opca kartografija

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU GEODETSKI FAKULTET

Zavod za kartografiju

OPĆA KARTOGRAFIJA

Prof. dr. sc. Stanislav Frangeš

ZAGREB, ak. god. 2003./04.

Frangeš, S.: Opća kartografija, predavanja, Zagreb, ak. god. 2003./04.

LITERATURALovrić, P.: Opća kartografija, Sveučilište u Zagrebu 1988.Lovrić, P.: Kartografska reprodukcija, Sveučilište u

Zagrebu 1987. Frančula, N.: Digitalna kartografija, Geodetski fakultet,

Zagreb, 2001.Frančula, N.: Kartografska generalizacija, Geodetski

fakultet, Zagreb, 2000.Frangeš, S.: Grafika karte u digitalnoj kartografiji,

Sveučilište u Zagrebu, Geodetski fakultet, Zagreb, 1998.

Frangeš, S.: Opća kartografija, rukopis predavanja.


SADRŽAJ (2+2), 3,0 ECTS boda

- Kartografija i njezini zadaci. Definicija kartografije. Podjele kartografije. Tijek izrade kartografskog prikaza.

- Objekti prikazivanja. Podjele objekata prikazivanja. Imena objekata. - Vrste kartografskih prikaza. Karta i njezina svojstva. Sastavni dijelovi karte.

Veličine karata. Osnovno o topografskim kartama. Osnovno o tematskim kartama. Kartama srodni prikazi. Atlasi. Reljefi i reljefne karte. Pregled razvoja kartografije. Suvremene karte Hrvatske.

- Izvornici.- Opći sustavi znakova. Kartografika. Kartografski znakovi. Minimalne veličine.

Svojstva i oblikovanja znakova. Osnovni geometrijsko-grafički elementi. Grafičke varijable i signature. Podjele signatura. Veličine i mjerilo signatura. Dijagrami. Boja. Pismo. Kartografska vizualizacija.

- Osnovni pojmovi o kartografskoj generalizaciji. Čimbenici koji utječu na generalizaciju. Postupci kartografske generalizacije.

- Izrada kartografskog prikaza. Fotomehanički postupci. Digitalna tehnologija karata. Utjecaj hardvera. Utjecaj softvera. Tisak.

- Skup podataka za upotrebu. Metode upotrebe karata. - Određivanje načina održavanja.


KARTOGRAFIJA I NJEZINI ZADACI

Čovjek je znao prije crtati nego pisati! Čovjek je znao prije crtati nego govoriti!?

Kartografija je staro umijeće, vještina, struka, ali riječkartografija prvi se put pojavljuje uz riječi geografija i horografija izgravirana na jednom geodetskom instrumentu iz 1576. godine. Kao pojam za znanstvenu djelatnost prvi ju je upotrebio povjesničar geografije M. F. Desantarem 1839. godine.


Kartografija je sve do 19. st. bila gotovo isključivo u okrilju geografije, jer su geografska otkrića bila poticaji za razvoj. Od 15. st. pravi poticaj dolazi od matematike, osobito za teoriju kartografskih projekcija. Idući poticaj je od strane geodezije kao primjenjene matematičke discipline, osobito kao geodetska osnova teorije izohipsi.

U geodeziji je kartografski prikaz krajnji rezultat rada.


Kartografija se od geografije i geodezije razlikuje po objektu istraživanja. Objekt istraživanja geografije je izgled, sadržaj i značenje pojedinih dijelova površine Zemlje. Objekt istraživanja geodezije je izmjera Zemlje. Objekt istraživanja kartografije je pretvorba prostorne stvarnosti u grafički prikaz u ravnini. To znači da su objekt istraživanja kartografije pronalaženje najprikladnije kartografike i vrste kartografskog prikaza, kako bi taj prikaz ili znakovni model određenih vanjskih i unutrašnjih obilježja prostorno vezanih i položajno određenih objekata bio takav da kod korisnika može izazvati što bolju predodžbu prostorne stvarnosti.


Kartografija je kao primjenjena znanost preuzimala znanja, metode i teorije od drugih znanosti. Međutim, koristeći spoznaje dobivene vlastitom praktičnom djelatnošću, stvorila je svoje metode i teorije. U novije doba kartografija preuzima odgovarajuća znanja iz drugih područja, npr. psihologije, komunikacijskih znanosti, informatike i dr., te nastoji primijeniti nove teorije, kao što su teorija znakova, teorija informacija,teorija modela i dr.


DEFINICIJA KARTOGRAFIJE Kartografija je djelatnost koja se bavi prikupljanjem, preradom, pohranjivanjem i upotrebom prostornih informacija, te posebno njihovom vizualizacijom kartografskim prikazom. Pri tome se prostornom informacijom smatra svaki navod, kojemu uz iskaz o značenju objekta pripada i položajna određenost u datom sustavu (Hake 1994).

Kartografija je disciplina koja se bavi zasnivanjem, izradom, promicanjem i proučavanjem karata (ICA 1995).


PODJELE KARTOGRAFIJE Prema objektu prikaza: topografska i tematska kartografija. Topografska kartografija je dio kartografije koji proučava načine zasnivanja, izrade, upotrebe i održavanja topografskih karata, a tematska kartografija se bavi zasnivanjem, izradom, upotrebom i održavanjem tematskih karata i sadržaja vezanih uz njih.

Prema metodama izrade: klasična (konvencionalna)kartografija, a ona dalje na ručnu i fotomehaničku, te digitalna kartografija.

Prema namjeni: vojna i civilna, koja se dalje dijeli na katastarsku, planersku, školsku, atlasnu kartografiju i dr.


Podjela koja odgovara procesu izrade i upotrebe kartografskih prikaza ima sljedeće stavke:- povijesna kartografija- opća kartografija- matematička kartografija- oblikovanje karata- sastavljanje karata- izdavanje karata- upotreba karata- održavanje karata.


TIJEK IZRADE KARTOGRAFSKOG PRIKAZA

1. Izbor objekata prikaza2. Izbor oblika kartografskog prikaza3. Izvornici4. Izbor kartografike5. Pravila generalizacije6. Izrada kartografskog prikaza7. Skup podataka za upotrebu8. Način održavanja


OBJEKTI PRIKAZIVANJA

Da bi se objekte moglo optimalno prikazati potrebno je poznavati njihove bitne karakteristike.

Kartografski opis pojedinog objekta sastoji se općenito od navoda o njegovom:- prostornom odnosu (geometrijska informacija)- značenjskom odnosu (semantička informacija)- vremenskom odnosu (temporalna informacija).


Zbog velikog broja raznovrsnih objekata, koje prikazujemo na kartografskom prikazu, ne može se svakom od njih dodijeliti posebna kartografika ili sredstvo kartografskog izražavanja. Stoga se objekti grupiraju u manji broj temeljnih skupina.


PODJELA OBJEKATA PRIKAZIVANJA

Objekti kartografskog prikaza dijele se općenito na predmete ili pojave i stanja.

Predmete čine neživi i živi objekti naše okoline. Kako se radi o osjetilno primjetljivim, najčešće vidljivim predmetima, govorimo još i pojavama. Stanja nam govore kako se objekti odnose prema drugim objektima.


Objekte geodetske izmjere i prikaza na izvornim topografskim kartama, tzv. općegeografske ili topografske objekte dijelimo najprije na prirodne i izgrađene. Prirodne objekte dijelimo dalje na: oblike reljefa Zemlje, vode i vegetaciju, a izgrađene objekte na naselja i prometnice. Kao posebnu skupinu dodajemo granice ili područja.


Općegeografski ili topografski objekti prema vrsti i načinu javljanja u prirodi mogu se podijeliti na:

1) statične i dinamične2) konkretne i apstraktne3) diskretne i kontinuirane4) homogene i strukturalne


1) statični i dinamični objektiStatičnim objektima smatramo one koji se nalaze u stanju mirovanja i ravnoteže, a dinamičnim objektima one koji su pokretljivi ili promjenjivi.

2) konkretni i apstraktni objektiKonkretnim objektima nazivamo stvarne, postojeće, vidljive objekte, kojima su dimenzije izmjerljive a prostorni položaj točno određen. Apstraktni objekti su misaoni, neopažajni a mogu se izvesti ili zamisliti na temelju opažanja ili istraživanja drugih objekata. Apstraktnim objektima smatramo i stanja konkretnih objekata. Na topografskim kartama su svi objekti prikaza konkretni, a na tematskim kartama su mnogi objekti prikaza apstraktni.


3) diskretni i kontinuirani objektiDiskretni (ili odjeliti) objekti su oni koji su sa svih strana ograničeni drugim objektima. Kontinuirani objekti su prostorno i površinski neograničeni. Svi općegeografski objekti su diskretni osim reljefa.

4) homogeni i strukturalni objektiHomogeni objekti su oni koji su u svim svojim dijelovima istovrsni ili jednolični. Strukturalni objekti su oni koji stvarno posjeduju složenu unutrašnju građu.


IMENA OBJEKATA

Mnogi objekti imaju svoja imena ili nazive kojima se međusobno razlikuju, pa njihovo unošenje na kartu čini kartografski prikaz informativnijim. Kao nacionalno leksičko blago vrlo su važni autohtoni ili tradicionalni toponimi, no pri tom su moguće razne zloupotrebe.

Zbog pomanjkanja mjesta pri pisanju toponima na kartografskom prikazu potrebno je ponekad neke riječi skratiti. Stoga osim zbirke ili tumača kartografskih znakova, postoje i tumači kratica.


Imena općegeografskih ili topografskih objekata –geografska imena ili toponime (grč. topos – mjesto, kraj + onoma – ime, naziv) dijelimo na:1) oronime (grč. oros – brdo) ili imena pojedinih oblika

reljefa Zemlje2) hidronime (grč. hidro – voda) ili imena voda3) regionime (lat. regio – oblast) ili imena oranica, livada,

pašnjaka, voćnjaka, vinograda i šuma te većih geografskih cjelina

4) oikonime (grč. oikos – kuća) ili imena naselja5) hodonime (grč. hodos – put) ili imena prometnica6) teritorionime (lat. territorium – zemljište) ili imena

pojedinih područja pod vlašću neke teritorijalne jedinice.


- jesu karte i kartama srodni prikazi

KARTOGRAFSKI PRIKAZI

- umanjen, generaliziran, uvjetno deformiran i objašnjen kartografski prikaz površine Zemlje, ostalih nebeskih tijela ili nebeskog svoda u ravnini, kao i objekata povezanih s tim objektima.

- iz mjerila proizišao i geometrijski određen strukturirani modelprostornih odnosa.

- kodirana slika geografske stvarnosti koja prikazuje odabrane objekte ili svojstva, nastaje stvaralačkim autorskim izborom, a upotrebljava se onda kada su prostorni odnosi od prvorazredne važnosti (ICA95).

KARTA


PODJELA KARATATemeljna podjela geografskih karata je na topografske i tematske.

Osnovna karta nastaje kao rezultat neposredne geodetske izmjere topografskih objekata, odnosno opažanja, mjerenja ili prikupljanja podataka o tematskim objektima. One su izvorne karte za izradu izvedenih karata.

Temeljna karta je pojednostavljena topografska karta koja služi za izradu tematskih karata.

Primjenom digitalne tehnologije u kartografiji pojavilo se


VRSTE KARATA

mnogo kartografskih proizvoda (npr. slike na zaslonima monitora, digitalni modeli reljefa ...) koji izlaze izvan uobičajenih okvira karte kao trajnog produkta na papiru.

Postoje realne i virtualne karte. Odlučujuće karakteristike kojerazlikuju realne od virtualnih karata su vidljivost i opipljivost. Konvencionalni kartografski proizvodi (npr. listovi karata, atlasi, gobusi) koji imaju čvrstu, opipljivu realnost i izravno su vidljivi kao kartografske slike, nazivaju se realnim kartama. Ostali kartografski proizvodi kojima nedostaje jedna ili obje karateristike nazivaju se virtualnim kartama.

Četiri vrste karata s prikazom svih 16 mogućih transformacija između njih

Izravno vidljiva kartografska slikaDA NE

REALNA KARTA:konvencionalni list karte, globus, ortofoto karta, iscrtana karta, računalni izlaz na mikro-film, blok-dijagram, reljefna karta

2. TIP VIRTUALNE KARTE:tradicionalni podaci s terena, zapisnik, anaglif, filmska animacija, hologram (spremljen), Fourierova transformacija (spremljena)

1. TIP VIRTUALNE KARTE:slika na zaslonu monitora, kognitivna karta (dvodimenzionalna slika)

3. TIP VIRTUALNE KARTE:digitalna memorija (podaci), magnetski disk ili traka (podaci), videoanimacija, digitalni model terena, kognitivna karta (relacijske geografske informacije)

DA

Stalnoopipljivarealnost

NE

Karta je medij za pohranu i prijenos informacija (ali to su i tekstovne publikacije, radio, TV, internet). Na njoj se mogu na


SVOJSTVA KARTE

najbolji način, istodobno:- prikazati prostorni odnosi objekata- izvesti mjerenja položaja, duljina, površina objekata- stvoriti predodžba o prostoru na temelju znakovnog modela.

Svojstva karte su: - prostornost- mjerljivost- modelnost- točnost- cjelovitost- estetičnost.

Kartografskom projekcijom ili načinom preslikavanja osigurava se jednoznačna određenost položaja, oblika i veličine pojedinog prostornog objekta.


Prostornost karte

Poznato je da zakrivljenu površinu zemlje (aproksimiranu elipsoidom ili kuglom) nije moguće preslikati u ravninu bez deformacija, pa je karta na poznati određeni način deformiran prikaz.

Mjerljivost karteMjerilo karte omogućava mjerenja na karti.Mjerilo karte je:- odnos elemenata duljine luka u projekciji prema podudarnoj

duljini na elipsoidu (ili kugli)- odnos duljina na karti prema odgovarajućim duljinama u prirodi


- mjerilo za duljine:d : D = 1 : u → D = d × u → d = D/u- mjerilo za površine:p : P = 1 : u2 → P = p × u2 → p = P/u2

- usporedba mjera istog objekta na dvije karte različitog mjerila:za duljine:D = d1 × u1 = d2 × u2za površine:P = p1 × u1

2 = p2 × u22

Mjerilo može biti iskazano:- brojčano (1:10 000)- grafički - opisno (1 cm na karti odgovara 100 m u prirodi)

Mjerila karata do 1:10 000 → najkrupnijaod 1:10 000 do 1:100 000 → krupnaod 1:100 000 do 1:1 000 000 → srednjaod 1:1 000 000 do 1:20 000 000 → sitnaostala → najsitnija

Karta je pojednostavljen prikaz prostora ili znakovni model, pa razlikujemo:- tlocrtno vjerodostojan prikaz – samo na kartama najkrupnijeg

mjerila- tlocrtno sličan prikaz – na kartama krupnog mjerila, sačuvani su

tipični oblici obrisa objekata


Modelnost karte

- položajno vjerodostojan prikaz – na kartama srednjeg, sitnog i najsitnijeg mjerila, samo su najveći objekti prikazani tlocrtno, ostali signaturama, ali sredina signature točno definira položaj objekta

- prostorno vjerodostojan prikaz – kod znatnog pojednostavljenja prikaza, objekt nije u svom položaju, već je sveden na odnosnu površinu

Značenjska točnost postoji na karti ako je uspostavljeno suglasje


Točnost karte

između značenja objekta na karti iskazanog određenim kartografskim znakom i stvarnog značenja objekta.

Geometrijska točnost postoji na karti ako je uspostavljena podudarnost položaja neke točke određenog s karte prema stvarnom položaju te točke u prostoru, koja ne smije prijeći određenu vrijednost.

srednja pogreška pri očitavanju koordinata točaka s karte (mt), odnosno očitavanju duljine s karte (md):

mt = md = 0,2 × u

točnost kartografskog prikaza oblika reljefa zemlje izohipsama (Koope-ova formula):

mh = ±(A + B × tg∝)


Cjelovitost karte

Sadržajna cjelovitost (ili potpunost) karte znači da ona sadrži sve objekte koji se u danom mjerilu mogu i moraju prikazati. Stalnim promjenama na objektima, do kojih dolazi zbog ljudske djelatnosti i prirodnih utjecaja, karta gubi na cjelovitosti.

Održavanje – stalna aktualizacija sadržaja karte

Estetičnost karteEstetske komponente koje povećavaju uporabnu vrijednost karte su:- usklađen vanjski i unutarnji sadržaj karte- lijepo oblikovan čitljiv crtež- harmoničnost boja- usklađeno pismo itd.


- vanjski ili formalni dio karteSastavni dijelovi karte

1 2 3

4

5

1 – polje karte2 – unutarnji okvir3 – vanjski okvir4 – međuokvirni prostor5 – rub ili margina karte

- unutrašnji ili sadržajni dio karte– prikaz reljefa, voda,

vegetacije, naselja, prometnica, područja (granica)

– koordinatna ili kartografska mreža

- umetnuta karta, proširena karta, bezokvirna karta

- opis karte- unutarnji i vanjski

- naslov kartemjerilo karte (brojčano,

grafičko, opisno)- oznaka lista (nomenklatura)- podaci o projekciji- tumač znakova- autor (izradio)- nakladnik (izdavač)- datum izrade- izvornici

1) zidne karte (udaljenost promatranja 2 m)2A0 (118,9 × 168,2 cm)2C0 (129 × 183, 4 cm)


Formati i uporabni oblici karte

2) priručne karte (udaljenost promatranja 0,6 m)B3 (35,3 × 50,0 cm) A2 (42,0 × 59,4 cm)

3) karte u publikacijama (udaljenost promatranja 0,3 m)B5 (17,6 × 25,0)A4 (21,0 × 29,7)

Kod nas na kartama mjerila do 1:10 000 okvire polja karte čineparalele s osima x i y pravokutnih koordinatnih sustava. Na topografskim kartama mjerila 1:25 000 i sitnijem okvir polja kartečine projekcije meridijana i paralela.

Topografska karta je opća geografska karta s velikim brojem informacija o mjesnim prilikama prikazanog područja, koje se odnose


TOPOGRAFSKE KARTE

na naselja, prometnice, vode, vegetaciju, oblike reljefa Zemlje i granice teritorijalnih područja, sve dopunjeno opisom karte. Svinavedeni objekti prikazuju se na topografskoj karti s jednakom važnošću.Topografske karte služe za informiranje i orijentiranje, za izvođenje drugih karata i raznovrsnom organiziranom ljudskom djelovanju naprikazanom području, kao topografski temelj za otkrivanje, istraživanje i određivanje položaja daljih tematskih pojava i stanja te prikaz određenih nakana.


Zahtjevima ljudskih djelatnosti koje od karata traže pružanje jednom općeg, drugi put nešto detaljnijeg i konačno vrlo detaljnog prikaza prostora i objekata, može se udovoljiti jedino izradom karata različitih mjerila, koja čine logičan niz mjerila. To su katastarski planovi (mjerila 1:200 do 1:2500), Hrvatska osnovna karta (mjerila 1:5000 i rjeđe 1:10 000), topografske karte (mjerila 1:25 000, 1:50 000, 1:100 000, 1:200 000, 1:300 000 i 1:500 000) i korografske karte.

MJERILO KARTA

1:200 – 1:2500 katastarski planovi

1:5000 Hrvatska osnovna karta (HOK) (bivša HDK, ODK) TOPOMETRIJSKE

< 1:10 000 KARTE

1:10 000 – 1:200 000 TOPOGRAFSKE DETALJNE KARTE

KOROGRAFSKE ILI GEOGRAFSKE KARTEpokrajina (1:500 000 – 1:1 500 000)država (1:1 500 000 – 1:6 000 000)velikih područja (1:7 000 000 – 1:15 000 000)kontinenata i Zemlje (> 1:15 000 000)

> 1:500 000

TOPOGRAFSKE PREGLEDNE KARTE1:200 000 – 1:500 000

Tematske karte su one na kojima su jedan ili više topografskihobjekata ili neki drugi tematski objekti posebno istaknuti.


TEMATSKE KARTE

Na tematskim kartama mogu biti prikazana druga svojstvatopografskih objekata (npr. starost, visina, namjena, trošnostzgrada i sl.) i mnogi drugi tematski objekti iz prirodnog područja(npr. vrste i tipovi tla) ili iz područja ljudskog djelovanja (npr. industrijska i agrarna proizvodnja).

Veliki broj tematskih karata može se grupirati po različitimkriterijima:


- po svojstvima objekata prikaza- po metodama istraživanja- po oblicima prikaza i primjenjenoj kartografici- po tematskim područjima.

Tematske karte dobile su danas ogromno značenje zbog potrebepoznavanja i iskorištavanja prirodnih resursa i optimalneorganizacije brojnih ljudskih djelatnosti. Uz jednu topografsku kartunekog područja može biti izrađen veliki broj tematskih karata istogpodručja.

- geološke karte


PODJELA PO TEMATSKIM PODRUČJIMAU prirodna područja spadaju: U područja ljudske djelatnosti spadaju:

- karte naselja- geofizičke karte- pedološke karte- geomorfološke karte- meteorološke i klimatološke

karte- hidrološke karte- botaničke karte- zoološke karte- ostale

- karte stanovnoštva- karte rasa, religija, jezika, naroda i

narodnosti- političke, povijesne, geopolitičke

karte i karte prava - geomedicinske karte- gospodarske karte- karte prostorne raščlanjenosti- planerske karte- vojne karte- karte prikaza geodetskog djelovanja- ekološke karte- ostale

Atlas je niz karata koje namjenski ili sadržajno čine cjelinu, koje supovezane u knjigu ili izdane kao pojedinačni skupovi karata koji se po izlasku svih karata uvežu.

Podjele atlasa:- prema području koje je na njima prikazano:


ATLASI

- atlasi Svemira- atlasi Zemlje- nacionalni atlasi (atlasi pojedinih država)- regionalni atlasi (atlasi pojedinih županija, općina, ...)

- prema sadržaju:- topografski atlasi- tematski atlasi- astronomski atlasi

- prema namjeni:- stručni ili znanstveni atlasi- priručni (“kućni”) atlasi- školski atlasi- turistički atlasi (s planovima gradova, auto-kartama,


navigacijskim kartama, ...)

- prema formatu:- džepni atlasi (A6 ili B6)- atlasi veličine leksikona (A5 ili B4)- školski atlasi (B4)- priručni atlasi (B3 i veće)

- sadrži različite vrste karata- za određen broj mjesta na Zemljinoj kugli moguće je dobiti

animirani


MS Encarta World Atlas

panoramski prikaz u kojem se smjer promatranjamijenja od 0º do 360º

- postojećim se kartama može dodavati i vlastiti sadržaj- svaku kartu sa zaslona monitora moguće je kopirati u neki drugi

dokument ili iscrtati priključenim pisačem ili ploterom- osim karata, atlas sadrži bogatu bazu tekstualnih podataka. Tako

se prema odabiru korisnika dobivaju dodatna objašnjenja, kartografski prikaz, rječnik, fotografije u boji, videosekvencaili kratka glazbena sekvenca.

- Atlas nudi također svima koji imaju pristup na internet oko 7000 WEB-linkova.

Prednosti su elektroničkog atlasa višestruke u usporedbi s klasičnim tiskanim atlasima. Takav je atlas zaista najdetaljniji do sada izrađen, jer ni jedan otisnuti atlas nema karte čitava svijeta u mjerilu približno 1:400 000, budući da bi ona bila veličine 100 m × 50 m. Najveća je prednost multimedijskoga atlasa s obzirom na otisnuti brzina pretraživanja, mijenjanje mjerila karte, prebacivanje s jednoga dijela Zemljine kugle na drugi, traženje određenoga imena i


sl. Osim toga, ne postoji ograničenje danim formatima, već je moguće birati željeni isječak. Nadalje, svaka se karta dopunjena vlastitim podacima može otisnuti na papir.

Naravno da multimedijski atlas ima u odnosu na otisnute atlase inedostataka. Tako kartografski prikaz na zaslonu monitora nije po grafičkoj kvaliteti usporediv s otisnutim atlasima. Sve su ceste razvrstane samo u dvije klase i prikazane jednostrukim crvenim linijama različite širine, itd.

dvodimenzionalni – jesu crteži nastali primjenom paralelne ilicentralne projekcije. Pri tom se, odustajanjem od pravog tlocrtnogprikaza, dobiva crtež stvarnog izgleda objekata. To su: profili,


KARTAMA SRODNI PRIKAZI

panorame, blokdijagrami, prikazi u ptičjoj perspektivi, zračni snimci.

trodimenzionalni – jesu crteži izvedeni na trodimenzionalnom modelu, na kojima je prikaz u odnosu na objekt prirodniji od bilo kojeg drugogoblika kartografskog izražavanja. To su reljefi, reljefne karte, globusi.

Prikazi terena u (a) paralelnoj (ortogonalnoj i kosoj aksonometriji) i (b) centralnoj projekciji (perspektivi) s horizontalnom, okomitom i kosom projekcijskom ravninom.


B-B je ravnina slike, C je projekcijski centar (oko), d je udaljenost ravnine slike od projekcijskog centra, H je glavna točka ili točka proboja projekcijske osi kroz ravninu slike, C-H je optička os snimanja ili projekcijska os ili os slike.

Fotokarta je zračni (aerofotogrametrijski) snimak preveden metodom redresiranja u strogo vertikalni snimak i upotpunjen primjenom adekvatne kartografike.


Kada se više redresiranih zračnih snimaka spoji u cjelinu, nastaje fotomozaik, a kada se od redresirane zračne snimke formira list koji po koordinatama rubova odgovara listu plana u službenoj podjeli,nastaje fotoplan.

Reljef je trodimenzionalni model dijela površine Zemlje ili dijela drugog nebeskog tijela u izabranom mjerilu, čija je osnovica ravnina.


Ponekad je mjerilo za visine krupnije od mjerila za horizontalnedužine.

Prije su reljefi izrađivani od piljevine, drveta ili gipsa. Danas se umjesto takvih reljefa izrađuju reljefne karte od plastike.

Globusi su trodimenzionalni model Zemlje, nekog svemirskog tijela ili prividne nebeske sfere u obliku kugle određenog mjerila. Kod globusa je sačuvana geometrijska sličnost sa stvarnim izgledom objekta.

Kugla globusa izrađena je od drveta, papira, lima, stakla ili plastike.

Globus se okreće oko osi koja prolazi kroz polove, a koja je nagnuta od okomice za 23º27’.


Globusi imaju posebno značenje u nastavi za stvaranje ispravnih predodžbi o Zemlji i njezinim dijelovima ili o drugim objektima.

Prema sadržaju globuse dijelimo na:- fizičke, sa sadržajem kao na topografskim kartama (poseban oblik

čine reljefni globusi)- tematske, gdje su najčešći politički- neba i nebeskih tijela- indukcijske, bez sadržaja s mrežom meridijana i paralela ili bez nje.


PERIODI I EPOHE RAZVOJA KARTOGRAFIJEI. Period hirografskih ili manuskriptnih karata

1. Epoha antičkih karata2. Epoha kršćanskih i islamskih karata svijeta

1459. – karta svijeta, fra Mauro (Venecija)3. Epoha portulana

1311. – portulan, P. Vesconte (Genova)1539. – prva tiskana pomorska karta, G.A. Vavassore (Venecija)

II. Period tipografskih ili tiskanih karata4. Stoljeće Ptolemejevih atlasa

1477. – Ptolemejev atlas, H. Manfredus i P. Bonus (Bologna)1578. – Ptolemejev atlas, G. Mercator (Köln)

5. Epoha regionalnih karata i velikih atlasa1570. – “Theatrum Orbis terrarum”, A. Ortelius (Antwerpen)1752. – “Atlas Universel”, R. De Vaugondy (Paris)


6. Epoha sustavne izrade službenih topografskih karata pojedinih država1744. – početak izrade “Carte géométrique de la france” u

mjerilu 1:88 400, C.F.Cassini (Paris)1764. – početak prve sustavne topografske izmjere naših

teritorija – tzv. Jozefinska izmjera u mjerilu 1:28 8001910. – završetak izrade “Karte des Deutsches Reiches

1:100 000” (Berlin)1934. – završetak izrade Topografske karte Jugoslavije u

mjerilu 1:100 000 (Beograd)1947. – početak izrade Osnovne državne karte u mjerilu 1:50001967. – završetak izrade nove Topografske karte Jugoslavije u

mjerilu 1:25 000


7. Epoha sustavne katastarske izmjere i izrade katastarskih karata pojedinih država1817. – početak izrade katastarskih karata naših teritorija

8. Epoha nacionalnih i regionalnih atlasa i međunarodnih kartografskih djela1899. – izrađen Atlas Finske (Helsinki)

III. Period fotografskih karata9. Epoha fotokarata

1937. – izrađeni prvi listovi “Ekonomske karte Švedske” u mjerilu 1:10 000 (Stockholm)

IV. Period digitalnih karata10. Epoha satelitskih karata11. Epoha multimedijskih atlasa

1997. – Encarta World Atlas

- Katastarski planovi- Hrvatska osnovna karta (HOK) 1:5000, ortofoto planovi (DOF)- Topografske karte (TK 25 za DGU, Vojni topografski zemljovid (VTZ

25) za MORH, Pregledni topografski zemljovid (PTZ 500)) - Tematske karte

- Osnovna geološka karta


SUVREMENE KARTE REPUBLIKE HRVATSKE

- Osnovna pedološka karta- Pomorske navigacijske karte- Zrakoplovne navigacijske karte- Prometne karte- Školske karte- Planovi gradova- Izletničke karte- Prostorni planovi- i dr.

-primarni i sekundarni pisani izvornici (statistički godišnjaci, imenici naselja, katalozi koordinata i sl.)

izvorni kartografski podaci

- neophodno ispitati pouzdanost izvornika


IZVORNICI

provjeravanjem ponovnim prikupljanjem međusobnim ograničenog broja podataka sadržanih u uspoređivanjem izvornicima

vrijeme- najvažniji pokazatelji pouzdanosti izvornika

svrha nastanka

- pouzdaniji izvornici su standardna djela neke znanstvene ili druge službene organizacije od izvornika koji su nastali za trenutne potrebe korisnika


KARTOGRAFIKA

Kartografika je poseban način prikazivanjaprostornih objekata.

To je znakovni sustav koji obuhvaća: - kartografske znakove i međusobne odnose

znakova (sintaktička dimenzija) - odnose znakova prema prikazanim

objektima (semantička dimenzija) - odnose korisnika prema znakovima

(pragmatička dimenzija)


SASTAVNI DIJELOVI KARTOGRAFIKE

- osnovni geometrijsko-grafički elementi- kartografski znakovi- boje- pismo


Osnovni geometrijsko-grafički elementi

Crtež se sastoji od točaka, crta i područja koji čineokosnicu – geometrijski dio crteža i kojima se definirasamo položaj objekta u ravnini.

Digitalni i analogni zapis osnovnih geometrijsko-grafičkihelemenata u vektorskom i rasterskom obliku te njihovizgled pridruživanjem elemenata kartografike

v e k t o r s k i r a s t e r s k iOblik

Geome-trijsko-gra-fički element

digi

taln

i

anal

ogni

+ ka

rtog

rafik

a

digi

taln

i

anal

ogni

+ ka

rtog

rafik

a

točka koordinatex, y

• piksel

crta nizkoordinatax, y

nizpiksela

područje zatvoreninizkoordinatax, y

skuppiksela


Točka

Točka je najjednostavniji i istodobno najegzaktnijikartografski znak.

Definirana je položajem i atributima, ali je bezdimenzija.

Promjera je do 0,3 mm, a ako je veća nazivamo je krug ili kružni kartografski znak.


Crta

Crta je jednodimenzionalni element na karti koji imasvoju duljinu, ali nema širinu ili debljinu.

Debljine je do 0,2 mm, a ako je šira nazivamo je traka ili linijski (trakasti) kartografski znak.


Područje

Područje je jasno definirano dvodimenzionalnogeometrijsko područje koje ima duljinu i širinu, ali ne visinu ili dubinu.


Kartografski znakovi

Kartografski znak je jedan od sastavnih dijelovakartografike za prikaz sadržaja karte, posebnoobjekata koje zbog njihovih malih veličina nemožemo prikazati u mjerilu karte.

Kartografske znakove dijelimo na signature i dijagrame.

Frangeš, S.: Opća kartografija, predavanja, Zagreb, ak. god. 2003./04.Frangeš, S.: Opća kartografija, predavanja, Zagreb, ak. god. 2003./04.

Signatura

Signatura je kartografski znak primjenjen za prikazu prvom redu položaja i kvalitete diskretnog(odjelitog) objekta.

Postoje podjele po različitim kriterijima.


SIGNATURA

po pojavnom obliku: po dimenzijama:

nacrtna

zorna ili slikovita tlocrtna točkasta

simbolička linijska

geometrijska površinska

slovnobrojčana tjelesna


– zorne ili slikovite signaturenacrtne tlocrtne simboličke

– geometrijskesignature

– slovnobrojčane signatureTAXI Zoo E 59 A 12+12 5 M 3.5


– točkaste signature

– linijske signature

– površinske signature (rasteri)

– tjelesne signature


Dijagram

Dijagram na karti je kartografski znak kojim jeiskazana brojčana vrijednost objekta.

Postoje podjele po različitim kriterijima.


DIJAGRAM

po dimenzijama: po koordinatnom sustavu:

točkasti pravokutni

linijski polarni

površinski

tjelesni


– točkasti dijagrami

– linijski dijagrami

– površinski dijagrami

– tjelesni dijagrami


– dijagrami u pravokutnom koordinatnom sustavu

– dijagrami u polarnom koordinatnom sustavu


GRAFIČKE VARIJABLE:

– veličina

– tonska vrijednost

– uzorak

– boja

– smjer

– oblik ⌧Primjenjujemo ih za oblikovanje odgovarajućihkartografskih znakova.


MINIMALNE VELIČINE:

a = 0,5 a = 0,8 0,1

a = 0,6 d = 0,4 0,3 d = 0,3 d = 0,6 1 mm2

To je određena veličina ispod koje se nekigrafički znak ili njegov dio na karti ne moževiše razaznati po obliku i protezanju.


Boja

Boja zauzima posebno mjesto u kartografici, jer je sadržana ili povezana sa svim sastavnimelementima kartografike.

Elektromagnetsko zračenje koje prodire u naše okosmatramo uzrokom čije su posljedice osjet boje.

Osjet boje obilježavaju tri veličine: ton boje, jarkostili svjetloća i zasićenost boje.


Ton boje je kvaliteta šarene boje određena duljinomsvjetlosnih zraka koje u našem oku izazivaju osjet te boje(stupnjevanje boje = nijansa).

Jarkost ili svjetloća je mjera za intenzivnost osjeta boje(intentivna jarkost → žarka boja; neznatna jarkost →zagasita ili mutna boja).

Zasićenost boje je izraz za čistoću boje s obziromna primjesu bijele boje (boje koje ne sadrže bijelu →zasićene).

Postoje različiti modeli za definiranje boje (RGB, CMYK, HIS, HSL i dr.)


– aditivno miješanje boja – suptraktivno miješanje(RGB-model) boja (CMY-model)

R = crvena C = plavaG = zelena M = purpurnaB = modra Y = žuta

+ K (crna) = CMYK


– tablice boja(skale nijansi)


Pismo

Pismo su znakovi primijenjeni na karti koji nisukartografskog podrijetla.

Pismo služi i potrebno je za prikazivanje onog dijelasadržaja karte koji se ne može ili se ne možeadekvatno prikazati ostalim elementima kartografike.


Različite pismovne skupine i neke njihove vrste

T e m e l j n i o b l i c i − r e n e s a n s n a a n t ik v a

T em el jn i o b l i c i − p r i je l a z n a a n t i k v a

T e m e l jn i o b l i c i − k l a s ic is t ič k a a n t ik v a

I n d i v i d u a l n i o b l i c i − u m je t n ič k a a n t ik v aIn d iv id u a ln i o b l ic i − p o lu g r o t e s kI n d i v i d u a l n i o b l i c i − n o v in s k a a n t i k v aI n d i v i d u a l n i o b l i c i − t im e s

T e h n i č k i o b l i c i − g r o t e s k

T e h n ič k i o b l i c i − e g y p t ie n n eT e h n ič k i o b l ic i − u n iv e r sT e h n ič k i o b l ic i − a r i a l


P o seb n i o b lic iPo s e b n i o b l i c iPosebni oblici

R ukopisni obl ici − p o d e b lja n i p o te zR ukopi sni obl i ci − izm je n ičn i p o te z

R ukop isn i ob lic i − je d n o ličn i p o te zR ukopisn i oblici − p o te z k is to m

− o b ris n a p is m aOO ss jj ee nn čč aa nn aa pp ii ss mm aa − o s je nča n a p is m aŠ ra fira n a p ism a − š ra fira n a p is m a

Profilni oblici


Razlikovanje pisma prema:

načinu - verzal ili majuskula ili kapitalno pismo, kurent ili minuskula

ZAGREB OSIJEK DUBROVNIK Karlovac Šibenik

debljini - ekstra svijetlo, svijetlo, normalno, poludebelo i debelo pismo

Zagreb Zagreb Zagreb Zagreb Zagrebširini - suženo, normalno i prošireno pismoTrg kralja Tomislava Trg kralja Tomislava Trg kralja Tomislava

izvedbi - komprimirano (stisnuto), normalno i spacionirano (razmaknuto)

nagibu - udesno i ulijevo

DALMACIJA Međimurje


KARTOGRAFSKA GENERALIZACIJA

Kartografska generalizacija je uopćavanje sadržaja karte prilagođeno mjerilu i (ili) svrsi karte.

DEFINICIJA

- mjerilo karte- minimalne veličine- značajke krajolika- namjena karte

ČIMBENICI KOJI UTJEČU NA GENERALIZACIJU


Smanjivanjem mjerila smanjuje se prostor za prikaz određenog dijela Zemljine površine, a time i mogućnost točnog i detaljnog unošenja sadržaja.

MJERILO KARTE

Površina 1 km2 na kartama u različitim mjerilima

MJERILO cm × cm PRIKAZ NASELJA

1:1000 100 × 100 svaka kuća sa svim detaljima

1:10 000 10 × 10 veće zgrade pojedinačno, a ostale s blokovima zgrada

1:100 000 1 × 1 samo veće ulice s blokovima zgrada

1:1 000 000 0,1 × 0,1 cijelo naselje samo s malim kružićem


MINIMALNE VELIČINE

a = 0,5 a = 0,8 0,1 a = 0,6 d = 0,4 0,3 d = 0,3 d = 0,6 1 mm2

To je određena veličina ispod koje se neki grafički znak ili njegov dio nakarti ne može više razaznati po obliku i protezanju.

Nije ih uputno na kartografskom prikazu uvijek primjenjivati jer:- važne objekte moramo brzo uočiti, a ne da su tek jedva raspoznatljivi- razlike u oblicima moraju biti jasno uočljive- nemamo uvijek na raspolaganju optimalne uvjete za promatranje

crteža- nemamo uvijek na raspolaganju najbolje tiskarsko-tehničke uvjete.


ZNAČAJKE KRAJOLIKA

NAMJENA KARTE- ako je karta namjenjena za kartometrijske radove, tada bitno

ograničavanje stupnja generalizacije- pri izradi tematskih karata, namjena postaje odlučujući

čimbenik stupnja generalizacije- kod školskih karata je važno za koji razred služi karta (ili

osnovnu ili srednju školu)- najuvjerljiviji primjer daje usporedba atlasne i zidne karte


POSTUPCI GENERALIZACIJE

Kartografska generalizacija obuhvaća sljedeće postupke:- izbor- pojednostavnjivanje- sažimanje- povećavanje (naglašavanje)- pomicanje- pretvorba metode prikaza


IZBORIzbor je najvažniji postupak generalizacije, jer se u njemu odlučuje hoće li neki objekt biti prikazan na karti ili ne Izbor objekta se može provoditi:- prema minimalnim veličinama, koji može biti bezuvjetan

ili uvjetan- na osnovi broja objekata

(Töpfer)nA = broj objekata u izvornom mjerilunF = broj objekata u izvedenom mjeriluMA = nazivnik mjerila (faktor umanjenosti) izvorne karteMF = nazivnik mjerila (faktor umanjenosti) izvedene karte

- prema važnosti objekata

F

AAF M

Mnn =


POJEDNOSTAVNJIVANJEKod linijskih objekata pojednostavnjivanje njihovih tokova naziva se izglađivanje ili glačanje linija, a kod površinskih objekata govori se o pojednostavnjenju njihovih obrisa ili kontura. Pojednostavnjivanje se može provoditi:- prema minimalnim veličinama

Minimalne veličine pri pojednostavnjivanjumin. dubina v ≤ 0,4 mmmin. duljina:d < 0,8 mm za jako vijugave linije d < 1,0 mm za vijugave linije d < 1,5 mm za slabo vijugave linije


Svaki postupak pojednostavnjivanja provodi se prema jednoj od sljedeće tri osnovne smjernice: - naglašavanje (b)- oslabljivanje (c)- očuvanje površina (d)


SAŽIMANJE

Sažimanje je grafičko spajanje susjednih istovrsnih objekta, kad je razmak između njih manji od minimalnih veličina.

Primjer sažimanja zgrada


Primjer sažimanja – pridruživanje malih područja većoj cjelini

Primjer sažimanja – izostavljanje i sažimanje malih područja

Sažimanje zgrada – a) neispravno, b) ispravno



Mnogi objekti na karti prikazuju se zbog njihove važnosti mnogo veći od običnog prikaza u mjerilu karte.

POVEĆAVANJE

ŠIRINA CESTE U PRIRODI

(m)

MJERILO KARTE

PRIKAZ NA KARTI

(mm)

1:25 000 0,6

0,6

0,6

0,6

1:50 000

1:100 000

1:200 000

4

4

4

4

ŠIRINA CESTE U MJERILU

KARTE (mm)

PRIKAZ S KARTE

PRERAČUNAT U PRIRODU (m)

0,16

0,08

0,04

0,02

15

30

60

120

Pomicanje se kao postupak kartografske generalizacije mora primjeniti ako:- nedostaje neophodan minimalni međurazmak između

objekata


POMICANJE

- treba proširiti linije, signature ili tlocrte susjednih objekata

- treba povećati jedan tlocrt a da pri tome ostane sačuvan izvorni prikaz susjednog objekta

- treba očuvati međusobni relativni položaj susjednih objekata.


Pomicanje izohipse uz cestu: a) prije pomicanja, b) nakon pomicanja

Smanjivanjem mjerila u prikazu objekata na karti dolazi u


PRETVORBA METODE PRIKAZA

određenom trenutku i do promjene metode prikaza. Pretvorba od tlocrtnog prikaza na prikaz znakom nastupa kada je tlocrt objekta, zbog redukcije upotrebljive površine smanjenjem mjerila, premali za čitljiv prikaz obrisa ili konture objekta.

Prijelaz s tlocrtnog prikaza na prikaz znakom

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU Zagreb, 3.12.2003. GEODETSKI FAKULTET ZAVOD ZA KARTOGRAFIJU Predmet: Opća kartografija (V. sem.) Nastavnik: prof. dr. sc. Stanislav Frangeš 6. IZRADA KARTOGRAFSKOG PRIKAZA POVIJESNI RAZVOJ IZRADE KARTOGRAFSKIH PRIKAZA Razvoj izrade kartografskih prikaza, tj. kartografske reprodukcije usko je povezan s razvojem tiskarstva, fotografije, kopirnih postupaka, računalstva. Različitim tehnikama crtanja i reprodukcije crteža: - crtanju blatom, pougljenjenom granom, oštrom kosti ili kamenom po stijeni, - rezbarenju kosti, drva ili kore drveta, - struganju po koži, - utiskivanju po glinenoj pločici, - crtanju po papirusu, pergamentu i konačno papiru, - dubljenju drveta, - klesanju kamena, - graviranju bakrene ploče i litografskog kamena, - crtanju po plastičnom listu, - graviranju sloja na staklu ili plastičnom listu, - lijepljenju unaprijed izrađenih znakova, - fotografskim i kopirnim postupcima, - pisanju na pisaču, - interaktivnom crtanju na ekranu ili - crtanju ploterom, odgovara različito oblikovanje i ostvarenje kartografike. Povijest izrade posebnih crteža, koje danas nazivamo kartama, stara je koliko i povijest čovječanstva. Čovjek je već na prvim najjednostavnijim crtežima krajolika nastojao različite vrste objekata različito prikazivati. Kartografski prikaz je do kraja srednjeg vijeka (obično datiramo padom Carigrada 1453. ili otkrićem Amerike 1492.) isključivo bio rukopisni original (manuskript). Dakle, cijeli je sadržaj izvođen neposredno na nosiocu, umnožavan precrtavanjem i ručno bojan. Zahtjevi da se karta izradi u više istovjetnih primjeraka i sve složenija kartografika, prisiljavali su na razmišljanja kojim načinom izraditi i umnožiti kartu. Tako se krajem 14. st. razvio drvorez za umnožavanje svetih sličica, igraćih karata i sl. Pritom su bili izrezani svi dijelovi koji ne sadrže crtež, a na preostale dijelove nanosila se tiskarska boja. Ako se radilo o većoj nakladi tisak se izvodio u tiskarskoj preši. Prvu je Gutenberg izradio 1440. To je početak knjigotiska.

Polovicom 15. st. izumljen je bakrorez, čije su preteče bili zlatarski i oružarski majstori. To je urezivanje ili graviranje crteža u bakrenu ploču. Spada u duboki tisak, jer su elementi crteža od kojih treba dobiti otisak udubljeni u ploču. Sredinom 16. st. bakrorez je potisnuo drvorez i dominirao gotovo 4. st., dok se postupak tiskanja naziva bakrotisak. Također je otkriven bakropis, tj. zbirno ime za različite tehnike izrade crteža na bakrenoj ploči, pričem se crtež izvodi mehanički u zaštitnom sloju, a zatim kemijski u samoj ploči. U 19. st. najveći broj kartografskih prikaza umnožavan je litografijom ili kamenotiskom, koji spada u ravni tisak, pričem su tiskovni i netiskovni elementi u istoj ravnini. Umnožavanje je izvođeno prvo u jednostavnim litografskim prešama, a zatim u strojevima – brzim litografskim prešama. Za višebojni tisak je izvođen litografski pretisak. Krajem 19. st. kamena je ploča zamijenjena cinčanom i aluminijskom, što dovodi do izuma ofsetnog tiska. DANAŠNJE TEHNIKE I TEHNOLOGIJE KARTOGRAFSKE REPRODUKCIJE KONVENCIONALNE TEHNIKE – Fotomehanički postupci Fotografija je općenito postupak izrade trajnih slika izlaganjem svjetloosjetljivih slojeva djelovanju svjetlosnog zračenja koje dolazi od objekta. Ako na putu od objekta do svjetloosjetljivog sloja svjetlosne zrake prolaze kroz objektiv nastaje slika, pa govorimo o fotografiranju, a ako idu direktno nastaje kopija, pa govorimo o kopiranju i kopirnim postupcima. Razlikujemo konvencionalne postupke, kod kojih je svjetloosjetljivi sloj na bazi halogenida sa srebrom, i nekonvencionalne fotografske postupke, gdje svrstavamo sve ostale mogućnosti. Fotomehanički postupci je zbirni naziv za sve konvencionalne i nekonvencionalne postupke fotografiranja i kopiranja koji počivaju na fotokemijskim reakcijama, kojima se priključuju postupci (tehnike) nagrizanja i jetkanja tiskovne forme. U stvarnom smislu ovdje zapravo nema mehaničkih radnih postupaka, ali je naziv "fotomehanički" prvobitno izabran da se uvjerljivije naglasi razlika između ručnih reprodukcijskih tehnika i fotoreprodukcijskih postupaka. POSEBNE TEHNIKE IZRADE CRTEŽA Crtež se u kartografiji može izvesti različitim tehnikama crtanja. Od posebnih, za kartografiju karakterističnih tehnika, to su: graviranje, izrezivanje, ljuštenje i montaža. Nosioci crteža - neposredni nosioci crteža: papir, plastični listovi, metalne ploče

Papir se upotrebljava za crtanje i za umnožavanje kartografskog prikaza kopiranjem ili tiskom. Papir se može podijeliti na: tanki papir (površinske mase do 140 g/m2), kartone (160-300 g/m2) i ljepenke (teži od 300 g/m2). U kartografiji je najznačajniji kartografski papir. To je bezdrvni papir proizveden od čiste celuloze (najpoznatija tvrtka je SchöllersHammer). Posebna svojstva papira su da prima grafit, tuš, tintu i tiskarske boje, da se crtež može brisati

(strugati) i ponovno na istom mjestu iscrtati. Nedostatak papira je nepostojanost dimenzija zbog promjene vlažnosti i temperature zraka, mala čvrstoća i laka zapaljivost (iako je postoji i negorivi papir). Također je proizveden i sintetički papir koji posjeduje sva dobra svojstva papira i još otpornost na trganje, struganje i savijanje, ali ima visoku cijenu. Plastični listovi posjeduju za kartografiju bitna svojstva – dimenzionalnu postojanost na toplinu, otpornost prema starenju, savitljivost i lomljivost, te sposobnost primanja grafita, tuša, boje pri tiskanju i kopiranju. Vidi tablicu utjecaja temperature i vlage na nosioce crteža u skripti Lovrić: Kartografska reprodukcija.

- posredni nosioci crteža: slojevi za graviranje, plastični listovi za izrezivanje, slojevi

za ljuštenje

Najpoznatije tvrtke koje proizvode slojeve za graviranje su Hausleiter i Klimsch, za plastične listove za izrezivanje je najpoznatija tvrtka Ulano po kojoj se čak nazivaju svi takvi nosioci, a od slojeva za ljuštenje najpoznatije su dvije vrste: silver-line, gdje konturna linija ostaje posrebrena, i piltic-line, gdje konturna linija nestaje i postaje propusnom za svijetlost.

Pribor i uređaji za izradu crteža - uređaji za graviranje, uređaji za izrezivanje, naljepnice i preslikači, uređaji za

uklapanje crteža i za rupičanje, Graviranje se izvodi: rukom pomoću gravurnih igala, držalom s gravurnom iglom, tronošcem s gravurnom iglom i prstenom s povečalom. Gravurne igle mogu biti čelične, koje se više i brže troše ali su jeftinije, i safirne, koje su čvršće ali skuplje. Izrezivanje se izvodi: rukom pomoću nožića i držalom s nožićem. Ljuštenje se izvodi pomoću posebnih nožića. Montaža se sastoji u smještanju gotovih crteža koji su s donje strane lijepljivi. Najpoznatiji proizvođač takvih naljepnica i preslikača je tvrtka Letraset. Pri izradi crteža konvencionalnim tehnikama često je potrebno međusobno uklopiti pojedine dijelove istog crteža. Za to su potrebni uređaji za rupičanje u obliku mehaničkih bušilica nosioca crteža. Za mehaničko uklapanje crteža služe metalni čepići ili paseze, a za optičko uklapanje primjenjuju se paseri najčešće oblika križića.

KOPIRANJE Postupak u kojem se od originala crteža, koji je u pravilu na prozirnom nosiocu, izrađuje njegov duplikat ili kopija (preslika) na prozirnom ili neprozirnom nosiocu (papiru, plastičnom listu, metalnoj ploči) i to u neposrednom dodiru (kontaktu) tih dvaju nosioca. Pri tom je na nosiocu kopije nanesen svjetloosjetljivi sloj u kojem se, pod djelovanjem svjetla, događaju kemijske ili fizikalne promjene. Energija je fizička veličina koja obilježava kretanje i uzajamno djelovanje tijela. Svjetlost (ali i druga zračenja) se sastoji (prema Einsteinu) od fotona energije (u tom

slučaju čestice svjetla), pa vrijedi E = h × υ, gdje je E foton energije, h je Planckova konstanta, υ je frekvencija. Najčešće vrste kopiranja u kartografiji su diazokopija (poznatija kao ozalid) i bikromatska kopija, pa su u nastavku dani njihovi shematski prikazi (vidi daljnje priloge). REPRODUKCIJSKA FOTOGRAFIJA U geodeziji, osobito fotogrametriji, fotografije su osnovni izvori podataka, dok je u kartografiji glavni zadatak fotografije umnožavanje ili reprodukcija kartografskih originala kada se to izvodi konvencionalnim postupcima. Stoga se takva fotografija naziva reprodukcijskom. Reprodukcijska fotografija primjenjuje se u kartografiji za: - smanjenje crteža - preslikavanje 1:1 - povećanje crteža - promjenu širine linija crteža - uklanjanje kartografske deformacije – prijelaz iz projekcije u projekciju - odvajanje boja - izradu naziva i znakova na karti - ukopiravanje rastera.

Za izvođenje tih radnji potrebna je odgovarajuća oprema: - reprodukcijska fotokamera s odgovarajućim objektivima - vakuumski okviri za ukopiravanje - svjetlosni izvori - uređaji za automatsko razvijanje filmova - fotografski materijali (filmovi, fotopapiri, razvijači i fiksiri). RASTERI U KONVENCIONALNIM TEHNIKAMA Stoljećima je kartografija kao sredstvo izražavanja upotrebljavala točku i liniju, neovisno o naknadnim ručnim bojanjima drvoreza i bakroreza. Potom je, doduše ne odjednom nego postupno razvitkom tehnike umnožavanja, uveden raster kao novi grafički element. Iako gotovo svakodnevno upotrebljavamo rastere ili ih barem susrećemo, nismo možda uopće svjesni da raster nije samo sredstvo reprodukcije, nego također i grafički element za oblikovanje karte i ostvarenje kartografike. Raster je u grafičkoj industriji i kartografiji staklena ploča ili prozirni plastični list s jednolično raspoređenim skupom grafičkih elemenata, tzv. uzorkom rastera, a danas je to odgovarajući računalni podprogram, koji služi za ispunjavanje izabranih područja s jednolično ili nejednolično raspoređenim skupom grafičkih elemenata.

Rasteri jednakog uzorka međusobno se razlikuju po finoći i tonskoj vrijednosti. Finoća rastera je broj linija ili redova točkica na jedinicu duljine, a tonska vrijednost rastera je postotak pokrivanja jedinične površine grafičkim uzorkom. U rasterima s vidljivim linijskim uzorkom do oko 30 lin/cm ponajprije se percipira uzorak, a u kod finijim rasterima najprije se percipira tonska vrijednost, a onda uzorak. U još finijim rasterima s više od 65 lin/cm uzorak je nevidljiv. Isto se tako ne mogu više razlučiti pojedini elementi točkastog rastera s više od 50 toč/cm. Sličan se odnos postavlja kada je jednolična siva površina ostvarena linijskim rasterom, gdje su linije debljine do 0,03 mm, a njihov međurazmak do 0,18 mm. Grube rastere linijskog uzorka nazivamo šrafurama, a točkastog uzorka poljima točaka. Na vrlo grubim šrafurama, kada je međurazmak linija od 5 do 8 mm, ne stvara se utisak homogeno ispunjene površine. Osim navedenih, u upotrebi su i mrežasti uzorci, s linijama na jednoličnom razmaku koji se ponavljaju. Iz takvih uzoraka nastaje križni raster, gdje se linije sijeku pod pravim kutom i tvore pravokutna okna. Linije se također mogu sjeći tako da čine trokutasta, romboidna i slična okna. Neki objekti koje se želi prikazati na karti imaju strukturu koja je neposredno vidljiva ili je prikrivena, ali važna i značajna za objekt. U oba se slučaja izvorna struktura iskazuje grafičkim površinskim uzorkom ili strukturnim rasterom. Točkaste, zorne ili slovnobrojčane signature razmještene jednolično na nekoj površini na prikladnom međurazmaku, daju površinske uzorke ili signaturne rastere prikladne za razlikovanje objekata u kvalitativnom smislu. Slika 2 prikazuje više signaturnih rastera različite tonske vrijednosti, gdje je širina linija i veličina križića jednaka u svim rasterima. Križići mogu biti u rasteru jedan ispod drugoga ili kao na slici smješteni pod nekim kutom.

Slika 1. Signaturni rasteri različite tonske vrijednosti DIGITALNA TEHNOLOGIJA - prvi prijedlog 1958. na kartografskoj konferenciji u Chicagu - razvitak od 1960. na dalje; očekivanja da će sve biti brzo riješeno - kompjutorski podržana kartografija (Computer Assisted Cartography, Rechner

gestützte Kartographie) - kompjutorska kartografija (Computer Cartography) – obuhvaća metode i tehnike

za izradu karata suvremenom kompjutorskom tehnologijom

- računalna kartografija - digitalna kartografija – svi procesi u digitalnom obliku Izradu kartografskih originala karakterizirao je posljednjih desetljeća sve veći udio reprotehničkih postupaka. Međutim, pojavom sve složenijih kartografskih prikaza, ti su postupci iz gospodarskih i tehničkih razloga postali ograničavajući činilac. Tako se jednom ustanovljena kartografika mogla mijenjati samo uz veliki trošak vremena i novaca. Osim toga, održavanje karata kojih je sadržaj bogato diferenciran bojama, uz primjenu rastera različitih tonskih vrijednosti i postupka koroniranja, gotovo je neizvodljivo. Naime, mehanički sustavi uklapanja ne mogu jamčiti potpunu sigurnost međusobnog uklapanja pojedinih originala u postupku umnožavanja. Isto tako potrebno ponavljanje kopiranja u postupku umnožavanja dovodilo je do gubitka kvalitete karte. U prvom razdoblju primjene računalne tehnologije u kartografiji govorilo se o automatizaciji u kartografiji, jer se očekivalo da će se razmjerno brzo moći potpuno automatizirati proces izradbe karata. S vremenom se uvidjelo da u izradbi karata različitih mjerila ima procesa, kao što je npr. kartografska generalizacija, koje još dugo neće biti moguće potpuno automatizirati. Stoga se počinje govoriti o kompjutorski podržanoj kartografiji ili kompjutorski podržanim procesima u izradbi karata. U posljednje se vrijeme sve više upotrebljava još kraći naziv kompjutorska kartografija, u okviru kojega je sadržan skup metoda i tehnika za izradbu karata suvremenom računalnom tehnologijom. Pojedini autori upotrebljavaju termin digitalna kartografija, iz kojeg je uočljivo da se svi procesi odvijaju u digitalnom obliku. Primjena računalne tehnologije u kartografiji osobito je važna jer je proces izradbe karata složen i vrlo dug, pa su mnoge karte u trenutku izdavanja, tj. izlaska iz tiska, već zastarjele. Osim toga, danas postoji potreba za sve većim brojem raznovrsnih karata koju klasičnim metodama izradbe karata nije moguće zadovoljiti. Prema tome, računalna tehnologija nalazi u kartografiji zahvalno područje, a prednosti te nove tehnologije su višestruke: − ubrzanje izradbe karata − ubrzanje osuvremenjivanja − pojeftinjenje izradbe karata − poboljšanje uvjeta rada − poboljšanje kvalitete rada − rješavanje zadataka koje do sada uopće nije bilo moguće riješiti ili je njihovo

rješavanje bilo povezano s velikim teškoćama, npr. prenošenje sadržaja karte iz jedne kartografske projekcije u drugu.

Nadalje, stručnjaci drugih struka sve više traže od geodeta i kartografa podatke u digitalnom obliku. To su agronomi, ekolozi, geografi, geolozi, urbanisti, šumari i mnogi drugi, koji rezultate svojih mjerenja i istraživanja žele prostorno definirati − geokodirati. Uz sve navedeno, ne usvoje li kartografske organizacije nove tehnologije, u određenom trenutku neće više biti konkurentne na tržištu. Uvođenje računala u kartografiju ima i neke negativne učinke. Količina tehničkih umijeća kojima kartograf mora ovladati u posljednje je vrijeme prekomjerno porasla. Kartograf danas mora biti stručnjak za računalno programiranje, za baze podataka, digitalnu obradbu slika, daljinska istraživanja, zemljišne i geoinformacijske sustave.

Druga poteškoća koju su računala donijela kartografiji jest ta da danas i kartografski nestručnjaci mogu izrađivati karte. Gotovo dvadeset godina računalna je kartografija stvarala prilično loša kartografska djela koja su prihvaćena jer su bila nova i različita. Danas se s pomoću računala mogu izrađivati karte koje su dobre ili čak estetski bolje od onih izrađenih rukom. Sa sve savršenijim softverom, lakim za upotrebu, kartografi gube monopol na izradbu karata. Kako bi išli ukorak s vremenom, morat će svoje aktivnosti proširiti od samo kartografskih na sastavljanje, upravljanje, kontrolu i iskorištavanje kartografskih baza podataka. UTJECAJ HARDVERA NA KARTOGRAFSKU REPRODUKCIJU Zahtjev umnožljivosti postavljen kartografici zavisi samo o tehničkim uvjetima. Tako su za digitalnu kartografiju nužni uređaji poput digitalizatora te skanera, a kao jedinice za iscrtavanje crteža ekrani, pisači (printeri) i ploteri (crtači, crtala). Tu se kao važan činilac kartografike digitalnih karata javlja rezolucija. Digitalizator, uređaj za pretvaranje grafičkih predložaka u digitalni oblik, može biti ručni i automatski. Točnost ručnog digitalizatora obično se ocjenjuje na temelju rezolucije i ponovljivosti. Rezolucija ručnog digitalizatora je najmanja mjerljiva udaljenost duž koordinatnih osi i obično iznosi 0,01 do 0,1 mm. Ponovljivost je sposobnost digitalizatora da očita koordinate jedne te iste točke uzastopnim navođenjem. Većinu kartografskih potreba zadovoljava rezolucija od 0,025 mm, jer točnost kojom operater može pratiti liniju, ovisno o njegovoj vještini, iznosi do 0,2 mm. Rezolucija automatskog digitalizatora ili skanera, koja se izražava brojem točaka po jedinici duljine, kreće se od 100 toč/inču do 2500 toč/inču. Na temelju dosadašnjih istraživanja proizlazi da se dobri reprodukcijski originali rasterskom tehnikom mogu dobiti skaniranjem pri rezoluciji od 40 lin/mm ili da veličina piksela treba biti barem 0,025 mm. Treba napomenuti da razlikujemo hardversku i softversku rezoluciju. Hardverska se opravdano smatra stvarnim dometom skanera i granicom u proračunu mogućnosti uvećanja. Softverska rezolucija je ta pri kojoj skaner, nakon što je predložak skaniran najvećom rezolucijom, softverski interpolacijom između susjednih točaka izračunava zacrnjenje međutočaka. Premda je, s kvalitativne strane gledano, dobro skanirati sa što većom rezolucijom, pogrešno je shvaćanje da je potrebno skanirati predložak s istom rezolucijom s kojom će taj isti predložak biti iscrtan. Veće rezolucije skaniranja koje nude neki skaneri potrebno je upotrebljavati kada naknadno želimo predložak uvećavati ili ako je on izuzetno malen, kao npr. dijapozitiv. Kasnijim uvećavanjem predloška nekim grafičkim programom, proporcionalno se smanjuje i razlučivost slike. Međutim, postoji nepisano pravilo da rezolucija skaniranja treba biti najmanje dva puta veća od finoće rastera koji će se upotrijebiti pri tisku. Naprimjer, ako se zna da će tisak biti ostvaren s finoćom rastera od 150 toč/inču, predložak treba biti skaniran najmanje s 300 toč/inču, a daljnjim povećanjem rezolucije neće uslijediti bitna poboljšanja.

Nadalje je, glede utjecaja hardvera na kartografiku, važna kvaliteta slike na zaslonu monitora. Ona ponajprije ovisi o rezoluciji monitora, a to je broj piksela koji maksimalno može biti prikazan na zaslonu monitora. Piksel zaslona najmanje je područje koje računalo može kontrolirati. Rezolucija zaslona monitora izražava se umnoškom vodoravne i okomite rezolucije. Za monitor treba napomenuti da veća rezolucija zahtijeva veću površinu zaslona. Za kartografske svrhe optimalna veličina zaslona je dijagonala duljine 21 ili više inča. Polazeći od normalne udaljenosti promatranja zaslona monitora rasterska struktura pri rezoluciji 500 toč/inču neće više biti zamjetljiva. Iznimka su pismo i tanke crte, koje su malo otklonjene od okomite odnosno vodoravne crte, te crte koje s obzirom na svoju širinu leže u sredini između jednog ili dva piksela. Početak uvođenja automatizacije u kartografiju doveo je do posebne vrste karata nazvanih printerske karte. To su karte obrađene računalom i ispisane linijskim (brzim) pisačem. Nakon linijskih pisača za ispis kartografskih prikaza upotrebljavaju se matrični. Svim je matričnim pisačima zajedničko to da se slova, brojke i posebni znakovi oblikuju od točkica. U načelu matrični se pisači mogu podijeliti na termalne, igličaste, tintne i laserske. Kvaliteta ispisa ovisi o broju elektroda na pisaćoj glavi termalnog, iglica igličastog, odnosno cjevčica tintnog pisača. Za kartografske potrebe najzanimljiviji je laserski pisač, koji je postavio nove granice kvalitete ispisa slova, znakova i uzoraka, te brzine ispisa. Taj pisač također oblikuje znak iz točkica, ali su one bitno manje nego kod ostalih vrsta pisača. To omogućuje da točkica ima mnogo više, pa je ispisani znak kvalitetniji i blizak izgledu znaka iscrtanog fotoosvjetljivačem slabije rezolucije, o kojemu će biti govora u nastavku. Od pisača u boji uz termalni, igličasti, tintni i laserski, razlikujemo i sublimacijski pisač u boji. On ima rezoluciju uglavnom samo 300 toč/inču, ali zahvaljujući sublimacijskoj tehnologiji koja ne mora upotrebljavati rastere za prikaz tonskih vrijednosti, već pikseli mogu imati različite nijanse, ispisuje neusporedivo realističnije i kvalitetnije prikaze u boji od tintnih pisača koji imaju rezoluciju i 720 dpi ili laserskih pisača s pretežno 600 ili čak 1200 toč/inču. Tintni pisači upotrebom visoke rezolucije ostvaruju zamjetnu kvalitetu ispisa teksta i linijske grafike, ali pri ispisu složenijih detalja karte u boji ostaje primjetna zrnatost. Laserski pisači u boji pokušavaju ostvariti jedno i drugo, što uspijeva na tekstu, ali realističnost i kvaliteta ispisa složenijih detalja karte još uvijek zaostaju za sublimacijskim pisačem. Treba posebno istaknuti da povećanje rezolucije ispisa bitno usporava ispis, osobito kod tintnih pisača. Za uspješnu pripremu tiska u boji i ostalih visokozahtjevnih grafičkih proizvoda nužno je digitalne podatke ispisati na film pomoću fotoosvjetljivača visoke rezolucije, npr. 2400 ili više toč/inču. Logičan nastavak u izradbi računalnih tematskih karata je upotreba plotera. Tematske karte obrađene računalom i iscrtane ploterom ne razlikuju se po sadržaju, grafičkom izgledu i točnosti od karata ostvarenih konvencionalnim postupcima. Ploteri se mogu klasificirati prema različitim kriterijima. Tako ih prema obliku plohe po kojoj crtaju dijelimo na ravninske i valjkaste. Prema uređaju za crtanje razlikujemo plotere s pisaljkom koja ima vlaknasti vrh ili keramičko ili metalno kapilarno pero, zatim elektrostatske plotere, plotere s mlazom tinte i fotoplotere, od kojih razlikujemo plotere sa svjetlosnom zrakom za crtanje i LED (Light Emitting Diode) -plotere.

Prema tehnici crtanja možemo razlikovati plotere kod kojih glava crteža dodiruje ili ne dodiruje crtaću plohu. Prema točnosti i grafičkoj kvaliteti postoje visokotočni ploteri, koji ispunjavaju visoke grafičke zahtjeve, i verifikacijski ploteri za kontrolne svrhe. Konačno možemo plotere podijeliti prema obliku digitalnih podataka na vektorske i rasterske. Za kartografiju su važni visokotočni rasterski ploteri formata barem 60 × 60 cm i razlučivanja iznad 750 toč/inču ili 30 lin/mm. Kvalitetni reprodukcijski originali mogu se izraditi jedino fotoploterima, koji se nazivaju fotoosvjetljivačima ili osvjetljivačkim jedinicama kada su manjeg formata. Rezolucija tih plotera može biti i više od 2000 toč/inču. Najzastupljeniji na našem tržištu su fotoploteri tvrtki AGFA, Linotype-Hell, ECRM, Varityper te Barco Graphics. Oni nisu u kartografiji u široj upotrebi zbog vrlo visoke nabavne cijene. Iscrtavanjem reprodukcijskih originala fotoploterima na filmu kao izvadaka boja za četverobojni tisak pojavljuje se dodatni uvjet prema rezoluciji. Naime, ravnomjerno obojene površine te sive i obojene linije bit će razložene u rasterske točkice zbog umnožavanja ofsetnim tiskom. Tu struktura rastera ne smije biti vidljiva za oči, pa finoća rastera mora biti više od 50 toč/cm. U praksi je kod fotoplotera najčešće u upotrebi 175 toč/inču, što je jednako 70 lin/cm. Potrebne rezolucije za ispis su u slučaju jednobojne crno-bijele karte oko 600 toč/inču. Kod višetonske karte, tonski prijelazi smanjuju kontrast te su stoga razlike među susjednim pikselima manje uočljive. Osim toga, za ispis višetonske karte na papir, jednako kao i karte u boji, upotrebljavaju se rasteri odgovarajuće finoće. Budući da je finoća rastera uvijek manja veličina od rezolucije ispisne jedinice, višetonske crteže možemo uvijek definirati, pohranjivati i obrađivati na nešto nižoj rezoluciji nego što je to slučaj kod linijskog crteža. Tako je pri reprodukciji višetonskih karata, koje u sadržaju posjeduju visokokontrastne elemente, kao npr. tekst, zbog očuvanja zadovoljavajuće oštrine i izbjegavanja gubitka detalja optimalno primijeniti 300 toč/inču, a za veću kvalitetu čak 600 toč/inču. Pri reprodukciji karata u boji, što su signature i slova u većem kontrastu s podlogom, potrebno je primijeniti veću rezoluciju. Analiza pokazuje da rezolucije do 300 toč/inču nisu dovoljne, već je potrebno 600 pa i više toč/inču. UTJECAJ SOFTVERA NA KARTOGRAFSKU REPRODUKCIJU S jedne strane nagli razvitak informacijske i komunikacijske tehnologije, što je rezultiralo dobivanjem djelotvornijeg hardvera, a s druge strane usavršeniji i svestraniji softver sa svojim alatima, pružaju mnogo novih mogućnosti u digitalizaciji, upravljanju i prikazu prostornih podataka. U digitalnoj kartografiji prikaz na računalu ujedinjuje programe za crtanje, slikanje, ilustriranje, dizajn, vizualno predstavljanje i sl. Zajednička karakteristika svih tih programa je stvaranje najraznovrsnijih slika s pomoću različitih alata i podrške mnogobrojnim ulaznim i izlaznim jedinicama. Nema univerzalnih programa koji bi bili prikladni za sve navedene namjene, već grafičke programe možemo svrstati u skupine: − programi za crtanje − programi za obradbu slike

− prezentacijski programi − CAD-programi − kartografski programi. Velika prednost podataka u rasterskom obliku je prikladnost za oblikovanje slike u boji na temelju piksela. Daljnja je prednost što se uređaji za reprodukciju, kao što su fotoploteri, također temelje na rasterskoj tehnologiji. Kao nedostatak rasterskog s obzirom na vektorsko automatsko kartografiranje može se navesti u pravilu dulje vrijeme računanja. Bez obzira na dobre mogućnosti kartografiranja što ih pruža rasterski oblik, na tržištu postoji velik broj vektorski utemeljenih programa za kartografiranje. Većina sustava zasniva se na osebujnim rješenjima, pri čemu je primjetna težnja prema “otvorenim” softverskim rješenjima. Izlaz rezultata kartografiranja u tim sustavima ostvaruje se najčešće fotoploterima, pri čemu je prijeko potrebna rasterizacija. Točnije, kod navedenih sustava trebalo bi govoriti o hibridnim postupcima, budući da je to kombinacija vektorske tehnike kartografiranja i izdavanja podataka na rasterskom fotoploteru. Osim navedenoga, i kombinacije skaniranih zračnih snimaka i satelitskih scena s vektorski orijentiranim stručnim podacima i informacijama ubrajaju se u hibridne postupke izradbe karata. Svim je hibridnim postupcima zajedničko izdavanje na rasterskim ploterima i vektorski i rasterski osnovanih ulaznih podataka. Mogu se razlikovati četiri velike skupine za kartografiju značajnih programskih paketa za osobno računalo. To su: − statistički programski paketi s grafičkim moduliranjem, − geografsko-informacijski sustavi (GIS), − programi stolnog izdavaštva s modulima crtanja i retuša i − programski paketi za konstruiranje karata. Različiti programi podržavaju različite programske jezike za crtanje neovisne o uređaju, tzv. formate, od kojih razlikujemo vektorske i rasterske formate. Nadalje, programi sadrže alate za editiranje Bezierovih krivulja, te imaju mogućnost ispunjenja objekata postupnim prijelazom tonskih vrijednosti. Miješanje boja upotrebom triju osnovnih modela boja (CMYK, RGB, HSL – ton, zasićenost, svjetloća) izvode svi programi. Također svi imaju mogućnost odvajanja boja te veći broj ponuđenih paleta i uzoraka za ispunjenje površinskih objekata. Tu treba naglasiti nužnost PostScript programskog jezika za ispis na fotoploterima. Rasteri u digitalnoj kartografiji U digitalnoj kartografiji rasterske točke mogu programiranjem poprimiti romboidni, kružni, linijski, kvadratični i eliptični oblik (slika 1). Postoje posebni programi koji ostvaruju zrnčaste uzorke i rastere za efekte. Rezolucija (razlučivanje) je količina grafičkih informacija koja se može prikazati. Obično se izražava brojem piksela (točkica) ili linija po inču (inč = 2,54 cm), cm ili mm. Veća rezolucija jedinice za iscrtavanje crteža i veći broj piksela koji čine slikovnu matricu daju veću paletu iscrtanih sivih tonova. Kod uređaja s malom rezolucijom ne

govori se o obliku rasterskih točkica, prikazanih na slici 13, već o različitim rasporedima piksela unutar slikovne matrice. Tako postoje centrirani (slika 2a), jednolični ili geometrijski (slika 2b) i proizvoljni ili raspršeni raspored piksela. Proizvoljni ili raspršeni raspored piksela može se digitalno ostvariti pomoću generatora slučajnih brojeva, koji je dio standardne opreme svakog računala. Veličina slikovne matrice i odnos bijelih i crnih piksela unutar nje tako je odabran da omogućuje, uz proizvoljno mijenjanje rasporeda piksela unutar slikovne matrice, ostvarenje zadanih tonskih vrijednosti (slika 2c). Tonska vrijednost digitalnog rastera može se izračunati ako ustanovimo slikovnu matricu koja se ponavlja. Tada je tonska vrijednost:

mn 100 = T

gdje je m − ukupan broj piksela unutar slikovne matrice, n − broj zacrnjenih piksela unutar slikovne matrice. Rastriranje u digitalnoj kartografiji Glede rastriranja postoje dva osnovna postupka. To su amplitudno i frekvencijski modulirani rasteri. Kod amplitudno moduliranog rastera (AM), koji se danas u tisku najčešće upotrebljava, razmak između središta rasterskih točaka je uvijek stalan, a dojam različitih polutonova postiže se promjenom veličine točaka. Mogućnost ispisa, te potpunu kontrolu nad amplitudno moduliranim rasterom nude samo pisači s PostScriptom. Naše oči ne vide pojedinačne rasterske točke s učestalošću (linijaturom) većom od 40 toč/cm. Za kvalitetan otisak danas se upotrebljava najčešće 60 lin/cm. Novinski papir ne podnosi raster s frekvencijom većom od 30 lin/cm. Frekvencijski moduliran raster (FM) obilježava stalna veličina rasterske točke, a dojam polutonova dobiva se različitom gustoćom točaka. Budući da nema pravilnog razmještaja točaka, kod tog rastera nema govora o učestalosti. Umjesto toga određuje se veličina točkice, a za zadano zacrnjenje izračunava se prosječna frekvencija. FM točkice otiskuju se u praksi različitim frekvencijama od 10 do 200 toč/cm. Tu još treba voditi računa o tehničkoj granici kontrole razvijanja ploče, koja za ofsetni tisak dozvoljava veličinu točke od 0,04 mm. Prednost FM rastera pred AM rasterom je u slučajnom razmještaju točaka. FM raster je u prednosti kod separacije s većim brojem boja. Na slici 3b, 3c i 3d prikazani su uvećani primjeri frekvencijski moduliranih rastera nasuprot amplitudno moduliranog rastera na slici 3a.

Slika 1. Romboidni, kružni, linijski. kvadratični i eliptični oblik rasterske točkice

ostvaren u slikovnoj matrici sastavljenoj od 16 × 16 piksela (povećano približno 40 puta).

a) b) c) Slika 2. Slikovna matrica sastavljena od 4 × 4 piksela (povećano približno 200 puta):

a) centrirani; b) jednolični ili geometrijski; c) proizvoljni ili raspršeni raspored piksela u slikovnoj matrici (tonska vrijednost 25 %).

a) b)

c) d) Slika 3. Uvećani prikaz digitalnog rastera: a) amplitudno moduliranog; b), c) i d)

frekvencijski moduliranog.

DIGITALNI TISAK U postupak umnožavanja digitalni postupci unijeli su digitalne probne otiske, koji omogućavaju provjeravanje izgleda i kvalitete prije otiskivanja cijele naklade, što je osobito važno kada je riječ o velikoj nakladi. Idealna bi proba bila otisnuti dio naklade na tiskarskom stroju na kojem će biti izvršen cjelokupni tisak. Međutim, takav je postupak složen i vrlo skup, osobito ako proba ne uspije. Za izradbu proba tiskarska industrija odavno pokušava pronaći prikladnije postupke. Tako su se za tu namjenu najprije primjenjivale probne tiskarske ofsetne preše. Taj se način primijenjuje u kartografiji i danas jer je vrlo kvalitetan budući da je moguće upotrijebiti iste tiskarske ploče, boje i papir kao za tisak konačne naklade, ali je još uvijek skup i složen, jer zahtijeva izradbu reprodukcijskih originala i tiskarskih ploča. Dalje razvijanje sustava za probne otiske dovelo je pred dvadesetak godina do pojave uređaja za kemijske probne otiske, pri čemu nije više trebalo izrađivati tiskarsku ploču, ali probni otisak nije bio na papiru već na posebnim plastičnim listovima. Od kemijskih postupaka u kartografiji je najviše primjenjivan postupak pod imenom Cromalin. Digitalna tehnologija donijela je, uz ostale, sublimacijsku tehnologiju (IRIS Realist ili Digital Cromalin), koja upotrebljava izravan prijelaz iz krutog stanja u plinovito, bez tekućeg međukoraka. Pritom se mora upotrebljavati poseban papir koji može apsorbirati boju u plinovitu stanju, a također, kako je već prije kod sublimacijskih pisača istaknuto, ta tehnologija za ispis pojedinih nijansi ne treba rastere. Ipak, tintna tehnologija se pokazala najprimjerenijom za izradbu probnog otiska. Njezina prednost je mogućnost isprobavanja nijansi boja ostvarenih rasterima, zatim, upotrijebljena je tinta sličnija, iako ne i ista, ofsetnim bojama od sublimacijske boje, a mogu se upotrijebiti najraznovrsniji papiri za ispis. Digitalni tisak u grafičkoj industriji je sustav u kojem je računalo izravno povezano s tiskarskim strojem, te se podaci direktno prenose iz računala u tiskarski stroj. Započelo je 1991. s Heidelbergovim digitalnim tiskarskim strojem GTO-DI, u kojem se potrebni podaci digitalnim putem “montiraju” još u memoriji računala, a onda uz pomoć RIP-uređaja umjesto filmova osvjetljavaju posebne ofsetne ploče, potpuno različite od običnih, na samom tiskarskom stroju. Slijedili su digitalni tiskarski strojevi Agfa ChromaPress, Indigo E-Print 1000, Xeikon DCP-1 i IBM-ov DCP 3170, gdje se kombinirano upotrebljava ofset i elektrofotografski postupak. Tiskovni postupak Chroma Press posjeduje rezoluciju od najmanje 2400 toč/inču pri finoći rastera od 60 toč/cm. Treba istaknuti uređaj Indigo E-Print 1000, kod kojeg se na valjke nakon ucrtavanja slike laserskim snopom izlijeva po jedna od 4 CMYK-boje koje se nalaze u tekućim tonerima, čime je također omogućena rezolucija do 2400 toč/inču pri finoći rastera od oko 60 toč/cm. Ipak, optimalno se primjenjuje rezolucija od 800 toč/inču, a moguća je upotreba bilo koje vrste papira, od onog namijenjenog tiskanju raskošnih publikacija do običnog novinskog papira. Digitalni tiskarski stroj Xeikon DCP-1 namijenjen je četverobojnom obostranom tiskanju manje naklade u jednom prolazu. Uobičajeno se upotrebljava tisak s rezolucijom od 600 toč/inču sa 64 stupnja sive skale po točkici za svaku boju posebno. Otiskivati se može na papir od 50 do 250 gm/m2, sjajni i mat, odnosno na

sve vrste papira kao i u klasičnom ofsetnom tisku, a boja je posebna vrsta sitnog suhog tonera koja se nanosi dvokomponentnim razvijačem. Heidelbergov QuickMaster DI-46, predstavljen 1995. godine, u potpunosti je koncipiran za digitalni tisak, te sukladno tome u cijelosti računalno kontroliran. Rezolucija osvjetljavanja je 1270 i 2540 toč/inču, a u početku ponuđena finoća rastera od 150 toč/inču naknadno je povećana. Digitalni tiskarski stroj QuickMaster DI-46 za četverobojni ofsetni tisak primjer je sprege digitalnog tiska i ofsetne kvalitete. Na temelju navedenih sustava za probni i digitalni tisak, ali i neovisno o njima, razvila se tehnologija tiskanja izravno na ploču. Takvi sustavi upotrebljavaju materijal za ploče koji se osvjetljava u fotoploteru zaobilazeći teškoće prijašnjih načina. Međutim, i tu treba razlikovati nekoliko različitih postupaka. Najsloženijima pa tako i najskupljima, npr. postupcima nazvanim Lithostar i Gutenberg, u kojima se osvjetljavaju i najveći formati ofsetnih ploča s podacima koji dolaze izravno iz RIP-uređaja, izrađuju se ploče s trajnošću od 100 000 otisaka. Jeftinijim postupcima, npr. Silver Digiplate, osvjetljavaju se ploče od papira ili poliesterskih plastičnih listova s trajnošću od 20 000 otisaka. Postoji također postupak izradbe tiskarske ploče gdje stolni osvjetljivači osvjetljavaju izravno na ploču elektrofotografskim postupkom. Ofsetna ploča nastala tim postupkom vrlo je nekvalitetna i ne može izdržati naklade veće od nekoliko tisuća otisaka. Poboljšanje donosi tzv. Plazerov postupak stvaranja tiskarskih ploča na standardnim laserskim pisačima, u kojem se poliesterski materijal izravno stavlja u pisač. Dobivena slika razvija se pomoću vate natopljene u tekućinu za jetkanje, a prosječni vijek poliesterske ploče je oko 10 do 15 tisuća otisaka.

7. IZRADA SKUPA PODATAKA ZA UPOTREBU Za upotrebu kartografskog prikaza neophodno je da korisnik poznaje barem neke opće principe nastanka tog kartografskog prikaza:

- preslikavanje u ravninu, dakle projekciju - mjerilo - značenje primijenjenih kartografskih znakova.

Na Hrvatskoj osnovnoj karti i topografskim kartama koje se sustavno izrađuju i sadrže više listova, na svakom se listu na izvanokvirnom i međuokvirnom prostoru nalaze podaci za upotrebu: naslov karte, mjerilo, oznaka lista (nomenklatura), podaci o izvornicima, nakladnik i drugi podaci. Zbirku u kojoj se nalaze neophodna objašnjenja značenja svakog pojedinog znaka nazivamo kartografski ključ. Na tematskim kartama u mnogo se slučajeva tumač znakova ili legenda nalazi na tom kartografskom prikazu, a ne u posebnoj zbirci.

8. ODREĐIVANJE NAČINA ODRŽAVANJA Ako naručitelj smatra da će karta doživjeti nova izdanja i obnovu sadržaja, kartograf već u pripremi za prvo izdanje mora o tome voditi brigu, odrediti metodu održavanja i tome prilagoditi metodu izrade karte (broj boja, broj slojeva i dr.). Neka kartografska djela, naročito topografske i pomorske karte, te katastarski planovi, koji se sustavno izrađuju za veća područja i spadaju u tzv. službene karte, trebaju dulje doba odražavati stvarno stanje prikazanih objekata. Kako je njihov sadržaj podložan promjenama, bilo da se mijenjaju postojeći ili nastaju novi objekti, neophodno je te promjene obuhvatiti i unijeti ih na kartu u postupku održavanja. Za izradu novih kartografskih djela nerijetko se ulažu velika sredstva. Međutim, ona brzo postaju slaba investicija ako se sustavom održavanja ne osigura trajno osuvremenjivanje i ažuriranje sadržaja tih djela. Zato održavanje mora biti planski nastavak izrade kartografskog djela.

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU Zagreb, 2003./2004. GEODETSKI FAKULTET Zavod za kartografiju Predmet: Opća kartografija (V. sem.) Nastavnik: prof. dr. sc. Stanislav Frangeš

ISPITNA PITANJA

1. Što je kartografija? 2. Koji su zadaci kartografije? 3. Kako se dijeli kartografija? 4. Kako se dijele objekti prikazivanja na karti? 5. Što su toponimi? 6. Kako se dijele toponimi? 7. Što je karta? 8. Kakve vrste karata postoje? 9. Koje su karakteristike presudne za određivanje vrste karte? 10. Koja su svojstva karte? 11. Što je prostornost karte? 12. Što je mjerljivost karte? 13. Što je modelnost karte? 14. Što je točnost karte? 15. Što je cjelovitost karte? 16. Što je estetičnost karte? 17. Koliko tipova virtualnih karata postoji? 18. Koje realne karte postoje? 19. Koji su sastavni dijelovi karte? 20. Kako se dijele karte prema formatima i uporabnim oblicima? 21. Koje su osnovne karakteristike topografskih karata? 22. Koja mjerila čine niz mjerila topografskih karata? 23. Koje su osnovne karakteristike tematskih karata? 24. Kako dijelimo tematske karte? 25. Što su osnovne, a što temeljne karte? 26. Koje virtualne karte I. tipa postoje? 27. Koje virtualne karte II. tipa postoje? 28. Koje virtualne karte III. tipa postoje? 29. Što su atlasi? 30. Kako dijelimo atlase? 31. Koje su karakteristike Encarta World Atlasa? 32. Koje su prednosti i nedostaci Encarta World Atlasa? 33. Koji kartama srodni prikazi postoje? 34. Što su globusi? 35. Koji su glavni periodi razvoja kartografije? 36. Koje suvremene karte Republike Hrvatske postoje? 37. Što je kartografika? 38. Koji su sastavni dijelovi kartografike? 39. Kako je točka osnovni geometrijsko-grafičkih element? 40. Kako je crta osnovni geometrijsko-grafičkih element? 41. Kako je područje osnovni geometrijsko-grafičkih element? 42. Kako izgleda digitalni zapis osnovnih geometrijsko-grafičkih elemenata u vektorskom

obliku te njihov izgled pridruživanjem elemenata kartografike?

43. Kako izgleda digitalni zapis osnovnih geometrijsko-grafičkih elemenata u rasterskom obliku te njihov izgled pridruživanjem elemenata kartografike?

44. Što je kartografski znak? 45. Kako dijelimo kartografske znakove? 46. Što je signatura? 47. Po kojim kriterijima možemo signature podijeliti? 48. Kakve signature postoje po pojavnom obliku? Primjeri. 49. Kakve signature postoje po dimenzijama? Primjeri. 50. Što je dijagram na karti? 51. Po kojim kriterijima možemo dijagrame na karti podijeliti? 52. Kakvi dijagrami postoje po dimenzijama? Primjeri. 53. Kakvi dijagrami postoje po koordinatnom sustavu? Primjeri. 54. Koje grafičke varijable postoje? Primjeri. 55. Zašto su potrebne grafičke varijable? 56. Što su minimalne veličine? Primjeri. 57. Što je boja u kartografiji? 58. Koje veličine obilježavaju osjet boje? 59. Što je ton boje? 60. Što je jarkost ili svjetloća boje? 61. Što je zasićenost boje? 62. Koji modeli za definiranje boje postoje? 63. Što je RGB-model? Primjer. 64. Što je CMYK-model? Primjer. 65. Zašto su potrebne tablice boja u kartografiji? 66. Čemu služi pismo na karti? 67. Koje pismovne skupine postoje? 68. Po kojim kriterijima možemo razlikovati pismo na karti? Primjeri. 69. Što je kartografska generalizacija? 70. Koji čimbenici utječu na kartografsku generalizaciju? 71. Koji postupci kartografske generalizacije postoje? 72. Kako se provodi izbor u kartografskoj generalizaciji? 73. Kako se provodi pojednostanjivanje u kartografskoj generalizaciji? 74. Kako se provodi sažimanje u kartografskoj generalizaciji? 75. Kako se provodi povećanje u kartografskoj generalizaciji? 76. Kako se provodi pomicanje u kartografskoj generalizaciji? 77. Kako se provodi pretvorba metode prikaza u kartografskoj generalizaciji? 78. Tijek izrade kartografskog prikaza. 79. Povijesni razvoj izrade kartografskih prikaza. 80. Koje osnovne tehnike i tehnologije kartografske reprodukcije postoje? 81. Koje su posebne tehnike izrade crteža postojale u konvencionalnoj kartografiji? 82. Što su rasteri u konvencionalnim tehnikama? 83. Kako je slijedio razvoj digitalne tehnologije u kartografiji? 84. Koje su prednosti primjene digitalne tehnologije u kartografiji? 85. Koje su negativne strane uvođenje računala u kartografiju? 86. Koji je hardver potreban u digitalnoj kartografiji? 87. Što je digitalizator i koje su mu karakteristike? 88. Što je bitno kod slike na zaslonu monitora? 89. Koje su karakteristike laserskog crno-bijelog pisača? 90. Koji pisači u boji postoje? 91. Koje su karakteristike plotera? 92. Zašto su za kartografiju važni fotoploteri? 93. Kako se dijele grafički programi?

94. Koje su prednosti i nedostaci podataka u vektorskom obliku? 95. Koje su prednosti i nedostaci podataka u rasterskom obliku? 96. Koje su prednosti i nedostaci podataka u hibridnom obliku? 97. Koji su za kartografiju bitni programski paketi za osobno računalo? 98. Što je raster u digitalnoj kartografiji? 99. Što je rezolucija? 100. Kakvi rasteri postoje s obzirom na oblik rasterskih točkica? Primjeri. 101. Kakvi rasteri postoje s obzirom na raspored piksela unutar slikovne matrice? Primjeri. 102. Kako se određuje tonska vrijednost digitalnog rastera? 103. Koji osnovni postupci rastriranja u digitalnoj kartografiji postoje? 104. Koje su karakteristike amplitudno moduliranih rastera? 105. Koje su karakteristike frekvencijski moduliranih rastera? 106. Kako je sublimacijska tehnologija primjenjena za dobivanje probnih otisaka? 107. Kako je Heidelbergov digitalni tiskarski stroj iz 1991. godine unaprijedio tisak? 108. Koje su karakteristike digitalnih tiskarskih strojeva koji su slijedili nakon Heidelbergovog iz

1991. godine? 109. Koji je tiskarski stroj i s kakvim karakteristikama u potpunosti koncipiran za digitalni tisak? 110. Koji postupci tehnologije tiskanja izravno na ploču postoje? 111. Što sve spada u skup podataka za upotrebu kartogrfaskog prikaza? 112. Što je održavanje kartografskog prikaza? LITERATURA: Lovrić, P.: Opća kartografija, Sveučilište u Zagrebu 1988. Lovrić, P.: Kartografska reprodukcija, Sveučilište u Zagrebu 1987. Frančula, N.: Digitalna kartografija, Geodetski fakultet, Zagreb, 2001. Frančula, N.: Kartografska generalizacija, Geodetski fakultet, Zagreb, 2000. Frangeš, S.: Grafika karte u digitalnoj kartografiji, Sveučilište u Zagrebu, Geodetski fakultet,

Zagreb, 1998. Frangeš, S.: Opća kartografija, rukopis predavanja.

Documents

opca kartografija