Hrvatska Povijest

UVOD

Povijest hrvatskog naroda, od doseljenja u novu domovinu pa do god. 1918. dijeli se na cetiri doba.

Prvo doba koje neki povjesnicari nazivaju još kao "Vladanje knezova i kraljeva hrvatske krvi" zapocinje u VII. st. dolaskom Hrvata na prostore ostataka današnje domovine, a završava 1102. Pactom Conventom. U više od 450 godina vremenskom razdoblju, Hrvati su živjeli u svojoj državi i uspješno su vodili obrambene ratove protiv Franaka, Mlecana, Arapa, Madara, Bugara i Bizantinaca.

Drugo doba u kojem hrvatski narod ima zajednickog kralja s Ugrima, obuhvaca vremensko razdoblje od god. 1102. do 1526. U tom dobu, Hrvati su zaustavili Tatare koji su opustošili europski jugoistok, uspješno su ratovali s Venecijom i Bizantom za Dalmaciju, te kasnije s Osmanskim Carstvom za životni opstanak. Neprestani oružani sukobi prvo s Venecijom i Bizantom, a poslije teški i krvavi ratovi s Turcima, gurnuli su naš hrvatski narod u sve cvršcu vezu s hrvatsko-ugarskom zajednicom koja je u pocetku bila povezana samo kraljevom osobom.

Trece doba pocinje od bitke na Mohackom polju god 1526., a završava smrcu kralja Josipa II. god. 1790. U tom dobu Hrvati su se uspjeli zauvijek riješiti Turaka. Poslije pobjede kod Siska god. 1593., hrvatski narod pocinje oslobadati izgubljene teritorije koje vraca svojim "ostacima Kraljevstva Hrvatskog" ("Reliquaie reliquiarum olim regni Croatiae"). Nažalost, veliki dio teritorija ostao je nepovratno izgubljen. Hrvati su se istovremeno morali boriti i za svoj državnopravni položaj, kojeg je sve više ugrožavao becki dvor s planovima službene centralizacije i germanizacije svih naroda u Monarhiji. Zbog prljave politike Habsburgovaca, u Hrvatskoj su se dogodile i velike etnografske promjene doseljenjem Srba i ostalih u Srijem, Slavoniju i hrvatsku Vojnu krajinu. Pored toga Dalmacija je za mletacke stogodišnje uprave bila pod talijanskim utjecajem, a dobar broj stanovništva Bosne prešao je na islam.

Cetvrto doba obuhvaca vrijeme od god. 1790. do 1918. u kojem se ispreplicu vece i manje borbe hrvatskog naroda za teritorijalnu suverenost i obnovu samostalnosti. Odmah u pocetku cetvrtog doba Venecija je izgubila Dalmaciju, koja je poslije kratke francuske vladavine god. 1815. postala austrijskom pokrajinom. Zbog Madara željnih hrvatskog teritorija, Hrvati dolaze prvo u verbalni i pismeni sukob koji god. 1848. kulminira ratom. Zbog neprekidnih nereda i krvavih borbi izmedu katolika i muslimana god. 1878. Austrougarska Monarhija zauzima obje zemlje, te diktira svoju volju i politiku sve do svoje propasti 1918. Cetvrto doba završava ulaskom našeg hrvatskog naroda u novu, za nas Hrvate prokletu i nesretnu državu, Kraljevinu SHS.

U ovom poglavlju "Povijesni pregled" ukratko su opisani neki najvažniji dogadaji koji zajedno s ostalima poglavljima "Hrvatski vladari", "Hrvatski ratnici" i "Hrvatska kultura" služe kao mali podsjetnik o slavnoj hrvatskoj povijesti i njezinim velikanima.

PRVO DOBA

Dolazak Hrvata

Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (912-959) u svom djelu "O upravljanju carstvom" ("De administrando imperio") napisao je o dolasku Hrvata u današnju domovinu sljedece: "Hrvati su pak stanovali u ono vrijeme s onu stranu Bavarske gdje su sada Bijelohrvati. Jedan od njihovih rodova, petero brace - Klukas, Lobel, Kosenc, Muhlo i Hrvat, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelili su se od njih, došli su zajedno sa svojim narodom u Dalmaciju i našli Avare u posjedu te pokrajine. Pošto su neko vrijeme medusobno ratovali, pobijedili su Hrvati; neke su od Avara pobili, a ostale prisilili da se pokore. Otada su u toj pokrajini zavladali Hrvati; i sada još ima u Hrvatskoj potomaka Avara i vidi im se da su Avari... Od Hrvata pak koji su došli u Dalmaciju odijelio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom; a i oni su imali samostalnog kneza koji je takoder sam slao knezu Hrvatske darove u ime prijateljstva."

Car Konstantin VII. Porfirogenet takoder navodi, da su Hrvati došli u današnju domovinu pocetkom 7. stoljeca na poziv bizantskog cara Heraklija, da mu kao ratni saveznici pomognu u borbi protiv divljih Avara. Hrvati koji su bili organizirani kao pleme ratnika-konjanika i poznati zbog svoje snage nisu bili slucajno izabrani. Bizantsko Carstvo je racunalo da ce Hrvati nakon što im pomognu u izvršenju njihovih planova, nestati s vremenom kao što su nestali i njihovi prijašnji saveznici, ali su se grdno preracunali.

Za razliku od Bizanta, Sveta Stolica nije podcijenila nego je pravilno prosudila mogucnosti hrvatskog naroda. Tako su u papinskom ljetopisu "Liber Pontificalis" zabilježeni prvi kontakti i veze izmedu pape i Hrvata. U njemu je zapisano da je papa Ivan IV. Dalmatinac (640-642) poslao u Dalmaciju i Istru opata Martina, kako bi platio otkupnine za zarobljenike i kosti starih kršcanskih mucenika. Opat Martin je zahvaljujuci pomoci hrvatskih voda putovao Dalmacijom, te je ujedno "snimao" situaciju za uspostavu stalnih odnosa.

Hrvati ce ubrzo nakon doseljenja prihvatiti kršcanstvo zahvaljujuci Svetoj Stolici, koja je obavljala pokrštenje po uputama iz bule mudrog pape Grgura I. Velikoga, koji je zagovarao da se primjenjuju nauci prave vjere obicajima puckog poganskog vjerovanja. Pa tako papa Grgur I. Veliki izmedu ostalog navodi: "ne uspinjemo se skokom na vrhunac jedne gore, nego pomalo, korak po korak... U prvom redu treba izbjegavati rušenje hramova idola; dovoljno je oboriti idole, a onda svetom vodom blagosloviti hramove i u njih staviti svete moci... Ako su hramovi dobro gradeni, dobra je i korisna stvar da prijedu iz službe demonizma u službu pravoga Boga; jer narod, vidjeci tako preobražena svoja stara svetišta, po svojoj ce navici biti sklon dolaziti onamo i štovati pravoga Boga...".

Hrvatske kneževine

U prva tri stoljeca nakon dolaska, društveni i politicki život Hrvata odvijao se u dalmatinskoj, panonskoj i neretvanskoj kneževini.

Najpoznatiji knez Panonske Hrvatske Ljudevit, stvarao je velike neprilike i ratne gubitke franackoj državi dugi niz godina. Osim Ljudevita (o.810-823) koji je ostao zapamcen kao prvi veliki borac za slobodu i nezavisnost Hrvata, spominju se još tri panonsko-hrvatska kneza; Vojnomir (791-o.810), Ratimir (829-838) i Braslav (880-897).

Kao prvi knez Dalmatinske Hrvatske spominje se Porga koji je vladao u drugoj polovici 7. st.. U drugoj polovici 8. st. odnosno oko god. 800., knez Višeslav ratuje protiv Franaka. Iz njegovog doba sacuvana je krstionica iz stolne crkve u Ninu. Nakon kneza Višeslava, Dalmatinskom Hrvatskom vlada knez Borna (o.810.-821) koji je zajedno s Francima ratovao protiv tada bizantske Dalmacije, te protiv kneza Ljudevita. U doba Bornina nasljednika i sinovca, kneza Vladislava (821-835), zapocinju stoljetni sukobi izmedu Hrvata i Mlecana za Jadransko more. Za vrijeme kneza Mislava (o.835-845) i kneza Trpimira (o.845-864), dalmatinsko-hrvatska kneževina sa svojom vojskom postaje sve jaca. Djed kralja Tomislava, knez Trpimir bio je velik vladar i žestok ratnik koji je uspješno ratovao s Mlecanima, Bizanticima i Bugarima. Kneza Trpimira naslijedio je knez Domagoj (o.864-876), koji je uspješno vodio ratove protiv Arapa, Mlecana i Bizantinaca, te na kraju teški sedmogodišnji rat protiv Franaka u kojem su Hrvati pobijedili i izborili potpunu nezavisnost. Nakon što je uz pomoc Bizanta protjerao Domagojeve sinove (876-878), knez Zdeslav (878-879) doživio je slicnu sudbinu, kad ga je hrvatski narod nezadovoljan njegovom politikom uklonio. Na prijestolje je tada došao knez Branimir (879-o.892), koji je odmah zajedno s ninskim biskupom Teodozijem poslao pismo papi Ivanu VIII., u kojem su mu obojica, u svoje i u ime hrvatskog naroda, izrazili odanost i povratak apostolskom prijestolju sv. Petra. Pismo je veoma razveselilo papu, cije je pismo-odgovor na našu veliku srecu ostalo sacuvano. U pismu iz god. 879. papa Ivan VIII. piše kako je na blagdan Uzašašca Gospodnjega priznao nezavisnost hrvatske države. Poslije Branimira, na prijestolje dolazi knez Muncimir Trpimirovic, otac posljednjeg hrvatskog kneza i prvog hrvatskog kralja Tomislava.

Kraljevina Hrvatska

Jedan od najvecih i najslavnijih velikana hrvatske povijesti, žestoki ratnik i prvi hrvatski kralj Tomislav, svojom je velikom mudrošcu i ratnim umijecem napravio velike stvari za hrvatski narod. Ujedinio je hrvatske zemlje u jedinstvenu državu koju je pretvorio u snažnu Kraljevinu Hrvatsku. Papa Ivan X. u pismu iz god. 925. naziva Tomislava hrvatskim kraljem, pa se ta godina smatra godinom utemeljenja hrvatskog kraljevstva. Za vrijeme kralja Tomislava, Hrvatska je imala veliku i mocnu vojsku, te je pripadala skupini najrazvijenijih država tadašnjeg doba.

Nasljednici kralja Tomislava, njegov mladi brat Trpimir II. i poslije njega Krešimir I., uspjeli su održati hrvatsko kraljevstvo na onoj visini kako im ga je Tomislav ostavio. Medutim nakon prerane smrti kralja Krešimira I., ban Pribin izaziva unutarnje sukobe za prijestolje, koji ce nakon velikih nereda završiti Miroslavovom pogibijom od banove ruke. Hrvatska je zbog rata oslabila, smanjila se njezina vojska, mornarica se prepolovila, a granicne su se zemlje od nje odijelile. Miroslavov mladi brat, kralj Krešimir II. uspio je kasnije donekle obnoviti i oporaviti oslabljeno kraljevstvo. Sinu Krešimira II., Stjepanu Držislavu uspjelo je za vrijeme 28-godišnje vladavine, dobro ojacati i ucvrstiti kraljevstvo, ali nakon njegove smrti sve su upropastili njegovi sinovi Svetoslav, Krešimir III. i Gojoslav koji su vodili sukobe za prijestolje. Tim nesretnim unutarnjim sukobima, Kraljevina Hrvatska je doživjela najteži udarac od svog utemeljenja, pa ce zbog gubitka svoje moci u to doba zapoceti teške i dugotrajne borbe s Venecijom za Dalmaciju.

Kralja Krešimira III. naslijedio je oko god. 1035. njegov necak Stjepan I. koji je zapoceo s obnovom Kraljevine Hrvatske. God. 1058. Stjepana I. naslijedio je njegov sin kralj Petar

Krešimir IV. koji je mudrim i lukavim politickim potezima vratio stari sjaj i slavu hrvatskoga kraljevstva, te je ujedno i ostvario stoljetni san hrvatskih vladara, kad je definitivno spojio dalmatinske gradove i otoke s hrvatskom državom.

Od god. 1075. do 1089. hrvatskim kraljevstvom vlada Zvonimir, kojeg neki smatraju najvecim i najvažnijim hrvatskim kraljem. Kralj Zvonimir se cvrsto povezao s papom Grgurom VII., ciji ga je legat okrunio 1075. za kralja Hrvatske i Dalmacije. Takoder je ucvrstio crkveno jedinstvo, te je ucinio mnogo na promicanju glagoljice, o cemu svjedoci najvažniji spomenik hrvatske glagoljske pismenosti, Bašcanska ploca. Poslije Zvonimira, dolazi kralj Stjepan II. koji je vladao samo dvije godine, i to kao razborit i odlucan vladar koji je uspio riješiti neke goruce probleme ondašnjeg hrvatskog politickog života. Odmah nakon njegove smrti pocetkom god. 1091. nastali su veliki neredi u Hrvatskoj, pa je tako smrt posljednjeg Trpimirovica imala kobne posljedice za hrvatski narod i hrvatsku državu. Naime, Jelena žena kralja Zvonimira i sestra ugarskog kralja Ladislava, uspjela je sa svojim "igracima" ostvariti svoju želju da hrvatskim vladarom postane njen brat.

Posljednji kralj hrvatske krvi Petar, poginuo je u boju god. 1097. na sjevernom podnožju Gvozda, danas Petrova gora.

DRUGO DOBA

Pacta Conventa

Junačka smrt kralja Petra god. 1097., nije negativno utjecala na snagu hrvatske vojske. Nakon što su uništili mađarske garnizone i likvidirali njihovu kratkotrajnu vlast u Slavoniji, Hrvati su sigurno držali granicu na Dravi.

Zbog takvog razvoja događaja, god. 1102. dolazi do sklapanja sporazuma između Hrvata i Kolomana poznatijim još kao "Pacta Conventa". Dosta je razloga koji su doveli do tog nesretnog sporazuma, a kojeg je tadašnja hrvatska narodna stranka smatrala velikim političkim uspjehom. O razlozima nećemo ovdje raspravljati, nego ćemo samo naglasiti da je Koloman nakon gorke spoznaje o snazi hrvatske vojske, bio prisiljen ponuditi Hrvatima "ugovor, kako budu sami htjeli". Međutim vrijeme je kasnije pokazalo da je Koloman napravio sjajan posao u nagodbi s najpoznatijim hrvatskim velikašima iz rodova; Kacica, Kukara, Šubica, Svacica, Plecica, Mogorovica, Gušica, Cudomirica, Karinjanina i Lapcana, Lacnicica, Jamometica i Tugomirica. Naime, Koloman i njegovi nasljednici nisu poštovali ugovorom dogovoreno.

Od god. 1102. Hrvatska i Ugarska su imale istoga vladara, ali kao dvije zasebne kraljevine. U Biogradu na moru prigodom krunidbe, Koloman je obećao sva javna i državna prava Kraljevini Hrvatskoj, te je priznao hrvatskim velikašima još neka povlastice. Hrvati su pak priznali Kolomana za hrvatsko-dalmatinskog kralja i obvezali su se da ce ga pomagati u ratu, i to o svom trošku do Drave, a preko Drave o njegovom trošku.

Sva vladarska prava Kraljevine Hrvatske prešla su na Kolomana i njegove nasljednike, pa su tako oni imali pravo na; imenovanje bana, izdavanje privilegija i darovnica, potvrda na saboru izglasanih zakona, skupljanje poreza i carina, uživanje "kraljevske zemlje" ("terra regalis") izumrle hrvatske narodne dinastije, vrhovno zapovjedništvo nad hrvatskom vojskom i određivanje vanjske politike.

Na veliku žalost i nesreću, tako je svršilo staro hrvatsko narodno kraljevstvo, a što je najgore Hrvatska je Pactom Conventom izgubila nezavisnost i međunarodni identitet, zbog čega ce kasnije biti teških posljedica po hrvatski narod.

Antemurale Christianitatis

Kad su Turci god. 1453. osvojili Carigrad, papa Kalist III. pozvao je sve kršćanske narode u križarski rat. U kršćanskoj vojsci koja je u srpnju god. 1456. porazila 150 000 turskih vojnika pod Beogradom, sudjelovao je veliki broj Hrvata koje je pokrenuo franjevac Ivan Kapistran. Protuosmanlijski križar i branitelj kršćanstva, fra. Ivan Kapistran (Giovanni da Capestrano) umro je god. 1456. u Iloku, a zbog mnogobrojnih posmrtnih čudesa i viđenja proglašen je svecem.

Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. i 17. st. koja su nazvana kao "duo plorantes saecula Croatiae" ("dva plačuća stoljeća Hrvatske"). Hrvatska je teško krvarila i patila, osobito 1493. kad je u boju na Krbavskom polju poginulo više od 10 000 hrabrih hrvatskih ratnika. Časni naslov "Antemurale Christianitatis" ("predziđe kršćanstva"), kojeg su Hrvati dobili 1519. od pape Lava X., hrvatski ratnici su u potpunosti opravdali kad su uz Božju pomoć, velikim junaštvom i ratnim umijećem uspjeli obraniti svoj životni opstanak i kršćansku Europu.

U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajaca proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci. Najpoznatiji medu njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblic kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio poturciti i pokloniti turskom caru, ban Petar Berislavic koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mac i klobuk od pape Lava X., senjski kapetan Petar Kružic koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišic koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata zaustavio 140 000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Bec, ban Nikola Šubic Zrinski koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Godine 1566. Sulejmana II. koji je krenuo s preko 100 000 vojnika osvojiti Bec i potom citavu Europu, zaustavio je pod Sigetom N. Š. Zrinski s 2 500 hrvatskih ratnika, pri cemu su poslali na drugi svijet preko 30 000 Turaka, a sami su zbog hrabrosti i junacke smrti "ušli u legendu" svjetske ratne i vojne povijesti.

Još neki poznati i slavni ratnici bili su: hrvatski ban Toma Erdody koji je s hrvatskim ratnicima ostvario sjajnu pobjedu god. 1593. kod Siska koja je ujedno bila prekretnica u ratu Hrvata s Turcima, ban Ivan III. Draškovic jedini Hrvat na položaju ugarskog palatina kojeg su nazvali "defensor Croatiae", ban Nikola Zrinski i ban Petar Zrinski koji su nanijeli velike gubitke turskoj vojsci, ban Ivan Karlovic, ban Petar Keglavic, Krsto Frankopan, general Ivan Lenkovic, kapetan Grgur Orlovcic, ban Matko Talovac, knez Juraj Zrinski, zapovjednik Marko Horvat Stancic, zapovjednik Vid Hallek, ban Petar Erdody, svecenik Marko Mesic, fra. Luka Ibrišimovic i mnogi drugi.

TRECE DOBA

Seljacka buna

Godine 1573. nakon što su se uzalud žalili caru i banu na zlodjela stranih plemica, seljaci su u znak protesta prestali placati nerazumne poreze. Tako je jedan od najgorih plemica Franjo Tahi (Tahy) poslao svoje naoružane placenike, ali su ih seljaci s oružjem spremno docekali. Zbog tog otpora Hrvatski sabor je seljake proglasio izdajicama domovine, na što su oni odgovorili sveopcim ustankom protiv feudalnih gospodara.

Za vodu bune izabran je Ambroz Gubec (kasnije nazvan Matija) iz Gornje Stubice. Seljaci se nisu samo ogranicili na rušenje nepravednog poretka, nego su napravili program po kojem su planirali ukinuti vladavinu plemstva i uspostaviti seljacku vladu, koja ce voditi brigu o porezima i drugim davanjima za obranu domovine od Turaka. Gubec je sa svojim najbližim suradnicima i prijateljima Ilijom Greguricem, Andrijom Pasancem, Nikolom Pozepcom, Vinkom Lepoicem i drugima podigao seljake na ustanak krajem sijecnja god. 1573.. Pokret seljaka brzo se je proširio, a buna je zahvatila 60 vlastelinstava na podrucjima Hrvatske i Slovenije.

Feudalna vojska je brzo slomila bunu. Tako je vec 5. veljace 1573. kod Krškog slovenske kmetove rastjerao kapetan žumberackih uskoka Josip Thurn, a dan kasnije je podban Gašpar Alapic razbio kmetsku vojsku kod Kerestinaca. Jedino su ostali neporaženi Gupcevi pobunjenici u hrvatskom zagorju kod Stubickih Toplica, koje je 9. veljace 1573. napala plemicka vojska pod vodstvom Gašpara Alapica. Iako su seljaci bili loše naoružani i bez konjaništva, pružili su tako žestok otpor, da se nije znalo tko ce pobijediti sve dok feudalnoj vojsci nije stigla pomoc.

Gubec je nakon bitke zarobljen i odveden u Zagreb, gdje je okrutno pogubljen na Markovom trgu 14. veljace god. 1573.

Zrinsko-frankopanska urota

God. 1664. carska vojska je strahovito razbila Turke kod sv. Godharda, ali tu pobjedu nije iskoristio Leopold I. nego je sklopio sramotni Vašvarski mir, s uvjetima kao da su Turci bili pobjednici. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor s nevjerojatno lošim uvjetima da Turci mogu zadržati sve što su do pocetka rata osvojili, a kako im je Bec podlom politikom onemogucio da se zakonito izbore za svoja prava, nije bilo druge nego da se hrvatske i ugarske vode udruže, te da ostvare svoja prava pobunom. Kako je tada Luj XIV. bio u sukobu s beckim dvorom zbog europske politike, došlo je i do pregovora o suradnji od koje na kraju nije bilo ništa. Nakon nesretne pogibije Nikola Zrinskog u lovu 18. studenog god. 1664., njegovo mjesto preuzima njegov mladi brat Petar.

Petar Zrinski je zajedno sa svojim šurjakom Fran Krstom Frankopanom nastavio borbu za prava Hrvatske koju je zapoceo njegov brat Nikola, pa su se tako povezali s glavnim madarskim vodama. Kad je god. 1666. umro Lippay, a god. 1667. ugarski palatin Franjo Wesseleny, hrvatsko-ugarski savez ce se potpuno raspasti zbog razlicitih ideja i nacina vodenja urote.

Uskoro je becki dvor koji je provodio centralizam i apsolutizam, ne mareci za prava hrvatskog naroda i potpisane obveze Pactom Conventom iz god. 1102., sve saznao zahvaljujuci izdajom

iz urotnickih redova. Tako su nakon dugotrajne istrage u Beckome Novom Mjestu, 30. travnja 1671. bili osudeni i pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, te F. Nadasdy i E. Tatenbach, na zgražanje i zaprepaštenje Hrvatske i Ugarske, te citave Europe. Prije smrti Petar Zrinski je svojoj ženi Katarini napisao oproštajno pismo, koje je vec god. 1671. prevedeno na nekoliko svjetskih jezika.

Kasnije su becki strvinari potpuno opljackali i uništili dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Tako je i neki mletacki poslanik zapisao: "Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živuceg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj." God. 1907. "braca hrvatskog zmaja" su pronašli kosti hrvatskih mucenika Petra Zrinskog i Fran Krste Frankopana, a god. 1919. hrvatski rodoljubi su njihove ostatke prenijeli i sahranili u zagrebacku katedralu. Na njihovom grobu uklesana je poznata izreka kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana: "Navik on živi ki zgine pošteno".

CETVRTO DOBA Revolucija 1848.-1849. God. 1848. zbog opasnosti madarske revolucije i njezine ideje o stvaranju jedinstvene nacije s ciljem da se Hrvatska "pomadari", Narodna skupština je izabrala Jelacica za hrvatskog bana i vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske, na veliko zadovoljstvo svekolikog hrvatskog naroda. Ban Jelacic je odmah po svom imenovanju izdao pismo o ukidanju kmetstva na veliko oduševljenje cijele Hrvatske.

Madari i njihove sluge "madaroni" nisu se mogli pomiriti s cinjenicom da je Hrvatska dobila za vodu pravog hrvatskog rodoljuba, pa su se služili svim sredstvima i podvalama da unište i ocrne bana u ocima beckog dvora i hrvatskog naroda. Ban Jelacic se je zalagao da se spor s Madarima riješi mirnim putem, ali kako su svi hrvatski zahtjevi bili odbijeni i kako su iz Pešte dolazile drske i bahate prijetnje poput: "Medu nama samo mac može odluciti!", nije bilo druge nego oružanim putem slomiti i uništiti ratobornu politiku madarskog ekspanzionizma.

Nakon pismene podrške J.J. Strossmayera i pisma od 4. rujna u kojem mu kralj vraca sva dostojanstva i casti, uz ispriku: "Mene je na to svrgnuce navelo podmetanje Vaših neprijatelja...", ban Jelacic skuplja vojsku u Varaždinu, te 7. rujna izdaje proglas u kojem objavljuje rat peštanskoj vladi, a ne madarskom narodu. U proglasu je još objavio: "Mi hocemo jednakost i ravnopravnost svih naroda i narodnosti, što žive pod krunom ugarskom. Pošto dakle ministarstvo madarsko misli, da ne može pristati na te pogodbe zato nam nalaže cast i dužnost, da pokušamo zadnje, pa da se latimo oružja."

Ban Jelacic s povikom: "Što Bog da i sreca junacka!" krece sa svojom vojskom iz Varaždina 11. rujna 1848., da izbori prava hrvatskog naroda. Tako kod Schwechata, nadomak Becu, ban mudrom ratnom strategijom prvo tuce topovima po madarskoj vojsci koju zatim pješaštvo odlucnim jurišima potpuno razbija. Jelacic je tako 1. studenog ušao u Bec kao prvi vojskovoda nakon Napoleona, a kralj Franjo Josip I. koji je 1848. naslijedio Ferdinanda V., imenuje bana namjesnikom Rijeke i Dalmacije. Nakon uspješnog sloma becke revolucije, 13. kolovoza 1949. slomljena je i madarska revolucija.

Nažalost, kasnije becki dvor pocinje provoditi svoju politiku apsolutizma poznatom još kao "Bachov apsolutizam", protiv kojeg ce se ban Jelacic boriti politickim putem sve do svoje smrti 20. svibnja god. 1859.

I. svjetski rat

U I. svjetskom ratu Hrvati su morali ratovati na strani Centralnih sila (Austrougarska i Njemacka) koja je ratovala protiv Antante (Velika Britanija, Francuska i Rusija). U sastavu austrougarske vojske ratovali su i njeni ostali narodi: Austrijanci, Madari, Cesi, Talijani, Slovaci, Poljaci, Ukrajinci, Rumunji, Slovenci, te nešto Srba.

Hrvatski ratnici su ratovali na tri ratišta: balkanskom protiv Srbije i Crne Gore, istocnom protiv Rusije, te talijanskom protiv Italije gdje su u 12 neprijateljskih ofenziva bili siguran i neprobojan štit austrijske obrane. Hrvatski vojnici su takoder odigrali velike bitke u Galiciji i Bukovini, a 1915. sudjelovali su i u cuvenom pothvatu na Sueskom kanalu, gdje je zagrebacka brdska bitnica u zajednickoj akciji s turskim odredom, napravila pravu pomutnju medu Englezima koji su se jedva uspjeli izvuci. Na istocnom bojištu, hrvatski ratnici su došli sve do Azovskog mora i Krima, te Kavkaza gdje su vodili velike bitke s boljševicima i drugim bandama.

Od ukupno 315 generala i 17 admirala austrougarske vojske, Hrvatska je imala 30 generala i 2 admirala. Neki od najpoznatiji bili su: feldmaršal Svetozar Borojevic koji je pored ratnih uspjeha ostao zapamcen i po izjavi god. 1918. "Hrvatska da, Jugoslavija ne!", generali Stjepan Sarkotic, Luka Šnjaric i Antun Lipošcak, te Maksimilijan Njegovan vrhovni zapovjednik austrougarske ratne mornarice ciju su posadu velikim dijelom cinili Hrvati. M. Njegovan koji se je proslavio mnogobrojnim sjajnim pomorskim bitkama, ostao je zapamcen po pravom hrvatskom i viteškom duhu, kad je pocetkom 1918. odbio izvršiti idiotsku naredbu beckog zapovjedništva, da s ratnom flotom bombardira i razori Veneciju, zbog cega je bio smijenjen i umirovljen.

Dosta je razloga zbog kojih hrvatski narod nije uspio izboriti samostalnost nakon svršetka I. svjetskog rata. Zbog izrazito nepovoljne vanjskopoliticke situacije po Hrvatsku, ona 5. listopada 1918. ulazi u novu državnu zajednicu, tzv. Narodno Vijece Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS). Za predsjednika Narodnog Vijeca SHS bio je izabran Slovenac Anton Korošec, a za potpredsjednike Hrvat Ante Pavelic i Srbin Svetozar Pribicevic. Hrvatski sabor je po osnovi prava na samoodredenje i hrvatskog državnog prava, 29. listopada god. 1918. službeno raskinuo sve državnopravne veze s Austrijom i Madarskom, te je donio odluku o proglašenju svoje nezavisnosti i pristupanju u zajednicku narodnu suverenu Državu SHS kojoj priznaje vrhovnu vlast. Kasnije je zbog raznoraznih podvala srpskih politicara i slabe organiziranosti hrvatskih politicara, Narodno Vijece SHS pretvoreno u Kraljevinu SHS 1. prosinca god. 1918.

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca

Ugovorom između Jugoslavenskog odbora, koji je predstavljao južnoslavenske zemlje koje su se odvojile od Austro - Ugarske monarhije, i kralja Aleksandra Karađorđevića nastala je 1. prosinca 1918. prva Jugoslavija pod nazivom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Tog datuma regent Aleksandar Karađorđević proglasio je ujedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom. Mada su predstavnici Države SHS, na čelu sa Svetozarem

Pribičevićem, prije upućivanja u Beograd od Narodnog vijeća Države SHS dobili dokument "Naputak" kojim se uvjetuje ujedinjenje Države SHS s Kraljevinom Srbijom. Dolaskom u Beograd, pod dojmom pristupa Crne Gore Srbiji te samovoljni izlazak Vojvodine iz sastava Države SHS i priključenje Srbiji, bojeći se talijanske okupacije Dalmacije i Istre te socijalnih nemira, biva odbačen "Naputak" i napisana "Adresa" dokument o bezuvjetnom ujedinjenju Države SHS i Kraljevine Srbije. Mada je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca bila višenacionalna priznati status naroda imali su Srbi Hrvati i Slovenci s tvrdnjom da su to tri plemena istog naroda. Mada je deklarativno Kraljevina SHS bila ustavna monarhija, Vidovdanski ustav od lipnja ozakonio je velikosrpski hegemonizam, unitarizam i centralizam. Nakon atentata na Stjepana Radića i zastupnike u Narodnoj Skupštini u Beogradu 20.6. 1920. g. Aleksandar Karađorđević je 6. siječnja 1929. uveo otvorenu diktaturu. 3. listopada 1929. promijenjeno je ime države u Kraljevina Jugoslavija, provodeći geslo "Jedan narod, jedan kralj, jedna država". Proglašenjem diktature, Kraljevina Jugoslavija je bila bačena u ponor, te zbog sve otvorenije marginalizacije svih nesrpskih naroda dovela je jačanja nacionalizma i separatiskičih osječaja kod: Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, Albanaca. Nakon atentata na Aleksandra Karađorđevića u Marseju 1934. postupno počinje slabiti diktatura. Približavanjem drugog svjetskog rata, pod pritiskom Francuske i Engleske, počinje se rješavati hrvatsko pitanje. 26. kolovoza proglašena je Banovina Hrvatska. Međutim to Kraljevinu nije spasilo da u kratkotrajnom travanjskom ratu 6.-17.4. 1941. nestane pod maljevima Italije i Njemačke.

Nezavisna Država Hrvatska (1941-1945.)

Ustaše, hrvatska stranka radikalne desnice, došla je na vlast zbog potpore sila osovine, te je 1941. godine stvorila Nezavisnu Državu Hrvatsku pod vodstvom Ante Pavelića. Njegov marionetski režim donio je rasne zakone, osnovao osam koncentracijskih logora i pokrenuo kampanju za uništenje Srba, Židova i Roma.

Početkom 1941. godine u Hrvatskoj se pojavio i antifašistički pokret, kojim je upravljala Komunistička partija pod vodstvom Josipa Broza Tita, kao i u drugim dijelovima Jugoslavije. Srpska rojalistička gerila, četnici borila se protiv Ustaša i Hrvata općenito.

I Ustaše i četnici surađivali su sa silama osovine i borili se protiv partizana. Već 1943. godine partizanski se pokret raširio po cijeloj zemlji, te je uz pomoć Crvene armije istjerao naciste i njihove pomagače 1945. godine. Druga Jugoslavija (1945-1991.)

Hrvatska je postala dio federalne Jugoslavije 1945. godine. Državom je upravljala Titova Komunistička partija. Tito je bio Hrvat, ali je vodio opreznu politiku da neutralizira nacionalne strasti Hrvata i Srba.

Hrvati su opet bili u manjini, ali ustav iz 1963. uravnotežio je moć u zemlji između dva naroda. Razvoj nakon 1965. doveo je do Hrvatskog proljeća 1970-71. godine, kad su zagrebački studenti demonstrirali radi većih građanskih prava i veće samostalnosti Hrvatske. Režim je ugušio proteste i zatvorio političke vođe, ali to je dovelo do novog ustava iz 1974. godine, koji je republikama dao veća prava.

Nakon Titove smrti (1980.) pojavili su se politički, etnički i gospodarski problemi, a federalna vlada se raspadala. Rastući srpski šovinizam izazvao je negativne reakcije i otpore u Hrvatskoj.

Prvi su slobodni izbori održani 1990. godine, a pobijedila je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) pod vodstvom Franje Tuđmana, koji je postao prvi predsjednik Hrvatske. HDZ je radio na osamostaljenju Hrvatske, čemu se protivila srpska manjina instrumentalizirana od strane velikosrpskih krugova u Beogradu. To je postupno dovelo do otvorenog neprijateljstva između dva naroda.

Ljeti 1990. srpsko se stanovništvo pobunilo u područjima Hrvatske gdje je imalo većinu i zasnovalo ono što će kasnije postati Republika Srpska Krajina. Uz Srbe je stala Jugoslavenska Narodna Armija (JNA). Sukob je dosegao vrhunac u tzv. "balvan-revoluciji", kad su krajiški Srbi blokirali ceste prema Dalmaciji i pokrenuli oružane incidente.

Neovisna Hrvatska (od 1991.)

Hrvatska je vlada proglasila neovisnost od Jugoslavije 1991. godine, a JNA, tada već potpuno u službi velikosrpskoga programa i pod kontrolom Slobodana Miloševića ju je pokušala prisilno zaustaviti i tako izazvala rat koji će kasnije postati poznat kao Domovinski rat. Mnogi hrvatski gradovi, pogotovo Vukovar i Dubrovnik, našli su se na udaru srpskih snaga. Hrvatski sabor je prekinuo sve preostale veze s Jugoslavijom 8. listopada iste godine Odlukom o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ.

Civilno je stanovništvo masovno bježalo iz ratne zone: stotine tisuća Hrvata pobjegle su s graničnih područja sa Srbijom i Bosnom. Na mnogim je mjestima vojska prisilno istjerala stanovništvo (etničko čišćenje).

Vukovar, grad uz srpsku granicu, bio je posve uništen tijekom tromjesečne opsade. Grad je krajem studenog 1991. godine pao u ruke Srba, koji su zatim smaknuli više od tisuću ljudi. Ipak, to je bio preokret u Domovinskom ratu. Strane su države počele priznavati Hrvatsku kao samostalnu državu, što je do kraja siječnja 1992. učinio veći dio svijeta.

Došlo je razdoblje relativnog zatišja, a Ujedinjeni narodi su uvodili primirja između ukopanih neprijatelja. JNA se povukla iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, gdje je zatim počeo novi rat. Tijekom 1992. i 1993. godine Hrvatska je primila tisuće izbjeglica iz Bosne.

Vojni sukobi u Hrvatskoj opet su planuli 1995. godine. Početkom kolovoza Hrvatska je pokrenula operaciju "Oluja" i munjevito zauzela najveći dio Krajine, dok je srpsko stanovništvo masovno pobjeglo. Par mjeseci kasnije, Daytonski sporazum je okončao rat.

Predsjednik Tuđman je umro krajem 1999., nakon čega je nastavljen ekonomski oporavak i obnova ratom uništenih područja. Hrvatska se učlanila u važne regionalne i međunarodne organizacije. U tijeku je postupak za pristup u Europsku Uniju.

Hrvatski jezik i kultura

Dolaskom Hrvata na prostore ostataka današnje domovine, cjelokupna književnost odnosno umjetnost i znanost rada se u Crkvi. U vjerskom i kulturnom razvoju hrvatskog naroda, veliku ulogu su odigrali benediktinci-redovnici poznatog benediktinskog središta Montecassino (izmedu Rima i Napulja) s Apeninskog poluotoka. Oni su došli u Hrvatsku na poziv kneza

Trpimira, koji im je dao izgraditi samostan u Rižinicama kod Solina. Svecenici su kao i svugdje širom Europe, odgojili i školovali sve poznatije umjetnike i znanstvenike, ali su isto tako i sami bili veliki umjetnici i znanstvenici koji su stvorili veliki broj raznih umjetnickih i znanstvenih djela.

U ovom poglavlju "Hrvatska kultura" može se procitati: o hrvatskom jeziku koji je najvažniji dio kulturne baštine hrvatskog naroda, te je ujedno temelj sveukupne hrvatske kulture i dokaz svijesti o pripadnosti jedinstvenom hrvatskom nacionalnom bicu kroz citavu povijest. Tu se takoder mogu naci osnovne informacije o povijesti hrvatskih grbova i graditeljstvu iz doba vladavine knezova i kraljeva hrvatske krvi pa sve do graditeljstva srednjeg vijeka, te najpoznatijim hrvatskim graditeljima, majstorima, kiparima, slikarima i drugim umjetnicima.

Nadalje su spomenuti i neki najstariji dokumenti kao što su Bašcanska ploca, Vinodolski zakonik, Misal Hrvoja Vukcica Hrvatinica i Poljicki statut, a navedeni su i: najpoznatiji predstavnici hrvatske književnosti i hrvatske glazbe, hrvatski politicari: "otac Domovine" dr. Ante Starcevic i Stjepan Radic, te hrvatski sveci i blaženici.

Hrvatski jezik

Najvažniji dio kulturne baštine hrvatskog naroda je njegov jezik, koji je ujedno temelj sveukupne hrvatske kulture i dokaz svijesti o pripadnosti jedinstvenom hrvatskom nacionalnom bicu kroz citavu povijest. Hrvati su dolaskom u VII. st. na prostore ostataka današnje domovine donijeli svoj jezik, a nakon brzog prihvacanja kršcanske vjere, razvijali su ga u okrilju svoje Crkve koja ih je ukljucila u veliku zajednicu europskih pismenih naroda.

Hrvatski jezik je oduvijek bio simbol nacionalne svijesti i opstojnosti hrvatskog naroda, kojeg su mnogobrojni neprijatelji uzaludno pokušavali uništiti. U našoj dugoj i slavnoj povijesti ostali su zapisani mnogi znacajni datumi i dogadaji u svezi ocuvanja hrvatskog jezika, od kojih su ovdje navedeni samo neki kao što su: nastanak Bašcanske ploce oko god. 1100., Maruliceva Judita iz god. 1525., javna uporaba hrvatskog jezika u zagrebackom kazalištu god. 1832., Gajevo uvodenje štokavskog narjecja kao zajednickog književnog jezika svih Hrvata, prvi govor na hrvatskom jeziku (Ivan Kukuljevic Sakcinski) u Saboru god. 1843., Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika iz god. 1967. i mnogi drugi primjeri.

Otac domovine, dr. Ante Starčević rekao je o hrvatskom jeziku:

"Mi jezik zovemo po narodu, a ne po zemljopisu.""Narod hrvatski ima starije spomenike u svome jeziku negoli ijedan njegov slavjanski brat: hrvatski jezik proslaviše stotine pisaca u ono doba, kad zapadni narodi, danas najizobraženiji jedva da su znali Oce naš u svome jeziku izbrojiti." "Hrvati (ne) traže jezik u kome bi pisali; oni su ga vec odavno našli u stotinama knjiga, i milijonima duša. "Hrvati imaju tri narjecja: štokavsko, kajkavsko i cakavsko, i svako je izobraženije negoli ono, koga neki serbskim zovu." "Hrvatski jezik pokaza i pokazuje da je ne samo prijetan nego da je i precvrste naravi. Ovaj jezik ne treba nikakvu povlasticu, nikakvu zaštitu: uz jednaku slobodu, u jednakih okolnosti, on se ne boji nadtecanja s nijednim susjednim jezikom. Dakle on ne pita drugo nego slobodu."

Podrijetlo hrvatskoga jezika - Genetska pripadnost hrvatskoga jezika

Hrvatski jezik spada među južnoslavenske jezike. S njima pripada široj zajednici slavenskih jezika, a svi zajedno ulaze u indoeuropsku jezičnu porodicu.

Nakon raspada indoeuropske jezične zajednice - u razdoblju oko 2000. g. pr. n. e. - stvara se - prema većini znanstvenika - baltoslavenska jezična zajednica. Za njezina trajanja nastaju mnoge jezične osobine po kojima se jezici slavenskih i baltičkih predaka počinju razlikovati od jezika ostalih indoeuropskih naroda. Predstavnici pak druge teorije smatraju da se sličnost baltičkih i slavenskih jezika može objasniti dominacijom baltičkih jezika i njihovih govornika nad Slavenima (ili obratno) u prapovijesno vrijeme. Baltoslavenska jezična zajednica raspala se oko 1500-1300. g. pr. n. e. Tada se stvara zasebna praslavenska jezična zajednica. Vrijeme njezina trajanja i prostor koji je zauzimala nisu u znanosti precizno utvrđeni. U toj se zajednici začinje niz jezičnih promjena karakterističnih za daljnji razvoj slavenskih jezika.

Migracijska kretanja slavenskih plemena dovode do stvaranja triju velikih skupina slavenskih dijalekata: zapadnoslavenske, istočnoslavenske i južnoslavenske. Iz tih dijalekata razvili su se današnji slavenski jezici: zapadnoslavenski (poljski, kašupski, donjolužički, gornjolužički, češki, slovački), istočnoslavenski (ruski, bjeloruski, ukrajinski, rusinski) i južnoslavenski (slovenski, hrvatski, srpski, bošnjački, makedonski i bugarski).

Južnoslavenski jezici Južnoslavenski jezici nastaju iz dva ogranka južnoslavenskog prajezika -zapadnoga i istočnoga. Iz zapadnoga su se razvili slovenski, hrvatski, srpski, bošnjački, a iz istočnoga makedonski i bugarski jezik.

Istočnoslavenski je danas mrtav jezik starocrkvenoslavenski (ili staroslavenski). To je jezik prve slavenske pismenosti i književnosti. Utemeljen je na Istočno-južnoslavenskom dijalektu iz okolice Soluna što su ga sveta braća Ćiril i Metod u drugoj polovici 9. stoljeća uzela za osnovu jezika slavenskoga bogoslužja i staro-crkvenoslavenske književnosti i time ga uzdigla na razinu književnoga jezika. On je još vrlo blizak praslavenskom jezičnom stanju, pa pomaže u njegovoj rekonstrukciji. Od ostalih slavenskih jezika (osobito južnoslavenskih) u najranijim fazama njihova samostalnog razvoja tek se neznatno razlikovao. U kasnijim stoljećima u taj se književni jezik probijaju elementi jezika naroda u kojih se slavensko bogoslužje zadržalo u upotrebi, te tako nastaju crkvenoslavenske redakcije: ruska, bugarska, srpska, hrvatska. Hrvatskom se redakcijom služila hrvatska glagoljička liturgijska književnost, prisutna je u većoj ili manjoj mjeri u čitavoj glagoljaškoj književnoj djelatnosti, a ponešto je utjecala i na narodni jezik hrvatske latiničke pismenosti u prvim stoljećima njezina postojanja (14.-16. stoljeće). Povijesni pregled hrvatskoga jezika

PočetakPod kraj 9. stoljeća Hrvati su sa slavenskim bogoslužjem dobili i književni jezik, starocrkvenoslavenski i pismo, glagoljicu. Pismenost se naglo širila, a u liturgijske i neliturgijske (nabožne i svjetovne) tekstove veoma brzo prodiru, ali s različitim intenzitetom i opsegom utjecaja, crte narodnoga jezika, u prvom redu čakavskoga narječja. Tako je s jedne strane na čakavskoj podlozi za liturgijske knjige razvijen crkvenoslavenski jezik hrvatske

redakcije ili hrvatskocrkvenoslavenski jezik, a s druge strane mješoviti tip književnoga jezika: narodni jezik s crtama crkvenoslavenskoga u službi stilskih sredstava za neliturgijske tekstove (do početka 14. stoljeća i za pravne).

Prevladavanje jedne ili druge sastavnice u tom hibridnom tipu jezika bilo je uvjetovano raznim čimbenicima:

- starinom predloška- podrijetlom predloška- užom namjenom teksta- književnom kulturom pisca- karakterom sredine u kojoj je i za koju je nastajao

Tako smo u početku, u srednjem vijeku, imali uglavnom tri tipa književnoga jezika:

crkvenoslavenski hrvatske redakcije u liturgijskim spisimahibridni crkvenoslavenski-čakavskicrkvenoslavensko-čakavsko-kajkavski u neliturgijskim spisima, pjesništvu, narodni (čakavski) u prikazanjima, svjetovnim tekstovima, zapisima i sličnim djelima. Najstariji su spomenici hrvatskoga narodnoga jezika čakavskoga narječja "Istarski razvod" iz 1275, te "Vinodolski zakonik", 1288.

Među najznačajnije spomenike hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika na glagoljici spadaju "Misal kneza Novaka" iz Like, 1368, te "Hrvojevev misal", 1404. Ostali su tekstovi, bilo narodna izraza, bilo miješanoga narodnoga i crkvenoslavenskoga, dobro prikazani na vanjskoj poveznici o hrvatskoglagoljskim biserima, 20 bisera hrvatske glagoljice

Od početka 14. stoljeća (od dviju glagoljskih listina iz Novoga iz 1309. godine) u pravnim spisima srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaša pobjeđuje upotreba narodnoga jezika, a crkvenoslavenski elementi ovdje su samo mjestimična iznimka. Narodni čakavski jezik od samoga početka (“Red i zakon” zadarskih dominikanki iz 1345. godine, i “Šibenska molitva” iz istoga vremena) karakterizira hrvatsku latiničku književnost.

Od prvih hrvatskih pisanih spomenika, od kojih je Bašćanska ploča, napisana oko 1100. godine, najvažnija jer je s njom hrvatski književni jezik stupio na područje pismenosti, razvija se bogata hrvatska srednjovjekovna književnost (životi svetaca, pripovijetke, romani, duhovno pjesništvo, crkvena prikazanja), dobrim dijelom prijevodna. Uz glagoljicu vrlo se rano javlja i zapadna ćirilica, takozvana bosančica (Bosna, južna Dalmacija, Humačka ploča,“Povaljska listina” iz 1184./1250.) i latinica (Dalmacija, Istra, spomenuti “Red i zakon” najstariji je hrvatski tekst koji je u cjelini pisan latinicom). Prvi je cjeloviti tekst na štokavskome narječju uopće Vatikanski hrvatski molitvenik, nastao u Dubrovniku prije 1400. U razvoju hrvatske kulture, književnosti i jezika to je važno razdoblje. Stvorena su značajna djela ne samo povijesne nego i trajne kulturne vrijednosti. Preko njih je hrvatski književni jezik sačuvao kontinuitet od 11. stoljeća do danas, prvenstveno u rječničkom blagu i frazeologiji.

Postanak hrvatskoga književnoga jezika i renesansna književnost U razdoblju se europskoga preporoda (renesansa) u gradskim središtima, poput Splita, Dubrovnika, Zadra, Hvara, književni radovi stvaraju na mjesnim narječjima. Od XIV. stoljeća hrvatski su latinisti pridonosili latinističkoj književnosti europskoj: hrvatski se morao potvrditi kao ravnopravan izričaj na kojemu se može prenijeti misleno područje: rad je humanista i preporodnih pisaca stoga osobito važan. Pjesmotvorje na jeziku hrvatskome opstoji od XIV. stoljeća; na njem je spjevana “Judita” (Venecija, 1501.), djelo oca pjesničke umjetnosti hrvatske, Marka Marulića - kojemu su preteče poznati i nepoznati petrarkisti dubrovački. Marulić je pisao čakavskim narječjem, rabeći katkad i štokavske i kajkavske oblike kada su mu kao pjesničko sredstvo bili potrebni.

Ulaskom štokavskoga narječja u hrvatsku književnost pod kraj 15. stoljeća u djelima Šiška Menčetića (1457.—1527.), Džore Držića (1461.—1501.) i pjesama spjevanih "na narodnu" u Ranjininu zborniku počinje naš današnji književni jezik. Da se kraj 15. stoljeća može smatrati njegovim početkom, dovoljno je kao osvjetljenje te tvrdnje navesti jednu pjesmicu Šiška Menčetića:

'Ti ćeš, biti uzrok moje smrti'

Ako li i dođe prjeka smrt na meneti s’ uzrok, gospođe, život moj da vene. 16. je stoljeće značilo vrhunac hrvatske renesansne književnosti, poglavito čakavsko-štokavskoga kruga (Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Petar Zoranić, Mavro Vetranović, Marin Držić, Dominko Zlatarić) sa središtima u Zadru, Hvaru, Korčuli i Dubrovniku. U sjevernoj se Hrvatskoj pojavila književnost na kajkavskome narječju (Vramec: “Postila”), kao i na čakavsko-kajkavskom interdijalektu (protestantski pisci Stjepan Konzul Istranin i Antun Dalmatin).

Od ulaska štokavskoga narječja u hrvatsku književnost hrvatski književni jezik štokavskoga tipa razvijao se bez velikih lomova i usjeka pa se kraj 15. stoljeća može s pravom smatrati početkom našega današnjega književnoga jezika.

Barokni slavizam, prosvjetiteljstvo i jezična standardizacija 17. stoljeće i prva polovina 18. stoljeća znače novo razdoblje u razvoju hrvatske književnosti i njezina jezika. To je doba zamiranja književnoga i kulturnoga rada u dalmatinskim gradovima pod mletačkom upravom, doba sve oskudnijega materijalnog i kulturnog stanja na područjima pod Turcima, doba protureformacije i katoličke obnove, u kojoj prednjači isusovački red i koja za svoj obnovljeni vjerskopoučni rad medu pukom ponovo traži što šire prihvatljiv i razumljiv književni jezik. Postupno povlačenje Turaka ostavlja za sobom nove prostore za širenje književnoga i kulturnoga djelovanja.

To je i doba nastanka naših prvih gramatika i pojačanoga leksikografskog rada, doba teorijskih i praktičnih pokušaja na stvaranju jedinstvenoga književnog jezika. Usprkos pokrajinskim i neodređenim općim nazivima što se sve češće javljaju kao ime hrvatskoga jezika (slovinski, slovjenski, dalmatinski, ilirski i drugi), traje neprekidna svijest svih hrvatskih krajeva i dijalekata o pripadnosti jednom jeziku i o potrebi njegova ujednačavanja.

Pritom se sve češće izražava načelo o potrebi stvaranja jedinstvenoga književnog jezika na temelju najraširenijega narodnoga govora i sve jasnijom biva svijest da je taj najrašireniji narodni govor štokavština.

Na samom početku ovoga razvojnog razdoblja hrvatskoga književnog jezika nastaje i njegova prva gramatika “Institutionum linguae illyricae libri duo” Pažanina Bartola Kašića, objavljena u Rimu godine 1604. To je gramatika jezika dotadašnje hrvatske pismenosti i književnosti. Osnova joj je čakavska, ali u njoj ima i štokavskih elemenata. Kasnije je njezin autor, na svojim misionarskim putovanjima u krajeve pod Turcima i u Dubrovnik, spoznao da je štokavsko narječje najraširenije među našim narodnim govorima i da bi bilo najpogodnije kao osnova književnoga jezika.

Bartol Kašić je i autor prvog poznatog hrvatskog cjelokupnog prijevoda “Svetoga pisma” i hrvatsko-talijanskoga rječnika, ali je to oboje, nažalost, ostalo u rukopisu (Kašićev prijevod Biblije je prvo tiskan 2000. godine). Objavio je niz vjerskih i vjersko poučnih djela i više prijevoda, od kojih je najznačajniji “Ritual rimski”, objavljen u Rimu 1640. godine, koji je svojom svakodnevnom uporabom na širokom prostoru znatno utjecao na razvoj hrvatskoga književnog jezika i imao u njemu onu ulogu koju su u ostalih europskih naroda imali objavljeni prijevodi Svetoga pisma.

U 17. stoljeću razvija se i književnost u Bosni s najpoznatijim predstavnikom Matijom Divkovićem. On svoja djela piše istočno bosanskom staro štokavskom ijekavicom za razliku od većine kasnijih bosanskih pisaca, kod kojih sve više prevladava novoštokavska ikavica. Književni rad u Bosni u 17. i u prvoj polovini 18. stoljeća uklapa se u tijekove katoličke obnove i gotovo se isključivo veže uz franjevački red. Djelovanje bosansko-hercegovačkih franjevaca na oživljavanju vjerskog, kulturnog i književnog života u okvirima franjevačke redodržave Bosne Srebrne, koja je u to doba obuhvaćala uglavnom sve štokavske Hrvate, znatno je doprinijelo uklanjanju dijalekatskih razlika u pisanom jeziku i ujednačavanju hrvatskoga književnog jezika na širokom prostoru od Slavonije do mora. U tom jeziku uz dijalekatske osobine pojedinih pisaca prevladava novoštokavska ikavica.

U Dubrovniku je u 17. stoljeću prevladala novoštokavska ijekavica, a sve se više ostvaruju uvjeti za prihvaćanje štokavštine i kod pisaca čakavaca u južnoj Hrvatskoj. Ti su pisci več i prije u svoja djela unosili štokavske crte pod utjecajem dubrovačke i usmene štokavske književnosti. Djelovanjem bosansko-hercegovačkih franjevaca štokavština postaje prestiž ni književni jezik i na južno čakavskom području. Jedan odvažnih poticaja u tom pravcu bio je i rječnik talijanskoga isusovca Jakova Mikalje "Blago jezika slovinskoga" iz 1649-1651. Mikalja je sudjelovao u katoličkoj obnovi u našim krajevima i u tom je rječniku izrazio misao da hi Hrvati trebali za književni jezik odabrati svoje najljepše narječje, a to je “bosansko” (to jest štokavština), koje se po ljepoti može usporediti s toskanskim u Italiji. Vrhunac je barokni pjesnički izraz doživio u djelima Ivana Gundulića, Ivana Bunića i Junija Palmotića - svima pisanima posebnim stiliziranim oblikom ijekavske štokavštine. Dubrovniku je susjedna Hercegovina bila štokavska, te je s čakavskim podslojem u XVII. stoljeću oblikovan razrađen štokavski književni izraz. Tim je trima djelovanjima: jezikoslovnima (Kašić, Mikalja), pučko-prosvjetnima (Divković) i književno-umjetničkima (Gundulić, Palmotić) oblikovan jezik koji se po glavnim značajkama nije bitno razlikovao od modernoga hrvatskog standardnoga jezika.

U 18. stoljeću, nakon oslobođenje velikoga dijela Hrvatske od turske vladavine, a u skladu s općim tendencijama racionalizma, u svim hrvatskim krajevima se javljaju prosvjetiteljski pisci. Cilj im je podizanje kulturne razine svih oblika narodnog života, te stoga svoja djela

namjenjuju uglavnom neukom puku. Borci su protiv predrasuda, praznovjerja, zaostalosti i neukosti i pobornici istine, razuma i općeg napretka. U tom su poslu motivirani sviješću o potrebi uvođenja vlastite narodne kulture u zajednicu prosvijećenih europskih naroda. U težnji da osvoje što širi krug čitatelja i da im približe svoja djela, u svom se stvaralaštvu često služe oblicima i jezičnim izrazom narodnog stvaralaštva. Na taj način njihova djela poprimaju pučko obilježje i stječu veliku popularnost u narodu, a šire i utjecaj štokavskoga narječja, na kojem su pisana. Najčitanije su bile i najveću su popularnost stekle dvije knjige: “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” Andrije Kačića Miošića iz Makarskoga primorja (1756; prošireno izdanje 1759) i “Satir iliti divji čovik” Slavonca Matije Antuna Relkovića (1762; drugo, prošireno izdanje 1779).

Književnojezični razvoj protekloga razdoblja, u kojem se već jasno ocrtavalo prvenstvo štokavštine u ulozi hrvatskoga književnog jezika, omogućio je piscima ovoga razdoblja da prihvate više-manje jedinstven književni jezik na novoštokavskoj dijalekatskoj osnovi, uglavnom zapadnoga ikavskog tipa (izuzev ijekavskoga Dubrovnika). U tom jeziku obilježja jedinstvenosti pretežu nad pokrajinskim razlikama. Osvajanjem široke čitateljske publike u većinskom dijelu hrvatskoga naroda, širenjem svoje upotrebe u sve raznolikije svrhe i uključivanjem u sve novija područja ljudske djelatnosti u vezi sa zahtjevima novoga vremena taj jezik već funkcionira kao standardni jezik.

Ilirski pokret i filološke škole

Sve je Hrvate u jednom jeziku i u jednom slovopisu (grafiji), tipu slova za pisanje glasova, ujedinio tek Ljudevit Gaj (1809.—1872.). On 1830. izdaje u Budimu knjižicu "Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja poleg mudroljubneh, narodneh i prigospodarneh temelov i zrokov". U njoj po češkom uzoru predlaže č, ž, š, ľ, ň, ď, ˇg to jest, za svaki glas poseban znak. Prihvaćeno je č, ž, š, a za druga su slova uzeti dvostruki znakovi, dvoslovi lj, nj, dj ili gj, dž, iz poljskoga je preuzeto ć, a kasnije je Daničić predložio đ. Gaj 1835. izdaje Novine Horvatzke s prilogom Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka, novine kajkavski, a Danicu kajkavski i štokavski, uz stari pravopis katkad upotrebljava i novi. U početku 1836. mijenja naslov u Ilirske narodne novine, Danica ilirska i uvodi novi slovopis i štokavski hrvatski književni jezik. Iako je to za kajkavski Zagreb bio revolucionarni čin, Gaj je naišao na neznatan otpor jer je postupao vrlo taktično, a s druge strane jer je i prije njega na kajkavskom području bilo shvaćanja da treba uzeti štokavski književni jezik i pokušaja da se tako piše (Draškovićeva Disertacija), kajkavci su smatrali da preuzimaju svoje, a ne nešto tuđe. Zato Gaj zapravo i nije prekinuo jezičnu tradiciju, nego je nastavlja, u prvom redu dubrovačku i slavonsku. On je dakle jedan od hrvatskih književnih jezika, koji je u Hrvata već bio izgrađen i prije preporoda, proširio i na kajkavsko područje. Tako je Gaj u jednom književnom jeziku i u jednom pravopisu ujedinio sve Hrvate i njegove su zasluge zbog toga goleme: stvorio je najbolje temelje za procvat hrvatske kulture na svim područjima ljudske djelatnosti.

Gaj i ilirci težili su i više od toga. Nastojali su da u književnom jeziku ujedine sve Južne Slavene. Zato su hrvatski jezik nazvali ilirskim i zato su neke pojedinosti prilagođavali tome cilju. Tako su na mjestu nekadašnjega jata pisali ě težeći da tako ujedine ijekavce, ikavce i ekavce. Samoglasno r pišu s popratnim glasom (perst, parst), u genitivu množine pišu -h (ženah). Pravopis je morfonološki (korijenski, sladka, žalostno). Valja imati na umu da je to bio samo način pisanja, izgovor je bio prst, žena, slatka, žalosno, jedino se ě čitao različito. I u jeziku su zadržali neke posebnosti, na primjer u deklinaciji različit dativ, lokativ i

instrumental množine (dativ ženam, lokativ ženah, mjestih, instrumental ženami, narodi). Ali široka se ilirska ideja pokazala neostvarljivom. Svi su južnoslavenski narodi krenuli svojim putovima.

Od samoga je početka Gajevo djelovanje dalo snažan poticaj književnosti i tako se hrvatski književni jezik kao sredstvo umjetničkog izraza očituje u svom najvećem dostignuću. Gaj je i sam objavljivao stihove i prozu, ali su značajnija ostvarenja dali drugi: Vraz, Demeter, Nemčić, a najvrjednija Ivan Mažuranić i Petar Preradović.

Lingvističko oblikovanje književnog jezika u trećoj četvrtini 19.stoljeća u znaku je takozvane zagrebačke lingvističke škole. Začetnici su joj Gaj i gramatičari Vjekoslav Babukić i Antun Mažuranić, ali je do najsnažnijega izraza došla kad joj se na čelu našao gramatičar i književnik Adolf Veber Tkalčević (1825.—1889.) i leksikograf Bogoslav Šulek (1816.—1895.). Obojica su uglavnom branila dotadašnji način pisanja, a Tkalčević se posebno zalagao za nastavak -h u genitiv množini, predlažući da se takav oblik i govori. Stoga su on i njegovi sljedbenici nazvani ahavcima. U njihovu je radu značajna i težnja za jezičnom čistoćom. Ona se najviše očitovala u zamjenjivanju tuđica našim riječima. Šulek je nastojao da stvori hrvatsko znanstveno nazivlje, ali je zbog otpora prema germanizaciji i suzbijanja prevlasti njemačkoga i latinskoga jezika svjesno nastojao da nazivi budu domaće riječi. Ako ih nije bilo, stvarao je nove ili ih je preuzimao iz slavenskih jezika, uglavnom iz češkoga i ruskoga, prilagodivši ih hrvatskomu. Obojica su, Tkalčević svojim člancima i gramatikama, i Šulek svojim rječnicima, učinili toliko da su njihovi suvremenici dobili jezik sposoban za praktičnu porabu i u školi, upravi i znanosti, a po tome su svojim zaslugama zadužili i kasnije naraštaje.

Pod kraj 19. stoljeća javlja se nova struja u gledanjima na književni jezik. Reforma je srpskoga folklorista i jezikoslovca Vuka Karadžića pobijedila u Srbiji i njegov ugled je počeo naglo rasti i u Hrvatskoj. Tada hrvatski lingvisti, nazvani hrvatski vukovci, nastoje da književni jezik oblikuju prema Karadžićevu uzoru. Najprije je Ivan Broz na fonološkim načelima izradio Hrvatski pravopis (Zagreb, 1892.). Budući da dotadašnji tvorbeno-morfološki nije imao dugu normativnu tradiciju niti kakvih izrazitih prednosti (a i stara je “uzorna” dubrovačka književnost bila pisana pretežito fonološkim hrvatskim pravopisom) i kako su Hrvatski pravopis donijeli i prihvatili sami Hrvati, uz neka početna kolebanja i manji prekid za NDH fonološki se pravopis ustalio i upotrebljava se uz normalna usavršavanja i danas.

Na osnovi Karadžićevih i Daničićevih djela Tomislav Maretić (1854.—1938.) izradio je svoju veliku Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika (Zagreb, 1899., 1931, 1963.). Ona je unijela veće promjene u hrvatski književni jezik u mnogim pojedinostima, a značajnim dijelom samo u oblicima množinskih padeža. No to je jednim dijelom već bilo na razvojnoj crti hrvatskoga književnoga jezika pa nije bilo pokušaja da se stari padeži vrate ni kad su Hrvati poslije opet mogli slobodno odlučiti drukčije. No, u nekim je jezičnim propisima Maretićeva škola slijepo slijedila srpske uzore te je pokušala hrvatskom standardnomu jeziku nametnuti oblike strane hrvatskoj jezičnoj tradiciji.

U nekoliko bitnih pitanja škola hrvatskih vukovaca se razlikovala od ilirskih i poilirskih jezičnih koncepcija. Osnovne predodžbe o hrvatskome jeziku ilirske, kao i zagrebačke škole bijahu:

-novoštokavski idiom kao jezgra hrvatskoga standardnoga jezika, no otvorenoga za utjecaje ostalih hrvatskih narječja (čakavskoga i kajkavskoga), što se očitovalo u uvažavanju tronarječne dimenzije hrvatskoga -jezični purizam koji se iskazivao u novotvorbi hrvatskih riječi mjesto internacionalizama ili tuđica -svijest o kontinuitetu hrvatske jezične i književne baštine, te shvaćanje književnoga jezika kao više potencije narodnoga Škola hrvatskih vukovaca, kojoj je na čelu bio Tomislav Maretić, a zastupala je gledišta temeljena na osnovnim shvaćanjima Vuka Karadžića i Đure Daničića, imala je sljedeće stavove o hrvatskome jeziku:

-izjednačavanje narodnoga i književnoga jezika, što je u praksi značilo jezičnopovijesni nihilizam i zabacivanje hrvatske književne baštine, kao i nekritičku adoraciju djela Vuka Karadžića -štokavski purizam, tj. odbijanje čakavskih i kajkavskih riječi i oblika u hrvatskom književnom jeziku, što je dovodilo i do grotesknih pokušaja štokavizacije kajkavskih i čakavskih toponima -potiskivanje tvorbenosti hrvatskoga jezika, ili ustrajanje u pokušajima afirmacije međunarodnica (historija, muzika) na račun hrvatskih tvorenica (povijest, glazba) Iako su "vukovci" naizgled izvojštili pobjedu koncem 19. stoljeća, uskoro se pokazalo da se radilo o Pirovoj pobjedi. Sve glavne točke ilirskog i poilirskoga hrvatskoga jezičnoga programa, od tronarječnosti i hrvatske književne tradicije do tvorbenosti-definitivno su nadvladale programatski ideal mladogramatičara ili "hrvatskih vukovaca". Mladogramatičarski su pokušaji propali bujnim razvitkom hrvatske književnosti 20. stoljeća (Tin Ujević, Miroslav Krleža), a hrvatsko ih je jezikoslovlje i "službeno" prevladalo koncem SFRJ. Ivan Broz i Franjo Iveković izradili su Rječnik hrvatskoga jezika (Zagreb, 1901.) također na Karadžić-Daničićevoj osnovi, ali on nije bitno mijenjao dotadašnje hrvatsko jezično stanje.

Tim su se zahvatima razlike izmedu hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika znatno smanjile-privremeno, ali do njihova jedinstva nije došlo.

Jugoslavensko razdoblje Stvaranjem prve Jugoslavije 1918. godine silom srpske vlasti, zakona, odluka i propisa koji su protegnuti na Hrvatsku ili koji su donošeni u Beogradu samo na srpskome jeziku, srpski se književni jezik znatno proširio na štetu hrvatskoga i tako je na mnogim područjima kao što su uprava, zakonodavstvo, sudstvo, školstvo i vojska naglo prekinuta hrvatska jezična tradicija, ali ni takvim nasilnim postupcima nije postignuto jezično jedinstvo. Da se što više sačuvaju hrvatske jezične osobine, dr. Petar Guberina i dr. Kruno Krstić napisali su knjigu “Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika” (Zagreb, 1940.). Ta je knjiga imala dugo jak utjecaj na čuvanje hrvatske jezične posebnosti. Zatiranje hrvatskoga književnoga jezika trajalo je sve do stvaranja Banovine Hrvatske 1939. godine. Tada je u mnogome vraćeno hrvatsko nazivlje, a pogotovo stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske. Nevolja je bila samo u tome što

su obje faze, banovinska i endehaška, trajale samo sedam godina. U partizanskome ratu i dolaskom komunista na vlast u Hrvatskoj hrvatski nazivi vraćeni za Banovine uglavnom su ostali, osim u vojsci jer je tu prevladalo srpsko vojno nazivlje. U početku je u drugoj Jugoslaviji u načelu priznato svakomu narodu da se služi svojim jezikom pa su zakonski priznata četiri ravnopravna jezika: hrvatski, srpski, slovenski i makedonski, ali je tada hrvatski jezik doživio drugo rashrvaćivanje.

Novosadski dogovor Komunistička partija u svome internacionalističkome usmjerenju bila je protiv mnogih nacionalnih obilježja i uvodila svoje, može se reći komunističke nazive. Tada je na primjer stranka preokrenuta u partija, tajnik i ministar u sekretar, glavni tajnik u generalni sekretar, glavni ili središnji odbor u centralni komitet, vojska u armija, redarstvo i oružništvo u milicija, gospodin u drug, glazba u muzika, povijest u historija, skup, zbor u miting, škola u centar i druge. Većinom su to bile tuđice, mnoge uobičajenije u srpskome književnome jeziku, a s njihovim olakim i nekritičnim preuzimanjem, što se također podudaralo s osobinama srpskoga književnoga jezika, hrvatski je bio potiskivan, a hrvatski jezični osjećaj prema tuđicama otupljen pa su tada vrata širom otvorena anglizmima. No srpska strana nije bila zadovoljna ni takvim stanjem, nego je nastojala da hrvatski i srpski književni jezik što više zbliže i da u tome hrvatski bude potpuno potisnut. S tom je namjerom uredništvo Letopisa Matice srpske raspisalo anketu o jezičnim i pravopisnim pitanjima i do rujna 1954. Letopis je objavio odgovore četrdesetak sudionika. Poslije završene ankete održan je sastanak na kojem je zaključeno da je jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedan jezik, pa je i književni koji se razvio oko dva središta, Zagreba i Beograda, jedinstven sa dva izgovora: ijekavskim i ekavskim, da je u nazivu jezika u službenoj upotrebi nužno istaći oba njegova dijela (i hrvatski i srpski), da su ravnopravna oba izgovora (ijekavski i ekavski) i oba pisma (latinica i ćirilica), da je potrebno izraditi priručni rječnik hrvatsko-srpskog/srpsko-hrvatskog književnog jezika, terminološke rječnike i zajednički pravopis. Na temelju tih zaključaka izrađen je zajednički pravopis koji je 1960. Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatsko-srpskoga književnog jezika, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpsko-hrvatskog književnog jezika.

Deklaracija o hrvatskom jeziku i suvremeni standardni jezik

Dok je zajednički pravopis primijen više-manje prešutno, premda se u nekim svojim dijelovima znatno razlikovao od dotadašnjeg Broz-Boranićeva Pravopisa, izlazak Rječnika Matice hrvatske - Matice srpske (prozvanoga 'Adok') izazvao je na hrvatskoj strani buru nezadovoljstva. Uočavaju se i u kritici ističu nedostatci Rječnika, od kojih je najbitnije unifikatorsko prikrivanje posebnosti hrvatskoga i srpskoga leksika. Posljedica tog nezadovoljstva je Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika iz 1967, koju je potpisala većina hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova i koja je naišla na snažnu političku osudu. Matica hrvatska odriče se Novosadskoga dogovora i zajedničkoga pravopisa, prekida rad na zajedničkom rječniku (koji dovršava samo srpska strana), te organizira izradbu novoga pravopisa. 1971. izlazi Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša, koji je politički zabranjen, ali u fototipskom izdanju pojavljuje se u Londonu, te se otada popularno naziva 'Londonac'. Nastavlja se izdavanje školskih jezičnih udžbenika i priručnika, medu njima i pet izdanja Težak-Babićeva Pregleda gramatike hrvatsko-srpskog

jezika, dok je šesto izdanje pod izmijenjenim naslovom Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika 1973. povučeno iz uporabe.

Godine 1974. objavljeni su ustavni amandmani, po kojima je u Hrvatskoj u službenoj upotrebi “hrvatski književni jezik, standardni oblik narodnoga jezika koji se naziva hrvatski ili srpski”. Iste godine izlazi Silić-Rosandićev udžbenik i priručnik za nastavnike pod naslovom “Fonetika i fonologija hrvatskoga književnog jezika”, koji modernim znanstvenim pristupom označava prekretnicu u nastavi materinskoga jezika i - uz brojne službene i političke otpore-afirmaciju naziva hrvatski književni jezik. U tadašnjem Institutu za jezik izrađuje se “Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika”, ali nailazi na političku osudu, ne odobrava se kao školski udžbenik i izlazi s nekolikogodišnjim zakašnjenjem 1979. godine. Konačnu kodifikaciju hrvatskoga standardnoga jezika koja je uključila hrvatsku književnu i jezičnu baštinu koju je dogmatska Maretićeva škola zanemarivala označila je velika znanstvena gramatika hrvatskoga književnog jezika. Godine 1986. u izdanju JAZU i Globusa izlaze prva dva njezina dijela: “Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku. Nacrt za gramatiku” Stjepana Babića i “Sintaksa hrvatskoga književnog jezika. Nacrt za gramatiku” Radoslava Katičića. Krajem 1988. godine Ustavni sud Jugoslavije proglasio je spomenuti ustavni amandman o jeziku iz 1974. neustavnim jer se, po njegovu mišljenju, postojećom formulacijom isključuje iz javne upotrebe jezik Srba u Hrvatskoj. Početkom 1989. Sabor SRH pokreće postupak za promjenu spornog ustavnog članka o jeziku. Tome se prvi javno usprotivio Zavod za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku u Zagrebu, a njegov su primjer slijedile brojne hrvatske kulturne i javne institucije. Predloženu promjenu ustavnog amandmana o jeziku Sabor nije prihvatio.

U novim političkim okolnostima, koje su nastupile 1990. godine, kada je Republika Hrvatska krenula samostalnim i neovisnim putem, te postala samostalna, suverena i međunarodno priznata država, pojačana je i jezikoslovna djelatnost. 1990. izlazi drugo izdanje Priručne gramatike pod izmijenjenim naslovom “Gramatika hrvatskoga književnog jezika”, te treća knjiga velike znanstvene gramatike, “Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga jezika”, djelo više autora.

Sa stvaranjem slobodne Hrvatske hrvatski se književni jezik počinje opet pohrvaćivati u onome dijelu u kojem je bio rashrvaćen. U jednome smislu vraća se na 1918. da se nastavi tamo gdje je zbog djelovanja srpske prevlasti u prvoj Jugoslaviji hrvatska jezična tradicija bila prekinuta, a u drugome na 1945. da se vrate one jezične osobine koje su do tada bile proganjane ili prognane pa zaboravljene. To se očituje u svim područjima, osobito u upravi, zakonodavstvu i vojsci. I na svim drugim područjima doživljava svoj preporod jer je došao u novo razdoblje slobode.

Hrvatska književnost

Hrvati su pored latiničnog pisma rabili još dva pisma: glagoljicu i bosančicu. Glagoljicom su napisani: Baščanska ploča (oko god. 1100.), Vinodolski zakonik (god. 1288.), Misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića, te mnoge druge crkvene knjige i drugi dokumenti. Bosančicom je pak napisan Poljički statut (god. 1440.), jedan od najstarijih hrvatskih pisanih spomenika. Glagoljica i bosančica su se također koristili u misnim slavljima na hrvatskom jeziku.

Najljepša djela hrvatske književnosti nastala su u Dalmaciji, a najpoznatiji književnici su: pisac i "otac hrvatske književnosti" Splićanin Marko Marulić (1450-1524) čija su najpoznatija djela prvi hrvatski ep "Judita", "Istorija od Suzane", "Dobri nauci", te "Molitva suprotiva

Turkom", pisac Hanibal Lučić (1485-1553) čije je najpoznatije djelo drama "Robinja" u kojoj je prikazao sudbinu ratnika koji su ratovali protiv Turaka, pjesnik Petar Hektorović (1487-1572), svećenik i pisac Dubrovčanin Marin Držić (1508-1567) koji je u svojim izvrsnim komedijama "Dundo Maroje", "Novela od Stanca", "Skup" i drugima sjajno predočio tadašnji život u Dubrovniku, pjesnik Ivan Gundulić (1589-1638) iz Dubrovnika cija su najpoznatija djela pastirska igra "Dubravka", "Suze sina razmetnoga", te "Osman" koji je nastao kao inspiracija u povodu pobjede nad Turcima kod Mocina. Nadalje tu su još: isusovac i pisac Bartol Kašic (1575-1650) iz Paga koji je napisao prvu hrvatsku gramatiku baziranu na štokavskom narječju, izumitelj i leksikograf Šibenčanin Faust Vrančić (1551-1617) koji je napisao rječnik pet europskih jezika (latinski, talijanski, mađarski, njemački i hrvatski), književnik i povjesničar Senjanin Pavao Vitezović Ritter (1652-1713) koji je sudjelovao u bitkama protiv Turaka, a najpoznatija djela su mu "Croatia rediviva" ("Oživljena Hrvatska") i "Odilenje sigetsko", isusovac i pjesnik Dubrovčanin Ruđer Bošković (1711-1787) koji je bio mnogo poznatiji kao izvrsni matematičar i teorijski fizičar, te još kao astronom, filozof, arheolog, geodet, diplomat i predavač na sveučilištima u Parizu, Rimu, Paviji i Breri pokraj Milana. Zatim: filozof Franjo Petrić (1529-1597) iz Cresa koji je bio još matematičar, prirodoslovac, govornik, graditelj, povjesničar i glazbenik, karmelicanin i indolog Filip Vezdin (1748-1806) koji je u XVIII. st. odnosno 100 godina prije Engleza napisao prvu sanskrtsku gramatiku, svećenik i pjesnik Ivan Česmićki (1459-1434), franjevac i pisac Andrija Kačić Miošić (1704-1760), te mnogi drugi...

U novijoj hrvatskoj povijesti najpoznatiji književnici su: ban i pjesnik Ivan Mažuranic (1814-1890) iz Novog Vinodolskog čije je najveće djelo pjesma "Smrt Smail-age Čengića" s kojom je stekao svjetsku slavu, književnik August Šenoa (1838-1881) iz Zagreba čija su najpoznatija djela "Zlatarevo zlato", "Seljačka buna", "Diogenes" i "Kletva". Zatim: pisac i pjesnik Ante Kovačić (1854-1889) čije je najpoznatije djelo "U registraturi", pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević (1865-1908) iz Senja, književnik Antun Gustav Matoš (1873-1914), itd... Glazba

Franjevac i skladatelj Šibenčanin Ivan Lukačić (1584-1648) djeluje u splitskoj katedrali skoro 30 godina, ostavljajući snažan utjecaj u glazbenom životu Splita i Dalmacije. Njegovi duhovni koncerti koji bili u rangu s vodećim u Europi tadašnjeg doba a samim tim i u cijelom svijetu, ujedno su prvi dokazi glazbenog stvaralaštva u Dalmaciji.

Kanonik i skladatelj Riječanin Vinko Jelić završio je studij glazbene akademije u Grazu, a kao istaknuti glazbeni stvaratelj svoga vremena djelovao je u dvorskoj kapeli u Zabernu u Alzasu, gdje je i poginuo u vrijeme 30-godišnjeg rata. Njegova sačuvana glazbena ostavština sastoji se od 3 zbirke djela od kojih je jedino "Parnassia Militia" u potpunosti sačuvana.

Skladatelj Luka Sorkočević (1734-1789) iz Dubrovnika napisao je 2 uvertire, 7 simfonija, te nekoliko komornih i vokalnih djela. Njegov glazbeni opus svjedoci o njegovoj jakoj stvaralačkoj osobnosti i tehničkoj vještini, te bogatoj umjetničkoj inspiraciji.

Skladatelj Vatrosalv Lisinski (1819-1854) iz Zagreba istaknuo se kao tvorac prve hrvatske opere. Prema tekstu Dimitrija Demetra napravio je skladbu za operu "Ljubav i zloba" u dva cina, koja je premijerno izvedena u Zagrebu 28. ožujka god. 1846. Najveće djelo mu je "Porin" koju je također stvorio po Demetrevom tekstu, a premijerna izvedba te opere bila je tek god. 1897. također u Zagrebu.

Skladatelj Riječanin Ivan Zajc (1832-1914) bio je najproduktivniji hrvatski skladatelj, a njegova djela izvođena su u najpoznatijim opernim dvoranama širom Europe. Stvorio je preko 1200 iznimnih glazbenih djela, a njegove najpoznatije opere su: "Mislav", "Ban Legat", "Nikola Šubić Zrinski" i "Lizinka".

Rođena u mjestu Vezišću (5 km od Križa), operna pjevačica Milka Trnina (1863-1941) nastupala je po svim opernim dvoranama širom Europe. Devet sezona nastupala je u Americi, a pjevala je i u Moskvi povodom krunidbe ruskog cara Aleksandra II., pri čemu je bila i odlikovana. Nakon karijere operne pjevačice, radila je kao profesorica Glazbenog zavoda u Zagrebu sve do svoje smrti god. 1941.

Napomena: Navedeni su samo neki od najpoznatijih osoba iz povijesti hrvatske glazbe.

Graditeljstvo

U vrijeme vladanje knezova i kraljeva hrvatske krvi, Hrvati su u gradovima i njihovoj blizini izgradili mnogobrojne crkve koje najbolje dokazuju rano prihvaćanje kršćanstva. Najstariji sakralni objekti su: crkva sv. Donata (nekad sv. Trojica) u Zadru koja je izgrađena 805., crkva sv. Jurja u mjestu Putalju iznad kaštel Sučurca koju je god. 839. dao izgraditi knez Mislav, crkva sv. Petra u Rižinicama koju je dao izgraditi knez Trpimir, crkva sv. Petra u Muču, itd... Iz XI. st. pa nadalje, najpoznatije su: crkva sv. Križa u Ninu, crkva sv. Trojice u Splitu, crkva sv. Nikole kraj Nina, crkva sv. Petra u Priku kraj Omiša, bazilika sa zvonikom u Stupovima u Biskupiji kraj Knina, trobrdna katedrala u Biogradu na moru, itd...

Jedno od najvećih dostignuća hrvatskog graditeljstva u srednjem vijeku su: glasovita romanička katedrala u Trogiru, čiji je portal u XIII. st. napravio majstor Radovan, katedrala sv. Jakova u Šibeniku na kojoj su radili graditelji i kipari Juraj Matejev Dalmatinac i Nikola Firentinac u XV. st. odnosno početkom XVI. st., korčulanska katedrala koja ima najljepši zvonik na Jadranskoj obali, itd... Još neki poznatiji su: graditelj Lucijan Vranjanin iz Zadra koji je ostavio snažan utjecaj na arhitekturu tadašnjeg doba, kipar Franju Laurana koji je napravio prekrasna ženska poprsja, Julije Klović (Julio Clovio de Croatia) koji je bio najistaknutiji minijaturist u XVI. st., a kojeg su suvremenici nazivali Michelangelom minijature, majstor Nikola Božidarević, slikar Juraj Culinovic, kipar i slikar Andrija Buvina, te mnogi drugi...

U novijoj hrvatskoj povijesti najpoznatiji su: kipar Ivan Meštrović (1883-1962) iz Vrpolja čija su najznačajnija djela "Domagojevi strijelci", "Grgur Ninski", "Petar Berislavic", "Marko Marulić", "Povijest Hrvata", te drugi radovi. Najpoznatiji slikari su: Oton Iveković (1869-1939), Ferdinand Quiquerez (1845-1893), Josip Franjo Mucke, itd..

Sveci i blaženici

Dominikanac i biskup, Trogiranin August Kažotić (1260-1323) prvi je hrvatski blaženik, koji je beatificiran god. 1702. Istaknuo se je svojim svetim životom i hrvatskim rodoljubljem. Blagdan mu je 3. kolovoza. Franjevac i svećenik, Šibenčanin Nikola Tavelić (oko 1340-1391) prvi je hrvatski svetac, koji je djelovao u Bosni i Jeruzalemu, gdje je kao misionar umro mučenićkom smrću god

1391. Papa Pavao VI. proglasio ga je svetim god. 1970. Zaštitnik je hrvatskog naroda, a blagdan mu je 14. listopada.

Augustinac Gracija (1438-1508) rodio se u Mulu kod Kotora. Proglašen je blaženim god. 1889., a blagdan mu je 9. studenoga.

Svećenik Marko Križevčanin (1588-1619) rodio se u Križevcima, a umro je mučenićkom smrću u Košicama u Slovačkoj god. 1619. Blagdan ovog blaženika slavi se 7. rujna.

Petar Barbarić (1874-1897) rodio se u Šiljevištu kod Ljubuškog, a umro je u Travniku kao učenik 8. razreda isusovačke gimnazije. Pokrenut je biskupijski postupak za njegovu beatifikaciju.

Josip Lang (1857-1924) rodio se u Lepšicu kraj Ivanić Grada, a umro je kao pomoćni biskup u Zagrebu. Pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju.

Ivan Merz (1896-1928) rodio se u Banja Luci, a umro je kao profesor nadbiskupske gimnazije u Zagrebu. Pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju.

Kapucin i svećenik, Leopold Bogdan Mandić (1886-1965) rodio se u Herceg Novom. Posebnu se je istaknuo kao ispovjednik i promicatelj kršćanskog jedinstva. Beatificiran je 2. svibnja 1976., a svetim je proglašen 16. listopada 1983. Pokopan je u Padovi, u blizini njegove ispovjedaonice, a na grobu mu je natpis na hrvatskom jeziku: "Tijelo sv. Leopolda Mandića"

Franjevac i svećenik Ante Antic (1893-1965) rodio se u Šepurinama kraj Šibenika. Istaknuo se kao ispovjednik i duhovni voda. Pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju.

Alojzije Stepinac (1898-1960) rodio se u Krašiću. Zaređen je za svećenika 26. listopada 1930., a imenovan je biskupom 28. svibnja 1934. U montiranom komunističkom procesu 11. listopada 1946. osuđen je na 16 godina robije. Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom 12. siječnja 1953. Umro je u kućnom pritvoru u Krašicu, a Papa Ivan Pavao II. ga je proglasio blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici.

HRVATSKI RATNICI

Prihvaćanjem kršćanske vjere, Hrvati su potpisali 680. proturatni ugovor sa Svetom Stolicom. U najstarijem proturatnom ugovoru u svjetskoj povijesti Hrvati su obećali papi; da ni s kim neće prvi zaratiti, da tuđe zemlje neće osvajati, nego da ce samo svoje braniti.

O tom ugovoru, bizantski car Konstantin VII. zapisao je sljedeće: "Ovi pokršteni Hrvati ne ratuju rado izvan granica svoje zemlje, jer su dobili neko proročanstvo ili zapovijed od rimskoga pape Agatona, koji je u doba cara Heraklija, cara Romeja, poslao svećenike i pokrstio ih. Nakon što su primili kršćanstvo, Hrvati su dali potpisanu obvezu i neopozivu zakletvu sv. Petru, da nikada neće s oružjem provaliti u tuđu zemlju, nego da ce živjeti u miru sa svima koji to žele, primivši za uzvrat od rimskoga pape ovaj blagoslov: 'Ako bi ikada neki drugi narodi navalili i poveli rat na zemlju Hrvata, neka za njih ratuje i zaštiti ih Bog Hrvata, a

pobjedu im donese Petar, Kristov učenik'." I doista možemo biti ponosni jer u slavnoj i dugoj hrvatskoj povijesti, Hrvati nikada nisu bili osvajači na tuđe zemlje, nego su uvijek bili i ostali "svoj na svome" i "svoj za svoje".

Turski filozof Kjafija u svojoj knjizi "Nizam ul Alem" ("Uredba svijeta") piše o Hrvatima kao idealnim ratnicima i junacima koji preziru kukavice, te savjetuje svojim Turcima da se od Hrvata nauče ratnom umijeću ukoliko žele pobjeđivati. Turci su pored hrabrosti osobito cijenili i hrvatski viteški duh, koji nikada nece povrijediti nenaoružanog ili zarobljenog neprijatelja, a dano obećanje ce uvijek ispuniti.

Hrvatski ratnici su zbog velike hrabrosti i sjajnog ratnog umijeća bili veoma traženi od mnogih europskih vladara, koji su organizirali specijalne jedinice hrvatskih ratnika u sklopu svoje vojske. Tako je u 30-godišnjem ratu (1618.-1648.) na zahtjev kardinala Richelieua, vitez Bonnet ustrojio od hrvatskih jahaca lako francusko konjaništvo. Francuski kralj Luj XIII. dao je osnovati gardu "Royal cravatos" koju su cinili Hrvati koji su nosili marame oko vrata, po cemu su kasnije kravate i dobile naziv, a pocetkom 19. st. osnovana ja "Regiments croats". Maršal Marmont zabilježio je izjave vojskovode i cara Napoleona I. koji je rekao: "Ja nikada nisam imao hrabrijih i boljih vojnika" i "Hrvati to su najbolji vojnici svijeta. Kad bih imao samo 100 000 Hrvata, osvojio bih citav svijet". Friderich Veliki je pak rekao da su Hrvati nenadmašivi majstori ratovanja.

Naša slavna i krvlju ispisana hrvatska povijest nikada nece zaboraviti hrvatske junake, cijoj su se hrabrosti, ratnom umijecu i viteškom duhu divili i cudom cudili svi, pa i sami neprijatelji. Ni dan danas, povjesnicari i vojni strucnjaci ne mogu shvatiti a pogotovo objasniti, kako su cesto puta u vrijeme turskih osvajanja, ponekad i preko 100 puta brojcano slabiji Hrvati uspijevali razbiti neprijatelje. Ovdje su navedeni samo neki od najpoznatijih, ali prisjecajuci se njih mislimo i na sve ostale, imenima znane i neznane hrvatske junake koji su dali najvece žrtve za Hrvatsku i hrvatski narod, kao i za kršcansku Europu. Najvece priznanje Hrvati su dobili god. 1519. od pape Lava X. (Giovanni Medici), koji je našem narodu dao zasluženi naslov "Predzide kršcanstva" ("Antemurale Christianitatis").

Klukas, Lobel, Kosjenc, Muhlo, Hrvat, Tuga, Buga oko 626. - oko 641.

NEMAM PODATAKA - POTREBNA POMOC

Radoslav oko 641. - iza 688.

NEMAM PODATAKA - POTREBNA POMOC

Višeslav oko 800.

NEMAM PODATAKA - POTREBNA POMOC

Ljudevit Posavski 817. - 823. i Borna 810. - 821.

Cara Karla Velikog, naslijedio je god. 814. Ludovik Pobožni. U Panonskoj Hrvatskoj tada vlada knez Ljudevit, a u Dalmatinskoj knez Borna. Za vrijeme slabe vladavine cara Ludovika, podivljali su franački plemići koji su pljačkali i mučili narod. Najgori je bio markgrof Kadaloh, čiji su vojnici počinili okrutne zločine nad panonskim Hrvatima.

Nakon žalbe Ludoviku god. 818. koji ništa nije poduzeo, a na poticaj Bizanta Ljudevit diže ustanak protiv franačke vlasti. Godine 819. nakon što je razbio markgrofa Kadoloha, Ljudevit se pokušao nagoditi s carem, ali je ovaj odbio njegove uvjete. Rat se nastavio, a knezu Ljudevitu su se pridružili Slovenci i Timočani, ali ne i Borna. Naime, Borni je tada bila potrebna franačka pomoć jer je pokušavao urediti granice između Dalmatinske Hrvatske i bizantskih gradova u Dalmaciji, što je imalo za posljedicu da su kasnije i ratovali jedan protiv drugoga.

Usprkos teškom porazu 819. Franci su i dalje napadali Ljudevita 820. i 821., ali ga nisu uspjeli svladati. Tek iduće godine Ljudevit se pred desetom franačkom vojskom povukao, te se sklonio u Srbiju kod nekog župana. Nedugo zatim Ljudevit je likvidirao dotičnog župana koji ga je naumio predati Francima, napušta Srbiju i sklanja se u Dalmatinsku Hrvatsku kod Bornina ujaka Ljudemisla, koji ga je kasnije na zahtjev Franaka dao podmuklo ubiti.

Ljudevitovom smrću završila je prva velika borba Hrvata za neovisnost i slobodu, pa stoga možemo ustvrditi da je on jedna od najznačajnijih osoba stare hrvatske povijesti.

Kasnija predaja u Hrvata, kako ju je bizantski car Konstantin Porfirogenet zabilježio polovinom 10. stoljeća, nije se sjećala više nesretnog junaka Ljudevita. Naime, Hrvati X. st. nisu mogli vjerovati u takav slijed događanja, nego su o ratovanju s Francima pričali ovako:

"Hrvati, što su nastanili Dalmaciju, pokoriše se nakon nekog vremena Francima. Nedugo zatim Hrvati ne mogoše više podnositi kako su Franci postupali s njima nemilo i okrutno, tako da su i sitnu djecu trgali s materinjih grudi te ih ubijali i psima za hranu bacali, pobuniše se te poubiše sve franačke poglavice u svojoj zemlji. Na to se digoše na njih silne franačke vojske da ih satru. Rat bjesnijaše sedam godina; naposjetku pobijediše Hrvati. Oni svladaše Franke, te ih ubiše zajedno s njihovim vladarom Kocilinom. Postavši tako slobodni i samosvojni zatražiše u rimskoga pape sveti krst; on im posla biskupe, koji ih pokrstiše.Vladao je tada Hrvatima knez Porin."

Po ovom pričanju napisao je hrvatski pjesnik dr Dimitrije Demeter operu "Porin", koju je uglazbio Vatroslav Lisinski.

Mislav

Nakon Borne i Vladislava na prijestolje dolazi oko 835. knez Mislav, koji je odmah na početku svoga vladanja ratovao s Mlečanima. Uzroci i tijek ratovanja pouzdano se ne znaju,

ali se zna da je 839. mletački dužd Petar Tradonik sa svojom ratnom mornaricom krenuo navaliti na hrvatsko primorje. Međutim kod primorskog dvorca sveti Martin, nakon što je otkrio gorku istinu o snazi hrvatske vojske i mornarice, dužd se predomislio, te je ugovorio mir s knezom Mislavom.

Potom je krenuo na jug napasti neretvanske otoke, ali je i tamo ugovorio mir s neretvanskim velikim županom Družakom. Sljedeće godine (840), Neretvani su predvođeni velikim županom Deodatom potpuno razbili Mlečane u pomorskom boju, pa se tako dužd Petar kao veliki gubitnik morao vratiti u Veneciju.

Knez Mislav nije više stolovao u Ninu nego u Klisu. Mislav je bio pobožan vladar koji je počeo graditi prve kulturne i crkvene zadužbine. Tako je dao sagraditi crkvu sv. Jurja u mjestu Putalju, kojoj je darovao zemljišni posjed i kmetove. Kao susjed grada Splita, kojoj je tada nadbiskupom bio Justin, Mislav je odredio da splitska nadbiskupija dobiva desetinu od plodova i životinja sa njegovoga kneževskog posjeda u susjednom Klisu.

To je bio prvi dar što ga je splitska crkva dobila od hrvatskog vladara na hrvatskom zemljištu, ali i vrlo mudar politički potez, jer je splitska crkva tada bila na bizantskom teritoriju i pod carigradskim patrijarhom. Otada su uspostavljeni dobri odnosi s dalmatinskim gradovima, koji su s vremenom potpuno postali dijelom Dalmatinske Hrvatske.

Još boljom organizacijom vojne snage na kopnu i na moru, knez Mislav je sve više jačao hrvatsku kneževinu. Uvijek je imao na raspolaganju velik broj pješaka i konjanika, koji su tada rabili lukove sa strjelicama, mačeve, koplja i drugo oružje. Na raspolaganju je imao i dobar broj brodova s odgovarajućom posadom mornara-ratnika.

Kneza Mislava naslijedio je oko 845. knez Trpimir.

Trpimir

Kneza Mislava naslijedio je oko god. 845. knez Trpimir. Iako je knez Trpimir priznavao vrhovnu vlast franačkog kralja Lotara, to ga nije ni najmanje smetalo da vlada kao samostalan i jak vladar. U svom kneževskom dvoru imao je dvorske svećenike, dvorske komornike, te stalnu pratnju u kojoj su pored ostalih bili uključeni i najugledniji župani, koji su bili Trpimirovi savjetnici i suradnici.

Napade Arapa, koji su oslabili Bizant i Veneciju, knez Trpimir je mudro iskoristio. Prema svjedočanstvu benediktinca Gottschalka, Trpimir je između 846. i 848. uspješno ratovao protiv Bizanta i Venecije na moru i na kopnu. Kad su Neretvani napali i sam mletački grad Caorle, Trpimir je razbio bizantskog namjesnika koji je tada stolovao u Zadru.

Između 854. i 860. Bugari su napali Hrvatsku, koju je Trpimir s lakoćom obranio, a konačan udarac zadao im je u sjeveroistočnoj Bosni, gdje su tada graničile Hrvatska i Bugarska. Sve te pobjede dokazuju kako je Trpimir bio moćan vladar i pravi ratnik, koji je u ono doba znatno podigao ugled hrvatskoj državi u Europi.

Trpimir, koji je stolovao u Klisu, nazivao se "pomoću Božjom knez Hrvata" ("dux Croatorum iuvatus munere divino") odnosno "Trpimir, knez Hrvata" ("Trpimirus, dux Croatorum), što je

prvi spomen hrvatskog imena u povijesnim spomenicima. Svoju državu nazivao je "kraljevstvo ili država Hrvatska" ("regnum Croatorum").

Osobito je znamenita Trpimirova isprava na latinskom jeziku od 4. ožujka 852., kojom je splitskoj nadbiskupiji potvrdio darovnicu svoga prethodnika Mislava, te joj je još darovao crkvu sv. Jurja u Putalju i neke posjede s pripadajućim kmetovima. Tu najstariju sačuvanu ispravu hrvatskih vladara napisao je jedan svećenik u svojstvu kneževog kancelara, a u njoj su i navedeni svjedoci: pet župana, knežev upravitelj dvora, dva svećenika i pet ostalih uglednika.

Knez Trpimir bio je veoma pobožan i za svoje vrijeme naobražen čovjek. Tako je u Rižinicama kod Klisa dao sagraditi samostan i crkvu sv. Petra, te je pozvao nekoliko benediktinaca-redovnika poznatog benediktinskog središta Montecassino (između Rima i Napulja) s Apeninskog poluotoka. Benediktinci koji su se nastanili u samostanu odigrali su značajnu ulogu u vjerskom i prosvjetnom životu, te širenju pismenosti. Knez Trpimir i njegov najstariji sin Petar hodočastili su u talijanski grad Cividale (16 km. istočno od grada Udine), a dokaz tome su zabilježena imena u poznatom Evanđelju sv. Marka.

Na njegovom dvoru boravio je i jedan od najučenijih ljudi tadašnjeg doba, benediktinac Gottschalk, kojeg su prognali iz Franačke. Iz njegovih spisa "Tractatus de trina Deitate" saznaju se vrlo zanimljivi i značajni podaci o tome kako mu je Trpimir 846. godine pružio zaštitu.

Potkraj Trpimirova vladanja, god. 863., došlo je i do prvog rascijepa između rimskoga pape i carigradskog patrijarha.

Nakon Trpimira, na prijestolje dolazi oko god. 864. knez Domagoj.

Domagoj

Iako je knez Trpimir imao tri sina - Petra, Zdeslava i Muncimira - na hrvatsko kneževsko prijestolje dolazi Domagoj, pripadnik druge obiteljske loze, kojoj se nasljedni zemljišni posjed nije nalazio između Trogira i Splita kao Trpimirovićima, nego negdje oko Knina.

Tu promjenu dinastije pokušali su iskoristiti Mlečani, koji su se u to doba oporavili od teških udaraca zadobivenih od Arapa prije 25 god., te su god. 865. krenuli napasti Hrvatsku, ali Domagoj je uspio mudro ugovoriti mir.

Arapi su i dalje napadali obalne gradove, a od 866. opsjedali su 15 mjeseci Dubrovnik, koji se je uspio obraniti svojim snagama i uz pomoć bizantske ratne mornarice.

Domagoj, koji je dotada učvrstio svoju vlast, pomogao je 869.-871. franačkom kralju Ludoviku II. da zauzme Bari, koji su prije osvojili i neko vrijeme držali Arapi. Bari je zauzet na juriš 2. veljače 871., a u mornarici kneza Domagoja sudjelovali su i dubrovački brodovi. Tadašnji hrvatsko-dubrovački pomorski savez prva je pouzdana veza Dubrovnika s kasnijom narodnom i državnom maticom, a ujedno i dokaz snage hrvatske i dubrovačke mornarice, te hrvatske pomorske afirmacije. U to vrijeme Domagojev boravak pod Barijem iskoristio je Bizant koji je sa svojom mornaricom napao i pokorio Neretvane, te pritom opustošio i hrvatsku obalu. Iduće godine kad su Arapi ponovo napadali bizantske gradove u Dalmaciji,

Hrvati i Neretvani vratili su im istom mjerom, tako što su ponovo počeli napadati tuđe brodove i to posebno mletačke, jer su Mlečani bili bizantski podanici.

Sukobi su bili tako česti i okrutni da je kneza Domagoja i sam papa Ivan VIII., koji ga je inače zbog njegova sudjelovanja u osvajanju Barija nazvao "slavnim knezom" ("duci glorioso"), zamolio da nastoji umiriti svoje podanike, jer mu njihova gusarska nedjela "potamnjuju dobar glas".

Mlečani su Domagoja nazvali "najgorim knezom hrvatskim" ("dux pessimus Croatorum"), a u mletačkim uspomenama njegovo je ime ostalo prokleto ("pessimus Sclavorum dux") kao i ime njegovih podanika ("Sclavorum pessime gentes et Dalmacianorum").

Bizant je pokušao s protjeranim Zdeslavom Trpimirovićem svrgnuti kneza Domagoja, ali u tome nisu uspjeli. Nakon smrti franačkog kralja Ludovika II. god. 875. na njegovo prijestolje dolazi Karlman, sin Ludovika Njemačkog, koji je u to doba vladao i Panonskom Hrvatskom. Dalmatinska Hrvatska sa svojim knezom Domagojom nije priznala novog vrhovnog vladara, nego su se pobunili. Knez Domagoj umro je 876. u vrijeme sedmogodišnjeg teškog rata u kojem su se Hrvati zauvijek oslobodili franačke vlasti.

Branimir

Branimir, knez Hrvatske od 879. do 892. Nakon što je Zdeslav uz pomoć Bizanta protjerao Domagojeve sinove i tako postao pravi bizantski igrač, razočarani i nezadovoljni hrvatski narod odlučuje godine 879. kneza Zdeslava srušiti s prijestolja, te dovesti kneza Branimira, koji će potom odmah vratiti stvari na svoje mjesto.

Knez Branimir se tako odmah odlučno odijelio od Bizanta, te je zajedno s ninskim biskupom Teodozijem poslao pismo papi Ivanu VIII., u kojem su mu obojica u svoje i u ime hrvatskog naroda izrazili odanost i povratak prijestolju svetoga Petra Apostola. Zajedničko pismo kneza Branimira i biskupa Teodozija veoma je razveselilo papu.

Na blagdan Uzašašća Gospodnjega 21. svibnja 879., papa Ivan VIII. služio je svetu misu u kojoj je podigao ruke k nebu i blagoslovio Branimira, sav hrvatski narod i svu njegovu zemlju. Tom svetom misom papa Ivan VIII. priznao je nezavisnost hrvatske države, što je u to doba predstavljalo međunarodno priznanje. Hrvatski narod je tada zauvijek potvrdio vjernost katoličkoj crkvi i vjeru u Boga, koji će im kasnije u teškim i krvavim ratovima s Turcima dati snagu da postanu predziđe kršćanstva "Antemurale Christianitatis".

Mlečanima je smetala jaka i nezavisna Hrvatska, pa su je pokušali ratom slomiti, ali su ih godine 887. Neretvani razbili kod Makarske i u boju ubili dužda Petra Candiana. Nakon tog poraza Mlečani su morali plaćati godišnji danak (tributum pacis) Hrvatima i Neretvanima za slobodnu plovidbu i trgovinu. "Danak mira" plaćali su i dalmatinski gradovi i otoci, a Hrvatska se snažno razvijala u miru i dobrim susjedskim odnosima. Tako je Split plaćao 200, Zadar 110, a Trogir, Osor, Rab i Cres po 100 zlatnika

Jaka Hrvatska je tako pružila utočište Metodovim učenicima, koji su bili protjerani iz Moravske. Otada se u crkvama Dalmatinske Hrvatske pored latinskog jezika širio slavenski crkveni jezik i slavensko pismo glagoljica. Metodovi učenici su tako utjecali i na razvoj hrvatske narodne kulture, osobito u krajevima zapadne Hrvatske.

U doba kneza Branimira mnogo se gradilo. Tako je ostalo sačuvano pet njegovih natpisa: u Gornjem Muću, gdje je dao sagraditi crkvu na čast Majke Božje Djevice Marije (ulomak grede dužine 87 cm i visine 27 cm), Šoputu kraj Benkovca, Ninu, Ždrapanju kraj Skradina i Otresu kraj Bribira. Na gredi iz Šopota kod Benkovca zabilježen je latinskim jezikom "BRANIMIR" najstariji spomen hrvatskog imena u narodnom obliku, a na zabatu natpis "DUX CRUATORUM"

O prvom utemeljitelju hrvatske nezavisnosti knezu Branimiru postoje nekakve teorije da je mogao biti jedan od Domagojevih sinova. Zna se sigurno da je imao ženu po imenu Maruša (Mariosa cometissa), s kojom je bio na hodočašću u talijanskom gradu Cividale (16 kilometara istočno od grada Udine), a dokaz tome su njihova upisana imena u Evanđelju svetog Marka.

Muncimir

Kneza Branimira naslijedio je najmlađi Trpimirov sin Muncimir. On je došao na vlast po pravu nasljedstva, budući da se je ponosio da sjedi "na očinskom prijestolju" ("residente paterno solio"). Nije priznavao ni bizantskog ni rimsko-njemačkog cara, nego se nazivao "s Božjom pomoću knez Hrvata" ("divino munere Croatorum dux").

Pokoravali su mu se romanski gradovi bizantske Dalmacije u koje je dolazio i u njima boravio kad god je to poželio. Okruživali su ga i zasebni dvorski časnici, koji su mu uvijek bili na usluzi, a to su: dvorski župan (iupanus palatinus), buzdovanar (maccecharius iupanus), konjušnik (cavallarius iupanus), komornik (camerarius iupanus), peharnik (pincernarius iupanus), župan kneginje (iupanus comitissae) i župan oružjenoša (armiger iupanus). Hrvatski knez tada po prvi puta ima i svoj pečat (anulo nostro).

Odmah u početku Muncimirova vladanja došle su u sukob ninska biskupija i splitska nadbiskupija zbog tumačenja Trpimirove darovnice iz god. 852. Ninski biskup Adalfred tvrdio je, da je knez Trpimir nadbiskupu Petru, samo dok on živi, darovao na uživanje crkvu sv. Jurja u Putalju s posjedom, a ne splitskoj nadbiskupiji zauvijek. Međutim na ročištu pred crkvom sv. Marte pokazalo se da je tvrdnja ninskog biskupa neispravna, pa je knez Muncimir ponovo potvrdio očevu darovnicu.

Kneza Muncimira 910. naslijedio je njegov sin Tomislav koji je god. 925. postao prvim hrvatskim kraljem, a u hrvatskoj povijesti jedan od najslavnijih i najvećih hrvatskih velikana.

HRVATSKA ZA KRALJA TOMISLAVA GOD. 928(Srkulj/Lucic)

Tomislav je oko g. 910 postao knezom Dalmatinske Hrvatske. Vladao je, dakle, u vrijeme, kad su Madzari ugrozili Panonsku Hrvatsku, te se preko nje zalijetali i u njegovu drzavu. Ali "Tomislav bijase mlad i kripak u arvanjih . . ." veli pop Dukljanin, pa je vazda Madzare natjerao u bijeg. Tomislav je nesamo pobjedivao Madzare, on je i obranio Panonsku Hrvatsku i sjedinio je s Dalmatinskom Hrvatskom. Bio je krajni cas, da se to ucini, jer bi se inace

Madzari ugnijezdili bili i u Panonskoj Hrvatskoj. Sjedinivsi obje Hrvatske rijesio je Tomislav zadacu koja je po politicko-geografskim prilikama onoga vremena bila vanredno teska, jer je Panonska Hrvatska vezana bila za Podunavlje, a Dalmatinska Hrvatska za Jadransko more. No Tomislav nije prosirio svoju drzavu samo na sjever do Mure, Drave i Dunava; on je na jugozapadu dosao u posjed neretljanskih otoka Braca, Hvara i Visa, pa i same Paganije, tj. Neretljanske oblasti, koja je do g. 917 bila pod srpskim zupanom Petrom Gojnikovicem. Najzad je dobio na upravu i Bizantsku Dalmaciju tj. temat Dalmaciju. Desilo se to ovako:

Bizantski car Roman Lekapen, suvladar Konstatina VII Porfirogeneta, zatrazio je u pape Ivana X (914-928) da posreduje izmedu njega i bugarskoga cara Simeuna, koji je zestoko pritijesnio Carigrad. Roman je taj korak ucinio u sporazumu s patrijarhom Nikolom Mistikom, koji je bio spreman na izmirenje s Rimom. I doista su nesuglasice bile izravnane i crkveno jedinstvo uspostavljeno (g. 923). Patrijarh se odrekao i jurisdikcije nad Dalmacijom, ukoliko je politicki bila u vlasti Istocnoga carstva, prepustivsi je papi. Talio je papa opet postao glava salonitanskoj nadbiskupiji, kako je bio i do g. 732; kad ju je car Leon III silom otkinuo od Rima i podredio carigradskom patrijarhu. Nato je papa posredovao, pa je, uistinu, doslo do mira izmedu Grka i Bugara. Car Roman je, medutim, za vecu sigurnost gledao kako bi pridobio za sebe hrvatskoga vladara. I opet je papa s uspjehom posredovao: Tomislav pristade uz Bizant, a car Roman mu predade upravu dalmatinskog temata. Pored Tomislava je i zahumski knez Mihajlo Visevic sklopio s Bizantom savez: Njega je car imenovao prokonzulom i patricijem, a valjada mu je dao na upravu i dva grada temata dalmatinskoga, Dubrovnik i Kotor. Car je pridobio i srpskoga zupana Zahariju (921-924), koga je nedavno Simeun ucinio zupanom na mjesto nevjernoga Pavla Branovica. Cuvsi Simeun da mu se i Zaharija iznevjerio, plane i posalje vojsku na Zahariju, ali ju je Zaharija u srpskim gorama smlavio. Iduce godine posalje Simeun novu vojsku, s njom i pretendenta za zupansku stolicu Caslava Klonimirovica. Kad je vojska dosla do srpske granice, dodu u njezin tabor na poziv bugarskih vojvoda srpski starjesine da se poklone novome zupanu. No Bugari ih okuju i zajedno s Caslavom posalju u Bugarsku, a onda pregaze Srbiju. Zaharija je, medutim, ostavio zemlju i trazio zaklon kod Tomislava. Ono naroda sto se nije sklonilo u Hrvatsku i u primorske oblasti povedu Bugari u ropstvo. Tako je nestalo Srbije, a Tomislav je postao neposredni susjed Bugara.

Bugari su, dodjuse, osvojili. Srbiju, ali Simeunu ne bijase to dosta. Njemu je bio pred ocima veci cilj: stvoriti drzavu od Crnoga do Jadranskoga mora i Bugarsku staviti na mjesto stare Bizantske drzave. Trebao je, dakle, da osvoji Hrvatsku i crvenohrvatske oblasti Zahumlje, Travunju i Duklju. Zahumski knez Mihajlo je bio u najtjesnjoj vezi s Tomislavom, te se mogao u slucaju pogibli na nj osloniti. Travunji i Duklji ne bijase drugo nego da se i one dadu pod zastitu mocnoga Tomislava. Tomislav im je ostavio domace vladare, da i dalje vladaju.

Tomislav bijase uistinu mocan vladar. U njega bijase 100.000 pjesaka, 60.000 konjanika, 80 velikih brodova, na kojima je bilo bez veslaca po 40 naoruzanih momaka i 100 manjih brodova, svaki sa 10 do 20 naoruzanih ljudi. To su bezuvjetno sluzbeni pouzdani suvremeni podaci, koji potjecu iz carske kancelarije, a koje je odanle uzeo car Konstantin. Tu vojsku ne mozemo sebi predstaviti kao redovnu vojsku, kakvu je imalo Istocno carstvo: To je bila narodna vojska, u koju je morao doci na poziv vladara svaki odrasli muskarac. Tolikoj politickoj i vojnoj snazi trebalo je dati i vanjski znak, a dao joj ga je Tomislav time sto se g. 925 proglasio kraljem Hrvata (rex Chroatorum).

Odnos crvenohrvatskih oblasti prema Tomislavu olaksao je rijesenje pitanja o jurisdikciji salonitansko-splitske nadbiskupije. Do g. 923 izvrsivao je jurisdikciju nad cijelom Hrvatskom

biskup ninski, koji je nosio naslov "hrvatski biskup". S povratkom splitske metropolije pod jurisdikciju pape iskocilo je samo po sebi pitanje jurisdikcije splitske nadbiskupije. Ona je to trazila za teritorij Cijele drzave kojom je Tomislav vladao. Tu bijase u pitanju ne samo izravni teritorij kralja Tomislava, nego i neizravan teritorij crveno-hrvatskih oblasti, gdje su bile biskupije dubrovacka, stonska i kotorska. Zahtjevu splitskoga nadbiskupa protivio se, u prvom redu, hrvatski biskup Grgur. Da se to pitanje o jurisdikciji rijesi, obrati se Tomislav na papu Ivana X s molbom da sa sva ta pitanja rijese na crkvenom saboru u Splitu. Sabor se sastao g. 925; na nj su dosli i srpski velikasi. Sabor je zakljucio da se jurisdikcija nadbiskupa splitskoga protegne na citavu Tomislavovu drzavu, sve na jug do Kotora. Hrvatski se biskup ima pokoravati nadbiskupu splitskom, kao sto i . svi drugi biskupi. A "ako bi kralj Hrvata i hrvatski velikasi pozeljeli, da sve dijeceze unutar granica nase metropolije stave pod vlast svoga biskupa (a to je ninski biskup), onda nijedan od nasih biskupa nece u citavoj njihovoj zemlji ni krstiti, ni crkve ni svecenike posvecivati". Po ovom bi se zakljucku moglo desiti da bi biskupije stonska, dubrovacka i kotorska mogle doci pod hrvatskoga biskupa, a mogle bi doci pod njega samo onda, ako su zajedrio s njim pod hrvatskim vladarom.

Uto je Simeun zakljucio, da obracuna s Tomislavom. No bijase slabe sreca. Vojsku, koju je Simeun pod Alogoboturom na Tomislava poslao, zadesi strasan poraz: "svi budu ondje poklani od Hrvata", veli Konstantin Porfirigenet. "Moze se pretpostaviti", veli Manojlovic, "da Tomislavova vojska poslije pobjede nije ostala neaktivna, ona je presla granicu evakuirane Srbije slijedeci sa svoje strane cestu, kojom je i Alogobotur dosao" (Le millenaire de l'ancien royaume croate", Zbornik kralja Tomislava Jugoslavenske Akademije, XXXI). Ali vojska Tomislavova nije jamacno mirovala ni na sjeveroistoku, u Srijemu, koji je bio u bugarskim rukama. "Hrvatsko-bugarski rat", veli Mladinovic u svojoj Povijesti Srijema (63), "voden je jamacno u Srijemu kao pogranicnoj bugarskoj: provinciji prema hrvatskoj drzavi".

"Tomislav je", veli Klaic, "okupio gotovo sve hrvatske zemlje, koje su se po Klaicu protezale od Bojane do Drave i Dunava, od Rase i Jadranskoga mora do Drine, a koje su obuhvacale 1100 kvadratnih myriametara ili 120.000 km2. Tomislav je imao u svojim rukama pored Dalmatinske i Panonske Hrvatske jos i Bosnu sa Solima, sve otoke osim Mljeta i Korcule te Neretljansku oblast; a neizravno je bilo pod njim i Zahumlje, Travunja i Duklja. Jedino je nepoznata sudbina Srijema, koji je od 796 pa do 829 bio dio Panonske Hrvatske, a od 829 do 927 posjed bugarski. Tesko je pomisliti da bi Tomislav ostavio Srijem, iz kojega se bez poteskoca moglo provaljivati u Panonsku Hrvatsku, i dalje u bugarskim rukama, a jos manje Madzarima, koje su od Hrvata dijelile Drava i Dunav. Radi te neodredjenosti nije prema Srijemu oznacena drzavna granica, vec prelazi ruzicasta boja Hrvatske u zutu bugarsku. Oko g. 950 je Srijem u rukama Madzara.

Kako je bila velika Hrvatska za kralja Tomislava?

Povjesnicari se ne slazu u tom pitanju. Jedni vjeruju da je Bosna bila dio Tomislavove Hrvatske, drugi osporavaju crvenohrvatske oblasti, a treci ne dopustaju Hrvatskoj druge granice do Cetine na jugu, Vrbasa i donje Bosne na istoku.

U pitanju Bosne drzi vecina povjesriicara, koji su se bavili ili se bave nasom najstarijom povijesti, da je Bosna bila dio Tomislavove drzave. To drze Nijemci Dummler i Gfrorer, Rus Hilferding, Bugarin Drinov, Slovenac Srebrenic pa i Madzari Pauler ( Wie und wann kam Bosnien an Ungarn, Wissemschaftliche Mitteilungen II, 160) i Thalloczy, Ceh Niederle (Sisic, Povijest 463), Hrvati: Smiciklas, Klaic, Gruber, Rudolf Horvat, Sisic, a i Carovic, profesor

beogradskog univerziteta, veli da Bosnom "za kratko vladaju; sem domacih gospadara, Hrvati, Vizantinci, Sloveni iz Macedonije, pa najposIe Srbi iz Zete" (Bosna i Hercegovina, Beograd 1925, 39--40), Znacajno je pisanje Dummlera, koji veli da je upravo potrebno da se i Bosna racuna kao stara tecevina Hrvata, a ne kao srpska zemlja od istoka, jer "jedva da se moze objasniti ona nekadasnja vojna sila Hrvata, ako se uzme usce Vrbasa u Savu za krajnju sjeveroistocnu granicu Hrvatske". (Uber die alteste Geschichte, 373, 374). Hauptmann je uvjeren da je Bosna bila bugarska, a ne Tomislavava (Koje su sile hrvatske povijesti odlucivale u vrijeme narodne dinastije, Zbornik, 179). Sisic misli, da je "kraj Bosna" bio sastavni dio Hrvatske drzave, bar od druge polovine IX vijeka do kralja Miroslava (945-949) (Povijest, 463).

Manji je broj povjesnicara, koji je mnijenja, da su crvenohrvatske oblasti bile pad vrhovnistvom kralja Tomislava. Pored Klaica bili su toga misljenja od hrvatskih povjesnicara Smiciklas, Gruber i R. Horvat, a od stranih Duimmler, Budinger, Rambaud. Neizravni dokaz za to daje sam car Porfirogenet sa svojim brojevima o mornasici Tomislavove Hrvatske. Njima se pridruzuje i Manojlovic u svojoj pomenutoj raspravi. Nabrajajuci vojnu snagu kralja Tomislava veli, da takova vojna snaga, koja je sluzbenim podacima cara pisca utvrdena, pretpostavlja vecu politicku organizaciju nego sto je samo ujedinjena Hrvatska. Da je tome tako, pruza nam neizravan dokaz sam Konstantin Porfirogenet. On je, naime, u svojem djelu htio navesti i vojnu snagu Hrvatske za vrijeme kad je svoje djelo pisao (oko g. 950), dakle, za vrijeme kad je Hrvatska bila najmanja. Nazalost je tekst, na tom mjestu, do nas dosao iskvaren i nepotpun, tako da nam je sacuvan samo jedan jedini broj, ali i taj je za prodivanje ovoga pitanja zlata vrijedan. Car, naime, veli da je Hrvatska tada (950.) imala mjesto 80 velikih brodova samo 30. Brojeva za manje lade, konjanike i pjesake nema. Uzmimo za mjerilo razliku izmedu broja velikih lada u vrijeme Tomislavovo i broja lada oko g. 950, pa je primijenimo na smanjeni broj pjesaka, konjanika i malih lada, onda cemo vidjeti, da je vojna snaga oko g. 960 spala ispod polovice. Jasno je da se, vojna snaga kralja Tomislava nije mogla smjestiti u okvir Hrvatske od g. 950. Teritorij Tomislavove Hrvatske morao je biti mnogo veci. Da li je bio veci ili manji od Hrvatske za kralja Petra Kresimira IV?

Sisic drzi da je Hrvatska bila najveca za kralja Petra Kresimira IV. On ostaje kod svoga misljenja i u svojem najnovijem prikazu hrvatske povijesti, koji je napisao kao uvod u "Politicku povijest Hrvatske" Josipa Horvata, koja je izasla krajem g. 1936. "Ocevu teznju" (Stjepana I da zavlada dalmatinskim gradovima i ostrvima), veli Sisic, "izvrsio je njegov sin Petar Kresimir IV (1058-1074), najmocniji hrvatski vladar. On je, u sporazumu s bizatinskim carstvom, prosirio svoju vlast na Zadar, Trogir i Split, te na ostrva Krk, Osor i Rab 1069. I na kopnu je Petar Kresimir prosirio svoju drzavu, tako da su njezine granice bile tada najsire". Ako su granice Hrvatske za Petra Kresimira IV bile najsire, onda su granice Tomislavove Hrvatske morale biti manje od Hrvatske Petra Kresimira IV. Za rijesenje toga pitanja bit ce najzgodnije da ogledamo kartu "Hrvatska za Petra IV Kresimira", na kojoj je ujedno u manjem mjerilu prikazana Hrvatska oko g. 950, kad je za vladara iz narodne krvi bila najmanja.Drzava Petra Kresimira IV nema, kako vidimo, istocnoga dijela Slavonije, nema Solin, a nema ni Zahumlja, ni Travunje ni Duklje; od crvenohrvatskih oblasti drzi jedino Neretljanaku oblast. Buduci da je Tomislavova drzava morala biti manja od Kresimirove, onda bi Tomislavovoj drzavi morali jos nesto oduzeti. Bosnu ne mozemo, jer i Sisic drzi da je ona pod Tomislavom bila dio Hrvatske drzave, ne mozemo oduzeti ni Bizantsku Dalmaciju s otocima, jer je i ona bila u rukama kralja Tomislava; jednako su u njegovim rukama i otoci Brac, Hvar i Vis. Morali bi, dakle, Tomislavovoj drzavi oduzeti Neratljansku oblast, da dobijemo bar kakvu takvu manju drzavu od Kresimirove. Smanjili bi je, dakle, bas za onaj dio, koji je cinio

bitni dio hrvatskoj mornarici onoga vremena, a to je Neretljanska oblast od Omisa do Neretve sa zaledem od neko 2500 km2. Kako je Hrvatska Petra Kresimira IV imala 84.000 km2, to bi Tomislavova Hrvatska po tom racunu imala oko 81.500 km2. Za konacno rijesenje velicine Hrvatske za ovo vrrjeme moramo ogledati i Hrvatsku od 950 g. Hrvatska je te godine manja za najistocniji dio Slavonije, za pravu Bosnu, za Bizantsku Dalmaciju, za Neretljansku oblast sa zaledem, te za otoke Vis, Brac i Hvar, sto sve cini oko 15.000 km2. To znaci da je Hrvatska oko g. 950 imala oko 68.500 km2, dakle, bi bila za 13.000 km2 manja, nego sto bi Hrvatska bila za kralja Tomislava. Takva Hrvatska je imala samo 30 velikih brodova umjesto 80 i to na obali od usca Rase do usca Cetine. Buduci da je Tomislav imao 80 vecih brodova, a prema tome razmjeru i manjih brodova, u svemu 180, to je morao pored otoka Braca, Hvara i Visa imati i Neretljansku oblast, a na raspolaganje i sile Zahumlja s Peljescem, Korculom i Mljetom, te vojna snage Travunje i Duklja. Veliku kopnenu i morsku armadu Hrvatske ne mozemo smjestiti na istom teritoriju, na kojem je snaga vojske spala ispod polovice broja Tomislavove vojske. Tomislavova se, dakle, drzava protezala od Drave i Dunava do Bojane. Od Drave i Dunava pa do Neretve vladao je neposredno, a od Neretve do Bojane posredno, sto ce reci da su ondje vladali domaci vladari, koji su Tomislava priznavali vrhovnim glavarom. Tomislavova Hrvatska imala je, zajedno sa Srijemom, ako 112 hiljada km2 nad 96.000 km2 je vladao izravno, i 16.000 km2 koji su bili pod njegovim vrhovnistvom. To ne iskljucuje da su Bosna. i Neretljanska oblast imali svoje dinastije. Zahumlje, Duklja i Travunja obrubljeni su na karti ruzicastom bojom Tomislavove drzave.

Prema vojnoj snazi Tomislavove Hrvatske daje Rambaud i broj stanovnistva, koje cijeni na 1,500.000 do 2,000.000 dusa. (L'empire grec au dixieme siecle, Constantin Porhyrogenete, Paris 1870, 459. )

Granice Hrvatske za kralja Tomislava ne dadu se tocno odrediti, osobito u gorovitim krajevima Crne Gore, Herceg-Bosne i u prasumama Slavonije, vec samo otprilike. Granicom Tomislavove drzave bilo je na zapadu Jadransko more od Rase do Bojane, prema Njemackoj suha granica od izvora Rase obuhvatajuci istocni dio Istre i jugoistocni dio Kranjske s Metlikom, Crnomeljem i Vinicom, dalje Gorjanci, donja Krka, Sutla, Macelj-gora do Drave, a od Drave do Mure opet suha meda. Na sjeveru su cinile granicu Mura, Drava i Dunav ispod Vukovara i Sava do Brckoga. Na istoku bijase granicom Drina do Gorazde, gdje ju je, kao i na jugu, gora Borava dijelila od Bugarske (od g. 924); dalje je granica udarala vodomedom izmedu Neretve, Zete, Morace s jedne, a Tare i Pive s drage strane. "Hrvatska je za Tomislava bita evropska velevlast", kazu Slovenci Srebrenic i Hauptmann (Zbornik kralja Tomislava 153 i 175).

Kakav je bio odnos kralja Tomislava prema Srbima? Najbolji odgovor daje Corovic u svojoj "Povijesti Jugoslavije": "TomisIav nije svojatao srpske krajeve, niti je isao da ih podjarmi, kao sto uopce nije nijedna vojna hrvatskih vladara bila uperena protiv Raske drzave".

1 "Cependant, la force militaire croata de 60.000 cavaliers et jusqu'a 100.000 fantassins... suppose une organisation politique encore plus grande que la seule Croatie unie. A mon avis, c'est la force armee des regions et pays fondus en un organisme, si lache qu'il soit, sous la direction de Tomislav".

Petar

Kralj Petar kojeg je god. 1093. izabrao hrvatski narod, poznat je još kao Petar Svačić. Međutim nema nikakvih dokaza da je Petar bio član obiteljske loze Svačić, nego je to posljedica neosnovane tvrdnje jednog našeg povjesničara iz druge polovice 19. stoljeća.

Kralj Petar stolovao je u Kninu i uspio je nakratko ujediniti Hrvatsku sve do Drave, kada je protjerao sinovca ugarskog kralj Ladislava Almoša, koji je bio na vlasti u Slavoniji od 1091. do 1905.

Nakon smrti ugarsko kralja 1095. na njegovo prijestolje dolazi Ladislavov najstariji sinovac Koloman, koji je nakon pomirbe s papom Urbanom II krenuo u vojni pohod na Hrvatsku.

Potkraj travnja odnosno početkom svibnja god. 1097. na sjevernom podnožju Gvozda došlo je do velike bitke, u kojoj je kralj Petar izgubio svoj život na bojištu, i tako ostao zapamćen kao posljednji hrvatski kralj hrvatske krvi. U spomen nesretnog hrvatskog junaka planina dotada nazivana Gvozd, naziva se Petrov gvozd odnosno Petrova gora.

Hrvatski ban Petar Berislavic

Kraljev kancelar i vesprimski biskup, Trogiranin Petar Berislavic postaje banom god. 1513., te odmah odlucno ide braniti domovinu. Nakon što je od svog velikog prijatelja pape Lava X. primio novcanu pomoc od 50 000 dukata, ban se vraca u Hrvatsku da organizira hrvatske ratnike za boj. Kako su u to vrijeme nakon kratkog zatišja Turci zapoceli s novim valom navala prodiruci još dublje u ranjenu Hrvatsku, ban je morao na brzinu skupiti vojsku, te krenuti u akciju.

Na Veliku Gospu 15. kolovoza god. 1513. Petar Berislavic izvodi vojne manevre, a Turci kopaju rovove kod Blinje misleci da je banova vojska velika. Medutim nakon što je turska ophodnja otkrila da je kršcanska vojska brojcano mnogo slabija od njihove, oni krecu u navalu. Dana 16. kolovoza odigrala se velika bitka koja je završila velikom pobjedom hrvatskih vojnika kod Dubice na Uni. Turci su doživjeli strašan poraz, mnogo ih je poginulo u boju, a mnogi su se pri bijegu utopili u Savi i Uni. Pretpostavlja se, da je tada izgubilo živote oko 4 000 do 7 000 turskih vojnika. Medu poginulima bilo je i cetvero turskih vojvoda, dok je peti bio zarobljen te je zajedno s ostalim zarobljenicima poslan kao dar kralju Vladislavu.

Sjajne vijesti o velikoj hrvatskoj pobjedi brzo su se procule po svim kršcanskim zemljama. O hrabrom junaku i slavnom ratniku banu Petru Berislavicu mnogo se je pricalo, a na Božic mu je papa Lav X. osobno darovao blagoslovljeni mac i klobuk. Uz duhovnu i moralnu potporu napacenom hrvatskom narodu, papa Lav X. (Giovanni Medici) je jedini koji je obilno pomagao u novcu, hrani, oružju i drugim materijalnim dobrima. Takoder je pisao poslanice svim vladarima tadašnje kršcanske Europe moleci ih da pomognu iscrpljenoj Hrvatskoj i njezinom banu.

Ban Berislavic uspješno je ratovao protiv Turaka sedam godina. Jednu od najvecih pobjeda ostvario je god. 1518. kad je razbio Turke kod grada Jajce kojem je donio opskrbu. Troškove za bansku vojsku podmirivao je uz pomoc hrvatskog sabora, pape Lava X., a cesto puta je i sam prodavao i zalagao svoje posjede i imovinu.

U planini Plješevici, negdje izmedu Korenice i Bihaca na Uni, ban je sa svojih 300 ratnika razbio i natjerao 800 turskih vojnika u bijeg. Prigodom potjere ban je zaostao zajedno sa svojom dvojicom mladih pomocnika zbog nezgode s konjem. Baš kad su riješili problem s konjem, na njih je iznenada navalilo oko 60 Turaka. Ban Petar Berislavic rekao je svojim pomocnicima da bježe, te je sredivši nekoliko Turaka s macem u ruci junacki poginuo. Bilo je to 20. svibnja 1520. a opca žalost za banom kojeg su Hrvati voljeli kao oca zavladala je u Hrvatskoj, te širom Europe. Nekoliko sati nakon banove pogibije, papa Lav X. imenovao je hrabrog Petra Berislavica kardinalom, ne znajuci da je on mrtav.

Senjski kapetan i kliški knez Petar Kružic

Iskusni i hrabri ratnik Kružic, najviše se je proslavio sjajno braneci Klis punih 15 godina. Tako je god. 1524. turski vojvoda Mustafa potpuno opkolio Klis, koji se usprkos nestašici hrane i pitke vode hrabro branio. Srecom, prije opsade kapetan Kružic je otišao u Senj gdje je skupio 1500 pješaka i 60 konjanika, s kojima je ploveci samo nocu došao i iskrcao se 10. travnja kod Solina. Odmah su krenuli prema Klisu, te su iznenadili i potpuno razbili nekoliko tisuca turskih vojnika. Zbog sjajne pobjede kralj Ludovik je darovao kaštel Breznicu kapetanima Petru Kružicu i Grguru Orlovcicu.

Usprkos uspješnim obranama i pobjedama Klis nije imao predaha, a nakon bitke na Mohackom polju god. 1526. i pada Obrovca zapoceli su teški dani za okruženi grad,.

Turci su stalno vrebali i kružili poput strvinara, a 4. lipnja 1532. u vrijeme izbivanja kapetana Kružica koji je otišao po pomoc, velika turska vojska je pod vodstvom Mlecanina Nikole Querinija uspjela preko izdajnika zauzeti Klis. Medutim ubrzo je Kružic sa svojih 2000 ratnika doplovio iz Ancone i s lakocom oslobodio Klis, a 18. rujna uspio je osvojiti i manju tursku utvrdu u Solinu. Kapetan Kružic je savjetovao kralju Ferdinandu da iskoristi tu pobjedu tako da sagradi utvrdu na solinskom polju, ali od toga nije bilo ništa. U to doba su i Mlecani stvarali probleme želeci zauzeti Klis, ali papa Klement VII. i papa Pavao III. su doista lijepo pomagali Kružica, tako da je i sam sultan Sulejman izjavio da je Klis "papinski grad".

Nakon još nekoliko bezuspješnih pokušaja god. 1535. Turci su probali osvojiti Klis izdajom. Tako su podmitili uskoka Matu Tvrdosalica kojih ih je pustio u grad na zadnju noc poklada, ali je o svemu prethodno obavijestio svoje uskoke koji su im tako pripremili "lijepo" i nezaboravno iznenadenje.

Krajem kolovoza god. 1536. skupila se velika turska vojska koja je obnovila utvrdu u Solinu i izgradila još dvije kako bi potpuno ogradila Klis i tako ga prisilila na predaju. Kliška posada se je kao i uvijek hrabro i junacki branila, a kad je u ožujku god. 1537. stigla pomoc s mora, 3000 njemackih vojnika kralja Ferdinanda i 700 talijanskih vojnika koje je poslao papa Pavao III., zajedno su navalili predvodeni kapetanom Kružicem i njegovom vojskom, te su uspjeli razvaliti dvije turske utvrde. Provaljujuci u posljednju utvrdu, iznenada se pojavio Murat-beg sa svojih 2000 vojnika koji su navalili na kršcane divlje urlajuci, pa su talijanski i njemacki vojnici misleci da Turaka ima puno više nego njih stali bježati prema obali. Hrabri Kružic je pokušavao zaustaviti i smiriti redove kršcanske vojske, ali sve je bilo uzalud. Nije bilo druge, pa su on i njegovi ratnici tražili spas povlaceci se prema obali gdje su bile kršcanske lade.

Nažalost, Kružic koji je medu zadnjima došao do obale nije se uspio izvuci. Ubrzo su ga opkolili bijesni Turci, a neustrašivi kapetan je junacki poginuo skupo prodajuci svoju glavu.

Kako su Klišani ostali bez izvora vode i svoga kapetana koji je svojim junaštvom pronio glas o Hrvatskoj širom kršcanskog svijeta, nije bilo druge nego prihvatiti ponudu Turaka koji su im obecali slobodu ako im mirno prepuste grad. Tako je Klis 12. ožujka, na blagdan sv. Grgura 1537. došao pod tursku vlast. Gradani grada Klisa su se raselili na sve strane, a mnogi uskoci su otišli u Senj, odakle su nastavili ratovati protiv Turaka.

Diplomat i vrhovni kapetan Nikola Jurišic

Deset dana prije nego što ce postati kralj, Ferdinand I. imenovao je Senjanina Nikolu Jurišica za vrhovnog kapetana i savjetnika, koji ce uspješno i mudro obavljati diplomatske i vojnicke poslove sve do svoje smrti 1545.

Svojim junaštvom Jurišic se je proslavio god. 1532., kad je sa 700 Hrvata obranio Kiseg i tako zaustavio 140 000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Bec. Turci koji su mogli mirno proci pored malenog grada i tako iznenaditi tada još nespremne Ferdinandove vojnike, strašno su se prevarili kad su mislili da ce Kiseg biti lagan plijen.

Nikola Jurišic je sa svojih 28 lako i 10 teško naoružanih konjanika trebao odjahati za Bec i tamo se pridružiti glavnoj vojsci. Medutim kad je vidio mnoštvo djece, žena i staraca koji su došli potražiti spas u gradskim zidinama, odlucio je ostati i braniti narod. Nakon što je Jurišic sastavio od seljaka i gradana malu posadu od 700 ljudi, poslao je pismo Ferdinandu I. u kojem je napisao: "Ja sam se usudio braniti ovaj maleni i slabi grad protiv turske sile, ne zato što se nadam da cu ga spasiti, nego samo da koji casak neprijatelja zabavim i tako kršcanskim vladarima pribavim vremena da se priprave za otpor. Samo zato izložio sam se najvecoj smrtnoj pogibelji."

Prva tri dana Turci su neprekidno topovima gadali Kiseg, a 13. kolovoza zapoceli su s mnogobrojnim jurišima sa svih strana. Branitelji nisu gubili prisebnost ni kad su ih Turci nekoliko puta dovodili u "mat poziciju", nego su se hrabro i cudesno branili. Nakon odbijenog dvanaestog juriša 28. kolovoza, hrvatski junak opet šalje Ferdinandu pismo i piše:" Od naših 700 oružanih zemljaka vec je polovica poginula; od pušcanog praha, što sam ga za 300 forinti kupio, imam još jednu centu. Samo Božja milost cuva nas; budi ona milostiva mojoj duši."

Poslije dvanaestog juriša, turski glasnici su tri puta dolazili s nagodbama da se grad mirno preda, ali hrabri Jurišic im je slao tako drske i cinicke odgovore, da je sultan Sulejman ludovao od bijesa i muke. U 13. jurišu poginulo je još 60 hrabrih branitelja, a ranjeni Jurišic se s ostatkom posade pripravio za posljednji boj. U trenutku nove turske navale na gradske zidine, starci, žene i djeca su stali plakati i zapomagati, a umjesto da udu u grad Turci su poceli bježati. Kasnije su pricali da su pobjegli zbog nekog konjanika s vatrenim macem koji ih je tjerao sa zidina. I dok su tako na smrt prestrašeni Turci govorili da je Jurišic u savezu sa Sotonom, Hrvati su slavili i zahvaljivali sv. Martinu što ih je spasio od sigurne smrti.

Sam Nikola Jurišic napisao je Ferdinandu kasnije: "Moj pušcani prah bio je vec posve potrošen; što je od mojih ljudi ostalo na životu, vec je svu volju izgubilo, te se ne bi mogao ni jedan sat više braniti." 30. kolovoza god. 1532. razocarani Sulejman je sa svojom iscrpljenom vojskom otišao s izgovorom kako velikodušno daruje Jurišicu grad Kiseg.

Hrvatski ban Nikola Šubic Zrinski

Jedan od najvecih i najslavnijih velikana hrvatske povijesti, N. Š. Zrinski ratovao je protiv Turaka još od svoje rane mladosti. Prošao je kroz mnogobrojne okršaje, a prvi put se je proslavio god. 1542. kad je s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Gradani i suvremenici su naveliko slavili njegovo junaštvo, govoreci da ga je sam Bog poslao. Zbog njegovog junaštva i Jurišiceve potpore, kralj Ferdinand ga je 24. prosinca 1542. izabrao za hrvatskog bana.

Za vrijeme svoga banovanja, Zrinski je spasio "ostatke ostataka" hrvatskog kraljevstva od sigurne propasti. Uspješno je ratovao i dobio velik broj bitki. God. 1556. N. Š. Zrinski se odrekao banske casti, te je savjetovao kralju Ferdinandu da postavi Petra Erdedija za novog bana. Kralj Ferdinand je teška srca ispunio zahtjev Zrinskog, ali mu je ipak udovoljio i otpustio ga je u najvecoj milosti imenujuci ga pritom meštrom kraljevskih tavernika.

Godine 1566. sultan Sulejman II. krece s preko 100 000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da osvoji Bec i potom citavu Europu. Tako Sulejman II. dolazi do grada Sigeta da sredi "stare racune" sa sigetskim kapetanom. Zrinski je dobro opskrbio grad, te je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2 500 ratnika koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obecaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga sam je prisegnuo ovim rijecima: "Ja Nikola knez Zrinski obecavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu velicanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada necu ostaviti, nego da cu s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!"

Opsada je pocela 5. kolovoza i trajala je punih pet tjedana. Kako se je sigetska posada junacki branila i pri tom nanosila teške gubitke turskoj vojsci, veliki vezir Sokolovic poslao je Zrinskom strjelicu s pismom u kojem mu je obecao da ce mu darovati citavu Hrvatsku ako mu preda Siget. Malo poslije Sulejman šalje dokaz Zrinskome da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja u Medimurju, te traži da mu preda grad ukoliko ga želi živa, a potom su poslali više pisama na hrvatskom, madarskom i njemackom jeziku, u kojima su pozivali branitelje da uludo ne gube glave, nego neka se predaju pa ce ih sultan još i nagraditi. Iako su znali da ne postoje nikakvi izgledi da im pristigne pomoc, Zrinski i branitelji se nisu ni jednog trenutka pokolebali nego su ostali vjerni svojoj prisezi.

Tako su od jutra do mraka branitelji i dalje nastavili uspješno odbijati mnogobrojne juriše, nanoseci teške gubitke turskoj vojsci. Sultan Sulejman II. je iznenada umro 4. rujna, ali vezir Mehmed Sokolovic vješto je zatajio njegovu smrt, da njegova iscrpljena vojska ne bi izgubila moral. Nakon što su 7. rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad Turci su ocekivali predaju, ali Zrinski i preživjeli junaci provalili su iz grada, te su junacki poginuli "skupo prodajuci" svoje živote.

To junacko djelo Zrinskog ili kneza Mikule kako su ga još zvali, izazvalo je divljenje citave tadašnje Europe koja ga je nazvala novim "Leonidom". Cetvorica preživjelih sigetskih branitelja su kasnije otkupljeni, a medu njima su bili necak N. Š. Zrinskog Gašpar Alapic, te komornik Franjo Crnko koji je kasnije na hrvatskom, njemackom i latinskom jeziku vjerno i potanko opisao sigetsku katastrofu. Kako su iscrpljeni Turci izgubili preko 30 000 vojnika, nije im bilo druge nego da odustanu od invazije na Bec i Europu.

Nikola Šubic Zrinski, "stup i štit hrvatski, grada sigetskog glavar i prvi strah turski vijeka svog" zauvijek je ostao živjeti u hrvatskim srcima, a danas ga osim nas Hrvata i Madari smatraju svojim nacionalnim junakom.

Hrvatski ban Toma Erdody

Pocetkom god. 1584. hrvatskim banom imenovan je 26-godišnji grof Toma II. Erdody (Erdedi), sin Petra II. Erdedija hrvatskog bana od god. 1556. do 1567.

Odmah na pocetku svog mandata 26. listopada god. 1584. , ban Erdedi i general hrvatske krajine Josip Jošt Thurn su kod Slunja sa samo 2030 ratnika (1330 konjanika i 700 pješaka) iznenadili i strahovito razbili 9000 Turaka (8 400 konjanika i 600 pješaka). U slavnoj i sjajnoj pobjedi u "dolini Mocila kod Slunja" poginulo je oko 2 000 do 4 000 Turaka i samo nekoliko kršcanskih ratnika. U boju u kojem je oslobodeno nekoliko tisuca zarobljenog naroda i osvojeno mnogo ratnoga plijena, posebno su se proslavili ban Erdedi, grof Thurn i Purgstaller.

Ban Erdedi nastavlja s nizom sjajnih pobjeda, pa je s malim brojem ratnika (500 konjanika i 500 pješaka) 6. prosinca god. 1586. razbio Ali-begovu vojsku (3000 konjanika i 500 pješaka) kod Ivanica. Kad je god. 1587. medu mocvarama kod Kacsorlaka i Juraj Zrinski sa svojim ratnicima teško porazio i na drugi svijet poslao oko 2000 Turaka, prestale su na neko vrijeme turske navale na Hrvatsku. Tom prigodom je Juraj Zrinski zarobio oko 1000 Turaka i ulovio sjajan plijen od oko 1100 konja.

12. kolovoza god. 1591. ban Erdedi je oslobodio grad Moslavinu, a Ali Hasan-paša je ludovao od bijesa jer nikako nije mogao izaci na kraj s hrvatskim banom koji mu je stvarao velike probleme i gubitke. Medutim god. 1592. u bici kod Bresta kršcanska vojska je doživjela težak poraz, a sam ban Toma Erdedi je potamnio svoju slavu neslavnim bijegom. Medutim vec iduce godine u ljeto 1593. ban Erdedi se je iskupio. Naime, Hasan-paša je sa svojih 15 000 vojnika opet navalio na grad Sisak, a Erdedi je odmah skupio 2 400 svojih ratnika. Nakon što su im se pridružili karlovacki general Andrija Auersperg i vojvoda Rupreht Eggenberg s lakim konjaništvom, strijelcima i husarima, kršcanska vojska je imala oko 5 000 vojnika. I dok su se neki casnici dvoumili navaliti na nekoliko puta brojcano jace Turke, Erdedi i Auersperg su odlucno zagovarali navalu govoreci: "Ne gledajmo na broj neprijatelja, Bog ce nam pomoci!".

I doista uz Božju pomoc, kršcanska vojska je predvodena banom Erdedijem strahovito razbila tursku vojsku, koja je što u boju što u rijeci Kupi izgubila oko 10 000 vojnika, a sam Hasan-paša se je s 12 najistaknutijih turskih begova pri bijegu utopio u rijeci Kupi. Velika i sjajna pobjeda god. 1593. kod Siska koja je bila prekretnica u ratu Hrvata s Turcima, oduševila je cjelu kršcansku Europu. Papa Klement VII. pohvalio je pobjednike posebnim pismom, a španjolski kralj Filip II. je odlikovao hrvatskog bana Erdedija imenujuci ga vitezom reda "sv. Spasitelja". 15. svibnja 1595. Erdedi se je povukao s banske dužnosti, te je nastavio uspješno ratovati protiv Turaka sve do svoje smrti god. 1624.

Hrvatski ban Nikola Zrinski

Hrvatski ban od god. 1647. do 1664. Nikola Zrinski uspješno je ratovao protiv Turaka, te je sudjelovao i u 30-godišnjem ratu. Takoder je bio mudar politicar i intelektualac koji je napisao knjigu lirike i junacko-romanticni ep "ADRIAI TENGERNEK SYRENAIA" u 15 pjevanja o svom pradjedu N.Š. Zrinskom.

Povijest Zrinskih bila je obilježena neprestanim ratovanjima protiv Turaka. Ban Nikola Zrinski je zajedno sa svojim bratom Petrom uspješno ratovao protiv turske vojske, i dok ih je Europa slavila, nesposobni Leopold ih je stalno opominjao da ostave Turke na miru i "poštuju primirje". God. 1660. N. Zrinski je držao u "mat poziciji" tursku utvrdu Kanižu, ali je dobio zapovijed da mora zaustaviti i povuci svoje ratnike. Ljut i razocaran povlaci se u Cakovec, a malo poslije bez dopuštenja beckog dvora daje izgraditi utvrdu Novi Zrin na ušcu Mure.

God. 1663. ban Nikola je odbio tursku navalu na Štajersku, dok je njegov brat Petar pobijedio Turke kod Rakovice i kod Otocca. Na pocetku god. 1664. mudrom i razradenom ratnom strategijom Nikola Zrinski je uništio više turskih uporišta, te je provalio sve do grada Osijeka gdje je spalio 2 km dugi drveni Sulejmanov most kojim su Turci prodirali u Europu. Zbog velikih i sjajnih pobjeda španjolski kralj Filip IV. dao je N. Zrinskom red "viteza zlatnog runa", a francuski kralj Luj XIV. imenovao ga je svojim "pairom" i nagradio s 10 000 talira.

God 1664. carska vojska je strahovito razbila Turke kod sv. Godharda, ali tu pobjedu nije iskoristio Leopold I. nego je sklopio sramotni Vašvarski mir, s uvjetima kao da su Turci bili pobjednici. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor s nevjerojatno lošim uvjetima da Turci mogu zadržati sve što su do pocetka rata osvojili, a kako im je Bec podlom politikom onemogucio da se zakonito izbore za svoja prava, nije bilo druge nego da se hrvatske i ugarske vode udruže, te da ostvare svoja prava pobunom. Kako je tada Luj XIV. bio u sukobu s beckim dvorom zbog europske politike, došlo je i do pregovora o suradnji od koje na kraju nije bilo ništa. 18. studenog 1664. Nikola Zrinski je pod nejasnim okolnostima poginuo u lovu, a njegovom smrcu ubrzo dolazi do potpunog raspada hrvatsko-ugarskog saveza.

Hrvatski ban Petar Zrinski

Nakon smrti Nikole Zrinskog hrvatskim banom postaje njegov mladi brat Petar, ali službeno tek god. 1668. zbog raznoraznih politickih kalkulacija beckog dvora. Petar Zrinski je takoder bio veliki ratnik koji se je proslavio u mnogim bitkama, a osobito; kad je s 300 hrvatskih ratnika razbio Deli-pašu Badanjkovica i njegovih 1 400 vojnika, te kad je sa svojih 2 500 ratnika razbio Ali-pašu Cengica i njegovih 10 000 vojnika. Koliko je bio sjajan ratnik i velik junak, najbolje govori podatak da je kralj nazvao Petra "štitom kršcanstva i strašilom Turaka".

Petar Zrinski je zajedno sa svojim šurjakom Fran Krstom Frankopanom nastavio borbu za prava Hrvatske koju je zapoceo njegov brat Nikola, pa se je tako povezao s glavnim madarskim vodama. Kad je god. 1666. umro Lippay, a god. 1667. ugarski palatin Franjo Wesseleny, hrvatsko-ugarski savez se potpuno raspada zbog razlicitih ideja i nacina vodenja urote.

Ubrzo je i becki dvor koji je provodio centralizam i apsolutizam, ne mareci za prava hrvatskog naroda i potpisane obveze Pactom Conventom iz god. 1102., sve saznao zahvaljujuci izdajom iz urotnickih redova. Tako su nakon dugotrajne istrage u Beckome

Novom Mjestu, 30. travnja 1671. bili osudeni i pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, te F. Nadasdy i E. Tatenbach, na zgražanje i zaprepaštenje Hrvatske i Ugarske, te citave Europe. Nakon toga su becki strvinari potpuno opljackali i uništili dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Tako je i neki mletacki poslanik zapisao: "Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živuceg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj."

God. 1907. "braca hrvatskog zmaja" su pronašli kosti hrvatskih mucenika Petra Zrinskog i Fran Krste Frankopana, a god. 1919. hrvatski rodoljubi su njihove ostatke prenijeli i sahranili u zagrebacku katedralu. fra. Luka Ibrišimovic i svecenik Marko Mesic

God. 1683. na posljednjem pohodu na Hasburšku Monarhiju, veliki vezir Kara Mustafa je sa svojih 200 000 vojnika uspio doci do Beca kojeg je 2 mjeseca opsjedao. Medutim 12. rujna poljski i njemacki vojnici su stigli u pomoc, te su strahovito razbili tursku vojsku. Velika pobjeda ohrabrila je ostale narode i njihove vladare, a na poticaj pape, Hasburška Monarhija, Venecija i Poljska sklopile su savez "sv. Lige" s ciljem konacnog oslobodenja od Turaka.

I dok je carska vojska oslobadala Madarsku, a hrvatska banska vojska Hrvatsku, dizao se narod na oružje da konacno sredi ljute neprijatelje. Tako je ustanak u Slavoniji pokrenuo franjevac Luka Ibrišimovic koji je o situaciji na terenu pisao zagrebackom biskupu Mikulicu, pa u pismu od 24. veljace god. 1688. piše: "Nalazimo se u krajnjoj životnoj opasnosti, jer, neprijatelj se okuplja u Gradiški u sve vecem broju i svim silama radi na tome da odavde protjera carsku vojsku. Ako dode, protjerat ce je doista, jer ta vojska ne radi da sacuva ove krajeve nego da rastjera jadni kršcanski svijet, koji je toliko rastjeran da mu, ostane li ovdje, ne preostaje drugo, nemajuci nikakvih sredstava za život, ili da se Turcima preda ili da skapa od gladi. Inace, to se nije trebalo dogoditi jer je hrane prikupljene od seljaka i zaplijenjene od Turaka ostalo obilno. Zbog nemarnosti vojnika cami u turskom ropstvu do 2 000 bijednih kršcana obaju spola..."12. ožujka god. 1689. na brdu Sokolovcu kod Požege, fra. Luka je s narodnom vojskom razbio Turke, te je tom prigodom dobio nadimak Sokol. Fra. Luka i njegova narodna vojska odigrali su veliku ulogu u oslobodenju Slavonije. Slavonija je oslobodena god. 1691. a fra. Luka je odmah organizirao naseljavanje opustošenih krajeva i gradnju crkvi.

Kao što je u Slavoniji fra. Luka organizirao i dignuo narod na ustanak za konacno oslobodenje od Turaka, tako je god. 1689. uz pomoc svecenika Marka Mesica, banska i granicarska vojska oslobodila Liku i Krbavu. Hrvatski ban Josip Jelacic Jedan od najvecih i najslavnijih velikana hrvatske povijesti Josip Jelacic, roden je 16. listopada god. 1801. u Petrovaradinu. Zbog svojih kvaliteta i sposobnosti brzo napreduje, pa je tako 1837. dobio cin bojnika, a 1841. cin pukovnika glinske regimente. God. 1848. zbog opasnosti madarske revolucije i njezine ideje o stvaranju jedinstvene nacije s ciljem da se Hrvatska "pomadari", Narodna skupština je izabrala Jelacica za hrvatskog bana i vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske na veliko zadovoljstvo svekolikog hrvatskog naroda.

Ban Jelacic je odmah po svom imenovanju izdao proglas o ukidanju kmetstva na sveopce oduševljenje cijele Hrvatske. Madari i njihove sluge "madaroni" nisu se mogli pomiriti s

cinjenicom da je Hrvatska dobila za vodu pravog hrvatskog rodoljuba, pa su se služili svim sredstvima i podvalama da unište i ocrne bana u ocima beckog dvora i hrvatskog naroda. Ban Jelacic se je zalagao da se spor s Madarima riješi mirnim putem, ali kako su svi hrvatski zahtjevi bili odbijeni i kako su iz Pešte dolazile drske i bahate prijetnje poput: "Medu nama samo mac može odluciti!", nije bilo druge nego oružanim putem slomiti i uništiti ratobornu politiku madarskog ekspanzionizma.

Nakon pismene podrške J.J. Strossmayera i pisma od 4. rujna u kojem mu kralj vraca sva dostojanstva i casti, uz ispriku: "Mene je na to svrgnuce navelo podmetanje Vaših neprijatelja...", ban Jelacic skuplja vojsku u Varaždinu, te 7. rujna izdaje proglas u kojem objavljuje rat peštanskoj vladi, a ne madarskom narodu. U proglasu je još objavio: "Mi hocemo jednakost i ravnopravnost svih naroda i narodnosti, što žive pod krunom ugarskom. Pošto dakle ministarstvo madarsko misli, da ne može pristati na te pogodbe zato nam nalaže cast i dužnost, da pokušamo zadnje, pa da se latimo oružja."

Vojskovoda i ban Jelacic s povikom: "Što Bog da i sreca junacka!" krece sa svojom vojskom 11. rujna iz Varaždina. Tako kod Schwechata, nadomak Becu, ban mudrom ratnom strategijom prvo tuce topovima po madarskoj vojsci koju zatim pješaštvo odlucnim jurišima potpuno razbija. Jelacic je tako 1. studenog ušao u Bec kao prvi vojskovoda nakon Napoleona, a kralj Franjo Josip I. koji je 1848. naslijedio Ferdinanda V., imenuje bana namjesnikom Rijeke i Dalmacije. Nakon uspješnog sloma becke revolucije, 13. kolovoza god. 1849. slomljena je i madarska revolucija.

Zbog velikih ratnih zasluga, ban Jelacic je za samo godinu dana bio promaknut cak tri puta: od pukovnika u general-majora, pa zatim u podmaršala, te na kraju u generala topništva (feldzeugmeistera), što nikada nikome nije uspjelo u povijesti austrijskog carstva.

Vojskovoda Josip Filipovic

Jedan od najvećih hrvatskih vojskovođa Josip Filipović, rođen je god. 1819. u Gospiću. Od samog početka vojničkog života, Filipović je sudjelovao u svim ratovima na tadašnjem podrucju hrvatskog i austrijskog teritorija. Tako je kao zamjenik glavara glavnog stožernog odjela hrvatske vojske god. 1848. i 1849. ratovao u bitkama za Beč, kod Schwechata, Parendorfa, Altenburga i Moora. Josip Filipović se je osobito proslavio u bitki kod Solferina i u austrijsko-pruskom ratu, u kojem je austrijska vojska izgubila, ali su zato hrvatske pukovnije pod njegovim vodstvom razbile talijansku i prusku vojsku na svom dijelu fronte.

Jedno vrijeme Filipović je bio zapovjednik divizije u carskom Beču, a nedugo zatim promaknut je u generalpukovnika austrijske vojske. God. 1878. kad je na prijedlog Engleske Austro-Ugarska Monarhija dobila međunarodni mandat da riješi "veliku istočnu krizu" tako da za zaposjedne Bosnu i Hercegovinu, Filipović je kao jedan od najistaknutijih austrijskih vojskovođa preuzeo zapovjedništvo, prvo 13. vojnog zbora, a potom i 2. armije s kojom je uspješno ostvario zadatak. U ratnoj operaciji sudjelovale su i sve hrvatske pješačke pukovnije koje su uspješno obavile najteži dio rata. Vojskovođa Filipović je tako ušao u Bosnu preko Save kod Broda, te je brzom i vještom akcijom zauzeo Sarajevo 19. kolovoza god.