ti, Gospodin naš Isus Krist blago i ponizno hodio među farizejima i svećeničkim prvacima. Zato te, sinko njemu za ljubav molim da sa mnom budeš samilostan prema ovčici pa da je kupimo i izvedemo između tih koza i jaraca!“

Jedanaesta postajaIsusa pribijaju na križ

JEDANAESTI KRIŽ Ovaj križ je moj križ. Prihvatio sam ga. Prihva-tio sam i ljude koji su me zbog njega izrugivali. Ja njih ne želim osuđivati. Samo im želim oprostiti kao što sam molio da i oni meni oproste. Na ovom križu i po ovom križu Isuse ja umirem onom starom čovjeku. Po Tvojoj milosti želim novi život.

Godiš

te IV

, bro

j 11

13

Svakidašnje molitveČasoslov(1)

Kako je sv. Franjo molio Časoslov

Časoslov je poseban oblik molitve što ga je stvorila i ozakonila Crkva, da njime zajednica Bogu is-

kazuje dužno štovanje posvećujući pojedine sate dana, na korist svih ljudi. Toma Čelanski, životopisac sv. Franje piše: U ono su vrijeme braća od njega zatražila da ih uči moliti jer, dok su hodili u jedno-stavnosti srca, još nisu poznavali crkveni časoslov. On im je na to rekao: “Kad budete molili, recite “Oče naš” i “Klanjamo ti se Kriste ovdje i u svim crkvama po cijelome svije-tu….To bijaše u početku, a franjevački izvori ističu njegovu čvrstu volju da pobožno moli kanonske časove, čak i onda kad je bolestan ili na putovanju. Oni donose i jednu njegovu izreku:

«Ako tijelo u miru jede svoju hranu koja će zajedno s njim postati hranom crvima, s kakvim se tek mirom i pokojem mora hraniti duša kojoj je hrana njezin Bog!» (2Čel96 - FF 683).

U svojim Spisima Franjo više puta po-tvrđuje svoju volju da bude vjeran Liturgiji

časova, moleći koji puta oproštenje što nije dobro molio Časoslov. On potiče svoju braću da «pobožno pred Bogom mole Časoslov ne pa-zeći toliko na napjev glasa koliko na sklad duha, da bi se glas slagao s duhom, a duh s Bogom i da bi čistoćom mogli ublažiti Boga, a ne da raspuštenim glasom draškaju uši narodu» (PBr 41-42 - FF 683).

I u Oporuci Franjo ponovno s tim u svezi potvrđuje svoju volju: «I premda sam jednostavan i bolestan, ipak uvijek želim imati klerika koji će mi moliti Časoslov kako stoji u Pravilu» (OR 29, FF 125).

Franjo uvijek u svojim Spi-sima najuže povezuje molje-nje Časoslova i biti katolik, te je vrlo strog u opominjanju onih koji bi htjeli mijenjati Časoslov: takve treba sma-trati hereticima, ili onima koji su odlučili ne biti ka-tolici (OR 30-31, FF 126;

PBr 44, FF 229).Te Franjine brige treba

svakako smjestiti u okvir njegova vremena sa svim problemima hereza onoga razdoblja, ali ipak mogu i nama sugerirati razmišljanje o cr-kvenom smislu Liturgije časova, molitve koja više od drugih izriče povezanost s Crkvom. Kad slavimo Liturgiju časova, ulazimo u pra-vi i nevidljivi odnos s Crkvom, u zajedništvo svetih: naša se molitva proširuje do granica svijeta i tako postaje zaista «katolička», to jest sveopća.

njime zajednica Bogu is-kazuje dužno štovanje posvećujući pojedine sate dana, na korist svih ljudi. Toma Čelanski, životopisac

U ono su vrijeme braća od njega zatražila da ih uči moliti jer, dok su hodili u jedno-stavnosti srca, još nisu poznavali crkveni časoslov. On im je na to rekao: “Kad budete molili, recite “Oče naš” i “Klanjamo

.To bijaše u početku, a franjevački izvori ističu

potvrđuje svoju volju: «I sam jednostavan i bolestan, ipak uvijek želim imati klerika koji će mi moliti Časoslov kako stoji u Pravilu» (OR

sima nje Časoslova i biti katolik, te je vrlo strog u opominjanju onih koji bi htjeli mijenjati Časoslov: takve treba sma-

koji su odlučili ne biti ka-

PBr

svakako smjestiti u okvir njegova vremena sa svim problemima hereza onoga razdoblja, ali

Dvanaesta postaja Isus umire na križu

DVANAESTI KRIŽ Sve ono što ne poznajemo nas plaši. Bojimo se. Bojimo se upoznati

sebe. Bojimo se sebi u oči pogledati i kazati: Moraš se promijeniti. Ova-kvim životom više ne možeš živjeti. I to se dogodilo. Prihvaćanje smrti, starih navika, ponašanja odnosa prema ljudima donijet će pobjedu. Isuse hvala ti što si me doveo do ove postaje što si me podigao iz blata iz praši-ne. S križa bolje vidim sebe i blato po kojemu sam gazio. Isuse neka moja smrt na križu donese novi život!

FRA BLAGO KARAČIĆPriredila: s. Mirela Lovrić, FSR

Fra Blago se rodio u Gornjem Crnču 6. rujna 1914. kao šesto i najmlađe dije-te Jakova Karačića, nadimkom Perića,

i Marije r. Šaravanja. Krstio ga je fra Klemo Doko, a roditelji mu dadoše ime Stjepan.

Vrlo rano je od starijeg brata Marka, budu-ćeg franjevca Jerke, naučio slova. U trinaestoj

godini naoko nevažan događaj počeo je mi-jenjati dječakov život. Dok mu je majka pri-premala pastirsku torbu s uobičajenim dnev-nim obrokom: malo kruha, sira, luka i bocu mlaćenice, Stipe joj je odlučno rekao kako neće više čuvat' jarenja, te kako je sanjao da je gvardijan na Širokom Brijegu i zato će učiti za pratra. Bilo je to početkom 1928. Otac je prihvatio sinovljevu odluku. Nakon završene osnovne škole, primljen je kao vanjski đak, u Franjevačku klasičnu gimnaziju Široki Brijeg. Nakon dvije godine primljen je u sjemenište. Redovničko je odijelo obukao poslije šestog razreda gimnazije 3. srpnja 1934. na Humcu, gdje je proveo godinu novicijata te 4. srpnja slijedeće godine položio redovničke zavjete. Stupanjem u Franjevački red Stjepan je do-bio novo, redovničko ime fra Benedikt, ali ga tim imenom nitko nije zvao. Naime, njegov brat, drugi po starini, imao je ime Blago, a fra Benediktove su ga kolege poznavali i zavoljeli te su po njemu dojučerašnjeg Stjepana počeli zvati fra Blago. Stjepan je bio i blag i drag pa su se opredijelili po onoj latinskoj: Nomen est omen. I tako je Stjepan, Stipe, fra Benedikt konačno postao i ostao fra Blago. Posljednja dva razreda završio je na Širokom Brijegu, studij teologije u Mostaru. Za svećenika je za-ređen 16. lipnja 1940. Mladu je misu prosla-vio u Tilovoj Dragi. Službovao je, kao kape-lan, na Humcu, potom u Konjicu do veljače 1945., odakle je uzet u domobrane za vojnog svećenika. Kao domobranski nadsatnik pro-šao je bojišta i stradanja od Ivan-planine do Bleiburga. Nakon zarobljavanja pobjegao je

14

Godiš

te IV

, bro

j 11

Naši duhovni asistenti

Trinaesta postajaIsusa skidaju s križa

TRINAESTI KRIŽ Želim da moj život, moja promjena, moje obra-ćenje budu primjer kako nas Isuse ljubiš. Hoće li sada Isuse vjerovati da više nema starog čovjeka. Nije važno! Važno je da si me Ti spasio i da ja više nisam onaj izgubljeni čovjek koji luta besciljno. Isuse ti si dao smisao mome životu. Hvala Ti Isuse za hrabrost kojom si me obdario da prihvatim križ i da na njemu umrem. Hvala ti što se na meni očitovala tvoja ljubav i milosrđe!

iz uzništva u Mariboru domogavši se civilnog odijela. Skupinu bjegunaca doveo je do Za-greba.

Uslišana molitvaPreko Osijeka, Bosanskog Broda, Derven-

te i Doboja i Sarajeva stiže u Mostar. Ubrzo se vraća u svoju službu u Konjic. Ponovno je uhićen 1. srpnja 1945. Jednom prilikom ispričao je kako je u mostarskom zatvoru Će-lovini, sklopio «pogodbu» s Bogom. Rekao je:

«Isuse moj, ja sam tvoj svećenik. Vidiš kako je sa mnom. Druge zatvorenike saslu-šavaju, tuku, ubijaju, dovode i odvode. Sve to čujem i osjećam kroz zidove i strop ovog sobička, puna smrada i stjenica. K meni nitko ne primiče. Ubiše me glađu. Ja te neću presta-ti moliti dok me ne uslišaš. Neka bude kako ti hoćeš: ili da me ubiju, ili da me puste. Ovako više ne mogu. Hodajući tih nekoliko koraka po sobici počeo sam moliti u pet sati izjutra i nisam prestajao niti sam sjeo sve dok nije podne zazvonilo. Uto uđe stražar i rekne da se spremim. A mene k'o da je sunce ogrijalo, taman da ću odmah u smrt. Ali me pustiše. Kad sam došao u samostan, izmjerio sam se. U meni je bilo 38 kg, a visok sam 172 cm.»

Fra Blago je 1952. iz Konjica otišao u Bla-gaj, pa u Vitinu. Za gvardijana i župnika na Široki Brijeg došao je 1961. Nakon tri godine gvardijansku je službu predao nasljedniku, a zadržao župničku. Župu Banići kod Slanog preuzeo je 1967. Nakon nepune godine dana odlazi u Tomislavgrad, zatim u Kočerin, pa

opet u Tomislavgrad. Bio je i duhovnik ča-snim sestrama u Bijelom Polju odakle je pre-mješten u Kongoru. Iz Kongore je došao u zavičajni samostan na Široki Brijeg, gdje je posjetiteljima rado pokazivao ljepote i zna-menitosti samostana i širokobriješkoga kraja.

Kao pastoralni djelatnik i u svagdanjem ži-votu fra Blago je bio Božji i narodni čovjek. Pristupao je poslu s uvjerenjem: koliko god duhovni poslanik uradio, malo je uradio, a svi plodovi Božje su djelo.

Svu snagu svoje nadarenosti fra Blago je svjesno nastojao uložiti za rad na duhovno-vjerskom polju.

1964. fra Blago je objavio pjesmu Krist u našem gradu, nakon koje je sve češće objavlji-vao u katoličkim listovima i časopisima lirske pjesme, novele, osvrte na povijesne osobe i događaje, kozerije. Zasebno su tiskane fra Bla-gine drame: Dželat (1972.), U mreži (1974.) i Diva Grabovčeva (1982.). Slikati je počeo u Kongori 1980. Prvo značajnije ohrabrenje dobio je od akad. kipara Ante Starčevića, koji je u fra Blaginim akvarelima prepoznao izvornost izraza, čistoću, čudnu snagu u jed-nostavnosti. Predstavio ga je javnosti struč-nim osvrtom 1984. u časopisu Marulić. Sve što je radio, radio je s ljubavlju prema Bogu, ljudima i svome narodu. Njegovu široku fra-njevačku dušu pamte stariji trećari koji im je svim srcem prenosio svoju ljubav prema Stvo-ritelju i prema svemu stvorenome.

Svome nebeskom Ocu otišao je 25. stude-nog 1994. g. Pokopan je na groblju Meko-vac.

opet u Tomislavgrad. Bio je i duhovnik ča-snim sestrama u Bijelom Polju odakle je pre-

Godiš

te IV

, bro

j 11

15

Četrnaesta postajaIsusa polažu grob

ČETRNAESTI KRIŽ Grob je još jedna stanica starog života. Grob je još jedan zid koji me odvaja od ovoga svijeta. Isuse, vjerujem u uskrsnuće dobra, u meni, u svim ljudima. Neka po Tebi uskrsne u svim ljudima ono dobro što je nebeski Otac usadio u svakoga od nas, a što mi svojom slobodom iskvarismo, što mi svojom zlouporabom ljubavi Očevi uprlja-smo.

Litanije sv. Franje (4)

Sveti Franjo, gorljiviljubitelju Boga, moli za nas!

Sv. Bonaventura, serafski nauči-telj, nas pouča-

va:„Nadnaravna lju-

bav je odnos između dvije osobe: Boga i čovjeka. Bog se u sebi želi razdati. Biti za druge. Ljubav u Bogu je sami Bog koji se savršeno da-ruje u potpunoj slo-bodi. Ljubav u sebi, koja se daruje, je nje-gov život. Ta ljubav se dariva u ljudskoj na-ravi kroz utjelovlje-

nje Isusa Krista. Njima posla svog ljubljenog Sina.“(Mk 12,6)

U ovom je pokazana ljubav: „Nismo mi lju-bili Boga, nego je On ljubio nas i poslao Sina

svoga kao žrtvu pomirnicu.“(1. Iv 4,10) Bog dakle ima inicijativu sa željom darovati

se čovjeku. Čovjek se otvara i postaje tako dio-nik božanske naravi, snagom njegove ljubavi.

Pred ovom božanskom ljubavlju stoji zane-sen sv. Franjo.

Svjedok te milosti i učitelj Crkve, sv. Bona-ventura, piše:

„Tko bi dostojno i vjerno mogao opisati tu žarku ljubav sv. Franje prema Bogu! Franjo je bio zapaljen tim žarom. On mi je izgledao kao goruća žerava. Izgledao je sav prožet tim pla-menom božanske 1jubavi.“ (Leg. M 9,1)

„U ljubavi prema bližnjemu sv. Franjo je bi pun Boga. On je dopuštao da se na njegovoj ljubavi hrane svi. Dopuštao je da ga apsorbira-ju, upijaju kao toplinu, kao hranu. Bio je sav uronjen u Božju ljubav. Od početka obraćenju do konca života je kao gorući oganj plamtio lju-bavlju.“ piše sv. Bonaventura.

Tu neodoljivu ljubav su živjeli prvi uče-nici sv. Franje. Tu ljubav pokušavaju živje-ti do danas njegovi sljedbenici. Kako jed-nostavno naš teolog sv. Bonaventura reče: „Bili su svi jednodušni u ljubavi prema Bogu i bližnjemu.“(Legp75).

Zapisa svetac veliku istinu: „Bili su zreli u ljubavi prema Bogu i bližnje-

mu i ta ljubav ih je preobražavala.“Mnogi povjesničari franjevačkog pokreta

vide u ljubavi posebnu franjevačku karizmu koja spada u bitne odrednice franjevačke du-hovnosti. Stoga sv. Bonaventura objašnjava: „Radi se o ljubavi koja se očituje kao serafska

16

Godiš

te IV

, bro

j 11

Litanije sv. Franje (4)Naše molitve

ZahvalaOče, hvala ti za ovaj križni put. Prepoznao sam

svoje križeve, koje trebam svaki dan uzeti i poći za tvojim Sinom. Sad znam kako se prihvaća, odri-če, prašta i voli unatoč svemu! Sad znam kako se umire prije smrti i koraca ususret Životu.

Oče, učini da se ostvari već danas i moj uskrs.

Amen.

ljubav, jer sv. Franjo je bio ispunjen božanskom ljubavlju poput sera� na koji stoje pred prijesto-ljem Božjim.“ (LegM)

Bog je LjubavNaša franjevačka duhovna teologiju o lju-

bavi se može podijeliti na slijedeća poglavlja: Bog je Ljubav, Ljubav Boga Stvoritelja očito-vana u stvaranju, Ljubav naša prema Bogu, Naša ljubav prema bližnjemu, Ljubav naša prema stvorenjima (ekologija).

Kad je Franjo otvorio taj bezdan ljubavi Božje molio je ushićen:

„Ti si jedini dobar. Ti si svako dobro, najveće dobro. Gospodine Bože, živi i pravi Bože!

Ti si ljubav!Ti si djelotvorna ljubav.Ti si sve naše bogatstvo.Ti si djelotvorna ljubav naša.Ti si sva slast naša.Ti si naš vječni životVelik i divan GospodinBog Svemogući, milosrdni Spasitelj!“

Poljubac gubavcu - trenutak obraćenjaSveti Bonaventura naglašava da sv. Franjo

nije ponesen ljubavlju prema Isusu u jaslica-ma ili prema Raspetome na križu nakon La Verne i stigmatizacije, već nakon obraćenja.

Poljubac gubavcu je bio zagrljaj i poljubac Gospodinu. I tog trenutka se sve mijenja, sva-ki osjećaj gađenja, odbojnosti nestaje. Sve se pretvara u slatkoću, u radost. Najsretniji je

bio pred tabernakulom, živim Gospodinom. Tu je sa suzama izlijevao svoju molitvu. Braći stavlja na srce:

„Sve vas molim i zaklinjem, braćo moja, lju-beći vam noge i sa svom ljubavlju molim koli-ko god je moguće pokazujte najveće poštovanje, sa najdubljom pobožnošću i klanjanjem častite Presveti Sakrament tijela i krvi Gospodina Isusa Krista u kojem je sve na nebu i na zemlji izmi-reno s Bogom Svemogućim.”

Naš franjevački duh je štovanje Euharisti-je.

Njegova ljubav prema Bibliji je izuzetna, jedinstvena. On u Trećem pismu kaže, nama svojoj braći i sestrama:

„I gdje god bi tijelo Gospodina našega Isusa Krista bilo nedostojno smješteno - pohranjeno neka se prenese s toga mjesta i postavi - pohrani na dragocjenu mjestu. Slično, napisana imena i riječi Gospodinove, gdje god se nađu na neči-stim, nedostojnim mjestima neka se skupe i stave na časno mjesto.“

A križ i muka Gospodina Isusa su posebno nadahnjivale Franju. Sv. Bonaventura piše:

»Svaki put kad bi se spominjao muke i raspi-njanja Gospodinova nije mogao zadržati suze i duboke uzdisaje."(Lg I)

Jednom u molitvi zavapi: „Gospodine moj, Isuse Kriste daj da i ja u

srcu i duši, te svom tijelu osjećam bol i patnju koju si imao i podnio za nas.“

Naš sveti Franjo je uistinu gorljivi ljubitelj Boga. Takav nam je i danas kao uzor potre-ban.

bio pred tabernakulom, živim Gospodinom. Tu je sa suzama izlijevao svoju molitvu. Braći

Godiš

te IV

, bro

j 11

17

Ljubica Bubalo žena Mišina iz TurčinovićaPiše: fra Dane Karačić, OFM

Rodila sam djecu, milje srca svog. Sna-gom me je krijepio milosrdni Bog. Za čedo ću svoje spravna žrtva biti, a Bog

mira mene će pohoditi.“ Ove lijepe riječi našeg pjesnika u svoj svo-

joj zbilji mogu se odnositi na Ljubicu Buba-lo ženu Mišinu iz Turčinovića.

Ljubica je rođena l908. godine na Čerigaju u plemenitoj kršćanskoj obitelji Joze Muse i Vranjke r. Kvesić. Udala se 1931. u Turči-noviće za mladića Mišu Bubala u isto tako plemenitu kršćansku obitelj. U zajedničkom bračnom životu imali su devetero djece od ko-jih je jedno umrlo u nejakoj dobi. Ovu obitelj, kao i mnoge naše obitelji toga vremena, resile su brojne kršćanske kreposti: poštenje, vjera u Boga i neograničeno pouzdanje u njegovu Providnost, odanost i ljubav prema svom na-rodu i prema svemu što je u njemu lijepo, do-bro i plemenito. S tim naslijeđenim i stečenim vrednotama lakše se nosilo teške terete koje su nametali škrta zemlja, sušno podneblje, vre-menske i ratne neprilike i brojno potomstvo koje je trebalo prehraniti i odgojiti.

Djecu je rađala u razmaku od dvadeset go-dina, u predratno, ratno i poratno vrijeme. Provesti životni vijek u kršnom i sušnom kra-ju, tamo gdje se svaki komadić zemlje cijenio kao suho zlato, a proljetna i ljetna kiša kao najveći blagoslov, bilo je više nego teško. Ako tome dodamo brojnu obitelj koju je trebalo prehraniti, a djecu podizati i školovati, onda takav život postaje pravo mučeništvo. Upra-vo to je bila osnovna karakteristika Ljubiči-na života. No, ona sa svojim mužem Mišom nije klonula, već se hrabro hvatala u koštac sa

svim onim što joj je život namijenio. Djeca su odrastala i školu pohađala. Treba-

lo je nabaviti i knjige i odjeću i obuću. Kako su svi izreda bili izvanredno bistri i svaki ra-zred završavali odličnim uspjehom, obitelj je znala da bi bila nepopravljiva šteta ostaviti ih samo na osnovnom obrazovanju, a samim tim povećavali su se i troškovi. Ljubica nikad nije dvojila, nikad malaksala, već je marljivo radila, Boga molila, u Njega i u ustrajni rad se uzdala, djecu podizala, školovala i za život spremala. Njezina vjera, molitva i odgoj u vjeri svoje djece bili su prispodobivi. Crkva i svetište na Širokom Brijegu njoj i njezinoj djeci bili su kao drugi dom. Tu su Boga sve-tim misama slavili, ispovijedali se i pričešći-vali, Bogu usrdno molili i oko Gospina kipa na koljenima obilazili tražeći Gospin zagovor i Božju zaštitu i blagoslov. To ih je hranilo, jačalo i davalo snagu.

Tri duhovna zvanja iz obiteljiPlod takvoga odnosa prema Bogu, radu,

školi i obitelji jest da su sva Ljubičina djeca izrasla u karakterne osobe i praktične kršćane, a njih šestero je steklo akademsko obrazova-nje, a troje su se posvetili Bogu u duhovnim zvanjima, fra Jakov je postao hercegovački fratar, a s. Amalija i s. Ancila časne sestre. Božji poziv njima troma najbolja su nagrada

18

Godiš

te IV

, bro

j 11

Ljubica Bubalo Naše Trećarice - hrabre i svete žene

za sve Ljubičine molitva, postove i žrtve.

Vjerujem da se i iz njihovih du-hovnih poziva u njoj još više rađala upravo majčinska ljubav prema svim fratrima i časnim sestrama. No, za svako svoje dijete kao da je imala u svom srcu posebni pretinac iz kojeg je tekla neiscrpna ljubav i izvirala molitva Bogu za svako od njih. Bdje-la je nad njihovim životima i molila za njihovu sadašnjost i budućnost.

Posebno je kod Ljubice bila za-mjetna smirenost, bez napetosti i uzrujavanja i onda kad je bilo teško. Premda je obiteljska kuća dosta uda-ljena od ostalog dijela sela u Stipe-tića, tako smo ih zvali, često su na-vraćali prijatelji i poznanici. Ljubica je svojom gostoljubivošću, mirnom i lijepom naravi tome uvelike dopri-nijela.

Najljepši prikaz ljepote njezine duše napisao je njezin sin fra Jakov u jednoj svojoj crtici u kojoj opisu-je ljepotu proljetnog cvijeta ljubice koji uspoređuje sa svojom majkom Ljubicom.

On piše:„Takva je bila moja najcvijet-

nija Ljubica i moja najsjetnija ljubav. I ona, koja je jednog ranog proljeća nečujno procvala, isto je tako jednoga kasnoga proljeća, u smiraju stoljeća nečujno ocvala. Na ovom uzničkom kamenu ona neće nikada više cvasti, ali će od-sjaj njezine ljubavi i u tvojim tmi-nama sjati. Tamo gdje Proljeće ni-kad ne prolazi, gdje Sunce nikad ne zalazi. Zato ne suzi u tuzi, već slavi u Ljubavi........ Hvala ti za mlijeko kojim si me dojila. Hva-la ti za ljubav kojom si me pojila. Hvala Višnjem koji mi te dade, hvala Nebu što ti spokoj dade.“ (Ruže i trnje) Go

dište

IV, b

roj 1

1

19

DogađajiObilježena 65. Obljetnica ubojstva hercegovačkih franjevaca

U ovim krajevima nema pedlja zemlje, koja nije natopljena krvlju siromašnih frataraPiše: b. Grojko Jelić, FSR

Sedmi veljače na Širokom Brijegu, 65 godina poslije okupio je na svetoj misi mnoštvo puka predvođeno sa 65 svećenika. Kraj skloništa u kojem je ubijeno i

zapaljeno dvanaest fratara tiha molitva. Nepoznata lica su došla sa svih strana da se pomole za svoje ubijene, Fratri su im bili bliski rod, a danas svima u Hercegovini postadoše i više od toga, braća po Kristu, koji za Krista dadoše svoje živote. Framaši su pjevali njihovu pjesmu Gospodin je pastir moj jer oni se za svoj život nisu bojali, nego su ga stavili na Oltar. Zločinci jesu ubili fratre, ali nisu ubili Brijeg i kato-ličku vjeru. Širokobriješki zbor je pjevao Ako danas glas mu čujete ne budite srca tvrda. I doista treba biti srca tvrda da te ne dirne njihova žrtva, da te njihova žrtva ne potakne na promjenu radi osobnog i općeg dobra.

Nakon zajedničke molitva procesija se upućuje u crkvu gdje se nastavlja molitva pokraj groba u kojem su pokopa-na 22 franjevca.

Crkvom i srcima nazočnog puka, odjekuju njihovih 66 imena, imena koja su urezana u Božji dlan i za čiju proslavu na Oltaru se svakodnevno moli na njihovim grobovima. Svetu misu je predvodio, umjesto izočnog O. provincijala, fra Miljenka Šteke, provincijalni vikar koji je u propovijedi istaknuo:

Euharistija je Isusova reakcija, njegov odgovor na nadola-zeću smrt. Njegova je smrt postala pretvorbom, smrt je pretvo-rio u čin ljubavi. Sam Isus daje smisao svojoj smrti: za njegove neprijatelje zločin, a Isus ju pretvara u slobodan čin ljubavi: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“.

Nakon popričesne molitve nazočnima se obratio vice-postulator fra Miljenko Stojić, koji je u kratkim crtama prikazao rad Vicepostulature nadajući se da će u skoroj budućnosti započeti, na biskupijskoj razini, postupak mu-čeništva za pobijenu braću. U protekloj godini identi� ciran

20

Godiš

te IV

, bro

j 11

Događajije fra Maksimilijan Jurčić, održan je znanstveni simpozij o pobijenoj braći, glasilo Vicepostulature Stopama pobijenih ima širok krug čitatelja, a u svr-hu informiranja javnosti redovno se održava i por-tal pobijeni.info. Vicepostulatura dolazi u posjed predmeta koji su pripadali pobijenoj braći i u tu svrhu je formirana Riznica vicepostulature, a čim se steknu uvjeti, na Širokom Brijegu će se izložiti dio tih predmeta.

Fra Miljenko je pozvao sve, da ukoliko znaju bilo koji podatak o pobijenoj braći ili ako netko drži da je zadobio neku milost zagovorom pobije-ne braće da se javi, jer će svaki podatak pripomoći u što bržem izlasku iz ovog pripremnog razdoblja i službenom početku Postupka mučeništva.

Trodnevnica pobijenim širokobriješkim fratrima

Svete mise su predvodili i propovijedali gvardijan fra Branimir Musa, fra Valentin Vukoja i fra Josip Vlašić.

Fra Branimir je u propovjedi istaknuo:Kad nestane Širokog Brijega nestalo je Hr-

vata u Hercegovini, kad nestane Širokog Bri-jega i njegove ideje, nestat će Hrvata u čitavoj BiH, kad nestane Hrvata s idejom nestat će ih svugdje. Na nama je odgovornost. Ljubim svaku stopu ove zemlje, jer ovo je mjesto sve-to po žrtvi naših pradjedova i naših vjerskih učitelja.

Fra Valentin je dao presjek duha vremena u kojem se dogodio zločin nad širokobriješ-kim fratrima te citirao izvješće komunistič-kih vođa da su „nezadovoljni mržnjom par-tizanskih boraca te sve poduzimaju da se ta mržnja poveća.

Nas ovdje nije pozvala mržnja. Može nas pozvati jedino tuga da se to ovdje dogodilo, može nas pozvati molitva da oprostimo svima onima koji su tako bezdušno skinuli glave oni-ma koji nikome nisu ništa nažao učinili.

Tito je htio zasuti usta fratarska, ubaciti u jamu i dobro zatrpati i nadajući da će zakon Božji otići s njima u zemlju. zakon Božji ne može sići u zemlju, ne možeš ga ubiti. Zakon Božji ostaje i je jači od svih vremena, jer Bog mu je sami izvor i početak.

Fra Josip je istaknuo da smo u ove dane okruženi oblakom svjedoka, od Gospe koja na Svijećnicu čuje kako će joj mač probosti bol, do svetog Vlahe, Blaža, svete Agate pa do japanskih mučenika: 6 fratara, 3 isusovca i 15 trećara.

Mi osjećamo i vjerujemo da su naši fratri ubijeni za Krista. Neka njihov grob i njihov život bude jedna mala učionica u kojoj ćemo učiti o životu s Bogom, o žrtvi koju i mi u svom životu ponekad moramo podnijeti. Oni su se izmorili u životu služeći Crkvi, služeći našim djedovima i očevima. Kroz svoju smrt, okrut-nu i nasilnu, ova naša braća i naši oci fratri, ušli su u otajstvo svoje šutnje, svoga prijelaza u vječno zajedništvo s Bogom.

Širokobriješki gvardijan fra Branimir Musa je podsjetio na riječi generalnog pohoditelja fra Ivana de Vietrija, koji je nakon obilaska Bosne i Hercegovine 1708. godine napisao: U tim krajevi-ma nema pedlja zemlje, koja nije natopljena krvlju siromašnih fratara, te nastavio:

-Samo mi koji smo rođeni na ovoj zemlji znamo kroz kolike patnje je prošao ovaj narod.

Danas si postavljam pitanje što je veća tragedija: umrijeti ili zaboraviti što je bilo!? Narod koji nema svoje pamćenje nije narod, pa stoga ako želimo ži-vjeti kao narod moramo pamtiti, kako radosne tako i žalosne i krvave trenutke svoje povijesti. Povijest je, istina, učiteljica života, ali je i hraniteljica duha da nikada ne zaboravimo ime i prezime svojih pokoj-nih. Duh se ne smije hraniti mržnjom, jer mržnja rađa mržnju.

Ova večer je večer sjećanja, ali i zavjeta: svoje ne zaboravi, svoje ljubi. Neka ti ovozemaljske brige ne zamute oko da vidiš svoju prošlost.

Foto

KRU

NO

Molitva o spomenu stradanjaširokobrijeških frataraPiše: fra Josip Vlašić, OFM

1. Svemogući vječni Bože, u tvojoj su ruci i sve-mirska prostranstva i srca ljudi. Vjerujemo, sto-ga, da ni naša braća fratri, čijeg se stradanja u ovim danima sjećamo, nisu izgubljeni i molimo za njih snagu i pobjedu Tvoga spasenja. Privedi ih gledanju svoga lica, oprosti onima koji su ih ubili, a nama, koji njima u spomen okupljeni na molitvu pred Tobom stojimo, udijeli milost evanđeoskog života po kojem će svi prepoznati da pripadamo Tebi i da smo se opredijelili za lju-bav. Oče naš... Zdravo Marijo... Slava Ocu…

2. Sveti Franjo nas uči da si ti, Gospodine, „jedi-no dobro, svako do-bro, najveće dobro“. Naša pobijena braća franjevci, koji su bili pastiri Tvoga naro-da, učili su jednako tako Tvoje vjernike da je najveća sreća živjeti s Kristom. Spo-minjući se svih otajstava vjere koja su oni u Crkvi i za Crkvu slavili: njihovih misa, ispovijedi, propovijedi, svih pouka i žrtava, molimo Te da nas učvrstiš u svetoj vjeri i da ostanemo vjerni zahtjevima svetog Evanđelja koje donosi spasenje i našem vremenu i životu. Oče naš... Zdravo Marijo... Slava Ocu...

3. U Bibliji je zapisano da je „tvoja riječ nozi mo-joj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi“ (Ps 119,105). Ta ista Tvoja riječ mnogo je puta nadahnula ubijenu braću fratre da govore u snazi Tvoga imena, da vjeruju i ohrabruju mnoge i onda kada se čini da tmine bivaju snažnije. I nama danas treba svjetlo Tvoje riječi, treba nam snaga za životne borbe, treba nam odmor u svakodnevnim klonulostima. Oduševi nas za

svoju riječ. Prosvijetli nas kao što si prosvi-jetlio i poučio učenike koji su bili na putu u Emaus. One koji lutaju vrati na put istine, a one koji su na Tvom putu osnaži za ustrajnost do konca zemaljskog hodočasničkog puta. Oče naš... Zdravo Marijo... Slava Ocu...

4. Tvoja Crkva živi od molitve i po molitvi, ko-jom Ti dobrostivo upravljaš našim životom. Ubijeni fratri nosili su o svojim redovničkim pasovima krunice, a molitva psalama bila im je svednevice na usnama. Otvori nam oči srca i pameti da nikad ne zaboravimo kako se bez Tvoje prisutnosti gubi smisao postojanja, kako se bez Tebe koraci života brzo umore i kako bez Tvoga svjetla pogled u budućnost postaje nejasan i hladan. Neka nas Duh Sveti potakne

na molitveno zajedništvo s Tobom. Oče naš... Zdravo Marijo... Slava Ocu...

5. Po čudesnom svom promislu Ti, Gospodine, zahvaćaš u ži-

vote ljudi i pozivaš ih da Ti se posvete svetim zavjetima. Naši ubijeni fratri darovali su ti svoje lijepe i svete za-vjete poslušnosti, čistoće i siromaštva. Molimo te da svoju Crkvu ne prestaneš darivati duhovnim zvanji-ma. Potakni srca mladića i djevojaka da se ohrabre staviti se u službu Tvoga

Kraljevstva, da traže samo Tebe te da u Tebi i po Tebi

izgrađuju svijet mira i dobra. Oče naš... Zdravo Marijo...

Slava Ocu...Bože, dobri Oče! U vjeri u uskrsnuće

i život vječni, okuplja nas spomen na našu ubijenu braću franjevce. Želeći izvršiti ono što nam je preporučio dobri papa Ivan Pavao II., - da ne smijemo prepustiti zaboravu one koji su bili mučeni i ubijeni za bezbožnog komuni-stičkog pustošenja - stojimo u blizini njihova groba. Dopuštamo da u nama živi zahvalnost za njihovu žrtvu jer nam srca govore da su Te oni ljubili i da su zbog Tebe bili ubijeni. Moli-mo te, neka nas spomen na njihovu ljubav i žr-tvu osnaži da hrabro živimo svoju pripadnost Tebi i da se ne pokolebamo pred bilo kakvim izazovima svjedočiti da je samo u tebi mir i istina. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

na molitvu pred Tobom stojimo, udijeli milost evanđeoskog života po kojem će svi prepoznati da pripadamo Tebi i da smo se opredijelili za lju-

Oče naš... Zdravo Marijo... Slava Ocu…Sveti Franjo nas uči da si ti, Gospodine, „jedi-no dobro, svako do-bro, najveće dobro“. Naša pobijena braća franjevci, koji su bili pastiri Tvoga naro-da, učili su jednako tako Tvoje vjernike da je najveća sreća živjeti s Kristom. Spo-minjući se svih otajstava vjere koja su oni u Crkvi i za Crkvu slavili: njihovih misa, ispovijedi, propovijedi, svih pouka i žrtava, molimo Te da nas učvrstiš u svetoj vjeri i da ostanemo

nejasan i hladan. Neka nas Duh Sveti potakne na molitveno zajedništvo s Tobom.

naš... Zdravo Marijo... Slava Ocu...5. Po čudesnom svom promislu

Ti, Gospodine, zahvaćaš u ži-vote ljudi i pozivaš ih da Ti

se posvete svetim zavjetima. Naši ubijeni fratri darovali su ti svoje lijepe i svete za-vjete poslušnosti, čistoće i siromaštva. Molimo te da svoju Crkvu ne prestaneš darivati duhovnim zvanji-ma. Potakni srca mladića i djevojaka da se ohrabre staviti se u službu Tvoga

Kraljevstva, da traže samo Tebe te da u Tebi i po Tebi

izgrađuju svijet mira i dobra. Oče naš... Zdravo Marijo...

Slava Ocu...Bože, dobri Oče! U vjeri u uskrsnuće

i život vječni, okuplja nas spomen na našu ubijenu braću franjevce. Želeći izvršiti ono što

svoju riječ. Prosvijetli nas kao što si prosvi-e koji su bili na putu u

Godiš

te IV

, bro

j 11

21

Fra Ivan Matić, generalni asistent Franjevačkog svjetovnog reda i Franjevačke mladeži

Bog moj i sve moje!Razgovarao: b. Gojko Jelić, FSR

Fra Ivan Matić, generalni duhovni asistent FSR-a i FRAME boravio je ovih dana u Bo-sni i Hercegovini. Njegov posjet smo isko-

ristili da nešto više saznamo o njemu i njegovom poslanju.

Fra Ivane, molili bi Vas da se ukratko pred-stavite našim čitateljima?

Rođen sam u Janjevu, na Kosovu 1967. godine u brojnoj obitelji. Imam četiri brata i četiri sestre koji

pripremom i snimanjem pjesama, a sve u nadi da ćemo postati popularni.

Kako je Bog «progovorio» veselom i raspje-vanom mladiću, „janjevačkom trubaduru“?

Negdje na kraju 20. godine počinje jedno zai-sta milosno razdoblje u kojem mi se Gospodin na čudesni način približio, a isto tako i mojim naj-bližim prijateljima. To je za mene bilo razdoblje iskrenog traženja pravog smisla života, razdoblje jedne dublje molitve i polaganog vraćanja sakra-mentima posebno sakramentu pomirenja i Euhari-stiji. U to vrijeme, čitanje Riječi Božje mi je zaista na čudesan način donosilo radost u srcu, tako da se znalo dogoditi da sam ponekad radi nekog citata iz Evanđelja znao otrčati do svojih prijatelja i čitati im kao da sam ih prvi puta čuo. Znam da je to bila Božja milost koja me je sve više i više privlačila k Isusu i otkrila na čudesan način da je On živ i da je On jedini Gospodin. Ovo iskustvo je bilo toliko snažno da sam u svom srcu odlučio u potpunosti se predati Isusu. Tada se nekako u tom razdoblju moga života pojavljuje i sveti Franjo Asiški o ko-jem do tada nisam mnogo znao. Čitajući njegov životopis i razmišljajući o njemu otkrio sam da je to ono što ja u dubini svoje duše zaista i želim: biti popuno Božji i nasljedovati Isusa po uzoru na svetoga Franju. Tako sam nakon razgovora sa svojim duhovnikom, a kasnije i s franjevcima na Kaptolu u Zagrebu, započeo i sam svoj franjevački hod, najprije u samostanu na Trsatu pod okriljem Gospe Trsatske, a onda nakon novicijata u samo-stanu svetog Franje u Zagrebu, gdje sam i započeo svoj teološki studij.

Janjevo je najstarija hrvatska enklava i prvi puta se u pisanoj povijesti spominje 1303. godi-ne. Naime, na ta područja, zbog trgovine i tada poznatih rudnika zlata i srebra došli su naši ljudi iz Dubrovnika i njegove okolice, te na taj način zapravo pomagali svoj grad i cijelu Dubrovač-ku republiku. Zbog različitih povijesnih (ne)prilika, koje su uslijedile, ostali su na tom po-dručja i kroz evo više od 7. Stoljeća i bez obzira na sve poteškoće, sačuvali svoju katoličku vjeru, vjernost Papi i svoj hrvatski identitet. Nažalost tijekom domovinskog rata u Hrvatskoj i sami su puno toga pretrpjeli pa su u tom razdoblju zajedno s Hrvatima iz Letnice i okolnih mjesta morali napustiti Kosovo i eto nakon 7 stoljeća, velika većina ih se vraća u svoju matičnu zemlju. Danas u samom Janjevu živi oko 300 Hrvata.

sa svojim obiteljima žive u Zagrebu gdje su isto tako i moji dragi roditelji. Završio sam srednju medicinsku školu i nekako u to vrijeme razmišljao posvetiti se medicini. Međutim kako je glazba kroz cijelo moje djetinjstvo, a na osobit način od moje 15. godine, snažno zahvatila moj život, više sam se ipak želio po-svetiti glazbi. Naime u mojoj obitelji glazba je bila uvijek prisutna i svi moji najbliži u obitelji lijepo pje-vaju, a i dosta nas i svira različite instrumente.

Mladenačko razdoblje života, od 15. do 21. go-dine, bilo je razdoblje mladenačke razdraganosti, prijateljstava, sviranja i pjevanja u jednoj glazbe-noj skupini sa svojim dragim prijateljima. Sve smo svoje snage posvetili glazbi, različitim nastupima te

Fra Ivan s roditeljima

22

Godiš

te IV

, bro

j 11

Fra Ivan Matić, generalni asistent Svjedoci

Tih godina započinje domovinski rat. Što ste sve poduzeli u to vrijeme rata kao franjevački bogoslovi?

Mi smo se kao bogoslovi vrlo aktivno uključili u pomaganju prognanicima i izbjeglicama koji su tada dolazili u Zagreb, a i u naš samostan na Kap-tolu. Obilazili smo ranjenike po bolnicama i razli-čite centre gdje su tada bili smješteni prognanici. Bilo je zaista teško gledati ljude koji su izgubili sve i bili potpuno ovisni o pomoći drugih. No to je bilo u isto vrijeme i vrijeme posebne milosti, vrije-me snažne molitve, jedinstva i ljubavi, tako da smo svi u tom razdoblju doživljavali da se zaista rađa nešto novo i lijepo. U to vrijeme rodila se je i ideja da bi smo mogli i pjesmom pronositi poruku mira i pomirenja, te je tako i nastao Franjevački band aid i pjesma Molimo za mir koja je nosila poruku da treba moliti za mir i dobro u svim srcima, jer mi se činilo da je to najvažnije u tim danima rata.

Zahvaljujući toj pjesmi i video spotu koji je sni-mila Hrvatska televizija ubrzo su nas zvali na razli-čite dobrotvorne koncerte u zemlji i inozemstvu. Na taj smo način kroz pjesmu i riječ bili uz one koji su najviše trpjeli. Nakon toga se rađa i prvi album pod naslovom Mir i dobro! U tom albumu se pojavljuju uz već navedenu pjesmu Molimo za mir i druge: Poklanjam ti sve, S tobom želim poć, Brate moj, Pjesma vojnika, Moja zemlja Hrvat-ska, Marijo majko itd.

U to su vrijeme i mnogi mladi bili zainteresi-rani za te pjesme i za naš rad, a isto tako htjeli su nekako još bolje upoznati sv. Franju i franjevačku duhovnost. Isto tako u tom je razdoblju jedna gru-pa mladih, s nas nekoliko bogoslova, sudjelovala na Franjevačkom hodu u Italiji, u Markijskoj regiji, a sami završetak bio je u Asizu, mjestu rođenja sv. Franje. To je bilo za sve nas jedno novo i duboko iskustvo, te se nakon našeg povratka u Domovinu, krajem 1992. rađa Franjevačka mladež. Mogu reći da smo u zajedništvu s mladima i mi sami franjevci rasli i upoznavali franjevaštvo na jedan novi način. Tu se i meni samom otkrivalo svo bogatstvo i ljepo-ta franjevačke karizme, a na osobit način njegova

svjetovna dimenzija koju žive članovi Franjevačkog svjetovnog reda i Frame.

Đakonsko ređenje u FranjinojPorcijunkuliStudirali ste u Italiji. I tamo Vam je Bog dari-

vao svoje velike darove. Postajete svećenik. Koje je bilo geslo Vaše mlade mise? Što za Vas znači svećeništvo? Koja Vas duhovna misao vodi kroz život?

Od 1993. do 1995. nastavio sam svoj studij u Asizu gdje sam i diplomirao. Na kraju studija bio sam zaređen za đakona u bazilici sv. Marije Anđeo-ske u Porcijunkuli, crkvici koju je sv. Franjo na oso-bit način volio i koja mu je bila od osobite važnosti. To je i za mene bila velika milost da sam mogao živjeti na tom svetom mjestu i da sam ondje mogao biti zaređen za đakona. Nakon toga vraćam se u Zagreb, te sam u listopadu 1995. bio zaređen za svećenika u crkvi sv. Franje na Kaptolu po rukama blagopokojnog biskupa mons. Marka Culeja.

Kao svećenik svoja prva pastoralna iskustva stje-cao sam na samom Kaptolu i u župi Predragocjene Krvi Kristove u zagrebačkom naselju Kozari Bok. To vrijeme na osobit način nosim u svom srcu po-najviše radi dobrih ljudi koje sam ondje upoznao i s kojima sam proživio prvo vrijeme svoga svećeniš-tva. Često sam znao reći da mi je Gospodin nakon asiške Porcijunkule darovao zagrebačku Porcijun-kulu u Kozari Boku.

Za mene je svećeništvo sam Gospodin Isus Krist, živ i prisutan po onima koje je on sam pozvao, po-svetio, zaredio i poslao da propovijedaju njegovu Radosnu vijest spasenja. Zaista nema tih riječi koji-ma bi netko mogao objasniti svu veličinu i dar sve-ćeništva. To je nešto pred čime i sam ostajem uvijek iznova u dubokoj šutnji, poklonstvu i zahvaljiva-nju. Geslo koje sam izabrao za moju mladu misu i koje me neprestano prati kroz moj život i poslanje jest poznati Franjin zaziv: Bog moj i sve moje!

Nadalje jako mi je dragocjen i tekst sv. Franjo u svom pismu braći čitavoga Rede uzvišeno piše o svećeništvu i Euharistiji.

„Ta gledajte, braćo svećenici, svoje dostojan-stvo (usp. 1Kor 1, 26) i budite sveti jer je on svet (usp. Lev 19, 2). I kao što je Gospodin Bog vas počastio iznad sviju poradi ovoga otajstva, tako i vi njega ljubite, poštujte i častite više nego svi drugi. Velika je bijeda i sažaljenja vrijedna slabost imati njega tako nazočna i brinuti se za bilo što drugo na svijetu. Neka čovjeka pro-đu trnci, nek se potrese cijeli svijet i neka nebo

Susret s Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI. - Pape koji posebno cijene Svetog Franju i franjevce

svjetovna dimenzija koju žive članovi Franjevačkog

Godiš

te IV

, bro

j 11

23

klikće kad je na oltaru u svećenikovim rukama Krist, Sin Boga živoga (Iv 11, 27)! O divne li veličine i zadivljujućeg udostojanja! O uzvišene li poniznosti! O ponizne li uzvišenosti, gdje se Gospodar svega, Bog i Sin Božji tako snizuje da se za naše spasenje sakriva pod neznatno oblič-je kruha! Pogledajte, braćo, Božju poniznost i pred njim srca izlijevajte (Ps 61, 9). Ponizite se i vi, da vas on uzvisi (1Pt 5, 6; Jak 5, 10). Ništa, dakle, svoga ne pridržite za sebe, da vas primi cijele onaj koji se vama cio predaje“

Mislim da bi se nad ovim riječima sv. Franje, svi mi, a na poseban način mi svećenici, trebali zaustaviti u šutnji i kontemplaciji, te ponizna i za-hvalna srca pokloniti se tolikoj i takvoj ljubavi koja nam se daje po Gospodinu Isusu Kristu.

Koje ste još službe imali u Zagrebu i jeste li i dalje pisali pjesme?

Od 1997. do 2000. godine moji su mi pogla-vari povjerili službu u samostanu i crkvi sv. Franje, koju je dotada vršio, na zaista izvanredan način, moj dragi subrat fra Zvjezdan Linić.

Ovo razdoblje na Kaptolu bilo je zaista jedno predivno iskustvo i često znam reći da je to ono što bi svaki fratar-svećenik trebao imati kao iskustvo u svom pastoralnom radu. Naime, ondje je bilo i rada s mladima, odraslima i starijima, onda obi-telji, puno vjenčanja, krštenja, rad s bolesnima i potrebnima, duhovna vodstva, molitvene zajedni-ce, molitve klanjanja, zatim grupe odraslih kateku-mena, te vjeronauk za studente, radničku mladež i za odrasle. Zatim tu je i veliko bratstvo FSR-a koje je tada brojilo negdje oko 700 članova, te isto tako vrlo živo i brojno bratstvo franjevačke mladeži. Za-ista to je bilo jedno milosno vrijeme za mene.

U tom razdoblju su i nastale neke nove pje-sme, a između ostalog i mjuzikl o životu sv. Fra-nje Sa svetim Franjom u kojem sam kroz desetak pjesama opisao one najvažnije epizode iz njegova života,kako bi mladi i kroz te pjesme upoznali i zavoljeli sv. Franju. Od poznatijih pjesama iz tog mjuzikla izdvojio bih samu himnu Frame koja je u toj prilici bila objavljena te slijedeće pjesme: Sa svetim Franjom, Sveti Damjan, Ljubav nije ljubljena, Sveta Klara, Samo tvoja ljubav, Hva-lospjev itd. Na tom je albumu objavljena i sama himna Frame koja je inače nastala na samom početku Frame, ali sam htio da taj mjuzikl završi tom pjesmom, koja na neki označava ono što je bit Frame u smislu njezina poziva i poslanja.

Kasnije u godinama priprave za veliki jubilej 2000. objavio sam i pjesmu Učitelju gdje stanuješ

i kasnije pjesmu Nove haljine. U samoj godini ve-likog jubileja bio je objavljen i jedan kompilacijski album najpoznatijih pjesama.

Posljednjih deset godina obnašate jako važnu službu -generalnog duhovnog asistenta FSR-a i Frame. Svakodnevno obilazite bratstva po cije-lome svijetu, možete li nam prenijeti neko isku-stvo koje Vas je posebno dojmilo?

U godini velikog jubileja 2000. tadašnji Ge-neralni ministar našega Reda fra Giacomo Bini, pozvao me da dođem u Rim i preuzmem službu Generalnog asistenta FSR-a i Frame. To je zaista bilo za mene veliko iznenađenje, a i nisam baš niti znao u čemu se zapravo sastoji ova služba. No kada sam došao u Rim i polako počeo upoznavati sam rad u Kuriji i službu koja mi je povjerena, ostao sam, bez riječi, jer sam vidio da se otvara jedno ve-liko područje djelovanja i jedan konkretan doticaj sa cijelom franjevačkom obitelji širom svijeta, a na poseban način sa FSR-om i Framom. O onome što sam evo kroz ovih 10 godina doživio u ovoj službi mogao bih zaista govoriti danima. Svaka zemlja koju sam posjetio za mene je milost, a svaki susret, svako lice brata i sestre koje sam sreo, za mene su milosni susreti. Koliko mi je toga pokazao Gos-podin kroz ovo vrijeme mogao bih do u vječnost zahvaljivati jer se zaista ne može riječima opisati tolika milost. Na poseban način susrete koje sam imao u zemljama Amerike, Afrike i Azije osta-vile su duboki trag u mom srcu. S druge strane europske zemlje od istoka i zapada, sjevera i juga, te franjevačka prisutnost u njima i značaj koji su oni utkali u povijest svih tih naroda, od vremena svetog Franje pa sve do naših dana, ostavljaju čo-vjeka bez daha. Daleke zemlje Oceanije i Australije i to čudesno ispreplitanje kultura i jezika, iskustava i same povijesti, a opet zahvaljujući toj čudesnoj franjevačkoj prisutnosti, malenosti u ljubavi prema svakom čovjeku i stvorenju, unijeli su i unose u moje srce veliku radost i zahvalnost što mogu i sam biti svjedok tog obilja Božjeg blagoslova koje je i po sv. Franji i njegovoj braći i sestrama dotaknula ovaj svijet.

Koliko je danas kanonski utemeljenih nacio-nalnih bratstava FSR u svijetu i koliko je to čla-

Bogatstvo susreta - Kongo

24

Godiš

te IV

, bro

j 11

klikće kad je na oltaru u svećenikovim rukama Krist, Sin Boga živoga (Iv 11, 27)! O divne li

Svjedoci

nova. Kolika je brojnost Frame? Kakva je situacija u svijetu, gdje raste broj članova, a gdje opada?

Danas je u svijetu negdje oko 450 000 zavjeto-vanih članova FRS-a, koji žive i djeluju u više od stotinjak zemalja. Od toga 65 nacionalnih bratsta-va koje su službeno konstituirana i negdje oko 43 koji su u nastajanju. Što se tiče Frame računamo da ih je negdje oko 50 000 u svijetu. Interes za franjevačku svjetovnu duhovnost neprestano raste i to posebno u zemljama Afrike, Latinske Amerike i Azije. Treba reći isto da i u središnjoj i istočnoj Europi isto tako raste brojčano i FSR i Frama.

Više puta ste bili u Bosni i Hercegovini. Ve-like su Vaše zasluge za uspostavu Nacionalnog bratstva BiH. Kakve uspomene nosite? Čuli smo da ste za Hercegovinu vezani na poseban način!

Zbog svoje službe više sam puta dolazio u Bo-snu i Hercegovinu kako bi se što prije uspostavi-lo nacionalno Bratstvo, a samim tim organizirao život i poslanje svjetovnih fra-njevaca i Frame u BiH, i nje-zina dva regionalna bratstava. Zaista sam jako sretan da se to dogodilo i vjerujem da će i na ovaj način FSR i Frama u BiH biti na blagoslov Crkvi i društvu. Isto tako vjerujem da se kroz ovakav način života i poslanja na koje su pozvani svjetovni franjevci zaista može dogoditi jedna silna promjena i u samom društvu.

Što se tiče moje povezanosti s Hercegovinom ima više stvari koje bih nagla-sio. Najprije tu su mnogi moji dobri prijatelji koje volim i cijenim. Zatim volim Hercegovinu i zbog toga što ima jako puno sličnosti između Janjevaca i Hercegovaca. Tu na osobit način mislim na njiho-vu povezanost, radišnost i snalažljivost, na značaj koji daju obitelji i obiteljskom životu, zatim odnos prema vjeri i ljubav prema svom narodu. Ima još jedna stvar koja meni kao franjevcu puno znači, a usko je povezana s jednim hercegovačkim fra-njevcem koji je kroz dugi niz godina krajem 19. stoljeća bio župnik u Janjevu. To je bio fra Franjo Brkić, rodio se u župi Rasnu kraj Širokog Brijega. Zahvaljujući njemu Janjevo se u tom vrlo teškom povijesnom razdoblju uspjelo održati i othrvati s različitim neprijateljima Katoličke crkve i hr-vatskog naroda na tim prostorima. Njegovom su zaslugom tada ušli u Franjevački red i devetorica mladića iz Janjeva, koji su kasnije pastoralno djelo-

vali na Kosovu i Albaniji. U razdoblju od 1913. do 1974. njih osam bilo je ubijeno, i to samo zato što su franjevci i svećenici. Dvojica od njih su danas Sluge Božje, to su fra Alojzije Palić i fra Sera� n Glasnović-Kodić za koje se vodi i postupak progla-šenja blaženim.

Volim Hercegovinu i zbog Međugorja i zbog tolikih milosti koje se događaju u njemu i po nje-mu. I sam sam negdje bio dotaknut tom milošću i na tome od srca zahvaljujem našoj nebeskoj Majci. U jednoj pjesmi koju sam njoj otpjevao Marijo Majko, utkao sam i svoje iskustvo njezine ljubavi i blizine koje sam po milosti njezina Majčinskog zagovora i sam iskusio još od svoje rane mladosti.

Imali ste prigodu pratiti rast našega lista. Ka-kav je vaš komentar na ovaj projekt i što možete kazati u ulozi medija danas?

Prvi puta sam dobio u ruke vaš list negdje u svibnju 2008. i moram priznati da sam se ugodno

iznenadio njegovim sadržajem i izgledom. Mislim da je to ono što je potrebno bratstvi-ma FSR-a i Frame, jer se preko toga ne samo informiramo, nego se kroz ovakve listove do-gađa i jedna prava formacija i zajedništvo između svih člano-va i FSR-a i Frame.

Ujedno se na ovaj način i predstavljamo drugima te nas i kroz ovakve vrste časopisa i drugi mogu bolje upoznati. To je inače i svrha medija prenijeti

poruku, predstaviti se drugima i na taj način učini-ti nešto lijepo i dobro onima koji možda ne mogu na drugi način čuti dobru poruku. A naša poruka koju prenosimo je uvijek Radosna vijest spasenja za sve ljude koju nam je darovao Isus, a mi je želi-mo prenijeti svima na ovaj naš franjevački način.

Fra Ivane, možete li na kraju ovog razgovora uputiti svoju Uskrsnu čestitku?

Svima koji čitaju vas list, a na osobit način svim članovima Franjevačkog svjetovnog reda i Frame: Sretan i blagoslovljen Uskrs, sa željom da vas Uskr-sli Gospodin ispuni njegovim mirom, te da ga i nadalje svi slijedimo cijelim svojim bičem, i da i dalje idemo hrabro i odvažno Njegovim stopama.

Fra Ivane, hvala Vam na odvojenom vremenu i od srca Vam zahvaljujemo što Božje darove, široko franjevačko srce, radost i pjesmu pronosite svije-tom i donosite je i u ovaj kutak zemlje.

vali na Kosovu i Albaniji. U razdoblju od 1913. do 1974. njih osam bilo je ubijeno, i to samo zato što

Godiš

te IV

, bro

j 11

25

26

Godiš

te IV

, bro

j 11

ReportažaPrivalj

Okupljeni oko Gospe i „fra Zdenkovelipotice“Piše: Antonio Musa, Frama

Selo Privalj smjestilo se na sjecištu regio-nalnih putova Posušje – Mostar – Grude, zapadno od općinskoga središta u Širokom

Brijegu. Selo, odnosno mjesna zajednica je na-stala spajanjem dijelova koji su nekada pripadali susjednim Ljubotićima, Čerigaju i Kočerinu. Okružena je: Trnom na istoku, Kočerinom na zapadu, Ljubotićima na sjeveru te Dužicama i Čerigajom na jugu. Broji 111 „lumera“ i oko 440 žitelja, podijeljenih u dvije župe: župu sv. Petra i Pavla na Kočerinu ( 55 „lumera“ i 220 žitelja) i župu Uznesenja Bl. Dj. Marije na Širo-kom Brijegu (56 „lumera“ i 220 žitelja). Mjesna crkva Bezgrješnog Začeća Bl. Dj. Marije pripada župi i samostanu Široki Brijeg. Ono što posebi-ce karakterizira ovo malo mjesto je natprosječna hladnoća, koja se u hladnom zimskom razdoblju zna spustiti i preko 20 stupnjeva ispod ništice (rekord je -28 stupnjeva Celzijusa devedesetih godina).

Iz škrinje povijestiOd povijesnih ostavština tu imamo mnoštvo

gomila, gradina i nekropola koje datiraju iz sred-njeg vijeka. Tako se kod crkvenog parkinga na-laze ostatci dviju prapovijesnih kamenih gomila, na kojem se kasnije, u srednjem vijeku, razvila nekropola sa stećcima. Također, jedna se kame-na gomila nalazi i na „Glavici“ kod Ljoljića i Co-kića kuća. Što se tiče nadgrobnih spomenika iz srednjeg vijeka, u polju, blizu imanja Kraljevića i blizu crkve, nalazi se nekropola sa 17 stećaka od kojih je šest sanduka, deset ploča i jedan sljeme-njak jako dobre obrade. Unutar groblja te unutar

i oko crkvenog dvorišta također se nalazi čak 26 stećaka od kojih samo jedan sljemenjak. Zbog izgradnje puta prema zaseocima Čolaci i Ivan-kovići jedan dio stećaka je premješten iz svojeg dugogodišnjeg obitavališta pa se danas u groblju nalaze samo dva stećka, u crkvenom dvorištu njih četiri, a ostali su ostali odsječeni s druge strane ceste, kod crkvenog parkinga. U samom groblju se nalazi nekoliko nadgrobnih spomeni-ka koji datiraju još iz srednjeg vijeka. Na mostu koji dijeli Donji i Gornji Privalj 2001. godine je postavljeno spomen obilježje hrvatskim vojnici-ma stradalima u II. svjetskom ratu (1944. g.). Tu su ubijeni i pokopani.

Gradnja crkveCrkva na Privalju građena je krajem 80-ih go-

dina prošloga stoljeća, kao uspomena i živi znak Kristova Uskrsnuća, ali i nagovještaj Uskrsa ovo-ga naroda. Sama se crkva nalazi pored groblja, u središtu sela i projekt je arhitekte Marija Salavar-de. U ime širokobriješkog samostana radove je vodio i nadgledao fra Ante Marić, a također, ne smijemo zaboraviti fra Mladena Hrkaća i fra Se-ra� na Hrkaća te nezaobilaznoga fra Zdenka Ga-lića – Pokornika. Crkva se počela graditi u lip-nju 1998. godine, a tijekom te i naredne godine crkva je pokrivena, dovršen je zvonik te vanjska i unutarnja fasada. Crkva je veličine 150 četvor-nih metara bez pomoćnih objekata. Freskom ju

Godiš

te IV

, bro

j 11

27

je iza oltara, koja prikazuje Marijino Bezgrješno Začeće, uresio akademski slikar Anđelko Miku-lić. U crkvenom se dvorištu nalazi Gospin kip. Obnova crkve je počela u jesen 2007. godine, kada je urađeno novo stepenište. U jesen 2008. godine je urađen novi krov na crkvi, a planira se obnova unutarnje i vanjske fasade, te proširenje parkirališta.

Privaljčani, žrtve ratova, ideologija i režimaKao i ostatak župe i ovoga kraja, ni ovo malo

mjesto nije promašila zlokobna ruka ratova i ideologija. Tako su i Privaljčani robijali po lo-gorima komunističke Jugoslavije i završavali na stratištima raznih Križnih putova ispaćenog hrvatskog naroda. Imenik boli i ponosa fra Joze Pejića navodi 27 žrtava II. svjetskog rata sa Pri-valja, a taj se dio odnosi samo na širokobriješki dio župe. Kao i u drugim selima ovoga kraja ri-jetka je bila kuća koja nije darovala jedan život na Oltar Domovine. Zastrašuje činjenica da su se iz samo jedne kuće u tim pogubnim vreme-nima u tjedan dana „šestora nosila iznijela“, što od bolesti, što od posljedica rata. U godinama Jugoslavije brojni su Privaljčani završavali u oko-vima zatvora zbog svoje svijesti o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. Domovinski rat je donio dugo sanjanu slobodu hrvatskome narodu, ali ne besplatno. Kada su se Privaljčani 1993. g.

spremali proslaviti patron svojega mjesta, Bez-grješno Začeće BDM, sustigla ih je tužna vijest. U Mostaru je 7.12. ubijen Miro Vukoja – Žigić. Iza njega su ostali žena i dvoje djece.

Duhovni životSvete su Mise na Privalju svake nedjelje u

11 sati, a u ljetnom razdoblju u 10. Također, na svetkovine i blagdane slavi se sveta Misa u 11 sati. Kroz Korizmu je svaki petak pobožnost Križnoga puta i sveta Misa u 17 sati, a posebno svečano bude na Trodnevnici Bezgrješnom Za-čeću Bl. Dj. Marije, koja se slavi od 5.-7. pro-sinca.

Nažalost, na Privalju je jako mali broj trećara. Broj je nekada bio puno veći, posebice dok se išlo na Kočerin na Misu, kada je većina tadaš-njih žena bila u Trećem redu. S godinama su se zapustili, kako u svojim dolascima na susrete, tako i u motiviranju mlađih generacija za pri-stup FSR-u. U Dubravi Privalj još ima nekoliko živućih članica, a u samom selu, po našim sa-znanjima, samo jedna. Još uvijek pamtimo lica i radost naših baka, Vukojuše i drugih, kada bi pričali o svojem trećarskom životu, tako da nam je to najbolji poticaj i nada da će se vratiti fra-njevaštvo u Privalj. Dokaz tomu je i nekoliko framaša, koji sudjeluju u životu i radu mjesnog bratstva na Širokom Brijegu.

Iako nema trećara i puno framaša, ne može-mo reći da su Privaljčani zapustili svoj duhov-ni život. Brojni su članovi različitih molitvenih zajednica i obitelji (Klanjatelji Krvi Kristove, Pohođenje…), a također i Crkvenog društva Po-kornik, koje od veljače 2007. g. djeluje u selu i nosi ime po fra Zdenku Galiću – Pokorniku.

Crkveno društvo „Pokornik“ Privalj Društvo su u veljači 2007. godine osnovali

mladi entuzijasti koji su poželjeli duhovni ži-vot u mjestu pokrenuti nabolje. Okupljeni oko Bezgrješne Zaštitnice odlučili su se nazvati po čovjeku koji je Privalj i Privaljčane jako zadužio i tako su dobili ime 'Pokornik'. U imenu se nalazi i riječ „crkveno“ što simbolizira odanost i po-slušnost svim zakonima i propisima koje nalaže sveta vjera i Crkva. U početku su Društvo činili isključivo mladi, a s dolaskom fra Drage Čolaka za � lijalnog vođu u rad Društva se uključuju i stariji sumještani. Tako da Društvo danas broji

28

Godiš

te IV

, bro

j 11

Reportažaoko pedeset članova, raspoređenih po brojnim sekcijama. Članovi Društva se brinu za pjevanje, čitanje i ministriranje na svetim Misama, za ure-đenje crkvenog dvorišta i groblja, ali i za organi-zaciju svih važnijih datuma u crkvenoj godini. Posebno svečano bude za proslavu zaštitnice sela kada članovi Društva, u suradnji sa fra Dragom, na sebe uzmu potpuni teret organizacije. Kroz jednu godinu „Pokornici“tri puta hodočaste, dva puta na Brijeg i jednom u Ljubotiće. Na Brijeg se ide na Veliki Petak i moli se Put križa te Isusova krunica i u Devetnici Velikoj Gospi, 9. kolovoza, na dan kada je umro fra Zdenko Galić. Tada se moli za pokoj fra Zdenkove duše te Gospina krunica, a prije svete Mise posjetimo i fra Zdenkov grob. Posebno raduje činjenica da je svakim danom sve veći interes za ovim Druš-tvom. U veljači 2010. g. svečano je, svetom Mi-som i prigodnim programom, proslavljena treća godišnjica Društva. Zahvalilo se Bogu i Gospi na svemu do sada učinjenom i zamolilo ih se za pratnju i blagoslov u svladavanju budućih život-nih nevolja i poteškoća, kako za cijelo Društvo, tako i za svakog pojedinog člana.

Hercegovački fratri u srcimaPrivaljčanaUz već spomenutog fra Zdenka Galića – Po-

kornika, ne može se, a ne spomenuti još nekoliko duhovnih pastira ovoga stada koji su na Privalju ostavili dubok trag. Prije svega to su � lijalni vođe fra Jozo Pejić i fra Drago Čolak. Fra Jozo je godi-nama vodio � lijalu Privalj, a fra Drago to i danas čini. Također, u srcima Privaljčana su i fra Mla-den Hrkać i nezaobilazni fra Ante Marić, koje mještani pamte iz vremena gradnje crkve. Za sve njih se često čuje na Privalju: 'Naš pratar'!

Privalj je, sa svojim zaseocima, iznjedrio tri duhovna zvanja. To su: don Žarko i Vinko Kra-ljević (salezijanci) te fra Drago Čolak.

Freska iza oltara i njezino tumačenjeFreska prikazuje trenutak dodira Neba i ze-

mlje, odnosno prikazuje Marijino Bezgrješno Začeće. U sredini slike je Bezgrešna, a s neba ruka ogromnih dimenzija jasno pokazuje na nju, kao poruka svima nama tko nam u životu treba biti uzor i svjetionik. U desnom kutu je slika Isusova penjanja na Kalvariju, a iznad nje Isus pobjed-nik, koji lebdi nad onim Isusom patnikom. Ta

je slika istovremeno i simbol patnje i muke, ali i veličanstvene pobjede nad ljudskom prirodom. To je slika Uskrsnuća, koje je došlo nakon Gol-gote i to daje snagu i svima nama da ne posu-stanemo u svojem kršćanskom življenju. Jer bez obzira na sve križeve, na kraju dolazi Uskrsnuće, ako čovjek ima vjere. Ova slika bi mogla biti i simbol našeg hrvatskog naroda koji je stoljećima prolazio brojne Kalvarije, ali na kraju izašao kao pobjednik. Na lijevoj strani slike opet je slika, ali ovaj put Ivana Krstitelja koji drži maleni križ u rukama. Taj prikaz simbolično upozorava da smo uvijek pozvani na obraćenje. Ivan s te slike kao da uvijek viče: 'Poravnite staze Gospodinu'. I na kraju u gornjem desnom kutu je Mojsije-va slika koji drži u ruci Deset Božjih zapovijedi, kao simbol kršćanskoga življenja te mala slika velebne Didakove ljepotice – crkve širokobriješ-ke, kao znak opredjeljenja i pripadnosti.

ZanimljivostiŠto se tiče zanimljivosti koje krije ovo malo

mjesto njih ima jako puno. Ekstremno niske temperature su već spomenute u prijašnjem tek-stu pa više nećemo pisati o njima. Možda je za-nimljivo i to kako na ovom malom prostoru ima čak šest prezimena koja nisu podrijetlom iz ovo-ga mjesta, a to su: Alpeza, Brajković, Markota, Petrović, Ristić, Tica (izumrli), Bogdan i Galić.

Također, dobro bi bilo spomenuti da se u dije-lu Privalja koji pripada župi Kočerin, tzv. Šarića Dubrava, kriju ostatci turske kule, koja je služila Šarić-agi dok bi prikupljao harač. I to ne bi bilo ništa čudno da ta kula nije poslužila za gradnju samostana na Širokome Brijegu. Naime, kada je trebalo dobiti dozvolu za gradnju, Ali-paša-Rizvanebegović je nagovorio fra Nikolu Kordića da sa te kule uzme ostatke 'kresanih ćoša' pa da ih zajedno sa narodom postavi na Brijeg kako bi dobio dozvolu od komisije za gradnju samo-stana, jer tadašnja Turska vlast nije dopuštala gradnju novih objekata, nego samo obnovu i restauraciju starih. Tako je i Privalj sebe ugradio u širokobriješki samostan.

I na koncu, ne preostaje ništa drugo nego Privalju i Privaljčanima poželjeti Božji blagoslov i zaštitu Bezgrješne u njihovim životnim puto-vima, s iskrenim žaljenjem što nismo imali više prostora za opisati i spomenuti još brojne zani-mljivosti koje krije ovo malo mjesto.

ŽUPA ŠIROKI BRIJEG U 2009. GODINIPriredio: Fra Stipe Biško, OFM Sv. Krizma i Pričest

Krizmano je 304 mladih, a prvu svetu pri-čest je primilo 246 djece.

Svetih pričesti je u protekloj godini podije-ljeno 266.000.

Skrb za bolesneNa području župe opremljeno je više od

1500 bolesnih,starih i nemoćnih. Svete miseSvake nedjelje i zapovjedne svetkovine sla-

vimo 13 svetih misa: na Širokom Brijegu 5 i na � lijalama 8.

FSR, Frama i ministrantiNaš Franjevački svjetovni red broji više od

400 članova, a FRAMA više od 300 mladih. Naša je FRA-MA već po drugi put osvojila prvo mjesto u glazbenom na-tjecanju. Ministrante imamo u župnoj crkvi i na svim � li-jalama. Duhovna zvanja

Iz naše župe imamo 2 bogo-slova, 1 novaka, 1 postulanta i 1 sjemeništarca koji se sprema-ju za svećenički red. Hodočašća i proslave

U protekloj smo godini imali dva hodočašća: prvo u Rim i drugo u Asiz.

U prigodi 800-te obljetnice odobrenja Franjevačkog reda u Devetnici Velikoj Gospi na Brijegu svete mise su predvo-dili i propovijedali svi aktualni Provincijali franjevačkih redo-va iz Hrvatske i Bosne i Her-cegovine kao i dominikanski provincijal. Na završnoj pro-

slavi obilježavanja ovog jubileja na Čerigaju i Brijegu okupilo se preko 200 fratara iz Her-cegovine i Bosne.

KrštenjaU protekloj godini je kršteno 221 dijete (a

u godini 2008.- 217). Od toga je 118 muških i 103 ženskih. Po mjestima: Široki Brijeg 110; Trn 21; Knešpolje 15; Uzarići 15; Turčinovići 10; Oklaji 8; Dobrkovići 6; Mokro 4; Lise 2; Privalj 1; Čerigaj 1; Zavoznik 1; Dubrava 1.

Iz drugih župa ili mjesta boravka roditelja kršteno je 26 djece. Od toga su čak 7 djece roditelji donijeli iz Njemačke na krštenje u svoju rodnu župu.

Koje je dijete po redu u obitelji?Prvo dijete ...........87 Drugo dijete .... 81Četvrto dijete ......10 Peto dijete .......... 3Osmo dijete ..........1Koje je ime najčešće

davano djetetu?Iva 12; Ana 11; Pe-

tra 11; Luka 10; Ivan 9; Ante 8, Marko 7;...

VjenčanjaVjenčano je 116 paro-

va (godinu ranije 112).UmrliNa području župe

pokopano je 113 osoba (godinu ranije 122). Od tog je broja 52 muškarac i 61 žene. Umrlo je još 18 osoba više na područ-ju naše župe ali su poko-pali u grobljima drugih župa.

Po mjestima: Široki Brijeg 26; Uzarići 17; Knešpolje 16; Mokro 15; Turčinovići 9; Trn 8; Lise 6; Čerigaj 6; Dobrkovići 5; Oklaji 2; Privalj 2.

Opremljeno je 91, nagla smrt nastupila kod 7, a 13 nije opremljeno. Bio je i 1 slučaj samoubojstva.

ŽUPA ŠIROKI BRIJEG U 2009. GODINIŽUPA ŠIROKI BRIJEG U 2009. GODINIŽUPA ŠIROKI BRIJEG U 2009. GODINI

Godiš

te IV

, bro

j 11

29

Statistika

Sličica treća:

Franjevački samostan? Osobnu molim!Piše: fra Valentin Vukoja, OFM

Idem dugim hodnicima po kojima me vodi „padre Custode“ kako zovu gvardija-na samostana Fabrizia Migliassa (Fabricija

Miljasa). Fratar srednje visine, kratko ošišan, veseo i nasmijan, star oko 45 godina (šteta što je dijabetičar) dovede me do, za moju visinu, niskih vrata. Soba broj 31. Iako se samostan nakon teškog potresa 1997. godine obnovio vrata sobica nisu htjeli dirati. Ostala su male-na i samo se fratri ispod prosječne visine nisu trebali sagibati prilikom ulaza ili izlaza.

A u samostanu žive franjevci različitih život-nih priča i pro� la. Htio bih spomenuti samo neke, kao osobnu iskaznicu samostana, koji su obilježili moje vrijeme u Asizu. Ne želim ih redati po godinama ili službama nego, onako, kako mi dođu na pamet. Prvi koji me je „uboo u oko“ bijaše stari fra Alberto Cerroni ( Alberto Ćeroni). Bože dragi kako se sporo kretao taj starac praveći korake ne duže od petnaestak centimetara. Uvijek sam kroz hodnik mogao prepoznati njegovu sitnu � guru i njegov „stru-žući“ hod. A onda iznenađenje. Na velikim orguljama pravi virtuoz. Kroz njegove prste (samo uhom si ih mog'o stići) cijedili su se svakodnevno prekrasni preludiji, fuge i sonate „k'o med sa žlice“. Bio je profesor glazbe i na državnoj školi. Kad sam kod glazbe moram spomenuti još dvojicu. Prvi je također profe-sor glazbe i mladi fratar aristokratskog izgleda i ponašanja imenom Maurizio Verde (Mauricio Verde). Teška torba puna papira i nota k'o da mu je zakovana za ruku. Vodio je desetak zbo-rova u Asizu uključujući bogoslove, novake i postulante. Nije dao da se u svakodnevnim

molitvama išta recitira što se moglo otpjevati. Posebno je volio pjevati latinske antifone. Igrao se s notama k'o dica loptom. Čim kandidati dođu u klerikat (skoro) svi znaju lijepo pjevati zahvaljujući upravo maestru Verdeu. Ali jedan mi je ostao posebno u srcu i njegova životna priča je zanimljiva. Baš kad sam napuštao Asiz on je diplomirao teologiju i ne želi se rediti za svećenika. Želi ostati brat – redovnik. Ime mu je Alesandro Brustenghi (Alesandro Brustengi). Rodom iz obližnje Perugie (Peruđe). Upisao dečko i počeo studirati glazbu. Sve ocjene is-pod prosjeka i vrijedne svake kritike. Obitelj nikada nije išla u crkvu. A kako će kad je Peru-gia glavna masonska ispostava u Italiji. Tu vam se na ulici lako mogu narugati što imate na sebi franjevačko ruho. Prije nekoliko godina je na glavnom trgu organizirano javno raskršte-nje tj. odbacivanje krštenja. Okupilo se silno mnoštvo i raskrstili sa svojom vjerom.

Fratar s glasom PavarottijaDa, baš u Perugi koja je dvadesetak kilome-

tara dalje od Asiza. A naš ti Brus, kako su ga bogoslovi skraćeno zvali, razočaran glazbom i životom, bogat svime, a bez vjere i nade u Boga, našao se u Porcijunkuli. Gleda tu malu Franjinu crkvicu i sluša bogoslove koji tako skladno i pobožno pjevaju psalme iako nje-mu u pjevanju nisu ni do kolje-na i…prelomilo se brate. Idem ja u fratre i amen – procurili mu kroz oči sokovi srca k'o „rakija iz kazana“. Oči su samo kondezat onog što se u srcu kuha. A onda šok. Drugi jedan fratar, kojeg s ljubavlju spominjem, imenom Giovanni Marini (Đovani Ma-rini) a koji bijaše zadužen za zvanja, mu postavi jasan uvjet: „Dečko, ako ti hoćeš biti fratar donesi papir da si uredno zavr-šio tu tvoju glazbu a do tad ostaj zbogom“- tako reče i ode za svo-jim poslom ostavljajući Brusa, k'o mokro pile, pred zatvorenim vratima samostana. I da skratim

30

Godiš

te IV

, bro

j 11

Sličica treća: Asiške sličice

priču, naš ti junak odluči završiti preostale dvije godine glazbe. Trčao je uz brdo (i uz stepenice kojih u Perugi ne manjka) i u isto vrijeme pjevao na sav glas da bi „proširio“ plu-ća. Satima sjedio za klavirom i nemilosrdan prema sebi vježbao, vježbao, vježbao… da ga puste u samostan. A onda nevjerica kod nje-govih profesora glazbe a posebno kod profe-sorice pjevanja koja mu je puno puta, tužno ga gledajući, rekla: „Alesandro, zahvali Bogu što si Talijan te još nisi izbačen na ulicu iz ove škole.“ Gleda ga profesorica i sada jednostav-no ne može vjerovati da je to taj Brustenggi od juče i pita ga: „Dijete zaboga, što se to s tobom dogodilo?“ Glasom ravnim Pavarotti-ju diplomirao je glazbu s najvišom ocjenom i s diplomom otrčao pred vrata samostana koja su mu se ovaj put širom rastvorila. Postao je fratar. Dok ide hodnikom, dok šeta vani, dok poslužuje u blagovaonici često pjeva. A nemaš ga šta vidit. Zavolio sam ga i amen. Upoznao sam mu i roditelje koje je baš njihov sin pri-veo Crkvi i Bogu. Vrlo su pobožni i svake su nedjelje na svetoj misi.

Manekeni, baletani i matematiča-ri očarani sv. FranjomIdem još neke likove dodirnuti kao npr.

Marco Mariotti (Marko Marioti). Bože moj koliko blagosti i ljepote u tom mladom čovjeku koji je bio maneken i hodao pistama Italije pokazujući muške kre-acije od Armanija, Gu-ccia i drugih modnih kreatora. Bogoslovi, kad ga predstavljaju redovi-to kažu da je „prodavao veš i kupaće Spido“ uz-duž Italije po modnim pistama pa se skrasio u samostanu sv. Franje. A njemu neugodno, šta ću vam pričat. Radi u bolničkom odjelu sa starim i bolesnim fratri-

ma i ako Bog da ove će godine biti zaređen za svećenika. Na pamet mi pada, dječjeg lica i vječno nasmijani Massimo. Kad god netko prvi put bane u samostan on odmah zauzme mje-sto do njega u blagovaonici i započinje priču sa „starim“ jaranom. Zovu ga Massimino jer je niskog rasta i dječjeg lica za razliku od visokog i vitkog manekena Mariottia. A što je nama Massimino zanimljiv (krivo mi je što sam mu zaboravio prezime)? Zato što je prije dolaska u fratre bio baletan. Da, da. Dobro ste čuli (pro-čitali) baš pravi baletan sa onim bijelim, ute-gnutim hulahopkama i svim onim istezanjima na prstima i vrćenju balerine čas tamo – čas amo. Nek' mi oprosti što ja po „hercegovač-ki“ protumačih balet. Kako on samo pripremi i uvježba redovnike i redovnice (koji žele) za novogodišnji ples u velikoj sportskoj dvorani za doček Nove godine. Tu se okupi do dvije tisuće mladih iz cijele Italije. I plešu li plešu. To je za naše pojmove strano… a Talijani k'o Talijani. Znaju se radovati i gotovo. Sad bi vi meni rekli: dakle, takvi idu u fratre, lipo živo-ta mi. (A takav vam je bio i sv. Franjo, ljudi moji). A ja, u inat vama, idem do jednog sta-rog i ozbiljnog fratra koji nije previše držao do izvanjskog izgleda i koji je oko sebe širio miris bijelog i crvenog luka ( jer je to uvijek imao u džepu) a zvao se Ambrogio Donnini (Ambrođo Donini). Mjesec – dva prije moga odlaska oz-biljno se razbolio taj uvaženi starac. Rodom je pravi Asižanin i jedini fratar koji je rodom iz Asiza a svi ostali dolaze iz okolice Asiza ili dru-gih dijelova Italije. Imao je osamdeset i kusur godina i zanimljiv je stoga što je bio vrhunski matematičar (ima nas i pametnih, a ne samo lijepih i razigranih). Predavao je matematiku po raznim školama i sam napisao dvije knjige o matematici. Volio je više nas Hrvate nego Talijane. Mama mia, šta rekoh! Nas Hrvate! Pobogu, kako zaboravih nas Hrvate u Asizu? Ja odmah udarih po Talijanima u ovoj sličici ko „partizani u Dalmaciji“ a zaboravih svoju „ljevicu i desnicu“ dok bijah u Asizu. Evo mi nestade i papira. A šta 'š sad? Ništa, čekaj do sličice nove. A do tada … Sretan vam i blago-slovljen Uskrs.

ma i ako Bog da ove će godine biti zaređen za svećenika. Na pamet mi pada, dječjeg lica i

Godiš

te IV

, bro

j 11

31

Piše: b. Gojko Jelić, FSR

Petak večer. Skupa s b. Vladom odlazim na-šoj sestri trećarici Jeli Prskalo u pohode. Skratiti joj dugu večer, popričati o proš-

lim vremenima i u zajedničkoj molitvi staviti u Božje ruke ove naše dane. S. Jela živi u Knešpo-lju. Udovica je od 2000.g. a na pitanje koga ima, odgovara:

Boga i Gospu na nebu i kćer u Njemačkoj. Kći joj je u posjetu baš ovih dana. Ali Jela nije

sama. Skoro svaki dan navrati joj unuk pokojnog sina Ivana.

Ne smim grišit duše, unučad su mi dobra i po-kazuje kako joj je unuk Ante donio trnovu krunu i stavio na križ na zidu. U posljednje vrijeme naj-više je u kući. Do lani je i oko zemlje radila. Imali su veliko imanje, i konje i traktore, i vagone žita i krompira. Svakodnevni rad na njivi i natapanje oštetilo je zdravlje. Ali Jela se ne žali, uz pomoć štapa, u jednoj ruci i krunice u drugoj ruci može obaviti one neophodne poslove. I susjedi prite-knu, a trećari je redovito obilaze. Ipak njezina je snaga u molitvi. Budi se s molitvom na usnama, a tijekom dana izmoli krunicu sv. Franje, sv. Ante,

Isusovu krunicu a da bi uvečer uz Radio Među-gorje završila s Gospinom krunicom. Moli za muža i sina, za muževe i svoje roditelje, za obitelji kćeri i sina, te posebno za naše misionare. Za sebe, kaže najmanje moli, ali Bog joj daje što je za nju najbolje i na tome mu zahvaljuje. Nedje-ljom upali i televiziju da posluša i pogleda svetu misu jer kaže: Oželim se „pratara“ iako oni dođu za blagoslov i za ispovijed stare čeljadi. U crkvu zbog bolesti ne može, tek ljetos su je odvezli u na misu za pokojne.

Luca je rođena 1922. u Turčinovićima u obi-telji Tome Kožul i Matije r. Kožul. Sjećanje na teška vremena izmami uzdah i suzu. Sada kada je sama naviru teške slike iz djetinjstva i mladosti, svih stradanja koje može nositi samo čovjek koji vjeruje. Pokojni Toma, kojega i ne pamti, je 12 godina proveo u Americi da bi svojima zaradio za kruh svagdašnji.

Ponosna na svoj trećarski pasićTračak radosti izmami joj na lice sjećanje na

prijeratne godine i ulazak u Treći red sv. Franje. Bilo je to 1939. g. S njom je u trećare stupilo još 17 djevojaka. Koliko se ona može sjetiti u Treći red ih je primio fra Vojislav Mikulić. Sjeća se kako je bila ponosna na svoj trećarski pasić, zajedničke molitve i blagoslove i nagovore širokobrijeških fratara. Živo se sjeća večernje obiteljske molitve. Iz svake kuće bi se čula molitva, a sada...Molilo se i kada bi se u brdo išlo čuvati koze, a sjeća se jed-ne prijateljice koja je znala napamet Gospin plač, pa bi ga ona pred njima započinjala. Jela nikada nije naučila čitati i pisati, ali je mnoge molitve naučila od pok. majke Matije. Zajedno smo iz-molili jednu franjevačku molitvu koju je od nje naučila: 7 Očenaša, 7 Zdravomarija i 7 Slavaocu i 1 Virovanje za 7 radosti Majke Božje kad je Maj-ka Božja Sina svoga ugledala pa se obradovala da se i mi obradujemo na čas smrti. Između Očenaša je zaziv: Od bolesti i od rana Majko sveta Sina svoga propetoga nek nam vazda bude u srcu.

Bolna sjećanjaA onda opet sjećanje na kraj II. svjetskog rata.

Brat Franjo negdje na križnom putu, partizani bo-

S. Jela Prskalo iz Knešpolja

Kad' si s Bogom, nisi sam!

32

Godiš

te IV

, bro

j 11

S. Jela Prskalo iz KnešpoljaTrećarima u pohode

rave tri mjeseca oko njihovih kuća. Provode silu, dovode hrvatske vojnike. Svojim očima je gledala njihova mučenja i ubijanja. Svojim ušima je slušala smrtne presude trojici nedužnih susjeda i tri rafala kojima na «Porođenje» pokosiše njihove mlade živote. Potajno je dolazila i molila na grobovima poginulih i pokopanih kod njihovih kuća.

Ali i samu obitelj je pogodila strašna tragedija. U minobacačkom napadu od partizanskih gra-nata u obiteljskoj kući 16.12. 1944. stradavaju majka Matija i nevjesta Iva, Franjina žena. On u rata, a u kući ostaje petero nejake djece. Ostaju Jeli na brizi.

I sjeća se da je jedanput molila jednog partiza-na da joj dopusti otići u štalu pomusti kravu da dadne mlijeko gladnoj djeci, ali joj neka partizan-ka to nije dopuštala. Partizani su pokazivali u selu svoju silu i bahatost, a na svoje uši je čula kako su prijetili da će pobiti sve širokobriješke fratre. Svoj zločinački naum su i ostvarili. Po saznanju za ovaj zločin, i Jela je skupa s nekim mještanima otišla do crkve na Brijegu. Crkva stučena i opustoše-na, vojnici čuvaju mjesto stradanja fratara. Narod plače. Među pobijenima je bio i Jelin rođak fra Tadija Kožul. Živo se sjeća ovog fratra i njegovih dolazaka kući. A Jeli je posebno bila upečatljiva slika njegovih susreta s majkom Anđom Vrlji-ćušom.

Nisam nikada vidjela takvu ljubav majke i sina, govori Jela.

Jela se udaje 1949. za Stipu Prskala, jednog od rijetkih koji su preživjeli Križni put. Križeva ne nedostaje, ali ih Jela s pouzdanjem u Boga strplji-vo podnosi. Nova bol na srcu-nakon teške bolesti 1996. umire joj sin Ivan. Teška rana na majčinu srcu. Četiri godine kasnije umire joj muž Stipe. Jela ostaje sama, ali se ne predaje: radi i moli.

U dugim noćima, kada san neće na oči naviru teške slike iz dugog života. Nama je ispričala tek djelić svojih bolnih doživljaja. Bilo je teško pro-naći riječi da se opiše ono što je ona. kao i cijeli naš narod proživjela u prošlom stoljeću. Nedosta-ju riječi, ali trag na srcu i duši ostaje. Ostaju rane koje samo Bog može izliječiti.

Odlazimo od Jele obogaćeni novim iskustvom. Jela svojim živim primjerom pokazuje da se jedi-no s vjerom u Boga mogu podnijeti svi križevi života. Ona je svoje brojne križeve predavala u Božje ruke. Upamtit ćemo njezine riječi: Kad' si s Bogom, nisi sam!

Prinove u našim obiteljimaNaša sestra Iva Zovko r. Penavić rodila je

21.2. 2010. curicu. Mala Maja primit će sa-krament krštenja na Uskrs.

Život u FramiPriredio: Antonio Musa, Frama

Frama na Uskrsfestu 2010.

S pjesmom „Nisu te prepoznali“, za koju je rije-či i glazbu napisao fra Marin Karačić, Frama

Široki Brijeg je prošla na natječaju za Uskrsfest, najstariji i najcjenjeniji festival Duhovne glazbe u Hrvata. Pjesmu koja govori o Isusu u kojem ljudi nisu vidjeli Boga, otpjevala je Petra Man-dić, uz pratnju članova Glazbene sekcije Frame Široki Brijeg. Uskrsfest će se održati na Bijelu Nedjelju – Mali Uskrs 11. travnja, u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, a Frama će nastupiti pod rednim brojem 17. Budite uz naše framaše na valovima HKR-a i Radiopostaje Mir Među-gorje te na HRT+.

frama.baInternet stranica naše Frame dobila je novi

urednički kolegij i novi izgled. Od ove godine na web adresi www.frama.ba možete pronaći brojne poučne i zanimljive tekstove naših framaša, ali i tekstove naših fratara i trećara. Posebice preporu-čujemo tekstove koje za našu stranicu pišu stariji framaši, sada već trećari, o svojem framaškom i franjevačkom životu. Također, od sada najavlju-jemo i pišemo o svim važnim događajima u župi, tako da se na stranici uvijek možete informirati o tome što nas čeka u narednom razdoblju.

Godiš

te IV

, bro

j 11

34

Godiš

te IV

, bro

j 11

Život u bratstvuRegionalna skupština FSR-a i Frame u Čitluku

U župnoj dvorani u Čitluku, održana je godišnja regionalan skupština FSR-a i Frame Hercegovine na kojoj su su-

djelovali predstavnici nekoliko bratstava FSR i gotovo sva mjesna bratstva Frame.

Sudionike Skupštine pozdravio je regional-ni duhovni asistent FSR-a i Frame fra Sretan Čurčić. U radu Skupštine su sudjelovali: s. Gordana Crnjac, regionalna ministra FSR-a i Danijela Ostojić, regionalna predsjednica Frame te kao gosti Skupštine: fra Milan Kri-što, nacionalni asistenta Frame u Hrvatskoj i fra Ivan Matić, generalni asistent FSR-a i Fra-me.

Nakon molitve, skup je pozdravio fra Sre-tan te istaknuo:

Bog nam je podario veliku zadaću i milost po sv. Franji koji je dao jednu zadaću braći fra-trima, drugu sestrama klarisama, a treću braći svjetovnjacima. Kazao je Trećarima: Vi ćete biti ispružene ruke Kristove. Franjo je u svojoj kariz-mi obuhvatio svijet, naš samostan je svijet. Na-kon toliko godina može se reći da plodovi rada s FSR-om i Framom daju plodove. Brojni framaši svoj hod nastavljaju u FSR-u, a imamo već tri svećenika, 6 bogoslova i 5 postulanata i novaka koji su bili aktivni framaši.

Fra Milan Krišto je istaknuo zajedništvo bratstava Frame Hrvatske i Bosne i Hercego-vine i naglasio da obnova Crkve ovog vreme-na ide puno lakše preko svjetovnjaka, jer su svećenicima u ovom vremenu mnoga vrata, na

žalost zatvorena. Pozvao je mlade Hercegovi-ne, posebno studente da svoj hod u Frami nastave kroz framaška bratstva u sveučilišnim središtima Hrvatske.

FSR i Frama- snaga CrkveFra Ivan Matić koji je održao zanimlji-

vo predavanje, iznio brojna iskustva iz svoga rada, razjasnio pojmove poziva i zvanja te svi-ma preporučio jako važan ulomak iz poslanice Efežanima 4,1-7 i 11-16, te naglasio:

FSR je pozvan da svojom svjetovnošću i du-hovnošću dotakne sve dijelove stvarnosti na ze-mlji, čak i one koje mi redovnici ne možemo dotaknuti.Tamo gdje nema fratara, FSR svje-doči karizmu sv. Franje. Što smo toga svjesniji, postajemo veća snaga za obnovu Crkve. To je naše poslanje: Idi i popravi Crkvu koja se ruši. Ne može se dogoditi istinska obnova FSR-a ako nema početne formacije. FSR nije pobožna gru-pa. Članovi FSR-a nemaju tri zavjeta kao re-dovnici, ali se zavjetuju na Pravilo koje sadrži evanđeoske savjete na drugačiji način.

I kada nisam znao bio sam ljubljen, pozvan na životno zvanje, ili poziv u Framu, koji će mi otkrivati smisao moga života. Taj poziv je odvi-jeka bio u Božjem planu. Bog u planu ima nešto sa mnom, sada se to ostvaruje kroz riječ susret čak i kroz sukobe i nejasnoće. U dubini stoji On koji me poziva da se oblikujem do savršenosti po Isusovoj mjeri, do Isusove punine, ne po mjeri nekog fratra, časne ili nekog drugog uzora.

FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED – TREĆI RED SV. FRANJE U HERCEGOVINI (2)

Piše: dr. sc. fra Miljenko Šteko

Dvije godine kasnije, 1886., opći po-hoditelj fra Ivo Rodić piše u svom izvještaju kako u Hercegovini ima

875. članova Trećega reda svetoga Franje. I to: Humac 235., Klobuk 350., Gradnići 200., te Veljaci 90.

Nekoliko godina kasnije, 13. Travnja 1893. fra Augustin Zubac, tadašnji generalni delegat, javlja provincijalu fra Nikoli Šimoviću kako je u ime Generala franjevačkog Reda predvodio trećare Papi i da je tom zgodom od Pape do-bio dopuštenje da franjevci svećenici mogu jedanput podijeliti Benedictionem Apostolicam Papalem.

U godini 1896. imamo nekoliko zanimlji-vih pisama glede opreme. U prvom, poslanu 5. srpnja, fra Ciprijan Brkić, župnik Klobu-ka, traži od fra Luke Begića da mu se pošalju naplećci i trećarski pasići. Istim povodom iz Konjica, početkom studenoga, piše fra Lazar Čolak i traži od fra Luke Begića da i njemu pošalje pasiće i naplećnjake za trećare. Iz još jednoga pisma upućenog nakon dva mjeseca, 30. prosinca, fra Lazar ponovno traži pasiće za trećare.

Iz Kočerina se 17. prosinca javlja fra Jako Kraljević i šalje novac za trećarske pasiće i škapulare i naručuje nove, jer se javljaju novi trećari. Zanimljivo pismo – zamolba koju naša pismohrana bilježi godinu dana kasnije, 1897., a u kojoj don Lazar Lazarević, župnik u Stocu, moli fra Luku Begića da mu pošalje fra-njevački brevijar - jer je upisan u Treći franje-vački red. Iz Županjca (Duvno, Tomislavgrad) imamo dopis od 6. lipnja 1897. u kojem fra Anđeo Nuić traži od Starješinstva Provincije da mu pošalju 200 slika na platnu za trećored-ce. Dakle, za pretpostaviti je da je barem 200. članova Trećega reda.

Potom, jedan dokument od 3. listopada 1898., u kojem fra Luka Begić imenuje don Klemu Sumića, župnika u Klepcima, za upra-vitelja Trećeg reda u Klepcima, podjeljujući

mu sve ovlasti koji imaju i drugi upravitelji Trećega franjevačkog reda.

Glede vanjskih znakova i prepoznatljivosti trećara, važno nam je pismo Generala franje-vačkoga reda od 30. svibnja 1900. U tom se, naime, pismu General, između ostaloga, zani-ma za ponašanje trećara, nošenje naplećaka i pasića, te sudjelovanje u javnim procesijama.

Upravo je taj početak dvadesetoga stoljeća obilježen mnogim nejasnoćama glede trećar-skih zavjetovanja. Mnogo toga doznajemo iz dopisa koji je fra Ante Majić poslao Genera-lu reda sa zamolbom da upita Svetu Stolicu o svim pojedinostima, te uzvraćenog odgovora prokuratora Reda. U svakom slučaju, statistike pokazuju daljnji rast i osnivanje novih bratstava u Hercegovini. Uzmimo samo izvješće iz župe Gradnići iz 1918., a koje može biti ogledno, a ima 116 muških članova, te 788 ženskih.

Važno je ovdje napomenuti kako je Treći franjevački red u Hercegovini u dvadesetom stoljeću snažno povezan s drugim hrvatskim krajevnim ograncima i, zapravo, dijeli s nji-ma svoje uspone i padove. Naime, od 4. do 6. rujna 1912. održan je susret hrvatskih upravi-telja Trećega reda u franjevačkom samostanu na Kaptolu u Zagrebu, te je osnovan Hrvatski trećoredski savez. Od tada službenim glasilom Trećeg reda u svim hrvatskim zemljama postao je Glasnik sv. Franje.

Fra Anđeo Nuić

Godiš

te IV

, bro

j 11

35

Referati

Općina Široki Brijeg

Sretan Uskrs želi VamOpćinski načelnik

Miro KraljevićPredsjednik Općinskog vijeća

Nedjeljko Bokšić

Sretne uskrsne blagdane žele VamKatolička knjižara

Široki Brijeg

FAMA d.o.o., Antuna Mihanoviæa 18c ŠIROKI BRIJEG, tfama@tel.net.ba

el.: 00 387 39 704-232, 704-897, 706-308

Sretan Uskrs!

S. Blagica Ćeškić Naša sestra Blagica

je rođena 4. 6. 1933. u obitelji Granić. Udala se u Mokro za p. Stjepana. Posljednje dane života je bila slijepa. Snagu i ra-dost je dobivala od mo-litve. Od svoje obitelji

S. Anica ĆužićNaša sestra Anica je

rođena 21. 6. 1931. u Mokrom. Otac Andrija i majka Joza r. Hrkać su je odgajali u kršćanskom duhu. Trećarica je bila od svoje 14. godine. Nije

S. Elizabeta ČerkezDana 7. 1. 2010.

Godine okrijepljena svetim sakramentima blago je u Gospodinu preminula naša sestra Elizabeta Čerkez iz Če-rigaja. Rođena je 13. 8. 1921. g. u Kosmaju, župa Rasno u obitelji Jure Čerkez i Kate r. Čerkez. Trećarica je od svojih mladih dana. Godine 1942. se udaje za Jakova Čerkeza iz Čerigaja.

U kršćanskom braku je provela 53 godine života i rodila 10 djece od koje je jedno umrlo

Hvaljen budi Gospodine moj po sestri nam tjelesnoj smrti kojoj nijedan smrtnik umaći neće. (sv. Franjo)kao nejako. Sestra Elizabeta ili Liza kako smo je zvali imala je 6 sinova i 3 kćeri, 20 unučadi i 19 praunučadi. Bila je uzorna žena i uzorna majka. Svoju je djecu zajedno s mužem odga-jala u kršćanskom duhu pokazavši vlastitim životom primjer života ispunjenog ljubavlju i međusobnim razumijevanjem. Udovicom je ostala 1995. Obilazeći naše stare trećare bilo je posebno drago posjetiti sestru Lizu koja bi uvijek pitala za svoje sestre trećarice i prisjeća-la se dan kada bi s njima pješke išla na Brijeg na misu. Sprovodne obrede i svetu misu za dušu pokojne Elizabete predvodio je na gro-blju Podjela fra Ante Penava.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine!s. Ivica Poljak, FSR

je dobijala svu pomoć i skrb, a njezina djeca, i djeca njezine djece će zasigurno upamtiti njezin primjer kršćanskog nošenja životnih križeva.

Umrla je 28. 2. 2010. Ukopana je na gro-blju Podjelinak dana 1. 3. 2010. Sprovodne obrede i svetu misu za pokoj njezine duše predvodio je fra Valentin Vukoja.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine!

se udavala. Svoj životni križ hrabro je i strplji-vo nosila svjedočeći istinsku pripadnost Trećem redu. Opremljena je sakramentima umirućih koje joj je podijelio fra Dane Karačić. Umrla je 18.2. 2010. Sprovodne obrede i svetu misu za pokoj njezine duše predvodio je fra Josip Vlašić. Pokopana je na groblju Podjelinak u Mokrom.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine!

38

Godiš

te IV

, bro

j 11

Hvaljen budi Gospodine moj po sestri nam tjelesnoj smrti kojoj nijedan smrtnik umaći neće. (sv. Franjo)Naši pokojni

U skladu s dekretom pape Urbana VIII. i uredbom II.vat. sabora izjavljujemo da ne želimo preteći sud Crkve kome se pot-puno podvrgavamo. Riječi „mu-čenik“, „mučeništvo“, „čudesa“ i slično imaju u ovom listu samo vrijednost ljudskog svjedočenja.

List Franjevačkog svjetovnog reda Široki BrijegUtemeljitelj i nakladnik: Vijeće mjesnog bratstva FSR-a Široki BrijegUređuje: Uredničko vijećeE-mail: njegovim.stopama@gmail.comFotogra� je: Arhiv FSRTisak: LOGOTIP Široki Brijeg, ožujak 2010.Naslovna stranica: Foto KRUNO

Hvaljen budi Gospodine moj po sestri nam tjelesnoj smrti kojoj nijedan smrtnik umaći neće. (sv. Franjo) Kronika bratstva Franjevačkog svjetovnog reda Široki Brijeg

Priredila: s. Mirela Lovrić, FSR

05. siječnja 2010. – Sastanak vijeća10. siječnja 2010. – Mjesečni sastanak brat-

stva. Sastanak vodi fra Stipe Biško, tema je Kako Isus govori danas

21. siječnja 2010 – sastanak novicijata14. veljače 2010. – Mjesečni sastanak bratstva.

Prisutna 92 člana. Tema: ideja o humanitarnim akcijama i priprema njihove realizacije

16. veljače 2010. – Sastanak novicijataPri kanonskom pohodu provincijal fra Ivan

Sesar pregledao je i potpisao Imenik Trećeg reda.

20. veljače 2010. – Akcija prikupljanja odjeće za siromašne župljane

S početkom Korizme svaki tjedan idemo u po-sjet Domu za djecu ometenu u razvoju „Marija naša nada“ i s štićenicima, njihovim roditeljima i djelatnicima molimo Put križa.

24. veljače 2010. – Sv. misa za pokojne treća-re. Misu je služio fra Stipe Biško

26. veljače 2010. Sastanak vijeća02. ožujka 2010. – Godišnja skupština FSR-a

i Frame u Čitluku sa generalnim duhovnim asi-stentom fra Ivanom Matićem

07. ožujka 2010. – Mjesečni sastanak bratstva. Prisutan 91 član.

20. ožujka 2010. – Akcija prikupljanja hrane za siromašne članove naše župe

S. Anica Salavarda Dana 18. ožujka 2010. godine nakon

kratke bolesti umrla je naša sestra Ani-ca. Rođena je 18. veljače 1937. u obite-lji Bošnjak u Knešpolju. U kršćanskom braku s suprugom Marinkom rodila je četvero djece. U Treći red je stupila 10. listopada 2004. a doživotne zavjete polo-žila 8. ožujka 2008 g.

Sprovodne obrede i svetu misu za nje-zinu dušu predvodio je širokobriješki gvardijan fra Branimir Musa. On se od srca zahvalio za njezinu vjeru koja ju je uvijek krijepila. Teška obiteljska tragedi-ja - gubitak sina - nije ju pokolobela, ali je majčinsko srce venulo za svojim djete-tom.

Bog zna koliko je devetnica i krunica izmolila, koliko puta hodočastila. Radila je i molila, sve za djecu i obitelj koji je ni trenutka nisu ostavljali samu; olakša-vali dane bolesti, hrabrili i molili s njome. Molitva joj do posljednih dana nije sila-zila s usana. Dane teške bolesti strpljivo je podnosila i svu svoju patnju stavljala u Božje ruke.

Pokojna Anica je više od dvadeset godi-na bila članica crkvenog zbora u Knešpo-lju te je pjesmom i životom slavila Boga.

Fra Branimir je pozvao njezinu obitelj, a time i nas trećare da kroz molitvu po-kažemo svoju ljubav prema pokojnima. Tako će oni vječno živjeti.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine! Godiš

te IV

, bro

j 11

39

Obitelj pok. trećarice Dragice Jelić ž. Stojana (1902.-1984.) je pronašla u obiteljskoj kući Svjedodžbu Trećeg reda sv. o.n. Frane napisana 1924. u Širokom Brijegu od strane upravitelja fra Petra Sesara, a redni broj svjedodž-be 920. i svi drugi podaci puno govore.

Iz trećarske riznice

Obitelj pok. trećarice Luce Jelić ž. Mate (1890.-1975.) čuva njezin trećar-ski križić-medaljicu koje su nosile „starješice“ trećar-skih zajednica. Medaljica je izrađena 1911.g. u Dubro-viku i sadrži brojne detalje što slike zorno ilustriraju.