OPAŽANJE OSOBA

a/Opažanje emocija i crta ličnosti

Mi stalno šaljemo na neki način informacije kojima dajemo do znanja u kakvoj smo situaciji i kako se osjećamo.

Isto tako stalno, svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno opažamo unutrašnja stanja drugih ljudi i izvodimo zaključke na osnovu njihovog verbalnog i neverbalnog ponašanja.

Na takav način mi oblikujemo stavove o karakteristikama drugih ljudi.

Skup sposobnosti koje bi trebale pridnijeti točnijoj procjeni i izražavanju svojih emocija kao i procjeni tudjih emocija ovisi o emocionalnoj inteligenciji.

Definiciju emocionalne inteligencije koja glasi : «Emocionalna inteligencija uključuje sposobnosti točnog zapažanja procjene i izražavanja emocija; sposobnost uvidjanja i generiranja osjećaja koja olakšavaju mišljenje; sposobnosti razumijevanja emocija i znanja o emocijama; i sposobnost reguliranja emocija u svrhu promocije emocionalnog i intelektualnog razvoja.»

Kad govorimo opažanju osoba, a pri čemu koristimo emocionalnu inteligenciju to podrazumijeva:

*opažanje i procijenjivanja socijalnih situacija tj. opažanje i ocjenjivanje odnosa izmedju osoba i grupa

1

*opažanje psihičkih osobina i stanja drugih osoba tj. procjenjivanje crta ličnosti drugih osoba i opažanje emocionalnih stanja drugih ljudi

*opažanje vlatitih emocija - ono u intezivnoj interakciji sa svim onim što opažamo kod drugih ljudi.

Opažanje drugih ljudi se jako razlikuje od opažanja predmeta.

Opažanje fizičkih predmeta zasniva se na osjetima i opažanjima do kojih dolazimo djelovanjem podražaja na naša osjetila. Fizički predmeti su stabilni i pasivni.

Ljudi su uvijek u akciji, u nekom pokretu, oni su promjenjivi i nefiksirani.

Kod opažanja fizičkih objekata nema uzajmnog djelovanja izmedju onoga koji opaža i predmeta kojeg opaža.

Medjutim, kod opažanja drugih osoba postoji uzajamno djelovanje onoga koji opaža i procjenjuje i osobe koju opažamo i procjenjujemo.

I osoba koju opažamo pripisuje nama, kao što mi pripisujemo njoj odredjene motive i stavove i njeno ponašanje zavisi i od toga kako nas ocjenjuje i zapaža.

Kao kod svake vrste interakcije medju ljudima postoji uzajamno očekivanje odredjenih oblika ponašanja.

2

Mi pripisujemo odredjene namjere drugoj osobi, a ona ih pripusuje nama. Otuda uzajamna zavisnost ponašanja onoga koji opaža i onoga koga opažamo.

U području opažanja osoba možemo razlikovati opažanje emocija i opažanje pojednih osobina ličnosti.

Identifikacija i razlikovanje emocija je moguće na osnovu pojedinih vrsta izraza:*na osnovu facijalne ekspresije*na osnovu ekspresije glasa *na osnovu mimike

R. Woodworth je još 1938. godine pokazao da se emocije mogu poredati na kontinuumu,a prema njihovoj srodnosti i prema mogućnosti da se prepozanju i da se razikuju jedna od druge. Na tom kontinuumu ima šest skala:I Ljubav, sreća, radostII IznanedjenjeIII Strah i patnjaIV Srdžba i odlučnostV GadjenjeVI Prezir

Emocije koje se nalaze u jednom redu nije moguće razlikovati na osnovu facijalne ekspresije.*Teško razlikuju i emocije koje su u susjednim redovima. Medjutim, što su emocije u udaljenijoj kategorije, lakše se i točnije diskriminiraju.

3

I glas čovjeka je vrlo ekspresivan i moguće je na osnovu njega zaključivati o emocijama.

Jecanje je, na primjer karakteristično za žalost, smijeh za radost, nagli vrisak za strah ili iznanedjenje. I

Govor sam izražava u većem ili manjem stupnju emocije govornika. Pri emociji srdžbe glas je u pravilu povišen, pauze govornih cjelina su kraće, tempo govora brži, a duže riječi su skraćene.

Kod žalosti je tempo govora usporen, a pauze produžene.

Utvrdjeno je isto tako da se srednje brzine govora, a sa puno prekida ocjenjuju kao anksioznost; brz i tečan govor kao sigurnost u sebe, a monoton, spor i govor bez prekida kao omalovažavanje onoga kome se govori.

Istraživanje emocija govore da uz svaku emociju ide i karakteristično držanje tijela. Tako ubrzano pokretanje ruku (mlataranje) se obično procjenjuje kao nesigurnost ili spremnost na obranu, sleganje ramenima kao frustracija ili bijes.

Doduše oko ovog izvora procjenjivanja emocija postoje mnogi kontradiktorni rezultati istraživanja, tako da brojni autori govore da je facijalna ekspresija najpouzdaniji izvor informacija o emocionalno stanju neke osobe.

Osim facijalne ekpresije, važan je i sadržaj verbalnog iskaza osobe čije emocije ocjenjujemo, njezini postupci i akcije kao i čitav kontekst u kojem se emocije manifestiraju.

Na točnost procjenjivanja tudjih emocija utječe vrlo mnogo faktora.

4

Prvu skupinu faktora čine oni koji su odnose na osobu koju se procjenjuje. *To su otvorenost izražavanja emocija, njena živost, veća ili manja konvencionalnost u ponašanju.

*Drugu skupinu faktora čine oni koji se odnose na onoga koji procjenjuje. To je njegova osjetljivost, intraceptivnost, smisao za estetiku i artistički smisao.

*Treću skupinu faktora čine oni koji se odnose na samu situaciju. To su prepoznavanje i poznavanje uvjeta u kojima dolazi do izražavanja emocija, poznavanje osobe i drugo.

Opći zaključak svih istraživanja je taj da će procjene biti točnije i jednoznačnije ako imamo više podataka o okolnostima u kojima se osoba nalazi.

U jednom su eksperimentu istraživači pokazali ispitanicima fotografiju lica na kojem je bila izrazita girmasa uz informaciju da je slika snimljena dok je osoba na slici promatrala vješanje.

Drugoj su skupini ispitanika pokazali istu fotografiju ali uz informaciju da je slika snimljena u času kada je osoba upravo presjecala vrpcu ulazeći u cilj utrke na 100 metara.

U prvom slučaju ocjena emocije bila je odvratnost ili tjeskoba.

U drugom slučaju procijenjeno je da lice pokazuje napor i odlučnost

5

Postavlja se i pitanje da li su bolji procjenjivači žene ili muškarci. Velik broj nalaza istraživanja govore u prilog toga da su žene bolji procjenjivači.

Te se razlike objašnjavaju dosadašnjom društvenim položajem žena. Zbog veće zavisnosti žena za njih je važno da točno procijene osobine, stavove i namjere drugih osoba.

Po nekim je autorima uzrok ovoj razlici u razvijenijim estetsim interesima kod žena.

Prema nekim podacima estetsko artistički smisao koji uključuje interes za složenost i posebnost, predstavlja takodjer jednu od karakteristika koja doprinosi točnijem odredjivanju drugih osoba.

Neka istraživanja pokazuju da oni muškarci koji su točni u procjeni drugih muškaraca imaju jaku ličnost dok su muškarci koji su točni u procijenjivanju žena stidljive osobe.

Važan moment za razmatranje je i ocjenjivanje tudjih emocija prema nama. U tim se situacijama govori o procjenjivanju osobnih stavova drugih prema nama. U takvim procjenama procjenjivači su u prvom redu zainteresirani za afektivnu komponentu stava tj. za emocionalni odnos uključen u stav.

Najočigledniji znak koji nam govori kakva je emocija izražena prema nama je facijalna ekspresija koju procjenjujemo kao ugodnu ili neugodnu.

Važana je i usmjerenost pogleda. Na nas usmjeren pogled interpretira se kao nastojanje da se uspostavi bliži kontakt sa nama. Ako je takva usmjerenost pogleda prema nama povezana sa smješkom, mi to ocjenjujemo kao naklonost.

6

Ako tijekom intervjua intervjuer ne gleda u osobu koju intervjuira, procjenjuje ga se kao da nema interesa za ono što mu osoba govori.

Važan znak je i položaj tijela. Mi opažamo kao prijateljske prema nama osobe koje pri komuniciranju sa nama sjede u opuštenom položaju, sa tijelom nagnutim prema naprijed.

I tjelesni kontakt kao što su rukovanje, tapšanje po ramenu predstavljaju važne znakove za ocjenjivanje emocija prema nama. Na osnovu facijalne ekpresije, pokreta očiju i položaja tijela mi procijenjujemo i stav dominacije ili stav submisivnosti onoga s kojim razgovaramo.

Izraz lica bez smješka, podignute glave, oholo držanje cijelog tijela, procijenjuje se kao odnos dominantnosti prema nama.

Na osnovu nervoznog ili neke vrste obrambenog smješka, spuštene glave mi zaključujemo o submisivnosti u odnosu na nas.

Odnos dominantnosti i submisivnosti ocjenjuje se i na osnovu glasa.

Samopouzdanost u glasu izražava dominantan odnos prema nama, a mekši i nervozan ton glasa submisivnost.

Interesantan je podatak da ljudi puno točnije procjenjuju pozitivne od negativnih emocija usmjerne prema njima.

7

Razlozi za takve dosljedne rezultate u istraživanjima su da znakovi kojima se izražava nenaklonost su obično manje izrazito izraženi nego znakovi koji izražavaju naklonost.

Mi smo i tijekom odgoja upućivani na suzdržanost i izražavanju neprijateljstva i nenaklonosti.

Ali je činjenica i ta da mi sami nerado vidimo da smo nekom neskloni i da neko ima neprijateljski stav prema nama.

Postoji takodjer i velika podudarnost izmedju vlastitih osjećaja prema drugima i procijene osjećaja drugih prema nama.

Vrlo često se procijenjuju osjećaji drugih prema nama kao pozitivni kad mi imamo pozitivne osjećaje prema tim osobama koje procijenjujemo i to bez obzira kakvi su stvarni osjećaji te osobe prema nama.

Članovi malih grupa pokazuju tendenciju da osjećaje drugih prema sebi procijenjuju kao iste ili slične onima koja imaju prema onima koje ocjenjuju.

Medju članovima malih grupa postoji uzajamnost osjećaja u velikoj mjeri. Ova uzajamnost je veća kad se radi o pozitivnim nego kad se radi o negativnim osjećajima.

U velikom postotku članovi grupa vole one koji njih vole, a ne vole one koji nisu njima naklonjeni. Postoji i tendencija da za

8

one koje volimo navodimo da i oni nas vole, a za one koje ne volimo da smatramo da oni i nas ne vole.

Pored identificiranja emocija mi dok opažamo druge ljude opažamo i njihovu ličnost i osobine ličnosti posebno.

Do utvrdjivanja crta ličnosti osoba koje sretnemo dolazi putem formiranja impresije o njima. Smisao formiranja impresije je pridavanje osobi odredjenih osobina ili atributa.

Zato se o procesu formiranja impresije o osobama govori i kao o procesu atribucije.

Taj proces može biti duži ili kraći. Sliku o svom prijatelju stvaramo na osnovu velikog broja podataka do kojih dolazimo tijekom dugog vremena.

Medjutim, mi formiramo impresiju i na osnovu sasvim kratkog susreta s nekim.

Bez obzira na to da li impresiju formiramo u kratkom ili dugom vremenskom periodu, to je uvijek jako složen proces.

9

U tom procesu mi vršimo selekciju izmedju informacija koje nam stoje na raspolaganju.

Pri toj selekciji koristimo odredjene zakonitosti i mehanizme i vršimo interpretaciju. U taj su proces uključeni brojni psihički procesi, a u prvom redu kognitivni.

Pri formiranju impresije mogu se uočiti neke karakteristične tendencije.

One se odnose na to da se druga osoba uvijek procijenjuje kao osoba koja ima odredjene motive, namjere, želje.

Svim postupcima drugih ljudi mi redovito nastojimo naći smisao tražeći izvor u odredjenim namjerama tih osoba.

Kad aktivnost neke osobe osudjujemo ili ne odobravamo, jer mislimo da je nama na štetu, skloni smo da tu osobu procijenimo kao da je zlonamjerna i zla i da ona namjerno radi to što radi da bi nas na neki način oštetila.

Tek onda kada shvatimo da se osoba tako ponaša jer je na to navodi vanjska situacija, a ne da je uzrok njezinim akcijama u njoj samoj, mi nećemo pripisati osobi zle nemjere prema nama.

Ali, ipak, ćemo joj u situaciji kad akcija osobe dovodi do povrede naših interesa, pripisati neke negativne osobine.

Biti ćemo je skloni procijeniti kao nespetnu, nesnalažljivu ili glupu.

10

Postoje takodjer rezultati istraživanja koji govore o tome da lakše pripisujemo namjernost nekoj akciji ukoliko je njen ishod ozbiljniji.

To je na primjer situacija kada bi dvba djeteta naletila slučajno na servis za čaj od kineskog porculana. Pri tome je jedno dijete slomilo dvije, a drugo šest šalica iz tog servisa. Automatski drugo dijete biva optuženo za više nemarnosti u ponašanju.

U eksperimentu koji je izvršio Walster 1966. (Gahagan, 1975.) ispitanicima je dat prikaz saobraćajne nesreće.

Svima je rečeno da je auto, koji je bio vlasništvo nekog mladog čovjeka skliznuo sa brda.

Jednoj polovici ispitanika je zatim objašnjeno da u toj nesreći nije bilo materijalne štete i da niko nije povredjen.

11

Drugoj polovici ispitanika je rečeno da su dva čovjeka povredjena i da je auto znatno oštećen.

Od ispitanika se tražilo da procijene odgovornost mladog čovjeka u toj nesreći.

Grupa ispitanika koja je dobila izvještaj o tragičnom ishodu procijenila je da je njegova krivica veća, iako u izvještaju nije bilo informacija o njegovoj odgovornosti.

Spomenimo i kriterije koji doprinose tome da se ponašanje pripisuje unutrašnim ili vanjskim uzrocima.

Skloni smo tudje ponašanje pripisati unutrašnjim faktorima, a vlastito vanjskim okolnostima.

Dva su razloga zašto je to tako. Prvi je taj što mi pri vlastitom ponašanju više opažamo okolinu i uvjete u kojima se ponašanje zbiva.

Kod drugih više pažnje obraćamo njihovom ponašanju nego situaciji u kojoj se to ponašanje manifestira.

Drugi je razlog taj što mi za sebe znamo da smo se u drugim situacijama ponašali drugačije, a to za druge često ne znamo.

Zbog takve tendencije u ljudskom reagiranju dolazi do toga da za nevolje koje zadese druge ljude okrivljujemo one kojima se nesreća dogodila i procijenjujemo ih makar djelomično odgovornima.

12

Mi često saobraćajnu nesreću koja se desila našem poznaniku objašnjavamo njegovom lakomislenošću i neopreznošću.

Poseban razlog da mi i nevine žrtve okrivljujemo za nešto za što nisu krive leži u želji da sebe uvjerimo da se to nama neće dogoditi. Drugima se to dogodilo jer nisu bili dovoljno pažljivi, a nama se to neće dogoditi ili nam se nije dogodilo jer mi nismo tako nepažljivi.

Važna opća karakteristika procesa formiranja impresije o drugima je da pridajemo osobi koju procijenjejemo relativno trajna obilježja.

Tako nam osoba postaje konzistentna u svim reakcijama, postaje ista i sa istim osobinama u različitim situacijama. Kada procijenjujemo drugu osobu, mi dakle polazimo od pretpostavke da ona ima trajne karakteristike i upravo njih nastojimo utvrditi.

Proces atribucije je vrlo težak i složen iz dva razloga.

13

Prvi je razlog taj što osoba koju se procjenjuje uvijek teži da da što povoljniju sliku o sebi samom ili pak onakvu sliku koju procjenjuje da bi za nju bila korisna.

Tako prikriva mnoge svoje stvarne osobine, a ponekad i glumi one koje ne posjeduje.

Drugi je razlog onaj koji nameću društvene norme prema kojima imamo obavezu pokazati ljubaznost i zadovoljstvo u susretima s osobama koje baš i ne volimo.

Vidjeli smo da na naše zaključivanje o nekome jako utječe naša procijena da li je ponašanje neke osobe motivirano unutrašnjim ili vanjskim razlozima.

Pomažemo se sa dva momenta da bismo došli do odredjenog zaključka. Prvi se odnosi na efekt ponašanja ili na samo ponašanje. To se najbolje objašnjava prisustvom odredjenih karakteristika ličnosti.

Ako neki doktor odluči prihvatiti posao u malom udaljenom gradu čak i kada je zarada niska , a i uvjeti rada slabi, opravdano je zaključiti da je taj izbor motiviran altruističkim motivima.

Drugi moment koji je važan je personaliziranost akcije.

14

Ako se neko svojim postupcima ralikuje od drugih, opravdano je zaključiti o postojanju posebne karakteristike te osobe.

Na primjer, ako se neko i u zimske mjesece kupa u moru ili nikada ne nosi kaput, opravdano je procijeniti da se radi o osobi koja smatra da izlaganjem hladnoći čeliči svoje zdravlje i taj stav predstavlja karakteristiku te osobe kojom možemo objasniti njezine različite postupke.

Prema autorima R.A. Baron i D. Byrne, 1977. i razlika izmedju javnog ponašanja i ponašanja u prijateljskom krugu pri reagiranju na iste situacije je indikativna.

Privatno ponašanje je više izraz stvarnih karakteristika od javnog ponašanja. Isto tako, uvijek je naše ponašanje drugačije kada znamo da nas neko promatra , nego kad znamo da nismo promatrani.

15

b/Formiranje prve impresije

«Čim došla je i prošla meni padne na um,hej, to je moj par!I prvi put je vidim, ali poznajem njusasvim lucidna stvar...»

Ne mora slika o osobama koje dugo poznajemo i o kojima imamo puno informacija biti točnija od impresije koju smo formirali na osnovu kraćeg poznavanja i manje podataka. Neki nalazi iz prakse psihijatara i kliničkih psihologa pokazuju da u nekim slučajevima ne postoji korelacija ili pak da postoji negativna korelacija izmedju broja podataka i točnosti procijena. To znači da se u nekim slučajevima gomilanjem podataka točnost u procijeni smanjila.

Redovita je pojava da se o svim osobama koje sretnemo formira i na osnovu vrlo kratkotrajnog susreta slika koju nazivamo prvom impresijom. Upravo je začudjujuća brzina kojom dolazi do formiranja slike o drugoj osobi. Ako se na primjer nadjemo u autobusu ili vlaku, mi već poslije svega nekoliko sekundi formiramo impresije o ljudima koje nikada nismo vidjeli. Prvu impresiju donosimo na osnovu vrlo malog broja podataka i brzo zaključujemo o dobi, nacionalnoj pripadnosti, zanimanju pa i o raznim osobinama ličnosti kao što su energičnost, ljubaznost, susretljivost, pouzdanost itd.

Prva impresija, čak i kad je donesena nakon vrlo kratkog vremena i na osnovu vrlo malo podataka, pokazuje se u pravilu vrlo trajnom i vrlo otpornom na promjene. Postoji tendencija da se svi kasnije dobiveni podaci o osobi tumače u skladu sa već formiranom impresijom. Novi se podaci tumače tako da ne izmijene već formiranu impresiju i ako nam se ne uklapaju u sliku , često ćemo ih jednostavno zanemariti. Kada to nije moguće, interpretiramo ih kao nekarakteristične, izuzetne i slučajne postupke dotične

16

osobe. Sve to radimo da bi zadržali već formiranu sliku o njoj.Ova formirana slika utječe na naše ponašenje prema osobi o kojoj smo stvorili prvu impresiju. Ako se na osnovu prve impresije pojavi sklonost prema toj osobi, to će imati za posljedicu veći broj kontakata s njom. Ako se na osnovu prve impresije formira nenaklonost, to će imati za posljedicu izbjegavanje kontakata s tom osobom. Na taj će se način u početku formirana slika samo održavati, a da bismo opravdali naše izbjegavanje osobe samo ćemo još više isticati nagativne osobine.Na sreću, ili ponekad na žalost nije baš uvijek tako da se prva impresija ne može promijeniti. Iskustvo potvrdjuje da mi zapravo relativno često kažemo da smo se prevarili u procijeni nekoga.Za mijenjanje prve impresije je posebno važan karakter interakcije koju smo imali s nekom osobom , a ne dužina poznanstva. To znači da je od posebne važnosti to koliko nam je odredjena osoba važna, kakve imamo namjere i očekivanja vezane za odnos s tom osobom.Ako mi o nekoj osobi dobijemo podatke koji su suprotni ranijim te pored pozitivnih karkateristika saznamo i za negativne karakteristike, mi ćemo nastojati da te nove podatke uskladimo sa ranijim, težićemo nekoj integraciji. Ako takvo uskladjivanje nije moguće, mi ćemo dati veću važnost bilo ranije prihvaćenim pozitivnim osobinama bilo kasnije dobivenim negativnim osobinama. Zavisit će to od našeg interesa za tu osobu. Ako imamo namjeru sa njome suradjivati, najvjerojatnije ćemo zanemariti podatke koji govore o negativnim karakteristikama i veću vrijednost ćemo pridati onima koji ukazuju na pozitivne osobine.Ukoliko smo prema nekoj osobi pozitivno orijentirani i procijenjujemo da ona ima i prema nama pozitivan odnos, ali naknadno saznamo da o nama daje negativne procjene, javit će se kod nas tendencija da čak i bez novih podataka promijenimo ranije formiranu impresiju. Ako nam je stalo do te osobe i do njene procijene o nama, mi ćemo posumnjati u to da je ona zaista dala negativnu procijenu nas. Ukoliko se

17

uvjerimo u istinitost toga, a osobu i dalje cijenimo, može se dogoditi da se naruši slika koju imamo o sebi samima.

Pri formiranju prve impresije vrlo važnu ulogu imaju karakteristike lica. Na osnovu sistematskih istraživnja (N.Rot, 1985) dobiveni su podaci da se osobe s borama oko krajeva očiju procijenjuju kao duhovite, dobronamjerne i drugima sklone osobe; da se ljudi koji nose naočale ili imaju visoko čelo često procijenjuju kao inteligentni i kao osobe u koje se može pouzdati; da se žene sa debljim usnama procijenjuje kao zainteresiranije za seksualni život, za razliku od žena s tankim usnama; da se ljudi tamnije i grublje kože procijenjuju kao nagli, grublji i agresivni, da se ljudi koji imaju oblike i dimenzije pojedinih djelova lica (nos, usta, vilica) koji su prosječni u populaciji procijenjuju kao osobe sa poželjnijim crtama lica nego oni ljudi koji odstupaju po svojim fizičkim karakteristikama od prosjeka. Važno je naglasiti i upamtiti, doduše, da ta ispitivanja samo pokazuju da se odredjena fizička karakteristika procijenjuje kao izraz odredjene osobine ličnosti, ali ne potvrdjuju da su te procijene i točne. Često se bez dokaza da u konkretnom slučaju zaista postoji takva veza smatra da su debeli i krupni ljudi osobe koje vole fizička zadovoljstva i koji se rijetko uzbudjuju; da su atletski gradjene osobe energične i poduzetne, spremne na rizik i relativno bezobzirne; da su mršavi i tanki ljudi oni koji imaju prikrivene planove i mogu biti opasni.Geste i držanje tijela su takodjer važne za formiranje prve impresije. Tako ćemo za nekoga sa sporim pokretima reći da je neaktivan, za nekoga sa mlitavim stiskom ruke kažemo da je neodlučan i bez srdačnosti, za osobu kod koje vidimo puno naglih pokreta da je nervozna; nekoga sa čvrstim i odrešitim pokretima procijenjujemo kao energičnog.I glas služi kao jedan od znakova za procijenjivanja osobina ličnosti. Konstatirano je da je na osnovu glasa moguće dosta točno procijeniti velik broj osobina: dob, dominantnost, ekstravertiranost, samopouzdanje, nesigurnost. Pored izraza lica, glasa i pokreta, tu su još i hod, opće držanje tijela, način govora, opći stil aktivnosti, rukopis i

18

mnogi drugi znakovi koji nam služe da bi formirali impresiju o drugoj osobi.Neće svi ljudi upotrijebiti iste znakove da bi formirali impresiju o nekoj osobi. Neko pri procjenjivanju veću pažnju obraća fizičkom izgledu. Neko pak više pažnje poklanja načinu oblačenja ili statusu. Neko ima predrasude prema boji kože. Neko je prije svega zainteresiran za intelektualne karakteristike osobe. Liječnik će biti više zainteresiran za tonus mišića ili zjenice; frizerka za način češljanja osobe. Ovim smo opisali da dok formiramo impresiju o nekoj osobi upotrebljavamo selekciju informacija. Na drugačije ćemo podatke obratiti pažnju ako procijenjujemo naše roditelje, naše prijatelje, našu djecu, a sasvim ćemo drugačije podatke upotrijebiti ako procijenjujemo nekoga koga ne poznamo i tko nam nije blizak. Kod vlastite djece ljudi zapažaju da su lijepa, pametna, dobro razvijena i pri tome biraju (selekcioniraju) takve podatke da ih prikažu sebi i drugima upravo takvima. Ista se karakteristika drugačije procijenjuje kada se radi o nekom nama bliskom ili kada se radi o osobama koje to nisu. Za tudju djecu će roditelji kazati da su nepristojna, za vlastitu će za isto ponašanje reći da su slobodna.

Nabrojali smo puno pojedinačnih znakova koji nam govore o puno različitih osobina koje opažamo kod ljudi. Ne bi se na osnovu toga trebao izvuči zaključak da je impresija o osobi zbroj pojedinačnih karakteristika, nego je to organizirana i strukturirana cjelina. To se po S. Aschu, 1962. godine naziva princip cjeline. Medjutim, ipak postoje takozvane centralne crte koje više od ostalih determiniraju cjelovitu impresiju o nekoj osobi. Izdvajaju se odredjene crte koje mogu postati centralnim i druge koje to redovito ne postaju. U istraživanjima se dobiva dosljedni rezultat da se kao centralne crte uvijek javljaju osobine srdačan i hladan. Osobine kao što su na primjer, inteligentan, spretan, marljiv, odlučan, praktičan, oprezan nisu nikada dobivale centralni značaj. Koje će crte dobiti centralnije mjesto u formiranju impresije o nekoj osobi zavisi i o implicitnim teorijama ličnosti. One su bazirane na osobnim iskustvima

19

procjenjivača, na njegovim osobinama te načinu poimanja svijeta. To su lične ili privatne teorije ličnosti od kojih će zavisiti kojim se crtama pridaje veći, a kojima manji značaj.

*Izvori sistematskih grešaka pri formiranju prve impresije

Zaključiti ćemo ovo poglavlje o opažanju osoba s upoznavanjem s izvorima sistematskih grešaka prilikom formiranja impresija o ljudima.Važno je reći da postoji više takvih procesa koji utječu na smanjivanje točnosti impresije. Jedna do čestih grešaka je pojava halo efekta. Raniji podaci o odredjenoj osobi, a posebno prvi podaci o odredjenoj osobi utječu na pridavanje novih podataka i na interpretaciju kasnijih podataka. Mi na osnovi opće impresiije koju smo stekli o nekoj osobi tumačimo i procijenjujemo podatke koje o njoj naknadno stičemo. Osobine koje joj pridajemo na osnovu ovih naknadnih podataka zavisiti će od opće impresije koju smo već formirali. Uslijed djelovanja halo efekta mi ne ocjenjujemo neku osobinu i stupanj razvijenosti te osobine zbog toga što ona stvarno postoji nego zato jer već imamo odredjeno mišljenje o toj osobi. Naše već formirane procjene determiniraju kasnije procjene. Drugi izvor grešaka u stvaranju impresija o drugim ljudima je naša sklonost stereotipnom ocjenjivanju i pojednostavljivanju. Mi pokazujemo tendenciju da objekte i pojave sa kojima dolazimo u kontakt svrstamo u odredjene kategorije jer nam to olakšava snalaženje. Tražimo sličnosti, a zanemarujemo razlike. Ne vodimo računa o složenosti pojava i da bismo ih mogli lakše procijeniti , koristimo pojednostavljivanje. To najbolje ilustrira svrstavanje ljudi u odredjene kategorije koje se nazivaju stereotipije. Tako je, na primjer za profesore prošireno shvaćanje da se rastrešeni i nepraktični, za direktore da su prema ljudima neobazrivi i sa težnjom za dominacijom, za šofere da su neljubazni i naprasiti. Naročito su proširene stereotipije o karakteristikama pojedinih naroda, tzv. etničke stereotipije a kojima ćemo posvetiti dio

20

jednog poglavlja. Kada su takve stereotipije negativne onda su izraz predrasuda i uporno se održavaju. Stereotipije o grupama ne moraju biti netočne. One mogu uključivati predvidjanja odredjenih osobina koje veliki dio pripadnika grupe zaista i ima.Pojednostavljenje dolazi do izražaja i u implicitnim, privatnim teorijama ličnosti. Takva teorija ličnosti dolazi na primjer do izražaja u shvaćanju da neko tko ima crtu dominantnosti uvijek ima i crtu agresivnosti, da je oprezna osoba uvijek i neemocionalna. To naravno predsatvlja izvor grešaka u formiranju impresija o ljudima.Tendencija kontrasta je slijedeći izvor grešaka u procjenjivanju. O toj tendenciji govorimo kada postoji sklonost da se razlika izmedju očekivanih i stvarnih osobina i izmedju osobina procjenjivača i procjenjivanog prenaglase. Vrlo uredne i pedantne osobe pokazuju sklonost da druge čak i kad su umjereno uredni, procjenjuju kao neuredne; škrte osobe lako i rado procjenjuju druge kao rasipne; vrlo marljive osobe procjenjuju druge kao nedovoljno marljive i lijene.

Nadalje, spomenimo i tendenciju ublažavanja kao izvor grešake u točnosti opažanja osobe. Ova tendencija dolazi do izražaja u sklonosti da se druge procijenjuje pozitivnije nego što je to opravdano. To se prije svega dogadja kada prema nekome gajimo naklonost.

Postoji nekoliko izvora grešaka koji počivaju na logički neopravdanim formama zaključivanja. Jedna od takvih grešaka koja počiva na neopravdanom zaključivanju je greška temporalne ekstenzije. O toj vrsti greške govorimo kada se na osnovu reagiranja koje se javlja u odredjenom momentu, a kao reagiranje u odredjenoj situaciji, zaključuje kao o trajnoj karakteristici ličnosti. Druga od ovakve vrste grešaka se naziva metaforička generalizacija. Ona se sastoji u neopravdanom prenošenju karakteristika uočenih u jednom setu pojava u drugi set pojava. Imamo je kad se na osnovu nekih fizičkih karakteristika zaključuje o nekim formalno sličnim psihičkim

21

karakteristikama, pa se na osnovu toga što neko ima grubu kožu zaključuje da je ona i u psihičkom pogledu gruba i nesenzitivna. Treća od grešaka ove kategorije je i neopravdana funkcionalna analogija. To je neopravdana pretpostavka o funkcionalnoj povezanosti odredjenih fizičkih i psihičkih karakteristika. Na toj osnovi neopravdano logičko zaključivanje imamo i kad se neko tko ima tanke usne procijenjuje kao šutljiv, ili nako tko nosi naočale kao obrazovan ili neko ko ima visoko čelo kao inteligentan. U tim se situacijama zaključuje na slijedeći način: to što neko ima tanka usta to upućuje da je to nerazvijeni organ stoga ne može puno govoriti jer je taj organ nerazvijen pa je zato šutljiv. U drugom se slučaju zaključuje da ako neko nosi naočale da je puno čitao, a ako je puno čitao onda to znači da je educiran.Visoko čelo znači, putem ovakve vrste zaključivanja kao da osoba ima puno mozga i da zato ima razvijenu inteligeniciju.

U mom svakodnevnom životu mi je doslovno desetine puta bila upućena od vrlo različitih ljudi rečenica: «Vi ste psiholog pa ste me sigurno odmah pročitali.» Želim čitateljima ovih redaka smanjiti tenziju u razgovorima s psiholozima tako što ću im skrenuti pažnju da su istraživanja pokazala (S.Oskamp, 1972) da psiholozi često nisu bolji procjenjivači od nepsihologa. Kod njih postoji sklonost za isticanjem razlika i preosjetljivost za nijanse, a na štetu točnosti procjene. A to se definitivno smatra jednom od sistematskih grešaka u formiranju impresija o ljudima. Eto!

22