Mensur Seferović

ZVIJEZDE STAJAĆICEZapisi o djevokama i ženama iz rata 1941-45 i 1991-95

1

Mensur Seferović

ZVIJEZDE STAJAĆICEZapisi o djevokama i ženama iz rata 1941-45 i 1991-95

Izdavači: Institut za istraživanje zločina protivčovječnosti i međunarodnog pravaHalida Nazečića 4, 71000 SarajevoUdruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu,Nedima Filipovića 19, 71000 Sarajevo,Bosanska biblioteka Chicago6157 North Sheridan Rd # 14M, Chicago, Il. 60660

Za izdavače: dr Smail ČekićMustafa Polutakmr Selena Seferović

Recenzenti:mr Muharem KresoAsaf Džanić

Redaktor: Asaf DžanićLektor i korektor: mr Selena SeferovićDTP i korice: Alen Mezbur

Štampa: Armis Print, Sarajevo, Safeta Zajke 366e-mail: armis_print@hotmail.comZa štampariju. Smail Alihodžić

Izdanje: 2009.

CIP – Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine———————————————————————————-

2

Sadržaj knjigePredgovor

RASUĐIVANJE PISCA

Prvo poglavlje – NJIHOVA STRANA RATA 1941-1945

Izvještaj ratnog reporteraMajka desetoro djece – narodni heroj

Racino junaštvoProzivka na Tjentištu

U prvom partizanskom konvoju na Jadranu“To ne smije ostati tajna”

Šoša, Marija i VukaUmjesto ”čudnih glasova sarajevske noći”

“Hercegovačke zvijezde stajačice” Neprolazni trenutak Zdenke Karačić

Praskozorja Ljubice RemetićRazvijene zastave Emine Merdan“Ovu porodicu morate sačuvati”

Stevanija, kad Todora nemaPokrštavanje u Božurevom Dolu

Bahra i njen bunkerNarodni heroj Antonija Čeč

Dramatična noć u roditeljskoj kući ljeta 1943.Tragom ratnog dnevnika

Ljepota djevojke “Partizanska konzulica”

Djevojke s puškom o ramenuMajka među suprotstavljenim sinovima

Žena u dimijama na zatvorskom ziduPismo Mare Borozan

Cana i arhiv ustaničkog pokretaDva njihova staništa

Partizanka osokolila komandantaObavještajac Seida Kavara

Pred očima gradaPosljednje jutro Mire CikoteMajka Saveta i njena djeca

Narodni heroj Estreja Ovađa Mara“Bodež u srcu” - Drama u Bosanskoj Dubici

“To su te oči”Ne samo mati

3

“Šarene papuče”Surdučke vertikale

Kad je srce prepuknulo “Moja Dobra ode nekud u oblake”

“Jesu li svi muslimani?”“Znaš li ti šta je strah?”

Poput antičke dramePorodični dani 9. i 15. Maj

Halucinacije dezinformatora

Drugo poglavlje – PREBOLI I OŽILJCI 1991-1995Nove ratne godine 1991-1995

Kosovska žarištaKažite da nije istinaProfesorica iz Ilijaša

Bogatstvo u gubljenju svegaKolektivna ispovjedaonicaZašto je otišao u Kanadu

Vesna se vraća kućiUvjerenje Emine HindićEmocije jače od razuma

Zarobljeni u Srbiji i deportovaniVarnice sunovrata

Izazov koji čovjek daje sam sebi“Postao sam i predavač, sociolog”

Porodično razgovaranjeNa farmi 350 hektara“Đekna je još živa”

Razrušene dušeViđena i neviđena suza

Bogdan i KsenijaKomšijsko povjerenjePitanja gospođi NarretNa vjetrometini života

Moja junakinja Megan Kenedi“Muslimani crni vrani, dani su vam odbrojani”

Traganja i posrtanja: Dvije intelektualkeMostarka iz samadijskog sela Radljeva

Ksenija, kćerka Save NeimarevićaVikendica

Poruke iz kućne sehareNaša bosanska duša

Zlata Kalić, heroina Brčkog, pomoćnik komandanta bataljona

4

Tri ratne godine u brigadiKrhke, ranjive ženske duše

Ne dam se više udarit‘Ko je obeščašćenNeka nova religija

Savjest demokratske Srbije“Zastrašujuće su mase kad ih vode izopačeni glavari”

“To vrijeđa inteligenciju članova Savjeta bezbjednosti”“Činjenica duhovnog reda”

Senatori i SrebrenicaIdentitet - ko sam, odakle sam

Treće poglavlje – PUTOPISNE REFLEKSIJEIgmanske bijele noći

Magdino fatalno slovoSvadba

U beduinskom šatoruFatkine gornje i donje odajePismo Adilu Zulfikarpašiću

Pogovor Vrijeme ratno i poratno

5

6

Rasuđivanje pisca

Bošnjak – koji živi u Čikagu pola vijeka, na promociji moje knjige Kamenaognjišta u Bosanskoj biblioteci u okviru državne regionalne biblioteke “ConradSulzer” 2. februara 2003., gdje se okupilo više od stotinu Bosanaca i Hercegovacaiz svih nacionalnih sredina – zapazio je naslov reportaže iz moje zbirke Drugovi izbataljona, objavljene pod uredništvom pjesnika Maka Dizdara 1955. godine,putopisni zapis uključen u Kamena ognjišta, zbirku izabranih tekstova iz mojihdvadeset objavljenih knjiga, pa me začuđen upita: “Otkud ovdje Todor Čegar? Štaće ti on?”

Poklonio sam mu knjigu sa reportažom o Todoru i njegovoj ženi Stevanijiu želji da je pročita i vidi da tokom mog dugogodišnjeg pisanja nisam birao ljudena nacionalnoj, vjerskoj ili ideološkoj osnovi nego po njihovom ljudskom ihumanističkom djelu, osvjetljavajući šta čine ili ne čine, s lica i naličja, koji svojomdobrotom i srčanošću razgrađuju omeđine i predrasude među ljudima i narodima.

Drugi bogati Bošnjak, takođe decenijama u Americi, u toj svečanoj salistavio je u moj džep kovertu sa 20 dolara. To je jedina donacija koju sam dobiotokom mog četrnaestogodišnjeg boravka u Čikagu za pet napisanih i objavljenihknjiga – Vojska za jedno ljeto, Preboli zla, Kamena ognjišta, Iskušenja i Vjetrenik.

Uz 17 ranije objavljenih knjiga, feljtona, putopisa, scenarija, drama,članaka, polemika, kolumni i komentara, raznih zabilješki i prikaza knjiga,promocija, javnih tribina, radio i tv emisija, pisama, iz tog obimnog spisateljskogsazvježđa za ovu najnoviju 23. knjigu izdvojio sam “zvijezde stajačice” – zapise odjevojkama i majkama iz Drugog svjetskog rata u bivšoj Jugoslaviji, kao i ratnihsatiranja iz rata 1992-‘95. u Bosni i Hercegovini, i poratnih dana, koje su kao sastrane a u svemu su, koje su bile i ostale žene za sva vremena, sabesjednice koje nisuzagubljene.

Prema tom neobičnom svijetu moje ratno reportersko ozračje začelo se kadaje štab 13. hercegovačke partizanske antifašističke brigade, poznate kao i Mostarska,dopisom 17. marta 1945. obavijestio štab 29. udarne divizije da će “šef sekcije zaštampu drug Mensur Seferović biti ratni dopisnik naše brigade, a u prvom redu zalist Oslobođenje”.

Evo tog pisanog dokumenta i fotografije 19-godišnjeg naoružanogpartizana, ranije političkog komesara čete u Prvom i Drugom bataljonu, odmartovskih dana ratnog dopisnika na Ivan planini.

7

8

Brigadni izvještaj 17. marta 1945. o dopisniku partizanskih novina «Oslobođenje»

Šezdeset i četiri godine kasnije, ove 2009, u 84. godini života prelistavamstranice mojih tekstova i razmišljam šta da izdvojim, gdje da zastanem, kojuneizmišljenu ličnost, djevojku i majku da izdvojim i predočim čitateljstvu, sve višeokrenutom elektronskim ekranima, internetu, problemima i brigama svoga života u21. stoljeću.

Dvoumljenja gotovo i nema, jer reporterski putevi su omeđeni zapisima,bez naknadnog friziranja sadržaja, jezičke terminologije i ideološke usmjerenosti,uz nužna skraćivanja i neophodnog veznog tkiva, kako su u vrijeme ratno i poratnozapisani kao svjedočanstvo jednog vremena i jedne generacije, gdje se dokumentprovlači kao crvena nit kroz fabulu svakog djela.

Ili kako to zapisa akademik Boško Petrović o osobenostima više mojihknjiga u recenziji za dodjelu savezne jugoslovenske nagrade “Četvrti jul” 14. juna1971. “U izvjesnim njegovim radovima orjentacija ka književnom tretmanu je utolikoj mjeri prisutna da se ona u prvi mah čini kao slobodna književna tvorevina,i tek docnije, i tako reći naknadnim provjeravanjem, utvrđuje se da je reč o stvarnomdogađaju sa svim njegovim konkretnim istinama.”

Ili kad književni kritičar Eli Finci u Politici 23. maja 1970. piše o knjiziPred očima grada: “Ova knjiga se odlikuje i autentičnom atmosferom što se ne dapostići bez temeljnog ličnog poznavanja ljudi, prilika, ideja, ciljeva, uslova, onogašto istinu o sebi čini punom životnom istinom...”.

Akademik Meša Selimović je o knjizi reportaža Prozivka na Tjentištuzapisao u recenziji za izdavačku kuću “Veselin Masleša” 1961.: “Širokim potezima,koncizno a jasno slikajući vrijeme, Seferović veoma uspješno projicira lik kojiopisuje, pronalazeći rječite detalje kojima ga oživljava, obilježavajući njegoveljudske kvalitete. Ta slika je jednostavna i snažna i djeluje ponekad veomauzbudljivo... To su jedinstvene drame vrlo lijepo ispričane, oživljene ponekad doljepote umjetničkog kazivanja. Izvanredno je uspjelo i to što autor ponekad saopštisjajan, životno bogat podatak, ali ne podliježe iskušenju da ga eksploatiše do krajai da ga tako obezvrijedi...”.

Knjiga “Vrijeme ratno Manojla Manojlovića” (Oktobarska nagrada Herceg-Novog 1971. i savezna nagrada “Četvrti jul” 1972) privukla je i akademike MihailaLalića (sa recenzijom i predgovorom) i Radonju Vešovića (za koga je to “zaokret iosvježenje u pisanju o našoj borbi”), akademika Obrena Blagojevića “Krst ipolumjesec u Božirevom Dolu», o sveštenicima antifašistima, akademika BogdanaBogdanovića Iskušenja (sa predgovorom), kao i druge književne kritičare i čitaocedrugih knjiga, gdje su i djevojke i majke s puškom i sanitetskom torbom o ramenu,perom i knjigom u ruci vjerno predočene i prisutne na stranicama ovogdokumentarnog pripovijedanja.

9

10

Mensur Seferović na Ivan planini marta 1945.

Prijatelj iz rodnog grada i čikaški sabesjednik, novinar Mugdim Karabeg,poručuje kako “objektivno slikam sudbine ljudi u presudnim vremenima velikihprekretnica u istoriji”, da se sa tog aspekta moji junaci “mogu uključiti u španskurevoluciju, u bitke Arapa Sjeverne Afrike za oslobođenje od imperijalizma, ukinesku revoluciju, jer ne veličaš najistaknutije ličnosti naše Revolucije već kroz‘mikroskopske detalje’ odslikavaš šta se sve zbiva sa ljudima u njihovim dušama utakvim istorijskim burama”.

Karabeg svoje viđenje “malih ljudi svih vremena” dograđuje zapisom da jeto “provjereni svijet činjenica, gdje je faktografija prva misao pisanog izraza,literatura služi samo kao prva pratilja realnosti, kako bi istakao njenu realnost”.

“Ali uzalud takve ocjene”, s gorčinom i tugom upozorava i piše: “Onazamišljena knjiga o ženama iz perioda NOB-e bi bila veličanstvena da nije došlo do‘prevrata’. Ovako biće to još jedno sjećanje na divna, humana vremena, ali širičitaoci ostaće gluhi i nijemi. Jer malo ih je koje to interesuje, makar pisao i Tolstoj”.

Odustati ili pisati o ženama koje su kao sa strane a u svemu su?

Ako se veliko ljudsko djelo djevojaka sa sanitetskom torbom ZdenkeKaračić, Ljubice Remetić i Emine Merdan, tri Hercegovke iz tri nacionalne sredine(Hrvatice, Srpkinje i Bošnjakinje) koje poginuše gotovo u istom času i na istommjestu spašavajući ranjene mlade ljude i jedna drugu, dočekuje i prima ravnodušno,i govori da čin njihovog žrtvovanja pripada nekom drugom dalekom i zagubljenomvremenu, a znamo i vidimo da su i sada, nakon toliko godina ovoga poslijednjeg ratagrađani našeg raspolućenog rodnog grada Mostara i obala Neretve miljama udaljenijedni od drugih, onda u traganju za srećom i spokojem ne može im pomoći ni AleksaŠantić ni Lav Tolstoj, niko živ na ovome svijetu.

Generacije se od đačkih dana vaspitavaju na humanizmu i stvaralaštvu nasvim merdijanima svijeta, upoznavajući ljude i narode raznih vjera, rasa i kultura,i u ljudskoj svijesti je i spoznaja da se istorija ne može odagnati od sebe, kako seobraća čovjeku i engleski historičar Tomas Karli: “Čovjekov zadatak nije da naprežeoči gledajući u maglene daljine, nego da se uhvati u koštac s onim što mu se jasnoocrtava pred očima”.

Dopisujem i to kako su prvi čitaoci rukopisa o ženama pripremljenog zaštampu prigovorili da naslov knjige ne odražava vjerno sami tok zbivanja, kako jei u rukopisu zapisano, jer žene borci nisu bile “kao da su sa strane”, već su“neposredno učestvovale u prvim borbenim redovima i okršajima, često bivale ihrabrije i odlučnije od drugih”.

Podstaknut mudrostima koje upućuju da “sve istine koje se prećute postajuotrovne”, da je “dužnost čovjeka da kaže istinu a ne da i druge natjera da u njuvjeruju”, skrećem pažnju, bez posebnog izbora, i na ove činjenice.

11

U monografiji 13. hercegovačke brigade na str. 213 naveo sam imena,pojedinačno, 85 djevojaka boraca u bataljonima brigade, a na str. 159, u poglavljusa međunaslovom “Šta ćemo sa njima raditi?”, kako Štab 13. brigade piše Štabu29. divizije:

“U posljednje vrijeme iz Mostara izlazi veći broj ženskih, mahom mlađihgodina, a i udatih, koje su do sada – prema obavještenjima – živjele nemoralnimživotom. Šta ćemo sa njima raditi?”.

Odgovor “šta da se radi sa ženama” tražio je i politički komesarJužnohercegovačke operativne grupe od političkog komesara 29. divizije,napominjući da iz gradova izlazi “veliki broj vrlo problematičnih žena, kojepredstavljaju, a naročito će predstavljati, krupan problem za našu vojsku”, jer, evo,upravo je “izašao veći broj žena iz Mostara, koje su vrlo slabog morala”, pa “u vezis tim”, ispoljeno je mišljenje da bi “trebalo donijeti neko konkretno mišljenje”, ili“možda najbolje bi bilo da se ovakve problematične ličnosti stave na raspolaganjeorganima narodne vlasti, kako bi ih mogli koristiti za razne poljske radove”. (Oviprijedlozi isključivo muških štabova sabrani su u Vojnoistorijskom institutu uBeogradu i Fondu NOB u kutijama 1145 i 1152)

“Moralno posrnule” djevojke su bile mahom skojevke, provjereni saradniciantifašisti u okupiranim gradovima, a u naknadnom odlučnom reagovanju poredimena i prezimena samo jedne djevojke zapisano je da je slabog moralnogponašanja.

Nerazumjevanja i uopštavanja, sa predrasudama o moralu žena, prisutnauglavnom u nedograđenom seljačkim sredinama, ispoljavana su i kasnije, pa senailazi na prijedlog da se “svako skretanje u pogledu seksualnog života žena”spriječi “otvorenom prijetnjom strijeljanjem”.

U knjizi “Drugovi iz bataljona”, u dokumentu izdatom imućnom seljakuTodoru Čegaru 12. jula 1944. piše da je Todor “oduševljeni pristaša Narodno-oslobodilačke borbe”, da je “pružio svoju pomoć u hrani, radnoj snazi i ostalimpotrebama koje je iziskivala naša borba”, navode se precizni podaci koliko je daoovaca (2.580), krupne stoke, konja, žita, brašna, hljeba, krompira, kupusa, sijena,kajmaka, suhog mesa, slanine, mlijeka, vune, obroka hrane (5.700), ličnih radnihdana, volovskih radnih dana, koliko je puta vodio konjske karavane (159), “a, osimtoga, dao je našoj borbi četiri (poginula) sina”. Sve je upisano i ovjereno, a nijedneriječi o njegovoj ženi Stevaniji, koja je svakog dana brigu brinula o svemu što jerečeno o Todorovom dokumentu, ili nije upisano (odgojila je sa Todorom sedamsinova), sve je prošlo kroz njene ruke, bila i ostala je bezimena “radna snaga”, bilaje “kao sa strane a u svemu je”.

Život je pisao svoje stranice i sve vidljivije potiskivao žene iz javnog idruštvenog života zemlje. Pisac ove knjige je svjedok jednog bizarnog događaja usvečanoj sali Doma JNA u Beogradu, iz poratnog i mirodopskog života.

12

Kada je savezni sekretar za narodnu odbranu predavao zahvalnicuVrhovnog komandanta Josipa Broza Tita penzionisanim generalima, među 200bivših ratnika nije bilo ni jedne žene koja je imala čin generala! Znalo se da supojedini ljekari-hirurzi dobijali taj čin, a žena hirurg (88 žena je dobilo Ordennarodnog heroja, a svaka četvrta žena borac je poginula u NOB), čin nije dobila. Daneobičnost bude potpunija, ni među brojnim gostima u velikoj svečanoj Sali nijebilo ni jedne žene, odnosno jedina žena je bila kelnerica koja je nudila piće. Bilaje, dakle, jedna “zečica”. Da li je Tito i o tome razmišljao? Nije li to njegov previd?Poslije toga je prva žena general postala dr. Roza Papo, a potom dr. Slava Blažević.

“Zečica” ostade i u mom saopštenju, zborniku radova sa regionalnognaučnog skupa održanom u Sarajevu 2006. godine Tito i Bosna i Hercegovina, a iu Kamenim ognjištima na 339. strani.

Kako i zašto je tragično okončala život junakinja moje knjige RazmeđaŽivke Damnjanović, prva žena politički komesar partizanske čete u Jugoslaviji,jedna od krajnje rijetkih žena boraca koja je bila u rukovodećem političkom ilivojnom ustaničkom rukovodećem jezgru?

Istaknuta u političkom studentskom pokretu Srbije, Živka se našla uustaničkim selima Pomoravlja i na Kosmaju, nastojeći da pronikne u političko ivojno nesnalaženje štabova i komandi, da shvati osobenosti rukovođenja seljacimai odnos seljaka prema štabu, posebno prema ženi članu jednog vojnog štaba, Živkaje pisala višem štabu:

“Protiv mene kao žene bilo je lako da stvore neraspoloženje. Kakvomišljenje ima seljak prema ženi. Žena u štabu, na taj način treba pokolebati vezu uceo štab. Ne znam šta bi oni imali protiv mene lično... Kod naših drugova samprimetila strah od seljaka. Klonili su se njih i stajali po strani... Ja sam svesnozalazila među njih da ih razuverim i razbijem one laži koje su među njih rasute.Mislila sam da ih umirim i uspostavim prijateljske odnose sa njima...”.

Ubrzo je Glavni štab NOP odreda Srbije dobio izvještaj svoga člana da seŽivka “povlači iz čete”, mada je pored niza grešaka, bila najaktivnija i najsvjesnijasvojih zadataka.

Godinu dana kasnije, decembra ‘42, ispisana je posljednja stranica njenoggorkog života, jedinstven slučaj u istoriji antifašističkog rata, okončan Živkinimsamoubistvom poslije njenog atentata na njemačke oficire i četničkog vojvodu, čijije tok i rasplet, poput antičke drame, predočen u knjizi Razmeđa ŽivkeDamnjanović.

U okolnostima kada se komunizam urušavao na mnogim meridijanimasvijeta nekim čitaocima može zasmetati što se u mojim tekstovima o događajima uDrugom svjetskom ratu često pominje da su i mnoge moje junakinje članovi KPJili SKOJ-a, da se tada umiralo za svoju ideju, pa je mogućno da će poneko u

13

ishitrenom shvatanju dići ruke od tih mladih i hrabrih žena i drugih boraca koji suu to ratno doba odlučno slijedili antifašističku ideju, borbu koju su zastupali ikapitalisti i komunisti savezničkih država SAD, SSSR-a i Velike Britanije, tada sesvijet jednostavno govoreći i podijelio na fašiste i antifašiste, ispoljavajući svojuodlučnost i na kraju rata na Jaltskoj konferenciji februara 1945. šefova državaRuzvelta, Čerčila i Staljina, i na Potsdamskoj konferenciji avgusta 1945. Trumana,Staljina i Atlija.

Na toj osnovi u odmjeravanju jedne ličnosti osnovno je koliko je jedan životprožet do nekrologa ljudskim humanim djelom za dobro čovjeka, bez obzira naideološko, vjersko, nacionalno i rasno obilježje i usmjerenje.

Ili kako to zapisa Žan Pjer Vernan, heroj francuskog pokreta otpora, pisaci naučnik koji se bavi antičkom filosofijom, povodom tradicije angažovanjaintelektualaca “počev od Zole i afere Drajfus”, da se oglasi u javnosti ne samo kaograđanin nego i kao ime koje nešto znači, dio je kulturnog ponašanja, pa kaže: “Idanas svašta potpisujem i ne kajem se ni za jedan potpis ili podršku samo zato štoje onaj koga smo štitili ispao docnije nedostojan ili čak i monstrum. Riječ je oodbrani pricipa”.

Bilo kako bilo, knjiga “Zvijezde stajaćice”, sada je pred sudom čitalaca,makar koliko da ih ima.

14

Prvo poglavlje

NJIHOVA STRANA RATA

1941-1945

15

16

Prvo poglavlje

VLADIMIR NAZOR (1876-1949), akademik, najplodniji pisac svogpokoljenja, počasni doktor sveučilišta u Zagrebu, svojim odlaskom u partizane1942. godine uprkos starosti potvrdio je svoje pjesničko djelo i povezanost svojepoezije sa narodom, prešao antifašistička ratišta Neretve, Sutjeske i Zelengore,ostavio je poruku trajne vrijednosti i značaja:

“Možemo se ponositi što smo u ove teške, ali velike dane, dali svijetu novitip žene – partizanke.”

(1941-1945)

“... Na oslobođenom teritoriju učestvovalo je oko 2 mil. žena u raznimpozadinskim akcijama. 1941-45 borilo se u redovima partizanskih odreda i NOVoko 100.000 žena, od kojih je poginulo 25.000, ranjeno oko 40.000, a 3.000 ženaostalo je potpuno onesposobljeno za rad. U toku Drugog svjetskog rata oko 2.000žena unaprijeđeno je u čin oficira. Partizansku spomenicu 1941. ima preko 1.900žena, a ordenom Narodnog heroja odlikovane su 63 žene...”

Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Zagreb, knj. 1, str. 139.

Izvještaj ratnog reportera

Mitraljeski rafali su u suton tog dana, 14. februara 1945, parali nebom ikasarnama u sjevernom dijelu Mostara kada sam sa grupom boraca moje čete upaou našu porodičnu širom otvorenu i praznu kuću neposredno do zapadne straneCarinskog mosta, presušena grla i strahujući za sudbinu roditelja, nestrpljivobacajući kamenčiće u vrata susjeda Suljage, vikao, galamio, kad se neočekivano izpodrumskog prozorčića oglasila moja majka Fatima i ubrzo se nađosmo u zagrljaju,otac i majka, mlađi brat i sestra.

Poražene i rastrojene njemačke i ustaške snage povlačile su se dolinomNeretve ostavljajući zgarišta i porušene mostove i front se ustalio na Ivan planini,iznad Konjica i Bradine, na sniježnim gredama i prevoju odakle se dalje pružaBosna, na veoma snažnoj spoljnoj odbrani Sarajeva i doline rijeke Bosne.

Bio sam već ratni reporter slobodan da obilazim bataljonske položaje, patako stigoh i do isturenih četnih “mrtvih straža”, pedeset i nekoliko metara odneprijateljevih bunkera, do zaklona iza visokih bukovih stabala, gdje sam zatekao

17

moju četnu bolničarku Zdenku Karačić, pokrivenu ćebetom i snijegom, a nedalekood nje Ljubicu Remetić i Eminu Merdan, moje junakinje za koje je 6. marta javljenoda su poginule u istom času i na jednom mjestu spasavajući ranjenog borca i jednadrugu u međuprostoru između nakostriješenih bunkera.

Moj prilog o njihovoj tragičnoj smrti nije stigao do ratnog “Oslobođenja”na drugoj strani oslobođenog dijela Bosne, ali misao na njih me nije napuštala svedok nisam napisao novinske priče o njima, koje sam sabrao u posebnu knjigu (1984)sa njihovim slikama na naslovnoj strani knjige, fotosima (kao i za većinu žena okojima se govori u ovoj knjizi) o porodicama i rodbini rasutim širom zemlje.

Objavljivao sam i vodio zabilješke o borcima udarnih brigada, djevojkamai mladićima koji me svojim požrtvovanjem i moralom obogatiše i podstaknuše daih ne zaboravim.

Stekao sam, dotad, mnoga boračka i spisateljska iskustva, prije svega dapišem istinite ratne priče. Dok smo – tog, sada već dalekog juna ratne 1943. godine– prolazili pored dugih zelenih plantaža i kanala za navodnjavanje sa njegovanomtravom, vukući se, vezani, asfaltnim stazama raskošnih predjela usred Lombardijskenizije u sjevernoj Italiji na putu za koncentracioni logor Visco di Udine, gdje smodovedeni iz zatvora u Bokokotorskom zaljevu, počela me je nagrizati sumnja kakosmo stigli u siromašnu zemlju napaćenog proletarijata, koju je trebalo – kako smopodučavani oko sušnih i gladnih hercegovačkih omeđina, vrtača i kamenih greda –osloboditi u “svjetskoj proleterskoj revoluciji i otrgnuti od bijede i terora”.

Vaspitavan “ilegalnim materijalima i brošurama” imao sam okrnjenu slikuživota, zagledan u onu koja se priželjkivala, počinjao sam da shvatam, sa nepunihosamnaest godina, kako smo jednostrano upućivani u zahtjeve svoga vremena, bezspoznaje da život teče neuporedivo razuđenijim tokovima.

Gorka “inostrana” i kasnije spisateljska iskustva usmjeravali su me da svaratna dokumenta o ljudima i događajima provjeravam i upoređujem sa svjedočenjemljudi o dokumentima i događajima, stalno kritički “sumnjičav” prema samo jednomizvoru informacija, kako bih izbjegao jednostranost i necjelovitost svjedočenja,krajnju subjektivnost i neobjektivnost, zapravo da usvojim princip stvaralaštva ŽanPol Sartra koji je, zapitan zašto je postao angažirani pisac, odgovorio: “Pišem dabih na čistac izvukao neke okolnosti.”

Znati i moći saopštiti “neke okolnosti” znači svoju riječ zasnivati ne samona činjenicama već i na mnogim drugim uticajima i saznanjima, sagledavanjem izapretanih i teško dokučivih međuljudskih i društvenih odnosa, što život činiživotom, bez njegove ispisane posljednje stranice. To je moje veliko i dragocjenoratno životno i novinarsko iskustvo.

18

Krećući se u tim koordinatama, jednog julskog dana 1944, usred njemačkeofanzive na 29. partizansku diviziju, kada sam u četi na planinskom prevoju Trusinidočekivao njemačke grenadire i domaće kvislinge, u kraćim predasima čitaodivizijske biltene i vijesti, pa i o tome kako je na Trusini “protekle noći poginulo,ranjeno i zarobljeno” toliko i toliko neprijateljevih vojnika, sutradan ponovo“precizni” podaci koliko smo sve potamanili. Divizijski propagandisti nisu namodgovorili otkuda im “činjenice” za koje mi na položajima ne znamo i u njih nevjerujemo. Više ih je mučilo da saznaju ko su njihovi “kritičari.” To moje ratnoiskustvo upućivalo je da više vjerujem svojim očima nego vijestima onih kojisastavljaju izvještaje i vijesti daleko od vatrenih žarišta, bilo kojeg štaba.

Na prvoj smotri nove 13. hercegovačke brigade, na političkoj konferencijikomesar je o sporazumu Tito-Subašić govorio starim i prevaziđenim shvatanjem,nasuprot tumačenja zasnovanog na tek primljenoj brošuri i drugim saznanjima, alise niko nije oglasio da odgovori borcu koji je tražio da se kaže ko valjano govori otom državničkom dogovoru, “cvikeraš” ili komesar, valjda da se ne naruši ugledštaba.

Ubrzo je stigao odgovor. Upućen sam za borca Prateće čete druge komandesa “štafetom” kako je riječ o “školarcu sklonom anarhizmu”. U novoj jedinici kao“punilac” minobacača bio sam nagrižen sumnjom da li među nama cvjetaju ruže“kritičarima”, da li se možda i u tim ratnim nevoljama pojavljuju jezgra učahurenihpojedinaca.

I život ispisa neobičnu priču. U koloni konja sa minobacačima i teškimmitraljezima “školarca” je zapazio čovjek iz hercegovačke narodne vlasti, sijedidirektor mostarske gimnazije Husnija Kurt, koji je bio u mom šatoru, političkogvodnog delegata, u šumama Mašuna, u 1. četi 1. bataljona slovenačke Šercerovebrigade nakon našeg izlaska iz koncentracionog italijanskog logora sredinomseptembra ‘43, sve do direktorovog odlaska na II zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu.

Iz štaba 29. divizije sa kovertom u ruci vratio sam se u Mostarski (Prvi)bataljon sa zahtjevom da se ubrzo postavim za političkog komesara čete.«Anarhista” je postao komesar Prateće čete, komandir Džanko Nuhić, ZdenkaKaračić i Azra Čišić zvana Zbrojovka, dvije veoma lijepe i hrabre bolničarke.

Stiglo se i u Mostar i na Ivan planinu, kao reporter doživio smrt mojihjunakinja, usiljeni marš od 650 kilometara Hercegovaca do austrijske granice,označivši Dan pobjede majskim ponoćnim kupanjem u Bledskom jezeru.

Divizija se vratila u Hercegovinu da bi na njenoj istočnoj strani četrdesetpete hvatala četničke, a na zapadnoj ustaške grupe i okorjele jamare, učestvujući usvemu tome kao politički komesar Gatačkog (Prvog) bataljona 11. hercegovačkebrigade.

19

Moje reportersko ratno svjedočenje nije ostalo nezapaženo i iz trebinjskezelene doline stigao sam početkom 1947. godine u centralni armijski list u Beogradumeđu istaknuta pera jugoslovenskog novinarstva iz vremena rata, ostajući s peromu ruci u tom spisateljskom jezgru reporterske pokretljivosti pune tri decenije.

20

MAJKA DESETORO DJECE NARODNI HEROJ

Tako je bilo nekada, valjda od kraja prošlog vijeka pa sve do 26. avgusta1942: ako bi putnik tražeći porodicu Kuclar, krenuo iz Vrhnike prema nevelikomselu Lesnom Brdu, ili sa željezničke stanice Drenovog Griča koja se nalazila naputu za Ljubljanu, - negdje na drugom kilometru dočekao bi ga, već izdaleka, povećinatpis na kamenoj jednospratnici: “Izdelovatelj harmonik”.

Hiljadu harmonika porodice Kuclar

Šumske staze oko širokog i bogatog domaćinovog ognjišta posigurno nisumogle ostati neutabane, jer od 1908, kada je osamnaestogodišnja Antonija rodilaprvo dijete – Mariju, pa do 1928, kada je poslije Antona, Franca, Francike, Albina,Poldea, Stanka, Maksa i Vinka rodila posljednje, deseto dijete – Aleka (Sandija),bujnim sjenokosima i potocima cvrkutali su nemirni i brzonogi Kuclarovi, inačesvijeni i disciplinovano raspoređeni u očevoj radionici za izradu harmonika. Prekohiljadu harmonika je izrađeno između dva posljednja rata, a znatno više popravljeno,i domaćinu Francu, koji je imao i svoj kućni orkestar, nije bilo teško da sve štoizradi i proda. Uz to je na imanju imao i kamenolom, u kojem su dva radnika vadilai rezala crni mermer, koji je takođe donosio lijepe prihode. Ipak su dvojicanajmlađih, Stanko i Maks, krenuli u Ljubljanu da, uz očev zanat, jedan izuči zamašinobravara, a drugi za ugostiteljskog radnika. U međuvremenu je Marija otišlau Ljubljanu i veoma mlada se udala.

Porodica Kuclar je, eto tako, živjela gotovo bez ikakvih teškoća. Sve jebilo svakodnevno, obično. Majka Antonija je više svojim radom nego riječjuvaspitavala djecu da u poštenom obavljanju svakodnevnih poslova nalaze ljepotudana i života, a u skromnosti i poštovanju mještana, porodičnu svetinju.

Tako je dočekana i 1941. godina. Majčina prećutna saglasnost sa svimonim što su njena djeca ilegalno pripremala i radila prvih ustaničkih dana, njenasmirenost i gostoljubivost s kojom je dočekala prve ilegalce značile su da svojakućna vrata rado otvara ljudima pod oružjem, partizanima, o kojima je već podostasaznala. Poslije takvih susreta je postajala sve odlučnija, ali je i dalje najčešćeostajala škrta na riječima. Tek ponekad, znajući da neko od djece treba da izvršiodređeni zadatak, da u tačnosti ne smije biti odstupanja, obično bi govorila:

- Franc, pogledaj sat... A lozinka?.. Hoću tačno da znam u koliko sati sevraćaš?

21

Vagonske pošiljke “crnog mermera”

Sada to više nije bila majka koja je samo pratila i odobravala ilegalni radsvoje djece. Potresena zločinima Nijemaca i bjelogardejaca, jedne nedjelje jedočekala svoje susjetke:

- Ne idem više u crkvu! Sada imam drugih briga.

Pobožne žene su se čudeći krstile, ali su i one ubrzo saznale kakve su tonove, ovozemaljske brige pedeset trogodišnje Antonije. Bio je to organizovani,neposredni rad za narodnooslobodilački pokret, pripremanje žena njenog sela dasvojim prilozima i skloništima pomognu borce Notranjskog, a kasnije Dolomitskogodreda, koji se sa svoja dva bataljona i samostalnom udarnom četom sasvimpribližio Lesnom Brdu. Albin se u to vrijeme prihvatio uloge seoskog ekonoma,Polde – komandira seoske straže, ostala djeca – dužnosti kurira i nosača hrane, aAntonija – organizovanja sastanaka sa ženama i izvan svoga sela.

Tada je domaćin Franc dobio diskretno upozorenje iz Vrhnike da pristižuprijave o partizanskoj aktivnosti njegovih ukućana.

- Zapaliće nam kuću, rečeno mi je, ako ovako nastavimo – rekao je svojimabez prijekora.

- Neka zapale! Biće vremena da sve ponovo obnovimo – odgovorila jeAntonija.

Ona u rukama nikada nije imala bombu i pištolj, ali partizani u logoru iilegalci na terenu upoznali su je kao svoju, kao hrabru i plemenitu saradnicu. Takoreći nije bilo dana a da u njenu kuću ne navrate, po vezi, partizani i terenski radnici.

Pred okupatorovim vlastima – Kuclarovi su i dalje bili gradioci harmonikai korisnici obližnjeg kamenoloma. To je bio dobar povod da jednom na željezničkustanicu Drenovog Griča stigne “prazan” vagon iz Ljubljane na ime Franca Kuclara,radi “isporuke mermera” za neku talijansku firmu. U vagonu je, međutim, bioraznovrsni materijal spremljen za partizane. I na drugom istovaru je bilo prekostotinu seljaka, među njima i njena djeca. Za to vrijeme je Marija u Ljubljani čuvalailegalce, a Maks izvršavao skojevske zadatke.

22

23

Antonija Kuclar, majka desetero djece, narodni heroj

Krajem avgusta 1942. u Dolomitskom partizanskom odredu bilo je sedmero Kuclarovih – Francika,Albin, Vinko, Anton, Franc, Polde i mali Sandi. Nešto kasnije, poslije izlaska iz zatvora, u partizanimasu se našli i Maks i Stanko, tako da je devetero Kuclarovih nosilo partizansku zvijezdu i oružje. U istovrijeme je i Marija, deseti član porodice, u Ljubljani aktivno radila za narodnooslobodilački pokret. Pored strijeljanih Antonije i Franca, iz ove kuće je u NOB poginulo petero braće – Anton, Franc,Sandi, Stanko i Polde. Na fotografiji (koja je snimljena u partizanskom logoru kod sela Log, septembra1942.)stoje – Franc Kuclar Kos, Rudolf Hribernik, Dušan Gorkić, Anton Kuclar Mirko; kleče – Polde KuclarMadras, Francika Kuclar Erika i jedan partizan

Osam sinova i dvije ćerke sa partizanskim oznakama

Onda je osvanuo 26. avgust 1942. Tog jutra je Stanko, odlazeći na posaou Ljubljanu, na željezničkoj stanici zatekao četu Talijana. Kada je zamolio prijateljada otrči do njegovih i javi o opasnosti, nije mogao pretpostaviti da će se toga danaporodica Kuclar raspršiti na sve strane, da će pasti prve žrtve. Dok su ostala djecatrpala u skloništa ilegalni materijal, pa i prikupljene male neeksplodirane avionskebombe, Antonija je pozvala najmlađeg, trinaestogodišnjeg Sandija:

- Čuo si šta Novak kaže. Uzmi novac i korpu i idi na stanicu...

Mali izviđač nije imao sreću. Bio je uhapšen.

Tako je dječak iznenada postao vodič talijanske kolone. U međuvremenuje bio uhapšen i Stanko i odmah sproveden u Ljubljanu. Bilo je očevidno daspecijalna talijanska jedinica ima samo jedan zadatak – konačan obračun sporodicom Kuclar.

Ipak je Sandi doskočio talijanskom oficiru. Umjesto da kolonu vodi pravoprema kući, kroz voćnjake, krenuo je unaokolo, preko čistine, omogućujući braći daih blagovremeno osmotre.

Preko plotova su bježala braća: Albin, Vinko, Anton, Franc, Polde... Puškesu zapucale. Franc je pao ispred šume, ali se ipak pridigao i nestao u šipražju. I maliSandi je iskoristio trenutnu zabunu i pobjegao u šumu. Šestoro braće je srećnoizbjeglo hapšenje. U kući su ostali otac Franc, majka Antonija, ćerka Francika,zatim Antonova žena i njena trogodišnja kćer Jeni.

Majka je bila smirena. Polako je oblačila novu haljinu, uzela je i novac,uvjerena da je to rastanak s kućom. Vojnici su usplahireno trčali i pucali oko kuće,a oficir je, iznenađen, posmatrao potpuno pribranu ženu, majku koja je ćutećiprkosila.

- Vi vršite svoj posao – bilo je jedino što je rekla fašistima, kojima je iFrancika, iskoristivši njihovu nebudnost, uspjela da pobjegne.

Antonija je pribrana grabila ispred dvadeset i više Talijana. Vodili su jeprema željezničkoj stanici ne dopustivši joj da se prethodno pozdravi s mužem isnahom.

Nije potrajalo dugo a iz dvorišta su se izvila tri gusta dima. SedmoroKuclarovih, koji su već bili u partizanskom logoru, znali su da je to sa njihovogognjišta, kao što je i majka Antonija sa druge strane, sa željezničke stanice, sgorčinom u grlu gledala crne kolutove. Baš tada je ispaljen plotun u vezanogdomaćina Franca.

24

Na gubilištu majka je prizivala djecu

Sada je majka Antonija morala da broji teške dane i noći u ljubljanskomzatvoru, u samici, gdje su joj uporno ponavljali da će je pustiti, i nju i njenoguhapšenog sina Stanka, pa i ostalu djecu da će ostaviti na miru, ako se ponovo vrate– svojim harmonikama.

Isljednici nisu mogli smireno izdržati njenu šutnju. Ni njen okamenjeni,mramorni izgled lica. Poslije ispitivanja u kancelariji, oficiri su dolazili u njenusamicu, očekivali su da kaže bilo šta, ali riječi se nisu otkidale, usta su ostalazalivena.

Tako je trajalo sedam dugih dana i sedam neprospavanih noći.

Te oči i ruke koje su patile vidjela je kao svoju najdražu crvenu zastavu, ićerka Marija, kada se, sticajem okolnosti, našla ispred rešetaka hoteći da vidi i čujemajku. Umjesto riječi, između dvije gvozdene šipke jedna ruka je tražila da Marijazaobiđe zgradu osuđenih.

I tada je zaplakala. Bezglasno, zgrčenih usana i dlanova slijepljenih narešetkama. Bio je to pozdrav djeci, ispraćaj koji je odnosio posljednju snagu ženeosuđene na smrt.

Posljednji zveket ključa dočekala je kao i prve noći samovanja, kao iprethodnog dana, kada su joj u ćeliju poslali popa da se ispovijedi. Sada je popponovo došao, ali Antonija ni ovaj put nije željela da vidi crnu mantiju. Okrenulase prozorskim rešetkama i dalekom, otrgnutom nebu, svojoj djeci i njihovimprijateljima.

Tako je stala i među sedam muškaraca, boraca osuđenih na smrt, dočekalaje plotun koji je pokosio drugove oko nje... Pogođena u noge, majka Antonija jepokleknula, ispružila je ruke, možda i prema vojnicima čije su puške nesigurnogađale, možda i prema svojim sinovima i ćerkama, koje je, prvi put otkako jeotrgnuta od njih, glasno prizivala i s njima se, do novih pucnjeva, opraštala.

Sutradan je na usamljenom grobu nedaleko od Gramozne jame osvanulocvijeće. Majka Antonija nije mogla biti zaboravljena.

Vrijeme nije moglo da baci u zaborav ni njenih pet poginulih sinovapartizana: Franca, Sandija, Antona, Stanka i Polda, ni strijeljanog muža Franca, nipetoro preživjelih, mada se teškim ožiljcima, koji su do kraja rata nosili partizanskaznamenja.

Za narodnog heroja je proglašena jula 1953. godine.

25

RACINO JUNAŠTVO

Nije se imalo kad tugovati za Pavom Miletić, za bolničarkom MinomHaćam i komandirom Obadom, za mnogima koji su klonuli pod snopovimamitraljeskih rafala na strmim stranama Sutjeskinim. Borci uveliko prorijeđenogMostarskog bataljona, mnogi bez oružja ili metaka, bez bombi i snage za juriš, togjuna 1943. godine povlačili su se hercegovačkim kamenjarom. Vraćali su se u svojstari kraj, u sjevernu Hercegovinu, neki i prema Trebinju, na kraći predah i liječenjerana, radi nove mobilizacije i jačanja svojih redova. Ali ubrzo su jednu veću grupuboraca četnici iznenada opkolili u uvali iznad Gacka – nekoliko mitraljeza je biloneposredno upereno prema potpuno iscrpenim partizanima, kojima, uz gotovoprazna oružja, kao da više nije bilo izlaza.

26

«... Raca Ivanišević je imala svega dvadeset i dvije godine... Tog jutra bila je jedina partizanka među1.500 građana pod stražom mitraljeza... Išla je podignute glave, korak po korak, dok su joj se niz lice– ljudi su to vidjeli – kotrljale suze. Ona, partizanka Raca, kao da nikog nije vidjela i kao da nikogaviše čula nije. Išla je naprijed gledajući iznad glava svojih sugrađana, nošena svojim tužnim mislimai svojim suzama. Prošla je duž čitavog stroja – ported hiljadu i po svojih drugova – i nikog nije izd-vojila u sredinu kruga... Raca, plemenita i smjela partizanka, i ovdje je visoko nosila zastavu svogabataljona...» Poslije dva dana na Mostarskom blatu strijeljano je četrdeset Mostaraca, među njimai Raca Ivanišević.

U Fojnici, selu u koje su ih četnici doveli u svoj štab, goloruki partizani sunapali stražare, mobilisane seljake, i razbježali se na sve strane. Rasuti u grupe, pai pojedinačno, s puškama ili bez njih, borci su grabili prema Mostaru, koji je u tovrijeme i u takvim prilikama izgledao kao najsigurnije gnijezdo i skloništepartizansko, nepresušni izvor ljudske i moralne snage.

Na tim putevima se našla i partizanka Raca Ivanišević, predratni članSkoja, uvjerena da će se u gradu, bez obzira na teškoće, ponovo naći među ljudimakojima je bataljon bio simbol slobode i bolje budućnosti.

Bataljon u okupiranom gradu

Išla je otečenih stopala i izmrcvarena danonoćnim borbama. U širokomluku je zaobilazila sela koja su joj nekad, dok su joj roditelji bili u ovom kraju, biladraga, prijateljska, polako grabeći ka Mostaru, ka gradu u kojem je proveladjetinjstvo i prvo djevojaštvo, u kojem je doživjela nezaboravni trenutak kada su joj– bila je tada trgovačka pomoćnica – saopštili da je član Skoja. Od tada su u njenusiromašnu kuću sve češće donošene knjige i brošure, koje su postale najčitanijalektira svih ukućana.

U takvim traženjima novog i ljepšeg, oktobra 1941. godine Raca je otišlana oslobođenu teritoriju, u svoj Mostarski bataljon, u kojem su se našla i dva njenabrata. Bila je sanitetski radnik, bolničarka i borac, uvijek u prvim borbenimredovima. Preživjela je i četnički puč, bljesak noža i opasne vrtloge u koje jezapadao bataljon, pa i njena braća, od kojih je jedan ubrzo poginuo nedaleko odTravnika. Zatim je, krajem 1942, dospjela i u Bihać, u radionice pri Vrhovnomštabu, često slušajući i Mošu Pijade, Maslešu i ostale.

A ipak nije mogla da zaboravi svoj bataljon. Februara 1943. ona je već ubataljonskoj koloni, među svojim starim prijateljima. Sada, poslije Sutjeske, mnogihviše nije bilo. Bataljon je, rasut širom Hercegovine, tražio nova osvježenja. Negdjeje, na tim stazama, koračao i njen brat Vojo, pekarski radnik, jedan od onih koji su,kao i Raca, tražili utočište i trenutak predaha.

Tako su se, eto, preživjeli borci desetkovanog bataljona, većinom naoružani,uoči prvog jula spustili u grad, u kojem su Nijemci i ustaška policija preuzeli gotovosvu vlast od Talijana. A vladala je prava glad među stanovništvom. Na gradskojtržnici se mogla nabaviti samo repa, koju su građani zvali “viktorija”. Ipak seilegalni narodnooslobodilački odbor pobrinuo za ishranu i liječenje boraca, apartijsko rukovodstvo je organizovalo odlazak nekoliko partizana sa Sutjeske u tekformalni Omladinski mostarski bataljon, koji je bio jugoistočno od grada.

Međutim 5. jula naveče saznalo se da je ova jedinica potpuno uništena, daje poginulo dvadeset i više omladinaca, među kojima i jedina partizanka –

27

28

Naslovna strana knjige BATALJON U OKUPIRANOM GRADU. U Mostarskom partizanskombataljonu tokom II svjetskog rata bilo je 827 boraca od kojih je 445 poginulo, među kojima 270 Mus-limana (Bošnjaka). Od 86 žena boraca poginule su 43, svaka druga

sedamnaestogodišnja Marta Pavić, da su mnogi uhvaćeni i dovedeni u Mostar. Takosu uhvatili i ranjenog Mladena Balordu, komandira sa Sutjeske koji je požurio dapomogne omladincima i koji je u feldžandarmeriji, na pitanje ko je međuzarobljenicima komunista, prkosno ustao hrabreći svoje mlađe drugove.

Ali našao se izdajnik, Hilma Husković. Moleći u ćeliji da mu se sačuvaživot, rekao je Nijemcima da u gradu mnogi partizani liječe rane, da se pripremajuza nove borbe i odlazak na oslobođenu teritoriju.

I dok je Husković u zatvoru čekao svoj trenutak, više stotina Nijemaca jesa desetinama kamiona, uz pomoć policije, u noći 10. jula, opasalo u širokom lukutri mostarska kvarta, nadajući se da će baš tu uhvatiti partizane. Otkočenih pušakai mašinki ulazili su u svaku kuću, odvodeći sve muškarce od šesnaest do šezdesetgodina. “Sve – partizani”, tako su policajci objašnjavali vojnicima koji su, ne bezstraha, upadali u prizemne, mahom radničke kuće na Luci, u Donjoj mahali iPodhumu.

Mnogi borci su ipak uspjeli da preko bašta i plotova izmaknu prema Humui Veležu, na otvoren teren, sa oružjem u rukama. Drugi su bezbrižno spavali naCarini i u Cernici, u centru grada i na drugim stranama. Neki su ostali u skloništima,u kanalima, po baštama.

- Otvorite... brzo! – vikali su folksdojčeri i udarali kundacima u vrataĆemalovića kuće, u Podhumu.

Hasiba, sredovječna i krupna žena, ovog puta kao da nije imala snage da,kao nekad, bez gorčine u grlu otvara vrata pod udarcima kundaka. U kući je bio njennajstariji sin, Enver, komesar Mostarskog bataljona.

Majka se nije bojala za svoj život, mada je znala da su u gradu izlijepljeniplakati u kojima je stajalo da će svi članovi porodice koja čuva partizana bitistrijeljani. I, za primjer, objavili su da je selo Orašje, u kojem je bio Omladinskibataljon, čitavo zapaljeno, da je u njemu strijeljano pedeset i šest partizanskihsimpatizera.

- O, ovo bogata kuća! – zacerekao se vojnik ugledavši u sobi zaklano tele,urmašice, kruške i cigarete, koje je domaćica spremila za Envera i drugove.

- Izvolite, slobodno uzmite! – nudila je Hasiba misleći na sina u bašti injegove bombe.

Folksdojčeri su ipak naredili da se domaćin spremi. U baštu nisu ni ulazili.Na vrata su stavili oznaku na njemačkom: “Kuća pregledana”.

1500 građana pod stražom mitraljeza

Tog jutra se iza bodljikave žice, nedaleko od fabrike duvana, našlo na okupupreko hiljadu i po muškaraca. Okolo su stražarili teški mitraljezi sa kamiona. Nasredini širokog kruga stajao je viši oficir, kraj njega agent i... Husković.

Preplašen, skoro izbezumljen, Husković je ispred zatvorenika išao korakpo korak, gledao je u svakog iz stroja i, bez riječi, upirao prstom u svoje žrtve.Zatvorenik prema kome bi se ispružila njegova ruka izlazio je nasred kruga, i ubrzo

29

se, poslije prvog Huskovićevog izdajničkog puta, tu našlo tridesetak zatvorenika,među kojima su bili i ljudi kod kojih se i sam Husković krio i hranio.

Izveo je i Smaju Jugu i Mehu Palu, drugove sa kojima se borio u petojofanzivi. I Avdiju Pavlovića, kod koje su mnogi ilegalci uvijek nalazili sigurnosklonište, odakle su mnogi rodoljubi otišli u odred. “Ne beri brigu, zlatane moj!”,tako bi Avdija dočekivao mnoge opasnosti. I ovog jutra je bio smiren, jer međuuhapšenim nije više bilo boraca bataljona, koji su ubrzo, vodeći mlađe drugove,izbjegli iz grada i ponovo se okupili u Podveležju.

Trideset Huskovićevih žrtava za Nijemce je bilo – malo. I ponovo jekrenula pratnja unaokolo. Husković je sada sve češće izvlačio građane iz stroja,koračajući i dalje potpuno izgubljen. Na sredini kruga je već bilo osamdeset ljudi...

A onda je u logor upao automobil.

- Raca!.. Zar i ona izdajnik? – zabrujalo je redovima uhapšenika.

Pojavila se u dugačkoj bijeloj spavačici, visoka, sa opuštenom bujnomkosom. Iza nje su išla tri njemačka oficira.

30

U XIII hercegovačkoj brigadi bilo je 85 djevojaka boraca. Na slici: grupa bolničarki na Hrgudu kodStoca ljeta 1944.

Savjest grada i bataljona

Imala je svega dvadeset i dvije godine.

Raca Ivanišević je toga jutra bila jedina žena i partizanka u logoru. Kadasu Nijemci zalupali na vrata kuće u kojoj je spavala, ona nije znala da su te noći ženebile pošteđene, pa je pokušala da se skloni među bačve u podrumu. I tako su jeuhvatili u spavaćici i poveli u feldžandarmeriju.

- ... I ona je borac sa Sutjeske! – rekao je Husković, koji je ovog jutra ulogoru već izvršio svoj izdajnički zadatak, da bi za sve to, koji dan kasnije, dobiometak, koji ga je stigao u muslimanskom groblju, na vrelom suncu, gdje je, urličući,lipsao, odgurnut od svih građana.

Hiljadu očiju sada je bilo uprto u Racu, skojevku i radnicu sa Bjelušina,koja je poznavala mnogo više simpatizera i aktivnih ilegalnih radnika u gradu. Dali će ona poći Huskovićevim putem?

Djevojka, blijeda kao smrt, krenula je, praćena oficirima duž stroja.

Išla je podignute glave, korak po korak, dok su joj se niz lice – ljudi su tovidjeli – kotrljale suze. Ona, partizanka Raca, kao da nikog nije vidjela i kao danikoga više čula nije. Išla je naprijed gledajući iznad glava svojih sugrađana, nošenasvojim tužnim mislima i svojim suzama.

I prošla je duž čitavog stroja – pored hiljadu i po svojih drugova – i nikognije izdvojila u sredinu kruga.

Odjeknuli su šamari, djevojka se izgubila u udarcima feldžandara, a ondaje, okrvavljena lica, okružena čitavom grupom oficira, ponovo krenula duž stroja.

I ponovo je bez riječi, bez pokreta ruke i oka, ukočena pogleda, čvršćim ibržim korakom prošla kraj svojih drugova! U očima više nije bilo ni suza ni tuge.Išla je prkosna, odlučna kao u jurišu.

Talas tihog ushićenja je prostrujao redovima uhapšenika.

Raca, plemenita i smjela partizanka, i ovdje je visoko, visoko nosila zastavusvoga bataljona – ona je ovdje bila blistavo znamenje, savjest i zakletva proleterskogMostara i njegovog bataljona.

U grupu koju je izdvojio Husković svrstani su i građani bez legitimacije, atakvih je bilo i previše, i nastala je opšta gužva. To je bila velika greška Nijemaca,jer su se tu našli i oni koji su lako mogli dokazati da s partizanima nemaju mnogo

31

zajedničkog. Nastala su nova razdvajanja, ponovo su agenti išli od jednog dodrugog uhapšenika.

Poslije dva dana napokon su imali čiste račune: na Mostarskom blatu jestrijeljano četrdeset Mostaraca, Huskovićevih žrtava i zarobljenih boracaOmladinskog bataljona.

Među njima je bila i Raca Ivanišević. Ostala je zgrčenih šaka kraj drugovakojima se i danas, zajedno sa svojim gradom, obraća pjesnik Svetislav Mandić:

Svakog dana ja bih s njima da se razgovaramda mi kažu:bole li ih mrtve ruke bez pušaka, bole li ih mrtve usne bez osmjeha.

PROZIVKA NA TJENTIŠTU

Šta da pitam borca koji se vraća sa Sutjeske, sa puteva na kojima ponovoostadoše vojnici, graditelji ovog, sada tihog, napuštenog zborišta?

Šta da pitam seoskog uču, negdašnjeg partizanskog komandira, koji je učasovima gluhog planinskog mira, sjećajući se bombaša Pejića i njegove posljednježelje da se poljubi sa svojim komandirom, zabilježio “da su mu usta bila gotovoohlađena, a dah vreo kao da se unutra u tijelu razgorjela neka čudna vatra”. Da lida priđem njemu i njegovom prijatelju, pukovniku, Kragujevčaninu, koji mi, kolikojuče, reče da je i ovih julskih dana “gledao okrvavljena lica i otvorena usta drugova,plamen što suče iz svih cijevi, krv što lipti iz vrele rane”?

Koga da zaustavim iz ove prorijeđene kolone boraca koji odlaze svojimkućama?

Dolje je, na putu i četa mojih zemljaka, Bilećana i Stočana, u razlomljenomstroju, upravo kao i 1943, kada su uništavali njemačka vatrena žarišta po okolnimvrhovima.

Napustili su svoj šator, svoje posljednje četno zborište na koje su dolazili,kao nekada iz patrola i zasjeda i u podne i u pola noći.

U noći uoči smotre svih brigada bivši borci okupili su se oko svojih starihrukovodilaca Raka Mirkovića, komandira, i Branka Popadića, zamjenika komesaračete u Prvom bataljonu 10 hercegovačke proleterske brigade. Oni su prozivali svojeborce, utvrđivali ko je mrtav, pravili novi spisak svoje čete. Na kraju komandir jesaopštio:

32

33

Naslovna strana knjige PROZIVKA NA TJENTIŠTUDvije djevojke u zagrljaju Milena Vojinović i Mirjana Kosanović 1958., u vrijeme bitke na Sutjesci ljeta1943. djevojčice sa roditeljima

- Drugovi, u petu neprijateljsku ofanzivu naša četa je ušla sa četrdeset i petboraca i evo bilansa njenog puta: dvadeset drugova je poginulo! Trojica nisu mogladoći na naše novo zborište. U stroju nas je dvadeset i dvoje. Ponovo ću vampročitati imena poginulih drugova.

- ... i, posljednji, Puhalo Ratko – završio je komandir, ali ga trže glas povišešatora:

- Drug Puhalo Ratko, penzionisani poručnik, javlja se na dužnost.

Četa je skočila, drugovi su pali u zagrljaj.

- Kako sam “ustao” iz mrtvih? A kako smo uopšte, svi mi, dospjeli do ovogslavlja? – pitao je Ratko, čija se priča, kao i hiljada drugih, slila u jednu jedinu:tijela su bila nemoćna od obamrlosti, ali u duhu nikad nije presahla vjera u pobjedu.

- Dobro, drugovi, ali da vidimo kako podmlađujemo naš naraštaj. Ko jemeđu nama još momak? – neko je zapitao.

Marko Aleksić, mitraljezac, još se “ne da”. Dara, jedina žena u četi, obratilase tada svom komesaru:

- Sjećaš li se, Branko, prelaska Sutjeske, kada si mi rekao da se uhvatimkonju za rep. Da ne bi konjskog repa, ja danas ne bih imala dvoje djece i ne bihponovo zauzela svoje mjesto u četi.

Pažnju su mi privukle dvije drugarice (na naslovnoj strani knjige) na ulazuu logor Prve proleterske...

Dvije prijateljice još uvijek u grčevitom zagrljaju. I jedna i druga grcaju usuzama.

Trenutak ranije, jedna od njih, manja i mršavija, stala je i zapitala drugaricuu prolazu:

- Da li me se, Mirjana, sjećaš?

Djevojka, vedra i sva u pokretu, zastala je...

Ne, rekla bih da se nikad nismo vidjele.

Pa... ja sam Milena Vojinović...

I tada su pale u zagrljaj. Tako ih je snimio i moj prijatelj, kapetan DaniloGagović. A ja sam bilježio isprekidane riječi koje su dopirale ispod čvrstogzagrljaja.

- ... kako si se, Milena, tako mnogo, mnogo promijenila... grcala je djevojka

34

u pantalonama. - Pa ... bolesna sam, potpuno sam razjedena mnogim bolestima... I danas

nosim u kostima ove planine i glad Sutjeske... Ne mogu ovaj susret da izdržim,srce će mi prepuknuti... – slušali smo veoma krhku, sićušnu partizanku.

- Kako će se samo majka radovati kad te vidi i zagrli...

I dvije uplakane glave okrenuše se prema nama. To su dvije potresne pričesa Sutjeske. Milene Vojinović, za koju su svi mislili da je ostala mrtva u proboju,i Mirjane Kosanović, koja je sa majkom i osmogodišnjim bratom zarobljena na kosikoja se dobro vidi...

U PRVOM PARTIZANSKOMKONVOJU NA JADRANU

Naoko bezazlena igra, mala diverzija mjesne partijske organizacije –sprečavanje rekvizicije maslinovog ulja (tačnije: već prikupljeno ulje je te noćiprosuto u more, odnosno jedan dio je u bačvama prebačen na susjedni otok Ugljan),raspršila je gotovo čitavo selo Mali Iž, u kojem je bilo oko hiljadu sedam stotinamještana, na sve strane Jadrana, u partizanske jedinice i koncentracione logore. Jerveć sutradan poslije akcije, 27. jula 1942, iz susjednog Velikog Iža stigli su Talijanis motornim jedrenjakom “Sofija”, prikupili sve mještane i tražili diverzante, ali su ljudi ćutali, mada su u svojoj sredini, na opkoljenom žalu, krili svoje prve borce.

“Kada prozivka seljana po matičnoj knjizi i njihovo kraće saslušavanje nisuurodili plodom, karabinijerski oficir je izdvojio osamdeset muškaraca i roditeljedrugova koji nisu došli na prozivku i pod stražom ih potjerao na brod. Žene, djecai ostali su ostali na obali, a Talijani su se s našima otisnuli na pučinu...”, pričala jeMilka Rokov Petković.

Uhapšeni komunisti se nisu dugo dvoumili na brodu. Sekretar partijskeorganizacije, Šime Lukin, otvorio je nepredviđeni sastanak svoje ćelije borbenimpokličem – zajedničkim napadom komunista i skojevaca na desetak do zubanaoružanih karabinijera. U ne baš tako kratkom puškaranju i rvanju Talijani su bilisavladani, iako su u borbi jednog Ižanina ubili i nekolicinu ranili. Istog danapopodne oslobođeni drugovi su vratili brod u Mali Iž. Trojici izdajnika je odmahpresuđeno. A onda se, na poziv Partije, oko dvjesta pedeset omladinaca i omladinkiukrcalo na brod i prebacilo na Dugi Otok, gdje je već bio logor ilegalaca i gdje semoglo sigurnije čekati sljedeće jutro.

“Dok smo mi, nas dvjesta pedeset, na goloj zemlji i uz rijetke zalogaje igutljaje vode punih četrdeset dana brojali jutra i noći u nesigurnom partizanskom

35

logoru na Dugom Otoku, naši roditelji su u međuvremenu osjetili represalijecrnokošuljaša. Poslije paljenja i pljačke u napuštenim domovima, karabinijeri su nadva obližnja otoka otkrili više stotina izbjeglica iz Malog Iža, strijeljali sutrinaestoricu na dva javna skupa, a ostale poslali u koncentracioni logor. Tamo suposlali i sve moje ukućane, dok smo ja i stariji brat, zajedno sa ostalima, posljednjegavgustovskog dana 1942. doživjeli najtežu i najuzbudljiviju noć u našem životu”.

Bili su, u stvari, prvi putnici prvog partizanskog konvoja na Jadranu!Četrdeset dana se čekalo na tu neobičnu ponoćnu partizansku marš-rutu od tridesetkilometara preko mora, put smion i za najhrabrijeg pomorca. Tamo, na obali povišeŠibenika, kod Vodica, borci primorske čete nestrpljivo su čekali da se otud, izpomrčine, pojave siluete trinaest ribarskih čamaca na vesla, prvi partizanski konvojkoji je, uz zaštitu tri “borbena” čamca i njihove rijetke “puškare”, prevozio dvjestapedeset iscrpljenih, ali za borbu ornih boraca.

“Naš brodić, koji je primio dvadesetak bezglasnih gostiju, imao je šestvesala i, mada pregladnjele, veoma vješte veslače, momke raspoređene u tri smjene,koji su u dvije ljetne noći s uspjehom položili svoj prvi partizanski zadatak. Prvenoći smo prešli rastojanje od Dugog Otoka do Kornata, a druge – to je bila mojanajduža ratna noć! – od Kornata preko Murterskog kanala do kopna u blizini Vodica,raspon od trideset teških kilometara, čitavu vječnost za sedamnaestogodišnjudjevojku. Kasnije je već bilo lako. Evo, i ovaj ratni snimak otkriva radost i ljepotutih dana. Postali smo borci udarnih i proleterskih brigada, našli smo se na Sutjesci,svuda”.

36

Omladinke otoka Iža poslije dolaska u partizane početkom septembra 1942., iznad sela Vodica kodŠibenika

“TO NE SMIJE OSTATI TAJNA”

Od “Ćelovine”, centralnog mostarskog zatvora, do gradske bolnice imasvega tri stotine metara. Na jednom dijelu tog puta, bliže trospratnoj zgradi saćelijama i nekoliko metara visokim zaštitnim zidom, nalazili su se gusto zasađenivoćnjaci. Ko u njih zađe, lako se dokopa Neretve. Za smjela plivača – a Mostar sene može požaliti da ih ima malo – pogotovo ako je tjeran kakvom nevoljom, brzamatica je najbolji put kojim se, za tren oka, može stići u drugi dio grada, do šupljihpećina i bašta koje se vežu jedna za drugom u dužini od blizu pet kilometara baštoliko koliko se i pružio Mostar uz obale ove opasne, planinske ljepotice.

Eto, na tom mjestu, nedaleko od zatvora, gdje se kroz gusti voćnjak otvaragotovo slobodan put za sve dijelove grada, krajem maja četrdeset druge dvojicakarabinijera uzalud su, sa plota, pucali u krošnje drveća i na italijanskom jezikuvikali, zvali upomoć svoju sabraću:ž

- Komunisti... Držite ih... Komunisti...

Iz “Ćelovina” je istrčalo nekoliko karabinijera, koji su u streljačkom stroju,pucajući, zašli u voćnjak. Ali, ubrzo su se vratili. Ostalo im je samo toliko daponesu dva bicikla, prevrnuta kraj plota, jedino što je ostalo od neobičnih napadača.

Za to vrijeme, na drugoj obali, tri omladinca su veselo grabila prema drugojstrani. Jedan među njima, Hamdija, s naporom je savlađivao posljednje metre. Onje nekoliko mjeseci ležao u zatvoru, bio je bolestan, ali je ipak uspio da poslijenapada na karabinijere protrči, gonjen pucnjavom, ovaj dio puta.

Oslobodio se lakše nego što je predviđao. Preko bolničkog i zatvorskogljekara uspjelo mu je da jedanput sedmično bude vođen u bolnicu na liječenje iprevijanje rana koje je zadobio u ćeliji, a sve u namjeri da iz bolnice, ili u prostoruod tri stotine metara, uz pomoć drugova pobjegne i pridruži se Mostarskombataljonu.

Tako je i bilo. Kada se drugi put vraćao iz bolnice, dvojica omladinaca susvom snagom naletjeli biciklima na karabinijere, i sva trojica munjevito skočili uvoćnjak. Dalje je bilo već lako.

Poslije nekoliko dana, evo, Hamda Brkić našao se na Boračkom jezeru, uživopisnom planinskom kraju, tamo gdje je 1939 bio na prvom skojevskom kursumostarske omladine. Tu, kraj ovog jezera. Avdo Humo je jednu grupu omladinacaupoznavao sa teorijom marksizma-lenjinizma i politikom KPJ.

Tek što je sjeo kraj ognjišta, odgurnuvši porciju sa komadom mesa, pitaoje:

37

- Da li je živ Risto Milićević – “Ćićo”?- Prije četiri dana poginuo je u Zvjerini. - A Ranko Mihić?- Čuli smo da je poginuo kod Gacka.- Gdje je Mustafa Alikalfić?- On je skoro otišao na neki specijalni zadatak. Izgleda, nije imao sreće.- A šta je bilo sa Remzom Čevrom?- On je ovdje... na Blacama.- Zar te ne interesira ko je još živ, ko je poginuo? – pitao je “Kostriješ”.- ... Niko me više ne zanima... Šta je, šta me gledate, šta hoćete od mene?

– viknuo je Hamda, uzbuđen, sa suzama u očima. – Gdje je štab... Ne, neću daidem komandantu...

Praćen pogledima iznenađenih drugova, Hamda je upao u sobu u kojoj jenašao trojicu partiskih rukovodilaca za teren konjičkog sreza.

- Vi znate da sam ja bio sekretar jedne srednjoškolske partiske ćelije.- Nalazili smo se zajedno i na sastancima Mjesnog komiteta Partije – rekao

je partiski radnik.- Poznato vam je da se u mojoj ćeliji nalazila i Tanja Peško!- Ona je otišla u Srbiju. Šta ima tu čudno, šta je tu tragično, tajanstveno?- ... Tanja je u Mostaru... Iako je to zavjet naše partiske ćelije... da do

oslobođenja o tome nikom ništa ne govorimo... ja više ne mogu izdržati... Moramda otkrijem sve što znam... Drugovi koji o tome znaju, već su se prorijedili... A tone smije ostati tajna... Ne smije zbog naše Tanje, zbog istine.

I Hamda je pričao:- ... I tako, poslije pogibije Slobodana Vukovića, Jusufa Čevre i drugova, ja

sam tražio da našu partisku ćeliju posjeti Grebo. On nam je bio potreban. Nasšestoro, već sam ti rekao ko je sve bio u našoj ćeliji, krili smo se u kući Nade Bajat.Kada je došao, rekli smo mu da pripremamo napad na ustaški stan, tamo gdje suubijeni Zlata i ostali... Grebo nam je rekao da je to obična djetinjarija napasti dvijestotine najokorjelijih ustaša gotovo goloruki, sa svega nekoliko pištolja i bombi.

- Dobro vam je rekao. Više bi štetili nego koristili pokretu. Čija je to bilaideja za tu, zaista, ludu akciju? Da nije Remze, člana vaše ćelije, čiji je brat danranije strijeljan? – pitali su partiski rukovodioci.

- Ne, bila je to odluka naše ćelije. To su bili naši najbolji drugovi. Željelismo se osvetiti i za stotine drugih bačenih u jame... Napad nam nije odobren i,sjećam se, upozoreni smo da pazimo na oružje, da se ne igramo bombama i mecima.Na stolu i po sobi bilo je nekoliko bombi i pištolja... Grebo je otišao... i tog dana,po podne, u našoj sobi dogodila se užasna nesreća... tragedija naše partiske ćelije.

38

- Kakva tragedija? – partiski rukovodiocibili su sve nestrpljiviji.

- ... I tog dana, kada nam je zabranjennapad na ustaški stan... Tanja Peško jepoginula u našoj sobi.

- Kako...? Ko je ubio Tanju?- Remza Čevro je nehotice, baratajući oko

pištolja, iznenada opalio... i Tanja, koja jespavala u jednom kraju sobe, pogođena jepravo u srce.

- Remza je ubio?... Ovaj iz čete naBlacama?...

- Tog dana je on bio uzbuđen zbog bratovepogibije, bio je nesređen, stalno je rasklapaoi sklapao pištolj. I, eto, mimo svoje volje...ubio je Tanju na spavanju.

- A vi, šta ste vi radili?- U očajanju, vidjevši šta je učinio, Remza

je htio da ispali metak u sebe, ali – spriječilismo tu nesreću.

- I...?- ... I tada smo se nas petorica, stojeći

iznad mrtve Tanje, odlučili da njenu smrtčuvamo kao tajnu sve do oslobođenja. To jebio zavjet naše ćelije. Tada nam se činilo daje to najbolje što smo mogli da učinimo.Željeli smo da olakšamo i pomognemodrugu Remzi. Te noći, zakopali smo je uavliji, a sutradan, naveče, nas petoricaprenijeli smo je i zakopali ispod krivog borakraj starog pravoslavnog groblja... Ubrzo suRanko, Risto, Mustafa i Remza otišli u

partizane, a ja sam pao u zatvor... Sada, pošto sam se našao u bataljonu, više nisammogao da krijem tajnu naše ćelije. Bojao sam se, ako svi izginemo, da će smrtTanje Peško ostati zakopana sa nama. Eto, to je sve što sam imao reći.

- Idi sada u četu i čekaj odluku bataljonskog komiteta. Ali, možemo tiodmah reći: ti, kao sekretar ćelije, kao komunista uopšte, morao si partiskuorganizaciju upoznati šta se sve zbilo u tvojoj ćeliji, šta je bilo sa Tanjom... Tanjaje bila komunista, jedna od naših najboljih drugarica... Dobro, a jesu li je tražilinjeni roditelji? Koliko ste bili zajedno sa njom? Gdje su njeni ukućani, šta je sanjima? Jesu li oni otišli u Srbiju?

- Istog dana kada je Tanja pokopana na groblju, bilo je to trećeg avgusta,njeni roditelji su otišli u Srbiju. Oni za nesreću svoje ćerke još ništa ne znaju.

39

Tanja Peško, član srednjoškolske antifašističkećelije u okupiranom Mostaru ljeta 1941., uspletu nesređenih i nesrećnih okolnosti tra-gično je poginula.

«...I tada smo se nas petorica, stojeći iznadmrtve Tanje, odlučili da njenu smrt čuvamo kaotajnu sve do oslobođenja. To je bio zavjet našećelije. Te noći zakopali smo je u avliji, a su-tradan, naveče, nas petorica prenijeli smo je izakopali ispod krivog bora kraj starog pravo-slavnog groblja...»

40

Sutradan, Hamda je susreo Remzu Čevro, koji je u štab bataljona došaokao četni kurir. Susret između njih dvojice bio je kratak i neobičan.

- Ja sam otkrio našu tajnu! – rekao mu je Hamda.- Zašto si prekršio zavjet ćelije? – pitao je Remza, blijed i uzbuđen.- Zato što više nisam mogao da krijem istinu... Rekao sam da si ti ubio

Tanju.- Šta su ti rekli u štabu?- Treba da čekamo odluku bataljonskog komiteta. Rekli su mi da ću ja

svakako biti kažnjen zbog prikrivanja događaja u ćeliji.- Ako će tebe partiski kazniti, mene će, onda, strijeljati.- Zašto bi te strijeljali? Ti je nisi namjerno ubio. Takvo je bilo ubjeđenje

naše ćelije.- Svejedno. Ti ne znaš kako se ovdje, za svaku grešku, kratko sudi. Oni

neće vjerovati da sam ja nehotice ubio Tanju... pogotovo što su mi pronašli nekegreške, što smatraju da sam u Partiju ušao slučajno... Ja sam sada na raskrsnici...Šta da radim?

- Radi šta hoćeš. Ja sam danas miran, osjećam se zadovoljan, pa dobiomakar kakvu kaznu.

Rastali su se, a sutradan se u bataljonu doznalo da je Remza dospio doItalijana u Nevesinju, da bi u mostarskom zatvoru, pod pritiskom, počeo da pričakao svaki klonuli, demoralisani borac.1

ŠOŠA, MARIJA I VUKA

Marija Mažar, zabrađena u crninu zbog smrti muža, držeći u kriludvogodišnju Nadu, puna tuge, s naporom je otkidala riječi:

- Sada moramo svi biti domaćini ove kuće. Penzija će biti mala i neće semoći živjeti kao ranije.

Četiri dječaka, pognutih glava, s grčem u grlu, slušala su dalje majku:- Ti, Boško, iako si najstariji, nemaš nikakvih većih prava i obaveza od

Josipa, Ivice i Drage. Hoću da se pazite kao da ste jedna duša i jedno srce. Bratskićete sve dijeliti i sve podjednako podnositi.

1 Na Mamuli, u tvrđavi na ulazu u Bokokotorski zaljev, Remza Ćevro je kao zatvorenik bio napušten, sam. Visok, suv, krakati presamićen, sa velikom raščupanom kosom, očiju upalih, mutnih, uvijek u strahu da ga neko progoni, lutao je poslije po ve-likom koncentracionom logoru “Visce di Udine”... Danas se nalazi u Italiji. A kada je porodica Peško saznala za smrt svojekćeri? Dok se majka sa dvoje djece do oslobođenja nalazila u Beogradu, stari Lazar je ponovo, za vrijeme rata, došao uMostar čuvajući ostatak svoje imovine. Sva njegova nastojanja da čuje nešto o Tanji ostala su bez uspjeha sve do uočioslobođenja Mostara, kada mu je jedan borac Mostarskog bataljona rekao gdje bi se, otprilike, mogao da nalazi grob njegovekćerke. “Prekopaj čitav ovaj pojas uz zid starog groblja i ispod borova, dobro ću ti platiti”, rekao je grobaru stari Lazar, kojije poslije dvadeset dana napokon ugledao kosti svoje Tanje. Dok su topovi grmjeli oko Mostara, Lazar je sa svojim prijateljimaTanjine kosti položio u porodičnu grobnicu. Septembra 1945 u Mostar je došla i njegova žena sa sinovima. Prije nekolikogodina porodicu Peško posjetio je partiski rukovodilac u Mostaru, Hamo Grebo, koji im je i ispričao kako su Tanja i njenidrugovi iz srednjoškolske partiske ćelije – Risto, Mustafa, Ranko i Hamdija – položili život za naša slobodna jutra.

41

Marija Mažar

Šoša sa drugovima, Vukom i pionirima u Prnjavoru oktobra 1943. godine

- Tako je i otac govorio! – javio se trinaestogodišnji Josip, koga je baka, odmilošte, najprije zvala Jože, a zatim Šoša.

- Sada je najvažnije – nastavila je Marija – da dobro učite. Zato radije držiteknjigu u rukama nego instrumente i loptu.

- A ko će sada, kad tate nema, svirati violinu? – ponovo se čuo Šoša.- Kako te nije sramota da sada o tome govoriš! – dočekali su u jedan glas

Ivica i Drago, koji zajedno nisu imali više od dvadeset godina. Majka se s bolom osmjehnula:- Pjesma i svirka će se ponovo čuti u našoj kući, možda ću i ja zauzeti očevo

mjesto, ali sada je škola vaša prva briga.

Bio je to period omasovljenja omladinskih, studentskih i radničkih sekcijai društava, između ostalih i društva žena, koje je preko svojih tečajeva i kursevadovelo stotine žena na masovni zbor na kome su Radan i Hadžić podržavali žene unjihovoj borbi za dobijanje prava glasa i drugih zahtjeva. Uskoro je ovo društvomoglo da govori u ime većine žena Banjaluke, čijim je horom dirigovao Ivica, kaošto su i Šoša i Drago rukovodili sa druga dva radnička hora u Banjaluci.

Marija je petnaest dana nosila hranu zatvorenim drugovima, koji su je izarešetaka ispraćali borbenim pjesmama.

- Manje galame, djeco! – doviknula im je jednog povečerja, ali je i dalje svepažljivije slušala skladne glasove iza zidina, pogotovo horskog solistu, Ivičin bas.

- Ipak im nedostaje lirski tenor, moj Šoša! – zaboravila je da je predzatvorom, da joj je i njen “baršunasti tenor” svega nekoliko dana ranije izašao izzatvora, u koji je upao poslije izvođenja programa Jugoslavensko-francuskog kluba,kada je Nikica svojim govorom pokrenuo agente i njihove gumene palice.

Čitajući brošure i knjige koje je Šefket čuvao u njenoj kući, u podrumu ukome je Drago povremeno prekucavao letke, Marija je ubrzo napustila molitvenikei bogosluženja, poklone popu i brojnim svecima. Ostavljajući svoju djecu i njihovedrugove u diskusijama o novim zadacima kvartovske partiske ćelije i skojevskihgrupa, kao i studentskog društva i sekcija “Pelagića”, obično bi govorila:

- Mogli bi i meni ponešto dati da pročitam i skratim vrijeme na stražarskommjestu.

Gledajući letke i slike Masarika, Beneša, pa i Sirovog, koje su se našle unjenoj kući na dan demonstracija povodom napada Njemačke na Čehoslovačku,Marija, tada prilično upoznata sa svjetskim zbivanjima, primijetila je TomašuPeroviću:

- Šta će vam taj stari i ćoravi, šta će vam slika Sirovog. Čim je on izgubiooko u Rusiji, taj nikako ne može biti na našoj strani.

I ispratila je sinove na bučne, nemirne ulice. Od hotela “Bosne” do mostana Vrbasu sve je bilo zakrčeno i u očekivanju burnih događaja. Tada se u gradu

42

održavao i Kongres učitelja Jugoslavije, na kome su učitelji javno tražili višedemokratskih sloboda u zemlji i odlučniji otpor petoj, fašističkoj koloni.

Kada su policajci sa pendrecima upali u salu i počeli legitimisati i tražitikomuniste, na glavnoj banjalučkoj ulici, na ogradu hotela “Bosna”, iznenada jeiskočio Šoša i poslije nekoliko riječi krenuo ispred zatalasane mase, ispredomladinaca koji su pjevali “Lanci nam se kuju kleti”.

Nastala je opšta tučnjava u kojoj su policajci pozvali i vatrogasce sašmrkovima, ali “žuti šlemovi” solidarisali su se sa demonstrantima.

Marija je morala ponovo da obilazi zatvorske zidine i Šošinu ćeliju. Mnogipartiski radnici ponovo su bili na udaru i pred stalnim hapšenjima.

Sukob sa bratom

Valjda i zbog toga što je očekivao da će i Boško, koji je ranije na sličnedogađaje rezervisano gledao, sada sve to šire sagledati, odmah poslije izlaska izzatvora, Šoša je zapitao brata:

- Jesi li još za Mačeka?- To je moja lična stvar. Ja nisam neprijatelj komunista, i zar to nije

dovoljno?- U ovoj kući ne smije biti ni mačekovaca, ni neutralaca.- Vi, djeco, kao da ne znate bratski da razgovarate – majka je pokušavala

da ih smiri. Ali u kući su sve češće izbijale svađe koje je Šoša, jedne noći, prekinuokategoričkim zahtjevom:

- Boško, napolje iz ove kuće.- Šoša, šta je tebi, zar možeš tako prema bratu? Zar se tako komunisti

ponašaju prema ljudima?

Šoša je i dalje tvrdoglavo ponavljao:- Svejedno, izaberi ko će ostati kod kuće: ja ili on.- Svima je mjesto ovdje, u ovoj kući.

Boško, uvrijeđen čestim bratovim napadima, ali i pomalo tvrdoglav,izgledalo je kao da je i protivan nekim akcijama svoje braće i njihovih drugova, paje i dalje “provocirao” Šošu, koji je, dobrim dijelom i zbog mučenja u policiji ibolesti bubrega, bivao sve više razdražljiv. A uz to nije tako lako odstupao od svojih,kako je tvrdio, principijelnih stavova i odluka. Pa i kad je u pitanju rođeni brat.

Marija je, sva očajna, tražila pomoć od Drage i Ivice, koji je, takođe, znajućiupornost i jednog i drugog brata, napokon odvratio:

- Mislim da će za Boška, dok se ne otrijezni od svojih političkih zabluda,biti najbolje ako ode od nas.

43

I Boško je pokupio svoje stvari, da bi se ubrzo oženio i smjestio kod ženinihroditelja. Majka je i dalje, zajedno sa Nadom, čuvala njegovu kćerku Nenu. I čestobi Šoši govorila:

- Zbog te tvoje, kako kažeš, principijelnosti, a ja bih prije rekla svojeglavostii nervoze, ni drugovi te često neće razumjeti.

Znao je da majka, žaleći Boška, pronalazi njegove slabosti, ali se ubrzouvjerio da o tome ubuduće mora voditi više računa. Naime, nakon sukoba sa jednimčlanom hora, inače komunistom, kojeg je zbog zakašnjenja od svega nekolikominuta pred odlazak na turneju na javnom mjestu želio da fizički kazni, morao jeda svoju kvartovsku partisku organizaciju privremeno preda na rukovođenje NikiJurinčiću.

“Djeco, kuda ćete, zaboga?”

Šestog aprila hiljadu devetsto četrdeset i prve, nemirno osluškujućizavijanje fabričkih sirena i prodornu pisku njemačkih aviona, banjalučki komunisti,zatvoreni u “Crnoj kući”, uporno su lupali u zatvorska vrata i tražili šefa policije narazgovor, a Šoša je čak i prijetio:

- Petokolonaši, platićete za sve ovo...- Kome ti prijetiš, je li? – vikao je ključar.- Svakom onom koji nam ne dozvoljava da idemo na front, u borbu protiv

neprijatelja.- Onda čekajte upravnika, višu vlast.- Kod tebe su ključevi, zapamti! I ti, pandure, nećeš izbjeći kaznu. - Ne petljajte vi mene u tu politiku. Ja čuvam samo svoj hljeb.

Trećeg dana rata komunisti su uspjeli da se oslobode iz ćelija i rasprše pokućama. Marija je, presrećna, grlila svoja dva sina, Ivicu i Šošu, koji su odmahposlije prvih pozdrava zatražili ruksak.

- Djeco, pa kuda ćete, zaboga? Tek ste izašli iz zatvora, a ja opet moramostati sama.

- Idemo u rat, stara. Jer ako ovamo dođu Nijemci i frankovci, nema za nasviše mira.

- Nikad ga u ovoj kući nije ni bilo. I Drago je samo prenoćio i ko zna gdjeje već dospio. Zar ću ja cijelog života tako živjeti?

Ivica je krenuo sa vojskom prema Bosanskom Petrovcu, Šoša put Bihaća,a Drago se već nalazio u Reljevu, nedaleko od Sarajeva.

- Šta ćeš ti, Mažaru, na valjku? – pitao ga je jednom zgodom Viktor Gutić,“stožernik i likvidator Vrbaske banovine”, koji je dotad potpisao desetine naredbi

44

za uništenje mnogih ljudi, napominjući da će svi “nepoželjni elementi” u Krajini biti“u najkraćem roku uništeni, tako da će se uskoro zatrti njima svaki trag.” Sjedećina valjku, Šoša mu je odvratio:

- Zar je nama, Hrvatima, nečasno ako radimo na našoj “hrvatskoj” cesti.- Kad si tako dobar Hrvat, onda: “Za dom spremni”!- Doviđenja, gospodine stožerniče. Ja ću radije da potjeram svoj valjak...

odvratio je vozač i upalio motor.

Stožernik je, neodlučan, stajao: da li da ga odmah uhapsi? Ne, to ne!Gutić je imao širi, zamašniji, ranije skovani plan. Drugi dan poslije napada

Njemačke na Sovjetski Savez, dok su se braća Mažar, nakon igranja šaha,pripremala za ručak, u kuću su uletjela dva brata Odića.

- Bježite, ustaše redom hapse.I istrčali su u baštu iza kuće, koja je na rubu grada. Nekoliko trenutaka

spremanja dovelo je porodicu Mažar u tešku situaciju. U dvorištu je pas lajao nagrupu ustaša.

- Gdje je Šoša? – zagalamio je ustaša okrenuvši pušku prema Mariji.- Na valjku. Zar nije tamo?- A Ivica?- Otišao je u Zagreb da polaže ispit.- Ne petljaj... Gdje ti je treći sin?- Jutros je autobusom otišao za Jajce. Mogao ga je vidjeti čitav grad. Sram

vas bilo, u bivšoj Jugoslaviji porodicu su mi godinama progonili, a sada i vi...Ono što nisu vidjele ustaše, zapazila je Marija. Između šljiva i plotova

odmicala su njena tri sina – Ivica, Šoša i Drago.

Majka je čitala i plakala. Tako ju je našla i njena potstanarka, Majer, kojuje Marija primila u kuću sa djecom i mužem da bi dala oduška svome jaduposmatrajući odvođenje naroda u logore i dovlačenje više hiljada slovenačkihporodica, koje su deportovane sa svojih ognjišta na ovaj dio bosanske zemlje.

- Ubiće mi, zlotvori, sina, mog Ivicu – jadikovala je Marija, kojoj susutradan vratili hranu koju je ona redovno nosila.

- Odveli su ga u Glinu – rekao joj je stražar, poznanik, i majka je vrisnula:- Zar tamo, na tu strašnu ustašku klaonicu...

Iako je već ranije čula da se iz Gline niko ne vraća, da je u tom mučilištuzaklano više hiljada nedužnih ljudi, krenula je za sinom...

Petog septembra 1941 godine Marija je u novinama pročitala da je IvicaMažar, istaknuti komunistički vođa, osuđen od prijekog suda i strijeljan.

- Ja ću zauzeti, kako znam i mogu, Ivičino mjesto – rekao je Boško svojojmajci, koja je tužno odvratila:

45

- Ovo je, sine, prva krvava rana koju mi zlotvori zadadoše... Šta će biti savama, sa četiri preostale moje nemirne dječije glave. Gdje li je Šoša, gdje li jeDrago, gdje li je moja draga Nada?

Marija u partizanima

Zbog sve glasnijih priča u okupiranim mjestima o komandantu Šoši ismionim akcijama Drage, za kojim je ustaška policija raspisala potjernicu uzpriložene slike, Marija je navukla opanke i 15. februara 1942, noseći u naručjušestogodišnju Nenu, uputila se stazama kojima su se olisnula i njena djeca...

Marija, Nada i mala Nena krenule su tih dana iz Kremna za Jošavku. Sanjima su pošla i dva kurira. Iznad sela Čelinca – zapucalo je.

- Lezi, ustaše! – viknuo je kurir Vlado Branković skočivši s konja, ali jeodmah jauknuo. Bio je ranjen. Drugi kurir je uspio da izbjegne zasjedu, ali malaNena trčkarala je po poljani. Raširenih ruku trčala je i vikala:

- Mama, mama!Marija se podigla i prihvatila malu. Tada su iza busije izbili naoružani ljudi. Nakapama su imali kokarde.

- Sram vas i stid bilo. Mi mislimo da nas gađaju ustaše, a ovamo...- Šuti, stara, dok ti nismo prosvirali metak kroz glavu – prekinuli su je

četnici, koji su sa ranjenog Vlade skinuli kožni kaput i oduzeli mu oružje. Zatimsu mu rekli:

- A sada se, komunisto, pomoli bogu.Uperili su puške prema ranjenom partizanu. - Zar brata, Srbina? – isprečila se Marija.- E sad ćeš imati priliku da vidiš kako se brat Srbin ubija.- Nado, sestro, ne daj me!Odjeknuo je pucanj i krv je potekla. Četnici su ih pustili, valjda i zbog toga što su to bili prvi izdajnički pucnji

četnika, dotadašnjih partizana...

Opraštajući se od majke, Nade i Nene, koje su trebale da krenu sabataljonom, Šoša je bio sjetan, tužan.

- Kada si došla u partizane, stara, mislio sam da ćemo se češće vidjeti, ali,vidiš, jedan dan mi napadamo, a sutradan Nijemci i ustaše. A sad, eto, i četničkibataljoni. Svi su izgledi da ćeš nas okupiti poslije rata.

- Nema više nama mira ni okupljanja. Ko zna gdje ću i ja sutra zorudočekati. I ovo dijete, svi mi skupa. Djeco, neka vas sreća prati...

46

47

- I tebe, stara! Ne daj se!

Ljeto 1942! Oko dvije i po hiljade naoružanih boraca, tri stotine ranjenika,kojima su se u ofanzivi na Kozari i drugi prikljičili, i čitav narod ovog područja, svese ubrzo našlo u obruču od sedamdeset hiljada vojnika generala Štala, na nevelikojplanini koju su opkolile rijeke Sana, Una, Sava, Vrbas i željeznička prugaBanjaluka-Prijedor, odnosno Bosanski Novi.

- Sada više nema sumnje: Ovo je borba za Kozaru, ovo je biti ili ne biti –govorio je komandant na sastanku Štaba u Vitlovskoj... Kada su iscrpljene svemogućnosti da se iz obruča izvuče i narod i ranjenici, Šoša je ostao da s njima dijelisurovu sudbinu.2

Nekoliko mjeseci kasnije, 7. januara 1943, njen Šoša je kao komandantČetvrte krajiške divizije predao raport vrhovnom komandantu Josipu Brozu Titu uSrpskim Jasenicama.

Veliku smotru vojske i naroda pratila je i Marija Mažar, tužna što međunjima nije bio i njen sin Boško.

I kanula je suza. Željela je da je tu i njen Ivica, i njen Drago, partizanskiobavještajac koji se nalazio na okolnim stranama, i Nada, tek oslobođena izšestomjesečnog zatočeništva od četnika Rade Radića u Centralnoj Bosni, i njenBoško, najstariji sin.

- Dijete mu je ovdje, sa nama, a on... u Banjaluci – odgovorio je Šoša kadje majka spomenula Boška.

- Ko zna šta mu je, u kakvoj je nevolji? – odgovorila je Marija, koja je, kaosvaka majka, branila svog sina, mada se čudila šta li je to tako snažno vezalo njenogBoška za Banjaluku.

- Čula sam da i Boško radi ilegalno, da prima letke i pomaže pokret.- Da, ali još nisam siguran da je spreman za odlučnije i otvorenije akcije –

odgovorio je Šoša, iako je znao da mu brat svoju raniju neutralnost sada uvelikokoristi da, dosta sigurno, obavlja izvjesne zadatke u ilegalnom pokretu.

NA MAJČINOM GROBU

I upravo kada je divizija počela da preduzima nove i veće akcije, kada subrigade krenule u nove pobjede, dobio je vijest da mu je majka umrla od tifusa ubolnici Prve krajiške brigade na Vlašiću, da je izdahnula na krilu svoje kćerke Nade,koju je, kao malu Nenu, takođe zahvatila epidemija tifusa.

2 Šoša je sa manjom grupom boraca bio u iskopanom skloništu iznad kojeg su bili naslagani drveni pragovi za željezničkuprugu. Njemački vojnici su čak počeli da ruše (sklanjaju) trupce (pragove), “ali je podoficir viknuo da požure, i tada suŠoša i drugovi sa olakšanjem spustili pištolje i bombe”. (Narodni heroj Josip Mažar-Šoša je poginuo u borbama zaoslobođenje Travnika oktobra 1944)

Istu sudbinu doživio je i njegov najbolji drug Nikica Pavlić. Obolio odtifusa, on je u jednom trenutku rastrojenosti izvadio pištolj i ubio se.

Šoša je tada plakao. Dvadeset i četiri sata bio je sam, neutješan, slomljen.Svojoj majci, koja je, učestvujući u dugogodišnjoj borbi svoje djece i njihovihdrugova, prerano sagorjela, on, njen Šoša, nije uspio da pruži ništa od onoga što jeintimno želio i očekivao.

- Ovo je moj najteži, najgorčiji dan u životu. Teži trenutak ja više ne mogudoživjeti – rekao je članovima štaba, gdje ga je čekalo naređenje da je određen naslužbu u štab korpusa.

Početkom maja, Kosta Nađ mu je saopštio da je određen za komandantaDvanaeste divizije. U novoformirani Drugi bosanski korpus uključene su i Četvrtai Deseta divizija.

Bio je zadovoljan. Ostao je sa svojim starim ratnim drugovima sa Kozare,mada ga novi teren nije osobito oduševljavao. Trebalo je na prostoru između rijekeBosne i Vrbasa razbiti četničke odrede Rade Radića i Laze Tešanovića, udarnimgrupama prodirati u prnjavorsko-derventski sektor i uništavati manje i veće ustaško-domobranske garnizone, vodeći računa da se zavedeni i prisilno mobilisani seljaci,četnici i domobrani pravilnim političkim radom pridobiju i uključe u brigade i noveodrede.

Dvadeset i četvrtog maja, 1943 godine, na putu za Centralnu Bosnu, Šošai Nada, koja je bila potpuno iscrpljena, našli su se u Koričanima, kraj majčinoggroba.

Tu, kraj humke, u Koričanima, ostali su četiri dana. Plakao je ne krijućisuze. Nada ga je s mukom odvojila od humke, sa mjesta gdje je ranije čitave satedržala majku ne shvatajući, u svom tifusnom bunilu, da u rukama ima potpunoohlađeno, mrtvo tijelo. Odvojili su je od majke potpuno izbezumljenu.

Sada su se rane ponovo otvorile, bol je bio neizmjeran.

Komandant i Vuka

Na stranicama Šošinog ratnog dnevnika zabilježeno je da se kasno noću“malo zabavlja predmetima koje je uvijek volio – astronomijom i nautikom.

“Sve me to pomalo vraća u atmosferu brodskog i bjelosvjetskog ambijenta”- pisao je Vuki Miodrag, svojoj prijedorskoj djevojci koja je bila na drugom krajuBosanske krajine. – U tim prilikama osjećam se kao na brodovima do 2000 tona,

48

na kojima se nalaze 32 čovjeka. Takva zajednica može da se izgradi u idealankolektiv, a priroda posla pomaže da se ljudi mogu često i očima sporazumijevati...”.

U Drvaru, gdje je doživjela desant na Vrhovni štab, Vuka je primila višenjegovih pisama.

“Mislim čitavo dopodne – javljao joj se u jednom pismu – da ti napišemovaj list. Dobio sam jutros malo čokolade od Slavka, pa sam i tebi ostavio dvijepločice i, rekoh, eto razloga za pisanje. Doduše, sinoć sam kasno legao, pa samdanas sanjiv. Bio je ovdje kod mene sinoć Skender (Kulenović), pa smo otišli kodsaveznika na jednu partiju “ajnca” i “čašicu” razgovora. Skender je došao maksuzda porazgovara malo o Braci (Nemetu). Hoće nešto da napiše... Ništa, gledam mrtvedrugove, Bracu i Kostu (Bosnića)... otupili smo da shvatimo odmah težinumomenta... Braco škilji, nije imao tko ni oči da mu zatvori... Kosta je sasječen,desna ruka i lijeva noga preko grudi... Brat mu drži govor nekako politički –savlađuje svoje bratske osjećaje političkim frazama... Problem je u tome, moramobaš svaki naš korak, naš svaki unutarnji drhtaj, svaki osjećaj zauzdati uzdomrazuma, društva, sredine...

Meni je žao Brace i Rade Kondića, rasli su uza me, preživjeli Kozaru, imalisu razumijevanja za ono što se zove Kozara... Kako si? Ti meni kažeš: dobro. Da,relativno dobro u uslovima smrti, krvi itd. Borbe su rjeđe, ali sve teže... i rane težei smrt pada teže... Približavamo se nekakvom kraju...”

Sedmog avgusta 1944, poslao je novo pismo. Govoreći o normalnommirnodopskom životu u nekim zemljama, pominjući i fašističku Italiju, nastavio je:“To su te nepravde – negdje istorije, negdje geografije, negdje politike, negdjeekonomije, a negdje svega skupa. U pitanju slobode naroda, ličnosti, dijalektičkimaterijalizam je rekao svoju istinu – sloboda je uvid u nužnost.

... Da ne bi bilo zabune i smiješnih komentara, dobro sam, naročito kada odtebe dobijem vijesti. Vesele me i pisma od drugova i Nade, veseli me rad, muzika,kupanje, lijep članak od Ilje. Žalostim se kad nismo skupa, kada nas ko prekine natelefonu na kojem ne mogu ništa da ti kažem što bi te veselilo, jer otkad je posaopštenju Londona uveden poštanski i telegrafski i teleprinterski saobraćaj naoslobo�