teze iz teksta su izgovorene u predavanju na skupu «Hrvatska u Europskoj uniji: kako dalje?», Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, Zagreb, 15. i 16. prosinca 2011.

tekst za knjigu «Hrvatska u Europskoj uniji: kako dalje?», ur. Slaven Ravlić, Vlado Puljiz, Vojmir Franičević, Velimir Visković. Zagreb: Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, 2012. str. 437-475.

Zrinjka Peruško

Medijski sustav u Hrvatskoj: od autoritarnog do mediteranskog modelaAnalizi dvadesetogodišnjeg razvoja medijske politike i medijskog sustava u Hrvatskoj možemo pristupiti dvojako. Prvi način bi nastojao identificirati medijske promjene nastale prijelazom iz pred-demokratskog u demokratski politički model. Njime bi se nastojali uočiti glavni pozitivni pomaci u ulozi i položaju medija u demokratskom društvu odnosno u ostvarivanju slobode, jednakosti i raznolikosti medija (McQuail, 1995), u ostvarenju njihove uloge kao čuvara demokracije, definiraju javne agende ili omogućavanju ulaza u javnu sferu (Norris i Odugbemi, 2010, Norris, 2010). U svakom od ovih slučajeva razvoj medijskog sustava analizira se prema normativnim ciljevima.

Ovdje ću primijeniti drugi pristup koji medijski sustav uspoređuje s drugim europskim medijskim sustavima na temelju najcitiranijeg teorijskog modela, onog Hallina i Mancinija objavljenog u njihovoj knjizi Comparing Media Systems iz 2004. godine. Knjiga ima (na dan 13. prosinca 2011) 1246 citata na tražilici Google Scholar, više i od 1118 citata koje ima knjiga Sieberta, Petersona i Schramma Four Theories of the Press u kojoj je objavljen prvi normativni model za komparativnu analizu medijskih sustava (1956/1963). Tako medijski sustav neću analizirati na temelju normativnih očekivanja (iako su takve analize i dalje neophodne u nastojanju uspostavljanja nekih temeljnih demokratskih standarda odnosa medija, države i politike, a takav je pristup pridonio i teorijskom razumijevanju razvojnog stupnja demokratičnosti Hrvatske - usporedi Peruško Čulek, 1999a) već na temelju empirijskih karakteristika pojedinih medijskih sektora opisanih komparativno primjenjivim indikatorima.

U nekim ranijim analizama hrvatskog medijskog sustava i medijske politike već je primijenjena sektorska analiza u kombinaciji s normativnim kriterijima (Peruško Čulek 1999b). Najnoviji primjer takve analize bila je primjena UNESCO-ovih indikatora medijskog razvoja (Peruško i drugi, 2011, Peruško, 2010b, Peruško, 2012) u kojima se kao glavni normativni ciljevi za medijski sustav u demokraciji ističu sloboda, pluralizam i raznolikost medija, medijska politika koja nepristrano i u javnom interesu te transparento upravlja medijskim sustavom bez pogodovanja pojedinim medijima ili akterima u sustavu a istovremeno osigurava slobodu izražavanja kao i zaštitu prava na privatnost građana, aktivna državna medijska politika koja potiče raznolikost tipova medija, uključujući medije zajednice, programsku raznolikost i pluralizam te socijalnu inkluziju i demokratski dijalog. Navedeni normativni ciljevi (implicirani u ovom modelu) očituju se u pet dimenzija medijskog sustava u kojima se primjenom skupa indikatora i kriterija za njihovu ocjenu dobiva kompleksna slika medijskog sustava i njegovog

1

odnosa prema navedenim normativnim ciljevima. Važnu ulogu u ovoj analizi zauzima zakonodavni okvir ali i njegova primjena u područjima slobode izražavanja (prva dimenzija tj. klaster indikatora), regulacija vanjske raznolikosti i pluralizma medija i tržišnih uvjeta u medijskom sustavu (druga dimenzija), regulacija unutarnje raznolikosti i pluralizma medija, uključujući javne i medije zajednice, medije manjina te mogućnost demokratskog dijaloga (treća dimenzija), stanje novinarske profesije, obrazovanost i mogućnost slobodnog djelovanja (četvrta dimenzija), te konačno tehnološka infrastruktura tj. prsitupačnost medija publikama ali i komunikacijskih tehnologija stvarateljima programa i sadržaja (peta dimenzija). Analiza je pokazala da je dio navedenih normativnih ciljeva ostvaren u retoričkom polju, a tek dijelom primijenjen. Analiza je ukazala na perzistirajuće probleme u trasnparentnosti rada regulatornih tijela kao i u njihovoj ukupnoj stručnosti i spremnosti da se bave medijskom politikom; u nepoštivanju zakonskih odredbi o programskim obavezama komercijalnih televizija; u neovisnosti javne radiotelevizije i nastavljenom pristisku države kroz zakonodavne promjene i financijske kanale; u položaju novinara koji u većini medija nemaju kolektivne ugovore niti stabilno zaposlenje i prava; u nepostojanju koherentne digitalne medijske politike koja bi se bavila osiguravanjem ostvarenja javnog interesa (Peruško i drugi, 2011, Peruško 2010, 2012). Popis zamjerki je puno dulji, pa se valja zapitati zašto je hrvatska medijska politika posljednjih dvadeset godina bila toliko neuspješna da još uvijek nalazimo značajnih problema u djelovanju medija u Hrvatskoj (usporedi i Švob Đokić, Bilić, Peruško, 2011).

Glavne karakteristike hrvatskog medijskog sustava analiziram pomoću teorijske matrice Hallina i Mancinija (2004). Model obuhvaća četiri medijske i jednu izvanmedijsku dimenziju tj. klaster varijabli: karakter medijskog tržišta, politički paralelizam, medijski profesionalizam, odnos medija i države, te struktura političkog sustava s političkom kulturom kao izvanmedijska varijabla.

Usprkos tome što se politički sustav rijetko naglašava (usporedi Peruško Čulek 1999c, 2002), modeli medijskih sustava uglavnom se nazivaju prema karakteristikama političkih. Hallin i Mancini (2004) uvode tri modela u koje su smjestili zapadnoeuropske zemlje – liberalni model sjevernog Atlantika, demokratski korporativni model sjeverne i srednje Europe i polarizirani pluralistički model Mediterana. Značajan pomak je u tome što se i politički sustav operacionalizira na jednaki način kao i strukturalne medijske varijable, pa se politička kultura i struktura pojedine zemlje procjenjuje temeljem povijesnih obrazaca konflikta ili konsenzusa u političkom polju, majoritarne ili konsenzualne vladavine, postojanja individualnog ili organiziranog pluralizma, dosega i uloge države u medijskom sustavu, te razini prisutnosti racionalno legalnog autoriteta tj. pravne države (2004: 46-66).

Liberalni model obuhvaća Veliku Britaniju i Irsku, SAD i Kanadu, koje su poznate po dominaciji tržišta u medijskom sustavu. Da modeli nisu jednoznačni pokazuje i činjenica da je jaka javna radiodifuzija nastala upravo u Velikoj Britaniji kao i prvi medijski duopol u Europi iz kojeg je nastao i današnji koncept dualnih medijskih sustava u kojima zajedno djeluju i javni i komercijalni elektronički mediji. U zemljama ovog modela novinarska kultura njeguje neutralno novinarstvo i unutrašnji pluralizam s izraženim profesionalizmom te slab politički paralelizam i ulogu države u medijskom sustavu. U zemljama demokratskog korporativnog modela, koje su pretežno i socijalne države sjeverne i kontinentalne Europe (Austrija, Belgija, Danska, Finska, Njemačka, Nizozemska, Norveška, Švedska, Švicarska) tisak se razvijao kao stranački a novinarstvo je imalo zagovaračku ulogu pa je neutralna novinarska norma (iz liberalnog modela)

2

ovdje tekovina tek novijeg doba (autori naglašavaju da je upravo ova norma koja nije autohtona svim modelima sve više mjesto konvergencije svih modela). Iako je, kao i u liberalnom modelu, tisak nastao kao masovni komercijalan medij (iako ovdje s većim, masovnim publikama no u atlantskim zemljama), mediji su od početka bili povezani s organiziranim društvenim i političkim grupama (političkim strankama, sindikatima, crkvama, kao i društvenim klasama) a uloga države je aktivna ali ograničena (zakonodavstvo, ali i subvencije, neovisno javno emitiranje). Polarizirani pluralistički model nalazimo u mediteranskim zemljama južne Europe (Francuska, Grčka, Italija, Španjolska, Portugal) u kojima je tisak nastao kao komunikacijski kanal društvenih elita te u početku nije imao masovnu dimenziju (i danas je u tim zemljama gledanost televizije veća od čitanosti novina, suprotno od sjevernih zemalja korporativnog modela) a razvoj masovnih komercijalnih medija kasnio je u odnosu na zemlje libaralnog ili korporativnog modela. Odnos medija i politike u ovim je zemljama prisniji nego li u druga dva modela, a istovremeno i manje transparentan. Mediji su integrirani u stranačku politiku te je politički paralelizam visok a profesionalnost medija slaba. Jaka uloga države manifestira se ne samo kroz subvencije nego i kroz razdoblja cenzure i autoritarnih pritisaka (Hallin i Mancini, 2004).

Nastojat ću ovdje odgovoriti na osnovno pitanje, spada li medijski sustav Hrvatske u neki od navedenih modela. Hallin i Mancini u svojoj prvoj knjizi izričito naglašavaju da se njihovo istraživanje nije protezalo na zemlje čiji su politički i ekonomski sustavi značajno različiti tj. na zemlje izvan zapadno-europskog/atlantskog kulturnog i političkog kruga. U drugoj knjizi koju su uredili na tu temu (Hallin, Mancini 2012) objavljeno je nekoliko značajnih analiza u kojima je model primijenjen i na zemlje izvan europskog konteksta. Ključni aspekt njihove teorijske matrice je utemeljenje karaktera medijskih sustava u povijesnim karakteristikama političkog sustava te uvjeta društvenog razvoja u 19. stoljeću koji se povezuju s karakteristikama medijskim sustava i upotrebe medija i u današnje vrijeme. Tako se bez obzira na uočene promjene Italija i dalje smješta u mediteranski model, čime se zapravo pokazuje trajna utemeljenost modela u povijesnim okolnostima nastanka medijskih sustava.

U slučaju Hrvatske, koja je u geografskom i političkom smislu dio europskog kulturnog kruga a sa srednjoeuropskim državama dijeli i zajedničku političku povijest, osnovna teorijska dilema vezana je uz posljedice socijalističkog perioda. Mnogi autori naime sve post-socijalističke europske demokracije svrstavaju u isti model, koji se ni u jednom slučaju ne raščlanjuje na indikatore (Curran i Park 2000, Puppis i drugi 2009, Terzis 2007, Jakubowicz 2007). I bez podrobnije analize jasno je da više od deset zemalja srednje i istočne Europe koje su različite veličine i ekonomske snage, različite povijesti političkih sustava prije socijalističkog razdoblja, različitog tranzicijskog iskustva te rezultata europske integracije, teško možemo svrstati u jedan model samo zato što imaju jednu zajedničku karakteristiku, tj. zajedničko sovjetsko/socijalističko iskustvo. Iako su ranije komparativne analize medijski sustav u Hrvatskoj svrstavale u zajedničku grupu istočno-europskih post-komunističkih zemalja (Terzis, 2007, Burić, 2007, Jakubowicz, 2007), usprkos činjenici da mi nismo, kao nesvrstana zemlja samoupravnog socijalizma, dijelili čak ni to «sovjetsko» socijalističko iskustvo, naš medijski sustav do sada nije sistematski analiziran temeljem kategorija i indikatora iz teorijskog modela Hallina i Mancinija. Drugi pak smatraju da se u post-socijalističkim zemljama može govoriti o posebnom, mješovitom modelu (Balčytiene, 2009). Ovom pitanju ću se vratiti u zaključku.

3

Sitter navodi dva pristupa u usporedbi medijskih sustava zapadne i istočne Europe: traženje sličnosti s ranijim periodima zapadno-europskog razvoja ili naglašavanje istočno-europske posebnosti (2005, prema Jakubowicz, 2007:304). Moj pristup se pak ne usmjerava na komparaciju završenog modela, nego primjenjuje indikatore za analizu medijskog sustava (Hallin i Mancini, 2004) koji su jednako prikladni za analizu demokratskih i nedemokratskih medijskih sustava zapadnoeuropske kulturne tradicije jer svi oni, bez obzira na politički sustav u kojem se razvijaju i, imaju jednake strukturne dimenzije koje su polazište za komparativnu analizu. Jedina razlika je u vrijednostima pojedinih indikatora, čije varijacije i definiraju različite modele.ii

Uz teorijski model Hallina i Mancinija primjenjujem podatke i rezultate istraživanjaiii

hrvatskog medijskog sustava putem UNESCO-ovih indikatora medijskog razvoja (Peruško i drugi, 2011, Peruško, 2010, 2012). U analizu je potrebno po prvi puta sistematski uvesti i varijablu političkog sustava koji je imao važnu ulogu u formiranju medijskog sustava. Svrha moje analize je dvojaka: hrvatski slučaj suočiti s europskim kontekstom te sagledati stupanj primjenjivosti strukturnih kategorija i završnih modela i na post-socijalističku novu demokraciju.

Politički sustav

Početno stanje hrvatskog medijskog sustava pripada autoritarnom modelu, kakav je postojao od samog nastanka novinarstva i medija u Hrvatskoj, razvijajući se u okvirima autoritarnih političkih sustava. U povijesnom smislu svi medijski sustavi zapadne Europe nastali su kao autoritarni sustavi (Siebert, Peterson, Schramm, 1956) prije demokratskih revolucija, pa je tako bilo i u hrvatskom slučaju. Autoritarni politički sustav nastavio se u nas, uz kraća ublažavanja ili pogoršanja, do 1990. godine.

Hrvatska je početkom 19. stoljeća u Habsburškoj monarhiji (1527-1918), a teritorijalno je u sadašnjim granicama tek nakon II. Svjetskog rata. Prve političke stranke osnivaju se 1841. godine, nacionalni pokret se i u Hrvatskoj razvijao po istočno-srednjoeuropskom modelu (Banac, 2001) no «proljeće naroda» u revolucijama 1848/9 (Bilandžić, 1999) Hrvatskoj nije donio samostalnost i građansku revoluciju nego jačanje apsolutizma te razvoj neoapsolutizma (Gross, 1985). Nakon I. svjetskog rata Habsburška Monarhija propada a Hrvatska 1918. ulazi u južnoslavenske državne zajednice koje će u različitim oblicima trajati do 1990. Stranačka scena je 1920. bila popunjena uglavnom nacionalnim strankama, a i Komunistička partija je legalno djelovala do zabrane 1921. godine (uz podršku od oko 12% glasova) (Bilandžić, 1999:81). Pred II. svjetski rat stanovnici Hrvatske ponajviše su bili sljedbenici HSS-a za koji je glasalo skoro 100% birača (Bilandžić, 1999:110), a radikalna lijeva i desna opcija imale su marginalnu podršku građana. Ipak je Nezavisna država Hrvatska uspostavljena uz pomoć nacističke Njemačke, a ratnom pobjedom protiv nacizma u II. svjetskom ratu Komunistička partija je formirala drugu, socijalističku Jugoslaviju.

Danas jedna trećina (30%) hrvatskih građana svoje političko opredjeljenje definira kao lijevo, nešto malo više (34%) kao centar, dok se s desnicom identificira samo 16% građana (Eurobarometar 74, 2010). Ideološka pak pozicija stranaka Kukuriku koalicije (SPD, HNS, IDS, HSU) i HDZ-a, mjerena kvantitativnom analizom prisutnosti određenih standardnih kategorija u njihovim predizbornim programima za parlamentarne izbore u prosincu 2011. godine oba programa smješta na lijevu ideološku poziciju: Kukuriku na -13,78 a HDZ ipak bliže centru (tj. nuli) na -6,69 (Nikić Čakar, 2011:10-15).

4

Zakošek pokazuje koji su trajni društveni sukobi formirali rascjepe koji utječu na današnje političko opredjeljenje birača. Dva takva primarna sukoba su tradicionalno bila, prvo, oko izbora države kojoj se želi pripadati, i drugi, oko uloge katoličke crkve u društvenom životu, dok su pitanja raspodjele ekonomskih resursa sekundarna (2007:164). Osnovni rascjep u hrvatskom političkom tijelu je između nacionalističke «sredine» koja je vrijednosno tradicionalna i religiozna, i «periferije» koja je politički tolerantna i sekularna (Zakošek, 2002). Hrvatsko društvo se danas i retradicionalizira i modernizira, što se ogleda u povećanom prihvaćanju religioznog i nacionalnog ekskluzivizma, dok se modernizacijski trend ogleda najviše u prihvaćanju rodne ravnopravnosti i ekonomsko-političkog liberalizma (Sekulić 2011:58-59). Sekulić zaključuje da je na djelu vrijednosna homogenizacija hrvatskog društva te da «nema ni traga nekakvoj polarizaciji» (2011:61). «Hrvatska je istovremeno liberalna (ali to je postala već u doba anticipacije propasti) i ideološki konzervativna (politički autoritativna i nacionalno ekskluzivna» (Sekulić, 2011:61), a društveni rascjep potiču procesi modernizacije i stalne ekonomske i političke krize (Sekulić, 2011:63).

Karakter političkog režima u 90-ima nazivan je hibridnimiv, «izbornom demokracijom obilježena autoritarnom regresijom» (Kasapović, 2001, prema Zakošek, 2007), autoritarnom demokracijom (Čular, 2000, prema Zakošek, 2007), defektnom demokracijom (Zakošek, 1999 prema Zakošek, 2007:162). Hrvatski politički sustav razvijao se od dvostranačkog (1990-92) preko sustava s jednom dominantom strankom i najizrazitijom polarizacijom političkog prostora (1992-2000, taj period Ravlić, 2005, vidi kao period kontrakcije ideološkog pluralizma) te posljednji period umjerenog pluralizma s po jednom glavnom strankom na ljevici i desnici (Zakošek, 2002:86-91, 2007:166). Analitičari se slažu da demokratska konsolidacija počinje nakon 2000. godine. Ravlić smatra da tada dolazi do ideološke modernizacije glavnih stranaka i širenja ideološkog pluralizma uz deideologizaciju državnog aparata (2005:105). Takva post-socijalistička konsolidirana demokracija je etnički homogena a dominira koncept nacionalne integracije i obnove tradicionalnih vrijednosti (Ilišin, 2008:62). Istraživanja političke kulture pokazuju konsenzus građana i političkih elita o osnovnim ustavnim vrijednostima, čime Hrvatska izlazi iz tranzicijske anomije 1990-ih (Ilišin, 2008:86). U Hrvatskoj dakle nema polariziranog pluralizma u političkom tijelu, iako se on može smatrati prisutnim u povijesti zbog brzih i drastičnih promjena režima (Hallin i Mancini, 2004).

U Hrvatskoj je jasno na djelu majoritarni a ne konsenzualni oblik demokracije (prema Lijphart 1984, 1999, u Hallin, Mancini, 2004:50, 50-53), kako u samoj diskurzivnoj konstrukciji (Peruško Čulek, 1999a), tako i u vidljivim manifestacijama: pobjednička stranka (ili njezina koalicija) koncentrira političku moć (nema podjele moći), vlada tj. kabinet dominira nad parlamentom (iako u Hrvatskoj parlament formalno izglasava vladu i odvojena je zakonodavna i izvršna vlast, što bi pripadalo karakteristikama konsenzualne politike, parlamentarna većina u 22 godine nikada nije izazvala svoju vladu). U Hrvatskoj nije na djelu dvopartijski sustav koji je jedna od glavnih karakteristika majoritarnog oblika demokracije, ali su u posljednjih 20 godina samo dvije stranke sastavljale vlade ili vladajuće koalicije (HDZ i SPD), a partneri su im bile minorne stranke. Na strani konsenzualnog oblika vladavine je i hrvatski proporcionalni izborni sustav, koji međutim D'Hondtovom metodom preračunavanja glasova u mandate te pet postotnim pragom tendira smanjenju broja parlamentarnih stranaka. U Hrvatskoj je također vrlo jasna podjela između vlade i opozicije, što politički model opet naginje više na stranu majoritarne vladavine, u kojoj kompromis i suradnja između suparnika

5

predstavlja izuzetak, a ne pravilo. Vidjet ćemo da će ovakav tip političkog sustava, koji možemo smatrati većinskim, iako neki elementi odstupaju, imati značajne posljedice na rezultate primjene određenih rješenja upravljanja medijskim sustavom. Hallin i Mancini kao indikator majoritarne vladavine navode i potpunu smjenu na upravljačkim mjestim državnih/javnih poduzeća nakon promjene vlasti, što je u Hrvatskoj redoviti slučaj (2004:55).

Hrvatski politički sustav i društvo obilježava vrlo snažan klijentelizam. On je dijelom naslijeđen iz socijalističkog (i ranijih) perioda u kojem su se preferirali članovi komunističke partije za rukovodeće dužnosti, no posljednjih dvadeset godina ništa nije učinjeno na njegovom iskorjenjivanju. Dugotrajna vladavina iste političke stranke pogoduje stvaranju klijentelističkih odnosa (Ilišin, 2008) a 90-ih klijentelizam je funkcionirao jednako manifestno kao i u socijalizmu, samo s drugačijim političkim predznakom (članovi HDZ-a postali su novi podobnici), dok je u posljednjem desetljeću svijest o lošim aspektima ovakve prakse sve prisutnija u javnosti. Primjena neke nove norme ne vidi se ni nakon posljednje promjene vlasti 2012. godine. Vladavina prava kao suprotnost arbitrarnosti koja prati klijentelizam u Hrvatskoj je još uvijek slaba točka (Turković, 2006) kao i percepcija odgovornosti političke elite (Zakošek, 2006).

Klijentelizam je bio vidljiv i u upravljanju medijskim sustavom, posebno u dva aspekta: privatizaciji (npr. Tisak, Malović, 2004) te dodjeli koncesija za radio i televizijsko emitiranje, posebno u 1990-im godinama. Vladajući HDZ i Vijeće za radio i televiziju, koji su imenovali članovi te stranke, dodijelilo je televizijske i radijske koncesije svojim prijateljima i suradnicima (usporedi Peruško Čulek, 1999a, 1999b), a iako su optužbe za pristranost smanjene u periodu 2000-2003 i kasnije, plijen je već uglavnom bio podijeljen. Najnovija podjela digitalnih frekvencija za televizijsko emitiranje u 2011. godini, u kojoj su dvije velike inozemne kompanije, koje već imaju po jedan TV-kanal (RTL i CME koji je vlasnik Nove TV), dobile po još jedan televizijski kanal, također se može razmatrati u ovom kontekstu.

Korporativizam kao karakteristika medijskih sustava skandinavskih zemalja, koji je prisutan i u Austriji i Švicarskoj, a očituje se kroz postojanje organiziranih interesnih skupina koje su kao relevantni socijalni partneri uključeni u dogovaranje i u domeni medijske politike (Humphreys, 1996), nije uobičajen u Hrvatskoj. Pluralizam u Hrvatskoj nije tradicionalno bio organiziranv iz čega vjerojatno potiče i slaba dinamika razvoja civilnog društva nakon 1990. Tako se strukture segmentiranih, organizirano pluralnih, društava (kojima su najbolji primjer Belgija ili Nizozemska) nisu razvile u Hrvatskoj zbog njezinog različitog društvenog karaktera.

Medijsko tržište

Modernizacija, industrijalizacija i urbanizacija su preduvjeti nastanka masovnog tiska. Gross (1985:401-435) pokazuje slabe društvene pretpostavke i uzroke zakašnjele modernizacije u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća. Modernizacija koju je provodila monarhija je bila usmjerena razvoju središta carstva pa se sukobila s autohtonim modernizacijskim procesom obilježenim težnjom nacionalnoj integraciji i ideologiji ilirizma. Monarhija je težila razvoju liberalnog poduzetništva, ali uz suzbijanje opasnog građanstva. Seljaštvo, koje je predstavljalo većinu stanovništva u Hrvatskoj, bilo je mahom nepismeno a uvođenje osnovnog školstva u drugoj polovici 19. st. davalo je dobre rezutlate (Gross, 1985). Pismenost je osnovna pretpostavka masovnog tiska («dnevne književnosti» kako ga je nazivao Rački, prema Gross, 1985:401) i masovne kulture, a u Hrvatskoj je tek 1921. godine prema popisu stanovništva bilo 67,8 pismenih

6

stanovnika (Bilandžić, 1999:97). U 19. stoljeću naklade novina ne prelaze 850 primjeraka, stranački tisak nikad ne postiže masovne tiraže, a pravi informativni tisak razvija se tek početkom 20. stoljeća (Novak, 2005). Gross smatra da se početak «kolebljive i fragmentirane modernizacije» vidi tek nakon 1860. a obilježava cijelo 19. stoljeće (1985:472).

Tisak se u Hrvatskoj prvi put javlja u drugoj polovici 18. stoljeća u Zagrebu, kad izlazi prvi broj Zagrebačkih novina tj. Ephemerides Zagrabienses na latinskom jeziku kojim su se koristili pripadnici obrazovanog stanovništva, njih između 200 i 300. Novine osnivaju pripadnici inteligencije, liječnici, pravnici, školovani u inozemstvu, a inteligencija tako nadomješta nepostojeće građanstvo što će činiti sve do kraja 19. stoljeća (Horvat, 2003). Masovni tisak u to vrijeme nema ni ekonomske baze, ni potencijalne publike u siromašnoj i neobrazovanoj sredini. Hrvatska je u 19. stoljeću bila prometno i tehnološki zaostala a prva željeznica izgrađena je tek 30 godina nakon Gajevih novina. Pretpostavka za štampanje novina bila je dobivanje dozvole od države, a cenzura je bila uobičajena u Hrvatskoj 18. i 19. stoljeća. Ipak je sredinom 19. stoljeća u doba građanskih revolucija u Zagrebu izlazilo više liberalnih novina s kritičkim stavom prema politici (usporedi Švoger, 2006), da bi im uskoro bila nametnuta zakonska ograničenja s novčanim kaznama, kaucijom koju su morale platiti novine koje bi dobile dozvolu za štampanje, i mogućnost zatvora za uvredu.vi Tek između dva rata kapitalizam se konsolidira i u Kraljevini Jugoslaviji pa se razvijaju i stranački i drugi mediji (više o povijesti i nastanku tiska u Hrvatskoj vidi u Horvat, 2003, Novak, 2005, Švoger, 2006, Vilović, 2011a).

Prvi originalni sadržaji na hrvatskom jeziku objavljuju se u novinama 1826. godine, a novine pisane na hrvatskom jeziku prvi puta izlaze tek u doba Narodnog preporoda, kao oruđe otpora mađarizaciji i kao instrument buđenja narodne svijesti. Tek 1834. Gaj je dobio dozvolu za tiskanje Narodnih novina, koje su obuhvaćale Danicu horvacku, slavonsku i dalmatinsku kao zabavni prilog i Novine horvatcke, a taj će se naziv prve hrvatske novine više puta mijenjati. Značaj ovih novina koje su nastale kao platforma političkog preporodnog pokreta nije samo u kulturnoj i političkoj platformi koju su u 19. stoljeću uglavnom koristili pjesnici i pisci, nego i u činjenici da je Ljudevit Gaj u novinama uveo prvi hrvatski pravopis koji je postao standard za književni hrvatski jezik. Gajeve novine tiskaju se u 750 primjeraka, od čega se 500 šalje pretplatnicima i izvan Zagreba, u kojem se proda samo 190 primjeraka, usprkos tome što grad u to doba već ima oko 10.000 stanovnika (Horvat, 2003). Publika tiska u 19. stoljeću bila je malobrojna i elitna, a novine nisu bile kanal vertikalne komunikacije elita s masama, kao u zemljama u kojima je u 19. stoljeću tisak već postao masovnim medijem. Tisak je u nas, kao i u zemljama mediteranskog modela, nastao kao mjesto međusobne rasprave obrazovanog sloja, bio je mjesto političke i nacionalne artikulacije i borbe, a imao je i izraženu ulogu u standardizaciji hrvatskog jezika, koja se od toga vremena smatra ne samo kulturnim nego i političkim pitanjem (usporedi o sličnoj povijesnoj ulozi jezika u baltičkim zemljama Balčytiene, 2009).

Informativno novinarstvo u Hrvatskoj nastaje tek početkom 20. stoljeća; osniva se Novi list koji se ubrzo razvija u političko-informativnu novinu koja donosi vlastite vijesti, a uskoro mu se pridružuje i Obzor; dozvoljena je ulična prodaja pa novine postaju dostupne i običnim stanovnicima čiji interes za vijesti se povećava s ratnim događajima u I. svjetskom ratu, a razvija se usporedo s razvojem građanskog društva (Novak, 2005:70-116). Iako tržišni uvjeti utječu, kao i u drugim zapadnim zemljama, na stvaranje općeg informativnog tiska, naklade su početkom 1940-ih godina još relativno male – kreću se uglavnom 2-5 tisuća, s najvećom nakladom od oko 20.000 (Novak, 2005:210).

7

Uspostavljanjem NDH zatvaraju se Jutarnji list i Obzor čime nastupa «nakon sto šest godina... kraj hrvatskog građanskog tiska i hrvatskog građanskog novinarstva» (Novak, 2005:245).

Socijalističko razdoblje ni u kojem slučaju nije bilo jednoznačno, pa čak i oni koji ga karakteriziraju kao potpuno neslobodno razdoblje partijski kontroliranih medija kasnije veličaju Vjesnik kao jedini ozbiljni dnevnik u Hrvatskoj (Malović, 2004). Analitičari su uglavnom suglasni da 60-ih godina počinje profesionalni i kvalitativni uzlet hrvatskog tiska (Polimac, 2012, Vilović, 2011a, Novak, 2005) koji je u velikoj mjeri povezan s djelovanjem medija na tržišnim principima i uz upotrebu marketinga (Novak, 2005). U nekadašnjoj Hrvatskoj, a niti do danas, tabloid kao tip masovne novine u kojoj se pretežno obrađuju skandali, nije preuzeo primat pred novinama «kvalitetnog» tipa. Iako analitičari u Hrvatskoj danas drže kvalitetu naših novina niskom te se općenito smatra da su novine sve više podložne žutilu, a izlaze uglavnom u malom formatu u kojem izlaze tabloidi, one su daleko od sadržaja pravog tabloidnog novinarstva kakvo je razvijeno u Velikoj Britaniji. Jedini pravi tabloid u Hrvatskoj bio je ST u 90-ima, koji se ipak nije uspio dulje održati.

Od postojećih novina tabloidom se može smatrati 24sata (vijesti su kratke a naslovi naglašeni, pažnja se privlači vizualnim elemetnima, grafikama i fotografijama) (Kanižaj, 2007). U sve četiri glavne dnevne novine (Jutarnji list, Večernji list, Vjesnik, 24sata) preko 50% članaka je kratke forme (79% u 24 sata) u kojoj nije moguće dati ni pozadinu, ni evaluaciju priče; oko 30% članaka ne citira izvor informacije a u 50-ak% članaka citira se samo jedan izvor (ne primjenjuje se pravilo da se daju barem dvije strane) (Kanižaj, 2007). Isto istraživanje pokazuje da najviše senzacionalističkih naslova ima 24sata, nakon njega Večernji list, Jutarnji pa Vjesnik. I to potvrđuje njegovu veliku sličnost s tabloidima. Pokazalo se da je to novina u kojoj prevladavaju «dobre vijesti» (Ward, 2005), ali u njima ipak nema dovoljno skandala koji bi ga svrstali u format anglosaksonskog tabloida.

Masovne publike medija u Hrvatskoj nastaju tek nakon 1960-ih, u socijalizmu. U suprotnosti s uvriježenim mišljenjima o socijalističkom razdoblju (onih koji nemaju to neposredno iskustvo), tiskani mediji bili su izloženi tržišnim procesima i profitnim ciljevima, natjecali su se za publike a u slučaju neispunjavanja tih ciljeva bili bi ugašeni (Senjković, 2008). Novinska kuća Vjesnik bila je «najveća medijska sila u južnoj Europi, uzorno kapitalističko poduzeće u vrijeme najtvrđeg socijalizma» (Polimac, 2012:68). Preko 90.000 primjeraka Vjesnika bila je prosječna prodana naklada 1968. godine, Arena i Vjesnik u srijedu su se prodavali u preko 300.000 primjeraka, 1984. je godina s 147.000 prodanih primjeraka Sportskih novosti, a već 1964. godine osnovana je i agencija za marketing koja je privukla velike oglašivače (Polimac, 2012). Iako je radio uspostavljen pod federalnom kapom, televizijsko ali i kasnije radijsko emitiranje je organizacijski bilo decetralizirano po federalnim jedinicama tj. republikama (Vončina, 1999:21) pa je tako u Hrvatskoj emitirala Televizija Zagreb i Radio Zagreb. U programskom smislu je ipak postojao značajan utjecaj Beograda, u kojem je bilo sjedište Jugoslavenske radiotelevizije, kišobrana za koordinaciju razmjene programa i zajedničke programske sheme od 1958. do 1990. Stalno nastojanje da se što veći dio programa emitira iz JRT-ovog sjedišta u Beogradu posebno se odnosilo na informativni program, pa Vončina opisuje manevre Televizije Zagreb da ipak ostvari i vlastiti informativni program.

8

Radio-televizija Zagreb se od početka uglavnom samo-financirala putem pretplate (koja je za televiziju uvedena 1961. godine) a reklamiranje je bilo jedan od prvih oblika programa te je od samog početka donosilo oko 10% prihoda (Vončina, 1999). Državni i federalni proračun uglavnom su bili izvori za tehnološke inovacije. U to doba razvija se (u okviru velikih medijskih kuća Vjesnik i Televizija Zagreb) i istraživanje publika medija kao tržišta kupaca, analiziraju se njihove preferencije i interesi, kako bi se medijski sadržaji što bolje prodali (Peruško, 2011a). Bez obzira, dakle, što je vlasništvo nad medijskim kućama bilo «društveno», one su poslovale po tržišnim principima, osim u odnosu na političko novinarstvo koje je, u skladu s odnosom medija i politike/države u autoritarnim sustavima, ipak bilo u rukama političke moći pa se nije moglo razvijati u skladu s komercijalnim principima (koji su u demokratskim zemljama i u uvjetima slobodnog tržišta potaknuli razvoj neutralne novinarske norme i autonomne profesije) (za detaljniji uvid u povijest i razvoj televizije u Hrvatskoj vidi Vončina, 1999, 2001, 2003, 2004, Novak, 2005, Perišin, 2010, 2011).

Početkom 60-ih godina osnovano je, pri lokalnim zajednicama ili političkim organizacijama, i pedesetak lokalnih i regionalnih radio stanica kako bi pridonijele razvoju i životu lokalnih sredina. Idući se porast broja lokalnih radija dogodio između 1993. i 1999. godine kad je broj radija dostigao 120 (za deteljanjiji uvid u povijest i razvoj radija u Hrvatskoj vidi Vončina, 1999, Novak, 2005, Mučalo, 2010, 2011).

Nakon 1990. političke i ekonomske promjene donose i nova novinska izdanja, nove domaće medijske kompanije, pa onda i nove inozemne vlasnike, koji danas prevladavaju u hrvatskom medijskom prostoru. Prelazak medija iz ekonomije samoupravljanja na slobodno tržište odvijalo se i u uvjetima raspada Jugoslavije, a uz poznati ratni kontekst došlo je i do smanjenja medijskog tržišta pa su naklade višestruko umanjene. Promijenjeni politički kontekst također je doveo u pitanje i opstanak nekih medija. Uloga dnevnog lista Vjesnik još je cijelo desetljeće ostala slična onoj od prije političke demokratizacije (tj. ostao je državni list stranke na vlasti, samo je stranka i politička opcija sad bila promijenjena), da bi se do 2012. njegova uloga potpuno izgubila uz nakladu od 2000 do 3000 tisuće primjeraka, očekivanja prestanka daljnjih državnih

i Primjena modela izvan zapadnoeuropskog kulturnog kruga pokazuje velike razlike u razvoju političkih sustava koji utječu na medijski sustav, dok se četiri medijske dimenzije mogu naći u svakom suvremenom medijskom sustavu (Hallin, Mancini, 2012).ii U ovom tekstu neću analizirati moguće druge dimenzije za komparativnu analizu medijskih sustava niti problematizirati kritiku o statičnosti tj. nerazvojnosti modela Hallina i Mancinija (Jakubowicz, 2007, Balčytiene, 2009).iii Istraživanje je provedeno u Centru za istraživanje medija i komunikacije Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu 2008 i 2009 godine (Peruško i drugi, 2011) te 2010 (Peruško, 2010) i 2011 (Peruško, 2012).iv Zakošek (2007) navodi da su se strane procjene političkog sustava temeljile uglavnom na Freedom Houseovom indexu građanskih sloboda, što dodatno upućuje na potrebu primjene indikatora i analitičkih postupaka ove vrste, jer nepoznavanje stvarne situacije rezultira paušalnim ocjenama, kao i u današnjim grupiranjima svih europskih novih demokracija u isti post-socijalistički model medijskog sustava. v Korporativizam je poznat u nas u feudalnom razdoblju u organizaciji plemstva, vidi Banac, 2001, dok je danas jedino Katoličku crkvu moguće možda smatrati preostalim primjerom takvog oblika organizacije koji ima mjesto u vlasništvu medija. Mogli bismo pokušati rastegnuti koncept tako da obuhvati udruženja kao Socijalistički savez radnog naroda, Antifašistički front žena, ili Savez socijalističke omladine, iako bismo mogli tvrditi da to nisu bile organizacije koje su odgovarale na postojeću društvenu segmentaciju zastupajući pojedinačne, pluralne, interese, nego upravo suprotno, da su to bile organizacije usmjerene na društvenu integraciju i ideološku homogenizaciju.vi Prilikom donošenja prvog Zakona o telekomunikacijama u 1990im godinama ponovo se pojavila ideja o kauciji tj. osiguranju koje bi mediji trebali platiti da bi mogli u slučaju potrebe namiriti štetu uvrede ili klevete. Usporedi u Peruško Čulek, 1999.

9

subvencija (u iznosu od oko milijun kuna mjesečno) te mogućeg konačnog nestanka nekad najuglednije dnevne novine u Hrvatskoj (usporedi Polimac, 2012).

Raspad novinske kuće Vjesnik dobar je indikator medijske tranzicije u Hrvatskoj od 1990. do 2010. godine. Od najveće medijske kuće na ovim prostorima, koja je u socijalističkom razdoblju osim dvaju dnevnih novina tiskala i sportski dnevni list (koji je kao i u drugim zemljama mediteranskog modela zapravo prva prava masovna novina u nas) zabavne i političke tjednike, žensku i teen štampu, stripove i ljubavne romane, erotiku i krimiće, preostao je, još za kratko vrijeme, spomenuti jedan upropašteni dnevni list. Privatizacija u medijima odigrala se u Hrvatskoj po sličnom receptu kao i u ostalim dijelovima privrede, tj. mnoga uspješna poduzeća su upropaštena, druga su preprodana, a umjesto javnog interesa uglavnom se, izgleda, pogodovalo privatnom. Ni u sektoru elektroničkih medija nije bilo mnogo drugačije. Promjene zakona o HRT-u u novije vrijeme sve više ograničavaju mogućnost njegove financijske i programske samostalnosti, obrazlažući ta ograničenja otvaranjem prostora za komercijalnu konkurenciju, bez razumijevanja da komercijalne televizije u malim tržištima nikada neće moći zadovoljiti javne interese, jer im to jednostavno nije isplativo pa se, u slučaju nestanka jake javne televizije ubrzo može očekivati nestanak različitih programskih vrsta i sadržaja od javnog interesa.

Početkom 90-ih glavni su vlasnici u medijima bili država i crkva (Malović, 2004:89). Novi list i tjednik Arena jedini su iskoristili mogućnost radničke privatizacije po Markovićevom zakonu iz 1989. (Malović, 2004), dok su ostali sudjelovali u privatizaciji na opisani način. Miroslav Kutle pribavio je Slobodnu Dalmaciju i Tisak, koje je država kasnije spašavala od bankrota i ponovo preprodavala, ovaj puta EPH-u, koji će se razviti u najveću medijsku kompaniju u Hrvatskoj te ozbiljnog igrača i na regionalnom tržištu. Katolička crkva je i danas vlasnik jedne novine, jedne nacionalne radio stanice te nakladničke kuće, a kasnije je postala vlasnikom i Večernjeg lista putem vlasništva nad austrijskom Styriom.

Novinske naklade znatno su manje nego li u ranijim desetljećima, kad su naklade Večernjeg lista dosezale i 200.000 primjeraka. U 2010. godini je ukupno čitateljstvo novina u Hrvatskoj činilo 1.567.000 građana (47% žena, a 53% muškaraca, a najbrojnija dobna skupina od skoro 20% je od 40-49 godina) (MediaPuls, prema Vozab, 2011). U 2010. godini prosječna godišnja naklada iznosila je 492.747.000 primjeraka za 17 dnevnih novina (prema 550.000.000 u 2009. godini) tj. 136 po odraslom stanovniku (slično kao u Španjolskoj, a više nego u Italiji, Portugalu ili Grčkoj; u Norveškoj se najviše kupuju novine, 719 po odraslom stanovniku, podaci su za 2000 prema Hallin, Mancini, 2004:23). U 2010. godini 70% tržišta novina zauzimaju nacionalni plaćeni dnevnici; u tisku tržište dnevnih novina pretežno je nacionalno, a ne regionalno, što odgovara iskustvima i u drugim zemljama mediteranskog modela. Za razliku od toga, na radijskom tržištu glavninu publika imaju lokalne i regionalne radio stanice (Peruško, 2011a).

Veličina i stupanj kompetitivnosti ili monopolizacije medijskog tržišta utječe na odnos medija i države. U Hrvatskoj je tržište visoko koncentrirano u većini sektora: u televiziji najgledanija tri kanala imaju 62% publike (C 3 je 62), u tisku je povećan s 59 na 72, na radiju niska koncentracija na nacionalnoj razini (C3 je 25, ali zato je koncentriran u regijama, Peruško 2010b) a na portalima 37.vii Visoka koncentracija medijskog vlasništva očekivano proizvodi veću povezanost medijskih vlasnika i države (Hallin i Mancini, 2004), a povezuje se i sa smanjenom raznolikošću medijskih sadržaja i

10

negativno djeluje na ostvarenje demokratske uloge medija (Bagdikian, 2000, Bruck i drugi, 2002, Peruško, 2003, 2011a, Czepek i drugi, 2009).

Tablica 1. Gledanost televizija s nacionalnom koncesijom (%) (share)

Televizija\Godina 2002* 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011

HTV 1 54,6 42,8 39,1 38,2 34,6 33,2 32,6 31,5 26,9 21,2

HTV 2 21,2 19 17,8 15,8 17,7 16,1 14,0 12,3 11,3 8,9

HTV 3 11,3 9,6 1,9 - - - - - - -

Nova TV - 15,6 14,3 13,5 15,1 17,6 19,5 20,6 23,2 23,6

RTL - - 16,7 24,8 24,6 23,8 22,8 22,2 21,4 17,4

Doma TV - - - - - - - - - 4,1

RTL 2 - - - - - - - - - 4,1

Kapital, Sportska TV, CMC

- - - - - - - - - 1,5

Izvor: 2003 – 2011 AGB Nielsen. Populacija iznad 4 godine.* 10-74 godina. Izvor: Yearbook 2005, Volume 2, p 90., European Audiovisual Observatory.

Ulaskom novih digitalnih kanala (RTL 2, Doma TV, Kapital Network, Croatian Music Channel, Sportska TV) tako je povećana segmentacija televizijske publike a događa se i pad gledanosti HTV-a u 2011. godini. To što je po prvi put u svojoj povijesti potisnuta s prvog mjesta gledanosti vjerojatnije treba više pripisati programskim promjenama na HTV-u posljednjih godina nego atraktivnosti novih kanala, čija je kvaliteta niska, a sadržaj već viđen, a dio publike je zbog istog profila programa kao i na novim kanalima izgubio i RTL. I takav razvoj događaja odgovara mediteranskom modelu, u kojem slabo ili nevoljko provođenje medijske politike dovodi do oslabljenog ostvarenja javnog interesa kroz radio i televizijsko emitiranje.

Medijske publike u Hrvatskoj mijenjaju posljednjih godina svoje preferencije pa doseg (reach) svim medijima pada, osim internetu, koji je narastao s 34% 2005. godini na 53% u 2010. (MEDIAPuls, 2010, prema Vozab, 2011). Televizija je na prvom mjestu sa 76% dnevnog dosega (tj. 76 % svih građana su barem kratko svaki dan gledali televiziju) dok je najveći pad u dosegu novina, sa 72% u 2005. godini pao je u 2010. na 49%, što znači da je manje od polovice građana u prošloj godini uopće čitalo novine. Kultura čitanja u Hrvatskoj nikad nije bila previše razvijena, a po duljini gledanja televizije Hrvatska je pri vrhu europske ljestvice. Samo 40% građana u posljednjih je tri mjeseca pročitalo knjigu.viii Čitatelj političkih dnevnika i tjednika je (u prosjeku) mlađi muškarac

vii C3 0-100: 0-35 niska koncentracija, 35-55 srednja, preko 56 visoka koncentracija. U ovom tekstu je C3 izračunat na temelju podataka o gledanosti AGBNielsena (za televiziju 2011, za radio 2009. g.), prijavljenih naklada 10 najtiražnijih dnevnih novina u upisniku Hrvatske gospodarske komore (u Vozab, 2011), te podataka o 10 najposjećenijih portala (Gemius/Valicon za 2011). Ukupni C3 će dakle biti nešto niži za one medijske sektore u kojima nije obuhvaćena sva publika nego samo 10 prvih medija.viii http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/hrvati-u-citanju-ispod-globalne-razine.html

11

iznadprosječnog obrazovanja, socijalnog i ekonomskog statusa, živi u gradu, zaposlen je ili studira (Lamza Posavec, Rihtar 2003). Oko 70 % čitatelja vijesti i političke informacije redovito je tražilo i na HRT-u, a u tiskanim medijima smatrali su se povremenom publikom, bez posebnih lojalnosti određenom naslovu. Žene manje koriste informativne medije, a također više gledaju televiziju, opet u skladu s mediteranskim modelom. Čuvalo (2010) pokazuje statistički značajnu (iako slabu) pozitivnu korelaciju između učestalosti praćenja TV i povjerenja u analizirane društvene (mediji) i političke institucije.

Uz pad tiskanih naklada čitatelji novina na internetu su u porastu, kao i broj čitatelja novinskih portala, od kojih su na prvom mjestu dva portala koja nemaju novinsko izdanje (index.hr i tportal.hr), a slijede ih 24sata.hr, jutarnji.hr, dnevnik.hr (portal televizije Nova TV) i večernji.hr. Zanimjiv je i porast korisnika diskusijskih portala (forum.hr, blog.hr).

Iako u Hrvatskoj djeluju i mediji na jezicima nacionalnih manjina (tisak i radio) (usporedi Zgrabljić Rotar, 2011), nema jezične segmentacije tržišta publika zbog njihovog vrlo ograničenog dosega i uloge koja je komplementarna matičnim medijima. Utjecaj, kroz povećanu vanjsku konkurenciju, na hrvatsko medijsko tržište većeg tržišta s razumljivim jezikom, što može biti važan faktor razvoja, bio je značajniji faktor samo za vrijeme SFRJ i to ne samo u negativnom smislu (povećane konkurencije) jer su se upravo hrvatski (posebno tiskani) mediji prodavali na puno većem tržištu. To pitanje će se uskoro početi postavljati, uz normalizaciju odnosa sa susjedima i otvaranje tražišta.

Politički paralelizam

Jedan od indikatora visokog političkog paralelizma je zamjenjivost profesija novinarstva i politike. U doba nastanka tiska u Hrvatskoj uočava se visoki politički paralelizam, na primjer, svi urednici Gajevih Narodnih novina otisnuli su se u politički život. Ova praksa prisutna je i danas, pa su mnogi hrvatski diplomati, političari, pa čak i bivša premijerka, prvo bili novinari. Nakon najnovije smjene na političkoj sceni 2012. godine barem je četvoro aktivnih novinara prešlo u glasnogovornike ili savjetnike u Vladi i ministarstvima (Nacional, 2012).

Novine u Hrvatskoj nastaju kao dio političke borbe, a i kasnije novine imaju političke ciljeve, od zastupanja demokracije i slobode štampe do zastupanja programa pojedinih političkih stranaka. I u Hrvatskoj je tako bio prisutan europski obrazac razvoja političkog i stranačkog tiska. Hrvatski medijski zakoni danas zabranjuju urednicima da budu dužnosnici u političkim strankama, no usprkos toga poznato je da su u 90-ima neki visoko pozicionirani novinari i urednici na javnoj televiziji bili članovi HDZ-a i njegovih tijela. Nema posebnih podataka o članstvu novinara u strankama ali je vidljiva konzervativnija politika komentatora u Večernjem listu od onih u Novom listu, kao i u Jutarnjem listu. Istraživanje Lamze Posavec i Rihtara (2003) pokazalo je lijevo-desnu političku podjelu čitatelja novina i tjednika: čitatelji Globusa, Nacionala, i Ferala (koji je tad još postojao) i Jutarnjeg lista opisuju se kao socijaldemokrati ili liberali, pokazuju viši stupanj političke participacije od konzervativnijih čitatelja Večernjeg lista koji su istovremeno, u prosjeku, manje obrazovani i više žive u ruralnim područjima.

U Hrvatskoj se medijem ne smatraju izdanja političkih stranaka i drugih udruga koja su namijenjena informiranju o njihovom radu, pa se tako ne smatraju niti dijelom javnog informiranja (koje se, prema istoj definiciji, odvija samo putem medija). Zakonom je zabranjeno oglašavanje stranaka izvan predizbornog vremena, kao i njihovo

12

sponzorstvo emisija. Iako je bilo nekih neuspjelih pokušaja početkom 90-ih, danas u Hrvatskoj stranke ne tiskaju stranački tisak kao masovni opći tisak. Na internetu stranke imaju svoje web stranice, a neke od njih smatraju to e-novinama. Država je smanjila, iako nije sasvim napustila (posebno lokalne vlasti) vlasništvo u medijima, Katolička crkva i dalje je vlasnik spomenutih medija. Nije poznato istraživanje koje bi pokazalo koliko su sadržaji medija u njihovom vlasništvu prilagođeni političkim stavovima i vrijednostima Crkve, koja je značajan akter u javnom životu Hrvatske (na parlamentarnim izborima 2007. godine bila je glavni ne-stranački akter u predizbornim vijestima, Peruško, 2009). Ovaj moment je možda jedini koji ukazuje na određenu korporatizacijuix medijskog sustava, iako Katolička crkva nema segmentacijskog partnera u hrvatskom društvu koje je i vjerski homogeno (drugi segment mogao bi biti sekularni, o čemu govore i Halin i Mancini, 2004).

Politički paralelizam možda je najlakše primijetiti u sadržajima medija tj. koliko pojedini mediji odražavaju stavove različitih političkih stranaka, i to i u informativnom i u zabavnom programu (Hallin, Mancini, 2004:28). Visoki paralelizam prepoznaje se i po sličnosti diskurzivnog stila u politici i novinarstvu, a kroz to se u 90-ima vidjela i jaka polarizacija na «državotvorne» novinare i izdajice nacionalnih interesa. Oba ova indikatora bila su jako prisutna u 90im godinama, dok se danas ta sukladnost ipak smanjuje. Nakon 2000. godine vidljiv je napredak u nepristranosti programa HTV-a. Krajem 1990-ih godina promocija vlasti i vladajuće stranke bila je očito strategija državne radiotelevizije, na štetu opozicijskih ideja i kritike (Peruško Čulek i Puls, 1998, usporedi za zadnje razdoblje i Zgrabljić Rotar, 2011). Nakon 2000. godine vidljivo je nepostojanje ideološkog okvira, a stavovi vlasti više ne dominiraju programom (Stantić i drugi, 2003), iako predstavnici vladajućih imaju više prostora u medijima od opozicije (Ward, 2006). Nakon 2000. izostaje «državotvorni» diskurs koje je bio prisutan sve do 2000. Najkritiziraniji akter u vijestima bila je koalicijska vlada Ivice Račana, a primjetan je pomak s pozitivnog na neutralno prikazivanje vijesti (Stantić i drugi, 2003). Istraživanje televizijskih vijesti pokazuje znatan porast javljanja uživo (s manje od 2% na oko 12% svih priloga od 2005. do 2008. godine) što pokazuje trend celebrifikacije novinara u Hrvatskoj, ali analiza selekcijskih kriterija vijesti za 2005. godinu pokazuje da se personalizirani pristup uglavnom ne koristi za teme od javnog interesa (Perišin, 2010:169-172). Istraživanja otvorenosti medija u okviru istraživanja indeksa otvorenosti društva pokazalo je negativan trend u svim uključenim dimenzijama koje su nastojale analizirati profesionalnost i racionalnost medija – objektivnost i profesionalnost (55 od teorijskog maksimuma 100), ravnopravan tretman svih strana (40, tj. neutralnost), racionalna i na činjenicama utemeljena kritička perspektiva (36), i razvijenost angažiranog istraživačkog novinarstva (36) (Peruško, 2006).

Novinarska kultura koja podrazumijeva shvaćanje uloge novinara u društvu i s tim povezane novinarske prakse, u Hrvatskoj obuhvaća još uvijek i tradiconalno srednjoeuropsko i mediteransko razumijevanje novinara kao «publicista» koji smatra da treba služiti građanima tako da utječe na javno mnijenje, ali se vidi njezin konflikt s normom neutralnosti i objektivnost (kao angloameričke odrednice).

Politički paralelizam očitavamo i kroz tip sadržajnog pluralizma u medijima - unutarnjeg pluralizma medija u kojem se omogućuju stajališta svih relevantnih grupa (uglavnom se očekuje u javnom emitiranju, i prisutan je u liberalnom modelu) do vanjskog pluralizma na razini medijskog sustava koji omogućuje zastupljenost svih političkih stajališta, ali

ix Ivo Banac (2001) govori o plemićkom klasnom korporatizmu Hrvatskoj u 19. stoljeću, koji je zamijenjen nacionalnim kolektivizmom.

13

putem različitih medija (pritom je važno pitanje raznolikosti medijskih kuća i kanala, uključujući i vlasničku raznolikost, koju Hallin i Mancini ne naglašavaju). Vanjski pluralizam (tj. svaki medij zastupa svoju političku poziciju, a na razini cijelog sustava imamo zastupljena sva mišljenja) obično indicira visoki paralelizam, dok je unutarnji pluralizam znak niskog političkog pluralizma. Unutarnji pluralizma obično je cilj javne radio televizije, pa i u hrvatskom slučaju.

Tako se i reguliranje javnog emitiranja u različitim medijskim modelima dovodi u vezu s tipom političkog paralelizma. Humphreysov (1996) model regulacije javnog emitiranja uključuje četiri osnovna odnosa: vladin model, u kojem je politika iznad medija a direktora uglavnom imenuje parlament, profesionalni model u kojem se teži i formalnoj i stvarnoj autonomiji medija, parlamentarni, u kojem je politika u emitiranju kroz izbor (političkih) predstavnika i upravnih tijela te civilni ili korporativni u kojem je politika (ali van-stranačka) također u emitiranju (Kelly, 1983, prema Hallin i Mancini, 2004:32.) Danas je u praksi češća kombinacija modela nego čisti modeli.

U Hrvatskoj smo u upravljanju javnom radiotelevizijom imali primjere svih modela osim profesionalnog, a taj je jedini koji bi u uvjetima majoritarne demokracije i homogenog društva i ne previše rascijepljenog političkog tijela, omogućio neovisnost emitiranja. Sadašnji model je kombinacija parlamentarnog i korporativnog, s predstavnicima civilnih organizacija u upravnim tijelima. Kako u Hrvatskoj nema stvarnih društvenih segmenata koji bi trebali biti tako predstavljeni (kao u segmentiranim društvima korporativnog demokratskog modela), tako ti predstavnici ne predstavljaju nikoga osim ponekad uskih interesa svojega ceha, ili ponekad, političke stranke koja ih je podraža u parlamentu. Parlament imenuje te predstavnike na temelju međustranačkog dogovora, ali ako on ne bi odradio svoje djeluje većina (dobar primjer je neizabiranje novih članova Vijeća HRT-a 2010 godine za vrijeme HDZ-ove većine, čime su opstruirali izbor uprave a time blokirali razvoj javne radiotelevizije).

U kulturno pluralnim (u kojima postoji jezična, etnička ili religijska segmentacija) konsenzualnim društvima najvidljivija je sukladnost medijskog i političkog sustava (Humphreys, 1996:139) tj. u njima se manifestira visoki paralalizam, a organizacija radiotelevizijskog emitiranja je tako definirana da služi takvom heterogenom društvu koje je utemeljeno u konsenzusu. I ovdje se radi o politizaciji medija, ali nju ne provodi država, nego radi zadovoljenja svojeg interesa organizirane skupine koje Lijphart naziva ne-teritorijalnim «sociološkim federalizmom» (1986:185, u Humphreys, 1996:139). Jedan od primjera ovakvog modela je Njemačka, u kojoj se u upravljačka Vijeća radiotelevizija koja su pokrajinski organizirana popunjavaju po proprocionalnom principu od predstavnika stranačkih dužnosnika i društveno važnih grupa.

U liberalnoj tradiciji slabe države u medijskom je sustavu uobičajeno upravljanje radiodifuzijom s udaljenosti (tzv. arms lenght, što je u svakom pogledu sintagma nerazumljiva u hrvatskom okruženju). Iako vlada direktno imenuje povjerenike u takva neovisna regulatorna tijela, imenovani pripadnici (elita) vode se nepisanom političkom kulturom (treba li naglasiti da takva ne postoji u Hrvatskoj). Iako se i ovaj model često ističe kao poželjan primjer, Etzion-Halery ističe da «emitiranje (u Velikoj Britaniji) nije iznutra kolonizirano strankama ili vladom, ali je puno ranjivije na vanjske političke pritiske nego što se očekuje» (Humphreys, 1996:150).

U povijesnom iskustvu Europe, sa smanjenjem političke polarizacije upravljanje emitiranjem kreće se od većinskog prema višestranačkom nadzoru emitiranja, pa je u većini zemalja danas prisutna višestranačka dominacija nad emitiranjem (Humphreys,

14

1996:57). U Hrvatskoj možemo primijetiti taj trend, koji se kreće od jednostranačke dominacije k višestranačkim vladama pa tako i višestranačkom parlamentarnom kontrolom nad javnim emitiranjem, koja se ipak zbog majoritarnog političkog sustava obično ipak odrodi.

U komparativnoj znanosti o medijskim sustavima još je uvijek vidljivo nedovoljno razumijevanje važnosti indikatora i strukturnih područja u analizi medijskih sustava, posebno u odnosu na bitan utjecaj političkog sustava. Na primjer, nama se često «nudio» nizozemski model kao model radiotelevizijskog emitiranja koji omogućuje sudjelovanje u programu i njegovoj produkciji različitim korporativno organiziranim društvenim grupacijama (od političkih do društvenih, vjerskih, itd.) koje su se tamo oblikovale u 19. stoljeću i činile glavne stupove društvene segmentacije (Humhreys, 1996). Jakubowicz (2007) kritizira promjenu zakona o HRT-u kojom je ukinuto direktno imenovanje članova Vijeća HRT-a od strane organizacija civilnog društva i uvedeno parlamentarno imenovanje prema prijedlozima civilnih udruga (u tekstu Jakubowicz ne navodi da je on bio jedan od autora/savjetnika zakona koji je promijenjen) kao regresiju u politički paralelizam. To pokazuje potpuno nerazumijevanje političke povijesti, strukture i kulture u Hrvatskoj koja ima većinski politički sustav, nema povijesno iskustvo civilnog društva ni korporativne organizacije društvenih grupa i interesa (svojstvene zemljama demokratskog korporativnog modela) pa je direktno imenovanje u tijelo koje utječe na programsku politiku javne televizije svakojakih nestručnih pripadnika ili prijatelja različitih udruga moralo rezultirati kaosom. Jedini način za izbjegavanje političkog utjecaja na javne medije u većinskom političkom sustavu je profesionalni model (Hallin i Mancini, 2004, Humphreys, 1996) tj. potpuno povjeravanje programa osvjedočenim stručnjacima i potpuno odmicanje politike iz dnevnog komentiranja ili ocjenjivanja programa ili kadrovskih rješenja. U većinskom političkom sustavu u kojemu ne postoji konsenzualni način odlučivanja, a većina koja tvori izvršnu vlast ima i većinu u parlamentu, svaka proporcionalna podjela zastupljenih članova takvih vijeća nužno završava majorizacijom u korist vladajuće stranke ili koalicije. Tako je i u raspodjeli članova nadzornog odbora i vijeća HRT-a, tako je i u Vijeću za elektroničke medije.

Još jedan indikator visokog političkog paralelizma je i razvoj studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti (isti je slučaj bio u cijeloj SFRJ, jedino je u Sloveniji fakultet kasnije preimenovan u Fakultet za društvene znanosti). Druge su mogućnosti bile, na primjer, razvijati studij novinarstva uz studij sociologije ili u sklopu komunikacijske dicipline, kao u većini slučajeva u SAD-u, ili uz književnost i studije jezika, kao npr. u Velikoj Britaniji. Ovakav odabir otkriva bliskost percipiranog profesionalnog identiteta i javne uloge novinarstva i politike u vrijeme nastanka studija novinarstva 80-ih godina, dok se danas takvi studiji (iako i pod nešto izmijenjenim imenima zbog sveučilišnih politika) razvijaju i na drugim tipovima fakulteta. Iako je i u Hrvatskoj (kao i u drugim zemljama mediteranskog modela) novinarsko obrazovanje uvedeno tek 1980-ih godina, već 1919. je u Zagrebu na Prvom kongresu novinara Kraljevine SHS istaknuta potreba za osnutkom novinarske škole (Novak, 2005:220, usporedi Vilović, 2011c o novinarskom obrazovanju danas).

Profesionalizacija novinarstva

Tri su glavne dimenzije profesionalizacije novinarstva: autonomija, jasne profesionalne norme, i svijest o javnoj ulozi novinara kao «povjerenika javnost». Suprotnost profesionalizacije je instrumentalizacija u kojoj sile izvan medija upravljaju medijskim sadržajem (Hallin, Mancini, 2004:34-37). Autonomija novinarstva znači nepostojanje

15

pritisaka vlasnika ili ekonomskih partnera, a povezana je i s jasnim profesionalnim normama koje mediji i novinari sami donose i poštuju, uključujući pitanja etike i kriterija koji čine vijest (Hallin, Mancini, 2004).

Na kontinuumu od instrumentalizacije do autonomne uloge medija, socijalističko razdoblje Hrvatske možemo označiti kao period instrumentalizacije jer je novinarstvo modelski, strukturno, potčinjeno autoritarnim režimima. Nakon zaustavljenog uzleta 60-ih kasnije su izuzeci postajali sve češći krajem osamdesetih godina, iako je to bilo vrijeme i Šuvarove «Bijele knjige» koja s pozicije Komunističke partije kritizira pisanje i kretiranje autora u kulturi i medijima (Lučić, 2010). U razdoblju tranzicije «novinari su pohrlili u okrilje vlasti» (predsjednik Stjepan Mesić, prema Malović, 2004:20). U nastavljenoj instrumentalizaciji s političkim predznakom u proteklom periodu posebno se ističu 90-te godine u kojima je podjela na državotvorne i nepodobne novinare jednako instrumentalizirala prve, ali i druge jer je njihova težnja autonomiji proglašavana nacionalnom izdajom.

Rastuća komercijalizacija medija čini ih ranjivima na komercijalne interese njihovih vlasnika. Ovo se očituje na dva načina, kao povećani senzacionalizam tiska i uvođenje infotainementa na televiziji, te kao korporativni interes koji bi se mogao usprotiviti neovisnom prikazivanju tema koje bi možda mogle naškoditi vlasnicima medija. Trend hiperkomercijalizacije je jasno vidljiv u svim tržišno utemeljenim medijskim sustavima, i to nije posebna karakteristika hrvatskih medija, pa niti medija u novim demokracijama. Iako se i u dijelu hrvatskih medija i novinarskih krugova izražava zabrinutost oko ovih pitanja, u Hrvatskoj postoje tek preliminarna istraživanja o komercijalnim utjecajima na uređivačke politike medija, koja potvrđuju predviđene negativne posljedice na objektivnost i slobodu informacija koje se prezentiraju u medijskim sadržajima (Švob-Đokić, Bilić, Peruško, 2011).

Autonomija medija bila je jedna od dimezija u analizi otvorenosti medijskog sustava u 2005. i 2006. godini, a ocjene ekspertnog panela su ukazale na povećanje ovisnosti medija od političkih opcija te povećani pritisak izvršne vlasti, dok je ocjena o ekonomskoj ovisnosti zadržala relativno slabu ocjenu (45 od teorijskog maksimuma od 100) (Peruško, 2006). Iako je danas u Hrvatskoj prisutan velik broj različitih medija i iako postoje zakoni koji osiguravaju slobodu izražavanja i pristup informacijama u posjedu javnih vlasti, ipak su novinari u Hrvatskoj i dalje nezadovoljni svojom autonomijom te upozoravaju na trajne uplive dosadašnje vlasti i na privatne medije.x

Također upozoravaju na ulogu krupnog biznisa u medijskom sektoru, gdje ističu primjer Agrokora kao najvećeg pojedinačnog oglašivača u medijima, a uz to je i vlasnik glavnog distribucijskog lanca tiskanih medija, tj. kioska. Ekonomska i egzistencijalna nesigurnost novinara (ne postoji granski kolektivni ugovor, iako novinarski sindikat i udruženje to traže punih dvadeset godina, a samo manji broj medija ima kolektivne ugovore) utječe i na njihovu spremnost da po nalogu urednika krše profesionalne norme i pišu naručene tekstove. U intervjuima koje je Kanižaj (2010) obavio s deset političkih novinara oni ipak naglašavaju svoju visoku profesionalnu autonomnost, usprkos procjeni hrvatskih građana od kojih samo njih 19% vjeruje da su novinari u Hrvatskoj slobodni, objektivni, istiniti i samostalni (tj. autonomni), 4% da nema cenzure. Drugo istraživanje (Švob Đokić, Bilić, Peruško 2011) pokazuje disparatne nalaze, u kojima intervjuirani novinari (njih 12) priznaju da su bili izloženi cenzuri urednika i autocenzuri, govore o

x Andreja Žapčić, «Mogu li hrvatski novinari imati nekog okovanog patka», T-portal. 25.1.2012. http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/172665/Mogu-li-hrvatski-novinari-imati-nekog-svog-okovanog-patka.html pristupljeno 27. siječnja 2012.

16

nesigurnosti u profesiji i nepostojanju zajedničkih profesionalnih standarda, o negativnom utjecaju oglašivača na uredničke politike medija, itd. Ni ovo istraživanje na žalost ne propituje kako svoju ulogu u društvu vide hrvatski novinari u odnosu na normu neutralnosti ili zagovaranja tj. «publicista», iako naglašavaju potrebu za ujednačavanjem normi u sustavu (tj. «uređenje» sustava) (Švob Đokić, Bilić, Peruško 2011). Građani pak smatraju da slobodu medija ograničavaju političari (64%), Vlada (45%), i ekonomske elite, tajkuni i velike kompanije (29%) (Kanižaj, 2010:32-33).

Profesionalne norme nisu jednake u svim zemljama, kao što nisu jednako percipirane ni uloge novinara - gdje jedni smatraju da je neutralnost glavna karakteristika profesionalizma (u zemljama liberalnog modela), drugi misle da je potrebna «interpretativna prosudba» novinara kao doprinos javnoj raspravi. U zemljama srednje i sjeverne Europe novinarstvo se smatra javnom službom (public trust) tj. autonomija novinara, zajednički standardi profesije su u službi procjene i kritike društva (Hallin i Mancini, 2004:40). U zemljama sjeverne i srednje Europe norma političke neutralnosti ili «objektivnosti» koegzistira s relativno visokim političkim paralelizmom i visokim novinarskim profesionalizmom. Iako u Hrvatskoj ne postoji sistematsko istraživanje samopercepcije profesionalne uloge novinara (Kanižaj, 2010) koja je jedan od indikatora novinarske kulture, tradicionalno se uloga novinara shvaćala kao javna uloga a novinar kao intelektualac koji zastupa određene ciljeve (Horvat, 2003). U socijalizmu to je bio i formalizirano kroz sintagmu novinara kao «javnog djelatnika», koji ipak nije služio javnosti, nego državi (ta konflacija društva i države u socijalizmu već je ranije naglašavana). Nedavna podjela novinara oko ocjene komentara koje je u Dnevniku HTV-a objavljivao Zoran Šprajc ukazuje da se nešto mijenja u shvaćanju norme, jer je dio novinara i kritičara smatrao da njegovi komentari nisu primjereni i da odstupaju od čisto informativne uloge tj. neutralne norme, dok drugi smatraju da je on i dalje najbolji novinar na HTV i podržavaju njegove komentare (a među gledateljima potiče najveće povjerenje).

Nakon više od desetljeća diskusija i nastojanja iz redova novinarske profesije, krajem 2011. godine osnovano je Hrvatsko vijeće za medije kao samoregulatorno tijelo sastavljeno od novinara i nakladnika, kojemu je cilj provoditi zajedničke standarde novinarske etike i profesionalnog kodeksa. U članstvo i vodstvo Vijeća i udruge izabrani su ugledni i poznati novinari, urednici te predstavnici nakladnika, što je novina u odnosu na dosadašnju situaciju u kojoj je Vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva donosilo odluke o kršenju etičkih normi koje nisu bile primjenjivane od strane nakladnika.xi

Uloga internetskih medija, portala, blogova, youtubea, foruma i društvenih mreža ima proturječnu ulogu javnoj sferi i s aspekta novinarskog profesionalizma. S jedne strane omogućava slobodno izražavanje novinarima izvan uobičajenih okvira njihovih medija te proširuje kreativne mogućnost izražavanja za sve građane, dok se s druge strane mediji na tim platformama vide kao neorganizirani (Švob-Đokić, Bilić, Peruško, 2011), a diskusije na forumima puno više kao izraz mržnje i netrpeljivosti (Vilović, 2011b) nego li kao demokratska deliberacija. Oni omogućavaju veću autonomiju novinara nego matični mediji, ali upitnost primjene profesionalnih normi (provjere istinitosti) i stvarne službe javnosti (a ne svojoj popularnosti kroz širenje senzacionalizma) otvara dvojbe koje su i dalje predmet rasprave.

xiHINA. «Novinari i nakladnici osnovali Hrvatsko vijeće za medije», Novi list, http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Novinari-i-nakladnici-osnovali-Hrvatsko-vijece-za-medije. 7. 12. 2011. pristupljeno 27. siječnja 2012.

17

Uloga države u medijskom sustavu

U medijskom sustavu 90-ih prelazni oblik prema konsolidiranoj demokraciji dobro odgovara modelu nekonsolidirane predsjedničke demokracije (Chalaby, 1996) koji uključuje elemente autoritarnosti te jaku ulogu države u medijskom sustavu. Državni monopol prevladava na radiju i televiziji na razini nacionalne koncesije - televizija se smatra elementom nacionalnoga suvereniteta te ju se koristi za povećanje nacionalne kohezije i širenje nacionalne kulture. Odnos medija i države usredotočuje se na odnos između predsjednika države i televizije, koja legitimira njegovu vlast, informira o svakom njegovu potezu i općenito ga predstavlja u pozitivnom svjetlu. Državni pritisak na medije se uglavnom provodio ekonomskim sredstvima (to je bilo osobito vidljivo u odnosu prema komercijalnim medijima) te se očitovao u različitim stupnjevima arbitrarnosti u odlučivanju. Zakonodavni okvir u medijskom sustavu već je uglavnom u skladu s međunarodnim standardima, no državna kontrola medija često je ispod razine prihvaćenih demokratskih standarda. U Hrvatskoj je postojao određeni stupanj kontrole i u tisku (Večernji list, Vjesnik), ali ostali su imali neovisne uređivačke politike (Novi list, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija - u nekim razdobljima) i uređivačke politike kritične prema vlasti u tjednicima (Feral Tribune, Globus, Nacional). Na radiju nije postojao državni monopol a privatne televizije također su se razvijale na lokalnim i regionalnim razinama (Peruško Čulek, 1999a, 1999b, Peruško 2005). Ipak se smatra da je tek nakon 2000. započelo novo razdoblje u medijskom sustavu, u kojem su arbitrarnost i pritisak države postajali sve manji a primjena demokratskih standarda sve veća, uz istovremenu pojavu novih problema ekonomske naravi koji su sve više povezani sa tržišnim karakterom medijskog sustava (Peruško i drugi, 2011).

U nas su se promjene u regulativnom ili zakonskom uređenju sektora većinom događale bez prethodne «službeno objavljene namjere podržane sankcijama, koje mogu biti ili nagrada ili kazna» (Lowi i Ginsburg, 1996:607, prema Fischer et al, 2007:xix) tj. definicije ciljeva koji se žele postići. Tako je upitno koliko se u nas uopće može govoriti o postojanju koherentne medijske strategije ili politike (osim možda u kratkom razdoblju koalicijske vlade Ivice Račana 2002-2003. tj. ministra kulture Vujića). Usprkos tome, tendencija deregulacije i marketizacije primjetna je kao stalno rastuća karakterstika hrvatske medijske politike te je kao dio ukupne neo-liberalne ekonomske politike i ona oblikovala sadašnji karakter medijskog sustava (Peruško, 2011a).

Bez obzira na nedostatak (vidljive) koherencije, hrvatska država u medijskom sustavu ima relativno etatističku politiku u kojoj se odluke donose na temelju mišljenja tehnokrata ili inženjera a ne javnosti ili samih medija. Ovakva se politika prepoznaje i po tome što svaka nova politička garnitura reformira medije (Sorbet and Palhuer, 1986:90, u Humphreys 1996:137): ako brojimo promjene samo u zakonima koji reguliraju HRT, bilo ih je više od 10 u posljednjih dvadeset godina, a više puta su promijenjeni i zakon o medijima (prije javnom informiranju), elektroničkim medijima (prije o telekomunikacijama), o pristupu javnim informacijama, ustav, kazneni zakon, itd. I po ovoj se odlici Hrvatska uklapa u mediteranski model medijskog sustava.

Hrvatsko medijsko i drugo zakonodavstvo štiti slobodu izražavanja: Ustav (članak 38.), Zakon o javnom informiranju (1992, 1996) koji je postao Zakon o medijima (2003, 2004), Zakon o elektroničkim medijima (2003, 2004, 2009) i Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji (1992-2010). Kao članica Vijeća Europe Hrvatska je potpisnica i Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava, a kao kandidatkinja za članicu EU već je transponirala i AVMS tj. EU Audiovizualnu direktivu koja regulira djelovanje umreženih

18

audiovizualnih medija. Kazneni zakon uključuje mogućnost gonjenja onoga koji ograniči slobodu izražavanja ili tiska. Sloboda izražavanja ograničena je klevetom i uvredom, govorom mržnje, i (u slučaju radiotelevizijskog emitiranja) zaštitom djece od potencijalno štetnih sadržaja (pornografija i nasilje). Novi kazneni zakon (koji će stupiti na snagu 1.1.2013) uključuje i «sramoćenje» kao novu inkriminaciju, koja se u novinarskim i bliskim krugovima smatra nepotrebnim ograničenjem slobode izražavanja. Također se štiti pravo na privatnost i pravo na odgovor, tajnost novinarskih izvora (u određenim uvjetima sud može zatražiti informaciju), a donesen je i Zakon o pravu na pristup informacijama u posjedu javnih vlasti (2003), o čijoj primjeni ima dosta problema prema ocjenama GONG-a (detaljnije u Topić, 2011, Peruško 2010, 2012).

U Hrvatskoj još uvijek nije potpuno prestalo državno vlasništvo nad medijima, što je relikt socijalističkog perioda. Središnja država još je vlasnik Vjesnika, kao i HINE i javne HRT, no potonja ima status javne televizije tj. država njome ne upravlja direktno nego ima značajnu institucionalnu autonomiju (bez obzira na sve prigovore koji se upućuju stvarnoj programskoj autonomiji). Lokalne zajednice vlasnici su u nekim radio stanicama i lokalnim novinama, što se redovito tumači kao negativna činjenica koja umanjuje uređivačku samostalnost tih medija, pa je pitanje zašto to do sada nije riješeno. O statusu i načinu upravljanja javnom radiotelevizijom već je bilo riječi. U Hrvatskoj je svakako nastao i održava se europski model državne pa javne televizije.

U Hrvatskoj imamo pokroviteljsku, distributivnu i redistributivnu ulogu države (von Beyme, 2008:23) u medijskom tržištu putem direktnih subvencija medijima nacionalnih manjina (više u Zgrabljić Rotar, 2011), putem sufinanciranja audiovizulanih ostvarenja redistribucijom HRT-ove pristojbe, putem poticaja i subvencija za pluralizam i raznolikost javnih sadržaja u lokalnim i regionalnim elektroničkim medijima.

Država ograničava broj dozvoljenih minuta reklama na televizijama i radijima, s posebnim povećanjem ograničenja za HRT u posljednjem periodu. Državno oglašavanje u medijima također je zakonski propisano, te su tijela javne uprave obavezna određeni dio svojih oglasa objaviti i u lokalnim i regionalnim medijima, i o tome jednom godišnje obavijestiti VEM.

Također je reguliran ulazak na tržište radiotelevizijskog emitiranja, kroz proces dodjeljivanja koncesija, koji je zakonski definiran i kojim upravlja Vijeće za elektroničke medije. I dalje je u zakonima kao glavni princip dodjele koncesija istaknut javni interes koji uključuje ostvarenje pluralizma informativnih sadržaja, informiranje građana u cjelini i manjinama, promociju hrvatskog kulturnog stvaralaštava.

Pluralizam i raznolikost medija štiti se zakonskim odredbama o sprečavanju koncentracije medijskog vlasništva koje su urađene u medijske zakone i u opći antimonopolni zakon, pa hrvatsko zakonodavstvo sprečava i kros-medijsku i monopolnu koncentraciju tj. ograničava određene oblike istovremenog vlasništva u različitim medijima (televizija i tisak, televizija i radio, na različitim razinama geografskog obuhvata ili veličine publike) te povećanje vlasništva (iznad 40% udjela u tržištu novina). U primjeni ograničenja ide se na ruku velikim medijskim kućama (npr. u slučaju kupovine Slobodne Dalmacije od strane EPH). Na malenom medijskog tržištu visoki stupnj koncentracije vlasništva pojedinih medijskih sektora je očekivan pa je tim važnija uloga države kao regulatora koji osigurava ostvarenje programskog pluralizma i u takvim uvjetima (Peruško, 2011a).

Država regulira i političku komunikaciju pa dozvoljava reklamiranje stranaka i kandidata samo za vrijeme službene predizborne kampanje. Također su još uvijek na

19

znazi zastarjela pravila o pravu na jednaki televizijski nastup za sve kandidate i stranke na izborima, koja je uvedena u na početku višestranačja, a u današnjim uvjetima konsolidirane stranačke scene odmaže informiranom izboru kandidata zbog ogromnog broja frivolnih kandidata.

Analiza medijskih sustava vrlo se često ograničava samo na regulativni aspekt odnosa države i medija. Kako sam ovdje pokazala, medijska politika čini samo jednu od četiri strukturna područja čije varijabilnosti definiraju medijski sustav. Također treba ponovo naglasiti važnost strukture političkog sustava te političke kulture kao pete dimenzije koja suoblikuje karakter medijskog sustava. Primjena teorijskog modela Hallin i Mancinija također ukazala je na razlike između dvaju dimenzija analize koje se često u Hrvatskoj izjednačavaju, tj. sfere politike i sfere države. Intervencija države u medijski sustav kroz medijsku politiku u javnom interesu je ne samo dopuštena nego i poželjna, dok intervencija politike (kao stranaka ili kao centara ili mreža moći) kroz politički paralelizam (uz niski profesionalizam medija) ugroziti samostalnost i neovisnost medija i novinara, umanjiti im autonomiju, a time narušiti i ulogu medija u demokraciji.

Zaključak

Analiza je ocrtala osnove temeljnih odnosa medija i politike u Hrvatskoj koji se bez poteškoća uklapa u mediteranski model medijskih sustava Hallina i Mancinija. Karakteristike društvenog i političkog razvoja u 19. stoljeću - od zakašnjele modernizacije, dugotrajnog autoritarnog režima i kasnog i kratkotrajnog iskustva višestranačja uz kasni razvoj liberalnih institucija, slabe industrijske i tehnološke razvijenosti, niske razine pismenosti, spore urbanizacije, malog broja stanovnika, državne nestabilnost te promjenjivost država i režima, politička uloga nacionalnog jezika, suoblikovale su i hrvatski medijski sustav i njegove temeljne karakterisitike na sličan način kao i u drugim južnim europskim zemljama mediteranskog modela. Autoritarni režim je u nas nastavljen i nakon II. svjetskog rata, a socijalistički period je, usprkos političkom jednostranačju i autoritarnom/samoupravnom modelu medijskog sustava koji se odrazio i na današnje razumijevanje novinarske profesije i nastavljenu visoku razinu političkog paralelizma, omogućio razvoj medijskih industrija i medijskog tržišta kao i masovne publike te masovne kulture. U poslijednjih 20 godina višestranačja događale su se brze i dramatične promjene (tranzicija, stvaranje države i rat, usporedi Peruško Čulek, 2002) koje su također ostavile trag na medijskom sustavu, koji se po prvi puta institucionalizirao u skladu s demokratskim normama i slobodnim tržištem, u stalnoj borbi s ostacima autoritarnih elemenata u medijskom modelu.

Hrvatski medijski sustav u četiri glavne dimenzije manifestira karakteristike koje ga smještaju u polarizirani pluralistički mediteranski model: slab i zakašnjeli razvoj masovnog tiska i slaba profesionalizacija novinarstva, jak politički paralelizam i jaka uloga države. Politički sustav također pokazuje karakteristike koje izdvajaju mediteranski model – naglašeni klijentelizam koji je praćen niskom razinom racionalno legalnog autoriteta, tj. pravne države, politička kultura koja ne cijeni poštivanje apstraktnih normi i ne dijeli javni od privatnih interesa, elite koje komuniciraju više međusobno nego s građanima, novinare koji imaju «svoje» političare koji imaju «svoje» novinare (usporedi karakteristike mediteranskog modela u Hallin, Mancini, 2004:89-142). Političko tijelo je danas umjereno pluralno, iako se u povijesnom smislu može, zbog čestih promjena režima i država, govoriti o polariziranom pluralizmu (koji je bio vidljiv još i u 90-ima). Medijski sustav u Hrvatskoj danas karakterizira prevlast televizije kao jedinog pravog masovnog medija, slabost novinarstva kao profesije koja ne postiže

20

dovoljnu dozu autonomije, jaka povezanost politike i medija i to više na personalnoj nego na institucionalnoj osnovi, te tradicionalno europska jaka uloga države u medijskom sustavu koja uz regulativnu, zaštitnu, distributivnu i redistributivnu ulogu zakonima nadomješta neke slabosti novinarske profesije (na primjer, nepostojanje samoregulatornog medijskog vijeća zamjenjuju zakoni koji omogućavaju pravo na odgovor i ispriku).

S ovim spoznajama jasno je da zakonodavna rješenja koja su pokušavala oponašati (cf. Jakubovicz, 1995, Splichal 2000, o oponašanju kao jednom od glavnih oblika medijske politike u CEE nakon 1990) rješenja u europskim demokratsko-korporativnim zemljama (a upravo su se najčešće nudili njemački i nizozemski model) podbacila upravo zato što Hrvatska ima naglašen većinski politički sustav u kojem tek otpočinje pluralistička institucionalizacija civilnog društva, a društvo je homogeno na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, pa i medijska politika i upravljanje medijskim sustavom treba voditi računa o različitim efektima koje jedno isto regulatorno rješenje proizvodi u različitim uvjetima. Vidi se da su mnoga (nerealna) očekivanja o odnosu medija, politike i države poticala iz nerazumijevanja stvarnog karaktera hrvatskog medijskog sustava i procesa koji ga oblikuju.

Hrvatski medijski sustav u posljednjih je dvadeset godina prešao put od autoritarnog do mediteranskog modela, koji joj odgovara po povijesnom iskustvu i po sadašnjim manifestacijama. Iskustvo južnih zemalja pokazuje postupno povećanje racionalno-legalnog autoriteta tj. pravne države kao posljedicu članstva u Europskoj uniji, a pokazuje se da je razvoj profesionalnog modela upravljanja javnim emitiranjem uvijek rezultat evolucije, obično iz vladinog modela (iako su južne zemlje mahom upropastile svoje javne radiotelevizije, ipak postoji i Francuska kao izuzetak koji i nama može poslužiti kao pozitivan primjer, Hallin i Mancini, 2004). Hallin i Mancini (2004) upućuju na svojevrsnu homogenizaciju medijskih sustava na svjetskoj razini u posljednjim desetljećima (Norris i Inglehart, 2009, početak komunikacijske globalizacije povezuju s razvojem World Wide Weba 1992. godine), pod utjecajem egzogenih faktora kao što su komercijalizacija i globalizacija, koje potiču odvajanje medija od politike (ali njihov ulazak u interesnu zonu ekonomije, pa je upitno povećanja autonomije) te usvajanje liberalne norme neutralnog novinarstva koja zapravo sve više prelazi u zabavnu normu tj. infotainment, paralelno s personalizacijom politike. Ta kriza novinarstva «može biti prevladana samo novim oblicima novinarstva i javnih medija, uključujući jeftin i univerzalan pristup širokopojasnom internetu» (McChesney i Nichols, 2010, u Winseck, 2011). Razvijene države Europe i svijeta već ulažu velika sredstva u novu komunikacijsku infrastrukturu Mreža nove generacije (NGN), često kroz državne kompanije osnovane s tim ciljem (Winseck, 2011). Upravljanje medijima ulazi u novu fazu u kojoj su države ponovo počele aktivno sudjelovati u razvoju medijskih sustava. To bi moglo značiti da su shvatile da tržište (prepušteno samo sebi) ne proizvodi one društvene koristi koje očekujemo od medija u demokratskom društvu – razvoj javne sfere, doprinos demokratskoj deliberaciji, omogućavanje političke participacije i sudjelovanja građana u odlučivanju, omogućavanje kretivnog stvaralaštva, socijalnu inkluziju i okupljanje zajednice, stvarne ili zamišljene.

Reference

Bagdikian, B. H. (2000) The Media Monopoly. Sixth Edition,. Boston: Beacon Press, 2000.

21

Balčytiene, Aukse (2009) «Small can also be Multicultural: Rediscovering Baltic Media Characteristics in a Mixed Model». International Communication Association (ICA) ‘Keywords in Communication’ Conference, Chicago, USA, May 21-25, 2009.

Banac, Ivo (2001) Raspad Jugoslavije, i drugi eseji o nacionalizmu i nacionalim sukobima. Zagreb: Durieux.

Bijela knjiga Stipe Šuvara (2010) Originalni doument Centra CK SKH za informiranje i propagandu od 21. ožujka 1984. Zagreb: Večernji posebni proizvodi.

Bilandžić, Dušan (1999) Hrvatska moderna povijest. Zagreb: Golden Marketing.

Bruck, Peter A., Dörr Dieter, Favre, Jacques, Gramstad, Sigve, Monaco, Maria Rosaria, Peruško Čulek, Zrinjka. (2002) Media Diversity in Europe. Report prepared by the AP-MD. Media Division, Directorate General of Human Rights, Strasbourg: Council of Europe.

Burić, Nada (2007) «Croatian Media System». str. 327-337. u G. Terzis, ed. European Media Governance. National and Regional Dymensions. Bristol & Chicago. Intelect Books.

Chalaby, J. K., (1996) Politička komunikacija u predsjedničkim porecima u destrukturiranim i nekonsolidiranim demokracijama. Globalna komparativna perspektiva, Medijska istraživanja, 2: 115-137.

Curran, James, Park, Myung-Jin, Eds. (2000) De-Westernizing Media Studies. London and New York: Routledge.

Czepek, A., Hellwig, M., i Nowak, E. (2009) Press Freedom and Pluralism in Europe, Bristol, Chicago, Intelect books.

Čuvalo, A. (2010) “Obilježja medijskih publika i povjerenje u medije”. Medijske studije, Zagreb: (1) 1-2: 40-53.

Eurobarometar 74. (2010) Javno mnijenje u Europskoj uniji. Jesen 2010. European Commission. http://ec.europa.eu/public_opinion/archives/eb/eb74/eb74_hr_hr_nat_pre.pdf

Fischer, Frank, Miller, Gerald J., Sidney, Mara S. (2007) Handbook of Public Policy Analysis. CRC Press. Boca Raton, London, New York. Taylor & Francis Group.

Gross, Mirjana (1985) Počeci moderne Hrvatske. Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850-60. Zagreb: Globus, Centar za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Hallin, D. C., Mancini, P., (2004) Comparing Media Systems. Three Models of Media and Politics, Cambridge University Press.

Hallin, D.C., Mancini, P. ur. (2012) Comparing Media Systems Beyond the Western World. Cambridge University Press.

Horvat, Josip (1962/2003) Povijest novinstva Hrvatske 1771-1939. Zagreb: Golden Marketing.

Humphreys, P. J., (1996) Mass Media Policy in Western Europe, Manchester University Press.

22

Ilišin, Vlasta (2008) «Vrijednosne dimenzije demokratske konsolidacije: politički stavovi hrvatskih građana i političke elite». str. 61-92. u J. Kregar, G. Flego, S. Ravić, ur. Hrvatska – kako sada dalje. Zagreb: Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo i Pravni Fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Jakubowicz, Karol (1995) "Lovebirds? The Media, the State and Politics in Central and Eastern Europe"., u Javnost, Vol. 2 Br. 1 , str.75-91.

Jakubowicz, Karol (2007) «The Eastern-European Post-Communist Media System. An Introduction». str. 303-312. u Terzis, G. ed. European Media Governance. National and Regional Dymensions. Bristol & Chicago. Intelect Books.

Kanižaj, Igor (2007) «Hrvatska: opća politiziranost dnevnih listova» str. 95-116. u S. Malović, ur. Vjerodostojnost novina. ICEJ.

Kanižaj, Igor, Skoko, Božo (2010) «Mitovi i istine o novinarskoj profesiji – imidž novinara u hrvatskoj javnosti». str. 20-39. Medijske studije, Zagreb: (1) 1-2: 40-53.

Lamza Posavec, V., Rihtar, S. 2003. “Neke osobine publike informativno političkog tiska”. Društvena istraživanja. Vol. 12 (2003), br. 6 (68), str. 927-956.

Lučić, Ivica (2010) «Uvod. Od agitpropa do Bijele knjige» str. 7-31. u Bijela knjiga Stipe Šuvara. Originalni doument Centra CK SKH za informiranje i propagandu od 21. ožujka 1984. Zagreb: Večernji posebni proizvodi.

Maldini, Pero (2005) «Demokratizacija i vrijednosne orijentacije u hrvatskom društvu», str. 81-104. Anali hrvatskog politološkog društva 2005. Godište II.

Malović, Stjepan (2004) Medijski prijepori. Svučilište u Dubrovniku.

McQuail, D., (1995) Media performance. Mass communication and the public interest, Sage.

Mučalo, Marina (2010) Radio. Medij 20. stoljeća. Zagreb: AGM.

Mučalo, Marina (2011) «Radio». u Z. Peruško, ur. Uvod u medije. Zagreb: Jesenski Turk.

Nacional (2012) «Migracija na državne jasle. Novinar bez natječaja popunili glasnogovornička mjesta u Vladi.» Nacional br. 852, 13.ožujka 2012. str. 13.

Nikić Čakar, Dario (2011) «Kukuriku versus HDZ – analiza predizbornih programa». Političke analize, god. II, br. 8, prosinac 2011. str. 10-15.

Norris, P. i Odugbemi, S., (2010) Evaluating media performance, u: P. Norris, ur., Public Sentinel, News Media and Governance Reform.

Norris, P., ur., (2010) Public Sentinel. News Media and Governance Reform, Washington, The World Bank.

Norris, P. i Inglehart, R., (2009) Cosmopolitan Communications, Cambridge University Press.

Novak, Božidar (2005) Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću. Zagreb: Golden Marketing Tehnička knjiga.

Paletz, David, Jakubowicz, Karol, ur., (2002) Business As Usual. Cresskill: Hampton Press.

23

Perišin, Tena (2010) Televizijske vijesti. Zagreb: Medijska istraživanja.

Perišin, Tena (2011) Televizija. u Z. Peruško, ur. Uvod u medije. Zagreb: Jesenski Turk.

Peruško Čulek, Zrinjka i Puls. (1998) Monitoring of the HTV News and Current Affairs Programs, 2--16 December 1998. Summary Evaluation. Neobjavljeni izvještaj za OESS.

Peruško Čulek, Zrinjka. (1999a) Demokracija i mediji. Zagreb: Barbat. 264 p.

Peruško Čulek, Zrinjka, i drugi (1999b) “Nova medijska agenda: za europsku medijsku politiku u Hrvatskoj”. Medijska istraživanja br. 2. str. 167-305.

Peruško Čulek, Zrinjka. (1999c) «Croatian Media between State and Market». EURICOM & WACC Colloquium on Ownership and Control in the Media Industries in East-Central Europe, Piran, 8-10 April 1999.

Peruško Čulek, Zrinjka. (2002) "Croatia: The First Ten Years", u D. Paletz & K. Jakubowitz eds., Business as Usual, Hampton Press, str. 111-145.

Peruško Čulek, Zrinjka. (2003) „Medijska koncentracija: izazov pluralizmu medija u novim demokracijama Srednje i Istočne Europe.“ Medijska istraživanja Vol. 9/ br, 1, str. 39-59.

Peruško, Z., Perišin, T., Topić, M., Vilović, G., Zgrabljić Rotar, N. (2011) Hrvatski medijski sustav prema UNESCO-ovim indikatorima medijskog razvoja, Zagreb: Fakultet političkih znanosti.

Peruško, Zrinjka (2005) „Croatia”. u Television across Europe: Regulation, Policy, Independence EU Monitoring and Advocacy Programme, OSI (ur.).  Budapest : Open Society Institute.

Peruško, Zrinjka (2006) “Mediji". Otvorenost društva Hrvatska. S. Gotovac, ur. Zagreb: iDemo.

Peruško, Zrinjka (2009) «Public Interest and Television Performance in Croatia». Medijska istraživanja. God 15, br. 2. str. 5-31.

Peruško, Zrinjka (2010) “Assessment of media development in Croatia, based on UNESCO Media Development Indicators, UNESCO, Paris”, http://cim.fpzg.hr/uploaded/UNESCO_Media_Development_indicators.pdf.

Peruško, Zrinjka (2011a) «Kategorija 2. Pluralizam i raznolikost medija», str. 57-89. u Z. Peruško, Peruško, Z., Perišin, T., Topić, M., Vilović, G., Zgrabljić Rotar, N. (2011) Hrvatski medijski sustav prema UNESCO-ovim indikatorima medijskog razvoja, Zagreb: Fakultet političkih znanosti.

Peruško, Zrinjka (2011b) «Researching media audience in Croatia: an uncharted territory, or just under theorized? », str. 33 – 37, u: Helena BILANDZIC, Nico CARPENTIER, Geoffroy PATRIARCHE, Cristina PONTE, Kim SCHRØDER, Emilie VOSSEN, Frauke ZELLER (Eds.). Overview of European Audience Research, Research report from the COST Action IS0906 Transforming Audiences, Transforming Societies. September 2011. http://www.cost-transforming-audiences.eu/system/files/pub/Overview_of_European_Audience_Research_110922_2.pdf

24

Peruško, Zrinjka (2012) Medijski sustav i medijska politika u Hrvatskoj 2010-2011, Monitoring medija 1/2012. www.cim.fpzg.unizg.hr

Polimac, Nenad (2012) «Uspon i pad kuće Vjesnik», Prilog Magazin Jutarnjeg lista, 18.2.2012. str. 68-71.

Puppis, Manuel, d'Haanens, Leen, Steinmaurer, Thomas, Kunzler, Matthias (2009). “The European and Global dimension: Taking Small Media Systems Research to the Next Level”. International Communication Gazette Vol. 71, nos. 1-2. str. 105-112.

Ravlić, Slaven (2005) «Eponimizacija ideološke promjene u Hrvatskoj 1989-2005». str. 105-120. Anali hrvatskog politološkog društva 2005. Godište II.

Sekulić, Duško (2011) «Vrijednosno-ideološke orijentacije kao predznak i posljedica društvenih promjena», Politička misao, god. 48, br. 3, 2011. str. 35-64.

Senjković, Reana (2008). Izgubljeno u prijenosu: pop iskustvo soc kulture. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku.

Siebert, F. S., Peterson, T. i Schramm, W. (1956) Four Theories of the Press, University of Illinois Press.

Splichal, Slavko (1994) Media Beyond Socialism: Theory and Practice in East-Central Europe. Boulder, Colo.: Westview Press.

Splichal, Slavko (2000) «Reproducing Political Capitalism in the Media of East-Central Europe» Medijska istraživanja, god. 6, br. 1. str. 5-17.

Stantić, Geza i drugi (2003) Politika u programu HTV-a. Zagreb: Hrvatski Helsinški odbor za ljudska prava.

Švob-Đokić, Nada, Bilić, Paško, Peruško, Zrinjka (2011) “Case study report. Does media policy promote media freedom and independence? The case of Croatia”. December 2011. MEDIADEM, EU 7th Framework. http://www.mediadem.eliamep.gr/wp-content/uploads/2012/01/Croatia.pdf

Švoger, V., (2006) Zagrebačko liberalno novinstvo o slobodi tiska i društvenoj ulozi novina od izbijanja revolucije 1848 god. do uvođenja neoapsolutizma 1851 god., Povijesni prilozi, 30: 203-223.

Terzis, Georgios, ed. (2007) European Media Governance. National and Regional Dymensions. Bristol & Chicago. Intelect Books.

Topić, Martina (2011) “Kategorija 1: Sloboda izražavanja”, u Peruško i drugi. Hrvatski medijski sustav prema UNESCO-ovim indikatorima medijskog razvoja. Zagreb: Fakultet političkih znanosti.

Turković, Ksenija (2006) «Vladavina prava i zakona», u S. Goldstein, ur. Indeks otvorenosti društva Hrvatska 2006. Zagreb: iDemo. str. 17-30.

Vilović, Gordana (2011) “Kategorija 4: Novinarska profesija”, u Peruško i drugi. Hrvatski medijski sustav prema UNESCO-ovim indikatorima medijskog razvoja. Zagreb: Fakultet političkih znanosti.

Vilović, Gordana (2011a) «Novine». str. 65-86. u Z. Peruško, ur. Uvod u medije, Zagreb: Jesenski Turk.

25

Vilović, Gordana (2011b) «Internet-era experience in south east Europe's media». str. 121-140, u UNESCO, ed. Professional Journalism and Self-Regulation. New Media, Old Dilemmas in South East Europe and Turkey. Paris, UNESCO.

Vilović, Gordana (2011c) “Kategorija 4: Novinarska profesija”, u Peruško i drugi. Hrvatski medijski sustav prema UNESCO-ovim indikatorima medijskog razvoja. Zagreb: Fakultet političkih znanosti.

von Beyme, Klaus (2008) «Obrisi politologije umjetnosti». Anali Hrvatskog politološkog društva, God. 5. str. 7-30.

Vončina, Nikola (1999). TV osvaja Hrvatsku. Prilozi za povijest radija i televizije u Hrvatskoj III (1954-1958). Treći program Hrvatskog radija. Posebno izdanje.

Vončina, Nikola (2001) RTV Zagreb 1959-1964. Prilozi za povijest radija i televizije u Hrvatskoj IV. Treći program Hrvatskog radija. Posebno izdanje.

Vončina, Nikola (2003) Najgledanije emisije 1964-1971. Prilozi za povijest radija i televizije u Hrvatskoj V. Zagreb : HRT.

Vončina, Nikola (2004) “Iz povijesti Hrvatske televizije. Prvi dio”. Hrvatski filmski ljetopis 38/2004, http://www.hfs.hr/doc/ljetopis/hfl38-web.pdf

Vozab, Dina (2011) Press Trends in Croatia 2010. Monitoring medija 1/2011, http://cim.fpzg.hr/uploaded/media%20monitoring%201-2011.pdf

Ward, D. (2006) Final Report: Study on the assessment of Content Diversity in Newspapers and Television in the context of increasing trends towards concentration of media markets. Media Division. Council of Europe. MC-S-MD (2006)001.

Winseck, Dwayne (2011) «Introductory essay: The political economies of media and the transformation of the gloabal media industries», u Dwayne Winseck and Dal Yong Jin, eds. The Political Economices of Media. The Transformation of the Global Media Industries. London & New York: Bloomsbury.

Zakošek, Nenad (2002) Politički sustav Hrvatske. Zagreb: Fakultet političkih znanosti.

Zakošek, Nenad (2006) «Transparentost i demokratičnost političkih procesa», u S. Goldstein, ur. Indeks otvorenosti društva Hrvatska 2006. Zagreb: iDemo. str. 31-40.

Zakošek, Nenad (2007) «Politologija i hrvatska politika. Transformacija istraživanja političkog sustava Hrvatske». str. 155-186. u M. Kasapović, Izlazak iz množine? Stanje hrvatske političke znanosti. Zagreb: Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Zgrabljić Rotar, Nada (2011) “Kategorija 3: Mediji kao platforma demokratskog diskursa”, u Peruško i drugi. Hrvatski medijski sustav prema UNESCO-ovim indikatorima medijskog razvoja. Zagreb: Fakultet političkih znanosti.

26