SAŽETAK

Kratkim pregledom o povijesnim gledištima na prirodu djeteta, ovaj rad pružit će uvid u

tadašnja shvaćanja i praksu, počevši od starogrčke i rimske civilizacije, Srednjeg vijeka, pa

sve do danas. Saznanja o dječjem razvoju i pojam djetinjstva, postupno su se, ali dramatično,

mijenjali kroz povijest i kulture, što je zasigurno utjecalo na današnja poimanja te dovelo do

suvremenih razvojnih teorija. Tako se u antičkoj Grčkoj i Rimu, na djecu gledalo kao na

vlasništvo koje se moglo iskorištavati, prodavati, razmjenjivati pa čak i nekažnjeno ubijati.

Srednji vijek, i posebno razdoblje renesanse, pridonijeli su poboljšanju položaja djece,

obzirom na jak utjecaj Crkve koja je naglašavala svetost života. Pojavom puritanskih sekti

uslijedilo je razdoblje reformacije, a kroz stajalište o izvornom grijehu djecu se promatralo

kao prirodno zle, pri čemu je zadatak okoline bio suzbijanje takve prirode. 17. i 18. stoljeće,

obilježila su, s jedne strane, shvaćanja dječjeg uma kao prazne ploče, koju okolina ispunjava

sadržajima, znanjima i vještinama te, s druge, ideja o urođenoj ljudskoj dobroti, koju pak

okolina u većini slučajeva kvari. Od tih razdoblja nadalje, zahvaljujući brojnim teoretičarima,

njihovim shvaćanjima i istraživanjima, sve više se promicala briga za djecu, odgoj i

obrazovanje, da bismo danas mogli govoriti o jedinstvenoj i osebujnoj prirodi svakog djeteta.

KLJUČNE RIJEČI: dijete, djetinjstvo, odgoj, izvorni grijeh, prazna ploča, urođena dobrota

11

SADRŽAJ

UVOD.........................................................................................................................................3

1. RANA POVIJESNA RAZDOBLJA................................................................................4

1.1. Antička Grčka i Rim……………………………………………………………………

4

1.2. Razdoblje srednjeg

vijeka……………………………………………………………… 5

2. RAZDOBLJE HUMANIZMA I RENESANSE..............................................................5

2.1. Izvorni grijeh……………………………………………………………………………

6

3. 17. I 18. STOLJEĆE I POJAVA PRVIH TEORETIČARA.........................................6

3.1. Prazna ploča (tabula rasa)

……………………………………………………………… 7

3.2. Urođena ljudska

dobrota……………………………………………………………….. 8

4. 19. I 20. STOLJEĆE………………………………………………………………………...9

5. SUVREMENO POIMANJE DJETETA I DJETINJSTVA………………………………..10

ZAKLJUČAK.........................................................................................................................11

LITERATURA.........................................................................................................................12

11

UVOD

Naspram konkretno determiniranim i kulturološki jedinstvenim biološkim karakteristikama

djeteta, kao što su rod ili rasa, djetinjstvo je sociološko kulturološki konstrukt koji se s

vremenom diferencirao do oblika kojeg poznajemo danas. Dakle, poimanje djetinjstva nije

univerzalno i općeprihvaćeno, već se esencijalno razlikuje kroz povijest i razne kulture.

Stavovi i teorije o djeci kao fizički i psihološki ranjivim članovima društva, odraz su tek

nedavno osviještenih stajališta, a sama činjenica da su se, na primjer, djeca u Španjolskoj

pokapala bilogdje, bez ikakvog označavanja (Zelizer, 1985), ukazuje kako smrt djeteta nije

bila ni približna emotivna tragedija kakva je danas. Također, medicinska briga za djecu prije

17. stoljeća gotovo da nije niti postojala, što je zapravo teško razumljivo obzirom da su u

svemu ostalom tretirana kao male odrasle osobe. U Francuskoj je, tako, u prvoj godini života

umiralo između 20 i 50% djece, dok neki zapisi iz Londona ukazuju kako je, sve do kraja 18.

stoljeća, manje od 50% djece živjelo duže od pete godine života (McCoy, 1981). Ubijanja

novorođenčadi, napuštanja bolesne i neželjene djece, fizička i seksualna zlostavljanja te

uskraćivanje roditeljske ljubavi, obilježilo je ta rana povijesna razdoblja, a Aries (1962; prema

Hameršak, 2004) navodi kako pojam djetinjstva, kao zasebne faze života, u zapadnjačkoj

kulturi nije niti postojao sve do 17. stoljeća.

Danas se, naprotiv, smatra kako djetinjstvo igra bitnu ulogu u modeliranju djeteta u zrelog

pojedinca, međutim, kao što se lako može zaključiti iz dosad navedenog, takva shvaćanja

rezultat su dugotrajnog procesa obilježenog promjenama i novim spoznajama. Upravo je iz

tog razloga najprije potrebno razumjeti okolnosti i gledišta o prirodi djeteta kroz rana

povijesna razdoblja, budući da zamisli mnogih tadašnjih teoretičara, ne samo da prethode

glavnim suvremenim teoretskim tradicijama, već se još uvijek provlače kao njihovi važni

dijelovi. Stoga je, u svrhu što boljeg razumijevanja današnjih poimanja djece i djetinjstva, cilj

11

ovog rada koncizni prikaz povijesnih gledišta o prirodi djeteta, počevši od antičke Grčke i

Rima pa sve do danas.

1. RANA POVIJESNA RAZDOBLJA U Europi između šestog i petnaestog stoljeća, kako navodi Borstelmann (1983; prema

Vasta, Haith i Miller, 1998), ne samo da nisu postojala filozofska tumačenja o jedinstvenoj

prirodi djetinjstva, nego se čak ni sama razvojna razdoblja nisu smatrala odvojenima. Naime,

dominantno stajalište o djeci kao o već oblikovanim odraslim osobama, odnosno minijaturnim

odraslima (Aries, 1962; prema Hameršak, 2004), nije niti vezalo potrebu za razumijevanjem

dječjeg razvoja. Djetinjstvo nije bilo važno samo po sebi nego kao dio procesa stvaranja

dobrog građanina, a društvo i tadašnji zakoni nisu sprječavali napuštanje i prodaju djece radi

podmirenja dugova, kućanskih poslova ili usluga u bordelima (Mounteer, 1987; prema Vasta i

sur., 1998).

1.1. Antička Grčka i Rim

DeMause (1974) smatra kako je razina brige za djecu niža, a vjerojatnost napuštanja,

ubijanja, teroriziranja i seksualnog iskorištavanja veća, što se ide dalje u prošlost. Najbolja je

potvrda navedenom ubijanje novorođenčadi, odnosno infanticid, koji, ne samo da nije

kažnjavan, već se u antičkoj Grčkoj i Rimu smatrao sasvim prikladnim načinom rješavanja

neželjene ili bolesne djece (Breiner, 1990; prema Hirschy i Wilkinson, 2010). U skladu s

rimskim poimanjem da je prokreacija svrha braka, Aries (1962; prema Hameršak, 2004)

navodi kako tadašnje obitelji možda jesu vrednovale djecu zbog njihove uloge u održavanju

obiteljske loze, međutim, očito je kako djeca kod odraslih nisu izazivala istu vrstu osjećaja

koju izazivaju danas. Neki autori navedeno objašnjavaju samom demografijom tog doba,

obilježenom učestalom smrću novorođenčadi, kao i starije djece. Naime, u antičkoj Grčkoj i

Rimu djeci nisu nadijevana imena sve dok ne bi navršili nekoliko mjeseci starosti (Hirschy i

Wilkinson, 2010). Obzirom da se, dakle, nije niti očekivao dug životni vijek novorođenčeta,

mnogi autori smatraju kako se roditelji upravo iz tog razloga nisu emocionalno vezali za svoju

djecu. Također, napušteno se dijete moglo uzeti i odgajati kao zakonito ukoliko žena nije

mogla začeti, iz čega bi se naizgled moglo zaključiti kako takvo postupanje s djecom

11

predstavlja prve naznake organiziranije skrbi za dijete i njegovo djetinjstvo. Međutim, i u tim

slučajevima, djeca su se smatrala vlasništvom pa su ih, stoga, posvojitelji mogli ubiti, prodati

ili fizički i seksualno iskorištavati. Ipak, Hirschy i Wilkinson (2010) tvrde kako neki zapisi

ukazuju da nisu baš sva djeca antičke Grčke i Rima bila tretirana na navedeni način, no kako

je tekao raspad civilizacija, tako je i zlostavljanje djece postajalo učestalije.

1.2. Razdoblje srednjeg vijeka

Premda je Crkva otvarala sjemeništa i na taj način roditeljima pružila mogućnost

zbrinjavanja sve većeg broja neželjene djece, infanticid je ostao ukorijenjen i u

srednjovjekovnom razdoblju (Vasta i sur., 1998). Međutim, pogledi na djetinjstvo, a

posljedično i položaj djece, polako su se počeli mijenjati, iako Aries (1962; prema Hameršak,

2004) navodi kako u srednjovjekovnom društvu ideja o djetinjstvu još uvijek nije postojala.

Istraživanjem dječjih portreta, njihove odjeće i povijesti igre, Aries (1962; prema Hameršak,

2004) je zaključio kako je dječji lik na srednjovjekovnim slikama gotovo nevidljiv, odnosno,

dijete se redovito prikazivalo kao minijaturna odrasla osoba, a u stvarnosti se na isti način i

tretiralo. Iskorištavanje i zlostavljanje djece bilo je prisutno i dalje, o čemu svjedoče brojni

zapisi istraživača ove tematike i razdoblja. Već u dobi od sedam godina, a prema nekim

autorima i ranije, djeca su se smatrala aktivnim članovima zajednice te su samim time

sudjelovala u svim zbivanjima i poslovima, baš kao i zrela odrasla osoba (McCoy, 1988).

11

2. RAZDOBLJE HUMANIZMA I RENESANSE Pojavom renesanse i jačanjem Rimokatoličke crkve povećala se i briga za dobrobit djece,

sukladno kršćanskom uvjerenju u svetost života. Sve više se vršio pritisak na roditelje kao

osobe koje bi odgovorno trebale izvršavati svoje obveze i dužnost prema djeci, a zahvaljujući

širenju Crkve, koja je nudila samostane i sjemeništa za neželjenu djecu, nekolicina ih je bila

uključena u vjersku poduku. Značajan doprinos pridonijeli su i domovi za nahočad kao prvi

jasan vid društvene brige i zaštite bolesne, izgubljene i neželjene djece (Trexler 1973; prema

Vasta i sur., 1998).

2.1. Izvorni grijeh

Paralelno s humanizmom i renesansom, u 16. stoljeću Europom je odjeknuo vjerski i

društveni pokret reformacije, obilježen osnivanjem brojnih protestantskih sekti. Svakako

najvažnija za ovu tematiku bila je puritanska, osnovana i predvođena učenjima Johna Calvina

(1509.-1564.), čiji su sljedbenici, potaknuti sve većom valorizacijom čovjeka, nastojali

unijeti, kako duhovne, tako i strukturalne promjene u tadašnju Crkvu (Vasta i sur., 1998). Iako

možda s današnjeg stajališta nisu imali prihvatljiva shvaćanja i pristup odgoju, u 16. stoljeću

su zasigurno unijeli novine i ukazali na važnost odgoja i obrazovanja djeteta, što do tada i nije

bila uvriježena praksa. Naime, prevladavajuća slika djetinjstva bazirana je na puritanskom

vjerovanju u izvorni grijeh, a cjelokupna doktrina je, prema tome, vođena idejom da se sva

djeca rađaju zla te da takva njihova priroda može biti spriječena samo strogim i

ograničavajućim odgojnim postupcima. Premda je grubost prema djeci i dalje ostala prisutna

kao najbolja metoda odgoja, puritanski pristup prvi je odvojio svijet djece od svijeta odraslih,

pri čemu je, prema Berk (2005), pravilno usmjeravanje djeteta u svrhu suzbijanja njegove zle

prirode, dužnost svakog roditelja. Calvin je, također, naglašavao kako djeca u ranijoj dobi

imaju veliku sposobnost učenja, što je ujedno i najbolja prilika roditeljima da prikladno

odgoje samo po sebi iskvareno dijete (Vasta i sur., 1998). Štoviše, kako bi roditelji što

uspješnije izvršili navedenu dužnost, a djeca stekla odgovarajuće obrazovanje, autori navode

kako su puritanci u tu svrhu pisali i razne odgojne i obrazovne priručnike i knjige.

Da su ideje Jonha Calvina zaista imale jak utjecaj na odgoj djece potvrđuje i sama

činjenica da su se u odgojnoj praksi zadržale sve do 17. stoljeća, kao i to da su i dan danas

poznate kao kalvinistički pristup odgoju.

11

3. 17. I 18. STOLJEĆE I POJAVA PRVIH TEORETIČARA

17. stoljeće obilježeno je naglim razvojem trgovine, industrije i gradova, što je očito

dovelo do spoznaje kako djeca mogu imati mnogo veću dobrobit od edukacije nego

dotadašnje prakse ranog rada. Aries (1962), s druge strane, navodi kako su se u 17. stoljeću

oformile fraze i izrazi, kao što su novorođenče, dijete i sl., a koje se koriste i dan danas.

Također, razlika djece i odraslih počela se primjećivati i u umjetnosti, na način da su se djeca

na slikama prikazivala odvojena i različita od odraslih, a obitelji su izgledale emotivnije i

bliže.

Obzirom da je Crkva imala jak utjecaj i dozvoljavala samo ona objašnjenja ljudskog

ponašanja koja su bila u skladu s religioznim poimanjima, priječila je znanstvena istraživanja

i nove teorije i metode. Filozofija Renea Descartesa (1596. – 1650.), temeljena na ideji

razdvojenosti uma i tijela, ublažila je navedeni nadzor Crkve te, posljedično, pospješila

znanstvena istraživanja ljudskog ponašanja i time dovela do novih razvojnih teorija (Vasta i

sur., 1998).

3.1. Prazna ploča (tabula rasa)

Britanski filozofi, vjerujući u nevjerojatnu moć odgoja, učinili su empiristički otklon od

Descartesovih poimanja, a vodeći među njima, John Locke (1632. – 1704.), zagovarao je

naturalistički prikaz ljudskih spoznajnih sposobnosti i potrebu sustavnog istraživanja istih

(Prijić-Samaržija i Gavran-Miloš, 2011). Empirističku sliku spoznaje temelji na ideji ljudskog

uma kao prazne ploče (lat. tabula rasa), pri čemu djetetov karakter u potpunosti oblikuje

okolina (Gudjons, 1994). Locke, dakle, u cijelosti negira postojanje bilo kakvih urođenih

ideja, ideja koje nemaju osjetilno podrijetlo, te tvrdi da je prvotna percepcija vanjskih

informacija u osnovi svake ljudske spoznaje (Prijić-Samaržija i Gavran-Miloš, 2011). Dok je

uloga djeteta u vlastitom razvoju u potpunosti zanemarivana i potisnuta, naglašavana je uloga

roditelja, koji, kako navodi Berk (2005), dosljednim i toplim odgojem dijete mogu oblikovati

na način na koji to žele. U skladu s navedenim, Locke je naučavao kako djeca znanja stječu

putem nagrada u smislu pohvale, kazni u smislu pogrda te oponašanjem drugih (Vasta i sur.,

1998).

Ipak, prema tadašnjim shvaćanjima dijete je prazna ploča samo kad su u pitanju ideje, ali

ne i sposobnosti, stoga Zaninović (1988) naglašava kako Locke ne negira razlikovanje uma i

tijela, niti značaj razuma ili urođenih spoznajnih sposobnosti, već isključivo tvrdnju o

postojanju urođenih ideja. Prema istom, zagovornici urođenih znanja takve stavove temelje na

11

pretpostavkama o jedinstvenosti ili općem slaganju oko određenih načela. Odnosno, ukoliko

postoje ideje ili načela zajednička svima, bez obzira na različita individualna iskustva, za

pretpostaviti je da su ista urođena, a ne stečena iskustvom. Locke, s druge strane, tvrdi da ne

postoje takve opće i univerzalne ideje ili znanja načela, međutim, ukoliko bi i postojali, tvrdi

da to nužno ne podrazumijeva i njihovu urođenost, budući da nije niti moguće ustvrditi

razliku urođenih ideja od onih stečenih (Prijić-Samaržija i Gavran-Miloš, 2011). Autori

također navode kako Locke ne prihvaća ni racionalističku tezu o nesvjesnom znanju

dobivenom rođenjem, koje pak postaje aktivno tek pod utjecajem iskustva, jer bi navedeno

značilo da svaki pojedinac već pri rođenju posjeduje znanje o svemu onom što će tek naučiti.

Zaključno, Locke, kao prethodnik tzv. okolinskih teoretičara, um djeteta u trenutku rođenja

uspoređuje s neispisanim listom papira (Vasta i sur., 1998), a sva spoznaja o vanjskom

svijetu, logičkim, moralnim ili praktičnim načelima, kao i sama ideja o Bogu, stječe se, dakle,

ispravnom upotrebom sposobnosti koje je priroda podarila svakom pojedincu.

3.2. Urođena ljudska dobrota

Jean-Jacques Rouseau (1712. – 1778.), danas smatran predstavnikom prosvjetiteljstva, u

18. je stoljeću iznio tzv. nativističku teoriju dječjeg razvoja (Vasta i sur., 1998), sasvim

oprečnu empirističkoj. Osnovna teza koju je zagovarao odnosila se na urođenu dobrotu

svakog čovjeka kojeg institucije i okolina čine zlim (Gudjons, 1994). Dakle, prema Rousseau,

dijete se rađa dobro, a budući da ga društvo kvari treba ga odgajati u skladu s njegovom

prirodom, ne izlažući ga štetnim društvenim i kulturalnim utjecajima. Gudjons (1994) navodi

kako se pri tom misli na odgoj u skladu s voljom, osobnosti, vlastitim interesima i prirodnim

sklonostima djeteta, a nikako na odgoj u svrhu zadovoljenja nekog vanjskog cilja. Za razliku

od učenja Johna Locka, prema kojem okolina pozitivno usmjerava razvoj djeteta, Rousseau je

smatrao kako društvo, pa i roditelji, mogu samo naštetiti prirodnom osjećaju za ispravno i

pogrešno, kao i urođenom zdravom razvoju djeteta (Berk, 2005). Zaninović (1988) navodi

kako je Rousseau bio uvjeren u urođenu sposobnost prirodnog usavršavanja svakog čovjeka, a

ta sklonost u isto je vrijeme dužnost, baš kao i prirodna nužnost. Prema tome su djeca,

promatrana iz perspektive ove filozofije, sa svim svojim potrebama i jedinstvenim načinima

doživljavanja i razmišljanja, aktivni sudionici u vlastitom razvoju.

Svoje stavove, metode te nativističke poglede na ljudski razvoj Rousseau je predstavio u

romanu ''Emile'', čiji je naslov zapravo ime glavnog lika, a radnja njegov rast, razvoj i

cjelokupni odgoj. Emile, kojeg urođena dobrota čini ''plemenitim'', s druge je strane ''divljak''

11

zbog svojih neprofinjenih i jednostavnih ideja (Vasta i sur., 1998). Navedeno djelo zapravo je

kritika tadašnjem odgoju koji, prema Rousseau, djecu čini lutkama bez vlastite volje i

samostalnog korištenja razuma (Gudjons, 1994). Naspram tome, smatra kako bi odgoj, koji

počinje netom nakon rođenja djeteta, u najranijoj dobi trebao biti ograničen na zadovoljenje

prirodnih potreba, kao što su hodanje, hranjenje, govor i sl.. U kasnijoj dobi, dužnost roditelja

je oblikovanje i priprema okoline te omogućavanje novih, različitih situacija u kojima dijete

samo mora pronaći odgovor i steći iskustvo, sukladno svojoj osobnosti i interesima (Prijić-

Samaržija i Gavran-Miloš, 2011). Pri tom bi roditelj trebao dopustiti prirodan razvoj djeteta

kroz procese istraživanja i otkrivanja, čime Rousseau stavlja naglasak na urođene procese kao

pokretačku snagu ljudskog razvoja (Berk, 2005). Dakle, važnost djetinjeg iskustva i pravilnog

odgoja Rousseau je prepoznavao jedino u usmjeravanju i oblikovanju ponašanja svakog

djeteta – odgoj je ono što bespomoćno dijete može učiniti čovjekom.

Dijete, stoga, kako navodi Gudjons (1994), nije nikakav „mali odrasli“, već biće koje svoju

zrelost nosi u samom sebi. U njegovoj prirodi je da ono samo, promatrajući stvari i situacije te

sakupljajući iskustvo, razvija razum i vlastito mišljenje te se tako uči i odgaja. 

4. 19. I 20. STOLJEĆE

Devetnaesto je stoljeće obilježeno sveopćim sentimentalnim prihvaćanjem djetinjstva.

Pojavljuje se sve veći broj publikacija kojima se savjetovalo roditelje, promičući

disciplinirano, ali mnogo senzibilnije roditeljstvo, naspram dotadašnjoj praksi. Ipak, u

kontekstu povijesti djetinjstva, ovaj je period obilježen kontrastima, ali i velikim razvojem

psihologije i pedagogije, vjerojatno prvih temelja suvremenih poimanja dječje prirode i

djetinjstva. U kasnom 19. stoljeću, odrasli je svijet usvojio zamisao o djetinjstvu u kojem se

dijete treba njegovati i zaštiti od brojnih opasnih implikacija odraslosti (Uprichard, 2008). No,

ovom procvatu treba pristupiti rezervirano jer se doticao samo interesa viših i srednjih klasa

dok su mnoga djeca još uvijek ostala na marginama društva, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj

(Miljan. 2014). Dakle, na ovim su se područjima promjene u poimanju prirode i odgoja djece

dogodile tek u 19. stoljeću. Tek im se tada počela posvećivati pažnja koja im je potrebna, a

važan dio odgoja postala je njihova sreća. Pritom se težilo poticati vrline utjelovljene u

skromnosti, marljivosti, pobožnosti i poslušnosti. Također, sredinom 19. stoljeća, veća je

briga za djecu rezultirala i većom skrbi za njihovo zdravlje, što je posljedično smanjilo broj

umrle djece na području Hrvatske (Miljan, 2014).

Dvadeseto stoljeće obilježeno je konkretnim izučavanjem djetinjstva kao specifične

11

životne dobi, jasnom granicom odvojene od adolescencije i odraslosti. Koliko se napredovalo

u pogledu shvaćanja prirode djeteta i djetinjstva pokazuje činjenica da se upravo 20. stoljeće

nerijetko naziva „stoljećem djeteta“ (James i Prout, 1997). Jedan od važnijih faktora koji je

utjecao na promjene u shvaćanju djetinjstva svakako je uspostava dječjih prava, definirana

Deklaracijom o pravima djece 1989. godine. Tehnološki, ekonomski i socijalni razvoj, sukobi,

evolucija obitelji i roditeljstva, samo su još neki od razloga zbog kojih se poimanje djece i

djetinjstva mijenjalo kroz povijest, a posebno naglašeno u 20. stoljeću.

5. SUVREMENO POIMANJE DJETETA I DJETINJSTVA

Nove su spoznaje utjecale na promjenu shvaćanja djeteta, njegovog razvoja i djetinjstva,

što je u konačnici dovelo do novih paradigmi u sklopu ove tematike. Danas se djeca ne

promatraju kao pasivni subjekti u odrastanju, već je naglasak na djetetu koje je aktivno

uključeno u vlastiti razvoj, socijalni život, život ljudi koji ga okružuju te društvo u cjelini.

Kako navodi Maleš (2011, prema Špiranović, 2012), djetinjstvo nije samo pripremna faza za

budući život, već je i životno razdoblje koje ima svoje vrijednosti i svoju kulturu.

Premda su bila potrebna stoljeća kako bi se djetinjstvo odijelilo od odrasle dobi te priznala

uloga istog u modeliranju djeteta u zrelog pojedinca, danas se sve više promišlja o „uništenju“

i „smrti“ djetinjstva (Postman, 2006, prema Bašić, 2011). Globalni koncept djetinjstva,

globalna komunikacija i tehnološke inovacije, dodatno utječu na rušenje zaštitne barijere

djetinjstva (Jans, 2004) te se sve češće na djetinjstvo gleda kao na socijalni konstrukt, a ne

značajnu razvojnu fazu svakog pojedinca. Iako su vidljive značajne promjene u poimanju

djece, izgleda kako se ona opet sve više poistovjećuju s odraslima, što Jans (2004)

argumentira popularizacijom interneta i televizije, koji su djeci omogućili nesmetani ulazak u

svijet odraslih. Nestaje slobodna igra, potiče se rani razvoj intelekta, dok se potiskuje

inicijativa i samostalnost djeteta.

Nemoguće je promišljati o djetinjstvu, a da se ne pomisli kako djetinjstvo koje se

poznavalo čak i prije nekoliko desetljeća nestaje alarmantnom brzinom. Masovna dominacija

medija, prenaglašeni liberalizam, sve veća dostupnost štetnih sadržaja i sve manja kontrola,

kao jednu od posljedica imaju fiziološko i psihološko ubrzanje dječjeg razvoja, ili, drugim

riječima, skraćenje djetinjstva (Postman, 2006; prema Bašić, 2011). Kako navodi Bašić

(2011), priroda djeteta proizlazi iz onog što neko društvo u nekom trenutku drži važnim.

11

ZAKLJUČAK

Iako sažet u osnovna obilježja pojedinih povijesnih razdoblja, ovaj prikaz pruža jasan uvid

u odgojnu praksu i vremenski tijek promjena u vrijednostima i poimanjima djece i djetinjstva.

Naspram suvremenim shvaćanjima zaista je teško razumjeti odnos prema djeci u starogrčkim

i rimskim obiteljima, međutim, svakako je zanimljivo kroz ovakvu usporedbu pratiti kako su

nove spoznaje i promišljanja dovela do prihvaćanja važnosti djetinjstva i pridavanja sve veće

pozornosti dječjoj ranjivosti i osebujnoj prirodi. Premda je sve do 17. stoljeća položaj djece

bio nezavidan, barem na području roditeljske brige i obrazovanja poticane od strane

sljedbenika kalvinističkog pristupa, mogu se uočiti blage promjene ka boljem. Pojavom prvih

teoretičara uslijedila je i nekolicina novih, ali i oprečnih, spoznaja i ideja o ljudskom razvoju,

od kojih su izdvojene one Johna Locka te Jean Jacquesa Rousseaua. Prva um djeteta razmatra

11

kao praznu ploču ili prazni list papira na koji iskustvo i okolina ucrtavaju sva potrebna znanja

i sposobnosti. Druga, pak, naglašava urođenu dobrotu djeteta, pri čemu okolina samo

usmjerava, ali najčešće kvari, takvu rođenjem danu prirodu.

19. i 20. stoljeće obilježio je nagli razvoj znanstvenih istraživanja u ovom području, a

ujedno i razvoj prikladnijih metoda i teorija, koje se danas smatraju temeljem suvremenih

shvaćanja prirode djeteta i općenito razdoblja djetinjstva. Dok se 20. stoljeće smatra stoljećem

djeteta, današnja je odgojna praksa pod sve većim povećalom istraživača. Dijete se

prvenstveno promatra kao biće odnosa, a djetinjstvo kao socijalni konstrukt, pri čemu se sve

više zanemaruje važnost tog razdoblja u procesu individualnog razvoja i modeliranja djeteta u

zrelog pojedinca.

LITERATURA

Berk, L. (2005). Psihologija cjeloživotnog razvoja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

DeMause, L. (1974). The history of childhood. New York: Harper and Row.

Locke, J. (1690). Ogled o ljudskom razumu. U V. Božičević (Ur.), Filozofija britanskog empirizma: IV. svezak Filozofske hrestomatije (str. 181-189). Zagreb: Školska knjiga.

Frost, N. (2005). Child Welfare: Historical perspective. Oxon: Routledge.

Gudjons, H. (1994). Pedagogija: temeljna znanja. Zagreb: Educa.

Hameršak, M. (2004). Desetljeća Ariesove povijesti djetinjstva. Časopis za suvremenu povijest, 33, 1061 – 1078.

11

Hays, S. (1996). The cultural contradictions of motherhood. New Haven, CT: Yale University Press.

Hirschy, S., Wilkinson, E. (2010). Protecting Our Children: Understanding and Preventing Abuse and Neglect in Early Childhood. Wadsworth: Cengage Learning

Jans, M. (2004). Children as citizens: Towards a contemporary notion of child participation. Childhood, 11, 27-44.

McCoy, E. (1981). Childhood through the ages. Parents Magazine, 8, 44-47. Dostupno na: http://www.sagepub.com/newman6study/resources/childhood.htm

Polić, M. (2004). Vrijednosno i spoznajno u suvremenom odgoju. Zagreb: Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Pollock, L.A. (1983). Forgotten Child: Parent – Child relations from 1500 to 1900. Cambridge: Cambridge University Press. http://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1002/1520-6696(198607)22:3%3C256::AID-JHBS2300220319%3E3.0.CO;2-E/abstract

Prijić Samaržija, S. i Gavran Miloš, A. (2011). Antička i novovjekovna epistemiologija. Zagreb: Jesenski i Turk.

Rousseau, J.J. (1989). Emile, ili o odgoju. Beograd: Valjevo.

Silver, H. (1975). English Education and the Radicals. London: Routledge.

Vasta, R., Haith, M.M. i Miller, S.A. (1998). Dječja psihologija: Moderna znanost. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Zelizer, V. (1985). Pricing the priceless child. New York: Basic Books. http://www.sagepub.com/newman6study/resources/childhood.htm