POVIJEST HRVATA

I. HRVATI BIRAJU HABSBURGOVCE

 

Poraz i smrt kralja Ludovika II. (1516-1526) na Mohačkom polju omogućili su

Ferdinandu Habsburškom da dođe na hrvatsko-ugarsko prijestolje. Ludovik II. nije ostavio

potomka, a Ferdinand je pravo na ugarsku krunu polagao prema dogovoru Maksimilijana s

Jagelovićima po kojem je nakon izumiranja dinastije on trebao postati ugarski kralj i po

ženidbenom pravu s Anom Jagelović, Ludovikovom sestrom. No njegovu izboru

suprotstavi se Narodna stranka sa svojim vođama Ivanom Zapoljskim i Stjepanom

Verböczyjem. Ona je u porazu na Mohačkom polju gledala samo poraz dvorske stranke i

njezine politike oslonca na inozemstvo, pa se sada zalagala na provedbu zakona iz 1505. s

Rakoškog polja kada je odlučeno da stranac ne može postati ugarsko-hrvatski kralj. I

hrvatsko se plemstvo, kao i ugarsko podijelilo. Plemstvo u Slavoniji pristajalo je uz Ivana

Zapolju, dok je hrvatsko plemstvo bilo uz Ferdinanda.

 

U to vrijeme vođa hrvatskog naroda bio je u Slavoniji Krsto Frankapan kojeg je

sabor slavonskih staleža u Koprivnici proglasio skrbnikom i braniteljem kraljevstva. Kad se

saznalo da su Turci ostavili Ugarsku, sastala se većina ugarskog plemstva na saboru u

Stolnom Biogradu i 11. studenog izabrala Ivana Zapolju za ugarskog kralja, dok je samo 

mali broj pripadnika dvorske stranke izabrao 16. prosinca na saboru u Požunu za kralja

Fedrinanda.

 

SABORI U CETINU I DUBRAVI

 

Kao i ugarsko i hrvatsko plemstvo se podijelilo. U utvrđenom gradu Cetinu u

franjevačkom samostanu nedaleko od Slunja sastali su se na Silvestrovo 1526. g. pristaše

njemačke stranke (Ivan Karlović, Nikola Zrinski, Krsto i Vuk Frankapan, Nikola Jurišić)

zajedno sa Ferdinandovim (bečki prepošt Pavao Oberstein) predstavnikom i izabrali

Ferdinanda za kralja. Na izbornu povelju od 1. siječnja 1527. stavili su svoje pečate, a

najvažniji je bio hrvatski grb sa osam crveno-bijelih polja, prvi puta javno upotrijebljen.

1

Staleži su Ferdinanda izabrali na temelju starih baštinskih prava po ženi Ani i starih

ugovora. Drugi dan staleži su dogovorili sa Ferdinandovim poslanicima da će Ferdinand

uzdržavati za obranu Hrvatske 1000 konjanika i 200 pješaka, te oveću vojsku u Kranjskoj i

da će potvrditi prava i privilegije kraljevstva. Hrvatsko plemstvo u Cetingradu postupilo je

sasvim neovisno od Ugarskog i time pokazalo da je Hrvatska u ugarskoj državnoj zajednici

samostalna država, a ne njezin dio.

 

Slavonsko plemstvo nije prihvatilo izbor Ferdinanda, već je na svom saboru u

Dubravi, 6. siječnja 1527. g. izabralo za svoga kralja Ivana Zapolju. Na čelu slavonskog

plemstva stajali su knez Krsto Frankapan i zagrebački biskup Šimun Erdödy. Zapolja je

zatim Krstu F. imenovao hrvatskim banom, a Erdödyju je obećao mjesto kancelara. Kako

se ni jedna strana nije odricala svojih zahtijeva, zemlji je zaprijetio građanski rat

 

GRAĐANSKI RAT I PAD JAJCA

 

U početku je Ivan Zapolja bio u boljem položaju, jer su ga kao kralja priznali i papa,

Francuska, Poljska i Venecija. Ferdinand je s druge strane imao problema i zbog oskudice

gotovog novca, te nije mogao ispuniti dana obećanja hrvatskom plemstvu. Teško je mogao

zadržati na svojoj strani pristaše u Hrvatskoj. Za bana je postavio Franju Batthynyja.

Godine 1527. iznenada je provalio u Ugarsku i potukao Zapoljinu vojsku kod Tokaja i

zauzeo Budim i Stolni Biograd. No u tom ratu umro je Krsto Frankapan u opsadi

Varaždina, pa je većina slavonskog plemstva sada stala na Ferdinandovu stranu i proglasila

ga svojim kraljem na saboru u Križevcima.

 

Građanskim ratom su se najbolje okoristili Turci, počevši osvajati Liku, Krbavu i

dolinu Zrmanje. Ferdinandove pomoći Hrvatskoj nije bilo, pa su hrvatski staleži

upozoravali kralja da povijest nije zabilježila da bi ikoji vladar Hrvatskom zavladao silom i

da po smrti našega posljednjega kralja, sretne uspomene Zvonimira, slobodne se volje

pridružismo svetoj kruni kraljevstva ugarskoga, a poslije toga vašemu veličanstvu. Turci su

brzo napredovali i osvojili ubrzo Udbinu i poč. 1528. g. Jajce, čime je pala i Jajačka

2

banovina, a put u Slavoniju i Hrvatsku bio je otvoren. Tada je crta obrane od Turaka išla od

Klisa na jugu koji je branio Petar Kružić, Senja na sjeveru i Bihaća na istoku.

 

SAVEZ KRALJA IVANA SA SULEJMANOM

 

Zapolja je nakon vojnog poraza morao napustiti Ugarsku i pobjeći u Poljsku. Tamo

ga je jedan tajni poslanik velikog vezira Ibrahima nagovorio da zamoli tursku pomoć, što je

ovaj i učinio. Poljak Jerolim Laski došao je krajem 1527. g. u Carigrad i pred sultanom

Sulejmanom u audijenciji zatražio pomoć kralju Ivanu. Sulejman je odmah pristao i odlučio

prepustiti Ugarsku Ivanu bez ikakve protuusluge. Tako su se ponovno počeli okupljati

privrženici Ivana Zapolje, osobito nakon što je Sulejman ponovno osvojio Budim i predao

krunu sv. Stjepana Ivanu. Nakon osvajanja Budima Sulejman se zaputio na Beč 1529. g. i

opsjeo ga. No nije ga mogao osvojiti. U isto vrijeme pristaše Zapolje u Slavoniji na čelu s

banom Erdödyjem osvojili su gotovo čitavu Slavoniju. Zbog toga je Ferdinand poslao

veliku četu kranjskih konjanika u Slavoniju od kojih je posebno nastradao Zagreb. No

prevladala je na kraju Ivanova stranka, tako da je sabor u Križevcima 1530. g. ponovno

uspostavio slogu slavonskog plemstva i okončao građanski rat.

 

DRUGA OPSADA BEČA I PAD POŽEGE I KLISA

 

1532. g. Sulejman je ponovno poveo svoju vojsku na treću vojnu protiv Ugarske s

namjerom da dođe do Beča i opsjedne ga. Prolazom kroz dunavsku ravnicu malo je skrenuo

s puta s namjerom da ovoji tvrđavu Kiseg koju je s 700 ljudi junački branio Nikola Jurišić.

Gotovo mjesec dana zadržavao je golemu tursku vojsku od 140 000 ljudi. Kako je veliki

vezir Ibrahim uvidio da neće moći lako osvojiti Kiseg, dogovorio se s Jurišićem da

simuliraju predaju grada isticanjem turske zastave na zidovima i postavljanjem nekoliko

turskih straži pred ulazom u grad. Tada su Sultanu dojavili da mu se grad tobože predao i

Turci su krenuli natrag. Jurišić je za nagradu dobio od Ferdinanada grad Kiseg i podignut je

na čast baruna.

 

3

Turska se vojska neobavljena posla vraćala preko hrvatskih teritorija uzduž Drave

od Varaždina, Koprivnice i Virovitice. Ovu skupinu vodio je sam Sulejman, dok je druga

skupina pod Ibrahimom išla preko Križevaca, Čazme i Posavinom, te su se obje vojske

sastale kod Beograda pune plijena. Bio je to prvi i posljednji put da je Sulejman prošao

osobno sa vojskom preko hrvatskog teritorija. Nakon ovih događaja Ferdinand je uz pomoć

brata Karla skupio vojsku od 100 000 ljudi, ali nije ništa poduzimao, već je sa Sulejmanom

ugovorio mir. Nedugo zatim provalili su Turci ponovno u istočnu Slavoniju iz Bosne 1536.

g. i zauzmu grad Požegu i još 5 okolnih utvrda navodno zbog nesloge feudalne vojske i

zbog držanja seljaka koji se zbog loših prilika priklanjaju Turcima. S druge strane 1537. g.

Turci osvajaju Klis koji je odlučno branio Petar Kružić. S Klisom je uskoro pala gotovo

cijela južna Hrvatska (današnja Dalmacija do Neretve) osim mletačkih primorskih gradova.

 

KATZIANEROVA VOJNA I VELIKOVARADINSKI MIR

 

Budući da su Hrvati prigovarali Ferdinandu da ne daje obećanu pomoć Hrvatskoj.

Govorili su da će se prikloniti bilo kojem vladaru koji ih bude pomagao. Stoga je on uputio

on veliku vojsku u Slavoniju s namjerom da zauzme Osijek i presiječe turski put preko

njegova mosta. To je trebao biti odgovor na pad dviju ključnih tvrđava Požege i Klisa, ali

se Ferdinandov vojskovođa Katzianer uplašio Turaka, slavonskih šuma i močvara i

pobjegao od vojske. Njezine ostatke potukli su Turci u bitci kod Gorjana. U turske ruke

tada je pao jedan od najvećih topova toga doba, dlasovita kacianerica. Gorjanskim se

porazom utvrdila turska vlast u današnjoj Slavoniji. Turci su već prije ovladali srijemskom

i vukovarskom županijom i dijelom virovitičke, a sada su dobili i požešku. Katzianera je

Ferdinand nakon povratka u Beč bacio u tamnicu, a zapovjednika vojske u Slavoniji

postavio Nikolu Jurišića, a za banove je imenova Petra Keglevića i Tomu Nadasdyja.

Ferdinand se nakon Katzianerove nesretne vojne potrudio da se dogovori s Zapoljom.

Zapolja se naime naumio oženiti Izabelom kćerkom poljskog kralja Sigismunda I., ali mu je

on nije htio dati za ženu dok ga Ferdinand ne prizna kraljem. Zbog toga je došlo do mira u

Velikom Varadinu 1538. g. kojim je Ferdinand Ivanu priznao kraljevski naslov i

samostalno vladanje u onom dijelu Ugarske koji je tada bio u njegovim rukama, dok se

Ivan odrekao Slavonije i Hrvatske s Dalmacijom. Nakon Ivanove smrti imala je Ugarska

4

ponovno pripasti Ferdinandu. Ubrzo nakon toga umro je Zapolja, ali mu se pred smrt rodio

sin te je sva kraljevska prava prenio na njega.

 

FERDINAND VLADA SAM

 

Nakon smrti Zapolje Ferdinandu je ugarsku krunu ponovno uskratilo ugarsko

plemstvo, koje se pod vodstvom skrbnika malodobnog Ivana Sigismunda okupilo na

Rakoškom polju i za kralja izabralo Zapoljinog sina. Ferdinandu je jedino preostalo da

silom ostvari pravo na ugarsku krunu. No time je izazvao Sulejmana na četvrtu ugarsku

vojnu 1541. g. kojom je Sulejman želio potvrditi davnu tvrdnju da je Ugarska njegova jer ju

je osvojio mačem (na Mohačkom polju). Osvojivši Budim osnovao je budimski pašaluk,

dok je Zatisje i Erdelj predao na upravu Ivanu Sigismundu, dok je Ferdinandu ostala

zapadna Ugarska sa središtem u Požunu, te ostaci Hrvatske i Slavonije. Tako se Ugarska

raspala na tri dijela.

 

Ubrzo je Sulejman pošao na petu ugarsku vojnu 1543. Tada je osvojio Valpovo,

Orahovicu i Pakrac, a u Ugarskoj Pečuh, Stolni Biograd i Ostrogon. Ferdinand je nakon

toga zatražio petogodišnje primirje 1547. platiši godišnji danak od 30 000 dukata. Tim

mirom Ferdinand je spasio sa sebe čast ugarsko-hrvatskog kralja i ostatke Hrvatske i

Slavonije od potpune propasti. No godine 1552. pada Virovitica, Čazma i Kostajnica, gdje

je u Čazmi osnovan sandžak.

 

U vrijeme posljednjih ratova s Turcima ban u Hrvatskoj je bio Nikola Zrinski koji je

od Ferdinanda primio kao nagradu Mađimurje s Čakovcem. Tada Zrinski svoje sjedište

premještaju u taj sjeverni hrvatski grad. U Pounju Hrvatska je zadržala još jedino

Kostajnicu i Bihać s okolicom. Zbog iznimne važnosti Kostajnicu su nazivali vrata

Hrvatske i nastojali je što duže zadržati, jer je preko nje vodio prolaz u Turoplje i Pokuplje

sve do Zagreba. No kostajnički kapetan Lusthaler, kukavički je predao grad Turcima, što je

označilo početak rasula donjih krajeva Hrvatske. Turci su prešli Kupu i opljačkali

Turopolje te došli pod Zagreb gdje ih je suzbio Petar Erdödy. Gubitkom Jajca i Kostajnica

5

crta obrane Hrvatske povukla se od Zrina, Hrastovice i Siska na ušću Kupe u Savu. U

dubokoj pozadini ostao je jedino Bihać.

 

Ferdinand je dobro znao da su Češka, Ugarska i Hrvatska s Austrijom samo u

personalnoj uniji, no ipak je težio centralizaciji svoje zemlje i tako od personalne unije

učinio realnu. Iskoristio je jadne prilike za turskih ratova da pokuša parlamentarizmom

provesti svoje zamisli, tražeći od svake zemlje da mu pošalje poslanike koji će raspravljati

o zajedničkim poslovima. No ni Ugarska, ni Češka, ni Hrvatska nisu poslale svoje

zastupnike, jer nisu htjele raspravljati o nikakvim zajedničkim poslovima izvan svoje

zemlje. Ferdinand ipak uvodi neke centralne urede kao Ratno vijeće, Tajno vijeće, Dvorska

kancelarija i Dvorska komora. Nakon smrti Ferdinanda njegovi sinovi među sobom su

razdijelili njegove zemlje: Maksimilijan je dobio obje Austrije, Ugarsku i Hrvatsku te je

okrunjen za u-h kralja, Ferdinand je dobio Tirol, a Karlo Štajersku, Kranjsku i Goricu s

istočnom Istrom i Rijekom.

 

 

II. MAKSIMILIJAN (1564-1576)

 

SIGETSKA BITKA 1566. g.

 

Čim je Maksimilijan sjeo na prijestolje, pokušao se nagodi sa Ivanom

Sigismundom, ali kako se on nikako nije htio odreći ugarsko-hrvatskog kraljevskog

naslova, izbio je novi rat. To je bio povod Sulejmanu da krene u svoju šestu ugarsku vojnu

1566. g. Na tu ga je vojnu najviše poticao vezir Mehmed Sokolović. 1565. Turci su

provalili u Hrvatsku i osvojili Krupu na Uni koju je branio Matija Bakić. U vojnu je krenuo

sam sultan sa 150 000 vojnika. Na putu je skrenuo prema Sigetu i počeo ga opsjedati. Turci

su Siget prvi puta opsjedali još 1556. g. kada ga je obranio Marko Horvat.  Sigetski kapetan

u to vrijeme bio je Nikola Zrinski, koji se često sa svojim četama zalijetao u turske krajeve

oko Blatnog jezera, pa je Turcima bio poznat kao krvni neprijatelj. Zrinski je još prije

Sulejmanova dolaska saznao što ga čeka, pa je okupio četu od 2500 momaka u nakani da

zadrži grad dok mu Maksimilijan ne pritekne u pomoć. No Turci su tako žestoko napadali

6

grad da se Zrinski morao već nakon nekoliko dana povući u unutrašnji grad. Veliki vezir

nudio je Zrinskom čitavu Hrvatsku u zamjenu za Siget, ali Zrinski je odbio i nakon što su

Turci uspjeli razvaliti dio gradskih bedema provalio je na čelu preostale čete iz grada i

junački poginuo. Sulejman nije dočekao osvajanje Sigeta, jer je nekoliko dana prije umro u

svom šatoru, ali je Sokolović zatajio njegovu smrt da se vojska ne bi razbježala. Junaštvo

Nikole Zrinskog zadivilo je svu kršćansku Europu i pokazalo da su Turci ranjivi i

pobjedivi. Odmah poslije odlaska Turaka započeo je Maksimilijan pregovore o miru 1567.

g. koji je utanačen 1568. g. u Drenopolju na osam godina. Tim mirom bio je primoran i

Ivan Sigismund da se nagodi s Maksimilijanom. On se 1570. odrekao kraljevskog naslova i

zadržao samo onaj vojvoda Erdeljski, dok se Maksimilijan obavezao da će po njegovoj

smrti Erdeljcima omogućiti da sami izaberu njegovog nasljednika. Već 1571. umro je mladi

Zapolja, a s njime i njegov rod.

 

ODNOSI MAKSIMILIJANA I HRVATSKIH STALEŽA

 

Nakon smrti bana Petra Edrödyja imenovao je Maksimilijan dva bana Jurja

Draškovića i Franju Slunjskog 1567. g. U to vrijeme Mađari su nastojali preko svoje

ugarske komore utjecati na Maksimilijana da i u Hrvatskoj uvede plaćanje ratne daće (dica)

od koje ju je još bio oslobodio kralj Vladislav II. Kad su Maksimilijanovi predstavnici to

predložili hrvatskom saboru, on je taj prijedlog odbio i stvorio zaključak (articuli) u kojem

se poziva na svoje stare privilegije i moli kralja da ih odobri. No kralj je ponovno

djelovanjem ugarske komore odbio potvrditi saborske zaključke, već ih je izmijenio i takve

poslao u Hrvatsku. Tako je tajnim djelovanjem ugarske komore došlo do napetosti između

kralja i hrvatskih staleža, ali su staleži najzad djelomično udovoljili kraljevim zahtjevima.

Razlog tomu je bio i taj što su banovi bili previše zaokupljeni obranom zemlje od Turaka,

te u tom razdoblju nisu Turci mogli osvojiti niti jedan pedalj novog teritorija na račun

Hrvatske.

 

GOSPODARSKO STANJE I SELJAČKA BUNA

 

7

Borba za opstanak usporavala je gospodarski razvoj hrvatskog naroda. Obrtnici su

radili udruženi u cehove, rudarska je proizvodnja slabila, a trgovini su smetale mitnice i

dadžbine. Do dolaska Turaka, Hrvatska je bila tranzitno područje između Središnje Europe

i Sredozemlja. Turske su provale prekinula glavne trgovačke putove prema od obale prema

Podunavlju. Trgovački su se putovi pomicali na sjever i sjeverozapad. Sve više se uzdiše

Zagreb sa Gradecom koji se od 1557. g. počinje nazivati hrvatskom prijestolnicom. Više je

gradova potpalo pod vlast velikaša, a slobodni su ostali samo Križevci, Koprivnica i Senj.

Opće osiromašenje zemlje očituje se u i gospodarskoj moći velikaša. Ona je toliko pala da

su jedino Zrinski mogli podignuti banderij od oko 400 vojnika. Zrinski su bili najjači

feudalci, a njihovi su se posjedi širili od Mure do Jadranskog mora. Moćni su još bili

Erdödy, Draškovići i Ratkaji, a neki su se kao Blagajski iselili iz Hrvatske. Feudalni posjed,

vlastelinstvo, sastojao se od vlastelinske zemlje i od urbijalne zemlje na kojoj su stanovali

podložnici – kmetovi. Oni su obrađivali i jednu i drugu zemlju. Njihov položaj posebno se

pogoršao u 16. st. kada je desetina koju su do tada davali feudalcu u novcu, zbog gubitka

vrijednosti novca pretvorena u daću u plodinama. Vlastelini su tu daću neprestano

povećavali zbog trgovanja, posebno konjunkture trgovine plodinama. Položaj seljaka

otežavao je i pravo vlastelina na prvokup, jer se njime sputavalo slobodno seljačko

raspolaganje imovinom i slobodna trgovina. Najteži teret je ipak bila tlaka. Seljaci su

izgubili i pravo slobodne selidbe. Zbog toga su svoje nezadovoljstvo iskazivali bunama, od

kojih je najznačajnija ona u krajevima oko Susjedgrada i Stubice koju je vodio Matija

Gubec-Beg i buna na Hvaru pod vodstvom Matije Ivanića. Veliku bunu u Zagorju izazvao

je ponajprije vlastelin Franjo Tahi svojim bezobzirnim postupcima prema seljacima. Kad

seljaci nisu na svoje tužbe kralju dobili nikakvog odgovora, odlučili su se na bunu. Središte

bune bila je Stubica u kojem je osnovan seljački savez (pund od njem. Bund = savez). Na

čelu saveza su bili Matija Gubec, Ivan Pasanec i Ivan Mogaić, dok je na čelu seljačke

vojske bio Ilija Gregorić. Cilj ustanika bio je da u savez privuku i susjedne kranjske i

štajerske seljake i uskoke u Žumberku kojima je zapovijedao kapetan Thurn (posrednik je

trebao biti Ilijin kum Marko Nožina, no on nije uspio izvršiti zadatak). Pobunjeni kmetovi

ustali su za opću jednakost i slobodu svih ljudi, tj. za dokinuće feudalizma, opće plaćanje

poreza i opći vojnu dužnost u obrani domovine. Kralju Maksimilijanu i nadvojvodi Karlu u

Grazu obećali su vjernost i poslušnost. Buna je buknula 1573. g. oko Susjedgrada i Stubice

8

gdje se okupilo oko 20000 seljaka. Hrvatski ban Drašković na vijest od buni odmah je

zatražio pomoć od Maksimilijana, dok se Stjepko Gregorijanec obratio molbom kapetanu

Thurnu. Upravo su uskoci zapečatili sudbinu pobunjeničke vojske u bitkama kod Krškog i

zajedno s vojskom banovca Gašpara Alapića kod Kerestinca koju je vodio Ilija Gregorić.

Pomutnju u redove ustanika unijele su i lažne glasine koje su širili plemići da su Turci

provalili u Štajersku, pa su uplašeni seljaci pohitali svojim kućama. Glavni sukob se ipak

zbio kod Stubičkih toplica gdje je bio centralni odred pobunjeničke vojske i Matija Gubec.

Na njih je krenula staleška vojska koja se vrlo brzo okupila, jer se radio o interesima

plemstva. Ono je ocrnilo seljake i kod kralja dojavama da su seljaci okrunili Matiju Gupca

za kralja, a najviše su se uplašili namjera seljaka da uspostave seljačku republiku, tj. osvoje

Zagreb i sami organiziraju obranu Granice. U sukobu kod Stubičkih toplica uhvaćen je

Matija Gubec i vođe bune koji su kažnjeni teškom i mučnom smrću za tu bunu (krunjenje

Matije Gupca usijanom krunom). U seljačkoj buni poginulo je oko 5-6 tisuća kmetova koji

su povješani na stabla uz cestu ili su osakaćeni rezanjem nosa ili ušiju.

 

Seljačka buna potakla je Turke na nove provale u Hrvatsku, osobito susjednog

banjalučkog Ferhad-pašu. Novim banom u Hrvatskoj postao je Gašpar Alapić u vrijeme

kad je 1574. g. Ferhad-paša udario na Bihać. Ugroženom gradu u pomoć je krenuo general

Auersperg kojeg su pak Turci porazili u bitci kod Budačkoga. U to je i umro kralj

Maksimilijan, a naslijedio ga je Rudolf, stariji sin.

 

III. RUDOLF II. (1576-1608)

 

Rudolf II. bio je odgajan na dvoru svog rođaka, kralja Filipa II. u Španjolskoj.

Tamo je postao gorljiv katolik i počeo se intenzivno zanimati za znanost i umjetnost,

osobito astrologiju i alkemiju. Bio je plah i melankoličan, što se uskoro razvilo u duševnu

bolest. Odmah na početku vladanja povukao se u dvorac Hradčane u Pragu, dok je upravne

i političke poslove u Hrvatskoj prepustio bratu Ernestu, a vojničke stricu Karlu. Za njegova

vladanja Hrvatska je spala na najmanji opseg teritorija, mali komad između mora, kranjsko-

štajerske granice, Drave i Đurđevca, Čazme i Save i nešto niže Siska, zatim Kupe i Kapele.

9

Da se spriječe daljnji prodori Turaka u Kranjsku i Štajersku, te Hrvatsku, nastojanjem

nadvojvode Karla uređena je Vojna krajina.

 

POSTANAK VOJNE KRAJINE

 

Vojna krajina počinje se formirati još za života kralja Ludovika, kada je Ferdinand

potpomagao obranu Hrvatske, jer je shvatio da tako brani i svoje teritorije. Kranjski su

staleži izjavili da je bolje braniti se od Turaka na tuđem teritoriju nego na svome.

Ferdinandova skrb povećala se njegovim izborom za h-u kralja kada se obvezao da će za

obranu Hrvatske uzdržavati oveću vojsku. Tako je iz kraljeve obaveze i brige austrijskih

staleža nastala Vojna krajina. Ona nije odmah u početku bila zaseban teritorij, već su je

činili krajiški vojnici sastavljeni od različitih četa i podijeljeni u kapetanije. Od polovice 16.

st. razlikujemo dvije krajine Slavonsku između Drave i Kupe (kapetanije križevačka,

koprivnička i varaždinska) i Hrvatsku između Save i mora (kapetanije hrastovička,

ogulinska, bihaćka i senjska). 1578. g. Rudolf je neposrednu upravu u Krajini predao svom

stricu Karlu, kojem se u vojničkim pitanjima morao podvrgavati i sam hrvatski ban i sabor.

Sabor je na to odgovorio da pristaje na takvu odluku, ali da se ban neće podvrći nikojem

drugom kapetanu, jer bi to značilo povredu hrvatske slobode.

 

Novi hrvatski ban Krsto Ungnad je zajedno sa Jurajem Knevenhüllerom potučen je

od bosanskog Ferhad-paše 1579. g. i od tada je granica pomaknuta od Une na Kupu.

Izgubljeni su gradovi Cazin i Bužim (1576), Bosanska krajina (1577) i tvrdi grad

Gvozdansko koje je čuvalo okolne rudnike (junačka pogibija 300 branitelja).  Hrvatska je

izgubila Banovinu, Kordun i Bosansku krajinu, a iza je ostao samo Bihać. Kad su Turci

ponovno provalili 1580. g. u Turopolje, nadvojvoda Karlo odlučio je da se za potrebe

obrane podigne utvrđeni grad, koji je po preporuci nadvojvodinih savjetnika izgrađen za

utoku Mrežnice i Korane u Kupu – današnji Karlovac. U njegove temelje uzidano je 900

turskih lubanja. Tako je Hrvatska krajina dobila svoje sjedište, dok je sjedište Slavonske

10

krajine bilo u Varaždinu. Formiranjem Vojne krajine počeo se na hrvatskom teritoriju

stvarati nov politički teritorij izuzet ispod vlasti sabora i bana.

 

Glavni problemi Vojne krajine bili su:

1. Naseljavanje opustjelih krajeva koje su napustili stanovnici u bijegu od Turaka. Novo

žiteljstvo dolazi iz pograničnih turskih područja. Neki su bježali sami, a nekim su krajiški

zapovjednici obećavali veća prava i povlastice. Tako se u Krajinu doseljavaju uskoci,

pribjezi i vlasi. Među doseljenim i domaćim stanovništvom doći će to brojnih sukoba, jer

su krajiški generali veća prava i povlastice davali doseljenicima (Vlasima).

2. Financiranje Krajine u početku je preuzeo na sebe kralj, a kasnije donjoaustrijski staleži.

Kako za Krajinu nikada nije bilo dosta novca, otimanje pljačka i plijen bili su svakodnevna

pojava. Nedostatak hrane, vina i municije utjecao je na visoke cijene, što je upropaštavalo

gospodarstvo.

3. Upravljanje u Krajini riješeno je izuzimanjem tog područja izvan nadležnosti Hrvatskog

sabora i Bana (1578). Upravu su imali njemački generali u Karlovcu i Varaždinu,

podvrgnuti nadvojvodi u Grazu i kralju u Beču. Hrvatski sabor često se tužio na austrijske

generale koji se nisu htjeli pokoravati ni banu ni saboru i uzimali si za pravo da sude

hrvatskim plemićima.

 

BITKE KOD SISKA

 

1591. g. na čelo u Bosanskom pašaluku (osnovanom 1580. g.) došao je poturica

Hasan-paša Predojević, osobni prijatelj velikog vezira Sinan-paše. On je započeo

trogodišnje ratovanje za preostali dio Pounja i Pokuplja kao i za Sisak. Napadima je

nastojao prekinuti primirje što su ga sklopili sultan i car Rudolf. Predojević je stoga s

jakom vojskom u kolovozu 1591. g. opsjeo Sisak, ali je već nakon četiri dana bio prisiljen

da odustane od opsade i vrati se nazad. Za njim je krenuo mladi ban Toma Erdödy koji je

tom prilikom oslobodio svoj rodni grad Moslavinu. Za osvetu je Hasan popalio krajeve oko

Božjakovine i Vrbovca. Nakon ovog napada sastao se Hrvatski sabor i donio odluku o

sveopćem zemaljskom ustanku (insurekciji) na obranu domovine i o dovozu hrane vojsci.

Tim zaključkom odlučeno je da u slučaju rata na banov poziv moraju u rat krenuti svi

11

plemići hrvatskog kraljevstva osobno, sve duhovne osobe, građani i kmetovi (od svakog

dima po 2 pješaka i svakih 10 po 1 konjanik).

 

U proljeće 1592. krenuo je Hasan-paša u novi napad. Prije toga dao je nedaleko

Kupe u blizini Siska izgraditi grad Petrinju (Jeni Hisar) kao početnu točku za daljnja

osvajanja. Zatim je opsjeo grad Bihać koji mu se nakon 9 dana opsade predao. Bihać je bez

borbe predao kapetan Lamberg na zahtjev građana kojima je paša obećao slobodu, ali je

zatim na tursku vjeru da posjeći njih 2000. Padom Bihaća linija obrane tekla je crtom od

Ogulina kroz Karlovac uz Kupu do Siska. Hasan-paša se zatim uputio u napad na Sisak koji

su branili kanonik Mikac i njegova dva druga. Ni ovoga puta paša nije imao uspjeha, već je

morao napustiti gradske zidine.

 

U lipnju 1593. zaputio se Hasan-paša ponovno sa svojom vojskom na Sisak s ciljem

da nakon njegovog osvajanja napadne i Zagreb i osvoji ostatke Slavonije. Grad je branilo

300 vojnika s Blažem Đurakom na čelu. Sisak je opkoljen i s Save i s Kupe. Grad se uspio

održati dok nije stigla pomoć bana Erdödyja s hrvatskom vojskom i krajiškim četama.

Turska vojska je uzmakla na otok između Odre, Kupe i Save. U vojsci je nastala panika, pa

je većina vojnika bježala u nabujalu Kupu i tako se utopila. Utopio se i Hasan-paša i još

nekoliko sandžak-begova. Pobjeda pod Siskom odjeknula je u čitavoj kršćanskoj Europi.

Ta obrana bila je presudna za obranu preostale Hrvatske, ali i Europe.

 

DUGI TURSKI RAT (1593-1606)

 

Da bi spasio ugled svoje nepobjedive vojske sultan Murat III. objavio je kralju

Rudolfu rat. Glavno bojište u tom ratu bila je Ugarska, a Hrvatska sporedno. 1594. g.

krenula je velika kršćanska vojska prema Petrinji. Rustan-beg je na to zapalio grad i

pobjegao u Bosnu. Turci su uspjeli nakratko ponovno osvojiti grad, ali su ga 1595. konačno

izgubili. Tom pobjedom kod Petrinje oslobođena je sva zemlja na sjeveru Kupe. Pobjede

pod Siskom i Petrinjom ohrabrile su hrvatske branitelje, ali i ostale kršćane pod turskom

vlašću. Stoga je car Rudolf 1595. pozvao sve pokorene narode na ustanak protiv Turaka.

Da ih potaknu na otpor hrvatske krajiške čete često su upadale duboko u turski teritorij. Svi

12

ti uspjesi potakli su i seobe vlaha na hrvatsku stranu. Time je znatno oslabljena turska

pozadina a ojačana obrana u Krajini. No dolaskom Vlaha došlo je i do sukoba s lokalnim

stanovništvom što će biti početak vlaškog pitanja.

 

U vrijeme ratovanja s Turcima kralj Rudolf pokušao je ukinuti čast hrvatskog bana i

vojničko zapovjedništvo predati krajiškim kapetanima. Toma Erdödy odrekao se banske

časti. Na to se sastao sabor 1595. g. i donio zaključak da se Hrvatska neće pokoriti ni

jednom stranom generalu. Tako je na intervenciju sabora kralj imenovao dva bana Gašpara

Stankovačkog i Ivana Draškovića. Nakon vojničkih neuspjeha sultan je bio prisiljen

potpisati mir 1606. g. na ušću rijeke Žitve. Bio je to prvi ravnopravni mir kojim se ukida

plaćanje danka sultanu u zamjenu za jednokratnu isplatu od 200 000 dukata. Hrvatska je

dobila osvojeno područje Moslavine, Čazme i Rovišća, te Petrinju, a izgubila je Bihać.

Tako se teritorij Ostatka Ostataka koji je iznosio 16.800 km2 povećao na 18.200 km2.

 

BUNA STJEPANA BOCSKAYA

 

Još potkraj rata s Turcima izbila je u Ugarskoj buna kojoj je glavni uzrok bio

kršenje ugarskog ustava (Beč nije imenovao palatina) i postupak njemačkih četa. Sve to

ostalo je ipak donekle u pozadini, dok su u prvi plan izbile ponovno vjerske raspre. Rudolf

koji je bio gorljiv katolik donosi razne odredbe protiv ugarskih plemića protestanata. Kad je

kralj samovoljno izmijenio saborske članke protiv protestantskih plemića, izbila je u

Ugarskoj i Erdelju buna. Bocskay je odmah stupio u vezu s Turcima, što je bunu učinilo

vrlo opasnom za dvor. Uz sve to kralj Rudolf nije previše mario za opasnosti koje sa sobom

nosi ta buna, pa su ga njegova braća primorala da vojničke i civilne poslove Ugarske i

Hrvatske prepusti bratu Matijašu. Matijaš se zatim odmah upustio u pregovore s

Bosckayem u Beču. Bečkim mirom 1606. g. bili su konačno uređene vjerske prilike u

Ugarskoj. Bilo je određeno da plemstvo i građani u Ugarskoj sami mogu birati vjeru koju

hoće, tj. obje vjere postale su ravnopravne. Ustanicima je dana amnestija i uređena su

pitanja oko izbora palatina. Isto tako je određeno da vrhovni blagajnik, dostojanstvenici i

vojnički zapovjednici u Ugarskoj i Hrvatskoj mogu biti samo domaći ljudi. Ipak, Hrvatski

sabor se strogo ogradio od odredaba Bečkog mira koje se tiču vjerske slobode i izrazio

13

želju da zadrži Rudolfov 22. članak. Uz to je naglasio da kralj od sada za kapetane u

Slavoniji i Hrvatskoj imenuje domaće ljude i da se obnovi vlast bana od Drave do mora.

 

IV. MATIJAŠ II (1608-1619)

 

U vrijeme dok je kraj Matijaš pregovarao s Bocskayem i Turcima o miru, duševno

stanje kralja Rudolfa se znatno pogoršalo. Živio je posve odvojen od svijeta u svom dvoru

na Hradčanima i potpuno je zanemarivao državne poslove i nije dopuštao da ga o njima

nitko obavještava. Tako nije dugo vremena htio potpisati ugovore o miru s Turcima i

Bocskayem. Zbog toga je Matijaš uz podršku svih staleža s vojskom ušao u Prag i primorao

Rudolfa da ugovorom u Libenju 1608. g. njemu preda vlast u Austriji, Moravskoj, Ugarskoj

i Hrvatskoj, pa je bio okrunjen za h-u kralja.

 

Još prije Matijaševa krunjena sastao se Hrvatski sabor da bi izabrao poslanike za

krunidbeni Ugarski sabor. Na saboru je prevladavalo mišljenje da je mirom na Žitvi

Hrvatsko-slavonska krajina postala suvišnom i da bi ju trebalo vratiti pod vrhovnu vlast

bana. Stoga je u svojim uputama izaslanicima (instructiones) zahtijevao od novog kralja da

ukloni strane vojničke zapovjednike iz županijskih središta i da na upražnjena časnička

mjesta imenuje domaće ljude. Hrvatski staleži odlučili su da će radije umrijeti nego da

njima vladaju tuđinci. Kralj Matijaš prihvatio je želje Hrvatskog sabora i za bana ponovno

imenovao Tomu Erdödyja. No, uz sva obećanja, stanje u Vojnoj Krajini nije se mnogo

izmijenilo, pojaviše zbog protivljenja njemačkih zapovjednika u Krajini i Ferdinanda u

Grazu. Zbog toga je Ban Erdödy ponovno odstupio, a zamijenio ga je Benedikt Thuroczy,

koji je umro nakon godinu dana da bi 1916. g. za bana bio postavljen Nikola Frankapan

Tržački.

 

RJEŠAVANJE USKOČKOG PITANJA

 

14

Poslije pada Bosne (1463) i Hercegovine (1482) velik broj katoličkog stanovništva

potražio je utočište u susjednoj Hrvatskoj i Slavoniji. Ti bjegunci u slavonskim krajevima

nazivali su se "pribegi ili prebegi", a u Dalmaciji "uskoci". Najpoznatija uskočka skupina

bila je ona koja je dolazila iz BIH i počela se oko 1530. g. skupljati oko tvrđave Klis.

Tamošnji senjski kapetan Petar Kružić uzeo ih je u svoju službu. Oni su se često zalijetali iz

Klisa u turske teritorije, pa su zbog toga Turci 1537. g. osvojili taj grad, a uskoci se odselili

u Senj. Tako se uskoro uskočko ime proširilo na sve vojnike senjske kapetanije.

 

Sam položaj Senja s gorovitim zaleđem i otočnim pročeljem je bio takav da ga se ni

s kopna ni s mora nije moglo lako napasti. Osnivanjem Vojne krajine Senj je postao

sjedište senjske kapetanije u okviru Krajine. Uskoci su gotovo 80 godina činili gradsku

posadu Senja. Dijelili su se na četiri kumpanije kojima su na čelu bili uskočki vojvode.

Uskoro im se pridružilo i mnoštvo bjegunaca iz Mletačke Dalmacije. Bili su to vrlo smioni

vojnici, naoružani puškom i sjekirom, katkad i handžarom. Bili su sposobni podnositi svaku

oskudicu i muku.

 

Uskoci su trebali dobivati mjesečnu plaću, ali je ona redovito izostajala, pa se

dogodilo da su se morali prehranjivati plijenom i otimačinom. Budući da se u Krajini

neprekidno ratovalo s Turcima, uskoci su ponajviše napadali njihova područja. Zbog

vječnog malog rata u Krajini nikome nije padalo na pamet da u tome sprječava. Jedno

vrijeme ih je čak i Venecija potpomagala kad je bila u ratu s Turcima. No kad je Venecija s

Turskom sklopila mir (1540.) uskoci su joj postali smetnja, jer je Porta počela tražiti od

Republike da ne pomaže uskocima koji su plijenili turske lađe na moru. Kad su Mlečani

počeli prevoziti tursku robu, uskoci su počeli zaustavljati i njih i zahtijevati tursko

vlasništvo. Zbog toga je Sulejman zaprijetio da će poslati tursku mornaricu da osvoji Senj.

No Mlečani nikako nisu htjeli pristati da turska mornarica uđe u "njihovo more", pa je zbog

toga izbio mletačko-uskočki rat.

 

Prvi sukobi započeli su već 1557. g. kad je mletačka mornarica prvi puta blokirala

senjsku luku. Neprijateljstva su prestala kad je Venecija ponovno zaratila s Turskom zbog

Cipra. No čim je opet sklopljeno primirje s Turskom, Venecija se ponovno okrenula protiv

15

uskoka, koji su bili posebno ogorčeni na Mlečane jer su u opsadi Klisa 1596. g. pomagali

Turke. Zbog tih sukoba Austrija je 1601. g. u Senj poslala kraljevskog povjerenika Josipa

Rabattu s krajiškom vojskom i zapovjedi da kazni uskoke i raseli ih iz Senja u unutrašnjost

Hrvatske. Rabatta je odmah dao pogubiti kneza Posedarskog i vojvodu Margitića i raselio

oko 200 uskoka. No, kad je na Silvestrovo dao uhititi uskočkog vojvodu Jurišu, omiljenog

među Senjanima, došlo je do pobune u kojoj je Rabatta ubijen. Time je na neko vrijeme

bilo odgođeno rješavanje uskočkog pitanja.

 

Nakon mira s Turcima na Žitvi 1606. g. između HM i Venecije postavilo se pitanje

slobodne plovidbe Jadranskim morem. Uskoci su i dalje plijenili tursku robu na mletačkim

lađama, pa su Mlečani zahtijevali od nadvojvode Ferdinanda da riješi pitanje uskoka i

Senja. Kako nisu naišli na razumijevanje u Grazu zbog nedostatka novca, izbio je rat

između Venecije i Habsburgovaca poznat još kao uskočki rat (1615-1617). Vodio se

uglavnom u dolini Soče i u Istri, dok su se uskoci zalijetali i do pred samu Veneciju. Poslije

teških razaranja u Istri, na intervenciju Španjolske i Francuske sklopljen je mir u Madridu

1617. g. Njime se nadvojvoda Ferdinand obvezao da će raseliti uskoke iz Senja u koji će

smjestiti njemačku posadu. To je i učinjeno i većina uskoka je preseljena u Liku i oko

Otočca, te na Žumberku. Pitanje slobodne plovidbe nije ni tada bilo riješeno pa su hrvatske

luke i dalje ostale u mletačkom okruženju.

 

V. FERDINAND II. (1619-1637)

 

Još prije smrti kralja Matijaša, nadvojvoda Ferdinand okrunjen je za kralja 1617. g.,

jer Matijaš nije imao djece. Prije krunjenja sastao se i hrvatski sabor na kojem je instaliran

Nikola Frankapan za bana. Na požunskom saboru hrvatski poslanici ponovno traže

rješavanje pitanja Vojne krajine i obnove banske vlasti. Izabrani kraj Ferdinand je zbog

toga inauguralnom diplomom zajamčio hrvatskom kraljevstvu da će mu ispuniti želje čim

dođe na prijestolje.  1619. g. umro je kralj Matijaš i naslijedio ga je odmah Ferdinand koji

je imao pred sobom tešku zadaću vođenja tridesetogodišnjeg rata te rješavanja pobune

Gavre Betlena u Ugarskoj.

 

16

Hrvati su sudjelovali u oba rata kao laki konjanici arkebuziri. U Wallensteinovoj

vojci Hrvate je vodio Nikola Zrinski. Hrvati su se posebno odlikovali u bitkama kod

Heidelberga 1623. g., kada su preplivali rijeku Neckar i iznenadili neprijatelja. Nešto slično

su izveli i prilikom osvajanja Magdeburga i u bitci kod Lützerna kada je poginuo švedski

kralj Gustaf Adolf. Hrvati su najviše došli na glas nakon bitke kod Nördlingena 1634. g.

kada su ponovno natjerali Šveđane u bijeg. Sudjelovali su i u osvajanju Praga i drugih

gradova u Češkoj i Njemačkoj. Smatra se da ih je u ratu sudjelovalo oko 30000 i pronijeli

su Europom slavu hrvatskog oružja, ali za tuđe interese. Oko vrata su imali crvene marame

zavezane na čvor ala Croata od kojih je nastala današnja kravata. Nakon rata su kraljevi

imali posebne jedinice koje su nosile hrvatsko ime.

 

 KRAJINA I VLAŠKO PITANJE

 

Ni kad je Ferdinand došao na prijestolje nije se mnogo promijenilo u odnosu na

pitanje Vojne krajine. Štoviše, njezino unutrašnje uređenje upravo je prvi puta provedeno

baš za njegova vladanja. Ona se razdvojila na dva generalata: karlovački (ili Hrvatska

krajina) i varaždinski (ili Slavonska krajina). Kako su ti krajevi bili slabo naseljeni, Nijemci

su različitim privilegijama počeli mamiti u turskom susjedstvu naseljene Srbe (Vlahe). Oni

su ih branili od zahtjeva hrvatskih plemića da im oni budu kmetovi, jer su se nastanili na

njihovoj zemlji i da plaćaju katoličkim biskupima desetinu. Zbog toga je došlo do oštrih

sukoba između hrvatskih staleža i bečkog dvora. 1629. g. Hrvatski sabor donosi vlaški

zakon kojim obećava sva prava Vlasima ako se dobrovoljno pridruže hrvatskoj državi. Oni

će zadržati ista prava kao i pod svojim krajiškim zapovjednicima. No, oni su to po

nagovoru krajiških zapovjednika i svoje pravoslavne crkve odbili.

 

Ferdinand II. je da bi riješio vlaško pitanje donio 1630. g. Vlaške statute po kojima

su oni samo krajiški vojnici, a ne kmetovi hrvatskih plemića. Dopušteno im je da sebi

slobodno biraju seoske knezove koji su opet birali suce, zagarantirana im je vjeroispovijest

i slobodna trgovina . Tim nezakonitim činom Ferdinand II. je izdvojio Krajinu u zaseban

teritorij, sasvim izuzet ispod vlasti bana i Sabora.

 

17

FERDINAND III. (1637-1657)

 

Za njegova vladanja i dalje je najaktualnije bilo pitanje teritorijalne cjelovitosti

Hrvatske i pitanje opstanka ustava. Poslije Westfalskog mira (1645) počelo se ozbiljno

pomišljati da se Ugarska i Hrvatska izjednače s austrijskim nasljednim zemljama. Stoga se

ban Nikola Zrinski morao odlučno boriti za sudbenu vlast. Ipak, u borbi za karlovački

generalat nije imao uspjeha.

 

Godine 1645. započeo je tzv. Kandijski rat između Venecije i Turske oko otoka

Krete. Istodobno se ratuje i u dalmatinskom zaleđu, gdje su Mlečani okupili vojsku

sastavljenu pretežito od Hrvata. Pridružuju im se i razni drugi pomoćni odredi ili hajduci.

Mlečani su 1647. g. uspjeli zauzeti Vranu, Nadin i Ostrovicu, a 1648. g. Drniš, Vrliku,

Knin i Klis i počeli prodirati u Bosnu. Pri sklapanju mira 1669. g. Venecija je dobila uski

pojas od Novigrada do Omiša, Zadar, Šibenik i Split i njihovo zaleđe. Bila je to nova

granična crta Linea Mani. U ratu je na strani Mlečana sudjelovao i ban Nikola Zrinski.

Zrinski je 1652. g. pobijedio Turke kod Kostajnice. Za obranu od Turaka iz Kanjiže u

Ugarskoj Zrinski je izgradio za obranu Međimurja utvrdu Novi Zrin.

 

 

VI. LEOPOLD I. (1657-1705)

 

Leopold je naslijedio na prijestolju Ferdinanda III. čiji sin Ferdinand IV. je umro još

za očeva života. Leopold je bio pobožan, povučen i neodlučan kralj koji je u svemu slušao

svoje savjetnike, koji su na nesreću bili vrlo slabi i nevaljali, a neki i pod stranim utjecajem.

No s druge strane imao je dobre vojskovođe koji su mu proslavili ime i proširili državu.

 

PRVI TURSKI RAT (1663-1664)

 

Prvi turski rat izbio je zbog toga što se Leopold umiješao u izbor erdeljskog kneza.

U Ugarskoj je glavni vojskovođa bio carski general Montecuccoli, a u Hrvatskoj i

jugozapadnoj Ugarskoj ban Nikola Zrinski i njegov brat Petar. Nikola je 1663. kod ušća

18

Mure u Dravu pobijedio Turke i spriječio njihov prodor u Štajersku, dok je Petar kod

Otočca pobijedio Ali-pašu Čengića. Početkom 1664. upao Nikola Zrinski je zauzeo Pečuh i

spalio Sulejmanov most na Dravi kod Osijeka. Zbog toga je sam veliki vezir Ahmed

Čuprilić krenuo s golemom vojskom da se osveti za te poraze. Opsjeo je i osvojio Novi

Zrin. Tome je mnogo pridonio i Montecuccoli koji je bio osobni neprijatelj Zrinskih i

namjerno nije gradu pružio pomoć. Kad je turska vojska krenula prema Beču, dočekala ju

je austro-francuska vojska kod Saint Gottharda u Ugarskoj i potukla. Iako je pobjeda bila

sjajna, Beč je odlučio ipak da ponudi sramonti mir u Vašvaru na 20 godina i obvezu

plaćanja ratne odštete od 200.000 talira sultanu. Bio je to kukavički postupak koji je

razbjesnio ugarsko i hrvatsko plemstvo koje je očekivao oslobodilački rat koji bi zauvijek

protjerao Turke iz tih krajeva. Habsburgovci nisu htjeli osvajanja koja bi još jače ojačala

hrvatsko-ugarsko plemstvo i tako ugrozila njihove apsolutističke i centralističke namjere.

 

 

ZRINSKO-FRANKOPANSKA UROTA

 

Kad se pročulo da u sramotnom Vašvarskom miru postoji još i tajna klauzula kojom

car Leopold dopušta Turcima slobodan prolaz u Italiju (Veneciju) nezadovoljstvo je još

više poraslo. Bilo je tu i nekoliko drugih razloga: centralističke težnje bečkog dvora da od

Hrvatske i Ugarske učini svoje provincije, boravak njemačkih četa pod stranim

zapovjednicima na hrvatskom teritoriju, posebno u Krajini i ugarskim tvrđavama, nasilje i

pljačka od strane neredovito plaćene vojske. Svemu tome na kraj su mogli stati sabori, ali

ih centralna vlada u Beču nije nikako htjela sazvati.

 

Nezadovoljnicima u Hrvatskoj i Ugarskoj na čelo je stao Nikola Zrinski, a uz njega

glavni kolovođe su bili palatin Franjo Wesselenyi, ostrogonski nadbiskub Đuro Lippay i

Franjo Nadasdy, glavni Velikaši u Ugarskoj. Nezadovoljnici su zaključili da potraže pomoć

od francuskoj kralja Luja XIV. Stoga je Katarina Zrinska pošla u Veneciju gdje je stupila u

kontakt sa tamošnjim francuskim poslanikom u Veneciji i izjavila da su braća Zrinski

spremni staviti se pod protektorat Luja XIV., pošto Leopold s njima nedolično postupa. Luj

XIV. je u prvi mah odgovorio potvrdno na ponudu Zrinskih. No kad su Zrinski preko svog

19

kapetana Franje Bukovačkog  zatražili od Luja XIV. da pošalje svoju ratnu flotu u Bakar,

francuski poslanik u Veneciji je izjavio da će se Zrinski, ako dođu pod protektorat Luja

XIV., morati pokoravati samo njegovim interesima. U vrijeme pregovora s Francuskom

1664. poginuo je Nikola Zrinski u lovu nedaleko od Čakovca, a na banskoj stolici ga je

naslijedio Petar Zrinski koji je nastavio pregovore s Francuskom. Francuska je tada vodila

svoju tradicionalnu politiku slabljenja Njemačkog Carstva pa je buntovnike uzimala samo

kao oblik pritiska. No čim je sklopila dogovor s Habsburgovcima 1668. g. o diobi

španjolskog nasljeđa, prepustila je Hrvate i Mađare njihovoj sudbini. Uskoro je umro

palatin Wesseleny u Ugarskoj, a kad ga je naslijedio Nadasdy ostavio je Petra. Petar se

okreće tada Poljskoj za pomoć gdje je na vlast došao novi kralj koji nije bio ni pod

francuskim ni pod austrijskim utjecajem. No bečki je dvor pokušao tada svoj utjecaj na

Poljsku ostvariti ženidbom poljskog kralja s nadvojvotkinjom Eleonorom. Zrinski je to

pokušavao spriječiti i u tim nastojanjima došlo je do suradnje s Franom Krstom

Frankopanom s kojim je prije imao loše odnose. Sada su izgladili spor i mladi Krsto je

oduševljeno prihvatio ideju o ustanku. No i ideja suradnje s Poljskom nije urodila plodom i

poljski kralj se oženio Eleonorom.

 

Sva ta događanja izazvala su u Petru bijes. Vrhunac je bio kad mu je Beč doznačio

obećanih 3000 forinti za razne izdatke kao predujam na račun njegove buduće plaće. Tada

je u njemu nastala prekretnica i odlučuje se za suradnju s stoljetnim neprijateljem Hrvata i

kršćanstva Turcima. Stoga šalje 1669. g. u Solun Franju Bukovačkog i još dvojicu uglednih

plemića, gdje su ga Turci primili s istočnjačkom udvornošću. Ugovorili su povoljne uvjete

za savez: godišnji danak od 12.000 talira, sultan mora u Hrvatskoj i Ugarskoj očuvati staru

slobodu i ustav, u sultanovo ime vladat će Hrvatskom i Ugarskom Petar Zrinski i njegovi

potomci, a budimski će ga paša pomagati sa 30.000 ljudi. No tim pregovorima nije bio

nazočan veliki vezir Ahmed Čuprilić, koji je bio glavna osoba u Carstvu. On se nije htio

zbog Zrinskog zaratiti s Leopoldom, jer još nije bio spreman za rat, no Bukovačkom nije

otvoreno rekao da odbija njihovu ponudu, već da će mu poslati odgovor preko bosanskog

paše. No, Bukovački je  smatrao da će odgovor biti potvrdan, pa je javio banu da je savez

osiguran. Na to je Zrinski počeo s pripremanjem urote i dizanjem bune. Objavio je ustanak

i obećao svim svojim kmetovima na primorju i Gorskom Kotaru da će ih osloboditi ako se

20

dignu na oružje. No još prije Zrinskog bečki je dvor saznao za pregovore u Porti preko svog

rezidenta kod Porte Ivana Casanove. Buna se ubrzo proširila svom Hrvatskom. Zagreb je

stao uz bana, no Kaptol je odbio suradnju. Nakon što je mu je plemstvo prisegnulo vjernost

u Zagrebu, ban je krenuo u Čakovec. U Beču je odlučeno da se Zrinski odmah skine s

banske časti i na njegovo mjesto postavi Nikola Erdödy. Uskoro je na njega s vojskom

krenuo general Herberstein, a poziv na ustanak su odbili Turopoljci.

 

Ubrzo je Petar opazio da ga Turci varaju, pa je namjeravao da se izmiri s

uvrijeđenim Leopoldom, a Beč je to pak nastojao iskoristiti da ga namami u Beč. Zrinski i

Frankopani pišu kralju da ga nisu namjeravali iznevjeriti i podvrgnuti se Turcima, pa je

Petar poslao čak svoga sina jedinaca caru u Beč. Nakon što je Herberstein opljačkao

njegova imanja, a austrijska vojska upala u Međimurje, Zrinskom i Frankopanu nije

preostalo ništa drugo nego da se upute u Beč. Prije toga dobili su kraljevsku riječ da im se

ništa neće dogoditi. No čim su stigli u Beč, odmah su utamničeni, a nešto kasnije uhvaćena

je i Katarina Zrinska. Osuđeni su na smrt. Petar je optužen zato što je želio postati vladar, a

to znači da je radio protiv Habsburgovaca, dok je drugi optužen za dizanje ustanka.

Smaknuti su 30. travnja 1671. g. u Bečkom Novom Mjestu. Nadasdy je istog dana ubijen u

Beču, a Tattenbach smaknut nešto kasnije. Imanja Zrinskih i Frankopana su opljačkana i

konfiscirana. Tako je Hrvatska izgubila posljednje svoje luke i ostatke slobodne jadranske

obale. 1673. g. u ludilu umrla je i Katarina Zrinska i njezina kći Zora. Sin Nikole Zrinskog,

Adam poginuo je također pod čudnim okolnostima u bitci kod Slankamena 1691. g., a sin

Petra i Katarine Ivan Antun umro je 1703. g. u tamnici u Grazu. Kako je Fran Krsto

Frankopan bio posljednji svog roda, tako su izumrle ove dvije hrvatske velikaške obitelji.

 

VELIKI RAT ZA OSLOBOĐENJE (1683-1699)

 

Kad je isteklo dvadesetogodišnje primirje iz Vašvara, Leopold je najradije htio

produžiti to primirje, ali je u Carigradu prevladala ratoborna stranka, pa je sultan Mehmed

IV. navijestio rat Habsburgovcima. Veliki vezi Kara-Mustafa krenuo je s velikom vojskom

1683. g. ravno na Beč i počeo ga opsjedati. No dok je opsjedao grad, u pomoć mu je stigao

poljski kralj Jan Sobieski i vojvoda Karlo Lotarniški. Oni su do koljena potukli tursku

21

vojsku čime je zauvijek skršena moć Osmanskog Carstva. Turska vojska se počela u kaosu

povlačiti. Jedan dio vojske išao je uz Dravu, a kod Bjelovara se odvojio i krenuo prema

Savi. Slavonije je opustošena Ta pobjeda ohrabrila je Austriju, Veneciju i Poljsku na nove

napade na Turke, pa je u tu svrhu stvorena Sveta liga 1684. g.

 

Rat se vodio na tri fronte. U Ugarskoj je ratovala carska vojska, u Hrvatskoj banska pod

banom Nikolom Erdödyjem koju su pomagali hajduci i u Dalmaciji mletačka vojska

sastavljena od domaćih hrvatskih i srpskih četa. Kao glavni vođe pokreta u Dalmaciji

isticali su se knez Posedarski i Stojan Janković, oko Požege se svojim junaštvom iskazao

fra Luka Ibrišimović (u puku zvan Sokol jer je Turke potukao kod Sokolovca), a u Lici

Marko Mesić (uz pomoć Herbersteina zauzeo je posljednju tursku utvrdu u Lici Udbinu).

Godine 1683. već se dižu naši ljudi pod mletačkom vlašću i oslobađaju Drniš, Obrovac,

Benkovac, Skradin. Od 1684. g. započinje rat za oslobođenje Slavonije, oslobođenjem

Virovitice. Najvažniji vojskovođe su ban Erdödy koji oslobađa Kostajnicu i general

Herberstein. 1686. osvaja se Pečuh Do godine 1687. najveći dio Ugarske i Slavonije bio je

oslobođen, osvojen je Osijek, Požega, Udbina i Knin, a carska je vojska 1686. g. osvojila i

Beograd i Budim.

 

U strahu da pokret naroda u Dalmaciji ne iskoristi Venecija i pod svoju nadležnost

stavi i Dubrovnik, dubrovačko veliko vijeće donosi odluku da priznaje Leopolda I. za svoga

vrhovnog gospodara i zaštitnika, pa je Dubrovnik sve do 1806. g. uživao zaštitu HM. 1699.

g. Turcima je prepustio Neum i Klek da bi se i fizički odvojio od Mlečana.

 

Nove pobjede Habsburgovci su iskoristili i u političke svrhe. Na vijećanju ugarskog

sabora u Požunu isposlovali su da im se prizna pravo nasljedstva u muškoj lozi u Hrvatskoj

i Ugarsko, a to je značilo da te zemlje neće više posebno birati kralja. Plemstvo se ujedno

odreklo svog prava na pobunu, koje im je jamčila Zlatna bula Andrije II. iz 1244. g.

 

Nakon osvajanja Beograda, carska vojska pod prodire dalje u Srbiju. 1688. g. kralj

Leopold obnovio je na zahtjev Hrvatskog sabora virovitičko-požešku i vukovarsko-

srijemsku županiju, te tako vratio županijsko uređenje Hrvatskoj, no vlast je i dalje držala

22

Dvorska komora.. U Srbiji je carska vojska prodrla sve do Kosova, a carski generali pozvali

su tada Srbe, Bugare i druge kršćanske narode na Balkanu na ustanak protiv Turaka.

Odazvali su se samo Srbi pod svojim patrijarhom Arsenijem Crnojevićem. No kad je carska

vojska već došla do Kosova, napao je Luj XIV. HM na Rajni, a glavnina austrijske vojske

bila je prisiljena da se povuče. S njom se povukao i velik broj Srba koji su se naselili u

južnoj Ugarskoj i Srijemu. Isto tako za vrijeme turskih ratova dogodile su se i dvije velike

seobe Hrvata. Iz dalmatinskog Zaleđa seli se posljednja veća skupina katolika Bunjevaca u

današnju Bačku, dok se u Podunavlje naseljavaju Hrvati-katolici iz Bosne pod šokačkim

imenom. 1691. g. pokušao je sultan Sulejman III. povratiti izgubljeno. Vojsku vodi veliki

vezir Ahmed Ćuprilić koji nakratko ponovno osvaja Osijek, ali je poražen u bitci kod

Slankamena. Turci su poraženi i 1697. g. u bitci kod Sente, kada je zapečaćena njihova

sudbina. Eugen Savoyski ulazu tada u Bosnu i osvaja Sarajevo, ali nije ga mogao zadržati.

Pri povlačenju austrijske vojske s njime se povuklo više od 10.000 Hrvata koji su se naselili

u Slavoniji.

 

Mir je sklopljen u Srijemskim Karlovcima 1699. g. . HM je dobila svu Ugarsku

osim Banata, Hrvatsku do Une i južnog Velebita (Kordun, Liku i Krbavu) te Slavoniju

osim jugoistočnog Srijema sa Zemunom i Mitrovicom. Teritorij Hrvatske se tako povećao s

18.200 km2 na 40.000 km2, no i dalje je više od polovice teritorija bio u okviru Vojne

krajine kojom nije upravljao ban i sabor. Granica s Bosnom od tada je išla rijekama Savom,

Unom, Glinom i Koranom.  Erdelj prestaje biti nezavisna kneževina i sjedinjen je s

Ugarskom. Venecija je dobila sve ono što je u ratu osvojila: Knin, Sinj i Vrgorac, Obrovac i

Drniš sve do ušća Neretve i tada se uspostavila granična crta Linea Grimani i počelo se

širiti ime Dalmacija  Dijelove Hercegovine koju su Mlečani osvojili u zaleđu Dubrovnika,

morali su pod pritiskom Austrije vratiti Turskoj na intervenciju Dubrovnika. Tako se

Dubrovnik spasio iz mletačkog okruženja. U pregovorima je s hrvatske strane (neslužbeno)

sudjelovao Pavao Ritter Vitezović autor djela Oživljena Hrvatska u kojem dokazuje da je

Hrvatska nekada bila mnogo veća nego što je danas i zahtjeva sjedinjenje svih povijesnih

hrvatskih krajeva.

 

 

23

 

TIJEK VELIKOG OSLOBODILAČKOG RATA

 

1683. opsada Beča, poraz Turaka

1683. ustanak u Dalmaciji (knez Posedarski, Stojan Janković)

1683. oslobađanje Obrovca, Benkovca, Drniša, Skradina

1684. utemeljenje Svete lige

1684. ustanak u Slavoniji (Luka Ibrišimović, Ivan Sekuka)

1684. Dubrovnik priznaje vlast Habsburgovaca

1685. ban Erdödy oslobodio Dubicu

1686. oslobođenje Kostajnice, Sinja

1686. oslobođen Budim

1687. oslobođen Herceg-Novi

1687. oslobođeni Osijek, Valpovo, Orahovica, Zrin, Novi, Đakovo, Požega, Pakrac, Dalj,

Erdut, Vukovar

1687. Habsburgovci izabrani za nasljedne vladare u Hrvatskoj i Ugarskoj

1687. oslobođen Beograd, početak prodora u Srbiju

1688. oslobođeni Knin i Vrlika

1688. oslobođen Srijem

1688. obnovljeno županijsko ustrojstvo u Hrvatskoj

1689. oslobođeni Lika i Krbava (Marko Mesić, Jerko Rukavina)

1690. Luj XIV. provaljuje u Porajnje, povlačenje carske vojske iz Srbije

1690. ponovna opsada Osijeka (srušen turski Osijek), Turci ponovno osvajaju Slavoniju

1691. bitka kod Slankamena

1697. poraz Turaka kod Sente

1697. Savoyski u Bosni, prodor do Sarajeva

1699. mir u Srijemskim Karlovcima

 

24

NAKON MIRA

     

Nakon mira velik dio Hrvatske bio je opustošen i najvećim dijelom naseljen novim

žiteljima. Bečki dvor nije htio osvojene krajeve sjediniti s maticom (Banskom Hrvatskom),

već je Liku i Slavoniju podvrgnuo vlasti Dvorske komore. Isto tako, Venecija nije ni

pomišljala da vrati Ludoviku osvojene dijelove današnje Dalmacije na sjeveru od Neretve.

Njemački su časnici nečovječno postupali sa stanovništvom u osvojenim područjima koja

su došla pod nadležnost Komore, tako da se i to malobrojno stanovništvo počelo raseljavati,

pa čak i bježati natrag u Bosnu pod Turke. U to je oko 1903. g. sin Jelene Zrinske Franjo

Rakoczy digao u Ugarskoj bunu. Tada su se u Beču uplašili za vjernost Hrvata, pa je

Leopold dekretom ukinuo Varaždinsku krajinu, dok je Bansku krajinu (kraj između Une i

Kupe) vratio pod upravu bana Adama Batthyanyja. No ukidanje Varaždinske krajine nije

do kraja provedeno jer je tada izbio spor između HM i Francuske oko španjolskog nasljeđa,

pa je trebalo ponovno mnogo vojnika za rat s Lujem XIV.

 

VII. TURSKA UPRAVA U HRVATSKOJ

 

U turskom političkom sustavu svi Turci su jednaki po vjeri, pred zakonom i po

običajima. I najsiromašniji čovjek mogao je postati veliki vezir, jer kod Turaka nije važan

porod (kao u zapadnoj Europi), već je se napreduje na temelju sposobnosti i spretnosti

pojedinca. U krajevima koje su Turci osvojili ukinuli su stare odredbe i staro pravo. Turci

su u Hrvatskoj ukinuli županijsku upravu i uspostavili despociju, zaveli islam, a ostalim

neislamskim narodima nametnuli teške poreze. Početkom 16. st. Osmansko Carstvo koje je

obuhvaćalo golema prostranstva na Balkanu i u Aziji dijelilo se na 22 beglerbeglata ili

ejaleta – pašaluka. Svaki beglerbeg ima svoju vojsku, a trojica (zbog stalnih ratova) imaju

poseban položaj: budimski, temišvarski i bosanski. Svaki je beglerbeg (paša) na čelu

uprave, a pomažu ga tri službenika: muftija (veliki sudac), reis-effendi (državni tajnik) i

defterdar (glavni blagajnik). Beglerbeglat se dijelio na sandžake kojima je na čelu sandžak-

beg. Beglerbeglat Bosna imao je sandžake: Hercegovački, Kliški, Lički, Bihaćki, Cernički,

Požeški i Zvornički, dok je osmi sandžak bio prava Bosna sa sjedištem u Sarajevu. U

Srijemskom sandžaku glavno mjesto bilo je Ilok, ali je od potpao pod Budimski pašaluk.

25

Cernički sandžak se kasnije stopio sa Požeškim. Manje upravne jedinice bile su kadiluci

kojima je na čelu stajao kadija (sudac). Kadija sudi na osnovu Kur'ana. Nije imao plaću,

već je primao što mu tko daje, pa je bila poznata velika podmitljivost kadija, koji daju za

pravo onome tko najviše plati. Kazne su bile redovito globe u kadijinu korist. Redarstvenu

službu vršili su muselimi koji su izvršavali ono što je kadija presudio.

 

Uprava je bila potpuno uređena vojnički. Svakom sandžaku stajao je na čelu

sandžak-beg kojega je imenovao sultan. On, kao i ostali turski dužnosnici, nije primao

plaće već je imao prihode sa svog imanja timara koji nije bio nasljedan. Sveukupno

zemljište se smatralo državnim dobrom koje je posjednicima ostavljeno samo na upotrebu.

Timar je mogao steći svaki musliman i njegova se vrijednost mjerila u prihodima koje

donosi svom vlasniku. Turski vlastelini nazivaju se spahije. Svaki spahija je prema

zaslugama dobivao timar (timar, zeamet, has). Timari su postajali nasljedni samo uz

sultanovo dopuštenje, ali često i prijevarom.

 

Na čelu vojske beglerbegata bio je janjičarski aga, glavni pašin savjetnik, dok je na

čelu vojske spahija bio alajbeg oko kojeg su se skupljale spahije u odrede alaje. Janjičarima

su zapovijedali pojedini dizdari ili kapetani.

 

ŽIVOT KRŠĆANA POD TURSKOM VLAŠĆU

 

Dolaskom Turaka dio stanovništva prešao je na islam, pa se tako ono počelo dijeliti

u dva razreda: pravovjernike (muslimane) i nevjernike (raja, stado). Kako Turci nisu pravili

razlike po krvi, narodnosti i jeziku, već jedino po vjeri. Tako se u našem narodu od tog

vremena stvorilo slično mišljenje, odnosno identificiraju se vjera i narodnost. Kršćani nisu

imali nikakvih prava, već samo dužnosti, nisu stanovali u utvrdama već samo u

podgrađima. Oni su se u svemu morali razlikovati od muslimana: nisu smjeli nositi ista

odjela, niti hajati konje već samo magarce i mule, niti nositi oružje. Većina ih je obrađivala

zemlju svojih spahija-gospodara Samo ako su dali da im se djeca poturče postali bi

ravnopravni s ostalim muslimanima. Pri svom dolasku Turci su porušili crkve i samostane

ili ih pretvorili u džamije i staje, dok su od zvona salili topove. Kasnije su dopustili da se

26

grade crkve, ali ih je to bila rijetkost. Crkve su bile malobrojne i sklepane obično od dasaka

i pokrivene slamom. Kršćani su se ipak sastajali na službu Božju ponajviše na grobljima ili

privatnim kućama, a obrede su vršili franjevci (ujaci), a kod pravoslavnih kaluđeri, jer nije

bilo dopušteno imati župnika u selu. Katoličko svećenstvo odgajalo se ponajviše u

samostanima u sutjesci, Fojnici i Kreševu. Srbi su ipak imali nešto povoljniji položaj, zbog

samog ustroja njihove pravoslavne crkve, pa su tako smjeli biti u pomoćnim četama kao

Vlasi – martolozi ili šajkaši na rijekama. Hrvati su živjeli uglavnom u zadrugama i radi

obrane, ali i radi lakšeg plaćanja poreza, jer se on određivao po broju ognjišta, bez obzira

na broj ukućana. Selo je samo biralo seoskog kneza koji ga je zastupao na sudskim

oblastima i sudio seljanima, a u njegovo suđenje Turci se obično nisu miješali.

 

Kršćanski podanici plaćali su desetinu i harač. Desetina (ušur) je išla spahiji od

plodina, a harač sultanu za vojsku u gotovu novcu i ti od svakog ognjišta po dukat. Harač

nije bio velik, ali su zato metode kojima se on utjerivao bile okrutne. Često se događalo da

su haračlije skupljale i više nego što su smjeli, jer su ostatak uzimali za sebe. Pred

haračlijama su često opustjela čitava sela. Najteži teret bio je devširma (danak u djeci). Ona

se vršila svakih nekoliko godina kada bi sultan razaslao svoje haračlije po cijeloj zemlji koji

bi odvajali duševno najzdraviju i najrazvijeniju djecu od desete do šesnaeste godine i

odvodili ih u Carigrad. Tamo su ih najprije poturčili, a zatim obrazovali za vojnike i druge

carske službenike. Mlade djevojke nerijetko bi završile u haremima sultana ili nekog

turskom dužnosnika. Kazne za one koji bi sakrili djecu bile su velike. Često su imućniji

kršćani otkupljivali svoju djecu velikim svotama zlata, ili su platili muslimanima da bi

njihovu djecu zamijenili za svoju.

Oni koji nisu htjeli podnositi sve te nedaće, često su odlazili u hajduke. Sjeverna Dalmacija,

Lika i Slavonija bile su pune hajduka, pred kojima su strepili i Turci i nisu se usudili izlaziti

iz svojih gradova. Najpoznatiji su bili Franjo Ilić, Luka senčević i braća Lapsanovići. 

 

VIII. JOSIP I. (1705-1710) I KARLO III. (1710-1740)

JOSIP I.

 

27

Za vladanja Josipa I. dosegla je buna u Ugarskog pod Franjom Rakoczyjem svoj

vrhunac. Na njegov prijedlog ugarski je sabor 1707. g. lišio Habsburgovce ugarske krune.

No kako ustanici nisu bili složni, lako ih je Beč porazio i natjerao na pregovore. Pregovori

su počeli 1711. g. ali ih kralj Josip I. nije završio jer je nenadano umro, već hrvatski ban

Ivan Palfy. Tim mirom zajamčena je opća amnestija i sloboda vjeroispovijesti ugarskim

protestantima. Tim mirom Habsburgovci su konačno postali pravi gospodari u Ugarskoj i

Erdelju. Rakoczy je pobjegao u Tursku.

 

U to vrijeme obnovljena i oslobođena Ugarska nastoji što jače vezati uz sebe

Hrvatsku i podrediti njeno zakonodavstvo svojem. Stoga 1708. g. ugarski sabor donosi

zaključak prema kojem kralj treba potvrditi samo one članke Hrvatskog sabora koji se ne

protive ugarskim zakonima. No hrvatski poslanici oštro su se tome suprotstavili. Istodobno

se zagrebački biskup Martin Brajković zalagao da se zagrebačka biskupija podigne na rang

nadbiskupije, no njegova rana smrt osjetila je tu namjeru.

 

KARLO III. I HRVATSKA PRAGMATIČNA SANKCIJA

 

Karlo III. stupio je na prijestolje kao jedini muški potomak Habsburgovaca. Tada je

na dvoru zavladao strah za buduće nasljedstvo, jer je zakonom od 1687. g. rečeno da Hrvati

i Mađari slobodno mogu birati kralja nakon izumrća habsburške loze. Stoga se stalo

pomišljati na uvođenje nasljedstva po ženskoj liniji (kako je Josip I. ostavio dvije kćeri).

Tako se na poziv zamjenika bana biskupa Emerika Esterhazyja sastao Hrvatski sabor 1712.

g.  i počeo vijećati o budućem nasljedstvu. Sabor je zatim zaključio da će pristati uz onu i

onakvu žensku lozu Habsburgovaca koja će posjedovati ne samo Austriju, već i Štajersku,

Korušku i Kranjsku, tj. koja će biti zakoniti baštinik austrijskih nasljednih zemalja. Tim

zaključkom Hrvati su pokazali da ih s Ugarskom samo veže vladareva osoba (personalna

unija), tj. čim nestane tog uvjeta tada o nekoj vezi ne može biti govora. i da imaju pravo

samostalno odlučivati o svojoj sudbini. U adresi kralju sabor ističe da Hrvati nisu dužni

slijediti Ugarsku, već da su slobodni, a ne robovi. Karlo je prihvatio saborski zaključak, ali

ga nije ozakonio, čekajući da će isto uraditi i Ugarska. No, posebnom ispravom Karlo je

potvrdio sva prava, sloboštine i povlastice Kraljevine Hrvatske. U svojoj adresi sabor traži i

28

pomoć za Vojnu krajinu, ukidanje Varaždinskog generalata i pravo na slobodno dovoženje

Soli Savom. Na saboru se pokazalo da je niže plemstvo od tada postalo braniteljem

domovinskih prava (vođa protonotar Juraj Plemić) i osudilo je postupke velikaša koji

izbjegavaju sabor, te odredilo da se takvi postupci kažnjavaju. Dvor je hrvatsku

pragmatičku sankciju pritiska na Mađare, ali nije pristajao da se Hrvatski sabor potpuno

osamostali od Ugarske. na saboru u Požunu Mađari su doduše priznali hrvatsku

pragmatičku sankciju, ali su ponovno uzakonili slobodu izbora novog kralja nakon izumrća

Habsburga.

 

Iako je ugarski sabor odbio priznati pravo nasljedstva ženskoj lozi Habsburgovaca,

Karlo III. je 1713. g. na svečanoj sjednici svojih savjetnika donio kućni zakon o redu

nasljedstva u habsburškoj porodici. Istaknuto je pravo primogeniture. Pragmatička sankcija

ima 3 točke:

1. zemlje i kraljevine habsburškog roda ne smiju se nikada dijeliti i pojedine njezine zemlje

ne mogu sebi birati za kralja zasebnog člana iste dinastije

2. nakon smrti Karla III., ako ne bi ostavio sina, na prijestolje dolaze njegove kćeri i

njegovi zakoniti potomci po pravilu primogeniture

3. ako izumre i ta loza krunu baštine kćeri Josipa I. i njihovi potomci

 

Na ugarskom saboru 1714. ponovno je odbijena mogućnost za prihvaćanjem ugarske

pragmatične sankcije, ali je prihvaćen zahtjev hrvatskih poslanika o nekompetenciji

ugarskog sabora nad hrvatskim u unutarnjem zakonodavstvu Kraljevine Hrvatske.

 

DRUGI TURSKI RAT (1716-1718)

 

Kad su Turci počeli napadati mletačke posjede u Grčkoj i južnoj Hrvatskoj da bi

nadoknadili gubitke karlovačkog mira, sklopila je Venecija s Austrijom savez protiv

Turaka.  Vrhovni carski vojskovođa bio je Eugen Savoyski koji je 1716. porazio Turke kod

Petrovaradina i 1717. g. kod Beograda. Mletačka vojska zauzela je Imotski i prodrla u BiH,

a hrvatski banski namjesnik Ivan Drašković krenuo je preko Dubice u Tursku Hrvatsku.

29

Poslije poraza kod Beograda zatražili su Turci primirje sklopljeno 1718. g. u Požarevcu.

Austrija je dobila Vlašku, Banat, Beograd, veći dio sjeverne Srbije, sva desna obala Save

(dva sata jahanja južno od Save) i Une. Venecija je dobila područje Dalmatinske Zagore do

današnje granice BiH i Hrvatske.

 

Nakon tog rata Karlo III. počeo je svim silama nastojati da svojoj kćeri Mariji

Tereziji osigura nasljedstvo. Do 1720. g. prihvatile su pragmatičku sankciju sve nasljedne

zemlje, a nastojao je da ju prihvate i strane sile. Prva je to učinila Rusija, pa Engleska,

Danska, Nizozemska, Pruska i staleži Njemačkog Carstva i najzad 1738. g. Francuska.

 

UGARSKA PRAGMATIČKA SANKCIJA

 

1722. g. sazvao je Karlo ponovno ugarski sabor u Požunu, a prije njega sastao se

hrvatski sabor u Varaždinu. U uputama svojim poslanicima sabor od njih traži da imaju

braniti hrvatska prava, pa i ugarska ukoliko se tiču interesa hrvatskog kraljevstva, ali ne

smiju odstupiti od hrvatske pragmatičke sankcije. No ugarski sabor je bez protivljenja

prihvatio pragmatičku sankciju odmah. Njome su i Ugarska i njene pridružene strane

(Hrvatska) postali nerazdruživi dijelovi HM. Kralj je priznao tada pravo Ugarske i Hrvatske

da poslije potpunog izumrća loze Habsburg imaju pravo slobodno birati svog kralja.

 

UREĐENJE VOJNE KRAJINE I TREĆI TURSKI RAT

 

Potreba stalne vojske i česti nemiri potakli su bečko Ratno vijeće da uredi Vojnu

krajinu kao zasebnu carsku zemlju. Uređenje u Hrvatskoj povjereno je princu

Hildburgshausenu, a u Slavoniji grofu Khevenhülleru. Cilj  je bio da se iz nje dobije što

više jeftinih i izvježbanih vojnika, a krajišnici da postanu carski ljudi koji moraju prema

potrebi HM ratovati gdje to car odredi.

 

Potkraj vladanja upleo se Karlo u još jedan rat s Turcima (1736-1739), no kako je

Eugen umro, austrijska vojska više nije imala uspjeha. 1739. g. sklopljen je mir u Beogradu

po kojem je Karlo izgubio posjede u Vlaškoj, Srbiji i Bosni, sve što je stekao Požarevačkim

30

mirom, a Sava je opet postala granica Hrvatske i Turske. Granica je tekla: Mura-Drava-

Dunav-Petrovaradin-Slankamen-Zemun-Šabac-Brod-Una-Kostajnica-Bužim

na zapad do Steničnjaka prema jugoistoku do Krke i Zrmanje.

 

IX. MARIJA TEREZIJA (1740-1780)

 

Kad je naslijedila oca bilo joj je 24 godine. Njen dolazak na prijestolje nije bio ništa

neočekivano, iako nije mnogo znala o vođenju državnih poslova. Bila je izrazito duhovno

nadarena, a njena tjelesna ljepota držala se uzorom ženske ljepote onoga vremena. Tome se

pridružuje živahnost duha, oštra pronicavost, dobro pamćenje, osjećaj za pravo i zakon te

živa vjera.

 

NASLJEDNI RAT (1741-1748)  I TRENKOVI PANDURI

 

Odmah nakon što je sjela na prijestolje, protiv nje ustala je Pruska sa Fridrikom II.

na čelu. Pruskoj se uskoro pridružila i Bavarska i Francuska. Iako je to bio rat za austrijsku

baštinu (jer Pruska nije priznavala Mariji Tereziji pravo na prijestolje), zapravo je to bila

borba za prevlast u Njemačkom Carstvu. Prusi žele oduzeti Habsburgovcima bogatu

Šlesku, Francuzi Porajnje, a Bavarci Češku. U tim ratovima sudjeluju i brojni Hrvati, među

kojima su se posebno odlikovali dobrovoljci iz Slavonije, koje je na svojim imanjima

okupio i ustrojio barun Franjo Trenk. Njegova četa bila je obučena na turski način da

izazove strah kod neprijatelja, uz posebnu glazbu bubnjara i frulaša (turska banda). Trenk je

uspješno ratovao u Bavarskoj i ušao prvi s Hrvatima u München, a lukavstvom i vještinom

osvojio je još nekoliko gradova. Njegove vojnike su Francuzi zbog crvenih kapuljača

nazivali "crveni kapucini". No, često su njegove čete činile razna obijesna djela po

bojištima, pa su ga neki ocrnili pred kraljicom i stavili pred sud. Taj sud ga je osudio na

doživotnu tamnicu u Spielbergu (kod Brna), gdje je poslije kratkog tamnovanja umro.

 

KONAČNO UREĐENJE VOJNE KRAJINE

 

31

Konačno uređenje Vojne krajine izvršeno je 1746. g. (Hildberghausen). Krajina je

podijeljena na regimente i to: ličku, otočku, ogulinsku, slunjsku, dvije banske (petrinjsku i

glinsku), križevačku, đurđevačku, gradišku, brodsku i petrovaradinsku. Sva uprava bila je u

vojničkim rukama. Regimente su se dijelile na bataljune, kumpanije i općine. Časnici

pojedinih vojnih jedinica (pukovnija) vodili su sve poslove, pa i sudačke. Službeni jezik bio

je isključivo njemački, kao i škole i zakonici. Svaki je krajišnik bio vojnik od 16-60.

godine. Tako je Krajina mogla podići 50.000 vojnika. Za rata morao je svaki graničar poći

tamo gdje je dobio zapovijed. Kad nije bilo rata morao je ići na vježbe – muštre. Za ratnih

pohoda bio je obučen u vojničku odoru (munduru). Za uzdržavanje krajišnika brinule su se

za mira njihove kućne zadruge koje ih primaju kao ranjenike ili islužene soldate. Za to je

svaka zadruga dobivala zemlju na obradu kao carsko leno, a zapravo je to bila zemlja koja

je oteta hrvatskim plemićima. Vojna krajina bila je golema vojarna, kakvu nije imao ni

jedan vladar u Europi.

 

Budući da su se krajišnici sami morali odijevati i hraniti, osim u ratu, izbila je 1751.

g. njihova buna, ali položaj im se nije mnogo popravio. Kako bi spriječila daljnje bune,

kraljica je 1754. g. donijela Krajiška prava. Na temelju njih bili su izjednačeni Karlovački i

Varaždinski generalat i ukinuti ostaci krajiške samouprave. Sve zemlje pretvorene su

vojničko leno. No tada je izbila nova buna 1755. g., a usporedo s njom izbila je i seljačka

buna u krajevima Križevačke županije. Kmetovi su se željeli priključiti Krajini i postati

krajišnici, što bi mnogo olakšalo njihov položaj. Buna je propala, ali je mnogo pridonijela

poboljšanju položaja seljaka. Tako je 1756. donesen Slavonski, a 1780. Hrvatski urbar.

Urbari su sređivali odnose između seljaka i feudalaca. Njima su bile točno utvrđene daće u

novcu, plodinama i tlaci, pa su seljaci bili zaštićeni od vlastelinove samovolje. Hrvatski

urbar ukinuo je sve pretjerane oblike tlake, ali je povećao daće u naravi. Slavonski urbar je

ukinuo novčani otkup tlake, a zadržao samo zemljišne daće u novcu. Urbarima je tlaka

snižena za trećinu, a i oblasti su shvatile da seljaku treba olakšati položaj, jer je glavni

poreznik i nosilac tereta.

 

PREUREĐENJE SLAVONIJE

 

32

1745. g. ustrojene su ponovno tri slavonske županije: Virovitička sa županom

Ludovikom Patačićem, Požeška sa županom Ladislavom Vayayem i Srijemska sa barunom

Markom Pejačevićem. Hrvatski sabor je imenovao posebnu komisiju za sjedinjenje

Slavonije s banskom Hrvatskom. Ona je razgraničila građansku i vojničku Slavoniju, a

svečano preuređenje i sjedinjenje proveo je tadašnji ban Karlo Batthyany. Otada postoje

dvije Slavonije: civilna na sjeveru (Podravina, Podunavlje, Požeština, Đakovština) i

krajiška u Posavini. Uskoro su se Hrvati sukobili s Mađarima oko Slavonije, jer su oni

tvrdili da je Slavonija još od Arpadovića dio Ugarske, a ne Hrvatske. Na ugarskom saboru

1751. g. iznio je virovitički podžupan Antun Šipuš prijedlog da tri novouređene slavonske

županije šalju po dva svoja predstavnika izravno na Ugarski sabor, kako to čine ostale

ugarske županije. Prijedlog je obrazložio time da su one ionako uređene na ugarski način i

da plaćaju porez kao i ugarske. Time je Šipuš zapravo predložio da se Slavonija odvoji od

Hrvatske i sjedini s Ugarskom. Ugarski su staleži to prihvatili. Hrvatski su zastupnici

uzalud dokazivali da je Slavonija, osim dok je bila pod Turcima, oduvijek pripadala

Hrvatskoj. Spor je riješen kompromisom, tako da su tri županije i dalje ostale pod upravom

bana, ali su slale svoje zastupnike i na Ugarski i na Hrvatski sabor.

 

REFORME I CENTRALIZACIJA

 

Nakon sedmogodišnjeg rata (1756-1763), Marija Terezija okrenula se sređivanju

unutrašnjih prilika. Pri tome joj je cilj bio stvoriti jedinstvenu, centraliziranu državu. 1765.

g. svojim suvladarom je proglasila sina Josipa II. koji je postao i njemački car. Majka mu je

prepustila vojničke i financijske poslove, ali je zazirala od njegovih ideja u crkvenim i

političkim poslovima. Kad je poslije 7-godišnjeg rata ugarsko-hrvatski sabor uskratio

Mariji Tereziji povišenje poreza, odobrivši joj samo trećinu, ona ga je prestala sazivati.

Otada je jednostavno preskakala sabore i svoje naredbe, nazivane patentima slala izravno

županijama da ih izvršavaju. Znala je da o svim političkim poslovima odlučuje visoko

plemstvo, stoga mu je dijelila velike povlastice (red sv. Stjepana, Theresianum – odgojilište

za mlade ugarske i hrvatske časnike). Time počinje germanizacija hrvatskog plemstva i

njegovo otuđenje od narodnih interesa. Plemstvo prihvaća njemački jezik, tuđe običaje i

način života.

33

 

Druga važna reforma bila je osnivanje hrvatskog kraljevskog vijeća 1767. g. sa

sjedištem u Varaždinu. Vijećem je predsjedao ban Franjo Nadasdy, a najviše je u njemu

radio poznati gospodarski stručnjak Nikola Škrlec. Osim bana uz njega je bilo šest

savjetnika, dva tajnika i više manjih činovnika. Vijeće je izravno izdavalo naloge i

zapovijedi pojedinim županijama, pa je tako bila prva hrvatska zemaljska vlada, jer je do

tada sve upravne poslove vodio sam ban. Tako je Hrvatski sabor postao suvišan. Vijeće je

bilo ravnopravno s Ugarskim, iako su Mađari nastojali da ga podvrgnu svom vijeću. To se i

dogodilo tako da ga je Marija Terezija ukinula 1779. i njegove ovlasti prenijela na Ugarsko

namjesničko vijeće u kojem je ban zastupao hrvatske interese. Tako je Hrvatska prvi puta

podvrgnuta Ugarskoj i njezinoj vladi.

 

PRIPOJENJE RIJEKE HRVATSKOJ

 

Marija Terezija je na nagovor sina Josipa II. 1776. dala Rijeku Hrvatskoj (Rijeka je

od 1712. g. bila slobodna luka) u zamjenu za teritorije na desnoj obali Kupe koji su potpali

pod banske pukovnije. Odluka o pripajanju Rijeke Hrvatskoj napisana je latinskim grad i

luka Rijeka opet neposredno utjelove Kraljevini Hrvatskoj. Od Hrvatskoj primorja s

Rijekom ustrojena je tada nova, Severinska županija sa sjedištem u Mrkopolju (+Bakar i

Kraljevica). No Marija Terezija je htjela zadržati i zaseban položaj Rijeke kao slobodne

luke u interesu pomorske trgovine. Stoga je 1779. g. na molbu hrvatske vlade dala Rijeci

autonomiju, tj. Rijeka će se s kotarom smatrati kao odijeljeno, sv. kruni Kraljevine Ugarske

pridruženo tijelo. Kad je pak ukinuta Hrvatska vlada, Rijeka je kao i čitava Hrvatska

podvrgnuta Ugarskoj vladi. Na toj su odluci kasnije mađarski političari gradili tvrdnju da je

kraljica 1779. g. njima dala Rijeku.

 

Marija Terezija umrla je 29. studenog 1780. g.

 

X. JOSIP II. (1780-1790)

 

34

Josip II. bio je još za života Marije Terezije okrunjen za njemačko-rimskog cara, a

naslijedio je h-u prijestolje na osnovi nasljednog prava. Na prijestolje je stupio sa 40 godina

Njegove namjere i ideje bile u poznate već od ranije i svi su znali da je duhom drugačiji

nego njegova majka i da će njegovim dolaskom na vlast nastupili relativna promjena

sustava vladanja. Iako je obećao ugarskom i hrvatskom plemstvu da će poštivati njihova

prava, nije se dao okruniti, već je htio postati carem i u Ugarskoj i Hrvatskoj. Josip II. je

kazivao za sebe da je prvi činovnik države, a uzor mu je bio pruski kralj Fridrik II. Govorio

je da je dobar vladar samo onaj koji je pravi upravni činovnik i koji ne daje samo upute već

sa i sam bavi svim poslovima, u sve se miješa i o svemu nastoji biti obaviješten. Josip II. je

bio prvi vladar koji je poslije mnogo stoljeća došao u izravan kontakt s vojskom i oblačio

sa u vojničku odoru. Sva njegova djela i reforme potekle su iz ideje carske neograničene

vlasti i iskrene skrbi za dobrobit podanika.

 

Već ranije je zamislio da će kad stupi na prijestolje sebi osigurati neograničeni vlast

u svim svojim zemljama i tako će u njima provesti sve svoje namjere. Učinio je dosta

korisnog i dobrog te je prvi habsburški vladar koji je apsolutizmu pokušao dati moralni

sadržaj. Konačna svrha svih njegovih djela je bila ujedinjenje i stapanje habsburških

zemalja u jednu zasebnu njemačku državu. Mnogo je putovao i na licu mjesta se upoznavao

s potrebama puka i različitih društvenih slojeva. Pokazao je dobru volju da pomogne

Ugarskoj i Hrvatskoj, podizanjem pučanstva, unapređivanjem obrta, trgovine i nastave. No

sve što je stvorio trebalo je koristiti tuđinskoj svrsi, tj. stapanju Ugarske i Hrvatske s

austrijskim nasljednim zemljama. Josip II. je htio dati potlačenim slojevima slobodu, ali u

zamjenu da im oduzme sve ideale (rodoljublje). Tako je zapravo njegove namjere zakočila

jedna nova sila koja je sve više jačala upravo u doba njegova vladanja, a to je narodna

svijest.

CRKVENE REFORME

 

Josip II. prvo je počeo provoditi reforme na području crkvene politike. Glavni cilj

mu je bio pri tome da crkvu podvrgne državnoj vlasti i da zbliži pojedine vjeroispovijesti.

Tako je 1781. g. izdao patent o toleranciji kojim je izjednačio u pravima katolike i

35

protestante, ali i sve ostale konfesije. Svi su dobili pravo da bez obzira na vjeru ulaze u

javne službe, sveučilišta i da osnivaju crkvene općine. Tako su vjersku slobodu stekli i

Židovi kojima je dopušteno da se bave obrtom, da se oblače kao drugi, ali im je car

nametnuo njemački jezik, zabranivši im hebrejski. 1785. g. osnovana je tako židovska

općina u Varaždinu, a 1796. u Osijeku. Pravoslavci se zovu Grci nesjedinjenog obreda, a

1786. g. osnovali su u Zagrebu svoju vjersku općinu i parohiju. Svoje knjige vode na

crkvenoslavenskom jeziku.

 

Osip patenta o toleranciji, Josip II. proveo je još i druge dalekosežne mjere u crkvi,

kad ju je na osnovi patronatskog prava stavio pod utjecaj države naredbom "ius placeti"

(1781). Njome je odredio da sva papina pisma upućena ugarskoj ili hrvatskoj crkvi smiju

biti proglašena samo ako ih car odobri. Započeo je i mnoge manje reforme, pa je tako

normirao crkvene blagdane, obrede, ophode i postove, a počeo se miješati i u privatne

obiteljske prilike (zabranio je nošenje steznika ženama). Time je izazvao otpor, a i na

protivničkoj strani su mu se podrugivali (pruski car ga je nazivao "sakristanom"). Zbog tih

reformi u Beč je krenuo i sam papa Pio VI. da ga odvrati od tog nauma, ali nije mnogo

postigao. Josip II. prekinuo je dominaciju visokog klera u državnoj upravi i odredio da se

ono bavi samo duhovnim stvarima, posebno što su oni zbog toga uživali i brojne beneficije.

Odlučio se pobrinuti za niže svećenstvo, pa je dao popisati dohotke župnika (prihod

zagrebačkog biskupa iznosio je 20000 forinti) i istražiti gdje se trebaju podignuti nove župe

i kapelanije. Kad je uvidio da će taj projekt biti dosta skup, krenuo je s ukidanjem crkvenih

redova (još 1773. ukinut je isusovački red) koji se nisu bavili njegovanjem bolesnika ili

nastavom (1773), a njihovu imovinu zaplijenio i dao na upravljanje raznim fondovima za

obrazovanje. I odgoj svećenstva stavio je pod državni nadzor tako da je 1784. u Zagrebu

osnovao sjemenište za cijelu Hrvatsku (od tada nema više visoke škole u Osijeku), koje je

uskoro ukinuto i premješteno u Peštu.

 

POLITIČKE REFORME

    

Od političkih reformi car je najprije pokušao da ukine kmetstvo i to prvo samo u

Erdelju, zbog toga je izbila velika seljačka buna. Stoga je odlučio da prvo reorganizira

36

upravu kao preduvjet ukidanju kmetstva. To nije htio provesti preko sabora, jer se bojao da

staleži to ne bi spriječili, a ionako mu je misao bila da čitav staleški sustav i staro

zakonodavstvo treba ukinuti. Posebno je mrzio županije koje su njegova naredbe samo

primale, ali ne i provodile. 1783. g. odlučio je da će u Ugarskoj i Hrvatskoj postaviti

njemačke činovnike dok je domaće činovništvo raspodijelio u austrijske zemlje. Uredio je

centralnu vladu u Beču dok je od pojedinih zemalja htio organizirati samo oblasti koje su

imale izvršavati odluke centralne vlade. U duhu tih reformi dao je i premjestiti krunu sv.

Stjepana u Beč, smatrajući da joj je mjesto u muzeju. Iako je to izazvalo žestoke prosvjede,

on je i dalje nastavio svojim putem. 1784. g. odredio je da njemački jezik postane službeni

u cijeloj HM, a Dvorska kancelarija, Komora i Ugarsko namjesničko viječe trebaju

uredovati na njemačkom, a do 1786. on mora postati uredovni jezik u svim županijama

Ugarske i Hrvatske. Kako su se županije tome protivile, on ih je jednostavno dokinuo.

Najprije je premjestio Namjesničko viječe u Budim i sjedinio s njime Ugarsku komoru, a

potom je 1785. g. razdijelio Ugarsku i Hrvatsku na deset okružja (circulus), od kojih se

svako sastojalo od nekoliko županija. Tom prilikom su Hrvatska i Slavonija razdvojene jer

je svaka došla u poseban okrug. Na čelu svakog okruga stajao je kraljevski povjerenik

(director), koji je imenovao podžupane, dok je ostale činovnike i dalje birala županijska

skupština, no director ih je mogao kad god je htio svrgnuti. Banska čast postojala je samo

titularno, a ban je u to vrijeme bio Franjo Balssa. Ban je zapravo postao kraljev povjerenik

koji je vladao nasilno, bez sabora. Kad je tako uredio upravu, Josip II. je 1785. g. ukinuo

kmetstvo u Ugarskoj i Hrvatskoj. Seljak je postao slobodan i mogao se slobodno seliti i

ženiti, ali nije postao vlasnik zemlje. Sudstvo je odvojeno od uprave, a kr. slobodni gradovi

uvršteni su u novi sudbeni sustav. Ukinuta je smrtna kazna i tortura i popravljen je sudski

postupak. Car je političke reforme nastojao zaključiti poreznom reformom. stoga je 1787.

g. odredio da se popiše pučanstvo i točno izmjeri zemlja. To je izazvalo velike bune u

Ugarskoj i Hrvatskoj, te je samo silom uspjeo to do kraja provesti. U Hrvatskoj je 1786. g.

ukinuta Severinska županija, a od svega primorja uredio je zasebnu oblast koja se zvala

Ugarsko primorje koje se sastojalo od tri kotara: riječkog, bakarskog i vinodolskog. Na čelu

uprave bio je riječki gubernator koji je bio podvrgnut ugarskog vladi, a jedino je u

sudbenim poslovima još vrijedio kao vrhovni sud zagrebački Okružni stol, koji je 1787.

pretvoren u Banski stol.

37

 

RAT S TURSKOM I SLOM REFORMI

 

Car je reforme provodio naglo i brzopleto, tako da su mnoge ostale bez uspjeha. S

druge strane razlog tome bila je i nesređena vanjska politika. Najkobniji je bio turski rat

(1787-1791) u koji se Josip II. upustio protiv svoje volje kao saveznik ruske carice Katarine

II koja je naumila Turske istjerati iz Europe. Josip II. je kao nagradu trebao dobiti BiH. Car

je skupio veliku vojsku, a pomagali su mu i ustanci u Srbiji, BiH i Crnog Gori. Carski

general Laudon zauzeo je 1789. g. Beograd, ali vojna nije na kraju imala uspjeha. Rat je

iziskivao nova sredstva u novcu i ljudstvu, tako da je car odustao od okružnog uređenja i

sazvao je ponovno županijske skupštine. Na tim skupštinama počelo se burno zahtijevati

sazivanje sabora, dok su strani činovnici otjerani, a njemački jezik dokinut. Zemlja je bila

pred velikim nemirima. 1789. car je već vidno bolestan u srijemskom močvarnom taborištu

(u Osijeku je bio 5 puta) izdao naredbu kojom je obećao da će sazvati sabor, a odmah

nakon toga posebnom naredbom vratio je Ugarskoj i Hrvatskoj stari ustav. Izuzeti su bili

samo patent o toleranciji i ukinuće kmetstva. Car je 1791. obećao sazvati krunidbeni sabor i

dao odmah otpremiti krunu sv. Stjepana natrag u Ugarsku. No car je umro još prije nego li

je kruna stigla u Budim.

 

XI. POVIJEST DUBROVNIKA

 

Povijest Dubrovnika možemo podijeliti na 3 razdoblja:

1) doba do 1205. - uzdizanje i stvaranje grada

2) 1502.-1358.      - stjecanje područja

3) 1358.-1808.      - vrhunac

 

Dubrovnik je u početku bio u sastavu Dalmatinskog temata i priznaje vlast Bizanta.

Prvo se puta u ispravama spominje 850. g. Oko 992. g. spalio ga je makedonski car

samuilo. Krajem X. st. osniva se dubrovačka nadbiskupija i metropolija. Tada postaje

crkveno neovisan od Splita Od 1205. g. priznaje vlast Venecije što traje do 1358. g. U

vrijeme mletake vlasti Dubrovčani dižu 3 bune, ali se nisu mogli osloboditi mletačkog

38

gospodstva. Iako je priznavao vlast Venecije, Dubrovnik je uspio sačuvati autonomiju jer je

birao Malo i Veliko viječe, Senat te ostale organe gradske samouprave. Grad je 1272. g.

dobio statut. U Dubrovniku se vrlo rano razvija trgovina, posebno sa zaleđem i to

ponajprije s Bosnomu vrijeme Kulina bana. U vrijeme uspona Raške uspješno se branio od

njezinih napada. U XIII. vlast Dubrovnika se širina šire gradsko područje i susjedne

teritorije. Tako se Lastovo dobrovoljno priključuje Dubrovniku, a od 1333. g. u sastavu

Dubrovačke Republike je i Stonski rat sa Stonom 1345. g. i Mljet ulazi u sastav Republike.

Ston je imao važno strateško značenje za Dubrovnik jer je tako mogao kontrolirati plovidbu

oko ušća Neretve i u Mljetskom kanalu. Prostor od Stona do Zatona Dubrovnik je osigurao

kada je krajem XIV. st. od Bosne kupio Konavle. Tada su utvrđene granice Republike koju

od kraja XIV. st. priznaju svi dubrovački susjedi. Zadarskim mirom 1358. g. posjedi

Venecije na našoj obali pripali su hrvatsko-ugarskoj državi, pa je Dubrovnik kao dio

Dalmacije došao pod vlast h-u vladara. Dubrovnik je prihvatio kraljevo vrhovništvo

(Ludovik I.) i plaćao danak od 500 dukata, a tim se osigurao i od nasrtaja Venecije. Od tog

vremena Dubrovnik sve više izgrađuje svoju samostalnost i nezavisnost. Kneza biraju sami

Dubrovčani, a nakon smrti Ludovika I. 1380. g. razvija se u samostalnu državu.

Dubrovačka Republika je bila patricijska republika u kojoj je vlast imala vlastela

sakupljena u Velikom vijeću. Veliko vijeće je biralo gradsko činovništvo à Vijeće

umoljenih (vlada) koje se još naziva i Malo vijeće. Knez se bira na 1 mjesec. Dubrovnik

nije imao stalnu vojsku, već samo redare i stražu, a ako je bilo potrebno uzimao je

plaćenike. U XV. st. imao je oko 40000 stanovnika.

 

Dubrovačka Republika doživljava svoj procvat u XVI. st. kada Dubrovčani

uspješno uspostavljaju trgovačke veze s Turcima (iako im plaćaju danak, zadržavaju

slobodu, nezavisnost i povlastice slobodne trgovine na cijelom području Osmanskog

Carstva. Dubrovčani su već od ranije imali svoja uporišta na Balkanu i uspješno razvijaju

trgovinu s Turskom, ali i Italijom i Španjolskom. Trguje se rudarskim, poljodjelskim i

stočarskim proizvodima, manufakturnom robom, solju i dr. U XVI. st. Dubrovnik je imao

jaku mornaricu (oko 180 brodova). Dubrovački su brodovi prevozili robu stranih trgovaca,

plovili obalama Sredozemnog mora i stizali sve do Engleske. Temelj gospodarstva

Dubrovnika činilo je pomorstvo, ali i obrt i veleobrt. U XV. st. organiziraju se prve

39

radionice za proizvodnju sukna, stakla i sapuna. U to vrijeme Dubrovnik je imao i

prosvjetne, socijalne, komunalne i gospodarske ustanove. U XVI. st. zahvaljujući trgovini i

pomorstvu, u Dubrovniku se akumuliraju znatna financijska sredstva. Utemeljuju se jača

trgovačka i pomorska poduzeća, ali se produbljuju socijalne razlike između pučana, pa se

bogatiji izjednačuju s vlastelom. Dubrovnik se izgrađuje prihodima od obrta i trgovine.

 

U Dubrovniku je najviše na cijeni bila sloboda. Imao je svoju zastavu, grb i vojsku.

Uspostavio je razgranatu mrežu diplomatskih i trgovačkih predstavništava i mnogim

europskim zemljama. Njihove interese na dvorovima europskih vladara zastupaju njihovi

poklisari, dok konzulati štite interese dubrovačkih pomoraca. Važan zaštitnik dubrovačke

slobode bila je Španjolska, a najveći neprijatelj njegovoj nezavisnosti i slobodi Venecija. U

drugoj polovici 16. st. opada moć Dubrovnika. Uzroci su u velikim zemljopisnim

otkrićimai revoluciji cijena koja obezvrjeđuje novac. Dubrovački bankari manje ulažu u

brodarstvo i obrt, jer nedostaje kapitala, a konkurencija francuskih, engleskih i nizozemskih

pomoraca je sve veća. Godine 1667. Dubrovnik je uništio snažan potres u kojem je stradao

velik broj Dubrovčana, dok je mnogo zgrada porušeno.

 

Nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699. g. Turci su se vještom diplomacijom

oslobodili opasnosti da ih Venecija okruži i odvoji od zaleđa. Venecija je naime pokušala

dobiti popovo polje s Trebinjem i to područje povezati s dolinom Neretve i Bokom

Kotorskom. Ipak, Venecija se morala povući iz Popovog polja. Mirom u Požarevcu 1718.

napravljen je koridor između Neuma i Kleka koji je ostao Turcima. Tako su se Dubrovčani

i fizički odvojili od mletačkih posjeda u Dalmaciji. Tijekom ratovanja s Turcima (1683-

1699) Dubrovčani su se odlučili vratiti pod u-h krunu i obnavljaju ugovor iz 1358. g. U 18.

st. ponovno jača dubrovačko gospodarstvo i Dubrovnik izgrađuje jaku mornaricu.

Orijentaciju velikih europskih pomorskih sila na Atlantik, Dubrovnik koristi za tranzit na

Sredozemnom moru, ali su njegovi brodovi plovili i preko Atlantika do Amerike. U 18. st.

Dubrovnik ima preko 85 konzulata. Najjači gospodarski činitelj bilo je građanstvo, jer se

vlastela nakon potresa 1667. g. prorijedila.      

 

 

40

UNUTRAŠNJE STANJE HRVATSKOG KRALJEVSTVA (1526-1790)

BAN

 

Ban je bio nasljednik hercega iz srednjeg vijeka. Bio je na čelu uprave, sudstva i

vojske, stožer ustava i samostalnosti. Ban je bio hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban, a od

1596. bio je redovito jedan ban, a ponekad i dva. Sve do potkraj 18. st. ban nije nikome bio

podložan osim kralju, pa su ga zbog toga često zvali i prorex ili potkralj. Bana je redovito

kandidirao hrvatski sabor, tako da je sastavio spisak od nekoliko uglednih ličnosti, a zatim

zamolio kralja da imenuje jednog od njih. Od 1567. g. ban je izgubio pravo da saziva sabor

kad je on to smatrao da je potrebno, već je od tada to mogao činiti samo na nalog kralja.

Znaci banske časti su bili zastava (banderij) kao simbol vrhovne vojničke vlasti u

Hrvatskoj, a dobivao ju je prilikom instalacije od kralja, zatim žezlo kao simbol sudačke i

upravne vlasti. Samo imenovanje nije značilo hrvatskim staležima da su dobili bana, već su

ga banom priznavali tek kad je obavljen čin svečane instalacije pred saborom, najčešće u

crkvi sv. Marka u Zagrebu. Držeći u desnoj ruci žezlo, a u lijevoj zastavu i stojeći na

uzvišenijem mjestu, ban je pred okupljenim staležima ponavljao zakletvu koju mu je čitao

kraljev povjerenik. Sve do 1756. g. postojao je običaj da staleži tom prilikom banu u ime

zemlje daju darove, obično u novcu. Poslije instalacije, ban je sam sebi odabrao banovca

koji je tada saboru položio prisegu. Banova je mogao biti samo domaći plemić, a nipošto

stranac. Redovito je to bio župan zagrebački ili križevački. Banovac je bio zavisan od bana

i poslije banovog odstupanja ili smrti morao se odreći časti. Često se događalo da nije bilo

bana, već samo od kralja imenovanog zamjenika banske časti, ali to su hrvatski staleži

smatrali neustavnim.

 

HRVATSKO-SLAVONSKO-DALMATINSKI BANOVI OD 1526-1790.

41

1525-1531. Franjo Batthyanyi (Bačani)

1530-1534. Šimun Erdödy, biskup

1531-1535. Andrija Tuškanić (banski namjesnik)

1533-1535. Petar Keglević (banski namjesnik)

1536.           Nikola Gerendy (banski namjesnik)

1537-1539. Tomo Nadasdy

1539-1542. Petar Keglević Bužimski

1542-1556. Nikola Zrinski

1556-1567. Petar Erdödy

1567-1568. Juraj Drašković, biskup

1567-1572. Franjo Frankopan Slunjski

1574-1578. Gašpar Alapić

1578-1584. Krsto Ungnad

1584-1595. Tomo Erdödy Bakač

1596-1607. Ivan Drašković

1608-1611. Tomo Erdödy

1615-1616. Benko Turoczi

1616-1622. Nikola Frankapan

1622-1626. Juraj Zrinski

1627-1639. Sigismund Erdödy

1640-1646. Ivan Drašković

1647-1664. Nikola Zrinski

1665-1670. Petar Zrinski

1670-1693. Nikola Erdödy

1693-1703. Adam Batthyny

1703-1732. Ivan Palffy

1732-1733. Ivan Drašković

1733-1741. Josip Eszterhazy

1742-1756. Karlo Batthyany

1756-1783. Franjo Nadasdy

1783-1785. Franjo Eszterhazy

42

1785-1790. Franjo Balssa

 

SABOR

 

Još u početku tog doba sastajala su se dva sabora: hrvatski i slavonski. No

teritorijalno opadanje Hrvatske i seljenje hrvatskog plemstva u Slavoniju primoralo je

hrvatske i slavonske staleže da se sastaju na zajedničkim zasjedanjima (prvi puta u Zagrebu

1533. g. ) pod predsjedanjem zajedničkog bana. Od 1558. g. stopila su se oba sabora u

jedan h-s-d sabor. Saboru je uvijek predsjedao ban ili njegov zamjenik, obično zagrebački

biskup, ali nema primjera da bi to činio banovac. Na sabor u to doba dolaze samo prelati i

velikaši koje ban pozove posebnim pozivnicama, dok se niše plemstvo okupljalo po

županijama koje bi tada izabrale svoje predstavnike. Odsutne velikaše i njihove udovice

zastupali su zamjenici koji su u saboru imali samo mjesto, ali ne i glas. Na sabor su slali

svoje poslanike kaptoli i slobodni kr. gradovi, a od 1776. dolazio je na njega redovito i

riječki gubernator. Sabor se sastajao ponajviše u Zagrebu, ali i drugdje (Varaždin, Krapina).

 

Svi članovi sabora redovito su sjedili zajedno za stolovima i to po nekom stalnom

redu kod kojeg se vodilo računa o višem ili nižem položaju prisutnih. Sabor je vodio čitavu

upravu Hrvatske, a uz to se bavio novačenjem i uređenjem vojske sve do Josipa II.,

raspravljao je o porezu koji je išao kralju (dica) i za domaće potrebe. On je određivao sve

potrebno za obranu kraljevstva. Na sabor je kralj redovito slao svoje komisare koji bi

saboru iznijeli kraljeve prijedloge na raspravu i prihvaćanje, a zatim su staleži kraljevim

komisarima iznijeli svoje želje i tegobe moleći kralja da ih prihvati. Zaključci sabora

(articuli) tada bi se poslali kraju na potvrdu (sankciju). Kralj zatim u uvodu obznanjuje da

je primio zaključke hrvatskog sabora s molbom staleža da ih potvrdi, a zatim donosi

doslovni tekst zaključka, i na kraju kaže da te zaključke potvrđuje.

 

43

Događalo se i da su se neke odluke donosile i mimo sabora, posebno u 18. st. za

vladanja Marije Terezije i Josipa II. (urbar, preinake u Vojnoj krajini, reforme). Plemići su

ponekad i sami krnjili kompetencije sabora. Tako su za trajanja velikog oslobodilačkog rata

1685. g. dopustili da ban ili njegov zakoniti namjesnik (biskup zagrebački) može zajedno s

još šestoricom svjetovnjaka i duhovnjaka odrediti ono što je potrebno ako se sabor ne može

sastati. Tu šestoricu imenovao je sam ban. Tako su nastale banske konferencije koje su

imale jedino upravnu vlast, ali ne i zakonodavnu. Ukinute su već 1701. g.

 

Za obavljanje hitnih poslova kod kralja staleži su u Beču držali svog dvorskog

agenta koji je morao nastojati da se uspješno riješe saborski zaključci što ih je kralj trebao

potvrditi i odobriti. Sabor se služio i svečanim poslanstvima kada bi nosio kralju na potvrdu

neke važne zaključke. Uz bana, važan član sabora je i protonotar kraljevstva kojega je birao

sabor, a potvrđivao ban. On je bio povjerenik staleža i njegova dužnost je bila da čuva pečat

kraljevstva i bana. On je bio i važna sudska ličnost jer je u odsustvu bana predsjedao

banskom sudu. Nakon stapanja u jedan h-s-d sabor, on je i dalje (kao prije slavonski) slao

svoje predstavnike na ugarski sabor. Hrvatski se sabor mogao slati koliko je htio

predstavnika na ugarski, jer su tamo odlazili na zemaljski trošak (redovito tri: dva u donju i

jedan u gornju velikašku kuću). Ti poslanici su bili zastupnici slobodne kraljevine i nisu

sjedili zajedno s ostalima oko stolova, nego u pročelju, desno od predsjednika, dok su

zastupnici triju slavonskih županija (od 1751.) sjedili među ugarskim zastupnicima.

Hrvatski su poslanici dobivali od hrvatskog sabora točne upute što da traže i kako da prane

hrvatska prava. Kad bi se vratili kući oni su hrvatskom saboru morali iznijeti pismeni i

usmeni izvještaj  o svom radu i zatražiti odobrenje od staleža. Glavni zajednički poslovi na

zajedničkom saboru su bili krunidba i apelacija. Hrvatski su poslanici svoje želje i

prijedloge iznosili preko svoga protonotara na ugarskom saboru. On nije mogao odbaciti

hrvatske prijedloge, već samo kralj. Ako se koji prijedlog kralja ili sabora ticao Hrvatske,

hrvatski poslanici su o njemu morali dati svoje mišljenje, držeći se svojih uputa, a ako nisu

imali upute za koji prijedlog na saboru se nije moglo ništa zaključiti što bi Hrvatsku

obvezivalo. Samo onaj zakon, stvoren na ugarskom saboru, koji su prihvatili i hrvatski

poslanici, vrijedio je i za Hrvatsku.

 

44

ŽUPANIJE

 

Do velikih promjena u uređenju županija došlo je 1756. Županije su imale određeni

samoupravni karakter. Na čelu je stajao veliki župan, koga je imenovao kralj, a koji je po

činu pripadao među velikaše kraljevstva. Županijskim poslovima je upravljao podžupan s

ostalim činovništvom koje se biralo na 3 godine u velikoj skupštini, a taj se čin nazivao

restauracija. I podžupane i ostalo činovništvo moglo je birati samo plemstvo dotične

županije. Županije se dijelila na okružja, a okružja na kotareve. Na čelu okružja bili su

veliki suci, a kotara mali suci koji su bili i upravni i sudbeni činovnici. Na njihovu se

presudu moglo žaliti županijskom sudu i dalje na banski sud. Županijske su skupštine bile

velike i male: u velikima se obavljao samo izbor činovništva i rješavali samo važni

županijski i upravni poslovi, te su se birali zastupnici (redovito dva) za hrvatski sabor. I

županijsko je plemstvo davalo svojim zastupnicima upute za hrvatski sabor. Sve do 1848.

g. županije su bila najtvrđi bedem narodne samostalnosti i ustava, jer su one bile izvršna

vlast koja je unutar svojih granica izvršavala saborske zaključke u upravnom, poreznom i

vojničkom pogledu. One su i kralju mogle uskratiti posluh, ako je nešto bilo na njihovu

štetu ili na štetu zemlje. Politička snaga županija ležala je u tome što su bile u međusobnom

živom kontaktu i zajedničkim istupima na saboru.

HRVASTKE ŽUPANIJE NAKON 1745. g. (Od Z à I)

1. Severinska; 2. Zagrebačka; 3. Varaždinska; 4. Križevačka; 5. Virovitička; 6. Požeška; 7.

Srijemska

 

SUDSTVO

 

Sudstvo je bilo u to doba još vrlo primitivno, sve dok je vrhovni sudac bio sabor ili

protonotar. Kako u 18. st. ban često nije boravio u Hrvatskoj, a protonotar obavljao službu

podžupana, sve je zapinjalo. Stoga su staleži zabranili protonotaru da se bavi sudačkim

poslovima i odredili da se banski sud mora sastajati svake treće godine na 20 dana. Tako je

Karlo III. 1723. g. predložio požunskom saboru da se u Hrvatskoj uredi poseban banski sud

45

sa sjedištem u Zagrebu koji će imati jurisdikciju nad čitavim područjem kraljevstva. To je i

učinjeno. Članove banskog stola birao je hrvatski sabor na vrijeme od 3 godine. 1725. g.

kralj je imenovao prve suce banskog stola. Prvi predsjednik je bio Juraj Branjug, a sud je

mogao suditi i kad bana nije bilo u zemlji. Uz bana sud je činilo 8 prisjednika (assessores).

Podanicima je na svojim posjedima sudio plemić koji je imao ius gladii (pravo mača), tj. da

može podanika osuditi na smrt.

 

POREZI I DAĆE

 

Glavni porez je bio dica ili contribucio regia koji se davao kralju. Plemstvo nije

plaćalo ovaj porez, jer je ono osobno polazilo u rat. Kontribuciju je do Josipa II. kralju

odobravao samo hrvatski sabor, a ona je od vremena Vladislava II. (1492.) iznosila

polovicu svote koju je plaćala Ugarska (media dica). Kontribuciju su u županijama ubirali

posebni ubirači dictatores koji su radili pod nadzorom vrhovnog zemaljskog blagajnika

koga je imenovao kralj. Novcem od kontribucije podmirivale su se vojničke i obrambene

potrebe u Hrvatskoj, a dio je svote često predan i banu. Tri slavonske županije plaćale su

(od 1751. g.) kao i ugarske punu svotu, pa su bile pod vrhovnim nadzorom ugarskog

sabora. Porez za domaće potrebe bio je dimnica koji je hrvatski sabor određivao po potrebi,

a plaćali su je i plemići i kmetovi. Dimnica je iznosila 15-30 krajcara, a plaćala se od sesije

(24 jutra oranice i 8 jutara livade). Obično su 4 sesije činile jedan fumus (dim). Račun o

ubranom porezu blagajnik je polagao saboru, a račun o ubranoj kontribuciji Ugarskoj

komori. Kraljevski slobodni gradovi plaćali su umjesto kontribucije taksu koju im je

izravno određivao kralj. Ostali prihodi kralja su bili tridesetnica (trideseti dio robe) koju su

trgovci plaćali za unesenu robu. Glavni tridesetničarski uredi su bili u Nedelišću i u

Zagrebu. U Vojnoj krajini nitko nije plaćao porez jer su svi vršili vojničku službu.

NOVAC: krajcar – brončani; forinta – srebrni: dukat – zlatni

 

VOJSKA

 

Glavnu riječ u vojničkim poslovima u Banskoj Hrvatskog vodio je Hrvatski sabor s

banom. On je donosio važne zaključke o obrani domovine (insurekcio – odredbe o

46

mobilizaciji) kojima je određivao da velikaši plemići moraju podići određeni broj konjanika

i pješaka i pobrinuti se za opskrbu vojske hranom. Sabor se brinuo i za utvrđivanje gradova

i potrebni porez. Velikaši, plemići i drugi državljani moraju na banovu zapovijed odmah

ustati na oružje i skupiti se pod kraljevsku ili bansku zastavu kad neprijatelj provali u

zemlju sa većom silom. Oni su još dužni da prema imetku oboružaju određeni broj

kmetova, a u velikoj nuždi trećinu njih. Od te dužnosti opće isurekcije nitko nije bio

oslobođen. Iako je 1715. g. na požunskom saboru uvedena stalna vojska, odredba o

insurekciji ostala je i dalje vrijediti u Hrvatskoj (banska vojska). 17510. g. Marija Terezija

je potvrdila Hrvatskoj pravo da na saboru sama sebi bira zemaljskog kapetana. Osim

insurekcije, Hrvatska je davala kraju i novake za stalnu kraljevsku vojsku. Te novake

odobravao je samo hrvatski sabor. Ban je vršio vojnu upravu i u Banskoj krajini (petrinjska

i glinska pukovnija). Ban je imenovao sve zapovjednike u tim pukovnijama, osim

pukovnika kojeg je samo predlagao. 1783 g. Josip II. je prenio zapovjedništvo Slavonske

krajine iz Koprivnice u Zagreb te ga združio s komandom Banske krajine, što je 1786. g.

učinio i sa Hrvatskom krajinom premjestivši komadu iz Karlovca u Zagreb. Tako je

stvorena jedna generalna komanda (u bivšem isusovačkom samostanu).

Vojnici su se različito nazivali, ovisno o rod vojske, ali i o oružju koje su nosili: arkebuziri

(arkebuze), husari, šajkaši…

Stalna vojska dijelila se na regimente (4000 ljudi) koje su se dijelile na 4 brigade

(bataljuni od 1000 ljudi). Svaka brigada ima 4 kumpanije (satnije od 250 ljudi). 

Osnovnu vojsku činile su: kraljevski ili banski banderij (2000-3000 vojnika) koju su plaćali

staleži, stalna vojska (haramije) koji služe za plaću, martolozi (pomoćne čete uz granicu)

Izvanredna vojska: banderij (armije) od prelata i velikaša – po posjedu 300 konjanika i

nešto pješaka.

 

CRKVA

 

Katolička crkva doživjela je mnogo promjena u ovom razdoblju. U toku 16. st.

nestalo je srijemske, kninske i modruške biskupije, dok je senjska bijedno životarila uz

more, dok se s opsegom zagrebačke biskupije podudarao i opseg "ostataka" Hrvatske. U 18.

st. Hrvatsku je obuhvaćalo 5 biskupija: senjska (u Lici i Krbavi), zagrebačka (banska

47

Hrvatska i Slavonija do Požege), bosansko-đakovačka (Đakovština), pečuška (najveći dio

Slavonije do Vukovara) i srijemska (Srijem). Krajem 18. st. proširila se đakovačka

biskupija gotovo na cijelu Slavoniju, dok se pečuška ograničila na dio između Valpova i

Čepina. 1773. ukinuta je srijemska biskupija i podvrgnuta pod Đakovo. Od tada njeni

biskupi nose titulu bosansko-đakovačko-srijemskog biskupa. Nadbiskupije su bile ove:

kaločka (biskupije zagrebačka, erdeljska, srijemska, velikovaradinska), ostrogonska

(biskupije egerska, pečuška, vesprimska, vacka, đurska, njitanska i bas-otok), dubrovačka

(kotarska, stonska, budvanska biskupija), splitska (makarska, trogirska, šibenska, kninska,

skradinska, krbavsko-modruška, senjska, ninska, duvanjska, hvarska), zadarska (osorska,

krčka, rapska). Otoci su bili pod Mlečanima, a Istra i Primorje pod Akvilejom. Samostana

je do Turaka bilo vrlo mnogo (čak 50 u Slavoniji). Najviše je redova propalo za turske

vlasti, a održali su se samo franjevci, posebno u Slavoniji gdje su dugo vremena imali župe

u svojim rukama, ali i u Bosni (Bosna srebrena – Lašva, Modriča, Olovo, Rama), pa

isusovci (u Hrvatskoj od 1560.) po nekim gradovima (u Osijek dolaze 1687. g. , a 1729. g.

otvaraju gimnaziju). . Benediktinci su imali samostane u Nuštru, Mitrovici i Petrovaradinu.

Ivanovaca je bilo kod Mikanovaca i Dopsina, a Pustinjaka sv. Augustina u Iloku i Borovu.

Dominikanaca je najviše bilo u Bosni i Dalmaciji gdje su djelovali kao propovjednici. Od

ženskih redova najistaknutije su klarise. Većina redova je ukinuta za vladanja Josipa II.

Crkve su do dolaska Turaka uglavnom bile zidane od kamena, a poslije su porušene, dok su

nove pravljene od drveta.

 

Protestantizam od 16. st. uglavnom zahvaća Istru i Međimurje. Protestante je

podupirao štajerski barun Ivan Ungnad koji je dugo vremena bio zapovjednik u krajini. Uz

njega su pristali Slovenac Primož Trubar, Istrani Stjepan Konzul i Antun Dalmatin, te

Matija Vlačić. No, protestantizam u Hrvatskoj nije uhvatio čvršćeg korijena, kao npr. u

Ugarskoj jer je vrlo brzo protiv njega ustao katolički kler, posebno zagrebački biskup

Šimun Bratulić koji je pozvao isusovce u Hrvatsku. Kleru su se pridružili i staleži, a na

kraju se na protestante digao i sabor koji je 1604. g. isposlovao zakon kojim je jedino

katolička crkva priznata na tlu Hrvatske. Hrvati su se oduprli i nastojanjima ugarskog sabor

da se protestanti priznaju ravnopravnima s katolicima. Protestantizam ostavio pozitivnog

48

učinka kod nas tako da se na njegovim temeljima počela razvijati kajkavska književnost.

No nije uspio uhvatiti utjecaja u širokim narodnim masama.

 

Jačanju pravoslavlja u Hrvatskoj pridonosilo je masovno naseljavanje Srba krajem

17. i poč. 18. st. za trajanja velikih oslobodilačkih ratova. Velik dio Srba se naselio tada u

južnoj Ugarskoj, Srijemu i istočnoj Slavoniji. Prvo crkveno uređenje bilo je vezano uz

manastire, a najviše ih je bilo po Fruškoj gori u Srijemu (Hopovo, Kušedol). Nakon

obnavljanja pećke patrijaršije s patrijarhom Makarijem na čelu, svi pripadnici pravoslavne

crkve na SZ Balkana su joj bili podvrgnuti, a osnovane su episkopije požeško-cernička

(Orahovica) i dabro-bosanska (Sarajevo). Turci su bili naklonjeniji pravoslavcima nego

kršćanima, i katkad su pomagali vladike i u sporazumu s njima natjerali Hrvate da ih

priznaju svojim glavarima. 1595. vladika iz Orahovice se preselio i obnovio manastir

Marču kod Čazme koji je postao episkopalna rezidencija. To je prva episkopija srpsko-

pravoslavne crkve u kršćanskoj Hrvatskoj, a 1609. vladika Vratanja prihvatio je uniju i

priznao zagrebačkog biskupa svojim metropolitom (grkokatolici). Nakon seobe pod

Arsenijem Crnojevićom, on je proveo konačno uređenje pravoslavne crkve Hrvatskoj i

Ugarskoj.

 

DRŽAVA I NAROD

 

Granice Hrvatskog Kraljevstva nisu u to doba bile stalne. Najuže su bile na početku

16. st., a od tada su se sretnim ratovima počele širiti. Najveći teritorij Hrvatska je imala

sjedinjenjem triju slavonskih županija 1745. g. i uređenjem severinske (1776). Tako se

Hrvatska protezala od mora do Iloka dijeleći se na sedam županija. Ostatak zemmlje od

Zrmanje, Une i Save do Zemuna činio je Vojnu krajinu.

 

Dolaskom Turaka došlo je i do znatnih promjena u narodu. Velik dio Hrvata je u

toku 16. st. ostavio svoju ugroženu domovinu, posebno današnju sjevernu Dalmaciju, Liku,

Krbavu i Pounje i odselio se u zapadnu Ugarsku i Austriju, a neki čak i u južnu Italiju. No i

dalje su HRVATI bili glavni element u zemlji, i to ne samo u slobodnoj Hrvatskoj, već i

znatnim dijelom u pokorenim krajevima turske Hrvatske. Uz Hrvate, u to doba dolaze i

49

brojni doseljenici. To su prije svega Srbi (Vlasi, Rašani, Serviani) koji su se naselili većim

dijelom u Hrvatskoj krajini, Slavoniji i Srijemu (1690 i 1737). U onim krajevima gdje nije

bilo Vojne krajine i gdje Turci nikad nisu vladali (u Zagorju, Međimurju) nije bilo Srba.

Gradove, posebno u Slavoniji, naselili su Nijemci i to kao obrtnici i trgovci ili kao časnici i

službenici. Oni su se ponajviše doselili iz južno-njemački (švapskih) krajeva i iz gornje

Austrije. Neki gradovi, kao Osijek i Petrovaradin, bili su u 18. st. izrazito njemački. Mađari

su se naselili samo po nekim slavonskim selima uz Dravu i Dunav.

 

DRUŠTVO

 

Društvo se i sada raspadalo na slobodne i neslobodne ljude. Slobodni su bili

plemići, svećenstvo i građani po kr. slob. gradovima. Plemstvo se dijelilo na velikaše

(magnate) i niže plemstvo. Plemstvo je bilo nositelj političkog i posjedovnog života. Staro

hrvatsko plemstvo većinom je izumrlo za turskih ratova ili se iselilo u Ugarsku i Austriju

(Horvath, Krabat). Uz iseljenike ističu se u Hrvatskoj i neki doseljenici, posebno strane

plemićke obitelji. Tako se u 16. st. u Slavoniji proširila ugarska obitelj Erdödy

(Jastrebarsko i Moslavina), a praotac hrvatske grane Erdödyja je Petar Erdödy čiji sin Toma

Erdödy je 1607. postao nasljedni župan varaždinski. U 17. st. u Slavoniju se doselila i

obitelj Rauch iz Erdelja. Poslije karlovačkog mira dvor je obdario mnoge plemiće golemim

imanjima u Slavoniji, dok su ih neki stekli kupnjom od Komore:

Odeschalchi (nećak pape Inočenta XI.) – Ilok (1697); Crodona – Virovitica, prodao 1745.

Marku Pejačeviću; Prandau – Valpovo i Petrijevci; Odoyer – Našice, prodano 1732. Josipu

Pejačeviću; Marko Pejačević – Orahovica, prodao 1742. Dimitriju Mihajloviću; Janković –

Daruvar; Eltz – Vukovar, Coloredo – Mitrovica, Trenk – Pakrac…

U 18. st. doselili su se u Hrvatsku i baruni Kulmeri iz Štajerske i grofovi Sermage iz

Francuske. No prije nego su ti strani rodovi mogli dobiti plemićka prava u Hrvatskom

Kraljevstvu, morali su od sabora dobiti indigenat i inkolat, tj. da ih sabor prizna i proglasi

urođenim plemićima.

 

Seljaci su živjeli na imanjima svojih gospodara (vlastelina). Nemaju pravo

slobodnog seljenja i velikašu su dužni davati kuluk (besplatni rad na njegovim posjedima =

50

24 dana). Njihova prava i obveze određivana su urbarima (prvi je bio 1736. Karlov urbar)  

Jedno selište (katastarska jedinica) moglo je imati: 24 jutra (1. klasa), 32 jutra (2. klasa) i

40 jutara (3. klasa).

1 jutro = 2000 hvati

Za jedno selište seljak je plaćao 24 forinte zemljarine godišnje (100 kg žita = 3 forinte, na 1

jutro = 400 kg pšenice). Uz to plaćali su i ostale pristojbe, kao cestarine, mostarine,

mlinarine, za ribolov (carska prava), za korištenje šuma (koje su bile vlastelinov posjed).

Ako je posjedovao manje od 1/6 selišta nazivao se inkvilin (samo kuća i okućnica), a ako

nema ništa onda subinkvilin (uglavnom došljaci). Veleposjedi su bili u vlasništvu vojske,

komore i plemstva. Do 1700. g. sve je u posjedu vojske, a kasnije pojas u Vojnu granicu

preuzima Komora, a od 1720. g. Budim. Provedene su 3 faze dekameralizacije: 1. faza do

1720. g. kada visoki feudalci primaju posjede, II. faza 1720-1736 i III. od 1736. g.

 

ŠKOLSTVO 16.-18. st.

 

Školstvo ovog razdoblja dijelimo na 3 kategorije:

a) pod Osmanskim carstvom

b) na slobodnom dijelu Hrvatske

c) nakon oslobođenja od Turaka.

a) Turci su imali svoje škole na teritoriju Hrvatske u Osijeku (medresa – škole za

školovanje svećenika) i u Požegi. Od katoličkih škola bila je franjevačka škola u Velikoj.

b) i  c) Za školstvo na slobodnom dijelu Hrvatske najviše su se brinuli samostani i

biskupska sjemeništa. Prvi viši zavod – gimnaziju, osnovali su Pavlini za sebe u Lepoglavi

oko 1503. g., a 1583. g. su je otvorili za svjetovnjake. 1683. g. pavlini su otvorili i studij

filozofije i teologiju, a podjeljivali su i čast doktora. Za hrvatsku nastavu najzaslužniji su

isusovci koji su 1607. g. u Zagrebu otvorili javnu gimnaziju za 260 učenika. 1662. g.

otvoren je studij filozofije, pa se tako od gimnazije razvila akademija znanosti kojoj je kralj

Leopold podijelio 1669. g. privilegije bečkog sveučilišta. Red je raspušten 1773. g., a

gimnazija je došla u državne ruke, a zatim je teološki fakultet sjedinjen s zagrebačkim

biskupijskim sjemeništem. Isusovci su gimnazije podigli i u Požegi 1698., Varaždinu 1678.

i Osijeku (1766.). Od Isusovaca su gimnazije neko vrijeme preuzeli pavlini, a kad je i taj

51

red raspušten franjevci. Pučke škole koje su bile rasute po zemlji bile su pod okriljem

svećenstva, posebno župnika. One su se služile knjigama štampanim na kajkavskom

narječju u Zagrebu i Varaždinu. Pravne znanosti se nisu predavale na hrvatskim

akademijama, pa su naši mladići polazili sveučilišta u Ugarskoj, Beču, Grazu, Bologni,

Padovi i Krakowu. 1769. g. osnovana je odredbom Marije Terezije prva javna škola za

političke i kameralne nauke sa sjedištem u Varaždinu, a 1773. g. preselila se u Zagreb u

isusovačku gimnaziju. 1776. g. Marija Terezija osnovala je zasebno zagrebačko školsko

okružje kojem je podvrgla čitavo školstvo u građanskoj Hrvatskoj i Slavoniji, a osnovana je

i Kraljevska akademija sa glavnom gimnazijom u Zagrebu sa 3 fakulteta: bogoslovni,

pravoslovni i mudroslovni.

 

KNJIŽEVNOST

 

a) na okupiranom području

b) na slobodnom teritoriju

c) nakon oslobođenja od Turaka

 

a) Poznata su djela nekog hodže Haki-sarija, podrijetlom Hrvata koji je napisao više djela,

zatim povjesničar Pečevi koji je napisao povijest ovih krajeva, putopisac Guripešić.

b) Najvažniji pisci slobodnog dijela Hrvatske pripadaju dubrovačkom krugu. Dubrovnik je

u 17. st. bio najjače kulturno žarište. Dao je dva najistaknutija tadašnja književnika: Ivana

Gundulića i Ivana Bunića Vučića. Gundlić je napisao poznatog Osmana, Dubravku i Suze

sina razmetnoga, a Bunić Mandaljenu pokornicu i ljubavne pjesme. Poznati su još

Vladislav Menčetić, Petar Zrinski, Ignjat Đurđević i Junije Palmotić. Uz njih najistaknutiji

su Marko Marulić, Džore Držić i Šiško Menčetić, Hanibal Lucić (Robinja), Petar

Hektorović, Petar Zoranić (pisac prvog hrvatskog romana Planine), Brne Krnarutić. U

Sjevernoj Hrvatskoj najznačajniji pisci u 17. st. su Zrinski (poezija Katarine Zrinske, djela

braće Zrinski), Frankopani, Rattkayi, Vitezović. U 18. st. u vremenu prosvjetiteljstva

najznačajniji su pisci: Matija Antun Reljković, Katančić, Tituš Brezovački, Antun Kanižlić,

Antun Vrančić (nadbiskup Ostrogonski).

52

Od povjesničara u Sjevernoj Hrvatskoj su pisali Adam Baltazar Krčelić, čija je knjižnica

temelj današnje NSB u Zagrebu, Emerik Pavić i Josio Mokoczy, a u Dubrovniku Mavro

Orbini.

Još od 16. st. od Šižgorića i Pribojevića se širila u Hrvata knjiška misao o slavenskoj

povezanosti, jezičnom i narodnosnom jedinstvu i ilirsko ime za južne Slavene. Misao o

slavenskoj povezanosti, u čijoj je podlozi također bila nada u djelotvorniji protuturski

otpor, podupirala je na svoj način katolička protureformacija koja je nastojala oko

jedinstvenog književnog jezika radi širenja katoličkog utjecaja na Balkanu. Veliki pobornik

slavenskog jezika i crkvenog povezivanja bio je Juraj Križanić. On je bio panslavist, tj. nije

htio je sjedinjenje slavenskih naroda pod vlašću ruskog cara, nego njegovu pomoć u

oslobađanju slavenskih naroda i stvaranju njihove države. Crkvenom unijom htio je

prevladati jaz među Slavenima i idejno ih sjediniti. On je mislio kako je najizvorniji oblik

slavenskog jezika sačuvan u Hrvata. Veliki oslobodilački rat utjecao je na promjenu

slavenske misli u Hrvata. Pavao Ritter Vitezović (obitelj potječe iz Njemačke – Ritter)

misli tako na okupljanje južnih Slavena pod Habsburgovcima. U djelu Oživjela Hrvatska

(1700) on je iznio svoje misli o novoj, sjedinjenoj i obnovljenoj domovini. U knjiškoj

predaji (o legendarnom Čehu, Lehu i Rusu(, Vitezović je našap osnovicu da poistovjeti

hrvatsko, slavensko i ilirsko ime. On je hrvatsko ime ne samo protegnuo na sve južne

Slavene, nego je na južnoslavensko tlo proširio ime Hrvatske. On nije odbacio druga

južnoslavenska imena, već ih je obuhvatio hrvatskih, koje je trebalo biti narodnosno i

politički sjediniteljsko ime. Tako je on zapravo bio utemeljitelj svehrvatske ideje koji je

istaknuo kao politički program. No, bit njegovog političkog programa bila je jedinstvo

hrvatskih zemalja, pri čemu je odlučno nijekao opstojnost Dalmacije, vidjevši u njoj samo

mletačko odskočište. Svojim radom Vitezović je utirao put modernoj političkoj misli

Hrvata. On je također položio temelj hrvatskom pravopisu (jedan glas – jedan znak) i

zastupao je ideju o prožimanju narječja u književnom jeziku kako bi otklonio rascjepkanost

hrvatskog jezika. Bio je i utemeljitelj tiskarstva u Zagrebu. Nije mnogo izdao, ali je

značajan jer je prvi. U 18. st. značajan je pisac Matija Petar Katančić (rodom iz Valpova,

predavao na osječkoj gimnaziji). Značajno je njegovo djelo "Orbis antiquas" – Antički

svijet u našim krajevima gdje piše o epigrafskim spomenicima, o Slavenima (smatra da su

53

potomci Ilira à zbog političkih razloga, starosjedioci à pravi na državu). Svojim djelima želi

dokazati da je hrvatski jezik idealan za pjesništvo (djelo "De poesi Illiryca").    

 

UMJETNOST

 

a) graditeljstvo

Graditeljstvo je u 17. i 18. st. još u znaku obrane, pa se uglavnom grade utvrde

(Split, Zadar i Dubrovnik, Osijek à konačni plan fortifikacije završen je 1711., izgrađen je

prema nizozemskom tipu, projektant pukovnik Guso koji je kasnije izgradio i Nuštar, gradi

se u 18. st. Karlovac, Slavonski Brod). Od domaćih graditelja najpoznatiji su Miho Hranjac

i Marin Držić. Kad su potisnuti Turci grade se nova naselja Bjelovar i Nova Gradiška, a

stara su obnovljena novim baroknim zidanicama. U ta dva stoljeća izgrađene su mnoge

palače u Boki, Spiltu, Visu, Zadru, Labinu, Poreču, Zagrebu, Varaždinu i Đakovu, a

niknule su i mnoge kurije i feudalni dvorci (Vukovar, Veliki Tabor, Daruvar, Našice,

Valpovo, Ilok). Od crkvenih građevina iz 17. st. najznačajnije su Sv. Katarina u Zagrebu i

franjevačka crkva u Samoboru, franjevačka i isusovačka u Osijeku, sv. Trojstvo u

Daruvaru, crkvu u Lepoglavi. Najljepša građevina domaćih graditelja je katedrala na

Hvaru. Najvažnije barokne građevine talijanskih graditelja su katedrala u Dubrovniku,

crkva sv. Vlaha. U seoskom graditeljstvu razlikujemo tri načina gradnje: u ravnicama

sjeverne Hrvatske seljaci grade kuće i gospodarske zgrade od drveta i pokrivaju ih slamom;

u Gorskom kotaru i Lici prizemlje grade od kamena, a gornji dio od drveta, a u krškim

krajevima se gradilo suhozidom.

Značajan je još od turskih građevina most u Mostaru iz 1581. g.

b) kiparstvo i slikarstvo

Od kipara u sjevernoj Hrvatskoj su djelovali drvorezbari Toma Derwant i Ivan

Komersteiner (oltari za zagrebačku katedralu). Najistaknutiji kipar je Francesco Robba koji

je izgradio mramorne oltare u katedrali u Zagrebu. Od slikara su poznati Ivan Ranger (iz

Slovenije), a najpoznatiji domaći slikar je Bernardin Bobić koji je u 17. st. slikao u

54

Zagrebu. U Dubrovniku je slikao Petar Matijević. Iz vremena baroka najpoznatiji je

zavjetni kip udovice generala Petraša ili kugin kip u Osijeku.

 

 

GOSPODARSTVO, PROMET, TRGOVINA

 

Za sva tri stoljeća, posebno 16. i 17. može se u Hrvatskog govoriti o ratnom

gospodarstvu, a to znači pretežno potrošnji, uvozu, jednostavnoj razmjeni i pljački. Zemlja

je ostala bez mora, bez riječnih veza, pa se trgovina more-zaleđe obavljala preko Gorskog

kotara i Ljubljane, a dolinama Save, Drave i Mure s austrijskim zaleđem. Tek u 18. st.

počinje žitna trgovina, izvoz hrastovine, uvoz soli, kolonijalne robe more i sl. Tada se grade

i prve ceste prema moru kao što su Karolina (1726) i Jozefina (1770-79) koje idu na Bakar,

Rijeku i Slnj. Usprkos nesigurnosti uspjele su hrvatske velikaške obitelji, posebno Zrinski i

Frankopani steći veliko bogatstvo i otvoriti rudnike, manufakture željeza, kovačnice,

mlinove i po svojoj moći i ugledu biti ravni s njemačkim knezovima.

 

Poslije izgona Turaka gospodarska uloga Slavonije raste, a sve više dolazi do

izražaja riječno brodarstvo, poglavito na Savi, Tisi i Dravi, pa ponovno jačaju gradovi

Osijek, Vukovar, Ilok, Petrovaradin i Zemun. U tom smjeru teče i njemačka kolonizacija.

Oživjeli su stari trgovački putovi od Pešte, preko Križevaca, Zagreba, Karlovca prema

moru, kao i uzdužni Dravom i Savom. Najteži gospodarski udarac Hrvatskoj zadala je

likvidacija Zrinskih i Frankopana i zapljena njihovih brojnih imanja. Njima su se najviše

okoristili strani plemići i krajiški zapovjednici, te dvorska komora.  I to je to.

55