Click here to load reader

Malleus Maleficarum - Malj Koji Ubija Vjestice

  • View
    1.171

  • Download
    487

Embed Size (px)

DESCRIPTION

...

Text of Malleus Maleficarum - Malj Koji Ubija Vjestice

  • Heinrich Institoris & Jacob Sprenger MALLEUS MALEFICARUM

    Malj koji ubija vjetice MALLEUS MALEFICARUM je zasigurno jedna od rijetkih knjiga koja je

    na tako znaajan nain obiljeila ivot, zakonodavstvo i pravnu (crkvenu i svjetovnu) praksu europskog srednjovjekovlja. Ona i do danas nosi aureolu jednog od najlucidnijih, ali i najmranijih proizvoda slijepe, nekritike vjere u odreene dogme, istovremeno popraene s krajnjom mrnjom prema svima onima koji ne dijele isto miljenje. Saimajui u sebi sve ono to je u tadanjoj praksi Inkvizicije bilo najokrutnije, najperfidnije i najzlokobnije, MALLEUS MALEFICARUM je obuhvatio sloeni pojam arobnjatva, koji su svjetovni sudovi bez ikakve rezerve preuzeli od crkvene inkvizicije, i to je zajedniko shvaanje karakteriziralo itavo razdoblje progona vjetica, te ujedno mrvilo i zadnje i sporadine vapaje zdravoga razuma.

    Kako su, prema miljenju tadanjih teologa, arobnjatvu sklonije ene, ovo je djelo okrenuto poglavito protiv vjetica, i predstavlja najmraniju i najperverzniju antologiju tekstova crkvene i filozofske literature ikada napisane o enama. S druge, pak, strane, nemogue je oteti se dojmu o zapanjujuoj suvremenosti ove mrane knjige, kako zbog aktualnog odnosa suvremenog ovjeka prema enskom spolu, tako i zbog jo uvijek prilino krutog stava Crkve po tom pitanju.

  • MALLEUS MALEFICARUM

    DIO PRVI GOVORI O TRI BITNA ELEMENTA AROBNJATVA, KOJI SU VRAG, VJETICA

    I PRISTANAK SVEMOGUEGA BOGA

    DIO I.

    PITANJE I. Ovdje poinje prvi dio ove knjige. Pitanje prvo.

    Je li vjerovanje da postoje takva stvorenja kao to su vjetice, toliko katoliko, da tvrdoglava obrana suprotnog stajalita neosporno odie herezom. A dokazuje se da vrsto vjerovanje u vjetice nije dio katolikog nauka: vidi 26. pogl., 5. pitanje kanona Episcopi (Kanon 'Biskupi'). Svatko tko vjeruje da se neko stvorenje moe promijeniti na bolje ili gore, ili preobraziti u neku drugu spodobu ili kakvo drugo oblije, osim dje-

  • lovanjem samoga Stvoritelja, gori je od poganina i heretika. Stoga, kada se tvrdi da takve stvari ine vjetice, to stajalite nije katoliko, ve he-retiko.

    Nadalje, nema nikakve arolije na svijetu. Dokaz: Kada bi togod takvo postojalo, dogaalo bi se djelovanjem demona. Ali, tvrditi kako demoni imaju mo da mijenjaju ljudska tijela ili da im nanose trajnu tetu, nije sukladno crkvenome nauku. Jer, na taj bi nain oni mogli unititi itav svijet i u njemu izazvati posvemanju pomutnju.

    Nadalje, svaka promjena koja se odvija u ljudskome tijelu, primjerice, zdravlje ili bolest, moe se objasniti prirodnim uzrocima, kako pokazuje Aristotel u 7. knjizi Fizike. To se prije svega odnosi na utjecaj zvijezda. No, demoni ne mogu mijenjati putanje zvijezda. Takvo stajalite iznosi Dionizije u svojoj poslanici sv. Polikarpu. Jer, takvu mo ima samo Bog. ini se, dakle, da demoni ne mogu u ljudskim tijelima stvarno uzrokovati nikakve trajne promjene, drugim rijeima, ne mogu izvriti nikakvu stvarnu preobrazbu. Stoga takve preobrazbe valja pripisati nekom skrovitom i tajanstvenom uzroku.

    A mo je Boja vea od vraje moi, te su i Njegova djela jaa od vrajih. Jer, ondje gdje na svijetu vlada zlo, svakako je rije o vrajem djelu koje eli unititi djelo Boje. Stoga, kako je nedoputeno tvrditi da ono to je proizalo iz avoljeg opakog umijea moe nadmaiti djelo Boje, nedoputeno je vjerovati i da avolja djela mogu unititi i is-kvariti najuzvienija Boja stvorenja i djela, ljude i ivotinje.

    Nadalje, ono to je podinjeno fizikom tijelu, ne moe imati vlast nad tjelesnim stvarima. Ali, demoni su podinjeni izvjesnim silama zvijezda, jer arobnjaci prije zazivanja demona, promatraju putanje nekih zvijezda. Stoga ne posjeduju mo izazivanja promjena u tjelesnim biima, iz ega slijedi da od njih jo manju mo imaju vjetice.

    Naime, demoni svoju mo mogu provoditi samo posredstvom kakva osobitog umijea. Ali, umijeem se ne moe trajno proizvesti stvarni oblik. (A jedan pisac veli: "Neka znaju oni koji se bave alkemijom, da se vrste nikada ne mogu stvarno preobraziti.") Stoga ni demoni svojim umijeem ne mogu proizvesti nikakva trajna svojstva zdravlja ili bolesti. Ukoliko su, pak, takva stanja stvarna, tada imaju neki drugi, moda skriveni uzrok i ne mogu se pripisati djelovanju demona ili vjetica.

    No, Dekretal (33) izlae suprotno gledite: "Ako arobnjatvom ili kakvim drugim magijskim umijeem, uz tajnu privolu Bojeg suda i

  • uz pomo avla, itd..." Tu se govori o sprjeavanju branih ina kakvim arolijama, a ta zapreka pretpostavlja tri uzroka, naime, arobnjatvo, avla i pristanak Boji. Nadalje, jae moe utjecati na slabije. Ali, avolja je sila snanija od sve ljudske sile (Job, 41): "Nita slino na zemlji ne postoji i nitko nije tako neustraiv."

    Odgovor. Tri su heretike zablude s kojima se valja boriti, a kada ih opovrgnemo, spoznat emo istinu. Jer, neki su pisci, pretvarajui se da svoju misao osnivaju na uenju sv. Tome (iv, 24.), koji govori o zaprekama prouzroenim aranjem, uvjeravali da magija postoji samo u predodbi onih ljudi koji pripisuju arobnjatvu prirodne pojave, kojih su uzroci skroviti. Drugi, pak, doputaju da vjetice postoje, ali tvrde da su magija i uinak arolija proizvod mate. Trei kau da su arobnja-ka djela u cijelosti plod fantazije, premda vrag moda doista surauje s vjeticom.

    Njihove zablude ovako izlaemo i pobijamo. Prije svega, mnogi ih uenjaci oznauju krivovjernima, osobito sv. Toma koji veli da se takav nazor protivi nauavanjima svetaca i ukorijenjen je u nevjernitvu. Naime, autoritet Svetoga pisma kae da demoni, kada im to Bog doputa, imaju mo nad ljudskim tijelima i umovima, kako se jasno vidi iz mnogih mjesta u Svetome pismu. Stoga grijee oni koji tvrde da je arobnjatvo mata, premda vjeruju da demoni postoje samo u mati neukih i prostih, te da prirodne nesree koje mu se dogaaju, ovjek pogreno pripisuje nekom pretpostavljenom demonu. Jer, mata je nekih ljudi toliko iva, da umiljaju kako vide stvarne likove i pojave koje su, zapravo mate njihova uma, te za njih potom vjeruju da su zlodusi ili ak vjetice. Ali, to je miljenje opreno pravoj vjeri, koja nas nauava da su neki aneli pali s neba i da su postali demoni, te stoga moramo vjerovati da, zahvaljujui suptilnosti svoje naravi, mogu initi mnoga udesna djela koja nisu u naoj moi. A oni koji navode druge na takva zlodjela, zovu se arobnjaci. Budui da se nevjernitvo krtene osobe naziva herezom, takve su osobe bez sumnje heretici.

    to se tie onih koji gaje druge dvije zablude, odnosno, oni koji, dodue, ne poriu postojanje demona i njihovu priroenu mo, ali se meu sobom ne slau u pogledu moguih uinaka magije i moguih vjetijih radnji: jedni, naime, tvrde da vjetica doista moe izazvati odreene uinke, no da oni nisu stvarni, ve zamiljeni, dok drugi doputaju da neko zlo uistinu pogaa oteenu osobu ili osobe, no da se

  • vjetica grdno obmanjuje umiljajui da je ta teta izazvana njezinim aranjem - ta se zabluda osniva na dva odlomka Kanona, koji osuuju izvjesne ene koje umiljaju da nou jau s Dijanom ili Herodijadom.1 To moemo proitati u Kanonu. No, kako se takve stvari esto dogaaju samo u mati, veoma se zavaravaju oni koji smatraju da su i sve druge radnje plod mate. Drugo, onaj koji vjeruje ili tvrdi da itko drugi osim Boga, Stvoritelja svih stvari, moe neko stvorenje stvoriti ili promijeniti na bolje ili na gore, ili preobraziti u neku drugu priliku, nevjernik je i gori od poganina. Stoga na temelju tih rijei, 'promijeniti na gore', oni vele da takav uinak izveden arobnjatvom nije stvaran, ve proizvod mate.

    Da ove zablude odiu herezom i da se protive zdravom smislu Kanona, dokazat emo, prije svega, na temelju boanskog, kao i crkvenog i svjetovnog prava, i to opim tumaenjem.

    Prije svega nam valja pristupiti posebnom tumaenju odredaba Kanona (premda e u sljedeem pitanju smisao Kanona biti mnogo jasnije izloen). Naime, boansko pravo na mnogim mjestima propisuje da vjetice valja ne samo izbjegavati, ve i da ih treba ubijati, a tu najstrou kaznu ne bi propisivalo da vjetice uistinu ne sklapaju ugovor s demonima s nakanom izazivanja pravih teta. Jer, smrtna se kazna izrie samo za najstraniji i najopakiji zloin, dok duevna smrt moe nastupiti uslijed fantastine predodbe ili, ak, iskuenja. Tako misli sv. Toma 1) 'Dijana ili Herodijada'. Ta odredba, ije se donoenje esto pripisuje Opem koncilu u Ankari, no danas se smatra da je kasnijeg datuma, u svakom je sluaju bila autoritativna, budui da je uvrtena u 'De ecclesiasticis disciplinis', pretpostavljenog autora Regina iz Pruma (906.) i, u skladu s time, pripisuje se kanonistima sv. Yvesu iz Chartresa i Ivanu Gracijanu. U 364. stavku djela benediktinskoga opata, pie: "neke raskalaene ene, koje su se okrenule za Sotonom, zavedene demonskim obmanama i utvarama, vjeruju i izjavljuju da u gluho doba noi jau na nekim ivotinjama s poganskom boicom Dijanom i nebrojenim mnotvom ena, te da u tim tihim nonim satima prelijeu preko velikih prostranstava i da joj se pokoravaju kao da im je gospodarica, dok su joj drugih veeri dune odavati poast." Ivan Salisburyjski, koji je umro 1180., u svom djelu 'Polycraticus' (I, xvii), govori o pukom vjerovanju u vjeticu i kraljicu Herodijadu, koja nou okuplja arobnjake. U rukopisu 'De Sortilegis', nalazi se sljedei odlomak: "Potom ispitujemo o nekim opakim starim enama, koje vjeruju i ispovijedaju da nou jau s poganskom boicom Dijanom ili, drugdje, Herodijadom i nebrojenom etom ena, na nekim ivotinjama, i da u gluho doba noi prevaljuju velika prostranstva, pokoravajui se njezinim zapovijedima kao da im je gospodarica, te da ih ona poziva odreenih veeri da joj slue, te tvrde da imaju mo da promijene ljudska bia na bolje ili loije avaj, ak i da ih pretvore u neku drugu priliku ili oblije. to se tie takvih ena, odgovaram u skladu s odredbama koncila u Aleksandriji, da se pamet vjernika smuuje takvim tlapnjama, jer ih ne nadahnjuje boanski, ve zao duh."

  • kada ra

Search related