Geografski stožer povijesti 1

Halford J. Mackinder

Iz Geographical Journal (1904)

Kada se povjesničari u daljoj budućnosti osvrnu natrag prema stoljećima kroz koja upravo prolazimo, i

vide ih sažeto, kako mi danas vidimo egipatske dinastije, vrlo vjerojatno će opisati posljednjih 400 godina

kao Kolumbovsku epohu i reći će da je završila ubrzo nakon 1900. godine. Odnedavno, postalo je običaj

govoriti o geografskim istraživanjima kao gotovo završenim, i došlo je do saznanja da se geografija mora

okrenuti prema ciljevima intenzivnog istraživanja i filozofskih sinteza. U 400 godina okosnica karte

svijeta završena je s priličnom preciznošću, čak i u polarnim regijama, putovanja Nansena i Scotta znatno

su umanjila mogućnost dramatičnih otkrića. Ali početak dvadesetog stoljeća odgovara kraju velike

povijesne epohe i to ne samo na osnovi ovog postignuća, koliko god ono veliko bilo. Misionar, osvajač,

farmer, rudar i, odnedavno, inženjer, slijedili su stope putnika, kako se svijet u svojim završnim

granicama teškom mukom otkrivao prije nego što smo kategorizirali njegov zbiljski politički doprinos. U

Europi, Sjevernoj Americi, Južnoj Americi, Africi i Australiji ne postoji gotovo niti jedna regija preostala

za prisvajanje, izuzev kao posljedica rata između civiliziranih ili poluciviliziranih sila. Čak i u Aziji

vjerojatno svjedočimo posljednjim trzajima igre koju su započeli Kozaci - jahači, te mornari Vasca da

Game. Šire govoreći, možemo usporediti Kolumbovsku epohu s razdobljem koje joj je prethodilo, kroz

opis ekspanzije Europe nasuprot gotovo neznatnih otpora (što je temeljno obilježje), dok je istodobno

srednjovjekovno kršćanstvo bilo stisnuto u kut i stalno ugrožavano izvanjskim barbarizmom. Od

sadašnjeg trenutka nadalje, u post-kolumbovskom dobu, opet ćemo se morati nositi sa zatvorenim

političkim sustavom, i bez sumnje, bit će to jedan od svjetskih dosega. Svaka eksplozija socijalnih snaga,

umjesto da bude raspuštena u okružujuće područje nepoznatog prostora i barbarskog kaosa, snažno će

odjeknuti s druge strane globusa, i slabi će elementi u političkom i ekonomskom organizmu svijeta biti

kao posljedica toga razbijeni. Postoji ogromna razlika u učinku školjke koja pada u prirodu i one koja

padne u zatvoreni prostor i krute strukture velike građevine ili broda. Vjerojatno nekakva polusvijest o

ovoj činjenici odvraća dosta pozornosti državnika u svim dijelovima svijeta od teritorijalne ekspanzije

prema borbi za razmjernu učinkovitost.

Čini mi se, stoga, da smo u sadašnjem desetljeću u mogućnosti iskušati povezanost između većih

geografskih i većih povijesnih generalizacija. Po prvi put možemo zapaziti nešto od pravog udjela

osobina i događaja na razini cijeloga svijeta, i možemo tražiti formulu koja će prikazati određene aspekte,

u bilo kojoj mjeri, geografskih uzroka u univerzalnoj povijesti. Ako ćemo imati sreće, ova formula trebala

bi imati praktičnu vrijednost kod stavljanja u perspektivu neke od konkurentskih snaga u trenutnoj

međunarodnoj politici. Poznata fraza o zapadnjačkom maršu imperija jedinstven je empiričan i

fragmentiran pokušaj u tom smjeru. Predlažem da se večeras opišu one fizičke osobine svijeta za koje

vjerujem da su najviše podložne ljudskom djelovanju, i predstavljanju nekih od glavnih faza povijesti kao

organski povezane s njima, čak i u doba kad su bile nepoznate geografiji. Moj cilj neće biti raspravljati o

utjecaju ove ili one osobine, niti proučavati regionalnu geografiju već, umjesto toga, želim izložiti ljudsku

povijest kao djelić života svjetskog organizma. Shvaćam da mogu doseći samo jedan aspekt istine, i

nemam nikakvu želju da zastranim u pretjerani materijalizam. Čovjek započinje, a ne priroda, ali ona

uvelike ograničava. Moja teza tiče se općenite fizičke kontrole, a ne uzroka univerzalne povijesti. Jasno je

da se možemo nadati samo prvoj procjeni istine. Bit ću ponizan pred svojim kritičarima.

Pokojni profesor Freeman držao je da jedina povijest koja vrijedi jest ona mediteranske i

europske rase. Donekle, naravno, ovo je točno, zato što su iz ovih rasa potekle ideje koje su osigurale

nasljednicima Grčke i Rima dominaciju u svijetu. U drugom, vrlo važnom smislu, međutim, takvo

ograničenje ima sužavajući učinak na misao. Ideje koje formiraju naciju, kao suprotnu tek nakupini

ljudskih životinja, najčešće su bivale prihvaćene pod pritiskom zajedničke patnje i pod zajedničkom

nužnošću otpora izvanjskoj sili. Ideja o Engleskoj bila je potučena još u Heptharchyju (pojam Heptharchy

podrazumijeva sedam kraljevstva u koja su bili podijeljeni anglosaksonski Britanci. To je područje

današnje Škotske i Walesa. Op. prev.) od strane danskih i normanskih osvajača; ideja Francuske bila je

prisiljena boriti se s Francima, Gotima i Rimljanima, Hunima kod Chalonsa te u Stogodišnjem ratu protiv

Engleske; ideja kršćanstva rođena je iz rimskih proganjanja i sazrela je u križarskim ratovima; ideja

Sjedinjenih Država bila je prihvaćena i lokalno je domoljublje potonulo, ali samo u dugom Ratu za

nezavisnost; ideja Njemačkog Carstva nevoljko je bila prihvaćena u južnoj Njemačkoj, tek nakon borbe s

Francuskom dolazi do kolegijalnosti sa sjevernom Njemačkom. Ono što mogu opisati kao doslovnu

koncepciju povijesti, koncentrirajući pozornost na ideje i na civilizacije koje su njihove posljedice,

pogodno je za gubljenje iz vida elementarnijeg pokreta, čiji pritisak je obično uzbudljiv uzrok težnje za

njegovanjem velikih ideja. Odbojna ličnost provodi značajnu društvenu funkciju ujedinjavanja svojih

neprijatelja, i Europa je pod pritiskom izvanjskog barbarizma postigla svoju civilizaciju. Tražim od vas,

stoga, da na trenutak pogledate Europu i europsku povijest kao podređene Aziji i azijatskoj povijesti, jer

europska civilizacija jest, u jako realnom obliku, proizvod svjetovne borbe protiv azijske invazije.

[...]

Tisućama godina skupine ljudi na konjima provaljivale su iz Azije kroz široki međuprostor planina Urala

i Kaspijskog mora, jašući kroz otvorena područja južne Rusije i udarali u tabor u Mađarskoj, u samom

srcu europskog poluotoka, oblikujući tako, zbog nužnosti suprotstavljanja, povijest velikih naroda – Rusa,

Nijemaca, Francuza, Talijana i bizantskih Grka. To što su stimulirali zdravu i moćnu reakciju, umjesto

gaženja opozicije pod rasprostranjenim despotizmom, posljedica je činjenice da je mobilnost njihovih

snaga bila uvjetovana stepama i nužno ograničena okružujućim šumama i planinama.

Suparnička mobilnost bila je mobilnost Vikinga u njihovim brodovima. Spuštajući se iz

Skandinavije prema sjevernim, kao i južnim obalama Europe, prodirali su u unutrašnjost riječnim

putevima. Ali, doseg njihova djelovanja bio je ograničen, jer, šire govoreći, njihova moć bila je

djelotvorna samo u blizini vode. Tako su naseljenici Europe ležali zahvaćeni između dva pritiska –

azijskih nomada s istoka, a s preostale tri strane pirata s mora. Po svojoj prirodi, niti jedan od pritisaka

nije bio prevladavajući, i oba su stoga bila stimulativna. Vrijedno je spomena da je formativan utjecaj

Skandinavaca bio tek drugi po redu iza nomada, jer su se pod njihovim napadima Engleska i Francuska

kretale prema jedinstvu, dok je jedinstvo Italije zbog njih bilo razbijeno. U ranijim vremenima, Rim je

mobilizirao moć svoga naroda putem cesta, ali rimske su se ceste počele raspadati i nisu bile zamijenjene

novima do osamnaestog stoljeća.

[...]

Mobilnost preko oceana prirodna je konkurencija mobilnosti konjima i devama u srcu kontinenta. Na

plovidbi velikim oceanskim rijekama zasnivala se Potamska faza civilizacije (to je rana faza u razvoju

društva, odnosi se na civilizacije koje su se razvile na ušću velikih rijeka, op. prev), ona Kine na

Yangtzeu, Indije na Gangesu, Babilonije na Eufratu, Egipta na Nilu. Isključivo na navigaciji

Mediteranom zasnivalo se ono što se opisuje kao Talasična faza civilizacije (oceanske civilizacije koje se

razvijaju na obalama mora, op. prev), ona Grka i Rimljana. Saraceni i Vikinzi održavali su svoj uspon

plovidbom na obalama oceana.

Najvažniji rezultat otkrića puta prema Indiji preko Rta, bilo je povezivanje zapadnih i istočnih

obalnih plovidba Euroazije, makar i okolnim putem, i na taj način neutralizacija strateške prednosti

središnjeg položaja stepskih nomada do neke mjere, pritiskom iz zaleđa. Revolucija koju su započeli

veliki pomorci kolumbovske generacije pružili su kršćanstvu najveću moguću mobilnost snaga, neku

vrstu krilate mobilnosti. Jedan i neprekidan ocean koji okuplja podijeljene i otočne zemlje, naravno je,

geografski uvjet krajnjeg jedinstva u kontroli mora, i cijelog područja moderne pomorske strategije i

politike eksponiran piscima poput kapetana Mahana i g. Spensera Wilkinsona (1853-1937, utjecajnoga

britanskog vojnog izvjestitelja, reformatora i prvog profesora Vojne povijesti na Sveučilištu Oxford

1909). Široki politički učinak bio je promjena odnosa Europe i Azije, jer dok je u srednjem vijeku Europa

bila zarobljena između neprohodne pustinje na jugu, nepoznatog oceana na sjeveru i zapadu, ledenih ili

šumovitih pustara na sjeveru i sjeveroistoku, te na jugu i jugoistoku konstantno ugrožena superiornom

mobilnošću jahača konja i deva, sada je isplivala na svijet, multiplicirajući više od trideset puta površinu

mora i obalnih zemalja do kojih je imala pristup, i obavijajući svojim utjecajem euroazijske kopnene sile

koje su je prestale ugrožavati. Nove Europe bile su stvorene u nenastanjenim zemljama otkrivenih u

tajnama oceana, i ono što su Britanija i Skandinavija bile za Europu u ranijim vremenima, to su Amerika i

Australija, te do određene mjere i subsaharska Afrika sada postale za Euroaziju. Britanija, Kanada,

Sjedinjene Države, Južna Afrika, Australija i Japan sada su prsten vanjskih i otočnih baza za moć na moru

i trgovinu, nedostupne za kopnene sile Euroazije.

Ali, kopnena sila i dalje ostaje i nedavni su joj događaji povećali važnost. Dok su pomorski ljudi

zapadne Europe prekrili ocean svojim flotama, naselili vanjske kontinente i u različitom stupnju učinili

dostupnim oceanske rubove Azije, Rusija je organizirala Kozake i, izlazeći iz svojih sjevernih šuma,

patrolirala stepom postavljajući svoje nomade da se susretnu s tatarskim nomadima. Stoljeće Tudora, koje

je svjedočilo ekspanziji Zapadne Europe preko mora, također je svjedočilo ruskoj moći, koja se prenosila

iz Moskve kroz Sibir. Istočnjački nalet jahača preko Azije bio je događaj ispunjen političkim

posljedicama gotovo kao oplovljavanje Rta, iako su dva pokreta još dugo ostala odvojena.

Vjerojatno je jedna od najfrapantnijih slučajnosti u povijesti ta da će se morska i kopnena

ekspanzija Europe trebati, u nekom smislu, nadovezati na negdašnju opoziciju između Rimljana i Grka.

Malo je velikih neuspjeha imalo dalekosežnije posljedice od neuspjeha Rima u latinizaciji Grka. Teuton

je bio civiliziran i pokršten od strane Rimljana, a Slaveni uglavnom od strane Grka. Rimski je Teuton u

kasnijim vremenima zaplovio oceanom; Grko-slaven je jahao preko stepa pobjeđujući Turčina. Stoga se

moderna kopnena sila ne razlikuje od pomorske sile ništa manje u izvoru svojih ideala nego u

materijalnim uvjetima svoje mobilnosti.

Kozačkim ustankom Rusija je sigurno isplovila iz prijašnje izolacije u sjevernim šumama. Možda

je najvažnija promjena koja se dogodila u Europi u posljednjem stoljeću, bila migracija ruskih seljaka

prema jugu, tako da, dok su ranija poljoprivredna naselja prije završavala na granicama šuma, središte

populacije cijele europske Rusije sada leži južnije od te granice, u poljima pšenice koja su zamijenila

zapadne stepe. Odessa je ovdje dobila na važnosti brzinom jednoga američkog grada.

Samo generaciju prije činilo se da su para (parni pogon) i Sueski kanal pomaknuli mobilnost

morske sile u odnosu prema kopnenoj sili. Željeznice su služile uglavnom kao poticatelji trgovine

usmjerene prema oceanu. Ali, transkontinentalne željeznice sada mijenjaju stanje kopnene moći, i nigdje

taj učinak nije jači nego u zatvorenom Heartlandu Euroazije, na ogromnim područjima u kojima niti drvo,

niti kamen nisu bili dostupni za izgradnju cesta. Željeznice čine čuda u stepi, jer direktno zamjenjuju

mobilnost konja i deva, faza razvoja izgradnje cesta ovdje je bila izbjegnuta.

[...]

Ruske željeznice imaju čisti put dug 9 600 kilometara od Wirballena (danas Virbalis na granici Litve s

Kalinjingradom), na zapadu do Vladivostoka na istoku. Ruska vojska u Mandžuriji značajni je pokazatelj

mobilne kopnene sile kao što je britanska vojska u Južnoj Africi bila pokazatelj morske sile. Istina,

Transsibirska željeznica još uvijek je jedna i nesigurna linija komunikacije, ali neće proteći ni stoljeće, a

cijela Azija bit će prekrivena željeznicom. Prostori unutar Ruskog Carstva i Mongolije toliko su ogromni,

i njihovi su potencijali u stanovništvu, pšenici, pamuku, gorivu i metalima tako neizrecivo veliki da je

neizbježno da će se veliki ekonomski svijet, više ili manje razdijeljen, tamo razvijati bez pristupa

oceanske trgovine.

Kako razmatramo brz pregled širokih povijesnih struja, ne postaje li evidentna određena

postojanost geografskih odnosa? Nije li regija stožera svjetske politike taj ogroman prostor Euroazije koji

je nepristupačan za brodove, ali od davnine otvoren za nomadske jahače, i danas će biti prekriven

željezničkom mrežom? Postojali su i postoje još uvijek uvjeti mobilnosti vojne i ekonomske sile

dalekosežnog ali ipak ograničenog karaktera. Rusija zamjenjuje imperij Mongolije. Njezin pritisak na

Finsku, Skandinaviju, Poljsku, Tursku, Perziju, Indiju i Kinu nadomješta centrifugalne napade stepskih

ljudi. U svijetu kao cjelini ona zauzima središnji strateški položaj koji Njemačka posjeduje u Europi. Ona

može zadati udarac sa svih strana i primiti udarac sa svih strana, izuzev sa sjevera. Potpuni razvoj njezine

moderne željezničke mobilnosti samo je pitanje vremena. Nije vjerojatno da će bilo koja moguća

društvena revolucija izmijeniti njezinu suštinsku povezanost s velikim geografskim ograničenjima njezina

postojanja. Mudro prepoznajući fundamentalna ograničenja svoje moći, njezini vladari oprostili su se od

Aljaske; jer jednako je tako zakon politike za Rusiju da ne posjeduje ništa preko mora kao što je za

Britaniju zakon da bude najbolja na oceanu.

Izvan stožera, u velikom unutarnjem prstenu nalaze se Njemačka, Austrija, Turska, Indija i Kina,

a u vanjskom prstenu, Britanija, Južna Afrika, Australija,, Sjedinjene Države, Kanada i Japan. U

trenutačnom stanju ravnoteže moći, država stožera, Rusija, nije ekvivalentna perifernim državama, a ima

mjesta za izjednačavanje u Francuskoj. Ne utječući na europsku ravnotežu izravno, već preko Rusije,

Sjedinjene Države nedavno su postale istočna sila koja će sagraditi Panamski kanal kako bi učinila svoja

dobra s Mississippija i Atlantika dostupna u Pacifiku. S ove točke gledišta, prava podjela istoka i zapada

nalazi se u Atlantskom oceanu.

Promjena ravnoteže moći u korist države stožera, rezultirajući ekspanzijom nad marginalnim

prostorima Euroazije, omogućili bi uporabu ogromnih kontinentalnih resursa za izgradnju flote i svjetski

bi imperij tada bio na vidjelu. Ovo bi se moglo dogoditi ako bi se Njemačka povezala s Rusijom.

Opasnost od takvog događaja bi, stoga gurnula Francusku u savezništvo s drugim prekomorskim silama,

pa bi Francuska, Italija, Egipat, Indija i Koreja postale brojni mostobrani na kojima bi vanjske mornarice

podupirale vojsku prisiljavajući saveznike stožera da zaposle kopnene snage i time ih zaustavila u

koncentriranju svoje ukupne snage na brodovima. To je u manjoj mjeri bilo ono što je Wellington

postigao sa svojom pomorskom bazom na Torres Vedrasu u Ratu na poluotoku (ovo se odnosi na

Pirinejski poluotok, i na rat 1810 – 1811. godine koji je trajao cijelu zimu i u kojem su napoleonove snage

u potpunosti iscrpljene, a englezi na čelu s Wellingtonom odnijeli pobjedu, op.prev). Ne pokazuje li se

ovo na kraju kao strateška funkcija Indije u britanskom imperijalnom sustavu? Nije li ovo ideja koja

podcrtava koncept g. Ameryja da se Britanska vojna fronta proteže od Rta, kroz Indiju, do Japana?

Razvoj ogromnih potencijala Južne Amerike mogao bi imati presudan utjecaj na sustav. Oni bi

mogli ojačati Sjedinjene Države, ili, s druge strane, ako bi Njemačka uspješno dovela u pitanje

Monroeovu doktrinu, mogli bi otkinuti Berlin od onoga što bih ja mogao možda opisati kao politiku

stožera. Pojedine kombinacije sila dovedene u ravnotežu nisu materijalne, moja tvrdnja je da će se s

geografskog stajališta, one vjerojatno okretati oko države stožera, za koju je uvijek vjerojatno da će biti

velika, ali s ograničenom mobilnošću u usporedbi s okružujućim marginalnim i otočnim silama.

Govorio sam kao geograf. Stvarna ravnoteža političke moći u svako doba je, naravno, produkt, s

jedne strane, geografskih uvjeta, ekonomskih kao i strateških i, s druge strane, relativnog broja, ljudstva,

opreme i organizacije suparničkog ljudstva. U odnosu u kojem su ovi omjeri točno procijenjeni, možemo

prilagoditi razlike bez grubog pribjegavanja oružju. A geografski omjeri u kalkulaciji mjerljiviji su i

podrobno konstantniji od ljudskih. Stoga, možemo očekivati da će naša formula biti jednako primjenjiva

na prošlu povijest kao i na sadašnju politiku. Društveni pokreti svih vremena imali su u suštini jednake

fizičke osobine, jer ja sumnjam da je progresivno isušivanje Azije i Afrike, čak i ako bude dokazano, u

povijesnom vremenu vitalno izmijenilo ljudsko okružje. Zapadno orijentiran pokret imperija meni se čini

kao kratka rotacija marginalnih moći oko jugozapadnog i zapadnog ruba područja stožera. Bliska, srednja

i dalekoistočna pitanja povezana su s nestabilnim ekvilibrijem unutarnjih i vanjskih sila u tim dijelovima

rubnog prstena gdje je lokalna sila, trenutačno, manje ili više zanemariva.

Zaključno, može se izričito istaknuti da zamjena tipa kontrole nad unutrašnjim područjem, kao što

je Rusija, ne bi smjerala smanjivanju geografske važnosti pozicije stožera. Ukoliko bi Kinezi, primjerice,

organizirani zajedno s Japancima, zbacili Rusko Carstvo i pokorili njezin teritorij, mogli bi stvoriti žutu

opasnost za slobodu svijeta samo zato što bi dodali oceansku frontu resursima velikog kontinenta,

prednost koja je još uvijek uskraćena ruskim stanarima regije stožera.

RASPRAVA [...]

G. Amery (Leopold Amery (1873 – 1955) u to vrijeme vojni izvjestitelj za londonski The Times, a kasnije

zastupnik konzervativaca u Parlamentu (izabran 1911), ministar mornarice (1922-24) i Tajnik za kolonije

(1924-29): mislim da je uvijek iznimno zanimljivo ako se možemo povremeno odmaknuti od detalja

svakodnevne politike i sagledati stvari kao cjelinu, i to je upravo ono što nam je stimulativno predavanje

G. Mackindera večeras pružilo. Pružio nam je cjelinu povijesti i cjelinu uobičajene politike pod jednom

velikom sveobuhvatnom idejom [...] Ne planiram davati daljnje opaske, ali postoji jedna stvar – riječ g.

Mackindera mi ju je sugerirala. Mobilnost konja i deva davno je prošla; i sada postoji samo pitanje

željezničke mobilnosti nasuprot pomorske mobilnosti. Trebao bih reći da je pomorska mobilnost dobila

iznimno puno na vojnoj snazi u usporedbi s prošlim vremenima, posebice u broju ljudi koji se mogu

prevoziti. U stara vremena brodovi su bili dovoljno mobilni, ali prevozili su malo ljudi, i prodori s mora

bili su komparativno slabiji. Ne sugeriram ništa političko u trenutno vrijeme; samo utvrđujem činjenicu

kad kažem da je more daleko bolje za prijevoz trupa od bilo čega drugoga, izuzev od petnaest ili dvadeset

paralelnih linija željeznice. Dolazim do sljedećega; i more i željeznice putuju prema budućnosti – možda

bliskoj, možda nešto udaljenijoj – u kojoj će ih zamijeniti zrak kao sredstvo pokretljivosti, i kad dođemo

do toga (s obzirom da govorimo o širem Kolumbovskom razdoblju, mislim da si mogu dozvoliti gledati

malo unaprijed) – kad dođemo do toga, veliki dio ove geografske raspodjele mora izgubiti na važnosti, i

uspješne sile bit će one koje će posjedovati najveću industrijsku bazu. Neće biti važno nalaze li se u

središtu kontinenta ili na otoku; oni ljudi koji će posjedovati industrijsku silu i moć izuma i znanosti bit će

sposobni pokoriti sve ostale. Ostavit ću to kao sugestiju za kraj.

KARTA 1 – Prirodna sjedišta moći.

Izvor: Mackinder, 1904.

Rooseveltovi zaključci 2

Theodore Roosevelt

iz A Compilation of Messages and Papers of the Presidents (1905)

[...] Nije istina da Sjedinjene Američke Države osjećaju bilo kakav oblik gladi za ičijim teritorijem ili

razmatraju bilo kakve projekte takvog tipa koji se tiču drugih naroda zapadne polutke, osim onih za

njihovu dobrobit. Sve ono za čime ova zemlja žudi je da njoj susjedne zemlje budu stabilne, sređene i

prosperitetne. Svaka zemlja čiji se građani pristojno ponašaju može računati na naše srdačno prijateljstvo.

Ako nacija pokaže kako se zna ponašati razumno i pristojno u društvenim i političkim pitanjima, ukoliko

održava red i izvršava svoje obveze, ne treba se plašiti nikakvog miješanja SAD-a u njezine poslove.

Stalno pogrešno postupanje ili nemoć koja rezultira općim popuštanjem veza s civiliziranim društvom,

može u Americi, kao i drugdje, ultimativno podrazumijevati intervenciju neke civilizirane nacije; i na

području zapadne polutke privrženost SAD-a Monroeovoj doktrini može nagnati Sjedinjene Države, čak i

protiv svoje volje, u nekim flagrantnim slučajevima takovih pogrešaka ili impotencije, na pokazivanje

međunarodne moći za održavanje reda. Kada bi svaka zemlja Karipskog mora pokazala napredak prema

stabilnoj i pravednoj civilizaciji, koji je pokazala Kuba, uz pomoć Plattova amandmana, otkako su naše

trupe napustile taj otok, i koji mnoge republike u obje Amerike konstantno i sjajno pokazuju, prestala bi

sva pitanja oko miješanja u njihove poslove od strane ove Nacije. Naši interesi i oni naših južnih susjeda

su ustvari identični. Oni imaju ogromna prirodna bogatstva i, ukoliko uspiju unutar svojih granica održati

vladavinu prava i pravde, prosperitet im je zajamčen. Dok oni u skladu s tim poštuju osnovne zakonitosti

civiliziranih društava, mogu biti sigurni da ćemo ih tretirati u duhu prijateljstva i velike simpatije. Naše

miješanje bilo bi samo zadnja opcija, u slučaju kada bi postalo očito da nečija nemoć i odbijanje

pravednog postupanja kod kuće ili izvan granica krši prava SAD-a ili izaziva stranu agresiju na štetu

američke nacije. Puka je fraza reći kako svaka nacija, bilo u Americi ili negdje drugdje, koja teži

očuvanju vlastite slobode, neovisnosti, mora ultimativno shvatiti kako pravo na takav oblik neovisnosti

nije odjeljiv od odgovornosti činjenja istog u dobre svrhe.

Braneći Monroeovu doktrinu, čineći takve poteze kakve smo poduzeli u vezi Kube, Venezuele i

Paname, i trudeći se ograničiti rat na Dalekom Istoku, te osigurati politiku otvorenih vrata prema Kini,

djelovali smo u ime vlastitih interesa, ali i u ime interesa čovječanstva u cjelini. Postoje slučajevi u

kojima se od nas traži razumijevanje i naklonjenost, iako naši interesi nisu u velikoj mjeri uključeni. [...]

Ali, u ekstremnim slučajevima akcija može biti opravdana i odgovarajuća. Koji oblik akcije poduzeti,

mora ovisiti o okolnostima slučaja; odnosno, o razini pogreške i o našoj moći da je ispravimo. Slučajeva

koji bi uključivali vojnu silu, kao što je to bio slučaj kada smo se umiješali ne bismo li prekinuli uvjete

koji se nisu mogli tolerirati na Kubi, u pravilu je vrlo malo.

Zašto geopolitika? 3

Karl Haushofer

Iz The World of General Haushofer (1942)

Dok su teorijski temelji geopolitike postavljeni tek nedavno, njezina praktična primjena –instinktivni

osjećaj za geopolitičke mogućnosti, realizacija njezina dubokog utjecaja na politički razvoj – ima svoju

dugu prošlost. Geopolitičke vizije inspirirale su odvažne vođe koji su vodili svoje ljude novim neobičnim,

dotad neotkrivenim, putevima. Snažne nove države nastale su, jer su njihovi tvorci, s kvalitetama pravih

državnika, razumjeli geopolitičke zahtjeve vremena. Bez takvog uvida, nasilje i samovolja označili bi

tijek povijesti. Ne bi bilo stvoreno ništa s trajnom vrijednošću. Sve državne strukture, koje bi na taj način

bile izgrađene, prije ili kasnije bi se srušile i pale u zaborav pod vječnim zakonima tla i klime.

Da bi bili sigurni, snažna volja velikog i jakog čovjeka može otrgnuti mase i nacije od stvarnosti

povezane s tlom, prema nekim drugim putevima osim onih koje im je priroda namijenila. Ali, takve akcije

su kratkotrajne. Na kraju, svaki čovjek će potonuti nazad na svoj uobičajeni put; svoje trajne poveznice s

tlom koje će naposljetku pobijediti.

GEOPOLITIKA KAO OBRAZOVANJE ZA DRŽAVNIŠTVO

Iako naše oči ne mogu prodrijeti u tminu budućnosti, znanstvene geopolitičke analize omogućavaju nam

da stvaramo određena predviđanja. Ne bi li zbog toga trebali istražiti polje geopolitike puno više nego što

smo – pogotovo naši diplomati – mislili da je potrebno? Postavljeno pitanje zahtijeva odgovor. Naši

državnici posebice bi trebali upoznati se s onim aspektima politike koji mogu biti znanstveno određeni

prije nego odvedu sudbinu države i nacije u nepoznatu budućnost. Pravna i politološka znanost, koje se

smatraju temeljnim preduvjetima obrazovanja u državništvu, ne omogućavaju adekvatno obrazovanje.

Dobro poznavanje geografije i povijesti je jednako toliko bitno. Ali, prije svega, naši budući vođe moraju

poznavati geopolitičke analize.

Samo im to može omogućiti neophodan realistični pogled na svijet kakav se predstavlja iz dana u

dan. Riječi „Politik“ nije slučajno dodan taj mali prefiks „geo“. Taj prefiks znači mnogo i zahtijeva

mnogo. On povezuje politiku s tlom. Oslobađa politiku suhoparnih teorija i beznačajnih fraza koje bi

mogle dovesti naše političke vođe u stupicu beznadnih Utopija. Vraća ih nazad na čvrsto tlo. Geopolitika

demonstrira ovisnost svih političkih razvoja događaja sa stalnom stvarnošću tla.

Veliki dio literature nastao je na tim tezama. Za alpske je zemlje Ratzel otkrio međuovisnost

politike i geografskog okruženja u svom djelu Alpe kao središte povijesnih događaja. Krebs nam daje

jednako vrijedan rad u svom djelu Doprinosi političkim posljedicama klime u kojem otkriva vezu između

nestašice kiše, suše i društvenih i političkih nemira u istočnoj Aziji. Kjellen nam u svojem djelu Problem

triju rijeka (Rajna, Dunav i Wisla) pokazuje kako je nesretna sudbina srednje Europe neodvojivo

povezana s tokom tih rijeka. I H. J. Mackinder je u svom djelu Geografski stožer povijesti pokušao na

geopolitički način sagledati cijeli svijet i predskazati 1904. što će se dogoditi između 1914. i 1924.

Zašto su naši državnici propustili vidjeti ono što je ovaj izučavatelj geopolitike shvatio već 1904.?

Vrlo vjerojatno zato što im je nedostajalo geopolitičko obrazovanje. Bez obzira na njihovo izvrsno pravno

obrazovanje i veliko administrativno iskustvo, bili su u nemogućnosti shvatiti utjecaje političko-

geografskih trendova. „Ignoriranje geografije moglo bi nas skupo stajati“, upozoravao je Sir Thomas

Holdich, jedan od najiskusnijih engleskih mislilaca i kartografa.

GEOPOLITIKA I PRAKTIČNA POLITIKA

Geopolitika je došla s namjerom da ostane. Došli smo do tog zaključka s obzirom na činjenicu da njezina

primjena dobiva sve više sljedbenika u cijelom svijetu, dok zanemarivanje njezinih učenja postaje sve

opasnije. Neki od političkih uspjeha mogu bez sumnje biti pripisani geopolitičkim temeljima, među

kojima i kvalitetan odabir engleskih baza kao što su Hong Kong, Singapur i Penang. Čini se da je i

reorganizacija australskog Commonwealtha i osnivanje njegova glavnog grada Canberre također rezultat

geografskih razmatranja. Geopolitički gledano, čak je i odabir Tsingtaoa bio dobar, jer je osiguravao ono

što bi se moglo shvatiti kao geopolitički opravdano osnivanje njemačke baze u Kini.

GEOPOLITIČKA MISIJA

Geopolitika će služiti našim državnicima u postavljanju i postizanju njihovih političkih ciljeva. Opremit

će ih znanstvenom opremom konkretnih činjenica i dokazanih zakonitosti kako bi im pomogla da vide

političku situaciju onakvom kakva zaista jest. Kao precizna znanost geopolitika zaslužuje istinsko

uzimanje u obzir. Naši vođe moraju naučiti koristiti sva raspoloživa oruđa za nastavak borbe za opstanak

Njemačke – borba koja postaje sve teža zbog nepodudarnosti između proizvodnje hrane i porasta

stanovništva.

Za našu buduću vanjsku politiku trebamo geopolitiku. U ovoj disciplini trebamo jednako

temeljito obrazovanje kao što ga je razvila Engleska – iako ne pod tim imenom – s jednostranom

odlučnošću kao što ga je prihvatila i Francuska [u Institut de France i Ecole de Politique], i na način kao

što ga je počeo koristiti Japan. Geopolitika je dijete geografije; tko se god odluči za njezino proučavanje,

mora biti obrazovan geografski. Da bi ju se poučavalo potrebno je znanje iz prve ruke; učitelji geopolitike

moraju znati iz praktičnog iskustva ne samo zemlju o kojoj poučavaju, već i onu u kojoj poučavaju.

Moramo, štoviše, proučavati geopolitiku s osvrtom na sadašnjost i budućnost, a ne na prošlost. Kao nacija

kojom vladaju odvjetnici, mi Nijemci smo bili previše pod utjecajem lex lata [pravo koje postoji, kao

suprotnost lex ferenda, odnosno onome što bi pravo trebalo biti]. Promatrali smo politiku više u

terminima mrtve povijesti nego živuće znanosti: gledali smo nazad umjesto naprijed. Na taj smo način

izgubili kontakt s budućnošću. Stvarajući retrospektivu umjesto predostrožne politike budućnosti, bili

smo izostavljeni iz stvaranja novoga svjetskog poretka, koji se dogodio na prijelazu stoljeća.

Ova je politika bila osuđena na propast. Ducunt volentem, nolentem trahunt fata! [Samo odlučni

vođeni su sudbinom, ostale sudbina vuče za sobom]. Ova maksima rimske mudrosti nigdje ne dolazi

toliko do izražaja kao na području politike. Naučili smo svoju lekciju.

[...]

Njemačka se mora izdići iz stiješnjenosti svoga sadašnjeg životnog prostora u slobodu svijeta. Ovom

zadatku moramo pristupiti dobro opremljeni u znanju i obrazovanju. Moramo se upoznati s važnošću

naseljenosti prostora i migracija na zemlji. Moramo proučiti problem granica kao jedan od najvažnijih

problema geopolitike. Trebali smo posvetiti posebnu pažnju nacionalnom samoodređenju, populacijskom

pritisku, životnom prostoru i promjenama u ruralnom i urbanom naseljavanju i moramo pomno pratiti sve

izmjene i promjene moći u cijelom svijetu.

Što je manji životni prostor nacije, to je veća potreba za dalekosežnom politikom da bi se

zadržalo ono malo što se još može nazvati vlastitim. Narod mora biti svjestan onog što posjeduje.

Istovremeno, trebalo bi učestalo proučavati i uspoređivati životne prostore drugih nacija. Jedino

bi na taj način bilo moguće prepoznati i iskoristiti mogućnost vraćanja izgubljenog teritorija.

„Moramo vidjeti druge nacije onakvima kakve one jesu, a ne onakvima kakve bismo mi

željeli da budu.“ Ovo prigodno zapažanje Ericha von Drygalskog [Haushoferov akademski

mentor i supervizor njegovih teza na Sveučilištu u Münchenu] poslužilo mi je kao orijentir u

mojim geopolitičkim radovima. Nemojmo suludo stavljati našu budućnost na samo jednu kartu ,

nemojmo birati saveznike koje su drugi - oni bolje geopolitički obrazovani – smatrali otpisanim

pola stoljeća ranije. Razboritom i hrabrom analizom naše političke situacije na svjetskoj razini,

uvijek ćemo biti u mogućnosti štititi naše sveto tlo od sramotnog poraza. Upozorenja poput „vidi

takvim kakvo uistinu jest“ i „drži se podalje od svega što naš nacionalni ponos ne tolerira“ su

ključne smjernice našeg putovanja. One su dovoljno skromne i jedva dovoljne da pomognu

državnom brodu u izlasku na otvoreno more.

No ipak - „nemam ljude, oružje, municiju, niti instrukcije [...],“ pisao je u očaju budući

zapovjednik sjeverne postrojbe francuske vojske glavnom zapovjedniku nacionalne obrane 21. listopada

1870. Neprijatelj koji je pobjeđivao, pritiskao ga je sprijeda, a iza leđa mu je bio zid – neutralna Belgija

koja je već bila na puškometu. Ipak, pola stoljeća kasnije njegovi su unuci bili istočno od Rajne u

Njemačkoj bez obrane, vladari u trećem najvećem svjetskom kolonijalnom carstvu. Tijekom tih pedeset

godina Francuska je poboljšala razinu proučavanja geopolitike!

Istočna orijentacija ili istočna politika? 4

Adolf Hitler

Iz Mein Kampf (1942)

Dva su razloga koja me navode na podastiranje posebnih proučavanja odnosa između Njemačke i Rusije:

1. Moguće je da se ovdje radi o presudnom pitanju ukupnih njemačkih vanjskih poslova; i 2. Ovo je

pitanje i kamen kušnje političkog kapaciteta mladog nacionalsocijalističkog pokreta ne bi li mislio bistro i

djelovao ispravno.

[...]

Ukoliko pod vanjskom politikom moramo razumjeti regulaciju nacionalnih veza s ostatkom svijeta, vrsta

te regulacije bit će određena nekim krajnjim činjenicama. Kao nacionalsocijalisti možemo, nadalje,

ustanoviti sljedeće principe koji se tiču prirode vanjske politike nacionalne države:

Vanjska politika nacionalne države mora čuvati egzistenciju na ovom planetu za rasu utjelovljenu

u državi, stvarajući zdravu, sposobnu prirodnu poveznicu između stanovništva države i rasta s jedne

strane i kvantitete i kvalitete njezinog tla s druge strane.

Pod zdravim odnosom možemo podrazumijevati samo one uvjete koji osiguravaju održavanje

života ljudi na vlastitom tlu. Svaki drugi uvjet je, čak i ako traje stotinama, hm, tisućama godina, bez

obzira na to nezdrav, i prije ili kasnije dovest će do ranjavanja, ako ne i uništenja ljudi o kojima

govorimo.

Samo odgovarajuće velik prostor na zemlji osigurava naciji slobodu egzistencije. [...]

Njemačka danas nije svjetska sila. Kada bismo i nadišli trenutačnu vojnu nemoć, ne bi više imali

nikakvih prava na takvu titulu. Što može oblik, toliko jadan u svojim odnosima s populacijom do

svedenosti na prostor današnjega njemačkog Reicha, značiti na ovom planetu? U razdoblju kada zemlja

biva postepeno podijeljena između država, od kojih neke obuhvaćaju gotovo cijele kontinente, ne

možemo govoriti o svjetskoj moći u pogledu oblika čija je politička majka zemlja ograničena na apsurdno

područje od pet stotina tisuća četvornih kilometara.

Iz čisto teritorijalnog kuta gledanja, područje njemačkog Reicha potpuno nestaje u usporedbi s

tzv. svjetskim silama. Neka nitko ne navodi Englesku kao primjer suprotnog, jer je Engleska u stvarnosti

samo veliki glavni grad britanskog svjetskog carstva koji naziva gotovo četvrtinu Zemljine površine

svojom. U dodatku se moramo osvrnuti na ogromne države, na prvom mjestu Američku Uniju, zatim

Rusiju i Kinu. Sve su prostorne formacije koje posjeduju područje više od deset puta većeg od sadašnjega

njemačkog Reicha. Čak se i Francuska mora ubrojiti među te države. Ne samo da nadopunjava svoju

vojsku, koja je u stalnom stupnju porasta iz njezinoga ogromnog carstva, izvora obojenog ljudstva, ali

rasno gledano, također time radi veliki napredak u negrifikaciji, tako da u stvarnosti možemo govoriti o

afričkoj državi koja izrasta na europskom tlu. [...]

Iako u današnjem svijetu ima mnogo moćnih država, od kojih neke, ne samo da nadmašuju snagu

njemačke nacije prema broju stanovnika, nego čija je veličina prije svega potpora njihovoj političkoj

moći. Nikada odnos njemačkog Reicha s ostalim postojećim svjetskim državama nije bio ovako

nepovoljan kao na početku naše povijesti prije dvije tisuće godina i ponovno danas. Tada smo bili mlad

narod, koji je jurio bezglavo u svijet velikih državnih formacija u raspadanju, čijem smo posljednjem

divu, Rimu, i mi pomogli da propadne. Danas se nalazimo u svijetu velikih državnih sila u procesu

nastajanja, dok naš Reich sve dublje tone prema nevažnosti.

Moramo podnijeti ovu gorku istinu trezveno i hladne glave. Moramo slijediti i uspoređivati

njemački Reich kroz stoljeća u njegovim odnosima s ostalim državama u pogledu stanovništva i teritorija.

Znam da će tada svatko doći do zastrašujućeg zaključka s kojim sam započeo ovu diskusiju: Njemačka

više nije svjetska sila, bez obzira je li jaka ili slaba iz vojnog kuta gledanja.

Izgubili smo sve relacije s ostalim velikim državama na svijetu, i to samo zahvaljujući istinski

katastrofalnom vođenju naše nacije na području međunarodnih odnosa, zahvaljujući našem potpuno

pogrešnom vođenju bez onog što bih, gotovo pa nazvao, konačnim ciljem u vanjskoj politici i

zahvaljujući gubitku svakoga zdravog instinkta i nagona za samoočuvanjem.

Ako nacionalsocijalistički pokret stvarno želi biti posvećen u povijesti velikom misijom za našu

naciju, mora biti prožet znanjem i ispunjen boli zbog naše stvarne situacije u ovom svijetu; hrabar i

svjestan svojih ciljeva, mora se upustiti u borbu s besciljnošću i nekompetentnošću, koji su dosad vodili

njemačku vanjsku politiku. Tada bez razmatranja „tradicija“ i predrasuda, mora pronaći hrabrost da okupi

naš narod i njihovu želju za napretkom u smjeru koji će voditi ovaj narod iz njihova sadašnjeg

ograničenog životnog prostora do nove zemlje i tla, i stoga također ih osloboditi od opasnosti od

nestajanja s ovog svijeta ili služenja drugima kao ropska nacija.

Nacionalsocijalistički pokret mora težiti eliminaciji disproporcije između našeg stanovništva i

našeg teritorija – sagledavši ovo potonje kao izvor hrane, ali i kao bazu za politiku moći – između naše

povijesne prošlosti i beznađa naše sadašnje nemoći. I pritom, mora ostati svjestan da smo mi, kao čuvari

najviše razine humanosti na ovom svijetu, vezani najvišom obvezom i što više težimo da dovedemo

njemački narod do rasne svjesnosti tako da, uz uzgoj pasa, konja i mačaka, imamo milosti prema vlastitoj

krvi, još više ispunjavamo svoju svetu dužnost.

[...]

Mi nacionalsocijalisti se nikada, ni pod kojim uvjetima, ne smijemo pridružiti pogrešnom

isticanju patriotizma današnjega buržujskog svijeta. Posebice je pogubno i opasno uzeti u obzir u

bilo kojem, pa i najmanjem stupnju našeg razvoja, neke od prijeratnih razvoja događaja kao

obvezujuće. Iz sveukupnoga povijesnog razdoblja 19. stoljeća ne može se izvesti niti jedna

obveza koja bi bila utemeljena u samom tom razdoblju. Kao suprotnost vladanju predstavnika

tog razdoblja, mi moramo ponovno javno iznijeti najviši cilj sveukupne vanjske politike, na

mudar način: dovesti tlo u harmoniju sa stanovništvom. Da, iz prošlosti možemo naučiti samo da

moramo, za određivanje cilja naše političke aktivnosti, postupiti u dva smjera: zemlja i tlo, kao

ciljevi naše vanjske politike i nova filozofski utemeljena zajednička osnova kao cilj političke

aktivnosti kod kuće.

Još uvijek želim ukratko izraziti svoj stav o pitanju do koje se granice zahtjev za tlom i teritorijem

čini etnički i moralno opravdanim. To je neophodno, jer nažalost, čak i u tzv. narodnim krugovima

istupaju razne vrste velikih masnih brbljivaca nastojeći pokrenuti ispravljanje nepravde iz 1918. kao cilj

njemačkoga nacionalnog nastojanja u području međunarodnih odnosa, ali istovremeno imaju potrebu

osigurati simpatije narodnih bratstava u cijelom svijetu.

Želio bih izreći sljedeće preliminarne stavove: zahtjev za obnavljanjem granica iz 1914. je

politički apsurd takvih razmjera i posljedica da se čini zločinom. Čak i ako stavimo na stranu činjenicu da

su granice Reicha iz 1914. bile sve samo ne logične. Jer u stvarnosti one nisu bile dovršene niti u smislu

obuhvaćanja cijelog naroda njemačke nacionalnosti niti razumne u odnosu na vojno-osvajačku

sposobnost. One nisu bile rezultat smišljene političke akcije nego trenutačne granice u političkoj borbi

koja je bila dogovorena; djelomično, ustvari, one su bile rezultat slučaja.

U suprotnosti s ovim, mi nacionalsocijalisti moramo nepopustljivo stajati iza naših ciljeva u

vanjskoj politici, poimence, osigurati njemačkom narodu zemlju i teritorij na koji imaju pravo na ovoj

zemlji. I to je jedini postupak, ispred Boga i našega njemačkog potomstva, koji bi mogao opravdati bilo

koju žrtvu ili krv: ispred Boga, s obzirom da smo smješteni na ovu zemlju s misijom vječne borbe za naš

dnevni kruh, kao bića koja ništa ne dobivaju na poklon, i koja duguju svoju poziciju vladara svijeta samo

genijalnosti i hrabrosti koju imaju da ga pokore i brane; i ispred našega njemačkog potomstva zbog kojeg

dosad nismo prolili građanske krvi, zbog čega tisućama drugih nije ostavljeno u nasljedstvo za

potomstvo. Tlo, na kojem će jednog dana generacije njemačkih seljaka začeti snažne sinove, opravdat će

ulaganje sinova današnjice, i jednog će dana osloboditi odgovorne državnike krvave krivnje i žrtve ljudi,

iako budu osuđeni od strane svojih suvremenika. [...]

Ali, mi nacionalsocijalisti moramo ići i korak dalje. Pravo na posjedovanje zemlje može

postati dužnost ako bez proširenja svoga tla velikoj naciji prijeti prokletstvo i propast. I to

posebice kada se ne radi o nekoj maloj crnačkoj naciji, nego njemačkoj majci života, koja je

sadašnjem svijetu podarila njegovu kulturnu sliku. Njemačka će biti ili svjetska sila ili je neće

biti. A da bi bila svjetska sila, potrebna joj je ta veličina, koja bi joj osigurala poziciju potrebnu u

sadašnjem vremenu i potrebnu za život njezinih građana.[...]

Nikad nemojmo zaboraviti da je Rusija, vladar sadašnjice, svima poznat kao okrvavljeni kriminalac; da su

oni smeće čovječanstva koje je, igrom slučaja, pregazilo veliku državu u tragičnom trenutku, poklalo i

izbrisalo tisuće njezinih vodećih intelektualaca u ludoj krvnoj požudi, i sada već gotovo desetak godina

provodi jedan od najokrutnijih tiranskih režima svih vremena. Nadalje, nemojmo zaboraviti da ti vladari

pripadaju rasi koja u vrlo specifičnoj mješavini ujedinjuje životinjsku okrutnost i nezamisliv dar za

laganje i koja je danas više nego ikad uvjerena u misiju nametanja svoga krvavog ugnjetavanja cijelom

svijetu. Nemojmo zaboraviti da se međunarodno židovstvo, koje u potpunosti dominira današnjom

Rusijom, tiče i Njemačke, ne u pogledu saveznika, nego kao država koja je osuđena na istu sudbinu. A ne

stvaraju se paktovi s nekima čiji je teritorij razoran za njegova partnera. Prije svega, ne stvaraju se s

elementima kojima niti jedan pakt ne bi bio svet, jer ne žive na ovom svijetu kao predstavnici časti i

iskrenosti, nego kao prvaci obmane, laži, krađe, razbojstva i otimačine. [...]

U ruskom boljševizmu moramo uočiti pokušaj Židova za postizanjem dominacije u svijetu u 20.

stoljeću. Baš kao što su u drugim razdobljima nastojali postići isti cilj drugim, doduše unutarnje

povezanim procesima. Njihova težnja leži duboko usađena u samoj suštini njihove prirode. Ne više nego

što se bilo koja druga nacija odriče vlastitog sklada, nagonske težnje za ekspanzijom svoje snage i načina

života, ali je primorana na to zbog vanjskih okolnosti ili inače podliježe slabosti zbog simptoma starosti,

Židov prekida svoj put prema svjetskoj diktaturi zbog dobrovoljnog odricanja ili zato što svladava svoj

vječni poriv. On će, također, biti zadržan na tom putu od strane snaga koje se nalaze izvan njega, ili će sva

njegova nastojanja za svjetskom dominacijom završiti njegovim izumiranjem. Ali nemoć nacija, njihova

smrt zbog starosti, izdiže se od napuštanja svoje krvne čistoće. I to je stvar koju Židov čuva bolje od bilo

koga drugog na zemlji. Tako on napreduje na svome fatalnom putu sve dok ne dođe netko drugi i

suprotstavi mu se, te u velikoj borbi ne baci nebesku oluju nazad Luciferu.

Borba protiv židovske boljševizacije u svijetu iziskuje jasan stav prema sovjetskoj Rusiji. Ne

možeš istjerati vraga iz Belzebuba. Kada bi se danas čak i narodnjački krugovi pobunili zbog saveza s

Rusijom, trebali bi samo pogledati oko sebe u Njemačkoj i vidjeti čiju bi potporu imali za ostvarenje

svojih ciljeva. Ili su narodnjaci u posljednje vrijeme počeli promatrati aktivnosti korisne za Nijemce koje

preporučuje i promovira međunarodna marksistička propaganda? Otkad se narodnjaci bore oružjem koje

im je donio židovski veleposjednik? [...]

Ako se nacionalsocijalistički pokret oslobodi svih iluzija osvrćući se na taj veliki i za sve važan

zadatak, i prihvati razloge kao što mu nalaže duša, katastrofa iz 1918. može jednog dana prerasti u

začetak blagoslova naše buduće nacije. Iz ovog će kolapsa naše nacije doseći potpuni preokret svoje

vanjskopolitičke aktivnosti i nadalje ojačana novom filozofijom života, dostići će konačnu stabilizaciju

svoje vanjske politike i izvana. Tada će se napokon razlučiti što Engleska posjeduje i što je Rusija

posjedovala, i što iznova navodi Francusku na donošenje istih odluka, u svojoj biti točnih iz kuta gledanja

njihovih interesa, kao neku vrstu političke oporuke.

Politička oporuka njemačke nacije za vladanje svojim izvanjskim aktivnostima zauvijek mora

biti:

Nikada trpiti ustanak dvaju kontinentalnih sila u Europi. Osvrćući se na bilo koji pokušaj

organizacije druge vojne sile na njemačkim granicama, čak i u pogledu eventualnog stvaranja države

sposobne za vojnu silu, kao na oblik napada na Njemačku, i u tome vidjeti ne samo pravo već i dužnost za

upošljavanjem svih sredstava, čak i vojnih snaga, ne bi li se spriječio nastanak takve države ili, ako je već

ustala, ponovno je uništiti. Pobrinuti se da je snaga naše nacije utemeljena, ne na kolonijama, nego na tlu

naše europske domovine. Nikada ne smatrati Reich sigurnim osim ako za stoljeća koja dolaze može

svakom potomku našeg naroda dati vlastiti komad zemlje. Nikad zaboraviti da je najsvetije pravo na

ovom svijetu pravo čovjeka na zemlju za obrađivanje vlastitim rukama, i da je najsvetija žrtva krvi ta koju

čovjek može dati za tu zemlju. [...]

Budući cilj naše vanjske politike ne smiju biti niti zapadna niti istočna orijentacija, nego istočna

politika u smislu osiguravanja neophodnog tla za naš njemački narod. S obzirom da za to trebamo snagu, i

s obzirom da nas Francuska, smrtni neprijatelj naše nacije, nemilosrdno guši i oduzima nam našu snagu,

moramo na sebe preuzeti odgovornost svake žrtve čije posljedice proračunato dovode do uništenja

francuskih nastojanja za hegemonijom u Europi. Danas je svaka sila, koja poput nas smatra da se

francuska dominacija na kontinentu ne može tolerirati, naš prirodni saveznik.

Geografija nasuprot Geopolitike 5

Isaiah Bowman

Iz Geographical Review (1942)

Pod utjecajem nekolicine istomišljenika, zapliću se u fraze i uništavaju mudrovanjem.

(Alexander Hamilton, The Federalist)

Trenutačna rasprava njemačkih geopolitičkih djela uključuje imena, način gledanja i reputaciju određenih

američkih geografa, uključujući i mene. Koja su bila njihova stajališta vezana za geopolitiku prije nego je

počela opća osuda Hitlera i nacističkog režima? Jesu li predvidjeli zle posljedice njemačkoga iskrivljenog

prikazivanja istine u navodnoj novoj znanosti geopolitici, koja se okoristila preklapajućim podacima

povijesti, političke znanosti i geografije? Nedavno je izloženo kako je američka geopolitika nastala prije

nego li je razvijena u Njemačkoj. Loše posljedice ove tvrdnje utječu i na više nego samo osobnu ili

profesionalnu reputaciju. Daje ovom pitanju nacionalni kontekst.

Geopolitika predstavlja iskrivljen pogled na povijesne, političke i geografske odnose u svijetu i

njegovim dijelovima. Ne utjelovljuje niti jednu univerzalnu silnicu ili proces poput, recimo, gravitacije.

Relativna je s obzirom na državu na koju se odnosi. Ili barem tako kažu njezini zagovaratelji. Njezina

argumentacija o razvoju u Njemačkoj izmišljena je samo za slučaj njemačke agresije. Sadrži, zbog toga,

otrovni samodestruktivni princip: kada se sukobe ili preklapaju međunarodni interesi presudno može biti

samo jedno pitanje. Nasuprot „geopolitičkim potrebama“, demokracija se suprotstavlja moralnom pravu.

Promotrimo prvo gdje ovo suprotstavljanje nastaje.

MORALNI TEMELJI DEMOKRACIJE

Američka demokracija teži ostvarivanju određenih eksplicitnih ciljeva iskazanih u samoj biti doktrine

iskazane prvo u našoj Deklaraciji nezavisnosti, a zatim i u Ustavu i njegovim amandmanima. To je temelj

dvaju principa zajednice (1) promocija općeg dobra kroz dogovor vladajućih i (2) poštivanje ljudskih

prava svakog pojedinca.

Činiti loše stvari u ime navodne dobre svrhe nije dio temelja njezine filozofije. Demokracija je

dogovor oko ciljeva i odabira sredstava koje ljudski osjećaj za ispravno opravdava. Kada je

Reichstag 1914. jednoglasno odobrio program njemačke vlade, koji je uključivao povredu

belgijske neutralnosti, izrazio je svoj smisao za pravdu i dao svoju moralnu dozvolu. Takvom

suglasnošću nadao se ranijem dolasku dana pobjede i mira. Ovdje imate također dogovorene

ciljeve, osjećaj pravednosti i moralno odobrenje! Što je bilo pogrešno u njihovu slučaju?Demokracija počinje od pojedinca. Vjeruje u njegovo temeljno pravo da govori i djeluje na način

koji odabere, pod uvjetom da govori istinu i djeluje ne čineći niti jednom članu zajednice štetu: priroda i

višeslojnost „konflikta interesa“, široko rasprostranjena u našem sustavu modernog društva, rješava se

zakonima koje odobravaju zakonodavci izabrani od naroda. U demokraciji ne postoji tako nešto poput

kulta države kao organizma kojom upravljaju „znanstveni“ zakoni i pravila prilagođeni od strane

diktatora. Baš suprotno, poziva se na činjenicu da je „najbolje društvo ono koje povećava razinu

spontanosti i života i različitost“ i da država sama ne može stvoriti prihvatljiv društveni život, može samo

njegovati silnice koje ga stvaraju. Mi tvrdimo, zajedno s lordom Actonom, da je sloboda moguća samo

tamo gdje postoje drugi polovi organizacije, a ne samo politički. Država treba dobrovoljnu potporu svojih

neistomislećih stanovnika, i „njezin je zadatak očuvanje, kroz harmonično zakonodavstvo, bogatstva

različitosti života dobrovoljnih veza u državi.“ 1 Nepolitički polovi organizacije u demokraciji stalno

podsjećaju narod na zajedničke ciljeve unutar širokog kruga zajedničkih akcija i slobodu. Promoviraju

živu i usmjerenu diskusiju, neovisno promišljanje i bogatiji kontekst za odluke koje donosi većina. [...]

Demokratska „kultura“, koja nastaje kao rezultat nije nešto nametnuto pojedincima od strane

vlade, ili nešto nametnuto drugim državama nasiljem u ime napretka, ili mira, ili superiornosti, ili

takozvanih „geopolitičkih neminovnosti“. To je jedna od mnogih kultura mogućih u svijetu mira, od kojih

svaka odgovara genijalnosti svojeg naroda i ograničenjima ukupnog okruženja, geografskog, političkog,

ekonomskog i društvenog. Svaka od kultura nastala je unutar datog okvira od strane okruženja, koji je

ostavio neizbrisiv trag na nju. I bogatstvo i opasnosti modernog svijeta djelomično iskaču iz ovih

okolnosti.

1 Lindsay, A. D. The Essentials of Democracy, Philadelphia, 1929.

POLITIKA LOŠEG SUSJEDAProtutezu dobrovoljne kulturne različitosti, spontanosti i poštivanja ljudskih prava i dobrobiti čovjeka

nalazimo u nacističkoj filozofiji. Polazna točka prema njemačkom građaninu danas je država; predmet

njihova uspjeha je nasilje prema pojedincu; cilj njihove politike je pokoravanje svojih susjeda.. Njihova

politika je politika lošeg susjeda. Mi izvrćemo njemačku političku misao ako pretpostavljamo da je ovaj

rat samo rezultat njemačke reakcije na Ugovor iz Versaillesa. On je rezultat njemačkog političkog i

filozofskog načina razmišljanja i ambicija starih dvjestotinjak godina. Ugovor iz Versaillesa postao je

prigodni tekst za oživotvorenje stare filozofije. Podaci otkrivaju da je većina republičkih poslijeratnih

vođa dala tek slabu podršku principima demokracije i međunarodne suradnje. Velika obećanja, koja je

Nemačka dala 1918. kada je poražena zahtjevala primirje i kada je postavljeno pitanje njezine

demokratske odgovornosti, trajala su svega petnaest godina. Nakon toga vlada više nije bila „slobodna od

arbitrarnog i neodgovornog utjecaja“, i obećana odgovornost koju je Kancelar dao narodu, završila je.2

Versailles je osigurao njemačkim vođama nove primjere pokušaja ometanja njemačkih ciljeva za

vladanje svijetom. Nacistički politički program ima svoje korijene u nečemu vrlo duboko ukorijenjenom u

njemačkom životu i povijesti: način racionalizacije pohlepe i nasilja. Ništa nije tako jasno otkrilo izvornu

primitivnost njemačkih teorija vladanja kao povijest političke misli u proteklih sto godina u Njemačkoj.

Njihovi „zakoni“ rasta nacije, njihova nedavna geopolitička „znanost“, koja je pretpostavljala kako

„politički događaji ovise o tlu“, njihova tvrdnja da „determinirajuće sile određuju smjer država“, koja je

prenesena u mistično stanje uma gdje „znanost staje, a vjerovanje počinje“ (Kjellen) – to su neke od

doktrina koje su udaljene od demokracije takvim bezdanom koji može nadići jedino rat.

Može li sada svaka informirana osoba uvidjeti kako su njemački vođe imali ciljanu filozofiju?

Oni na vlasti, arhitekti njemačke države, jasno su se i često izjašnjavali na ovu temu. Poslušajte izjavu

Bismarcka o pokrajinama Alsace i Lorraine. Ne govori 1871., nego 1895:

Njihov aneks bio je geografska neophodnost. Drsko je tražiti od nas da se brinemo žele li

Alzašanji i Lorenjani biti u sastavu Njemačke ili ne. To se nas ne tiče.3

Ako je „domovina za rat“, kako je zaključio Treitschke, tada doktrine na kojima je nastao nacizam slijede

same od sebe. Nitko ne može razumjeti ni današnju Njemačku, ni povijesnu Njemačku, ako se ne potrudi

shvatiti same korijene nepomirljivih razlika između nas i njih. Nitko ne može vidjeti izopačenost

2 Solfto Wilson, October 20, 1918. U: The German Delegation in Paris Peace Conference; Alma Luckau, NewYork, 1941; stranica 144.3 Govor u Friedrichsruhe, 4. travanj 1895. godine

nacističke geopolitike ako misli da je to još samo jedan od načina iščitavanja političke povijesti i političke

karte.

Danas se borimo protiv pokvarene i zle filozofije koja je naoružana, u njemačkom slučaju,

kontinentalnom silom. Cijela je nacija obmanuta i svedena na intelektualno služništvo prijevarom. U

našim budućim planovima i obračunavanjima ovu činjenicu moramo uzeti u obzir. Ona sadrži rat,

koncentracijske logore, ubojstva zatočenika, porobljene Nizozemce, Belgijce, Grke i Poljake (među

ostalima), petokolonaške tehnike i sve ostalo za uvjeravanje Amerike koliko su nesmiljena i dalekosežna

sredstva, koja su eksponenti te zle filozofije, spremni upotrijebiti.

[...]

REALIZIRANE OPASNOSTI IZ MEIN KAMPFA

U razdoblju u kojem je kooperativno poduzetništvo unaprijeđeno velikom brzinom, još jedan skup

društvenih i političkih vrijednosti rađao se u Europi. Do 1933. godine, kada je Hitler preuzeo vlast u

Njemačkoj, ove su vrijednosti bile u potpunosti važeće i iskorištene, te su postale temeljem njegova

programa koji je već detaljno utvrdio u Mein Kampfu. Pozadina diskusije vezana uz ova pitanja u

Njemačkoj je od životne važnosti za nas, kako sada, tako i u našim budućim bavljenjima njemačkim

narodom.

Polako i gotovo protiv njihove volje Amerikanci su postali svjesni nacističke opasnosti.

Isprva smo na pitanje sigurnosti gledali iz perspektive mekušca. Polutka je bila naša ljuštura.

Kada je opasnost postala očita, započela je javna potraga za značenjem nacističkih planova u

okvirima njemačke političke filozofije i povijesti. Kada su podmukli sukcesivni pokušaji

započeli u zapadnoj polutki nismo se mogli suprotstaviti isključivo Europi ili isključivo Japanu.

Morali smo se suprotstaviti svugdje gdje je bilo borbe: naše su obveze najednom postale

planetarne. Mi i naši sinovi započeli smo velike kružne plovidbe misli i akcije. Cijeli

„nevjerojatno široki atlas“ svakodnevno je bio otvoren u obliku naše vojne situacije, povezujući

svako susjedstvo, veliko ili malo, u veliki obruč svijeta. Hitlerova zamisao je bila svjetska

dominacija. Mi smo napokon uvidjeli da naša otpornost mora biti jednako tako čvrsta i

rasprostranjena kao i njegova zamisao.

Tako smo svi mi počeli razmišljati na geopolitički način i počeli promatrati kartu u terminima

političkih ideala i sustava. Luka Moresby, otočje Mayotte i Nizozemski zaljev bili su promatrani kao

pojmovi koji uključuju cijeli teritorij i mora, ljudstvo i resurse, vlade i ideologije koje se nalaze između.

Iznenada smo shvatili da i najveće osame neće povratiti svoju samotnost nakon rata, i da pobjeda ovoga

puta znači za Ameriku da neće biti povratka nečemu što se nazivalo „normalno“. Obvezatni smo ovoga

puta smisliti izlaz, kao i izboriti se od ovih međunarodnih neprilika.

U dnevnim uzbuđenjima koja prate ove realizacije svi smo mi stratezi, državnici, kritičari i

izumitelji. Čvrstoća i kvaliteta imaginacije kojom požurujemo naše vođe pronalaze svoju potvrdu u

nadolazećoj poplavi javnih komentara na sva međunarodna zbivanja. To odražava hvalevrijedan interes i

entuzijazam u demokraciji slobodnoga javnog govora. Tu postoji jedino opasnost kada, pod krinkom

„znanosti“ ili institucionalnom titulom ili akademskim stupnjem, potpuno neprovjereni i nekritički

zaključci bivaju predstavljeni kao sadržaj koji se temelji na „pravu“, ili izučenu stavu, ili „lekciji

povijesti“. Geopolitika se preselila iz Njemačke u Ameriku, ne iz Amerike u Njemačku, i čak i

najneobrazovanije i najfantastičnije zablude i političke nemoralnosti su široko rasprostranjene u njezino

ime, i istini su dane lažne etikete.

PRISJEĆANJA NA UPOZORENJA

[...]

1934. godine izdan je treći nastavak trilogije knjiga pod naslovom Macht und Erde (Moć i zemlja),

pripremljen od strane radne skupine iz Zeitschrift für Geopolitik, koji je osnovao Karl Haushofer 1924.

godine.4 Haushofer je bio urednik. Prvo izdanje moje knjige o problemima u političkoj geografiji, pod

naslovom The New World [Novi Svijet], izašla je 1921. godine i Maull, jedan od autora Macht und Erde,

tvrdio je kako je trilogija pripremljena kao njemački odgovor na The New World. [...]

Metoda moje knjige bila je realističan pristup bavljenju političkim problemima poslijeratnog

svijeta. Njezina filozofija bila je ona o postupnosti promjene racionalnim sredstvima. Nije se uplitala u

niti jedan ideološki pretpostavljan „sustav“ između problema i njegova rješenja u praktičnom svijetu u

kojem su često i povijesne slučajnosti, ne samo nakane, igrale velike uloge. Teži analizi realne situacije

prije nego opravdavanju bilo kojeg od nekoliko konfliktnih nacionalističkih politika. Njezina moralnost

bila je reakcionarno i odgovorno svjetsko udruživanje predodžbi temeljenih na pravdi kao što je u

potpunosti prikazano u prvom poglavlju četvrtog izdanja (1928). Gledajući natjecateljski orijentiran

4 Maull, Otto „Das Wesen der Geopolitik“, Macht und Erde: Hefte zum Weltgeschehen, No.1, Leipzig i Berlin,1936; stranica 23.

svijet, duboko uzdrman ogromnim ratnim gubicima, naglašava potrebu za „eksperimentiranjem u

području suradnje [zajedničkog planiranja].“

Ovaj stav je bio objekt napada zagovornika geopolitike u Njemačkoj. Pojam „racionalan“ znači jedno za

nas, a nešto sasvim suprotno Njemačkoj geopolitičkoj školi. Postepenu promjenu oni bi zamijenili

nasiljem. Pod suradnjom oni podrazumijevaju da jedan suradnik jede drugog, na temeljima teorije o

rasnoj nadmoći. Ako bi se govorilo o svjetskoj organizaciji, „novom poretku“, Njemačka bi morala

postaviti vlastite uvjete i nametnuti vlastitu jedinstvenu interpretaciju. Ako postoji natjecanje za resurse i

tržišta, teorija Lebensrauma daje Njemačkoj prioritet i opravdava otimačinu. Jedini politički eksperiment

koji je ujedinio Njemačku jest rat.

Duboko uznemiren rapidnim porastom pseudoznanosti geopolitike u Njemačkoj i alarmiran

njihovim teritorijalnim teorijama i implikacijama koje su prikazane u najširem spektru u (časopisu)

Zeitschrift für Geopolitik, napao sam Školu i njezin rad u grupnom osvrtu 1927. godine. Osvrt počinje

rečenicom „Politička geografija je tek riječ, nije znanost.“ Opisivanje regija i statističke i kartografske

metode priznate su kao posebni alati geografa u određivanju detalja vezanih uz život zajednica. Osvrt se

nastavlja „Neki od najvažnijih elemenata kulture izgleda nisu uključeni u političke geografije

kontinentalne Europe, poimence, etika, dobre manire, uzdizanje poštenja na razinu umjetnosti i kulturni

način života!“

Maullova Politička geografija posebno je odabrana za osudu u mom osvrtu zato što, kako sam

tada tvrdio, „povezivanjem činjenica u nizove, stvaranjem mnemotehničkih [one koje pomažu pamćenju]

shema ne stvaramo ni teoriju niti znanost“.

[...]

1934. govorio sam o doktrinarnim djelima u međunarodnim odnosima, u kojima se geografske činjenice

koriste za potporu političkim tvrdnjama i filozofijama:

Ako se ekonomija Poljske sudari s ekonomijom Njemačke, ne možemo se tek okrenuti prema

karti i preurediti njezine dijelove kao da smo slobodni razmještati pijune po praznom teritoriju.

Iza ove tvrdnje stoji povijest i to ne možemo zanemariti.5

Zašto ne bismo mogli preuređivati kartu prema našoj volji ako smo dovoljo jaki da nametnemo tu volju?

Možemo ukoliko prihvatimo Treitschkeovu doktrinu: „Trijumf moćnih nad slabima nemilosrdan je zakon

5 Bowman, Isiah Geography Relations to the Social Sciences, Report of the Commision on the Social Studies,American History Association, 5. dio, New York, Chicago, itd., 1934; stranica 212.

života.“ Ako vjerujemo da postoji neizbježan nagon moći da uporno zahtijeva svoje u ime prednosti svog

vlasnika, onda dolazimo do toga da bešćutno radimo ono što nam pohlepa nalaže, a moć omogućava.

U mom pogledu „geografsko-utemeljenje-moći“, Ratzelova ideja, koju je izložio u prvom izdanju

svoje Političke geografije (1897), potpuno je neosnovana. U Njemačkoj je postala ritualom, nešto u što se

vjeruje, nešto korisno zato što odgovara nacionalnoj ambiciji za osvajanjem i vladanjem u ime

Lebensrauma, koncepta koji je proširen iz svog prethodnog čisto opisnog ekonomskog značenja do onog

koje daje teritorijalnoj ekspanziji pseudoznanstveno opravdanje. U tom proširenom obliku, postao je još

jednom krilaticom u žargonu Hitlerova nacionalsocijalizma. Veze između zemlje i društva nisu opisive

ovakvim izoliranim „znanstvenim“ izričajem. Društvo je kompleks koji raste. „Suočeni smo s različitim

ljudskim društvima koja se jako brzo razvijaju i koja su u vezi sa zemljom koja nam daje znanje u

konstantnom porastu.“6

Suočen s izvrtanjem ove činjenice u filozofiju, zalažem se za proučavanje stvarnih grupa ljudi,

prije stvaranja jednostavnih knjiških generalizacija o čovječanstvu. Bez obzira bavimo li se geografskim

vezama, demografskim podacima ili ekonomskim statistikama, mi smo samo na razini istraživanja

činjenica i metoda, dok god se radi o nacionalnim državama i nacionalnim politikama. Znanstvenici samo

osiguravaju određene jasne imperative u stvaranju politika, posebice, očuvanju, pravu i javnom zdravstvu,

da ne navodim sada više od toga; ali politike, koje su usvojene, predstavljaju letargiju ili volju naroda,

promišljenost ili nedostatak iste, pravdu ili nepravdu i moć ili nedostatak moći vođa u oblikovanju javnog

mnijenja. Nacionalna politika je „dijagonala suprotstavljenih različitosti“ ljudskih misli i djelovanja. Ne

može biti nikako drugačije pod predpostavkom „suglasja onih kojima se vlada“. Koncept pravde nije

izašao iz knjižnice, iako su knjižnice bile vrlo važne u očuvanju koncepta raširenog i rastućeg znanja o

njoj. Nekoliko polja znanosti snabdijeva se od samih sebe, bez granica filozofije u politici i bez

zagarantirane političke osnove. Ipak, one mogu sugerirati mogućnosti i opasnosti u svijetu političkih veza,

odluka, morala, svrhe i moći, počevši s bilježenjem ljudskih pokušaja.

PROCJENA GEOPOLITIKE

Ne namjeravam dalje slijediti detalje njemačkih teorija geopolitike ili dalje bilježiti njihov razvoj ... zato

što je nedavno izašla knjiga koju bi trebao pročitati svaki građanin. Radi se o knjizi Geopolitics: The

Struggle for Space and Power [Geopolitika: borba za prostor i moć] Roberta Strausz – Hupea. Ona

obavještava, i osvrće se na filozofsku pozadinu njemačke političke misli. Ističe se između velikog broja

6 Ibid, stranica xi

nedavno izdanih monografija o sadržaju geopolitike činjenicom da njezin autor pokazuje da je pročitao

njemačka geografska i geopolitička djela koja analizira! Štoviše, on posjeduje nepogrešiv instinkt za

slabosti Haushoferove škole i njezine „znanosti“ o geopolitici.

Strausz – Hupeova najdiskriminatornija i najkorisnija razlika je kontrast koji povlači između

osnovnih Mackinderovih ideja i ideja Njemačke geopolitičke filozofije i njima odgovarajućeg „sustava“.

Mackinder je pokušao izvući pouku iz povijesti koja bi mogla imati izražene posljedice na državne

politike budućnosti. 7 Opisao je trendove moći koje Engleska nije mogla ignorirati. Usvajajući

Mackinderov kut gledanja, nastavlja Strausz – Hupe, Haushofer je doveo svoju geopolitičku dimaniku do

točke apsurda, tražeći čvrstu točku kraja svjetskog razdora kroz kontrolu Euroazijskog heartlanda. Ni

Mackinder ni Haushofer nisu imali teorije koje bi se odnosile na zračnu moć i njezine veze s

industrijskom snagom. Takva je sudbina svih proroka u ovome nepredvidivom svijetu. Usudio bih se

nadodati kako je um čovjeka još uvijek važniji izvor moći od moći heartlanda ili označenih teorija o

njemu. Uvijek je čovjek taj koji stvara svoju povijest, iako važnost okoline i psihičkih sposobnosti

određuje granice proširenja moći iz bilo kojeg centra u neko određeno vrijeme.

Strausz – Hupe je primijetio nešto vrlo važno, da trajnost granica ovisi „manje o

geografskim vrlinama“, a više o njihovu međunarodnom shvaćanju. To je nešto sasvim različito

od geopolitičke prepirke s Maullom o tome da je granica samo pukotina između uvjeta politike i

moći, puka apstrakcija. To nije znanost, ni geografska, ni politička. To je bezosjećajna tvrdnja

čovjeka na putu prema cilju definiranom pohlepom. Objektivna realnost, zaključuje Maull,

zemlja u porastu i njezin dinamični život. Kao takva „definira međunarodne zakone i ugovore“.

Za razliku od naše vladavine prava u kojem ugovori stoje na snazi dok interesne stranke ne

ispregovaraju neki novi instrument. [...]

GARANCIJA VJEČNOG MIRA

[Poslijeratne] dileme prisiljavaju nas da povučemo širi krug oko naših nacionalnih problema, sada

nerazrješivo povezan sa šezdeset drugih nacija. Englesko iskustvo osigurava nam koristan moral.

Gladstone je 1869. godine rekao kako Engleska ne smije imati zajedničke interpretatore:

7 Mackinder, H. J. Democratic Ideals and reality: A Study in the Politics of Reconstruction, New York, 1919;ponovljeno izdanje Holt & Co., New York, 1942.

Engleska mora držati sve u vlastitim rukama u smislu procjene vlastitih obveza prema

različitim tumačenjima činjenica koje se pojavljuju; ne smije odbaciti i suziti vlastitu

slobodu izbora deklaracijama koje sklapa s ostalim Silama . . .

Engleska je smatrala drugačije dana 3. rujna 1939. godine kada je Neville Chamberlain izvijestio

kako je Njemačka započela invaziju na Poljsku i objavila: „Mi smo u ratu“. Intervencija i

povlačenje označili su tradicionalnu politiku Engleske u kontinentalnoj Europi. Iako i mi,

također, povremeno izađemo iz naše ljušture zapadne polutke samo na principu ograničene

odgovornosti. Ovog puta kažemo kako je naše izronjavanje stalno, da sada moramo osigurati

svoju budućnost, da smo neprolazni koliko i naša odluka. Bilo kako bilo, ove tvrdnje izazivaju

polemiku. One nisu inspirirane božanskim otkrićem. Hoćemo li biti zauvijek sigurni protiv

„neotpornih sila ponovnog rađanja“ ili izbjeći slabljenje zbog slijepog oslanjanja na

„demokraciju“ kao magičnu doktrinu?

Kolebljiva ravnoteža međunarodnih snaga uznemiravat će nas na kraju rata. Bit ćemo zbunjeni i

iscrpljeni složenošću i odgovornostima u koje nas je uključio rat. Željet ćemo da stvari opet budu sigurne

i jednostavne: nekad smo to nazivali „normalnošću“. Ne postoji sigurna „znanost“ da nas izvuče iz ovih

novih ponora međunarodnih poteškoća. Geopolitika je jednostavna i sigurna, ali, onakva kakvom se

očituje u njemačkim tekstovima i politici, je i iluzorna, smiješna i apologija za krađu. Znanstvena

geografija produbljuje značenje. Ipak, poput povijesti ili kemije, nema gotove formule za nacionalno

otkupljenje kroz „znanstveno“ prikazane zakone. Postoje samo dva zakona koji mogu jamčiti vječni mir

na svijetu u kojima izbor leži između slobode i ropstva: pravda utemeljena na doktrini ljudskih prava, i

primjer suradnje moćnih za jačanje pravde.

Obrana njemačke geopolitike 6

Karl Haushofer

Iz Total Power: A Footnote to History (1948)

Iako tehnički pojam „geopolitike“ ne potječe izvorno od mene, s pravom me se smatra vodećim

predstavnikom njezina proučavanja u Njemačkoj. [...] Stil u kojem je njemačka geopolitika nastala je, isto

tako, opravdanje njezine pojave u obliku subjekta višeg obrazovanja od 1919. godine naovamo; rodila se

iz nužde. [...] Bilo bi neljudski i nemoguće očekivati da njemački znanstvenici zanemare neprimjerenost

podjele životnog prostora u Srednjoj Europi, koji se tada dogodio kao rezultat njezine prerazvijene

industrijalizacije i urbanizacije. Tome treba pridodati sakaćenje središnje Europe granicama koje nisu

mogle dugo potrajati i koje su, posljedično, bile geopolitički nepravedne. Iz tog je razloga nastala moja

knjiga Frontiers [Granice], kao i ostala djela.

Ono što se činilo da najviše nedostaje u nastavku edukacijskog procesa u obrazovanju njemačke

mladeži nakon rata, bila je sposobnost razmišljanja u perspektivama šireg prostora (kontinenata!) i učenje

o životnim uvjetima drugih, recimo, oceanskih naroda. Ova širina mišljenja, ograničena kontinentalnom

suženošću kao i ograničenjem njezine svjetske vizije, postala je uskogrudna i izgubila se u kaosu

trivijalnih kontroverza. Odsječena je od osvježavajućeg daha oceana i oduzete su joj njezine prekomorske

veze. [...] Učenje, zbog toga, o znamenitim načinima života bilo je u svojoj biti okrenuto prema moru –

Britansko Carstvo, Sjedinjene Američke Države, Japan, Nizozemsko Istočno Indijsko Carstvo – bilo je

tada još neprihvatljivije od učenja o Bliskom i Srednjem Istoku, Euroaziji i Sovjetskom Savezu.

Zbog toga, za Njemačku se činilo neophodnim naučiti što više o carstvima koja su

rasprostranjena preko svih mora i o indo-pacifičkom prostoru. Tim sredstvima stvorena je protuteža

spram pritiska izvana u razdoblju od 1919. do 1933. godine. Kasnije, taj oblik pritiska, pod tenzijama

unutarnjih stranačkih konflikata, nažalost je služio sve više ne bi li zasjenio i zatamnio ta neophodna

proučavanja drugih zemalja. Toj svrsi je također služio Fakultet međunarodnih odnosa Sveučilišta u

Berlinu, kao i jedini Institut političke geografije koji je postojao u Njemačkoj. Njime je upravljao moj sin

Albrecht Haushofer. Nikada nije postojao niti jedan institut geopolitike u Münchenu.

[...]

Niti jedan razuman čovjek niti jedne druge nacije ne može zanijekati da njemački znanstvenik

također, nakon takve naporne karijere i s težnjom prema objektivnosti, mora imati pravo stati na stranu

svog naroda sa svom svojom mentalnom snagom. To on čini zbog otkrića u svom polju znanosti, zbog

zaključaka do kojih je došao na pošten i pravedan način u takvoj (grčevitoj) borbi za preživljavanjem

kakva se odvijala u razdovlju između 1919. i 1932. godine

Iako ja sebi nikada nisam pripisivao princip „Moja zemlja, bila u pravu ili ne“, s njegovim

ukupnim posljedicama, moram priznati da se granica između čiste znanosti i praktične znanosti lako

prelazi u takvo vrijeme krajnjih napetosti. Zbog toga se događalo (promaknulo mi je) da sam povremeno

prešao tu granicu. To sam također priznao otvoreno se žaleći svojim istražiteljima da sam; kako su i sami

mogli primjetiti od 1933. radio isključivo pod pritiskom zato što su moja djela prolazila četiri vrste

cenzure.

S obzirom da su istražitelji priznali da se, u usporedbi s konceptom „legitimne“

geopolitike SAD-a, njemačka geopolitika uspela na ravnotežu znanja od čega bi se od 60 do 70

posto moglo prihvatiti kao valjana znanost, morat će se napraviti točno razlikovanje između onog

objavljenog prije i nakon 1933. godine.

Da moj cjelokupan znanstveni rad nije bio raskomadan i u dijelovima zaplijenjen početkom

svibnja [od strane Američke vojske] mogao bih ukazati na brojna predavanja koja datiraju između 1919. i

1933. godine, koja se slažu u svom tijeku sa, na primjer, shemom II „Metodologije“ predavanja o

geopolitici na Školi međunarodnih odnosa Sveučilišta u Georgetownu, koja se tamo koristi od 1. srpnja

1944. godine. Među radovima koji su mi zaplijenjeni, nalazio se potpun i do kraja razrađen kostur mojih

predavanja.

Sve napisano i objavljeno nakon 1933. urađeno je „pod prisilom“ i mora se osuđivati u skladu s

time. Kakvi su bili učinci takvog pritiska (u kojem Rudolf Hess, koji me čak pokušao i zaštititi, nije

sudjelovao) na kraju, najbolje pokazuju skoro tri godine u zatvoru ili ograničene slobode nametnute

mojoj obitelji, i moje sužanjstvo u koncentracijskom logoru Dachau, ubojstvo mojega najstarijeg sina od

strane Gestapa 23. travnja 1945., ozbiljna kontrola kao i kasnije ukidanje geopolitičkog časopisa. U

Trećem Reichu stranci na vlasti nedostajao je službeni organ koji bi prihvaćao ili razumijevao doktrine

geopolitike. Umjesto toga, koristili su samo pogrešno interpretirane krilatice, koje čak nisu ni razumjeli.

Samo su Rudolf Hess, još iz vremena dok mi je bio učenik, čak prije nego je NSDAP [Nacistička stranka]

postojala; i ministar vanjskih poslova, von Neurath, imali mogućnost razumijevanja geopolitike, ali bez

da su bili spodobni primijeniti to razumijevanje uspješno.

[...]

Te teorije, izvorno potekle od Friedricha Ratzela (The Earth and Life; Political Geography;

Antropogeography) i od onih koji su se nadovezali na njegovo učenje u SAD-u (Semple) i u Švedskoj

(Rudolph Kjellen), više su se formirale od strane naroda engleskoga govornog područja nego od

kontinentalnih naroda. Predstavljana su u njemačkim krugovima u obliku principa „podučavajmo vlastite

učitelje“.

Mahan, Brook Adams, Joe Chamberlain [...]; Sir Thomas Holdrich (The Creator of Frontiers);

Sir Halford Mackinder (The Geographical Pivot of History); Lord Kitchener (1909); kasnije I[saiah]

Bowman (The NewWorld i ostali radovi); bili su temeljna inspiracija mojih predavanja i citirani su svaki

put iznova.

[...]

Imperijalni planovi za osvajanja nisu nikada poticani, niti u mojim pisanim radovima, ni u mojim

predavanjima. Kao što sam u svojoj knjizi o granicama također protestirao protiv sakaćenja Njemačke

odlukama o prekrajanju granica Ugovorom iz Versaillesa, tako sam se i u javnim predavanjima založio za

Nijemce u Južnom Tirolu. Pozdravio sam uključivanje Sudetske oblasti u sastav nijemačkog teritorija, ali

nikada nisam odobravao aneksije teritorija koji su strani našem narodu i nemaju njemačka naselja.

Uvijek sam se osvrtao na snove o takvim pripojenjima kao na opasne snove i zato ih nisam ni

opravdavao.

Činjenica da se tisuće njemačkih stanovnika vratilo u domovinu pod svaku cijenu i patilo kroz

VDA [Organizacija Nijemaca koji žive izvan domovine] pod mojim vodstvom, iskazuje (moje) najbolje

namjere da u to vrijeme, ni u kojem slučaju, okupacija tih teritorija nije bila planirana, ili barem želja za

takvom okupacijom (meni) nije bila poznata. Da su nacionalsocijalisti objavili, prema načinu na koji su

objavljivali svoje ideale u ranoj fazi svog razvoja, da uključuju pokoravanje naroda strane krvi i njihovih

teritorija, dovelo bi to do njihova samog povlačenja s vlasti. Ovo sam naglašavao svaki puta kad sam

imao priliku, između ostalog i 8. studenog 1938. godine, i suprotstavljao sam se takovim osvajačkim

planovima. Vjerovao sam u potpunosti obećanju danom 1938.

Potpuno pravedna podjela granica, koja bi zadovoljila svakoga i koja ne nameće patnje

dijelovima niti jednog naroda, praktično je nemoguća zbog neizmjernih kompliciranih preklapanja

graničnih jezika i ekonomskih centara koji su se s vremenom razvili, posebice u istočnoj Europi. Ja sam,

zbog toga, kao i moj sin Albrecht, i ostali moji učenici i suradnici, pokušavao u dugotrajnoj raspravi,

bezuspješno, izmisliti u potpunosti pravedne i trajne principe za takvu delimitaciju granica. Pritom, moje

su namjere uvijek išle u smjeru nestvaranja nikakvih iredentnih oblika. Iz toga je očito da je meni

pripisana zasluga za planiranje osvajanja, uključujući pomno izrađene karte za prodor na kontinente poput

Južne Amerike, stvorena na labavim nogama. U tim su slučajevima novinari željni senzacija divljali bez

smetnji i zapreka, čak se služeći detaljnim krivotvorenim kartama. [...]

Knjigu Mein Kampf prvi sam put vidio kada je prvo izdanje već bilo u tiskari. Odbio sam

napisati recenziju te knjige zato što nije imala nikakve veze sa geopolitikom. Za mene, u to doba,

činila se kao samo još jedna od prolaznih publikacija u svrhu agitacije. Vidljivo je da ja nisam

imao nikakvu ulogu u njezinom nastajanju i nadam se da ću biti pošteđen sumnje o sudjelovanju

u njezinom nastajanju koje spominje žuti tisak ako se znanstveno usporedi moj stil pisanja i stil

te knjige. Nikada nisam bio sam s Hitlerom. Kad sam ga zadnji put vidio, bilo je to u prisustvu

svjedoka, 8. studenog 1938. godine, i tada sam izrazio oštro neslaganje s njim. Od tada sam bio u

nemilosti. Od odlaska Rudolpha Hessa u svibnju 1941., bio sam izložen progonu Gestapa koji je

završio krajem travnja 1945. godine ubojstvom moga najstarijeg sina jer je znao za tajnu 20.

srpnja 1944. [Urota za ubojstvo Hitlera]. On je također bio u kontaktu s ljudima s engleskoga

govornog područja. Moje prijateljstvo s Rudolphom Hessom seže u 1918., poklapa se s

početkom njegova pohađanja mojih predavanja na Sveučilištu i četiri je godine starije od osnutka

Nacionalsocijalističke stranke. Hitlera sam prvi put vidio 1922. godine kada je bio samo jedan od

mnogih popularnih govornika na skupovima, koji je nakon toga naglo izrastao iz pregrijanog tla

njemačkog naroda i iz raznolikosti društvenih i političkih pokreta.

[...]

Od jeseni 1938. počinje „Put žalosti“ za njemačku geopolitiku. Individualnu sudbinu oca i sina

ilustrira moje zatočenje i njegova smrt. To se sve zbilo u okviru patnje „političke znanosti“ u cijeloj

središnjoj Europi pod pritiskom autokracije jedne stranke do pogrešne upotrebe i pogrešnog tumačenja

[geopolitike] od strane državnih dužnosnika. Bez obzira na ovo sve, njemačka geopolitika je originalno

imala – od 1919. do 1932. – ciljeve vrlo slične američkoj geopolitici.

U programu geopolitike, u njegovu prvom pojavljivanju, mogu se pronaći tvrdnje koje kažu kako

teži da bude “geografska savjest države“. Tada je trebala, na primjer, tražiti 1938. da Njemačka bude

zadovoljna i zahvalna rješenjem do kojeg se došlo u Münchenu. Kada sam to u stvarnosti pokušao

naglasiti – nakon mog povratka iz Italije kada sam napokon došao do šefa države 8. studenog 1938. – pao

sam u njegovu nemilost i nisam ga vidio nikada više. Do tog se datuma, predstavnik njemačke

geopolitike, može smatrati legitimnim braniteljem, čak i u smislu američke geopolitike. Cilj njemačke

geopolitike bio je originalno u suglasju s legitimnom američkom geopolitikom - postići to da se izbjegne

bilo kakav poremećaj u budućnosti, kao između 1914. i 1918. godine, zajedničkim razumijevanjem

naroda i njihovih potencijala razvoja na temeljima njihovih kulturnih temelja i životnog prostora; također

osigurati manjinama najviše mjere pravne i političko – kulturne autonomije – kao što je bio slučaj u

Estoniji, na primjer, i kao što se jedno vrijeme činilo da je postignuto u Transilvaniji.

Ta pretpostavljena geografski točna slika svijeta; zahtijeva višestranost, štoviše, i poštovanje

jedne nacije i rase od strane drugih kao i priznanje ljudskih prava pojedincima. Zahtijevao sam najviši

stupanj obzirnosti i tolerancije, čega su moja predavanja i aktivnosti, primjerice, od 1919 do 1932. bila

prepuna. [...]

U memorandumu, koji je napisan u obliku odgovora na pitanja osoblja generala Eisenhowera i

koji leži ispred istražitelja, detaljno sam obrazložio činjenicu da međunarodna geopolitika može postati

jedno od najboljih sredstava za sprečavanje budućih svjetskih katastrofa. Morala bi biti izgrađena na

životnoj izmjeni ideja i između profesora, učitelja, asistenata i studenata.

U duhu njezina imena i političkom umjetnošću njezina vodstva mogla bi obnoviti dužnu čast

„otajstva zemlje“, svetost tla koje podržava čovječnost. Njemačka geopolitika, osim potresa od 1914. do

1918. i 1938. do 1945., težila je izgradnji puta prema tome uzvišenom cilju.

Priznajući da postoje greške i pogreške nastale zbog usmjerenosti geopolitike, one mogu biti

pozitivno iskorištene mudrošću izrečenoj u jednoj engleskoj izreci: „Cjelokupni ljudski napredak svodi se

na gradnju novih puteva.“