SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Nina Sabolek

RAZVOJ I FUNKCIJE NOVCA

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

RAZVOJ I FUNKCIJE NOVCA

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Monetarna ekonomija

Mentor: Prof. dr. sc. Zdenko Prohaska

Studentica: Nina Sabolek

Studijski smjer: Ekonomika poduzetništva

JMBAG: 23712/Bjelovar

Rijeka, veljača 2013.

SADRŽAJ

Stranica

1. UVOD ......................................................................................................... 1

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja .............................................. 1

1.2. Radna hipoteza ................................................................................... 2

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja .................................................................. 2

1.4. Metodologija istraživanja ................................................................... 2

1.5. Struktura rada .................................................................................... 3

2. POJAM I FUNKCIJE NOVCA ................................................................... 4

2.1. Pojmovno određenje novca ................................................................. 4

2.2. Uloga novca ...................................................................................... 10

2.3. Novčane teorije ................................................................................. 13

2.3.1. Kvantitativna novčana teorija .................................................. 13

2.3.2. Keynesijanska teorija potražnje za novcem .............................. 20

2.4. Funkcije novca .................................................................................. 24

3. RAZVOJNA OBILJEŽJA NOVCA .......................................................... 27

3.1. Tradicionalni oblici novca ................................................................ 27

3.2. Surogati novca .................................................................................. 36

3.2.1. Banknote ................................................................................ 37

3.2.2. Depozitni novac ...................................................................... 38

3.2.3. Plastični i elektronički novac .................................................. 40

4. RAZVOJ NOVCA NA PODRUČJU REPUBLIKE HRVATSKE .............. 45

4.1. Povijesni pregled razvoja novca na području Republike

Hrvatske do 1990. godine ................................................................. 45

4.2. Razvoj novca u Republici Hrvatskoj od 1990. do 2012.

godine ............................................................................................... 52

5. ZAKLJUČAK ........................................................................................... 56

LITERATURA .......................................................................................... 59

POPIS GRAFIKONA ................................................................................ 62

1

1. UVOD

Detaljnoj prezentaciji rezultata istraživanja tematike dip lomskog rada pristupilo

se uz uvodnu razradu sljedećih tema: 1) problem, predmet i objekt istraživanja,

2) radna hipoteza, 3) svrha i ciljevi istraživanja, 4) metodologija istraživanja i

5) struktura rada.

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja

Novac kao ekonomski, povijesni, kulturni i konačno pravni fenomen predmet je

izučavanja kroz više tisućljeća. Ono je proizvod civiliziranog društva. Njegove

funkcije mijenjale su se tijekom razvoja civilizacije, a u okviru ekonomske

znanosti nema konsenzusa o njegovim funkcijama. Marksistička teorija novca

identificira pet funkcija: mjeru vrijednosti, prometnu funkciju, platnu funkciju,

funkciju zgrtanja blaga i svjetski novac, a u novije doba ekonomska teorija

razlikuje tri funkcije: sredstvo razmjene, jedinica obračuna i sredstvo očuvanja

vrijednosti. Neupitno je, međutim, da je temeljna funkcija novca da služi kao

sredstvo plaćanja i prometa. Značenje ove funkcije ostalo je nepromijenjeno

tijekom cijelog razvojnog ciklusa novca.

Problem istraživanja diplomskog rada odnosi se na aktualiziranje povijesnog

razvoja novca i njegovih pojavnih oblika tijekom razvoja civilizacije, kao i

funkcija novca u pojedinim fazama razvoja.

Tako definiran problem istraživanja determinira predmet istraživanja, a to je:

istražiti povijesni razvoj novca i njegove funkcije te rezultate istraživanja

prezentirati u formi diplomskog rada.

Iz problema i predmeta istraživanja proizlazi objekt istraživanja , a to je:

proučavanje razvojnih obilježja i funkcija novca.

2

1.2. Radna hipoteza

Temeljem predmeta, problema i objekta istraživanja postavljena je radna

hipoteza diplomskog rada: na temelju znanstveno utemeljenih činjenica o

razvoju i funkcijama novca tijekom povijesti moguće je utvrditi važnost novca i

njegove stabilnosti za gospodarski razvoj pojedine zemlje.

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja

Novac čini jednu od osnovnih karika u čovjekovom životu u tolikoj mjeri da

gotovo izgleda da postaje smisao života, ali ga se ipak najčešće smatra nečim

što omogućuje i olakšava obavljanje bilo koje ekonomske aktivnosti, a ne nečim

što je samo po sebi svrhom. S monetarnog aspekta gledano, pravilnim

upravljanjem novca proizvodnja može rasti stabilno uz stabilne cijene.

Međutim, može se dogoditi da monetarni mehanizam zataji, te se količina novca

može iznenada povećati ili iznenada smanjiti, uzrokujući na temelju tih

monetarnih poremećaja inflaciju ili depresiju.

Svrha diplomskog rada je prikazati razvoj novca tijekom povijesti i njegove

funkcije, kako bi se što bolje shvatilo značenje novca u suvremenom društvu.

Cilj diplomskog rada je istražiti značenje i funkcije novca tijekom povijesti,

novčane teorije s aspekta potražnje za novcem kao posljedice funkcija novca, te

ukazati na njegovu važnost u međunarodnoj razmjeni i gospodarskim

aktivnostima unutar neke zemlje.

1.4. Metodologija istraživanja

Pri izučavanju i formuliranju rezultata istraživanja, koji su predočeni u ovom

diplomskom radu, u odgovarajućim kombinacijama korištene su sljedeće metode

znanstvenog istraživanja: povijesna metoda, metoda deskripcije, metoda

indukcije i dedukcije, metoda kompilacije, metoda klasifikacije, metoda analize

i sinteze i metoda komparacije.

3

Diplomski rad se temelji na sekundarnim izvorima podataka domaćih i

inozemnih autora koji su istraživali novčane teorije, razvoj i funkcije novca, kao

i podacima Hrvatske narodne banke prikupljenih putem elektroničkih izvora.

1.5. Struktura rada

Diplomski rad je podijeljen u nekoliko međusobno povezanih tematskih cjelina .

U prvom dijelu, Uvodu, prezentirani su predmet, problem i objekt istraživanja,

definirana je radna hipoteza, utvrđeni su svrha i cilj istraživanja, prikazana je

metodologija istraživanja te struktura rada.

Pojam i funkcije novca naslove je drugog dijela. U njemu je dan uvid u

pojmovno određenje novca, istaknuta je uloga novca, te je ukazano na novčane

teorije. Također su istražene funkcije novca.

U trećem dijelu, s naslovom Razvojna obilježja novca, prikazani su oblici novca

tijekom povijesti. Pri tome su istraženi tradicionalni oblici novca i surogati

novca: banknote, depozitni novac i elektronički novac.

Četvrti dio ima naslov Razvoj novca na području Republike Hrvatske. Pri tome

su istražena dva razdoblja razvoja novca na području Republike Hrvatske: do

1990. godine i u razdoblju od 1990. do 2012. godine.

U petom dijelu, Zaključku, iznosi se sažetak rezultata istraživanja po pojedinim

cjelinama, čime se dokazuje radna hipoteza diplomskog rada.

4

2. POJAM I FUNKCIJE NOVCA

Pojmovno određenje novca i analiziranje njegovih funkcija kroz ekonomsku

teoriju predmet je istraživanja u ovom dijelu diplomskog rada. U tu svrhu

obrađuju se sljedeće teme: 1) pojmovno određenje novca, 2) uloga novca, 3)

novčane teorije i 4) funkcije novca.

2.1. Pojmovno određenje novca

Jedna od osnovnih karika suvremenog društva i poslovanja je novac. Novcem se

kontrolira proizvodnja, zaposlenost i inflacija. Njegovim pravilnim

upravljanjem proizvodnja može stabilno rasti uz stabilne cijene. Međutim,

monetarni mehanizam može zatajiti, pa novac može iznenada nabujati ili

iznenada presušiti, uzrokujući tim monetarnim poremećajima inflac iju ili

depresiju (Dvornik, 1980:1). Novac kao sredstvo plaćanja pojavljuje se na

sasvim određenom stupnju razvoja trgovine kao razmjene proizvodnih viškova

(Ivanović, 1997:8). Može se definirati kao sve ono što služi kao opće

prihvaćeno sredstvo razmjene ili sredstvo plaćanja (Ivanović, 1997:8).

U literaturi se nailazi na različita pojašnjenja novca , ovisno o aspektu

izučavanja. Ekonomija kao znanost proučava djelovanje novca na

makroekonomska i mikroekonomska kretanja. U ekonomiji se pod pojmom

novac podrazumijeva svako općeprihvaćeno sredstvo koje može poslužiti kao

sredstvo razmjene, plaćanja i izmirenja duga (Gorenc, 1997:107). Sociologija

kao znanost promatra utjecaj novca na druge društvene pojave. U pravu je to

posebna vrsta zamjenjivih stvari čija su obilježja zakonom propisana, koje

izdaje banka za to ovlaštena zakonom i čija predaja je temeljni oblik valjanog

ispunjenja novčanih obveza, tj. obveza plaćanja na području određene države.

Ono je sredstvo niza pravnih poslova, sredstvo nadoknađivanja neimenovane

štete (pravična novčana naknada), predmet dužničko-vjerovničkih odnosa te

općesupsidijarno sredstvo ovrhe (Opatić, N., Novac – pravni aspekt pojavnosti,

5

28.12.2012., <http://www.pravnadatoteka.hr/pdf/Novac%20pravni%20aspekt%

20pojavnosti%20HPR.pdf>).

Pluralizam znanstvenih definicija, koje se međusobno nadopunjuju, ali i

isključuju posljedica je i mnogobrojnih funkcija koje novac ima. Opatić definira

novac kao univerzalnu robu, nešto imaginarno, u svakom trenutku pretvorljivo u

neku konkretnu robu (stvar ili rad) (Opatić, N., Novac – pravni aspekt

pojavnosti, 28.12.2012., <http://www.pravnadatoteka.hr/pdf/Nov ac%20pravni%

20aspekt%20pojavnosti %20HPR.pdf>).

Dvornik (1980:1) novac definira kao potraživanje koje od strane imatelja može

biti upotrijebljeno za kupovinu uopće. Pigou (1950:5, prema: Dvornik, 1980:1)

pod novcem podrazumijeva onu stvar koju društvo priznaje i upotrebljava kao

sredstvo razmjene. Kent (1982:4, prema: Dvornik, 1980:1) novac definira kao

sve ono što se obično upotrebljava i generalno prima kao sredstvo razmjene ili

kao mjerilo vrijednosti. Vidljivo je da su sve definicije temelje na funkciji

novca, novca kao sredstva razmjene i plaćanja te mjere vrijednosti. Definiranje

novca bez njegovih funkcija nije moguće. Prema Ferenčaku (2003:344), novac

je ono što funkcionira, prije svega, kao sredstvo razmjene, a potom i kao

obračunska jedinica, standard, odgođenih plaćanja i zaliha vrijednosti.

Od pojma novca valja razlikovati pojam valute i pojam deviza. Pod pojmom

“valuta” podrazumijeva se novčana jedinica, a pod pojmom “deviza” novčana

potraživanja od inozemstva (Zakon o deviznom poslovanju, pročišćeni tekst

zakona, NN 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10,

7.01.2013., <http://www.zakon.hr/z/77/Zakon-o-deviznom-poslovanju>, čl. 4).

Različitost definicija novca u literaturi posljedica je različitih teorija o novcu

nastalih tijekom povijesti. Već antički i grčki filozofi aktualiziraju pitanje: Što

je novac? Dok su jedni mislili da bogatstvo čini jedino i isključ ivo posjedovanje

mnogo novca, drugi su ga smatrali imaginarnim, odnosno onim čija je osnova

postojanja utemeljena na dogovoru odnosno zakonu ili uredbi. Aristotel govori

6

da novac može upotrebljavati samo korisne stvar i te je bio mišljenja da to

moraju biti stvari s prometnom vrijednošću (Opatić, N., Novac – pravni aspekt

pojavnosti, http://www.pravnadatoteka.hr/pdf/Novac%20pravni%20aspekt%20

pojavnosti%20HPR.pdf (4.11.2012.). Aristotelova etika osuđuje ulogu novca i

zaradu trgovine u odnosu spram kućnoga gospodarstva, a takvo shvaćanje se

proteže sve do srednjovjekovne ekonomije, kad je Toma Akvinski preuzeo

Aristotelovu etiku i povezao je s biblijskom tradicijom. Cijela je ta intelektualna

tradicija novac, trgovanje i bogatstvo shvaćala kao izvor zla, pogrešnih

vrijednosti i ekonomske orijentacije (Sunko, Pilipović i Rančić, 2010:1056) .

Tek građanska liberalna ekonomska ideologija napušta tu negativnu sliku

povezanosti novca i bogaćenja.

Doktrina merkantilizma dominira ekonomskom znanošću Europe od sredine 16.

do sredine 17. stoljeća. Merkantilisti se bave problemima zbilje, stvarnim

ekonomskim pojavama i problemima društva . Novac su proglasili jedinim

oblikom bogatstva, samostalnim oblikom prometne vrijednosti. Prema

merkantilistima višak bogatstva može nastati samo u prometu, odnosno u

razmjeni roba i usluga između jedne države s drugom. Njihov odnos prema

plemenitim metalima (zlato i srebro) jasno je vidljiv iz stava da zlatnom novcu

nije potrebna državna garancija ni deklaracija, jer on sam po sebi predstavlja

vrijednost. Suprotno mišljenje imaju kartalisti, pristaše papirnog novca. Ova

skupina teoretičara tvrdi da vrijednost novca počiva samo na dogovoru među

ljudima, te da nije uopće važno od čega je novac napravljen. Danas je u

monetarnom sustavu u čitavom svijetu vidljiva prevlast kartalnog (papirnog)

novca.

Suprotnost mišljenja između tzv. metalista (pristaša zlatnog i srebrnog novca) s

jedne strane i tzv. kartalista (pristaša papirnog novca) s druge strane posebno je

izražena kada je predmet rasprave vrijednost novca. Metalisti zagovaraju

stajalište da novčani materijal mora imati svoju vlastitu potpunu vrijednost koja

je na njemu naznačena. Zastupa se stajalište koje poistovjećuje novac s

plemenitim metalima zbog njihovih prirodnih i društvenih osobina. Novcu daje

7

vrijednost sam materijal od kojeg je izrađen, odnosno iskovan (materijaliziran u

tjelesnu pokretnu stvara. Prema metalistima jedini pravi novac je metalni novac,

a sve drugo je samo supstitut novcu (plemeniti metal). Surogati su samo novčani

znakovi bez svoje vrijednosti. Novčani sustavi 18. i 19. stoljeća novčanu

jedinicu definiraju kao težinu plemenitog metala. Metalistička doktrina vidljiva

je iz zakonskih definicija novčanih jedinica Njemačke, Francuske, Engleske,

SAD-a. Tako je posebnim zakonom u Francuskoj od 28. ožujka 1803. godine

bilo određeno da se iz jednog kilograma zlata finoće 900/1000 kuje 3.100

franaka zlatnog novca, a iz jednog kilograma srebra iste finoće 200 franaka

srebrnog novca. Franak kao novčana jedinica definiran je kao pet grama srebra

čistoće 900/1000). Zlatni i srebrni novac bili su potpuno ravnopravni (tzv.

bimetalizam), a platiše su mogle birati u kojem će novcu plaćati, uz odnos zlata

prema srebru u omjeru 1:15,5 (3.100:200=15,5) i uz potpunu slobodu kovanja za

privatni račun (Opatić, N., Novac – pravni aspekt pojavnosti, 28.12.2012.,

<http://www.pravna datoteka.hr/pdf/Novac%20pravni%20aspekt%20pojavnosti

%20HPR.pdf>).

S druge strane, kartalisti, zastupaju stajalište potpune irelevantnosti novčanog

materijala za egzistenciju novca. Glavni predstavnik ove teorije nastale

početkom 20. stoljeća je G. F. Knapp. Kartalisti zagovaraju tezu da je bitno da

država svojim autoritetom daje tom sredstvu – novcu svojstvo općeg ekvivalenta

razmjene dobra, bez obzira na materijal od kojeg je napravljen (Opatić, N.,

Novac – pravni aspekt pojavnosti, 28.12.2012., <http://www.pravna datoteka.hr/

pdf/Novac%20pravni%20aspekt%20pojavnosti%20HPR.pdf>). Osnovne zamisli

tzv. državne teorije novca temelje se na analizi i razvoju monetarnih sustava do

početka 20. stoljeća tadašnjih modernih država. Zlatni novac se proglašava

nepotrebnim i suvišnim, jer ga u funkciji koju obavlja novac, može zamijeniti

sasvim bezvrijedni papirni novac (čisti kartalizam). Prema Knappu novac je

samo “kartica ili marka” kojom vlasnik dokazuje da posjeduje neku količinu i

kvalitetu ovlasti za neko određeno dobro ili činidbu. Vrijednost novca počiva na

8

kvaliteti i kvantiteti prava što ga novac samo dokumentira (Tomašević,

2004:73).

Teoretičari ovu teoriju nazivaju i nominalističkom teorijom, ovisno o tome da li

institut novca žele objasniti s ekonomskog ili pravnog stajališta. Kada institut

novca razmatraju s ekonomskog stajališta i to primarno s aspekta vrijednosti

novca polazeći od postulata da je novac apstraktna računska jedinica, lišena

svakog materijalnog sadržaja, tada teoriju nazivaju nominalističkom. Državnom

teorijom novca nazivaju je kada je pretežito težište njihova razmatranja instituta

novca na funkciji i ulozi države koja neku stvar proglašava obveznim sredstvom

plaćanja i to plaćanje osigurava prisilom.

Kritičari državne teorije novca ističu da se novcu daje čisti pravni smisao, te da

se pri tome zanemaruju ekonomske zakonitosti. Po njima novac ima pravnu

manifestaciju, ali ekonomsku bit. Važno je da novac obavlja funkcije koje su

mu namijenjene, bez obzira na materijal od kojeg je načinjen. Povijesno

potvrđena praksa državnih vlasti u području novca (monetarna vlast) stvara

mišljenje da novac ima svoju vrijednost zahvaljujući državnoj proklamaciji u

obliku zakona, uredbi i sl. (Opatić, N., Novac – pravni aspekt pojavnosti,

28.12.2012., <http:// www.pravna datoteka.hr/ pdf/Novac%20pravni%20aspe

kt%20pojavnosti%20HPR.pdf>). U skladu s tim John Maynard Keyness definira

novac kao ono što država s vremena na vrijeme proglasi kao sredstvo plaćanja

državnih obveza. Definirajući novac, Keynes razliku je dva njegova pojma:

novac (engt. money itself) i računski novac (engl. money of account). Računski

novac je opis ili naslov, a novac je stvar koja odgovara tom opisu. Računski

novac se vezuje uz postojanje odgođenih dugova i cjenika koji su ponude

ugovora za prodaju ili kupnju… i mogu samo biti izraženi u terminima

računskog novca (Randall Wray, L., 2006, 'Keynes's Approach To Money: An

Assessment After 70 Years, The Levy Economics Institute of Bard College,

07.01.2013, <http://www.levyinstitute.org/ pubs/wp_438.pdf>). Keynes državu

9

promatra kao vlast koja, prvo, prisiljava subjekte na plaćanje i drugo, određuje

koja stvar odgovara imenu ili opisu plaćanja iz ugovora.

Vrijednost novčane jedinice u sustavu papirnog novca nije determinirana

vrijednošću plemenitog metala, već kupovnu i platežnu moć novčane jedinice

određuje država uz korekciju tržišnih zakonitosti. Novac je ono što država

odrediti da bude novac. Državna teorija je posljedica državnog monopola nad

novcem. Bez njezine akcije novac ne može izgubiti svoju vrijednost. Država

posredno određuje vrijednost novca, pravom njegova stvaranja i regulacijom

opticaja, uključujući se tako na tržište kao glavni čimbenik određivanja

vrijednosti svih dobara i regulacijom njihova optjecaja. Inflacijska kretanja i

događaji tijekom 20. stoljeća ukazuju na neodrživost državne teorije, jer niti

jedna država nije u stanju potpuno kontrolirati ni određivati vrijednost novca.

Kritike obje teorije, i metalističke i nominalističke (državne) teorije novca,

sadržane su u psihološko-sociološkom konceptu (“psihološki model”) .

Zagovornici ove teorije nastoje objediniti pravni i ekonomski pojam novca. Za

njih je novac stvar koja je u uporabi kao sredstvo razmjene u koju subjekti

imaju povjerenja. Glavni predstavnik ove teorije je Friedrich Carl Von Savigny

(1779.-1861.). Prema psihološko-sociološkoj koncepciji irelevantno je da li je

novac materijalna ili apstraktna roba, jer karakter novca nekoj robi ili

apstraktnoj jedinici daje vjerodostojnost da se tim dobrom mogu pribaviti druga

dobra ili usluge. Vrijednost novca proizlazi iz njegove kupovne snage koju mu

pridaju sami subjekti koji se njime služe (Opatić, N., Novac – pravni aspekt

pojavnosti, 28.12.2012., <http:// www.pravna datoteka.hr/ pdf/Novac%20pravni

%20aspekt%20pojavnosti%20 HPR.pdf>). Ova se teorija naziva i društvenom

teorijom novca.

Različitost definicija novca daju, dakle, njegove funkcije i pojavni oblik novca,

ali i sam aspekt izučavanja novca, odnosno da li se istražuje novac s

ekonomskog, pravnog ili društvenog stajališta.

10

2.2. Uloga novca

Ulogu novca može se promatrati u okviru povijesne dimenzije njegova razvoja,

posebice u okviru gospodarskih aktivnosti.

Novac olakšava razmjenu dobara i usluga. Razmjena , naime, omogućuje u

velikoj mjeri specijalizaciju pojedinaca, a specijalizacija dovodi do povećane

proizvodnje i višeg životnog standarda. Društvo u kojem nema specijalizacije

ima nisku razinu materijalnih sredstava. U uvjetima izostanka specijalizacije,

pojedinac bi morao proizvoditi sve što mu je potrebno za podmirenje životnih

potreba. Izvršavajući veliki broj zadataka ostalo bi mu malo izgleda za

specijalizaciju. Ljudsko društvo došlo je do spoznaje kako je proizvodnja veća i

životni standard viši ako se pojedinci specijaliziraju za proizvodnju jedne vrste

robe ili usluge ili pak samo jednog dijela te robe ili usluge (Bajt, 1979:18).

Potrebno je osigurati razmjenu viška kojeg jedan pojedinac ima s viškom drugog

pojedinca. Proces razmjene olakšan je uvođenjem novca. Novac se kao sredstvo

plaćanja pojavljuje na sasvim određenom stupnju razvoja trgovine, kao

razmjena proizvodnih viškova, a u financijskom promišljanju , novac kao novac,

rijetko kada predstavlja krajnju potrebu. Krajnju potrebu predstavljaju

ekonomska dobra i usluge, kojima novac upravlja u procesu njihove razmjene

(Ivanović, 1997:8).

Za shvaćanje uloge novca potrebno je vratiti se u vrijeme u kojem novac ne

postoji. Kada bi pojedinac želio posjedovati određenu robu ili uslugu morao bi

tražiti osobu koja je voljna ustupiti traženu uslugu ili robu u zamjenu za robu ili

uslugu koju prva osoba može pružiti. Način razmjene dobara ili usluga izravno

za druga dobra ili usluge naziva se trampom (Bajt, 1979:19). No, trampa je

prilično neučinkovita i nezgodna pa ne postoji društvo koje bi se isključivo

oslanjalo na nju. Glavni joj je nedostatak nepostojanje mjerila vrijednosti.

Naime, u trampi ne postoji sredstvo kojim bi se izražavala vrijednost roba i

usluga. U razmjeni robe A za robu B potrebno je odrediti broj jedinica robe A

koje će biti razmijenjene za jedinicu robe B. To zaht ijeva izražavanje

11

vrijednosti robe A u odnosu na vrijednost robe B, i obrnuto. Određivanje

vrijednosti robe A u odnosu na vrijednost robe B podrazumijeva kalkulaciju

vlasnika svake robe kao i postupak cjenkanja i pogađanja. Takav postupak

zahtijeva od sudionika znatan dio vremena i energije, pa su i troškovi trampe

veliki. No, postupak treba ponoviti i kad se roba A mijenja za druge robe - C,

D, E itd., a razmjena robe B za robu C, D ili E traži određivanje vrijednosti robe

B u odnosu na svaku pojedinačnu robu. Postupak određivanja vrijednosti

potrebno je izvršiti za svaki par roba koji se razmjenjuje. To je jednostavno

kada je u pitanju razmjena samo nekoliko roba, no kako broj roba raste tako se

povećava i složenost određivanje jedne robe u odnosu na druge robe.

Nedostatak trampe je i potreba postojanja dvostruke podudarnosti želja. Dvije

osobe moraju, slučajno, i posjedovati roba, ali i željeti trgovati tim robama i

uslugama. Primjerice, ako jedna osoba želi cipele, a u zamjenu nudi žito mora

tražiti osobu koja je voljna zamijeniti cipele za žito. Traženje takve osobe

zahtjeva određeni utrošak vremena (Bajt, 1979:20). Vrijeme utrošeno u potrazi

za trgovinskim partnerom predstavlja oportunitetni trošak. Primitivno društvo s

malo robe za razmjenu moglo bi postojati u ovakvom sustavu, no gotovo je

nemoguće pronaći osobu u jednoj ekonomiji koja u bilo koje vrijeme istodobno

ima i želi razmijeniti robu ili usluge za usluge ili robu koje nudi i želi

razmijeniti druga osoba u isto to vrijeme. Znatno je lakše razmijeniti novac za

neku robu nego tražiti osobu koja je voljna zamijeniti svoju robu za robu koja se

nudi. Nadalje, sustav trampe ne osigurava metode očuvanja opće kupovne moći

- trampa pruža samo specifično očuvanje kupovne moći, omogućuje

pojedincima držanje samo određene robe koja može izgubiti na vrijednosti zbog

fizičkog propadanja, oštećenja, ili pak zbog promjene ukusa.

Stoga je upravo razmjena dovela do potrebe oblikovanja sredstva koji će

olakšati njen proces, te izražavati vrijednost pojedinih roba. To sredstvo je

novac, koje postaje posrednik u razmjeni dobara. Neposredno je povezan s

uobičajenim trojstvom vrijednosti, od vanjske fenomenologije cjenovnih odnosa

12

na tržištu (cijena) preko vrlo kompleksnih načina oplodnje vrijednosti

(vrijednost) do temeljnih društvenih odnosa povjerenja (vrednote) (Kovač,

2009:42). Novac se, dakle, može shvatiti kao unutarnji element tržišne

organizacije i tržišnog društva.

Monetarno shvaćanje o ulozi novca u gospodarstvu ističe da dovoljna ili

nedovoljna opskrbljenost gospodarstva novcem predstavlja glavni razlog smjene

četiri gospodarske aktivnosti: ekspanzije, vrhunca, recesije i dna. To znači da

kada bi obujam povećanja novčane ponude uvijek pratio potrebe gospodarstva

(povećanje proizvodnje, zaposlenosti i potrošnje), ekonomskih kriza ne bi bilo,

odnosno ne bi bile uzrokom ekonomskih čimbenika (Lovrinović i Ivanov,

2004:24).

Nemonetaristi imaju, međutim, suprotno shvaćanje o ulozi novca u

gospodarstvu. Oni ističu kako je novac neutralan, jer promjene njegove količine

ne utječu na realna gospodarska kretanja, kao što su proizvodnja, zaposlenost,

investicije i cijene. Predstavnici klasične ekonomije promatrajući novac

isključivo kao neutralnog posrednika, odnosno sredstvo olakšanja razmjene, a

robno-novčano gospodarstvo kao organiziraniji sustav trampe, ističu da su

monetarna kretanja (novac, njegova količina i ostali monetarni čimbenici)

posljedica realnih kretanja te da u gospodarstvu ništa nije tako indiferentno kao

novac (Perišin, Šokman i Lovrinović, 2001:160). Jednadžba razmjene Irwinga

Fishera: MV = PQ1 jasno pokazuje da se promjene opće razine cijena događaju

proporcionalno promjenama količine novca u optjecaju.

Nova generacija teoretičara, predvođena John Maynardom Keynesom (1883. -

1946.) usmjerava svoju pozornost za analizu razloga zbog kojih su nadnice i

cijene nefleksibilne, zašto novac nije neutralan te kako se djelovanjem

monetarne i fiskalne politike može djelovati na gospodarska kretanja

(Leijonhufvud, 2001:33-96). Promatrano s povijesnog aspekta to je označilo

kraj klasične ekonomije. Novac je postao varijabla makroekonomskih modela.

1 M – gotov novac, Q – trgovački volumen, P – razina cijena, V – brzina optjecaja gotova novca.

13

Istovremeno monetarna politika postaje manje značajnim instrumentom

ekonomske politike. Svodila se na održavanje niske razine kamatnih stopa radi

poticanja investicija i smanjenja izdataka države za plaćanje kamata na dugove

javnog sektora.

2.3. Novčane teorije

U ovom dijelu diplomskog rada istražuju se novčane teorije s obzirom na

potražnju za novcem. Potražnja za novcem posljedica je funkcija novca. U

literaturi je prisutno više teorija potražnje za novcem, no one se sveobuhvatno

mogu svrstati u dvije osnovne grupe:

· klasična ili kvantitativna novčana teorija i

· Keynesijanska novčana teorija.

U sljedećem tekstu dan je kratak pregled navedenih teorija.

2.3.1. Kvantitativna novčana teorija

Klasični ekonomisti smatrali su da je isključivi razlog što gospodarski subjekti

drže novac, njegova funkcija kao sredstva razmjene. Teorija novca koju su oni

razvili naziva se kvantitativnom novčanom teorijom. Iako se ova teorija smatra

prvenstveno teorijom razine cijena, odnosno jednom od teorija inflacije, jedan

od njezinih najznačajnijih zagovornika, Mi lton Friedman tvrdi da je ona prije

svega teorija potražnje za novcem (Babić, 1995:282).

Zagovornici kvantitativne teorije prave razliku između nominalne i realne

količine novca. Nominalnu novčanu jedinicu izražavaju u novčanicama, a realnu

u količini robe i usluga koje nominalna količina novca može kupiti. Dijeljenjem

nominalne količine novca s indeksom cijena dobije se realna količina novca

(Babić, 1995:283).

Irwing Fisher je u svom radu “The Purchasing Power of Money”, objavljenom

14

1911. godine dao značajan doprinos evoluciji kvantitativne teorije. Fisher je dao

kvantitativnoj teoriji egzaktan oblik kako bi se ona mogla koristiti u praktične

potrebe ekonomsko-političke djelatnosti. Za Fishera je cijena ovisna varijabla,

odnosno on polazi od teze da je cijena funkcija novca: c = f(N); odnosno c = f

(N/R) i razvija sljedeću jednadžbu razmjene (Perišin, Šokman i Lovrinović,

2001:47):

MV = pq + p'q' + p''q''… (1)

a iz toga proizlazi: MV = PQ

gdje je:

M = gotov novac,

Q = trgovački volumen,

P = razina cijena,

V = brzina opticaja gotova novca.

Fisher govori kako se cijene mijenjaju u izravnoj ovisnosti o gotovom novcu

(M) i o brzini optjecaja gotovog novca i u suprotnom smjeru od trgovačkog

volumena (Q), te dalje razrađuje tu jednadžbu uvodeći i depozitni novac

(Ekelund i Hebert, 1997:538):

MV + M'V = PQ (2)

gdje M1 predstavlja depozitni novac, a V brzinu opticaja depozitnog novca. Iz

gornje jednadžbe se dobije sljedeći oblik:

Q

VMM VP

''+= (3)

Kao ovisna veličina u jednadžbi cijene će biti veće što je veća količina novca u

optjecaju ili što je veća brzina optjecaja novca u slučaju nepromijenjene veličine

Q, i obratno, ako se pretpostavi stabilnost količine novca u opt jecaju i stabilnost

brzine novčanog optjecaja cijene će biti niže što je veličina Q veća.

15

Verziju kvantitativne teorije prije Fishera dao je L. Walras, zagovornik

matematskog smjera u političkoj ekonomiji i osnivač lozanske škole. Walras

kvantitativnoj jednadžbi daje sljedeći oblik (Perišin, Šokman i Lovrinović,

2001:48):

Q'a = PB (4)

gdje je:

Q'a = količina A koja služi kao novac,

P = količina robe,

B = prosjek cijena.

Walras smatra vrijednost kao rijetkost u odnosu prema upotrebi, a razlike

između Fisherove i Walrasove formulacije u biti i nema, već je F isher istu stvar

više detaljizirao. Sličan je primjer i s Pauteleonijom, koji polazi od znakova

vrijednosti i smatra ako se pretpostavi jedno dobro kao posrednik u razmjeni

uočljivo je da korisnost cijele mase dobara koja se tako upotrebljava, bilo velika

ili mala, nikad ne varira, pa će vrijednost sume novčanih jedinica biti

konstantna. Vrijednost jedinice novca bit će izražena formulom (Perišin,

Šokman i Lovrinović, 2001:48):

r q

mV = (5)

gdje je:

m = masa transakcije (potražnja novca),

qr = ponuda novca, predstavljena produktom količine novca (q) i brzine

opticaja (r).

Fisherova matematska varijanta kvantitativne teorije novca kasnije je bila

dorađivana, a posebno u pogledu sve većeg naglašavanja uloge depozitnog

novca. Za razliku od Fishera koji smatra kako odlučujuću ulogu ima količina

gotovog novca (M), kasniji predstavnici ove teorije ističu kako svi čimbenici

16

variraju samostalno (M, V, M', V) i o tim varijacijama ovise i cijene, no takvo

preciziranje Fisherove teorije ne mijenja njenu bit.

Kvantitativna teorija je doživjela brojne kritike, bile one od strane samih

zagovornika kvantitativne teorije u pokušaju stvaranja savršenijih varijanti ili u

težnji odstranjenja njene mehaničke krutosti ili statičnosti, bilo od strane onih

koji odbacuju kvantitativnu teoriju. Najoštriji je u kritici bio K. Marx koji je

ukazivao na zabludu koja potječe iz iluzije kako masa prometnih sredstava u

nekoj zemlji određuje robne cijene, a tu masu sa svoje strane određuje masa

novčanog materijala koji se nalazi u zemlji. Za tu iluziju je odgovorna

pretpostavka po kojoj u prometni proces robe ulaze bez cijena, a novac bez

vrijednosti, pa se tek tamo “određeni dio robne kaše razmjenjuje za određeni dio

metalne planine (Perišin, Šokman i Lovrinović, 2001:48).

Aftalion je uočio i dokazivao neodrživost postavke kvantitativne teorije te se

pridružio Marxovoj postavci. Smatra kako varijacije količine novca ne određuju

cijene, već se količina novca prilagođuje varijacijama cijena. Povijesno iskustvo

pokazuje kako novčani optjecaj teži ka podešavanju potrebama robnog prometa.

U slučaju kad ga je malo, zbog nemogućnosti djelovanja regulatora novčanog

optjecaja, dolazi do pojavljivanja u optjecaju novčanih znakova,

obezvrjeđenjem robnog novca, a zatim novčanih surogata, koje stvara sam robni

promet u obliku različitih cirkulacijskih vrijednosnih papira, a zatim bankarski

sustav kreiranjem depozitnog novca. Razvoj novčanih surogata, koji

popunjavaju kanale novčanog prometa i zamjenjuju novac, kako u sustavu

zlatnog standarda, a tako i sustavu papirne valute najbolje pokazuje ovisnost

novčanog optjecaja, ali to ne znači i njegovu pasivnost.

Mnogi autori smatraju kvantitativnu teoriju u osnovi točnom, a novac

dominantnim čimbenikom u kretanju cijena, ali zbog složenih odnosa stvarnog

života Fisherova formulacija ne može doći do izražaja. Pa, prema tom stajalištu

Fisherov teorijski model predstavlja nekakvu statičku aproksimaciju. Ispravljači

kvantitativne teorije ostaju pri stajalištu kako su među svim promjenama u

17

osnovnoj jednadžbi najvažnije promjene volumena novca. Među njima se

posebno ističu A. Marget, J. Angell, M. Friedman i D. Patinkin.

A. Marget naglašava nepravilnost prikazivanja jednadžbe na Fisherov način

PQ

VMM V=

+ '', te je korigira na sljedeći način: P

Q

VMM=

+ )'(. Marget negira

postojanje različite brzine optjecaja s obzirom na vrstu novca i smatra da se

brzina razlikuje ovisno od pojedinca i ekonomske uloge vlasnika novca.

Naglašava da povećanje gotovog novca (M) može izazvati povećanje cijena (P),

ali s obzirom na utjecaj drugih čimbenika jednadžbe na varijablu P, čimbenike

Q i V, moguće je postojanje više razine cijena pri istoj količini novca (Perišin,

Šokman i Lovrinović, 2001:50).

J. Angell razlikuje nekoliko pojmova novca: ukupan novac, prometni novac i

aktivni novac, te dolazi do zaključka o vrlo kompleksnom učinku djelovanja

novca na cijene, a s obzirom na heterogenost novca nikakva formula

kvantitativne teorije ne može obuhvatiti i izraziti to djelovanje. Prema Angellu

brzina novca je složena komponenta koja ovisi od organizacije gospodarstva,

uzanci, običaja, načina plaćanja i sl. (Perišin, Šokman i Lovrinović, 2001:50).

Za razliku od većine autora koji razrađuju i mijenjaju kvantitativnu teoriju, D.

Patinkin smatra kvantitativnu teoriju ispravnom te je vraća u početni oblik.

Prema Patinkinu, kad je sustav stabilan postoji samo jedna pozicija ravnoteže ,

pa s udvostručenjem količine novca, ekonomija mora postići novu poziciju

ravnoteže u kojoj se cijene udvostručavaju.

Cambridgska verzija kvantitativne novčane teorije nastala je iz činjenice da

novac omogućava razdvajanje procesa razmjene na čin kupnje i čin prodaje.

Formulirao ju je A. Marshall i skupina ekonomista sa sveučilišta Cambridge u

Velikoj Britaniji. Gospodarski subjekti drže određenu količ inu novca između

čina prodaje i kupnje. Ta količina novca je funkcija dohotka, a izražava se

sljedećom jednadžbom (Babić, 1997:284):

18

M = k ´ PY (6)

Simbol k predstavlja odnos između količine novca u opt jecaju i nominalnog

dohotka, a jednak je recipročnoj vrijednosti brzine kolanja V. Zbog toga k

predstavlja dužinu vremena kroz koju se novčana jedinica prosječno drži.

Navedena jednadžba može se interpretirati kao funkcija potražnje za novcem. Ta

je potražnja uvjetovana potrebom financiranja poslovnih transakcija.

Dijeljenjem s P dobije se:

YkP

M×= . (7)

Ova jednadžba predstavlja funkciju potražnje za realnom količinom novca radi

obavljanja poslovnih transakcija.

Osnovna pretpostavka moderne kvantitativne novčane teorije je da realna

novčana masa P

M predstavlja skup robe i usluga koje se novcem mogu kupiti.

Zbog toga su moderni monetaristi klasičnu teoriju potražnje za novcem

preformulirali u teoriju potražnje potrošača za novcem koja je formalno

identična s teorijom potražnje svakog trajnog potrošnog dobra. S obzirom da je

novac za proizvođače skup proizvodnih čimbenika, odnosno kapitalno dobro s

kojim oni mogu nabavljati proizvodne čimbenike radi ostvarenja proizvodnje, za

njih je i potražnja za novcem slična potražnji za ostalim kapitalnim dobrima.

Glavnim predstavnikom moderne kvantitativne teorije smatra se M. Friedman.

Prema Friedmanu do inflacije dolazi ako bilo koji čimbenik dovede do porasta

monetarne mase i nema značajnog rasta cijena koji nije popraćen značajnim

rastom monetarne mase i obratno. Friedman u svoje viđenje kvantitativne teorije

unosi elemente imovinskog pristupa. Imovinski pristup se zasniva na iznosu i

strukturi imovine pojedinca kao osnovne odrednice potražnje novca. Funkcija

potražnje za novcem prema Friedmanu iskazana je na sljedeći način (Babić,

1997:285):

19

÷ø

öçè

æ= u

dt

dPrrrwyf ebm ;

P

1,,,,,

P

M. (8)

gdje je:

P

M – realna količina novca,

y – realni dohodak od rada,

w – realni imetak,

rm – očekivana realna stopa dohotka od novca (kamatnjak),

rb – očekivana stopa dohotka od obveznica,

re – očekivana stopa dohotka od dionica,

dt

dP

P

1 – stopa porasta cijena, to znači stopa dohotka od realnih dobara

u – utjecaj ostalih čimbenika.

Vidljivo je da funkcija potražnje za novcem, osim tekućeg dohotka sadrži i

njegovu akumuliranu veličinu (imetak) u svim oblicima. Friedmanova funkcija

potražnje za novce, dakle, izražava realnu količinu novca P

M, kao funkciju

tekućeg dohotka ili akumuliranog dohotka odnosno imetka, te očekivani prinos

od pojedinih oblika imetka. Imetak je izražen kroz pet oblika: novac, obveznice,

dionice, fizička dobra odnosno realni imetak i ljudski kapital. Porast potražnje

za novcem pod utjecajem je porasta tekućeg dohotka (y) i porasta imetka (w).

Na smanjenje potražnje za realnom gotovinom utječe kamatnjak zbog rasta

oportunitetnih troškova držanja gotovine. Može se, dakle, zaključiti da potražnja

za realnom gotovinom raste s porastom realnog dohotka i imetka, a opada s

porastom kamatnjaka i drugi očekivanih zarada od njegova financijskog imetka.

Potražnja za realnom gotovinom je opadajuća funkcija razine cijena, jer rast

cijena povećava oportunitetni trošak držanja gotovine (Babić, 1997:286). U

uvjetima inflacije svi će se nastojati osloboditi gotovine te je utrošiti u druge

20

oblike imovine, posebice realnu imovinu, čija će vrijednost rasti s inflacijom.

Zbog toga se u tim situacijama povećava brzina kolanja.

Tako oblikovana Friedmanova teorija se može shvatiti kao prijelazna teorije

između klasične i suvremenih teorija potražnje, kakva je primjerice,

Keynesinaska teorija.

2.3.2. Keynesijanska teorija potražnje za novcem

Keynes potražnju za novcem dijeli na tri vrste ovisno o svrsi za koju je novac

namijenjen, odnosno motivu držanja novca (Babić, 1997:287):

1. poslovna ili transakcijska potražnja odnosno potražnja za svakodnevno

plaćanje poslovnih transakcija,

2. potražnja zbog neizvjesnosti odnosno potražnja za novcem radi

nepredviđenih ili hitnih plaćanja,

3. potražnja za novcem radi špekulativnih namjera, a koja se naziva i davanje

prednosti likvidnosti.

Keynes se pridržavao Cambridge verzije kvantitativne teorije u početku svoga

akademskoga života. Kvantitativna je teorija naglašavala držanje novca za

transakcijske svrhe, odnosno transakcijska su se držanja gotovine smatrala

pozitivno povezana s dohotkom i konstantnom proporcijom dohotka. Zapravo, V

se, u jednadžbi kvantitativne teorije može smatrati recipročnom vrijednošću

transakcijske potražnje za novcem. Povećanje transakcijske potražnje za

novcem, ili povećanje prosječnog iznosa gotovinskih salda što ih pojedinci drže

kao postotak dohotka, znači da se smanjila brzina kolanja, obrtanje prosječnoga

dolara koje olakšava nacionalni dohodak. Ne smatra se da su čimbenici koji

mijenjaju brzinu kolanja novca (V) konstantni, ali se vjeruje da su relativno

stabilni i predvidivi. Ako je V (brzina kolanja novca) konstanta ili predvidiva,

ako je M (ukupna količina novca) moguće kontrolirati, i ako je P (opća razina

cijena) relativno stabilna sve do pune zaposlenosti, onda se M može

21

prilagođavati tako da dovede do promjena dohotka (Y) kad postoje nezaposleni

resursi u gospodarstvu.

Osnovni uzrok poslovne potražnje za novcem je vremenska nepodudarnost

primanja novca i potreba za njegovim izdavanjem. Što je manje vremensko

razdoblje između novčanih prihoda i rashoda, to je manja potreba za gotovim

novcem. S porastom novčanog dohotka gospodarskog subjekta rastu i njegovi

izdaci, pa i njegova potražnja za novcem. Zbog toga je transakcijska potražnja

rastuća funkcija dohotka (Babić, 1997:285):

dy

dL(y);k L 1

1 = >0. (9)

Baumola i Tobina krajem 1980-ih godina transformiraju Keynesovu formulaciju

transakcijske potražnje za novcem te ističu da je transakcijska potražnja za

novcem funkcija ne samo dohotka nego i kamatnjaka. Transakcijska potražnja

za novcem je opadajuća funkcija kamatnjaka, jer njegov porast daje imatelju

novca mogućnost ulaganja u kamatonosne vrijednosne papire, primjerice,

obveznice. Veći kamatnjak omogućuje veću zaradu, dakle, oportunitetni trošak

držanja gotovine je viši, pa će imatelj gotovine nastojati što više uložiti u

vrijednosne papire i držati minimalnu gotovinu za poslovne odnosno

transakcijske svrhe.

Potražnja za novcem zbog neizvjesnosti uvjetovana je mogućnošću

nepredviđenih događaja koji uvjetuju gotovinska plaćanja. Ona je, također,

funkcija dohotka i kamatnjaka. Keynes grupira ovu vrstu potražnje zajedno s

transakcijskom potražnjom, te ih označava s M1.

Keynes se nije protivio shvaćanju da ljudi drže novac za transakcijske svrhe, ili

da je transakcijska potražnja povezana s dohotkom. Međutim, on je tvrdio da

pojedinci drže novac zbog barem još jednoga važnog razloga , a to je

špekuliranje na tržištu obveznica. Drugim riječima, dok su klasični ekonomisti

22

smatrali da pojedinci drže novac radi transakcija te da su čak i motivirani

opreznošću (štednja za loša vremena), Keynes je tvrdio da drže novac i radi

špekuliranja na tržištu obveznica. Ta je takozvana funkcija preferiranja

likvidnosti prikazana na grafikonu 1 .

Funkcija Ls pokazuje potražnju društva za novcem radi špekulativnih svrha.

Alternative su društvu držanje obveznica ili držanje novca. Prema Keynesu će ,

teorijski, kod visokih kamatnih stopa pojedinci preferirati držanje obveznica.

Kod visokih su kamatnih stopa obveznice “dobar posao”. Međutim, padom

kamatne stope rastu cijene obveznica, njihovo kupovanje postaje sve manje i

manje privlačno. Prinos na obveznice postaje sve niži i niži , ali sada prodavanje

obveznica postaje sve privlačnije zbog porasta njihovih cijena. Stoga će

pojedinci, pri smanjenju kamatne stope, odlučivati držati sve više svojih

sredstava u obliku novca (a manje u obliku obveznica). Takva je funkcija L2

prikazana na grafikonu 1.

Grafikon 1. Špekulativna potražnja za novcem

444 8444 76

0

Kamatna

stopa

oP

oM

L2

r

oP

M1

oP

M 2

ro

r1

L2

Zamka likvidnosti

Izvor: Ekulund, R. B. i Hebert, Jr. R. F. 1990:526.

23

Funkcija preferiranja likvidnosti na grafikonu 1 ima jedno tipično kejnzijansko

obilježje, zamku likvidnosti iako su tu“zamku” više naglašavali sljedbenici

Keynesa, nego sam Keynes. Svi bi željeli držati likvidniju aktivu, tj. novac.

Takva je situacija opisana vodoravnim (beskonačno elastičnim) dijelom krivulje

Ls i zove se zamkom likvidnosti. Ona pokazuje da će kod određene pozitivne

kamatne stope društvo smatrati držanje obveznica nesigurnim, te će umjes to njih

držati u špekulativne svrhe novčana salda. Špekulativna potražnja za novcem

može se formulirati na sljedeći način (Babić, 1997:292):

r d

L d (r); fL 2

2 = < 0. (10)

Zbrajanjem dviju komponenti potražnje za novcem L1+L2=L dobit će se

potražnja za realnom velikom (podijeljenom s indeksom cijena) količinom

novca:

)p' (r, l (y)k L += . (11)

Uz pretpostavku stabilnosti cijena, tj. p'=0, potražnja za novcem je:

(r) l (y)k L += . (12)

Prema Keynes-u, jedan od glavnih utjecaja novca na trošenje, dohodak i

zaposlenost ostvaruje se njegovim učinkom na kamatne stope. Niže kamatne

stope redovito znače, više razine investiranja i potrošnje (jer niže kamatne stope

čine sadašnju potrošnju privlačnijom u odnosu na buduću potrošnju, tj. štedn ju).

U tipičnom bi slučaju, monetarna politika mogla sniziti kamatnu stopu i time

povećati trošenje do razine pune zaposlenosti. Takva je situacija opisana

grafikonom 1. Realna količina novca (M/P) povećava se rastom nominalne

količine novca (M). Povećanje od Mo do M1, pretpostavljajući da cijene ostaju

konstantne, snižava kamatnu stopu s ro na r1. Pretpostavljajući reakciju

potrošača i investitora na sniženu stopu, povećat će se agregatna potražnja te

porasti dohodak i zaposlenost. Do toga željenoga rezul tata ne dolazi ako postoji

nezaposlenost kod kamatne stope r1, jer se kamatna stopa ne mijenja kad se

24

realna novčana ponuda raspoloživa za špekulativne svrhe povećava od M 1/Po na

M2/Po. Društvo će držati svu novu aktivu u obliku novčanih salda. Budući da ne

pada kamatna stopa, ne dolazi zbog ovoga razloga barem do promjena

investiranja i potrošnje. S obzirom na situaciju zamke likvidnosti, Keynes je

zaključio da je monetarna politika (barem glede djelovanja putem kamatne

stope) bespomoćna u odnosu na depresiju i nezaposlenost (Ekulund i Hebert,

1990:527).

2.4. Funkcije novca

Različite teorije novca ovisno o razvoju novca identificiraju više funkcija

novca. Tri su osnovne funkcije novca (Babić, 1997:281):

1. novac služi kao sredstvo plaćanja, posrednik u razmjeni os talih dobara,

2. novac je mjerilo vrijednosti svih dobara koja se razmjenjuju,

3. novac ima funkciju pričuve vrijednosti (funkciju zgrtanja blaga).

Novac kao sredstvo razmjene služi kao posrednik u razmjeni proizvoda, jer se

njime vrši razmjena bilo kojih vrsta i količine robe. Pojedinac koji posjeduje

određenu robu može je zamijeniti za novac i tim novcem može kupovati druge

robe ili usluge, što se može prikazati u obliku forme (Perišin, Šokman i

Lovrinović, 2001:20):

R1 - N - R2. (13)

Upotrebna vrijednost robe R1 mijenja se za novac, a tek nakon toga tim novcem

se kupuje upotrebna vrijednost robe R2. Time dolazi do pomaka u odnosu na

trampu gdje je jedna roba morala biti razmijenjena za drugu robu istovremeno i

gdje je morala postojati dvostruka podudarnost žel ja. Lakše je zamijeniti novac

za robu nego pak tražiti osobu koja želi robu koju posjeduje zamijeniti za robu

koja se nudi. Novac znatno olakšava razmjenu, a kako je on opći ekvivalent za

njega se mogu dobiti sve druge robe te ga svatko prima za bilo koju robu.

25

Funkcija novca kao mjerila vrijednosti svih dobara koja se razmjenjuju

omogućuje, dakle, da se proces razmjene razdvoji u dva dijela. Jedna strana

svoju robu zamjenjuje za standardnu robu, koja služi kao opće sredstvo

razmjene, a zatim za tu standardnu robu, odmah ili nakon određenog vremena, u

zamjenu dobiva robu koju treba i želi. Specifična roba koja ima svojstvo služiti

kao posrednik u razmjeni zove se novac. Promicanjem procesa razmjene, novac

promiče podjelu rada i specijalizaciju, a to povećava proizvodnost rada, što je

pretpostavka povećanja materijalnog blagostanja (Babić, 1997:281).

Vrijednost dobara novac izražava određenim količinama svoje vlastite

upotrebne vrijednosti, čime se najraznovrsnije robe u razmjeni svode na

istovrsne veličine, jednake u kvaliteti, a kvantitativno usporedive. Novac je,

dakle, mjera vrijednosti koja omogućuje sudionicima u ekonomskim

transakcijama (razmjeni) usporedbu relativne vrijednosti različitih roba i usluga.

No, da bi obavljao funkciju mjerila vrijednosti, novac mora biti stabilan.

Nestabilan novac to ne može.

Razdvajanje procesa razmjene u dva dijela dovodi do treće funkcije novca –

funkcije pričuve vrijednosti odnosno funkcije zgrtanja blaga. Svaka prodaja

robe ili usluge ne mora odmah biti praćena kupovinom neke druge robe ili

usluge, već je moguće držati novac bez kupovine. Kad dođe do toga onda novac,

odnosno određena količina novca se zadržava izvan prometnog procesa i novac

počinje funkcionirati kao blago, odnosno kao sredstvo očuvanja vrijednosti.

Novac može biti način držanja blaga, relativno siguran u odnosu na rizike koji

prate kretanja na različitim tržištima, a za razliku od drugih oblika bogatstva

(automobili, jahte, kuće, dragulji) uvijek je brzo pretvoriv u druga dobra i

usluge i kao takav je izvor potrošačke moći. U određenim uvjetima držanje

novca kao sredstva očuvanja vrijednosti može predstavljati trošak za vlasnika u

vidu oportunitetnog troška. Oportunitetni trošak može predstavljati zaradu koju

vlasnik može ostvariti ako drži novac u nekom drugom obliku, npr. oročena

štednja.

26

R. P. Kent navodi dvije osnovne funkcije novca: novac kao sredstvo za

razmjenu i novac kao mjerilo vrijednosti, te tri sekundarne funkcije: novac kao

mjerilo odgođenih plaćanja, novac kao jamac solventnosti i novac kao izvor

kupovne moći (Miller i Van Hoose, 1997:99). U literaturi koja polazi od

Mantove analize vrijednosti uobičajeno se navode sljedeće funkcije novca

(Miller i Van Hoose, 1997:99): 1) mjera vrijednosti, 2) prometno sredstvo, 3)

sredstvo za zgrtanje blaga i 4) svjetski novac. Uz tri osnovne funkcije novca u

suvremene funkcije novca navodi se i funkcija standarda odgođenih plaćanja

koja podrazumijeva zaštitu vjerovniku uz uporabu kamata , jamstava, garancija i

sl.

Novac, pored ostalog, ima tu veoma važnu funkciju da služi kao kupovno

sredstvo. Stoga suvremeni novac predstavlja u prvom redu cirkulirajuću

kupovnu moć koja se upotrebljava kao sredstvo razmjene, sredstvo plaćanja i k

tome još kao rezerva kupovne moći (Perišin, Šokman i Lovrinović, 2001:51).

Normalno funkcioniranje svakog gospodarstva te nesmetano odvijanje društvene

reprodukcije imaju za uvjet određeni stupanj opskrbljenosti gospodarstva

novcem te usklađeno pritjecanje robnih i novčanih tijekova (Dvornik,

1980:120). Ukupna novčana potražnja stoji nasuprot ostvarenoj proizvodnji te je

veoma važno da ove dvije kategorije budu što je moguće više usklađene, a ta

usklađenost postiže se raznim planskim i financijskim instrumentima.

Poremećaj u ravnoteži ove dvije kategorije neće dovesti do promjena u stanju

nacionalnog bogatstva već će samo dovesti do inflatornih (ako se novčana

potražnja poveća) ili deflatornih (ako dođe do oskudice novca) poremećaja.

Vidljivo je, dakle, da u literaturi ne postoji suglasje autora o broju funkcija

novca. Kod nekih ih ima više, a kod nekih manje. Unatoč tome, njihova

povezanost i gotovo istovjetnost je neupitna.

27

3. RAZVOJNA OBILJEŽJA NOVCA

Sveobuhvatno se razvojna obilježja novca, u ovom dijelu diplomskog rada,

promatra kroz razvojne oblike novca, obradom sljedećih tema: 1) tradicionalni

oblici novca i 2) surogati novca.

3.1. Tradicionalni oblici novca

Tijekom razvoja novac je često mijenjao svoje pojavne oblike. Temeljna

funkcija novca je, kako je već istaknuto, da služi kao sredstvo prometa i

plaćanja, dakle kao sredstvo razmjene, što znači da se novac najprije promatra u

funkciji transakcijskog sredstva, a zatim kao konzervirana kupovna moć

(štednja) odnosno kao imovina u najlikvidnijem obliku. Funkcija novca kao

transakcijskog sredstva omogućila je indirektnu, posrednu razmjenu roba i

usluga. Međutim, razmjena dobara (viška proizvoda pojedinih proizvođača)

odvijala se i prije pojave novca putem trampe, tj. razmjenom robe za novac.

Uvjet za taj oblik razmjene bila je “dvostrana koincidencija želja” ili “želja za

koincidencijom želja” (Samuelson i Nordhaus, 1992:486). Očito da su

podudarnosti želja da se određena roba posjeduje (kupi) ili ne posjeduje (proda)

bile više plod slučajnosti negoli stvarnog htijenja i potreba da je takav oblik

nemonetarne, direktne, neposredne razmjene predstavl jao mehanizam koji nije

ozbiljnije i uopće mogao pokrenuti svekoliki gospodarski razvoj. U toj etapi

razvoja svaka roba obavljala je funkciju slučajnog transakcijskog sredstva.

Život, ne samo u gospodarskom smislu, dobio je novi smisao pojavom novca

kao univerzalnog transakcijskog sredstva, sveopćeg ekvivalenta preko kojega se

mogla izražavati vrijednost svih roba (Perišin, Šokman i Lovrinović, 2001:21) .

Razvoj novca u njegovoj funkciji prometnog sredstva omogućuje da se zlato,

kao oblik dominantnog i najznačajnijeg robnog novca i sveopći ekvivalent,

zamijeni jednostavnim znakom, među ostalim i papirnim novcem. Papirna

novčanica uvijek je samo znak novca koji se prema novcu u zlatu nalazi u

određenom odnosu. Novčani znak nastupa samo kao reprezentant zlata, te se

28

njegova egzistencija kreće isključivo po zakonu reprezentacije, a to znači kad je

riječ o papirnim novčanicama da je njihova vrijednost određena njihovom

količinom - što ih ima više (od potrebnog iznosa) to manje vrijede.

Naturalni i simbolični novac istovremeno su postojali kod primitivnih novčanih

sustava, te je među njima postojao odnos. Robni i simbolični novčani oblik

stihijski su produkt razvoja proizvodnje i razmjene. Naturalni novac (stoka,

novac, žito i sl.) odgovara prilikama u kojima je nas tao, te je kao odraz tih

prilika imao mjesno obilježje. Međutim, kod nekih su se naroda upotrebljavali

kao novac školjke, morski pužići, zubi nekih životinja i sličn i, za današnje

vrijeme veoma čudni predmeti. Oni su, izgubivši upotrebnu vrijednost, postal i

simboli vrijednosti i sredstava koja služe za nabavu druge robe. Prometni je

proces i ovdje omogućio da se robni novac zamijeni simboličnim novcem,

novcem bez vlastite unutarnje vrijednosti, ali koji svoju vrijednost crpe iz

odnosa reprezentacije prema pravom novcu. Tako, na primjer, Rusija prikazuje

frapantan primjer prirodnog nastanka vrijednosnog znaka. U vrijeme, kad su

tamo kao novac služili koža i krzno, proturječnost između nepostojanog i

nespretnog materijala i njegove funkcije kao prometnog sreds tva stvorila je

naviku njegova zamjenjivanja komadićima žigosane kože, koji su tako postali

uputnice plative u kožama i krznima. Kasnije su one pod imenom kopejaka

postale puki znaci za dijelove srebrnog rublja, a mjestimično su se u takvoj

upotrebi zadržale do godine 1700., kad je Petar Veliki naredio da se zamijene

sitnom bakrenom monetom koju je izdala država.

Dakle, kao što je razvoj robnog prometa izazvao pojavu novca i njegovo

oblikovanje u određenom robnom novcu (npr. koža), a zatim i preoblikovanje u

simbolični novac (npr. komadić žigosane kože), tako je taj isti razvoj doveo do

daljnje racionalizacije primitivnih novčanih sustava. Ulogu robnog novca sve

više preuzima metal (kovina), a zatim zlato i srebro. Zlato je oblik robnog novca

koji je, zbog svojih posebnih svojstava i prednosti, oduzeo drugim oblicima

robnog novca (stoka, koža, žito i sl.) funkciju sveopćeg ekvivalenta (malena

29

težina, a velika vrijednost, prenosivost, djeljivost, homogenost i trajnost,

prihvatljivost, prepoznatljivost, stabilnost, osnovne su prednosti zlata u odnosu

prema drugim vrstama robnog novca).

O prednostima zlata i srebra kao novčanog materijala u odnosu prema drugoj

robi ističe se da metali imaju to obilježje da se samo u njima svi odnosi svode

na jedno, a to je njihova količina, da od prirode nisu dobili različitu kvalitetu

niti u unutrašnjoj građi niti u vanjskoj formi i strukturi. Drugi općeprihvaćeni

uvjet za robu koja treba služiti kao opći ekvivalent, a koji proizlazi neposredno

iz funkcije predstavljanja čisto kvantitativnih razlika je mogućnost njezina

dijeljenja u proizvoljne dijelove i mogućnost njihova ponovnog spajanja, tako

da se računski novac može predstaviti i osjetilno. Zlato i srebro posjeduju ta

svojstva u izvanrednom stupnju. Materijalna pokretljivost uvjet je sine qua non

robe koja treba služiti kao perpetuum mobile prometnog procesa (Samuelson i

Nordhaus, 1992:122).

No, i pored svih navedenih prednosti zlata, biva i ono samo, zbog određenih

proturječnosti između funkcije prometnog sredstva, s jedne s trane, te

materijalne egzistencije i kvalitete zlata, s druge, postupno potisnuto iz

prometnog procesa i zamijenjeno simbolima samoga sebe - simbolima

vrijednosti.

Razvojni put metalnog novca od penzatorijskog sustava, u kojemu je svaki

komad metala trebalo vagati, do suvremenog stanja bio je jako dug. Činjenica da

se novac kuje otvara mogućnost odvajanja njegove realne vrijednosti od

nominalne, a time i razvoja simboličnog metalnog novca, a zatim i drugog

simboličnog novca. Kovanjem novca prestaje važnost i potreba penzatorijskog

sustava. Kovanice se u prometu troše, a pri kovanju i obezvrjeđuju (pravom

kovanja novca koristili su se vladari kao sredstvom svog bogaćenja, te su pri

kovanju smanjivali sadržaj plemenitog metala, a dodavali druge). To je za

30

posljedicu imalo razvoj suvremenih znakova vrijednosti. Moneta2 sve više

postaje znak vrijednosti.

U početku moneta ima razne forme, ali u razdoblju koje slijedi dobiva skoro

isključivo okrugli oblik. Monete se javljaju mnogo stoljeća prije nove ere u

Egiptu, Grčkoj, Perziji, Kini i drugdje. Osobito su poznati “elektroni”, moneta

grčkih maloazijskih kolonija iz VII. stoljeća prije nove ere. Elektroni su se

kovali iz mješavine zlata i srebra, imali su okrugli oblik, sličan današnjoj

moneti. U Maloj Aziji, koja je predstavljala kolijevku kovanog novca (ako se

izuzme Kina kao sasvim odvojen i poseban svijet) novac se uvijek nazivao po

mjeri težine koju je sadržavao, ili je barem naziv novca ukazivao na to

podrijetlo. Tako npr. naziv najstarije grčke novčane jedinice “talenat” potječe

od istoimene riječi koja znači vaga, latinska riječ “libra” (od koje potječe naziv

“lira”) isto znači vaga, naziv “funta” vodi podrijetlo od latinske riječi “pondus”

što znači uopće težina, naziv “drahma” označavao je šaku sitnog srebra, a

srebrna funta Karla Velikog stvarno je u početku i sadržavala funtu (453 grama)

srebra. U daljnjem razvoju novčana imena odvajaju se od težinskih imena zbog

uvođenja stvarnog novca s drugim nazivima, potiskivanja srebra sa strane zlata,

zbog krivotvorenja novca i sl. (Dvornik, 1980:6).

Prvi rimski novac kovao se od bakra u obliku šipaka, te je bio sličan atenskim

obolima.3 Poslije njega javlja se okrugli novac kovan u državnim kovnicama i

snabdjeven odgovarajućim žigom. Novčana jedinica nazivala se “as libralis” i

težila je jednu rimsku funtu ili libru (327 grama), a dijelila se na 12 unča. Za

vanjsku trgovinu upotrebljavan je srebrni novac “denarius”, koji se počeo kovati

od 269 godine prije nove ere. Godine 207. prije nove ere kuje se u Rimu i prvi

zlatni novac pod nazivom “aereus” (Dvornik, 1980:6).

Stari Germani, Grci i Rimljani nisu posjedovali veće količine plemenitih metala,

2 Moneta - općenito prihvaćen naziv za novac. Naziv potječe od hrama božice Junone Monete (“one koja opominje”) kraj kojeg je bila kovnica novca starih Rimljana .

3 Kod za vrijeme Solonove vladavine postoji tzv. eubejski talent, koji se dijelio na 60 mina ili funti, funta na 100 drahmi, a svaka drahma na 6 obola Grka

31

pa se susreće multimetalizam tj. istovremeno kovanje novca iz različitih metala:

od zlata, srebra, bakra i željeza. Novac iskovan iz ovih metala bio je

najvrjedniji, a pripisivala su mu se posebna svojstva, jer je simbolizirao

božanstva - boga Sunca i boga Mjeseca. Žrtve bogovima, koje su se ranije

prinosile u naturalnim dobrima, prinose se kasnije u zlatu i srebru. Svećenici

upotrebljavaju ove metale za nabave i plaćanja, dakle, kao platežna sredstva.

Hramovi postaju banke, a svećenici, kao sakupljači i čuvari novčanih pologa

vjernika, prvi bankari. Plemeniti metali bili su posebno cijenjeni i zato što su

služili za izradu ukrasa po kojima se mjerilo bogatstvo i ugled, naročito

vojničkih, plemenskih i vjerskih starješina. Mnoge monete antičkih naroda nose

likove raznih božanstava, a tek kasnije, u V. st . pr. n. e. vladari utiskuju svoje

likove na novac, kao npr. perzijski vladari, Aleksandar Veliki i dr. Na osnovu

ovih činjenica razvija se tzv. sakralna teorija o postanku novca, po kojoj su tu

funkciju najprije počeli obavljati “sveti metali”. Plemeniti metali zauzeli su

dominantnu ulogu u prvom redu zbog toga što su kao metali - robe, imali

najpogodnija svojstva za obavljanje funkcije novca. Te prednosti sastojale su se

u prenosivosti, trajnosti, homogenosti, nenadoknadivosti i postojanosti

vrijednosti. Naime, plemeniti metali u malim količinama predstavljaju velike

vrijednosti koje je lako prenositi i na najveće udaljenosti, što nije slučaj s

drugim metalima ili stokom. Zlato i srebro i pod najnepovoljnijim okolnostima

zadržavaju svoje fizičke i kemijske osobine (čistoća, sjaj, boja i dr.), pa su ih

smatrali jedino sigurnim i pouzdanim oblikom bogatstva. Cijepanjem i rezanjem

vrijednost im se ne gubi, dok npr. dijamant može dijeljenjem postati potpuno

bezvrijedan. Vrijednost ovih metala kroz stoljeća bila je najstabilnija, naročito

vrijednost zlata. Iz svih navedenih razloga plemeniti metali bili su

nenadoknadivi i nezamjenjivi i sve do najnovijih dana služili su kao osnova

novčanog sustava svih civiliziranih zemalja (Dvornik, 1980:7).

Propašću Zapadnog Rimskog carstva, središte svjetskog ekonomskog, političkog

i kulturnog života premješta se u Bizant. Bizantski novac “solidus” služio je kao

.

32

trgovački novac na Sredozemlju sve do XIV. i XV. stoljeća. U IX. stoljeću u

zapadnoj Europi javlja se srebrna funta franačkog kralja Karla Velikog. Ona se

dijelila na 20 solida ili šilinga, a svaki šiling na 12 dinara, pfeniga ili pensa.

Predstavljala je temelj novčanim sustavima i u ostalim europskim zemljama, a

posebice u Engleskoj. U tom razdoblju pojavljuju se mnoge nove novčane

jedinice. Od bizantskog “solidusa” razvili su se kasnije šiling, soldi i sou

(francuski bakarni novac od 5 franaka). Nazivi moneta - gulden i gvineja -

potječu iz Gvineje, odakle su Holanđani i Englezi uvozili zlato za kovanje tih

zlatnika. U XIII. stoljeću pojavljuju se firentinski zlatnici nazvani fjorini ili

florini po cvijetu koji je bio na njima utisnut, te mletački zlatni dukati, nazvani

tako po natpisu na njima - “ducatus”. U XVI. stoljeću kuju se u Češkoj srebrni

taleri ili taliri, od kojih vjerojatno potječe i naziv američkog dolara. Novčana

jedinica Austro-Ugarske monarhije nazivala se forint, koji se dijelio na dvije

krune, a svaka kruna na 100 krajcera (nazivi potječu od križa i kraljevske krune

koje su bili na njima ocrtani).

Francuska je sve do Revolucije iz 1789. godine imala novčanu jedinicu pod

imenom “livra”, koja se kovala iz srebra. Zatim se uvodi “franak”, koji je

postojao do pridruženja Francuske u Europsku monetarnu uniju i uvođenja eura

1999. godine. Podrijetlo riječi “franak” potječe iz francuskog pridjeva “franc”,

što znači “slobodan”, ili pak od natpisa “Francorum rex” (kralj Franaka) koji je

sadržavao stari franački novac.

Američki dolar spominje se prvi put 1787. godine. Kovao se iz zlata i srebra, u

omjeru 1:15. Uslijed kasnijeg pada vrijednosti srebra ono se sve više potiskuje i

1873. godine provedena je demonetizacija srebra. Budući da je tom mjerom bila

ugrožena proizvodnja srebra u SAD, uskoro je (1878. godine) izvršena

remonetizacija srebra i otpočelo je ponovno kovanje srebrnog dolara. Pored toga

zlatni dolar ponovno sve više potiskuje srebro, da bi početkom XX. stoljeća bila

uspostavljena čista zlatna valuta kao i u Europi. Valutni novac postaju zlatnici

od 20, 5, 2 i 1 dolar, a srebrni dolar zadržava funkciju sitnog novca.

33

Engleski valutni sustav započinje srebrnom funtom, koja dominira sve do XVII.

stoljeća, kada se uvode zlatne gvineje kojima se postepeno prelazi na zlatnu

valutu. Već i ranije, u XIV. i XV. stoljeću, pojedini engleski vladari kuju za

potrebe trgovine zlatni novac s raznim imenima, kao fjorini i sovaregni

(Dvornik, 1980:8).

Njemačka uvodi nacionalnu valutu tek 1871. godine, kada je ostvareno političko

ujedinjenje zemlje. U početku se kuju zlatne “rentmarke”, koje su 1924. godine

zamijenjene “reichmarkama” (marka se po prvi put spominje 1015. godine, a

bila je jednaka s osam starorimskih unca ili 218,3 grama). Srebrne marke ostaju

za manja plaćanja, do 20 RM, a ostali sitan novac za plaćanja samo do 15 RM,

dok je zlatna marka služila za plaćanja u neograničenim iznosima.

Pravo na kovanje novca imali su isključivo vladari (tzv. regalno pravo), još od

antičkog doba. Budući da je osobito u prvom dijelu feudalizma, do X. stoljeća,

vlada vladara bila slaba, to se pored vladara kovanjem novca bave i gradovi,

feudalna gospoda, biskupi, pa i pojedini plemići. Stjecanje ovog prava vršilo se

na najrazličitije načine: besplatno, putem davanja u zakup, kupnjom, zajmom i

sl. Pojedini plemići nazivali su se “prikovci novca” jer su kovali novac koji se

koristio samo na njihovom posjedu ili do “prve živice”. Zbog toga se u

Njemačkoj još u XII. stoljeću spominje 160 kovanica novca, a u Francuskoj čak

300 kovnica. Općenito je vrijedilo pravilo da “pfening vrijedi samo onda gdje je

iskovan”, dok se novac drugog podrijetla nije smio primati, pa makar se radilo i

o kraljevskom novcu. Ako se kupovala roba iz inozemstva ili s područja drugih

feudalnih posjeda, onda se dozvoljavalo da se takva plaćanja obavljaju u novcu

zemlje odakle potječe roba (Dvornik, 1980:8).

Pored obilja raznih vrsta kovanog novca, što je uvelike otežavalo razmjenu

dobara, čitav feudalizam prati stalna oskudica novca, zbog nedovoljnih količina

zlata i srebra. Prema ocjeni njemačkog pisca Lexisa, sveukupna zaliha srebra u

prometu krajem XV. stoljeća iznosi oko 7 milijuna kg, a zlata oko 500 kg. Od

toga se samo manji dio prekivao u novac, a veći dio upotrebljavao za izradu

34

nakita, posuđa ili šipaka radi tezauriranja i gomilanja blaga. To je prisiljavalo

mnoge feudalne vladare na izdavanje propisa o obveznoj prodaji jedne trećine

zlatnih i srebrnih predmeta državnoj kovnici, a zlatari su mogli izrađivati nakit

iz plemenitih metala samo do određene težine. Sve te mjere nisu bile dovoljne ,

pa su se često ugovarala plaćanja i u raznim potrošnim dobrima (papar, sol,

tamjan, koža i dr.), a izdavao se i poseban novac izrađivan od kože.

Za srednjovjekovno novčarstvo karakteristično je i često kvarenje novca. Sprave

za kovanje novca bile su primitivne i nesavršene, pa je bilo nemoguće kovati

potpuno istovjetan novac. Osim toga, pojedinci su se bavili struganjem,

piljenjem, rezanjem zlatnog i srebrnog novca, prisvajajući tako na nedopušten

način znatne vrijednosti, zbog čega je novac gubio na težini i postajao sve

manje vrijedan. Falsifikatori su se najsurovije kažnjavani. Međutim, i vladari su

sudjelovali u svakojakim zloupotrebama vezanim uz kovanje novca, da bi došli

do prihoda koje nisu mogli osigurati redovnim putem. Vladari su obilato

koristili svoje pravo na tzv. “renovatio monetarum”, koje se sastojalo u

povlačenju, zamjeni postojećeg novca u opt jecaju i kovanju novog novca

(Dvornik, 1980:8). Pučanstvo je natrag dobivalo manju sumu u novom novcu,

uz obrazloženje da je stari novac izgubio na težini i vrijednosti, uslijed trošenja

u prometu. Feudalci, iako najimućniji, nisu plaćali porez, pa su ih vladari ovim

zaobilaznim putem stvarno oporezivali. Ove zamjene obavljale su se i po

nekoliko puta godišnje, prema tome koliko je vladaru bilo potrebno sredstava.

Krajem XIII. stoljeća postepeno jača centralna vlast kralja, koji se bori protiv

feudalnih prava i privilegije u težnji da svu vlas t uzme u svoje ruke. U

Francuskoj je od 1262. godine priznata kraljevskom novcu opća vrijednost, na

području čitave države, za razliku od teritorijalne i zakonske ograničenosti

feudalnog novca. Ordonaca iz 1315. godine spominje samo još 30 kovnica

novca u vlasništvu najistaknutijih feudalaca. U Engleskoj u to vrijeme postoji

svega 13 kovnica. Pobjedom apsolutizma, cjelokupna vlast i isključivo pravo na

kovanje novca prelazi u ruke kralja. Stvara se jedinstveno nacionalno tržište s

jedinstvenom valutom. Od toga doba počinju se sustavno donositi propisi za

35

jedinstveno normiranje kovanja i izdavanja novca. Osobita aktivnost u ovom

pogledu počinje u XIX. stoljeću, kada europske države donose odgovarajuće

propise, ne samo radi sređivanja unutrašnjeg novčanog tržišta, već i radi

usklađenja nacionalnih i međunarodnih propisa, na bazi jedinstvene zlatne

valute.

Dok se valutarni novac kovao iz plemenitih metala, zlata i srebra, smatralo se da

samo kovani novac ima punu vrijednost, uz uvjet da se nominalna vrijednost

poklapa sa stvarnom vrijednošću. Sve ostale vrste sredstava plaćanja (banknote i

žiralni novac) bile su pomoćni ili akcesorni novac, ali samo uz pretpostavku da

su se u svako doba mogle pretvoriti u gotov novac (Dvornik, 1980:9). Prigodom

kovanja novca morali su se strogo primjenjivati državni propisi, kako bi se

osigurala jednoobraznost i spriječile zloupotrebe. Tako su odredbe o kovničkoj

stopi propisivale koliko se novčanih jedinica može iskovati iz jedne težinske

jedinice valutarnog metala. Takve odredbe donosile su čak i države u kojima

nije cirkulirao valutarni novac, već banknote koje su glasile na zlato.

Budući da zlato i srebro i u malim količinama predstavljaju relativno velike

vrijednosti, to se za sitna plaćanja kovao sitan novac, najčešće iz žel jeza, bakra

ili legure srebra, nikla i bakra. Nominalna vrijednost sitnog novca uvijek je bila

znatno veća od njegove materijalne vrijednosti, pa je kao nepunovrijedan novac,

imao ograničenu platežnu moć. Sitni novac zadržava se i u sustavu čistog

papirnog novca, ali ne više kao nepunovrijedan novac, jer raspolaže

odgovarajućom materijalnom vrijednosti, koju papirni novac ne posjeduje. Za

vrijeme velikih inflacija događalo se da je materijalna vrijednost sitnog novca

(bakar, nikal, srebro itd.) bila iznad njegove nominalne vrijednosti. Za manja

plaćanja papirni novac nije bio pogodan. S obzirom da sitan novac brzo optječe

iz ruke u ruku, papirni bi se novac brzo poderao i istrošio, pa je pogodniji za

korištenje bio kovani novac.

36

3.2. Surogati novca

Novčani surogati, koji se pojavljuju u obliku različitih cirkulacijskih papira -

doznake i obveznice (mjenice, čekovi i dr.), zamjenjuju novac i daju pravo

imatelju na određenu količinu kurentnog novca ili zlata. Njihova pojava je

posljedica razvoja i stanja novčanog prometa.4 Pojavljuju se, s jedne strane,

zbog neelastičnosti novčanog sustava (ograničene, odnosno nedovoljne količine

zlata ili drugog valutnog materijala u odnosu prema potrebama sve većeg

gospodarskog prometa), te zbog nesređenosti valutnih sustava i nesigurnosti

prenošenja, s druge strane. Nesređenost valutnih sustava odraz je obezvrjeđenja

moneta koje provode vladari, te se nominalna i realna vrijednost monete mogla

bitno razlikovati. To odstupanje realne i nominalne vrijednosti moglo je u

državnim okvirima biti čak i korisno, jer se tu susreće tekuća devalvacija, koja

neutralizira deflatorni pritisak, tj. nedostatak novca. U međunarodnom prometu

takvo stanje nije moglo opstati, jer ovdje nije važna nacionalna uniforma novca,

već njegov stvarni sadržaj.

Dakle, pojava novčanih surogata, tj. vrijednosnih papira koji cirkuliraju u

određenoj sferi robnog prometa i time zamjenjuju novac, stihijski je rezultat

robnog prometa. Ako se uzme kao primjer mjenica, vidi se da je ona neposredno

izrasla iz robnog prometa i da je zahvaljujući svojstvu robnosti mogla cirkulirati

i zamjenjivati novac. Dugogodišnje iskustvo učvrstilo je povjerenje u nju, te se

ona u gospodarskom prometu počinje sve radije primati, što je utjecalo na

njezinu transformaciju u sve značajnije sredstvo u prometu veletrgovine.

4 Novčani surogati u oblici mjenica i drugih vrijednosnih papira, npr. položnica, koji cirkuliraju zamjenjujući novac, pojavljuju se još u starom vijeku. Međutim, era novčanih surogata počinje znatno kasnije - razvitkom krupne robne proizvodnje, tj. kapitalizma.

37

3.2.1. Banknote

Kao razvijeniji oblik novčanih surogata razvile su se banknote (novčanice) kao

uputnice banke na samu sebe koje daju pravo potraživanja odgovarajuće

količine zlata od banke.

Banknota (tal. banconota ili bankina potvrda, zapis) predstavlja jedan od

najrazvijenijih novčanih supstituta u metalističkom valutnom sustavu, posebice

u zlatnom standardu. Rizičnost nošenja veće količine novca, tj. zlata s jednog

tržišta na drugo tržište, utjecala je da trgovci svoj punovrijedni, zlatni novac,

deponiraju kod banke, a ona bi im (Perišin, Šokman i Lovrinović, 2001:21):

izdavala potvrde za primljeni novac koje su glasile na donositelja, bile naplative

po viđenju, i glasile na okrugle svote. Banke su, također, izdavale te banknote

kao protuvrijednost odobrenog kredita. S vremenom je i država počela izdavati

takve doznake na sebe, te je time dobila mogućnost zamjene i uštede zlata. To je

razdoblje osnivanja prvih emisijskih banaka. Kad su se one razvile, u ime

države preuzimaju upravljanje novčanim sustavom i novčanom politikom.

Novčanice emisijske banke bile su u početku samo fakultativan novac i kao

surogat novca konvertibilne (iskupive) u valutnom novcu pune vrijednosti.

Razvija se također depozitni novac, jer banke umjesto da em itiraju banknote sve

više umjesto banknota emitiraju novi oblik tog prava potraživanja svojih

klijenata - deponenata i zajmoprimaca - kao zapis u svojim knjigama, s tim da

oni na banku mogu vući naloge za plaćanja.

Kao surogat punovrijednog novca, potrebno je spomenuti i ček, kojeg se prvi

tragovi nalaze u XIV. i XV. stoljeću u Italiji (Palermo, Mesina, Milano); u

Engleskoj ček postiže veće značenje poslije 1702. godine donošenjem zakona o

zabrani osnivanja banaka s pravom izdavanja novčanica. U Italiji su čekovi

nazivani “cedole per cartulario”, a u Engleskoj najprije “cash notes”, da bi u

XVII. stoljeću dobili svoje današnje ime. Čekovi nastaju na sličnoj osnovi kao i

novčanice (banknote), dakle, ili na osnovu prethodnog novčanog pologa kod

banke, ili na bazi kredita koji banka odobrava svom klijentu. Za razliku od

38

banknote, ček nije obveznica banke, već instrument koji u sebi sadrži nalog

komitenta - vjerovnika banke, da određeni iznos novca isplati donosiocu ili

određenoj osobi - ili u gotovini ili putem virmana. S obzirom da se čekovi

rijetko isplaćuju u gotovini, to banka može i ovdje odobravati kredite u većim

iznosima od količina raspoloživog novca, vodeći, naravno, računa o svojoj

likvidnosti.

Ako stjecanjem bilo kakvih okolnosti, emisijska banka obustavi konvertibilnost

svojih novčanica - banknota u zlato ili srebro, ali se zadrže i dalje u opt jecaju

kao zakonsko prometno sredstvo i sredstvo plaćanja, onda takve novčanice

poprimaju sva obilježja papirnog novca. Papirni novac ne sadrži nikakvu, ili

sasvim beznačajnu materijalnu vrijednost. Zato ne može ni cirkulirati po svojoj

vlastitoj vrijednosti, koje nema, već mu država snagom svojih propisa osigurava

prisilan tečaj. Ako se ispune određeni preduvjeti, on i nadalje sasvim uspješno

podmiruje potrebe prometa. Papirni novac nije više ni obveznica, kao što je bila

banknota, već postaje definitivno - novac.

3.2.2. Depozitni novac

Plaćanje robe ili podmirenje duga može se izvršiti i bez upotrebe gotovog

novca, korištenjem depozitnog ili žiralnog novca. U suvremenom poslovanju

oko 90 % svih plaćanja obavlja se raznim bezgotovinskim platnim instrumentima,

dok je gotov novca potisnut i pretežno se koristi za isplate plaća i nadnica, za

manja plaćanja u svakidašnjem prometu, za podmirivanje ličnih potreba

potrošača i domaćinstava.

Žiralni novac se javlja već u XII. stoljeću, kad se osnivaju prve žiro-banke (u

Mlecima 1170., u Genovi 1329, u Barceloni 1350. godine itd.). Kao što su banke

primale na čuvanje i korištenje zlatnike i srebrnjake, izdajući certifikate i

banknote, tako su počele kao polog preuzimati banknote, a kasnije i čiste

papirne novčanice. Na tako deponiran novac banke nisu uvijek izdavale potvrde,

nego su odgovarajuće iznose samo knjižile i odobravale na računima svojih

39

klijenata. Bančini vjerovnici mogli su slobodno raspolagati novcem odobrenih

iznosa. Obavljajući blagajničku službu, banke su odobravale i sve druge iznose

prispjele u banku u korist računa njihovih klijenata, a na teret tih računa

obavljale su isplate ili u gotovom ili preknjižavanjem s računa na račun, prema

njihovom nalogu. S obzirom da su vjerovnici rijetko povlačili gotov novac,

banke su bez bojazni mogle, do određene granice, dodjeljivati nove kredite u

vidu potraživanja na samu sebe, odobravanjem na računu dužnika, bez ikakvog

prethodnog pologa u gotovom novcu. Ovakva a vista (kratkoročna) novčana

potraživanja na banku dispozicijom kojih se mogu obavljati plaćanja bez obzira

da li su nastala na osnovu depozita u banknotama, novčanicama ili po osnovi

kredita, su zapravo žiralni ili depozitni novac.5 Stvaranje žiralnog novca na bazi

otvorenih kredita ima najveće, upravo povijesno značenje, jer se banka, od

običnog posrednika pojavljuje u ulozi “proizvođača” novca. Jedino svojom

kreditnom aktivnošću, stvarajući tako reći ni iz čega, jednim potezom pera, nova

platežna sredstva, banke su u novije doba bile u stanju gospodarstvu staviti na

raspolaganje ogromne kapitale bez kojih se tako brz ekonomski razvoj u svijetu

ne bi mogao zamisliti (Dvornik, 1980:18).

“Proizvodnja” novca sa strane banke pojavljuje se najprije kod emisije banknota

iznad metalnog, zlatnog ili srebrnog pokrića. Izdavanjem žiralnog novca

“proizvodna” uloga banke je znatno pojačana, jer sada cirkulaciju banknota ili

papirnog novca nadopunjuje još šira cirkulacija potraživan ja na taj novac.

Emisijom banknota mogla se ranije baviti svaka banka, uz strogu obvezu na

isplatu u gotovom novcu, na zahtjev donositelja. Kasnije pravo na emisiju

banknota dobiva samo manji broj ili jedna jedina ovlaštena emisiona banka.

Država zakonom regulira metalno pokriće, a time i dozvoljen volumen optjecaja

gotovog novca. Novčanice su vidljive, a kreditni novac je “nevidljiv”, na neki

način apstraktan, pa je volumen stvorenog žiralnog novca bilo teško utvrditi, jer

u početku nisu postojale nikakve odredbe o njegovom reguliranju i pokriću.

5 Žiralni novac je naziv starijeg podrijetla, a potječu od grčko-latinske riječi “giro”, što znači krug bančinih komitenata koji vrše uzajamna plaćanja preko istog bankara, bez uporabe gotovog novca. Depozitni novac je termin novijeg datuma i anglosaksonskog podrijetla od riječi “deposit”, što znači polog ili ostavu.

40

Interes banke da održi svoju likvidnost bila je jedina “kočnica” pretjerane

ekspanzije, ali ona nije uvijek efikasno djelovala, pa su mnoge starije žiro -

banke završavale bankrotom prelazeći dozvoljene granice kreiranja kreditnog

novca. Postavlja se pitanje, gdje se nalazi granica kreiranja žiralnog novca,

koeficijent ekspanzije ili kreditni potencijal banke. Odobravajući kredite svojim

klijentima, banka sa sigurnošću računa da će se najveći dio kredita koristiti za

plaćanje putem virmana, ali i da će se barem jedan manji dio kredita isplatiti u

efektivnom, gotovom novcu. Prema tome, da bi bila osigurana likvidnost banke,

svaki odobreni kredit mora biti “pokriven” u određenom postotku gotovinom u

blagajni ili u žiro-potraživanju kod centralne banke. Uopće, najvažniji je

problem koliki se dio bankarskih kredita isplaćuje u gotovom novcu, ili koristi

za plaćanja drugim bankama. Čim se traže veće isplate u tim oblicima

progresivno se smanjuje kreditni potencijal banke i ugrožava njezina likvidnost.

Ukoliko komitenti manje zahtijevaju efektivni novac, povećava se kreditni

potencijal banke, čuvaju se bankovne rezerve i potrebna sredstva za podmirenje

tekućih obveza.

Budući da su u sustavu zlatnog pokrića, kod izdavanja žiralnog novca, banke

morale držati obvezno pokriće u gotovom novcu, izdavanje koje je opet

zasnovano na obveznom pokriću u zlatu, to je ukupna količina kreditnog novca

u krajnjoj liniji određena količinom raspoloživog monetarnog zlata.

3.2.3. Plastični i elektronički novac

Klasičan novac se primjenom novih tehnoloških rješenja u 20. stoljeću

zamjenjuje plastičnim i elektroničkim novcem.

Na tržištu je prisutan veći broj kartica, a za njihovu klasifikaciju koriste se

različiti kriteriji. S obzirom na izdavatelja kartice, kartice se dijele na: kartice

banaka i kartice kartičnih kuća. Kartice banaka su najčešće: kreditne i debitne,

dok su kartice kartičnih kuća u pravilu kreditne. Navedene kartice predstavljaju

“plastičan novac”. Početak kartičnog poslovanja vezuje se uz događaj koji se

41

sredinom pedesetih godina 20. stoljeća dogodio na jednoj poslovnoj večeri u

New Yorku kada je osnivač kartičnog poslovanja, nakon što je ustvrdio da u

novčaniku nema ni gotovine ni čekova, račun platio potpisom na podlozi u

obliku plastike. Taj se dan smatra rođendanom kartičnog poslovanja, a u čast

tog događaja prva i najstarija plastična kartica na svijetu zove se Diners.

Nedugo zatim, Diners je predstavio svoju prvu charge karticu, nakon čega je

uslijedila ekspanzija otvaranja poduzeća koji se bave kartičnih poslovanje, kao i

proizvoda koja su nudili svojim korisnicima. Među najpoznatijim davateljima

kreditnih kartica bili su American Express, MasterCard i Visa.

Kada je na plastičnoj kartici dodana i magnetna traka s digitalnim zapisom,

započela je migracija s plastičnog u “elektronički novac”. S pojavom čipa na

kartici nastupa razdoblje kada se elektronički novac može pohraniti u

“elektronički novčanik” iz kojega se potom obavlja plaćanje (Od plastičnog

novca do elektroničkog novčanika, 10.01.2013., <http://arhiva.trend.hr/clanak.as

px?BrojID=41&KatID=5&ClanakID=491>.

Pojava i razvoj papirnog novca pokazali su da i papirne novčanice, kao surogat

novca, čija je vrijednost praktično zanemariva, mogu obavljati sve funkcije

valutnog novca ako za njih garantira neki općeprihvaćeni autoritet. Na isti je

način pojava elektroničkog novca razbila iluzije o neophodnosti opipljivog

fizičkog medija (metala, papira) za funkcioniranje novca. Ako za vrijednost

novca garantira neki općeprihvaćeni autoritet, transakcije će se odvijati samo na

bazi ove informacije. Umjesto da se ta informacija stavi na neki fizički medij,

ona se može “upakirati” u niz cifri koje će se u elektronskom obliku, kretati

računarskim mrežama i razmjenjivati za proizvode i usluge. Elektronički novac

naziva se još i digitalni novac, mrežni novac, elektronička gotovina odnosno

Cybernovac (Cybercash).

Definicije e-novca navedene su u ranijim dokumentima vezanim uz uporabu e-

novca, primjerice u “Izvješću o elektroničkom novcu”, koje je objavila

Europska središnja banka 1998. godine. U tom izvješću elektronički novac se

42

definira kao elektroničko skladište monetarne vrijednosti na tehničkom uređaju,

a koje se može koristiti za plaćanja bez neophodnog uključivanja banaka ili

služiti kao instrument za pretplatu (Ćavar, Batoš i Nemšić, 2009:180). Ova

definicija, međutim, nije dostatna za objašnjenje svih oblika platnih transakcija

uporabom elektroničkog novca. Pravna definicija elektroničkog novca sadržana

je u članku 1. Direktive 2000/46/EC Europskog parlamenta, koja utvrđuje

nadzor i upravljanje poslovima uz uporabu elektroničkog novca. Prema

Direktivi, elektronički novac predstavlja određenu valutu koja je pohranjena na

elektroničkom uređaju, izdana u iznosu ne manjem od istovrsne izdane

monetarne valute i općeprihvaćena kao sredstvo plaćanja. U definiciji su

sadržani novi način plaćanja i njihovi mogući utjecaji na stabilnost postojećeg

financijskog sustava. Uz osvrt na pojavu elektroničkog novca, analizu sigurnosti

računalnih sustava i zabrinutost koja proizlazi zbog moguće zlouporabe,

Direktiva ograničava djelovanje institucija za elektronički novac na dva

područja: izdavanje e-novca te financijske i nefinancijske aktivnosti koje su

usko povezane s područjem e-novca.

Potrošači se u najvećoj mjeri koriste kreditnim i debitnim karticama za

obavljanje platnih transakcija. Takav način plaćanja prevladava i pri uporabi

Interneta, gdje se pri porastu sigurnosti i poboljšanju postupaka zaštite

privatnosti jasno uočavaju tendencije rasta broja transakcija. Jedan od

nedostataka uporabe kartica je što ne omogućavaju direktnu transakciju između

dviju osoba, već se transakcija obavlja uz posredovanje banke ili neke druge

financijske ili kartične institucije.

Elektroničke transakcije plaćanja mogu se grupirati u dvije zasebne skupine

koje istovremeno predstavljaju uobičajene vrste novčanih transakcija (Ćavar,

Batoš i Nemšić, 2009:181):

43

1. bezgotovinsko plaćanje – oblik plaćanja pri kojemu banka na temelju

izdanog naloga prebacuje sredstva s računa kupca na račun prodavatelja (npr.

elektronički ček, debitna i kreditna kartica),

2. gotovinsko plaćanje – oblik plaćanje pri kojemu se stvarna novčana

vrijednost prenosi s kupca na prodavatelja, uz uporabu novčanica određene

vrijednosti (elektronička gotovina), a transakcije se provode posredno ili s

uključenim posrednikom (promatračem).

Gotovina koja je danas u uporabi nije bitno promijenila oblik od svog nastanka.

Izrada, odnosno tiskanje i kovanje novca, skladištenje, transport i osiguranje

povećaju troškove poslovanja. Procjenjuje se za održanje uobičajenog tržišnog

tijeka novca treba osigurati oko 2 % BDP-a. U odnosu na navedene karakteristike

klasične gotovine mogu se identificirati prednosti elektroničke gotovine.

Transakcija koja se obavlja uporabom elektroničkog novca uključuje sljedeće

postupke (Ćavar, Batoš i Nemšić, 2009:182):

· kupac otvara korisnički račun u banci prilažući svoje osobne podatke (OIB),

zbog zakonski obvezne evidencije korisnika, a po otvaranju, broj računa je

poznat i kupcu i banci,

· kupac putem Interneta, upisivanjem broja svog računa iz banke uzima

određenu količinu elektroničke gotovine,

· elektronička gotovina predstavljena nizom podataka koji imaju određenu

vrijednost, pohranjuje se na fizički medij (pametna kartica, podatkovni disk)

ili u elektronički novčanik,

· kupac elektroničkom gotovinom u poslovnoj transakciji s prodavateljem

kupuje proizvod ili uslugu,

· prodavatelj provjerava je li sredstvo plaćanja uistinu potvrdila banka i

isporučuje robu kupcu,

· trgovac podatke o vrijednosti transakcije šalje banci kako bi se stvarna

novčana vrijednost uplatila na njegov bankovni račun.

44

Opisane transakcije izvode se uz uporabu digitalnog potpisa, pri čemu banka

predaje kupcu novac potpisan bankovnim javnim ključem. Temeljem

naznačenoga, prodavatelj može jednostavno utvrditi vjerodostojnost novca

potpisan od banke i zatim banci poslati novac koji će ona prihvatiti kao svoj, jer

jednostavno i bez poteškoća može potvrditi vlastiti. Problem koji se pri ovakvoj

transakciji može dogoditi je mogućnost nastanka događaja dvostruke potrošnje,

koji se sprječava na način da se u postupku uključi i serijski broj gotovine koji

banka predaje kupcu. Na taj način prodavatelj može u banci provjeriti da li

postoji već pohranjena, odnosno potrošena, gotovina s istim serijskim brojem.

Potencijalni problem predstavlja i zaštita anonimnosti. Naime, jedna od značajki

gotovine je nemogućnost detaljnog praćenja i utvrđivanja sudjelovanja neke

osobe u određenim platnim transakcijama. Za razliku od transakcija gotovinom,

kod transakcija elektroničkim novcem banka može jednostavno utvrditi vezu

između transakcije i kupca na temelju serijskog broja gotovine. Kako bi se

ostvarilo svojstvo anonimnosti potrebno je da banka i korisnik zajedno

definiraju digitalni potpis koji se ne može krivo tvoriti, a na osnovi kojeg banka

ne može nedvojbeno utvrditi da dolazi od određenog korisnika.

Elektronički novac još uvijek nije u cijelosti zamijenio gotovinski, niti je stekao

većinsku popularnost. Financijske institucije, stoga, pokušavaju naći način kako

ga približiti krajnjim korisnicima. Usporedo, regulatori tržišta i zakonodavna

tijela donose zakone i mjere, kako bi olakšali postupno uvođenje elektroničkog

novca i u konačnici potisnuli gotovinsko plaćanje.

45

4. RAZVOJ NOVCA NA PODRUČJU REPUBLIKE HRVATSKE

Na području Republike Hrvatske su se od najranijeg vremena do danas

izmjenjivali novčani sustavi Rimskog Carstva, Franačke države, Mletačke

Republike, Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca,

Kraljevine Jugoslavije, SFRJ i danas – vlastiti novčani sustav Republike

Hrvatske. Prije pojave novca kao najčešće sredstvo razmjene koristila se stoka i

platno. Stoka je kao sredstvo razmjene toliko bila zastupljena i prihvaćena da je

po uvođenju kovanica, njen lik bio prisutan na kovanicama. Sam naziv novca

potječe od riječi “stoka”, “blago” koja u latinskom jeziku glasi – “pecunia”.

U ovom dijelu diplomskog rada istražuje se povijesni razvoj novca u Republici

Hrvatskoj kroz dva razdoblja: do 1990. godine, odnosno do osamostaljenja

Republike Hrvatske i od osamostaljenja do 2012. godine.

4.1. Povijesni pregled razvoja novca na području Republike Hrvatske do 1990. godine

Prvi narod koji se naseljavao na području današnje Republike Hrvatske bili su

Iliri, potom se Grci naseljavaju u Ilirskom primorju i na otocima donoseći sa

sobom svoju kulturu, uvode mnoge obrte i zanate te imaju svoje kovnice novca.

Najstariji novca iskovan i upotrijebljen na hrvatskom području bio je srebrni i

bakreni novac kovan u 4. stoljeću pr.n.e. na Hvaru i Visu. Tipični simbo li koji

su se pojavili na novcu bili su koza, srna, grozd i amfora. Oni su karakterizirali

gospodarstvo i kulturu hrvatskih krajeva tog doba. Posebno treba istaknuti

novac ilirskog plemena Labeata iz 2. stoljeća pr.n.e., koji su živjeli u okolici

Skadarskog jezera, te novce ilirskog plemena Daorsa, također, iz 2. stoljeća

pr.n.e., koji su živjeli u dolini rijeke Neretve, a plemensko im je središte bilo u

Ošanićima pokraj Stona. Sačuvan je samo unikatni primjerak tog novca. Na licu

je glava muškarca sa šeširom okrenuta udesno, na naličju je ilirska galija, a

iznad natpis Daorsa (Mandić, 1996:47).

46

Rimskim osvajanjem na tlu Hrvatske u uporabi je novac Rimskog Carstva. Za

razliku od Grka i Ilira koji su na Jadranu osnovali više kovnica, rimskih kovnica

na Jadranu nema. No, u unutrašnjosti su postojale dvije značajnije kovnice: u

Sirmiumu (Srijemska Mitrovica) i Sisciji (Sisak). Kovnica u Siscii osnovana je

između 259. i 262. godine, a u doba Rimskog carstva radila je više od sto

godina, do 387. godine. Poseban utjecaj na razvoj novčanog sustava imao je car

Dioklecijan, koji je 293. godine reformirao cjelokupno novčarstvo i odredio

obvezu stavljanja kovanice na novac. Uveo je dvije novčane jedinice: veliki

bakreni novac pecunia-maior i mali bakreni novac: nummus-cententionalis

(Mandić, 1996:47).

Na tlu Hrvatske postojao je i novac Franačke države. Karlo Veliki u 9. stoljeću

uvodi franačni novčani sustav i srebrni novac. Značaj novca raste, a s njim i

trgovina.

Najstarijim hrvatskim novcem smatra se novac Bijelih Hrvata, koji su kao

moćno pleme živjeli na području današnje Češke. Tamo su u 10. stoljeću

hrvatski kneževi Slavnikovići kovali svoj novac. Poznate su brojne vrste i

inačice srebrnih senara Sobjeslava Slavnikovića (985.-995.) i njegova brata

biskupa Vojtjeha Adalberta (982.-988. i 992.-994.) (Povijest hrvatskog novca,

15.02.2013., <http://www.hnb.hr/novcan/hnovcan.htm>)

U razdoblju od 7. do početka 12. stoljeća na tadašnjem području Hrvatske u

optjecaju je bio bizantski novac, jer hrvatski narodni vladari nisu iskoristili

pravo kovanja novca. Među novcima koji su se u to vrijeme koristili spominje

se 852. godine libra argentea u vrijeme kneza Trpimira, 896. godine aurea libra

(zlatna libra) u vrijeme kneza Multimira, 918. godine solidum, u vrijeme kneza

a kasnije prvog kralja Tomislava. Potkraj vladavine Svetoslava i početkom

vladavine Kremišira II, oko 1000. godine, pojavljuje se denarius, a 1056. godine

za vladanja Stjepana i u Hrvatskoj se pojavljuje aureus. Potkraj vladavine

Krešimira IV u Hrvatskoj optječe solidus romantus. Za vladavine Zvonimira

(oko 1080. godine) plaća se romantusom i argentusom.

47

Godine 1102. Hrvatska ulazi u savez s Ugarskom. U novom političkom odnosu

ugarski vladar ujedno je i hrvatski kralj, no Hrvatska ima određenu

samostalnost. Tako herceg, koji njome vlada, ima pravo kovati svoj novac. Taj

novac vrijedi na teritoriju cijele Hrvatske. Herceg Andrija (1192. -1211.) kovao

je srebrne denare i poludenare po uzoru na frizatike, pa se oni nazivaju hrvatski

frizatici. Reprezentativan primjer hrvatskog novca svakako je banski denar

(banovac) koji su kovali nasljednici Andrije sljedeće stoljeće i pol (1235. -

1384.). Taj je novac cijenjen zbog svog sastava i finoće izrade; kovan je od

finog srebra u kovnicama u Zagrebu i Pakracu (Povijest hrvatskog novca, 15.02.

2013., <http://www.hnb.hr/novcan/ hnovcan.htm>).

Veliki značaj na području Hrvatske imao je novac Mletačke Republike. U 13. i

14. stoljeću u primjeni je bio mletački groš. Isplate velikih svota novca

obavljale su se u novčanim jedinicama solidi grossorum (12 groša) i libra

grossorum (240 groša). Od kraja 14. stoljeća, u Mlečanima se kuju manji i tanji

grossetto. Mletački zlatni novac – dukat, kovan je od 1284.-1822. godine, a

imao je ustaljenu finoću zlata i težinu. Prema finoći bio je identičan forintu

(florinu) firentinskom zlatniku koji se počeo kovati 1252. godine. Od polovice

16. stoljeća dukat se naziva cekin. Sitni mletački novac bagatin, kovao se u

gradovima Hvaru, Splitu, Šibeniku, Trogiru i Zadru.

Kovnica Dubrovačke Republike djelovala je od 1337. do 1803. godine te se

smatra da je njezino djelovanje bilo najduže u povijesti kovnica na području

Hrvatske. Dubrovnik je još za vrijeme Mletaka imao vlastiti novčani sustav.

Novčana jedinica je tada bio srebrn grosus i bakrena kopuća. Tijekom svog rada

kovnica u Dubrovniku je izradila 18 vrsta dubrovačkog novca, među kojima su

bili bakreni folar, srebrni denar i dr.

Na području Slavonije tijekom 13. stoljeća hrvatsko-ugarski kraljevi su kovali

poseban novac – slavonske banovce, koji su se još nazivali i kune, zbog utisnute

kune na novčiću. Koža kune bila je već tijekom rimskog razdoblja vrijedna roba,

a tijekom ranog srednjeg vijeka korištena je kao sredstvo plaćanja među

48

mnogim Slavenima i Skandinavcima. Krzno kune koristilo se za plaćanje poreza

i novčane kazne, a takav porez primjenjivan je i za vrijeme hrvatskih vladara.

Krajem 12. stoljeća kada kuna počinje nestajati, kunski porez se plaća novcem

(Granić, 2008:89).

U vrijeme hrvatsko-ugarske državne zajednice i zajednice zemalja Habsburške

krune na novcu su bili natpisi i grbovi hrvatskih zemalja. Kralj Ludovik (1342. -

1382.) kovao je groševe. Za vrijeme hrvatsko-ugarskog kralja Sigismunda

(1387.-1409.) na hrvatskom prostoru bili su znani njegovi novci, zlatna forinta,

srebrni denar i srebrni kvarting. U sljedećem razdoblju u optjecaju su bili

različite novčane jedinice, primjerice, zlatni gulden, obol, ugarski forint,

ugarski denar i dr. U vrijeme Nikole Zrinskog (1488.-1534.) kovan je denar,

groš i talir u njegovoj kovnici u Gvozdenom. Poslije novca kojeg je kovao

Nikola Zrinski srebrnih denara u doba Ludovika II, te denara, groša i talira, u

doba Ferdinanda I, u sjevernoj Hrvatskoj nije bilo domaćeg novca već je kolao

novac zajedničkih hrvatsko-ugarskih kraljeva, a kasnije novac austrijskih careva

(Mandić, 1996:49).

Hrvatska je tijekom 17. stoljeća u sklopu hrvatsko-ugarske državne zajednice

imala poseban državno-pravni položaj. Sabor je imao pravo neposrednog

nadzora nad provođenjem odredbi o novčanim pitanjima. Tijekom 18. stoljeća

prava Hrvatskog sabora glede novčanih pitanja su se ograničila, a usprkos

protivljenju Sabora, bečki dvor je progurao na područje Hrvatske novac manje

vrijednosti u viši tečaj. Istovremeno se na području Hrvatske pojavio “horvatski

novac” nazvan i “denarius Croaticus” ili “nummus Croaticus”. Taj se novac

zadržao do kraja 18. stoljeća, a umjesto njega se koristi ugarski bakreni denar i

grešlja. Za vrijeme hrvatskog bana Josipa Jelačića nakratko je oživjela hrvatska

financijska samostalnost, a sam Josip Jelačić preuzima sve financijske urede i

pravo ubiranja poreza i daća, kao i pravo kovanja novca i izdavanja novčanica.

Iz tog vremena se spominju i taliri Dubrovačke republike (1743.-1779.), koji su

se popularno nazivali vižini. Taliri su bili kovani po primjeru klasičnih

austrijskih i ugarskih talira.

49

Izdavanje papirnog novca započelo je na teritoriju Habsburških zemalja u

vrijeme sedmogodišnjeg rata (1756.-1753.). Prvo su izdavane obveznice uz

određeni kamatnjak. Marija Terezija je, potom, odredila izdavanje beskamatne

obveznice, tzv. bečke banko-cedulje, koje su u biti bili prave novčanice u

apoeima od 3, 10, 25, 50 i 100 florena, a koristile su se na području Hrvatske.

Zbog stalnog pada vrijednosti ovih novčanica, država je devalvirala njihovu

valutu, pa su umjesto banko-cedulje emitirane izkupne-cedulje. Na otoku Pagu

se pojavio 1778. godine prvi hrvatski papirni novac – paški asignat. Naime,

dotad je grad Pag svojim službenicima, činovnicima i liječnicima plaćao u soli.

Po uvođenju asignata, količina soli bi se preračunavala u odgovarajuću

protuvrijednost u lirama, na koju je izdana potvrda s upisanom svotom. Svaki

asignat je imao upisanu svotu i datum izdavanja (Povijest hrvatskog novca,

15.02.2013., <http://www.hnb.hr/novcan/hnovcan.htm>).

Godine 1878. počinje raditi Austro-Ugarska banka koja je imala monopol

emitiranja novčanica u cijeloj carevini, a na cijelom području Austro -Ugarske

monarhije priznaje se jedinstvena valuta – kruna od 1900. godine. Tijekom

prvog svjetskog rata situacija se potpuno mijenja. Novčani optjecaj je porastao s

2,1 mlrd. kruna u 1913. godini (novčanice su imale 65 % pokrića u zlatu, srebru

i zlatnim devizama) na 4,5 mlrd. kruna krajem 1918. godine. Do sredine 1920.

godine novčani je optjecaj porastao na čak 65 mlrd. kruna uz 0,44 % pokrića.

Raspad Austro-Ugarske monarhije rezultirao je podjelom na sedam monetarnih

područja. Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca pripalo je od Austro-ugarske

banke oko 6 mlrd. kuna (Mandić, 1996:50).

Po završetku prvog svjetskog rata na području Kra ljevine Srba, Hrvata i

Slovenaca bilo je u optjecaju pet različitih valuta: austro -ugarsko-hrvatska

kruna, bugarski lev, njemačka marka, crnogorski perper i srbijanski dinar. U

novoj državi sredstvo plaćanja postaje dinar. Žigosanje austrougarskih kruna

(nostrifikacija) započela je 9. siječnja 1918. godine i trajala je do 19. siječnja

1918. godine. Zbog slabe kontrole prvog žigosanja došlo je do drugog žigosanja

50

od 26. studenog 1919. godine, uz lijepljenje posebnih markica na novčanice, s

tim da je 20 % novca donesenog na žigosanje oduzimano za “obnovu Srbije”. U

početku nostrifikacije novac je mijenjan u omjeru jedan dinar za dvije krune, a

od 20. siječnja 1920. godine u omjeru jedan dinar za četiri krune iako su te dvije

valute imale istu kupovnu moć. Funkciju emisijske banke obavlja Narodna

banka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nastala od Narodne banke Srbije od

koje je preuzela i njene interese. Zbog nedostatka sitnog novca 1919. godine

pojedini gradovi tiskaju vlastiti sitni papirnati novac, i to gradovi: Zagreb,

Osijek, Karlovac i Split. Od 1919. do 1921. godine, na području Slobodne

države Rijeke, u optjecaju su bile austrougarske krune žigosane žigovima s

natpisom “Citta di Fiume” (CF krune). Nakon priključenja Rijeke Kraljevini

Italiji, CF krune su zamijenjene talijanskom lirom (Promjene domaće valute u

20. stoljeću, 14.01.2013., <http://www.kunalipa.com/katalog/povijest/20-

stoljece-1.php>). Tijekom velike gospodarske krize 1929.-1932. godine hrvatsko

bankarstvo doživljava slom, jer Narodna banka u Beogradu otkazuje sve

odobrene kredite. Ta je mjera najviše pogodila hrvatske banke, koje su do tog

trenutka od 419 milijuna dinara iskoristile samo 171 milijun ili oko 40%

(Đodan, 1981:33).

U kolovozu 1939. godine uspostavljena je Banovina Hrvatska. Uredbom o

Banovini Hrvatskoj, a na temelju sporazuma Cvetković – Maček. S Narodnom

bankom Kraljevine Jugoslavije postignut je sporazum o izdavanju vlastitog

novca (razmatrana su imena kuna ili banovac) koji bi kolao usporedo s

jugoslavenskim dinarom. No, početak drugog svjetskog rata spriječio je

realizaciju planova o tom novcu.

Raspad Jugoslavije početkom drugog svjetskog rata i osnivanje Nezavisne

države Hrvatske 10. travnja 1941. godine dovodi do formiranja novog novčanog

sustava na području Hrvatske. Osniva se Hrvatska državna banka i uvodi nova

valuta kuna, a njen novčani sustav počinje funkcionirati već 8. srpnja 1941.

godine. Zamjena kune za dinar bivše Narodne banke Kraljevine Jugoslavije

51

obavljena je prema nominalnoj vrijednosti. Tijekom rata vrijednost je kune

stalno padala i nakon rata u optjecaju je bilo 242 milijarde kuna (Mandić,

1996:52).

U novoj državi, socijalističkoj Jugoslaviji, sredstvo plaćanja postaje dinar.

Odnos kune prema dinaru nije bio jedinstven na cijelom području zemlje. Na

području Hrvatske i Bosne tisuću kuna mijenjalo se za sedam dinara. S obzirom

da se vrijednost zamijenjenog novca smanjivala 5 do 70 %, na taj se način

povećavao priljev hrvatskog novca u Beogradu. U travnju 1945. godine utvrđeno

je da jedan dinar vrijedi 17,762 miligrama zlata, a 50 dinara bilo je ekvivalentno

jednom američkom dolaru. Od kraja drugog svjetskog rata do 1990. godine dinar

je osam puta devalvirao. Godine 1989. devalvacija je iznosila 1.000 %.

Devalvacija nije bila popraćena odgovarajućom politikom cijena, kao ni

promjenama u gospodarskom sustavu, što je otežavalo uspostavu realnog tečaja

dinara. Među uzrocima čestih korekcija dinara u odnosu na konvertibilne valute

identificirani su: veliki zajmovi Jugoslavije, primarna emisija novca, stalne

negativne devizne bilance, nedjelotvornost gospodarstva.

Vidljivo je, dakle, da je novčani sustav na području Hrvatske, od razdoblja

doseljavanja Ilira i Grka do danas, prolazio niz faza u svom razvoju.

Primjenjivala su se različita sredstva plaćanja, a veći broj država i gradova te

njihova razdvojenost, osvajanja pojedinih područja, strukturiranost u okviru

drugih država, dodatno je povećavao njihov broj.

52

4.2. Razvoj novca u Republici Hrvatskoj od 1990. do 2012.

godine

Osamostaljenje Republike Hrvatske 30. svibnja 1990. godine nametnulo je

potrebu uvođenja nacionalne novčane jedinice. U okolnostima koje su vladale u

tom razdoblju, 23. prosinca 1991. godine uveden je hrvatski dinar , kao

prijelazna, odnosno privremena novčana jedinica izdan od Ministarstva financija

i novčanice te valute nosile su potpis ministra financija. Taj novac nije izdala

Narodna banka jer je trebao poslužiti kao prijelazno sredstvo u procesu

monetarnog osamostaljivanja i stvaranju zdravih temelja, a ponajprije u

postizanju stabilnosti za uvođenje nacionalne valute. Hrvatski je dinar bio bez

podjele na stote dijelove i izdane su samo papirne novčanice, iako je ostavljena

mogućnosti izdavanja i kovanog novca. Zamjena jugoslavenskog dinara za

hrvatski dinar obavljala se u odnosu 1:1, a trajala je od 23. do 31. prosinca

(redovni rok). Takav je odnos izabran zbog dva razloga (Srb i Matić, 2000:152):

1) praktičnosti koja se postiže u poslovima zamjene novca i 2) diobenih procesa

koji će ti omjerom i tehnički biti olakšani. Tečaj hrvatskog dinara prema stranim

valutama utvrdila je Narodna banka Hrvatske na svojoj prvoj tečajnici 1.

siječnja 1992. godine – jedna njemačka marka vrijedila je tada 55 hrvatskih

dinara (Povijest hrvatskog novca, 15.02.2013., <http://www.hnb.hr/novcan/hno

vcan.htm>).

Razlozi uvođenja privremene novčane jedinice bili su u prvom redu rezultat

inflatornih problema u bivšoj Jugoslaviji koji se osamostaljenjem Hrvatske nisu

u jednom kratkom razdoblju mogli zaustaviti. Ostale okolnosti, također, su

pogodovale donošenju privremene novčane jedin ice. Sav je teret inflacije trebao

ponijeti upravo taj novac uz postupno stvaranje općih uvjeta za uvođenje trajne i

stabilne valute. Naziv novca izabran je iz praktičnih razloga, ali i zbog hrvatske

novčane tradicije, s obzirom da to nije novac koji je samo vezan uz Jugoslaviju

odnosno uz Srbiju, već se tijekom povijesti pojavljuje i na prostorima Hrvatske.

Kako je već istaknuto denar odnosno njegova inačica dinar susreće se u

hrvatskom novčarstvu već u 12. stoljeću. Novčanice su se izdavale u apoenima

53

od 1, 5, 10, 25, 100, 500, 1.000, 2.000, 5.000, 10.000, 50.000 i 100.000

hrvatskih dinara. Tijekom korištenja ove privremene valute učinjeni su određeni

početni rezultati i stečena prva iskustva u vođenju monetarne politike u

uvjetima državne samostalnosti.

Tečaj na dan puštanja u optjecaj hrvatskog dinara bio je 13 hrvatskih dinara za

jednu njemačku marku. U početnom razdoblju primjene hrvatskog dinara tečaj

je bio relativno stabilan kao rezultat visoke financijske discipline i poduzetih

mjera ekonomske politike, a dijelom i kao rezultat psiholoških učinaka, odnosno

želje da se pokloni povjerenje novoj nacionalnoj valuti. Međutim, događanja u

zemlji i u okruženju izazvali su snažan pritisak na tečaj hrvatskog dinara.

Prisutna su jaka inflatorna kretanja s izvjesnim konjunkturnim ciklusom. Tako

se već 1. siječnja 1992. godine tečaj formira na razini 55 hrvatskih dinara za

jednu njemačku marku. Kulminacija inflacije dogodila se 1993. godine, kad je

na godišnjoj razini iznosila 1.249,7 %. Apoenska struktura hrvatskog novca,

također, je dobar pokazatelj inflatornih kretanja. Tako se već 1992. godine u

optjecaj puštaju tri novčanice (2.000, 5.000 i 10.000 HRD-a), a sljedeće 1993.

godine dvije novčanice (50.000 i 100.000 HRD-a).

Značajan porast deviznih rezervi Narodne banke i poslovnih banaka tijekom

1992. godine, bitan je čimbenik osiguranja likvidnosti. U listopadu 1993. godine

započinje antiinflacijski program. Stabilizacija je bila heterodoksnog tipa s

anti-inflacijskim mjerama popraćenim strukturnim reformama.6 Prva faza

programa bila je karakterizirana pooštrenom novčanom politikom; cijene javnih

i komunalnih službi preusklađene su kako bi se uklonili gubici tih poduzeća koji

su opterećivali proračun, liberalizirano je devizno tržište što je omogućilo

stabiliziranje tečaja, kontrolirane su plaće u javnom sektoru, a izglasan je i

gotovo uravnoteženi proračun središnje države (Družić i dr., 1998:172).

6 Družić, G. et al.: Hrvatsko gospodarstvo, Ekonomski fakultet u Zagrebu, Zagreb, 1998., str. 172.

54

Do uvođenja antiinflacijskog programa 4. listopada 1993. godine tečaj svih

valuta u odnosu na hrvatski dinar imao je nagli rast, a potom opada, što znači da

hrvatski dinar jača. Temeljno sidro antiinflacijskog programa bio je tečaj

njemačke marke (DEM). Uvođenjem antiinflacijskog programa tečaj je pušten u

relativno slobodno plutanje. Narodna banka Hrvatske se obvezala braniti ga od

deprecijacije (tj. ako prijeđe 4,444 za DEM). Osim toga dolazi do promjene

tehnike izračunavanja srednjeg tečaja Narodne banke Hrvatske. Do 4. listopada

1993. godine srednji tečaj Narodne banke računao se prema ponderiranom

prosjeku deviznih transakcija poslovnih banaka u prethodnom mjesecu. Od tog

datuma srednji tečaj Narodne banke računa se kao ponderirani prosjek deviznih

transakcija poslovnih banaka od dva dana ranije odnosno srednji tečaj u srijedu

je ponderirani prosjek deviznih transakcija poslovnih banaka u ponedjeljak.

Nadalje, nekoliko dana poslije 4. listopada nakon što su gospodarski subjekti

proučili vjerodostojnost antiinflacijskih namjera vlade, dolazi do loma inflacije.

Hiperinflaciju od mjesečno 30 % zamijenila je nulta inflacija, pa čak i deflacija,

što se kasnije pretvorilo u umjerenu jednoznamenkastu inflaciju (Babić,

1995:28).

Dana 30. svibnja 1994. godine uvedena je nova novčana jedinica, kuna, kao

zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj. Tog dana u optjecaj je

pušteno osam apoena (5, 10, 20, 50, 100, 200, 500 i 1.000 kuna) i optjecajni

kovani novac u devet apoena (1, 2, 5, 10, 20 i 50 lipa i 1, 2 i 5 kuna), a 1997.

godine apoena prigodnog optjecajnog novca od 25 kuna. Tečaj kune na dan

puštanja u optjecaj utvrđen je na paritetu 3,7165 kuna za jednu njemačku marku.

Ovaj je tečaj predstavljao tečajnu vrijednost hrvatskog dinara podijeljenu s

tisuću. Utvrđena je, dakle, rekurentna veza između starog novca (hrvatskog

dinara) i novog novca (kune) u omjeru 1:1.000.

Hrvatska provodi režim fluktuirajućeg tečaja, što znači da tečaj nacionalne

valute nije fiksiran prema nekoj stranoj valuti ili košarici valuta, već se

slobodno formira na deviznom tržištu. Tečaj fluktuira ovisno o ponudi i

potražnji deviza na deviznom tržištu. Hrvatska narodna banka uključuje se u

55

transakcije na deviznom tržištu kako bi spriječila prekomjerne fluktuacije tečaja

u oba smjera. Hrvatska narodna banaka, tako prodaje devize kad kuna slabi ;

prodajom deviza iz optjecaja povlače se kune, čime raste njihova vrijednost

(aprecijacija tečaja). Hrvatska narodna banka kupuje devize kada kuna jača:

kupnjom deviza Hrvatska narodna banka u optjecaj stavlja više kuna, čime se

smanjuje njihova vrijednost (deprecijacija tečaja) (O tečaju kune, 17.01.2013.,

<http://hnb.hr/tecajn/htecajn.htm>). S obzirom na vrlo visok stupanj

euriziranosti hrvatskog financijskog sustava te činjenice da se oko 60 %

vanjskotrgovinske razmjene Hrvatske odvija sa zemljama Europske unije, dokle

god Hrvatska ne postane članicom euro zone, za Hrvatsku je od presudnog

značaja tečaj kune prema euru, na održavanje čije stabilnosti je usredotočena i

politika Hrvatske narodne banke (Najteža godina, Intervju guvernera Hrvatske

narodne banke dr. Željka Rohatinskog za časopis Banka, veljača 2012. godine,

14.02.2013., <http://www.hnb.hr/govori-intervjui/intervjui/hintervju-rohatinski-

02-2012.pdf>. Za hrvatsku kunu se može reći da ima stabilnu novčanu jedinicu.

Tečaj kune od dana uvođenja do danas kretao se u rasponu od ±6%.

Osim novca kao sredstva plaćanja, Hrvatska narodna banka izdaje i prigodni

novac. Tako je u 2007. godini u zajedničkom izdanju Central Bank & Financial

Services Authority of Ireland i Hrvatske narodne banke predstavljen srebrni

kovani novac, posvećen Ivanu Meštroviću. To je bio jedan od rijetkih primjera

zajedničkog izdanja prigodnog novca od strane središnjih banaka dviju ili više

država, i prvi takav slučaj u Hrvatskoj. Povod je bila osamdeseta godišnjica

autorovog djela “Djevojka s harfom” koje je, kao motiv za kovanicu, Ivan

Meštrović tada darovao Slobodnoj Državi Irskoj, a koja je od 1965. godine i na

službenom pečatu irske središnje banke. Nominalna vrijednost irske verzije

kovanice je 15 eura, a hrvatske 150 kuna (Govor dr. Željka Rohatinskog,

guvernera Hrvatske narodne banke, u prigodi predstavljanja srebrnog kovanog

novca “Ivan Meštrović” u Hrvatskoj narodnoj banci 12. veljače 2007.,

14.02.2013., <http://www.hnb.hr/govori-intervjui/govori/hg-12022007-rohatin

ski.htm>).

56

5. ZAKLJUČAK

Obradom teme ovog diplomskog rada došlo se do spoznaje o pluralizmu

definicija novca u literaturi, što je rezultat različitih teorija o novcu koje su se

razvijale tijekom povijesti, kao i različitih aspekata teorijskog promišljanja o

novcu: pravnog, ekonomskog i društvenog.

S pravnog aspekta promatrano novac je zakonsko sredstvo plaćanja. No, nikako

se ne smije zanemariti njegov ekonomski aspekt te utjecaj novca na trgovinsku

razmjenu i općenito na gospodarsku aktivnost unutar nacionalnih granica.

Ekonomija kao znanost proučava djelovanje novca na makroekonomska i

mikroekonomska kretanja. Novac utječe na proizvodnju, zaposlenost i inflaciju.

Pod pojmom novac podrazumijeva se svako općeprihvaćeno sredstvo koje može

poslužiti kao sredstvo razmjene, plaćanja i izmirenja duga. Sociologija kao

znanost promatra utjecaj novca na druge društvene pojave. Vrijednost novca

proizlazi iz njegove kupovne snage koju mu pridaju sami subjekti koji se njime

služe.

Novac kao predmet razmatranja aktualiziran je već u antičkoj i grčkoj filozofiji.

Međutim, ekonomski aspekt novca postaje predmetom istraživanja tek u vrijeme

merkantilističkih doktrina, sredinom 16. stoljeća. Merkantilisti novac

proglašavaju jedinim oblikom bogatstva, samostalnim oblikom prometne

vrijednosti. Prema njihovom stavu zlatnom novcu nije potrebna državna

garancija ni deklaracija, jer on sam po sebi predstavlja vrijednost. Suprotnog su

mišljenja kartalisti, koji tvrde da vrijednost novca počiva samo na dogovoru

među ljudima, te da nije uopće važno od čega je novac napravljen. Danas je u

monetarnom sustavu u čitavom svijetu vidljiva prevlast kartalnog (papirnog)

novca, a uočljiva je i sve veća zastupljenost depozitnog novca i u novije vrijeme

plastičnog i elektroničkog novca.

Različite teorije novca identificiraju više ili manje funkcija novca, no svi se

teoretičari slažu o tri osnovne funkcije novca: funkcija novca kao sredstvo

57

plaćanja, odnosno posrednik u razmjeni ostalih dobara, funkcija novca kao

mjerila vrijednosti svih dobara koja se razmjenjuju, te funkcija novca kao

pričuve vrijednosti (funkcija zgrtanja blaga).

Novac, u prvom redu, služi kao sredstvo razmjene, odnosno kao posrednik u

razmjeni proizvoda, olakšavajući pritom razmjenu dobara. Upotrebna vrijednost

robe mijenja se za novac, a potom se tim novcem kupuje uporabna vrijednost

druge robe.

Funkcija novca kao mjerila vrijednosti svih dobara koje se razmjenjuju

omogućuje razdvajanje procesa razmjene u dva dijela. Jedna strana svoju robu

zamjenjuje za standardnu robu, koja služi kao opće sredstvo razmjene, a zatim

za tu standardnu robu, odmah ili nakon određenog vremena, u zamjenu dobiva

robu koju treba i želi. Pri tome se promiče podjela rada i specijalizacija, što

dovodi do povećanja blagostanja u društvu. Novac kao mjera vrijednosti

omogućuje sudionicima u ekonomskim transakcijama usporedbu relativne

vrijednosti različitih roba i usluga. No, da bi obavljao funkciju mjerila

vrijednosti, novac mora biti stabilan.

Treća funkcija novac je funkcija pričuve vrijednosti odnosno funkcija zgrtanja

blaga. Naime, svaka prodaja dobara ne mora odmah biti praćena kupovinom

nekog drugog dobra, već se novac može zadržati izvan prometnog procesa. To

može biti način držanja blaga, relativno siguran u odnosu na rizike koji prate

kretanja na različitim tržištima, a za razliku od drugih oblika bogatstva uvijek je

brzo pretvoriv u druga dobra i usluge i kao takav je izvor potrošačke moći.

Iz temeljne funkcije novca kao sredstva prometa i plaćanja, odnosno sredstva

razmjene, proizlazi i njegovo prvenstveno promatranje kao transakcijskog

sredstva, a potom kao konzervirane kupovne moći odnosno kao imovine u

najlikvidnijem obliku. Funkcija novca kao transakcijskog sredstva omogućila je

indirektnu, posrednu razmjenu roba i usluga. Time ujedno gospodarske

aktivnosti, a posebice razmjena dobara dobivaju novi oblik (nakon trampe kada

58

je roba obavljala funkciju slučajnog transakcijskog sredstva). Razvoj robnog

prometa izazvao pojavu novca i njegovo oblikovanje u određenom robnom

novcu (npr. koža), a zatim i preoblikovanje u simbolični novac (npr. komadić

žigosane kože), tako je taj isti razvoj doveo do daljnje racionalizacije

primitivnih novčanih sustava. Ulogu robnog novca sve više preuzima metal, a

zatim zlato i srebro, te papirnati novca.

Razvojem novčanog prometa pojavljuju se novčani surogati, u obliku različitih

vrijednosnih papira koji cirkuliraju u određenoj sferi robnog prometa i time

zamjenjuju novac, banknota i depozitnog novca, a u novije vrijeme u novčanom

prometu sve zastupljeniji postaju plastični i električki novac.

Na području Republike Hrvatske su se od najranijeg vremena do danas

izmjenjivali novčani sustavi Rimskog Carstva, Franačke države, Mletačke

Republike, Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca,

Kraljevine Jugoslavije, SFRJ, a osamostaljenjem Republika Hrvatska uvodi

vlastiti novčani sustav i novu novčanu jedinicu, kunu, kao zakonsko sredstvo

plaćanja. To je relativno stabilna valuta, a tečaj kune u odnosu na druge valute

je fluktuirajući odnosno ovisan je o ponudi i potražnji na tržištu deviza.

Zaključno se može istaknuti da je razvoj novca tijekom povijesti bio dinamičan

i pod utjecajem različitih čimbenika, bilo političkih, ekonomskih, društvenih i

sl. Njegov razvoj prate i promjene u funkcijama novca kao i oblici novca, od

naturalnog do elektroničkog.

59

LITERATURA

1) Knjige

1. Babić, M. 2000, Makroekonomija, Mate, Zagreb.

2. Bajt, A. 1979, Osnove ekonomske analize i politike, Informator, Zagreb.

3. Družić, G. i dr. 1998, Hrvatsko gospodarstvo, Ekonomski fakultet u

Zagrebu, Zagreb.

4. Dvornik, I. 1980, Novac i novčana politika, Školska knjiga, Zagreb.

5. Đodan, Š., 1981, Hrvatsko pitanje, Alfa, Zagreb.

6. Ekelund, R. B., Hebert, R. F. 1997, Povijest ekonomske teorije i misli , Mate,

Zagreb.

7. Gorenc, V. (ur.) 1997, Rječnik trgovačkog prava, Masmedia, Zagreb.

8. Ivanović, Z. 1997, Financijski menedžment, Hotelijerski fakultet Sveučilišta

u Rijeci, Opatija.

9. Leijonhufvud, A. 2001, Monetary Theory as a Basis for Monetary Policy ,

Palgrave, New York.

10. Miller, Roger LeRoy, VanHoose, David D. 1997, Moderni novac i

bankarstvo, Mate, Zagreb.

11. Perišin, I., Šokman, A., Lovrinović, I. 2001, Monetarna politika, Fakultet

ekonomije i turizma “Dr. Mijo Mikrović”, Pula.

12. Samuelson, P. A., Nordhaus, W. 1992, Ekonomija, Mate, Zagreb.

13. Srb, V. i Matić, B., 2000, Bankarstvo, Ekonomski fakultet Sveučilišta

Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Osijek.

14. Tomašević, J. 2004, Novac i kredit, Dom i svijet, Ekonomski fakultet

Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.

2) Članci

1. Babić, A. 1995, 'Efektivni tečaj kune u razdoblju antiinflacijskog programa',

Privredna kretanja i ekonomska politika, vol. 5, no. 45, str. 25-66.

2. Ćavar, S., Batoš, V., Nemšić, B. 2009, 'Usporedba odabranih metoda

60

elektroničkog plaćanja s kratkim osvrtom na pomorstvo', Naše more, vol.

56, no. 5-6, pp. 180-186.

3. Erent-Sunko, Z., Pilipović, O., Rančić, N. 2010, 'Neke osobitosti evolucije

ekonomske politike protekcionizma od antike do postmoderne', Zbornik

Pravnog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, vol. 60, no. 5., pp. 1047-1080.

4. Granić, S. 2008, 'From fur money to modern currency: The kune', Review of

Croatian History, vol. 4, no. 1, pp. 87-109.

5. Kovač, B. 2009, 'Uloga novca u metastrukturnoj promjeni tržišnog društva i

globalna financijska kriza', Politička misao, vol. 46, no. 3, pp. 39-68.

6. Lovrinović, I., Ivanov, M. 2003, 'Novac i gospodarska aktivnost', Zbornik

ekonomskog fakulteta u Zagrebu, vol. 1, no. 1, 23-41.

7. Mandić, A. 1996, 'Pojava i razvoj novca na teritoriju Hrvatske od najranijih

vremena do danas', Nastavni vjesnik, no. 1, pp. 47-59.

3) Ostali izvori

1. Govor dr. Željka Rohatinskog, guvernera Hrvatske narodne banke, u prigodi

predstavljanja srebrnog kovanog novca “Ivan Meštrović” u Hrvatskoj

narodnoj banci 12. veljače 2007., 14.02.2013., <http://www.hnb.hr/govori-

intervjui/govori/hg-12022007-rohatin ski.htm>

2. Najteža godina, Intervju guvernera Hrvatske narodne banke dr. Željka

Rohatinskog za časopis Banka, veljača 2012. godine, 14.02.2013., <http://

www.hnb.hr/govori-intervjui/intervjui/hintervju-rohatinski-02-2012.pdf>

3. Opatić, N., Novac – pravni aspekt pojavnosti, 28.12.2012., <http://www.pra

vnadatoteka.hr/pdf/Novac%20pravni%20aspekt%20pojavnosti%20HPR. pdf>

4. Od plastičnog novca do elektroničkog novčanika, 10.01.2013.,

<http://arhiva.trend.hr/clanak.as px?BrojID=41&KatID=5&ClanakID=491>

5. Promjene domaće valute u 20. stoljeću, 14.01.2013.,

<http://www.kunalipa.com/katalog/povijest/20-stoljece-1.php>

6. O tečaju kune, 17.01.2013., <http://hnb.hr/tecajn/htecajn.htm>

7. Povijest hrvatskog novca, 15.02.2013., <http://www.hnb.hr/novcan/hnovcan.

htm>

61

8. Randall Wray, L., 2006, 'Keynes's Approach To Money: An Assessment After

70 Years, The Levy Economics Institute of Bard College, 07.01.2013,

<http://www.levyinstitute.org/ pubs/wp_438.pdf>

9. Zakon o deviznom poslovanju, pročišćeni tekst zakona, NN 96/03, 140/05,

132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10), 7.01.2013.,

<http://www.zakon.hr/z/77/Zakon-o-deviznom-poslovanju>

62

POPIS GRAFIKONA

Redni

broj Naslov grafikona Stranica

Grafikon 1. Špekulativna potražnja za novcem 22

63

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom RAZVOJ I FUNKCIJE

NOVCA izradila samostalno pod voditeljstvo prof. dr. sc. Zdenka Prohaske i

asistentice dr. sc. Bojane Olgić Draženović. U radu sam primijenila

metodologiju znanstveno-istraživačkog rada i koristila literaturu koja je

navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i

zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu na

uobičajen, standardan način citirala sam i povezala s fusnotama s korištenim

bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Također, izjavljujemda sam suglasna s objavom diplomskog rada na službenim stranicama Fakulteta.

Studentica:

Nina Sabolek