Preuzmite Zbornik 2009 u PDF formatu

ZBORNIKPovijesnog društva Pakrac - Lipik

Broj 5, prosinac 2008. godine

ISSN 1845 - 111X

Glavni i odgovorni urednik:Stjepan Benković

Lektor:Monika Lucić - Fider

Uređivački odbor:Branko KrižanJelena Hihlik

Gojko BosanacStjepan Benković

Izdavač:Povijesno društvo Pakrac - Lipik

Srednja Škola Pakrac, Bolnička bb

Tisak:Daruvarska tiskara

Naklada:300 primjeraka

Zbornik je tiskan uz potporuGradova Pakraca i Lipika

Sadržaj

• Helena Bunjevac Povijest “Parovozne lonjsko - poljske željeznice”

• Zdravko Palavra Glasnik kupališta Lipik

• Stjepan Benković Moje selo Poljana

• Siniša Njegovan Stárek Ji®ína “eháková

• Balogh Jánosné Horváth Térezia Tko je bio Izidor Janković Daruvarski?

• Učenici osnovne škole Lipik Dom za djecu i mlađe punoljetne osobe Lipik

• Branko Križan Bijela Stijena

• Stjepan Benković Dobar put do Dobre Kuće

Riječ urednika!

Pomalo jubilarni, 5. broj Zbornika Povijesnog društva Pakrac – Lipik nalazi se pred Vama, dodušes malim zakašnjenjem, ponajviše zbog obveza članova udruge na drugim projektima. U ovom brojuponovno donosimo pregršt zanimljivih povijesnih tema: po prvi put imamo za suradnikaznanstvenika iz druge države – Mađarske. Riječ je o Tereziji Horvat, rođenoj u Budimpešti 1941.godine, gdje je i diplomirala mađarski jezik i književnost te etnografiju, a doktorirala na temu„Narodna nošnja u Kapuváru“. Stekla je status kandidata akademije i autor je 130 publikacija izpodručja etnografije, od čega dvije na hrvatskom jeziku. U devedesetim godinama prošlog stoljećaintenzivno istražuje povijest mađarskog gradića Čeprega gdje se rodio njezin djed. Tako se upoz-nala i s Jankovićima o kojima piše u ovom Zborniku, što za nas predstavlja zanimljiv pogled na tuplemićku obitelj, napisan s one strane Drave. Gospođa Helena Bunijevac, ravnateljica Hrvatskog željezničkog muzeja u Zagrebu, šalje namčlanak o povijesti željezničke pruge Dugo Selo – Novska i Banova Jaruga – Pakrac pod nazivom„Povijest Parovozne lonjsko-poljske željeznice“.Gospodin Siniša Njegovan Starek ponovno piše o onome u čemu mu nema premca, a to je povijestčeške nacionalne manjine u našem zavičaju. Naslov članka je „Ji®ína “eháková“. Još jedan stari član društva i autor mnogih članaka Zdravko Palavra piše o pokušajima izlaska tje -dnika Glasnik kupališta Lipik. Moja malenkost piše o povijesti mjesta Poljana. U ovaj su Zbornikuvrštena i dva svojevrsna putopisa: Branko Križan piše o srednjovjekovnoj utvrdi Bijeloj Stijeni, aStjepan Benković o Siraču, Dobroj Kući i Stupčanici. Po prvi put imamo i dvije recenzije: BrankaKrižana za knjigu Mate Ćurka Mi smo htjeli i Gojka Bosanca za knjigu Siniše Njegovana StarekaČesi u Prekopakri, Pakracu i Lipiku.Ove godine Udruga je imala i drugih vrlo uspješnih aktivnosti. Tijekom godine nastupila je kaoizdavač i suradnik u izradi monografije svog člana Siniše Njegovana Stareka Česi u Prekopakri,Pakracu i Lipiku, čija se promocija održala u srpnju iste godine. Treba spomenuti i da članovi udruge Branko Križan i Stjepan Benković trenutno pišu monografijuo poginulim hrvatskim braniteljima sa području Gradova Pakraca i Lipika. Monografija bi trebalaizaći iz tiska za Dan Grada Pakraca u mjesecu ožujku.Nadam se da ćete uživati u našim povijesnim tekstovima i ponovno pozivamo sve one koji imajušto reći tj napisati o prošlosti našeg zavičaja da nam se jave. (tel. 099 2130378.). Pružit ćemo Vamsvaku stručnu i drugu pomoć prilikom nastanka Vašeg članka. Također, ako imate određenu povi-jesnu građu koju možemo istražiti i objaviti, slobodno nam se obratite.

Povijest „Parovozne lonjsko-poljske željeznice“

Helena Bunijevac

Preobrazba: od lokalne do koridorske pruge

Pred 111 godina, dana 29. studenoga 1897. za promet su bile otvorene željezničke pruge Dugo Selo -

Novska i Banova Jaruga – Pakrac. Građene su kao gospodarske, vicinalne pruge, no uskoro su prerasle

lokalnu važnost. Izgradnju tih pruga financiralo je dioničko društvo „Parovozne lonjsko-poljske željeznice“,

po kojemu su pruge i dobile svoj prvi naziv. Bile su to prve pruge u moslavačkome kraju.

Gradnja gospodarskih pruga lokalne

važnosti privatnim kapitalom pojedinaca

ili dioničarskih društava omogućena je

1884. godine, donošenjem zakona o

izgradnji vicinalnih pruga. Mađarski i

hrvatski velikaši koji su imali velike po-

sjede u Slavoniji i Hrvatskom zagorju

iskoristili su takvu mogućnost komu-

nikacijskog povezivanja s mrežom

državnih pruga Austro-Ugarske

Monarhije, ponajviše zbog lakšeg i je-

ftinijeg plasmana svojih roba, kao i bolje

dostupnosti novih tržišta. Stoga je već

godine 1885. u promet bila puštena prva vicinalna pruga između Barcza (danas na mađarskoj državnoj grani-

ci) i Pakraca, a već sljedeće godine molbe za dodjelu koncesija za gradnju pruga kroz Moslavinu podnijeli su

grof Artur Berchtold, vlasnik velikih šumskih kompleksa i poljoprivrednih dobara u Moslavini te pecara žeste

u Prečecu i mađarski industrijalac Wilim Deutsch, vlasnik kupališta u Lipiku i ribnjaka u Poljani. Grof

Berthold tražio je koncesiju za gradnju pruge između Dugog Sela, Banove Jaruge i Novske, a Deutsch kon-

cesiju za gradnju pruge od Banove Jaruge do Pakraca. S obzirom na zajedničke interese, Deutsch je svoje

pravo na koncesiju prenio na grofa Berchtold, koji je time postao nositelj koncesije za obje pruge. Koncesiju

je 30. svibnja 1896. potpisao ministar trgovine Gabor Baross, a odobrena je bila, po tadašnjem običaju, na 90

godina, tj, do 30. svibnja 1986. godine.

5

POVIJEST “PAROVOZNE LONJSKO - POLJSKE ŽELJEZNICE”

Pakrački željeznički kolodvor 1933. godine

Gospodarski i politički značaj pruga

Odmah po odobrenju koncesije grof Berchtold utemeljio je Dioničko društvo “Lonjsko-poljske vicinalne

željeznice”. Uz njega, glavni su dioničari bili: grof Janković, grof Teleky, barun Tukory, zagrebački nadbiskup

i Kaptol. Dioničar društva bio je i predstavnik Zemaljske vlade u Zagrebu, banski savjetnik Mark Aurel

Todroczy, a članovi ravnateljstva mnogi političari i viši državni činovnici. Dionička glavnica iznosila je

9.940.000 kruna, od čega je 2.940.000 kruna bilo u temeljnim dionicama, a 7 milijuna kruna u prioritetnim

dionicama. Pri amortizaciji su prednost imale prioritetne dionice. Dionice su nosile 5 postotnu godišnju di-

videndu. Gradnja navedenih pruga imala je, uz gospodarsko i političko značenje za ugarski dio Monarhije

zbog mogućnosti preusmjerenja prometa s pruge Zagreb-Sisak-Novska, koja je bila pretežito u privatnom

vlasništvu povlaštenog K&K društva Južnih željeznica, što je između ostaloga poskupljivalo i troškove nje-

zina korištenja. Uz to, veza Zagreba i Novske preko Dugog Sela bila je 12,5 kilometara kraća nego veza po-

stojećom prugom preko Siska. Zbog svega navedenoga Ugarska je podržala gradnju ovih vicinalnih pruga

dodjelom izvanredne državne pomoći Društvu u iznosu od milijun kruna.

Gradnja je uslijedila odmah nakon potpisivanja koncesijskog ugovora, a u daljnjih godinu i pol obje su

pruge ukupne duljine 114.343 kilometra (Dugo Selo-Novska 84.278 km, Banova Jaruga-Pakrac 30.065 km)

bile dovršene i 29. studenoga 1897. godine otvorene za promet. Pruge su izvedene s normalnim razmakom

tračnica od 1.435 mm. Opremljenost pruge bila je nešto skromnija u usporedbi s glavnim prugama, a time i

jeftinija u skladu s određenjima vicinalnog tipa pruga.Tako su na pruzi bile ugrađene tračnice tipa “i”, duljine

12 metara, težine 23,6 kg po tekućem metru, primjerene za osovinski pritisak od 12 tona. Uz prijamne zgrade

u postajama i kolodvorima, od većih su objekata bili izgrađeni i mostovi preko rijeka Lonje, Česme, Ilove i

Pakre. Od opreme uveden je bio samo brzojav, ali ne i telefon. Od sigurnosnih uređaja postavljene su bile tek

stalne signalne ploče, tzv. opomenice, i to

pred svakom postajom. Promet na pruzi

organizirale su i održavale, kao i na osta-

lim vicinalnim prugama, Mađarske

državne željeznice s vlastitim voznim

sredstvima i osobljem. Za te je usluge

Društvo MAV-u isplaćivalo naknadu u

iznosu od 50% putničkog i prtljažnog

prometa. Za prijevoz “živog blaga”

propisane su bile posebne pristojbe, a

vlasnik pruge bio je obvezan besplatno

prevoziti poštu, a u ratno vrijeme vojsku i

ratni materijal.

6


Detalj kolodvorske zgrade u Lipiku 1929.

O održavanju pruge brinula je sekcija za održavanje pruga, i to do 1902. godine sekcija sa sjedištem u

Kutini, do 1908. sekcija sa sjedištem u Dugom Selu, a potom sekcija sa sjedištem u Lipiku. Prometni nadzor

nad prugama obavljao je kontrolor iz Prometne uprave Zagreb, a pitanja vuče rješavala su se iz Ložionice

Dugo Selo. Za prugu Banova Jaruga-Pakrac u Banovoj Jaruzi osnovana je bila lokomotivska stanica.

Status državne i magistralne pruge

Promet na novoizgrađenim prugama obavljao se sve do 1902. samo danju. Putnici u parovoznoj lonjsko-

poljskoj željeznici bili su mahom okolni mještani. Putnici gospodskoga roda bili su malobrojni. Među njima

redoviti su bili vlasnik pruge grof Berchtold i nadbiskup zagrebački, koji su do svojih imanja putovali nad-

biskupovim salonskim vagonom. Uz putnički, na novootvorenim prugama danomice se povećavao i prtljažni

promet, što se pozitivno odrazilo na pokazatelje ukupnoga poslovanja. Promjenom državnog ustroja nakon I.

svjetskog rata došlo je i do vlasničkih promjena unutar nekadašnjih željezničkih sustava. Tako je novous-

postavljena Kraljevina SHS pod državnu upravu preuzela sve pruge na svome području koje su bile izgrađene

državnim kapitalom, a započeo je i otkup vicinalnih pruga izgrađenih privatnim kapitalom. No, otkup pruga

Dugo Selo - Novska i Banova Jaruga - Pakrac odužio se i zakomplicirao uz istovremeni porast njihove ukup-

ne važnosti. Vlasnik pruga, grof Berchtold,

sluteći propast Austro-Ugarske Monarhije,

prodao je 1918. čitavo svoje imanje fran-

cuskoj tvrtki Carel&Fousch, koja je kao

strani vlasnik bila izuzeta od zakona o

nacionalizaciji posjeda. S obzirom na jak

utjecaj pri državnom vrhu Kraljevine SHS,

tvrtka je niz godina sprječavala otkup vici-

nalnih pruga Dugo Selo-Novska i Banova

Jaruga-Pakrac osiguravajući si tako jef-

tinije prijevozne tarife od važećih na

državnim željeznicama. Stoga su navedene

pruge bile otkupljene i uvrštene u sustav državnih pruga posljednje, i to tek godine 1935., nakon smrti kralja

Aleksandra.

Godine 1919. pruga Dugo Selo - Novska dobila je status pomoćne pruge na tada uspostavljenoj magi-

stralnoj pruzi Ljubljana-Zagreb-Beograd. Uz to, postala je alternativna pruga pruzi Zagreb-Sisak-Novska i uz

izrazite je teškoće u nuždi preuzimala i magistralni promet. Za osposobljavanje pruge za prihvat prometa

brzih vlakova 1925. zamijenjene su tračnice tipa “i” onima tipa “C”, demontiranim s glavne pruge. No,

budući da su i one zbog starosti pucale, nakon pet godina zamijenjene su novima i primjerenijima, tipa S 45a.

7


Željeznički kolodvor Novska početkom 20. stoljeća

Tada su produžene bile i sve postaje na pruzi, ugrađeni sigurnosni uređaji, uveden je telefon, izgrađene su

ukrsnice u dotadašnjim stajalištima Prečec, Deanovec, Širinec i Ludina te nova ukrsnica Gračenica. Time je

poboljšana propusna moć pruge, a pruga je osposobljena za prihvat brzih i ekspresnih vlakova. Stoga je s

voznim redom 1932/33. pruga Dugo Selo-Novska dobila status glavne pruge i postala je sastavnim dijelom

magistralne pruge, kakav status je imala i pruga preko Siska. Realne prednosti sve većeg korištenja ove pruge

na magistralnom pravcu bio je kraći put za 12,5 km i izostanak promjene smjera kretanja u Zagrebu.

Od početka XX. stoljeća novljansko željezničko područje postupno se razvijalo u jako željezničko

čvorište koje je postalo sjecište triju važnih željezničkih pravaca. Tako je vezom sa Slavonskim Brodom bilo

spojeno s istočnim dijelom glavnih državnih pruga, preko Sunje i Dobrljina ostvarivalo je vezu s pružnom

mrežom u Bosni i Hercegovini, a pružna veza sa Zagrebom omogućila je otvorenost prema zapadnoj Europi,

a kasnije i spoj na unsku prugu. Slijedom toga, razvoj novljanskog čvorišta bio je logičan pa je 1929. u

Novskoj izgrađen ranžirni kolodvor, a nasuprot kolodvorske prijamne zgrade hotel s 14 soba i restoranom. S

obzirom na to da su od te godine svi vlakovi stajali u Novskoj, konobari hotela iskoristili su mogućnost

dodatne zarade uvođenjem ambulantne ponude svojih usluga u vlakovima za vrijeme njihova stajanja. U to

vrijeme u blizini kolodvora niknula je čitava nova ulica sa stambenim objektima željezničara, prozvana

Kolodvorska ulica.

Modernizacija i elektrifikacija

Do početka Drugog svjetskog rata na pruzi Dugo Selo - Novska nije bilo većih investicijskih zahvata.

Tijekom rata, godine 1941., Njemačka je u kolodvoru Ivanić Grad ugradila nove sigurnosne uređaje kako bi

olakšala i učinila sigurnijim promet svojih vojnih vlakova prema istoku. Nakon rata pruga je bila znatno

oštećena pa su tijekom obnove ugrađene nove tračnice, izgrađene nove mosne konstrukcije s 20 tonskim oso-

vinskim pritiskom, a godine 1956. dovršena je prijemna zgrada u kolodvoru Dugo Selo.

Sljedeći razvojni korak ove pruge bila je elektrifikacija ostvarena u sklopu Plana modernizacije magis-

tralnih pruga od Jesenica do Gevgelije, odobrenog 1967. Elektrifikacija je podrazumijevala i osiguranje

pruga suvremenim signalno-sigurnosnim uređajima. Elektrifikacija je najprije bila pokrenuta na dionici

između Novoselca i Ludine kao probnoj dionici za ispitivanje tehničkih i eksploatacijskih osobitosti elek-

tričnih lokomotiva monofaznog sistema, prema tadašnjoj numeraciji serije 441, koje su za tu prugu bile

naručene od švedske tvrtke ASEA. Radovi su na toj prvoj dionici otpočeli 15. studenoga 1967. godine, u vel-

jači sljedeće godine završena je montaža kontaktnog voda na kolodvoru Ludina, a 22. lipnja 1968. mreža je

uključena u napon. Tada je u Ludinu dopremljeno i prvih 14 električnih lokomotiva, a do kraja godine bilo

im je pridruženo daljnjih 10. Elektrifikacija čitavog dijela pruge između Dugog Sela i Novske bile je izvede-

na do kraja 1968. godine.

8


Intenzivan rad ove pruge prekinut je 1991. godine kada je zbog ratnih događanja željeznički promet na

magistralnoj pruzi završavao u novljanskome kolodvoru. Poslijeratna obnova pruge i zatvaranje elektri-

fikacijskoga sustava dovršeni su u ožujku 1997. Nakon toga ulaganja u tu prugu ostvaruju se u skladu s njezi-

nom ulogom dionice X. paneuropskog prometnog koridora.

9


Kolodvor Lipik nakon razaranje 1992.

Ostaci kolodvorske zgrade u Pakracu poslije Domovinskog rata

Glasnik kupališta LipikZdravko Palavra

U ovom ću članku opisati zanimljiv novinarski pokušaj ( koji kako ćete vidjeti, nije otišao dalje od jednog

broja). Glasnik kupališta Lipik, podnaslova Informativni tjednik kupališta, počeli su izdavati „mjeseca juna“,

1931. Dragutin Orel kao odgovorni urednik i Joco Cvetković kao glavni urednik. Tiskan je u tiskari braće

Filipović u Pakracu, a tada je za tiskaru odgovarao Matija Rubido, tipograf. Namjera izdavača bila je da

„Glasnik“ izlazi svake subote u poslijepodnevnim satima, međutim, je li građanima bila prevelika cijena od

jednog dinara zbog velike ekonomske krize koja je tada potresala čitav svijet (usporedbe radi, tog ljeta u

Daruvaru1 kava je stajala 2 dinara, a gulaš tri, pa mi cijena Glasnika ne izgleda prevelika) ili je nešto drugo

bilo posrijed zbog čega je prvi broj Glasnika bio i posljednji (to će možda znati najstariji građani Lipika). Na

osam stranica Glasnika slijedom su navedeni Uvodnik, informacije o kupalištu, lokalne vijesti, rubrika:

Humor; novela i zadnje dvije stranice reklame vezane uz sekundarne i tercijarne djelatnosti Lipika i Pakraca.

Cilj ovog članka je u prikazu bogatstva i raznolikosti Lipika između dva svjetska rata.

UvodnikNa naslovnici Glasnika milo nas gleda Klara Bow2 (ime

glumice tiskano je fonetski, a prezime etimološki), filmska

zvijezda u kupaćem kostimu, koja kao da svojim osmijehom

poziva na kupanje u lipičku banju. Da su ljepotice bile na

cijeni u Lipiku između dva svjetska rata vidi se i iz posto-

janja Hotela Columbia koji je, između ostalog, nudio i vožn-

ju čamcem po jezeru uz ‘ljepotice noći’.3

10

GLASNIK KUPALIŠTA LIPIK

Naslov na prvoj stranici “Glasnika”

Clara Bow zvijezda

nijemog filma

1 Daruvarčan, Godište šesto, kolovoz 1931., NSK, sign. 86835, 5382 Clara Bow bila je velika zvijezda nijemog filma, jedan od prvihholivudskih seks-simbola (vidi URL h). U vrijeme kada je osvanula nanaslovnici ‘Glasnika’ dvadesetšestogodišnja Clara Bow, poznata kao ‘Itgirl’ već je na zalasku karijere.3 Starek, S. Nj. Česi u Pakracu, Prekopakri i Lipiku, Pakrac, 2008., str. 88

Sam uvodnik nosi naslov ‘Našim lijepim damama!’ i najavljuje izdavanje „Cinema Revije“, te organi-

zaciju raznih veselih priredbi, od kojih je najvažnija trebala biti izbor „Najljepše kupališne gošće“. Dobitnica

bi bila nagrađena ukusnim darom i objavljivanjem fotografije u Cinema Reviji. Neposredno se pozivaju gosti

na priredbe, jer je stranica trebala biti rezervirana za slike posjetitelja. Uvodničar završava s: „do skorog vid-

jenja u Cinema Reviji!“4

Kupalište Lipik

Druga stranica daje kratak opis samog kupališta, za koje se navodi: “poznato je ne samo diljem naše kra-

ljevine, nego i daleko izvan njenih granica na glasu kao izvanredno snažno alkalično-jodno vrelo5, stalne tem-

perature 64ºC.“

Lipik se opisuje kao mjesto u romantičnoj dolini rječice Pakre u blizini trgovišta Pakrac u Savskoj banovi-

ni. Naglašava se ljekovitost lipičkih termi, koje po svom sastavu spadaju među vruća „alkalično salinična“6

vrela s velikim sadržajem joda, a u tragovima ima litija i stroncija. Terapeutsko djelovanje lipičke vode

pokazuje se kod liječenja reume, neuritidaneuralgija (sic!), zastarjelih eksudata7 i sl. Izdvaja se terapija jodom,

tadašnja istraživanja pokazuju farmakodinamično djelovanje minimalnih doza joda. Indikacije za ovu vrstu

terapije su tuberkuloza, skrofuloza8, zatim bolesti krvi i izmjene tvari. Tom popisu se još pridodaju uratička

diateza, arterioskleroza, rahitis, kožna oboljenja i lues9. Osim rješavanja tog niza bolesti voda Lipika djeluje

kod gastro-intestinalnih oboljenja, kod litijaze10 te problema žučnih i mokraćnih organa.

Sredstva za liječenje su:

• pijenje mineralne lipičke vode;

• termalne kupke (od finih salonskih do jeftinih pučkih);

• kupke s ugljičnom kiselinom;

• fizikalna terapija;

• dijetna kuhinja.

Vrijednost liječenja prepoznaje se u gotovo svim krajevima svijeta. Manjak prostora ograničava

uredništvo u navođenju statistike (šteta, op. a.), a odlomak o svojstvima kupališta Lipik zaključuje se

sljedećim riječima:

“Lipik, ovaj krasni dragulj u kruni prirodnih krasota Jugoslavije, zaslužuje najveću pažnju naših liječničk-

11


4 Glasnik kupališta Lipik, NSK, sign. 86.698 adl. 45 Znanstveni podaci o lipičkom vrelu mogu se naći u članku „Biološka istraživanja termalnih vrela u Daruvaru i Lipiku”, Vrela, 9-

10, Daruvar, 1998., koji je napisao Dr. Ivan De Zan6 lužnato-slana7 nakupljena tekućina iz kpilara u području upale8 oblik tuberkuloze s kroničnom bakterijskom infekcijom limfnih čvorova, kože i sluznica9 Drugi naziv za sifilis. Iako uredništvo stavlja sifilis na popis bolesti koje se liječe u lipičkom kupalištu, ipak se nastoje ograditi

(deblje tiskanim slovima) od mišljenja laika i nekih liječnika koji Lipik smatraju „liječilištem za luetičare“.10 kamenci u pojedinim organima

ih krugova, jer omogućuje restituciju bolesnika, bez suvišnog putovanja u inozemna liječilišta.“11

Stranica na kojoj je opisano kupalište završava velikim oglasom za Lipičku mineralnu vodu koji glasi:

“Da li se osećate zdravi? Pa i ako ste sasvim zdravi? Pijte lipičku mineralnu vodu, jer ćete si sačuvati

zdravlje.”

Lokalne vijesti

Rubrika “Lokalne vijesti” donijela je šest vijesti različitog karaktera. Prva je navedena vijest o dolasku

grčkih liječnika u Jugoslaviju koji će između ostalog posjetiti i banju Lipik. Oni su putovali s ciljem upozna-

vanja tadašnjih zdravstvenih prilika u Kraljevini Jugoslaviji. Ta povelika delegacija od 60 osoba željno se

iščekivala sredinom srpnja, a kupališna uprava je organizirala banket u njihovu čast u prostorijama Kursalona.

U nastavku vijesti Cvetković ukratko prenosi razgovor s bivšim guvernerom Vajfertom, jednim od tadašnjih

najpozntijih financijskih stručnjaka, koji je izjavio kako su on i njegova gospođa zadovoljni boravkom u ter-

mama, te da planiraju i na godinu posjetiti Lipik.

Iduća vijest je “Izložba učenika državne učiteljske škole u Pakracu”. Učenici te škole, pod vodstvom prof.

Jakobčića, priredili su izložbu radova na kojoj je bila zastupljena ornamentika, ženski i muški ručni radovi

(tada je ručni rad bio školski predmet) i modeliranje. U modeliranju se istakao Carević, a u izradi ručnih rado-

va i goblena gospođica Kostelić te jastuka gospođice Kukić, Hajdinac, Smiljanić i Moehler. Vlasnici najboljih

crteža bili su Zatezalo, Medaković i Weinacht. Milje su izrađivale Dželajlija i Abramović, rublje i rupčiće

Cuvaj, Knezova i Jankovićeva. Istaklo se nekoliko uljenih slika vlasnika Fofanjko, Vitez i Selamac. Inače

ženski ručni rad predaje gospođa V. Sučević, a crtanje gospodin I. Jakobčić.

12


Oglas za mineralnu vodu

11 Glasnik kupališta Lipik, NSK, sign. 86.698 adl. 4

Matura, oko koje su tada vladali problemi, glatko prolazi 1931. za 30 kandidata. Na maturi pakračke

preparandije prisutan je izaslanik Ministarstva prosvjete. Prema izjavi direktora g. Sučevića, pismene radnje

vrlo su dobro uspjele. Pedagoška tema bila je: „Vaspitne kazne“, a tema iz srpskohrvatskog jezika: „Strani

uticaj kod naših književnika od dubrovačko-dalmatinskih do najnovije književnosti“ ,iz francuskog:

„Prijevod jednog odlomka iz Rousseauovog Emila“, a iz njemačkog prijevod jedne pedagoške rasprave.

Usmeni ispiti najavljeni su za idući tjedan.

Smatram kako se iz dvije prethodne vijesti može iščitati respekt i primjeren odnos prema stvarima vezan-

im uz školu, što danas ponekad i nije slučaj. Značaj ‘sokolstva’12 između dva rata se potvrđuje i u Okružnom

sletu u Pakracu, gdje je podignut spomenik zaslužnom pakračkom ‘sokolu’ Voji Vuksanu. Nakon što su soko-

lari, pretežno pod vodstvom učitelja (Vuković iz Španovice, učiteljica Hanževački iz istog mjesta, D.

Atanacković iz Subocke, P. Jovanović iz Kukunjevca i drugi) sudjelovali na posveti spomenika i klesanja

Njegoševih stihova na spomenik, povorka je nastavila ulicama Pakraca do parka učiteljske škole gdje je

održana javna vježba. Toj su se priredbi pridružili i sokoli iz Daruvara, Okučana, Nove Gradiške i Zagreba,

čiji je poseban odred privukao pažnju publike uspjelim vježbama na spravama. Za organizaciju sleta najza-

služniji je bio načelnik Žejak iz Prekopakre.

Lokalne vijesti završavaju upozorenjem. Upozoreni su mještani Lipika da je:

1) Pristup zabavama i priredbama u velikoj dvorani i društvenim prostorijama kupališta Lipik (osim kaza-

lišne i kino predstave) dozvoljen samo uz iskaznicu Lječilišnog povjerenstva.

2) Iskaznice se dobivaju u uredu povjerenstva i neprenosive su.

3) Posjetitelji koji se ne prilagode ovoj odredbi, najstrože će se sprovoditi (bez obzira na to – kako stoji u

originalu – „da li su pojedina lica kontrolnom organu lično poznata ili ne.“

Nadalje, upozoreni su i kupališni gosti da se i oni moraju obvezno legitimirati da bi se ustanovila pod-

mirenost svih pristojbi. Otkrivaju li ova prilično stroga upozorenja sklonost tadašnjih Lipičana i njihovih

gostiju švercu ili su pokušaj uspostave viših standarda za posjetitelje, nejasno je.

Iz analize liste kupališnih gostiju može se vidjeti da je od 63 gostiju samo 14 iz Hrvatske, 20 izvan pro-

stora bivše Jugoslavije (Mađarska, Češka), a ostatak od 29 gostiju iz bivših južnoslavenskih država (najviše

iz Beograda, osmero gostiju). Profil zanimanja također je raznolik, uz dosta umirovljenika bilo je tu i suda-

ca, industrijalaca, trgovaca, bivših časnika i privatnika. Sve u svemu, šaroliko društvo koje je davalo koz-

mopolitski štih Lipiku između dva svjetska rata.

12 Sokolstvo ima velik značaj za sve slavenske narode. Glavni cilj društva bio je podizanje nacionalne svijesti, oplemenjivanje duševne i fizičke snage putem fizičkog i moralnog odgoja. Taj koncept sportskog organiziranja nastao u Pragu 1862. preuzima i hrvatsko sokolarstvo. Iako se za vrijeme Kraljevine Jugoslavije ponekad pokušavao koristiti u ideološke svrhe Hrvatski Sokol je bio i ostao u tom razdoblju važan organizator domoljubnog i sportskog duha. Krajem 20-tih godina XX. st. Hrvatski sokolski savez imao je oko 25000 članova (podaci iz Narodne enciklopedije srpsko-hrvatsko-slovenačke, IV. knjiga, Zagreb, 1929.)

13


Humor

Omanja rubrika naslovljena Humor sadržavala je zanimljive viceve, koji otkrivaju neka obilježja mental-

iteta tog vremena. Npr. vic naziva ‘Strah je strah’ koji glasi ovako:

Razgovor između Ivice i liječnika.

Liječnik: „Pokaži Ivice jezik!“

Ivica: „Neću, neću. Jučer sam ga pokazao učitelju, pa danas nemogu sjediti.“13

Iz ovog vica (na kojeg bi danas sigurno reagirala dječja pravobraniteljica) vidi se da je zabrana tjelesnog

kažnjavanja u Kraljevini Jugoslaviji nastupila tek sedam godina kasnije.14

Idući vic kao da je ispričan jučer, zove se ‘Na sudu’.

Sudac: “Možete birati petsto dinara ili četrnaest dana zatvora!“

Optuženi: “Uzeću radje novac.“

U nastavku navodim još nekoliko viceva bez komentara, neka čitatelji sami donesu sud o duhovitosti naših

pradjedova.

‘Iz vojske’ Narednik: “Oženjeni vojnici su najbolji. Oni bar znadu slušati.“

‘Iskreno’ Dama: „Što je najteže kod nas žena, kad učimo plivati?“

Gospodin: „Držati usta zatvorena.“

‘U gostioni’ Gost: “Molim litru najfinijeg vina, hoću na sve da zaboravim!“

Konobar: „A tako! onda molim da unapred platite.“

‘Brižno’ Domaćica novoj služavci: „Kod nas je Jelko doručak pola sedam ujutro.“

Služavka: „Dobro, milostiva! Ako ja zaspim, molim da doručkujete bez mene.“

Za neke od ovih viceva, da ih danas ispričate, optužili bi vas za muški šovinizam ili nekorektnost

druge vrste, ali za primijetiti je da vulgarnosti uopće nije bilo, dok se danas ista teško zaobilazi.

Novela

Na 5. i 6. stranici ‘Glasnika’ nalazi se novela „Dva svijeta“ u kojoj autor Joca Cvetković opisuje ne-

sretnu ljubav između kćeri „jevrejina Mavre“ Hilde i Milana Kosića, najmlađeg sina imućnog trgovca, koji

se spremao da zamijeni oca u poslovima.15 Nesretni se par odlučuje na zajedničku smrt jer očevi ne žele pri-

hvatiti ljubav djece zbog suprotstavljenih vjeroispovijesti. Mavro je „prezirao svakog tko nije jevrejin“, a stari

Kosić je psovao „svu jevrejsku tragu na svijetu, koja je Krista razapela i upropastila pravoslavnu Rusiju“, a

mnogo je držao do svog ugleda i rimokatoličke vjere. Zaljubljeni par odlazi u smrt, dok se iz „močvare diza-

13 Vicevi se prenose tadašnjim pravopisom14 Spomenica Državne realne gimnazije u Daruvaru, sign. DABJ, 326.15 Glasnik kupališta Lipik, NSK, sign. 86.698 adl. 4

14


la magla, daleko u gradu su pijetlovi kukurikali, trava je bila puna rose. Proljetno nebo smiješilo se na zemlju.

Ali oni nisu ništa čuli, niti osjetili, pošto nisu više bili od ovoga svijeta.“16

Reklame

Kao ogledalo tadašnje trgovine i gospodarstva poslužit će nam reklame. To su oglasi proizvoda, usluga i

djelatnosti. Od točno dvadeset reklama u ‘Glasniku kupališta Lipik’ reklamiralo se čak šest različitih ugos-

titeljskih objekata. Poimence: Hotel „Vila Nada“ u Lipiku u središtu mjesta (s 20 namještenih soba za

kupališne goste), Restauracija Kur-salon (čija se reklama nalazi preko čitave stranice). Kur-salon, središnja

građevina lipičkog parka, sagrađena 1893., jedan je od simbola grada Lipika.17 Restaurater Branko Bilić

‘moli’ goste za posjet, a tamo svakodnevno svira odlična ciganska muzika pod upravom gosp. Janoša Šerkez-

ija. Posluga je brza i tačna! Konkurencija se javlja na idućoj strani. Restauracija i kavana „Lifkay“, Lipik, s

omanjim oglasom zakupnika Kiša i Schmidta koji poručuju: Nećemo mnogo pisati, dovoljno kad se kaže gdje

ćemo dobro i ukusno jesti? a odgovor glasi: pa kod Belebačia. Zatim imamo restauraciju „Izvoru“ , vlasnika

Dušana Babića i restauraciju Hotel „Farkaš“, vlasnika F. Zinkea, te konačno kavanu s pravom turskom kavom

Ibrahima Zafirovića. Nadalje, tu je i jedan frizer za dame i gospodu s antiseptičkom brijačnicom i češljaon-

icom, dvije trgovine mješovite robe Ivana Sontacchija i Marka Druckera (obje u Pakracu) i jedna trgovina i

bazar u Lipiku. Ističe se oglas za tiskaru, knjižaru i knjigovežnicu braće Filipović u Pakracu, dok cipelama u

Pakracu trguju braća Grgurić (platnenim cipelama marke Wimpassing) i poznata Bat’a.

Zanimljivi su i oglasi urara, zlatara i optičara Eugena Stvrteczkyja koji ima i zastupstvo radio aparata,te

doktora Josipa Schneidera iz Lipika, koji ordinira najmodernijim liječenjem električnim aparatima te raznim

svjetlom.

Iz objavljenih oglasa u ‘Glasniku kupališta Lipik’ vidi se da je tridesetih godina XX. stoljeća Pakrac jače

trgovačko središte dok Lipik ima prvenstveno ugostiteljsko-turistički karakter. To je i razumljivo s obzirom

16 Glasnik kupališta Lipik, NSK, sign. 86.698 adl. 416 Starek, Siniša Njegovan. Česi u Pakracu, Prekopakri i Lipiku, Pakrac, 2008. str. 88

15


Oglas za prodavaonicu cipela Bat’a

da Pakrac ima staru sajmišnu tradiciju, a nije zanemariv ni znatno veći broj Židova u Pakracu, koji se

uglavnom bave trgovinom (187 naspram 41).18 Može se zaključiti da je šteta što ne postoji više ovakvih prvo-

razrednih izvora za povijest gradića kao što je Lipik, ali i iskoristiti priliku i pozvati starije građanstvo da osvježe

memoriju i pomognu usmenom predajom u evociranju svijetlih turističkih trenutaka kupališta Lipik.

Izvori:• Daruvarčan, Godište šesto, kolovoz 1931., NSK, sign. 86.835, 538.

• Glasnik kupališta Lipik, NSK, sign. 86.698 adl. 4

• Spomenica Državne realne gimnazije u Daruvaru, sign. DABJ, 326.

Literatura:

• Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, IV. knjiga, Zagreb, 1929.

• Siniša Njegovan Starek, Česi u Pakracu, Prekopakri i Lipiku, Pakrac, 2008.

16


17

MOJE SELO POLJANA

Moje selo PoljanaStjepan Benković

Uvodna riječ

Kao učitelj povijesti u Osnovnoj školi Grigor Vitez Poljana više od deset godina prikupljam građu o povi-

jesti sela. Fotografije sela donosili su uglavnom sami đaci, prikupio sam brojnu povijesnu literaturu, u arhivi-

ma u Požegi i Zagrebu pronalazio sam također određene povijesne izvore. Osim toga, školske 2006./2007. u

školi je u duhu HNOS-a organiziran projektni dan pod nazivom Moje selo, u sklopu kojeg su učenici pod vod-

stvom učitelja istražili povijest, geografiju, etnologiju, običaje, glazbu sela Poljane, Gaja, Brezina i Marinog

Sela. Sa učenicima sam istraživao povijest Poljane. Tom prilikom izradili smo plakat na istu temu te priredili

prezentaciju svoga rada. Učenici su dodatno donosili stare fotografije, popisivali domaćinstva u selu,

izrađivali plan sela s kućama, popisivali prezimena pokojnika na mjesnom groblju, intervjuirali starije

mještane. Možemo stoga reći kako je ovaj članak rezultat dugogodišnjeg istraživanja moje malenkosti, ali i

rada učenika kako u projektnom danu, tako i ranijih godina. Mnoga slična istraživanja završila bi zaboravlje-

na na policama učionica ili u koševima za smeće. Naglašavam kako su ovo samo segmenti iz prošlosti sela,

jedan povijesni mozaik u kojem nedostaju brojni kamenčići. Smatrao sam kako bi uistinu bila prava šteta da

se rezultati zajedničkog istraživanja ne objave, budući da je utrošeno mnogo vremena i truda, ne samo učeni-

ka u projektu, nego i mene osobno. Tko zna, možda ovaj članak jednog dana postane kamen temeljac poten-

cijalne monografije sela Poljana.

Neka geografska obilježja

Poljana je selo na krajnjem zapadu Požeško-slavonske županije. Naselje je smješteno na području Grada

Lipika, na križištu županijskih cesta Poljana – Janja Lipa (Ž4096), Poljana – Gaj – Kukunjevac – Dobrovac

(Ž4236) i Uljanik – Poljana – Međurić – Banova Jaruga (Ž3168). Geografski smještaj je na 45º28´11´´ sjev-

erne geografske širine i 16º59´14´´ istočne geografske dužine te 128 m nadmorske visine. Do 1900. godine

naselje je nosilo ime Poljana, od 1900. do 1997. Pakračka Poljana, a od 1997. ponovno uzima svoj stari naziv

Poljana. Ovo ime nose u Hrvatskoj još tri naselja: Poljana u općini Preko (Zadarska županija), Poljana u

Gradu Vrbovcu (Zagrebačka županija), Poljana u Gradu Vrbovskom (Primorsko – goranska županija). Postoje

još: Poljana Biškupečka, Poljana Čička, Poljana Križevačka, Poljana Lekenička, Poljana Sutlanska, Poljana

Vojnićka, a da ne spominjemo ostale toponime izvedenice iz pojma polje.

Naša Poljana nastala je u nizinskom kraju čije nadmorske visine ne prelaze 130 metara, prostire se u

mikroregiji Zavale Ilove. Klima je umjereno kontinentska s toplim, ponekad vrućim ljetima te oštrim zima-

ma sa snježnim padalinama. Na sjeveru se prostire naselje Antunovac, jugu Janja Lipa, istoku Gaj, a na

zapadu Međurić.

Prapovijest

Najstariju povijest Poljane teško je dokučiti zbog nedostatka povijesnih izvora. Današnje naselje Poljana

nastalo je tek nakon oslobođenja od Turaka početkom 18. stoljeća. U prapovijesnom razdoblju najvjerojatni-

je je postojala naseljenost na prostoru današnje Poljane. Sustavnih arheoloških istraživanja na ovom prostoru

nije bilo; svi otkriveni prapovijesni izvori iz njene okolice stvar su slučajnosti, a dotični povijesni lokaliteti

nisu dodatno arheološki istraženi. Ostaci prapovijesne naseljenosti pronađeni su u susjednim selima:

Antunovcu (željezna strelica), Brekinskoj (bakrene i željezne sjekire) i Brezinama (keramika).1 Možemo

samo pretpostaviti kako bi slični predmeti bili pronađeni i na području današnje Poljane.

Osim toga, Vilko Zeman na svojoj oranici, smještenoj na potkućnici, udaljenoj 200 – 250 metara od žel-

jezničke stanice u Poljani, prilikom oranja često pronalazi brojne keramičke ostatke. Pronašao je i kamenu

sjekiru sa izdubljenom rupom u sredini. Ostatke je 2002. godine Ivan Bukvić, nastavnik kemije i biologije u

Oš Grigora Viteza u Poljani, proučio i prezentirao s grupom učenika na ekološkoj skupini. Učenici su pod

vodstvom učitelja izradili plakat na tu temu i s njime sudjelovali na županijskom natjecanju Eko-kviz Lijepa

naša. Ovdje objavljujemo fotografije tih povijesnih izvora. Nekoliko arheologa koji su vidjeli ove snimke

složilo se da ostaci pripadaju lasinjskoj kulturi. To je bila prva eneolitička kultura (bakreno doba) koja je tra-

jala sredinom 4. tisućljeća pr.Kr. Bila je rasprostranjena u međurječju Save i Drave, bosanskom dijelu

Posavine, južnoj Austriji i zapadnoj Mađarskoj oko Blatnog jezera. Pripadnici te kulture bavili su se

stočarstvom i ratarstvom, a živjeli su u malim zemunicama i spiljama.

18

MOJE SELO POLJANA

1Pakrac 1941. – 1971., Pakrac 1978. str. 27 - 33

„Mračni srednji vijek“ i turska „ničija zemlja“

„Mračni srednji vijek“ nije floskula koja toliko nepravedno ocrnjuje ovo vremensko razdoblje već

metafora kojom želimo opisati siromaštvo povijesnih izvora. Iz tog razdoblja nisu sačuvani povijesni doku-

menti koji bi sadržavali sitniju toponomastiku i govorili nam o manjim naseljima kao što je današnja Poljana.

U dokumentima se spominju prvenstveno utvrde ili veći gradovi. Najbliža srednjovjekovna utvrda današnjoj

Poljani bila je Međurić. Osim nje postojale su manje utvrde u Bujavici i Kukunjevcu te nešto istočnije jaka

utvrda u Pakracu.

U srednjem vijeku, do dolaska Turaka, znamo jedino da se na ovom prostoru nalazilo srednjovjekovno

imanje Topolovac.2 Dali je na prostoru današnje Poljane u to doba postojalo naselje zasad nam nije poznato.

Dolaskom Turaka sredinom 16. stoljeća ovaj kraj je u potpunosti opustošen i ispražnjen. Pakrac su Turci

osvojili 1543. godine, a Međurić 1544. U tursko doba ovo je bila ničija zemlja, potpuno opustošen i napušten

kraj. Na zapadu, na hrvatskoj strani (Habsburška Monarhija) postojala je Slavonska vojna krajina. Prva

hrvatska naselja nalazila su se uz rijeku Česmu: Vrtlinska, Čazma, Draganec, Narta, Rača, Severin, zatim

prema sjeveru Črešnjevica i Đurđevac. Na istoku, na turskoj strani nalazila se turska vojna krajina – serhat.

Prve utvrde na turskoj strani bile su Kraljeva Velika, Međurić, Zdenci i Podborje, dok su se prva naselja

nalazila dalje prema istoku podno Psunja uz Pakrac i Lipik, pod Papukom, u dolini Sloboštine, gornje Pakre,

gornje Bijele i u dolini Voćinke. Zaključujemo kako od Slavonske vojne krajine na zapadu (uz Česmu) do

19

MOJE SELO POLJANA

2Mirko MARKOVIĆ, Slavonija, Golden Marketing, Zagreb 2002., str. 504

Ulomci keramike i kamenasjekira iz Poljanje

turske vojne krajine – serhata na istoku (podno Psunja i Papuka) - za turskog vladanja nije bilo nikakvih nase-

lja, to je bio prostor ničije zemlje, širok kojih 30 km. U tom prostoru danas se nalazi Poljana. Turci su pro -

tjerani iz ovih krajeva krajem 17. stoljeća u Velikom ratu za oslobođenje od Turaka (1683. – 1699.).

Ponovno doseljenje Hrvata

Zamislite kraj kojeg 150 godina nije dotaknula ljudska ruka, kojeg je „progutala“ vegetacija, kojeg su

posjećivale samo zalutale vojske i divlje životinje. Takvu divljinu zatekli su prvi doseljenici nakon

oslobođenja od Turaka. Jedna grupa doseljenih Hrvata naselila je polje uz rijeku Bijelu te novonastalom

naselju dala ime Poljana.

Današnju Poljanu stvorili su početkom 18. stoljeća novodoseljeni Hrvati iz Polonja i sela iz okolice

Križevaca. Nakon njih su se počeli doseljavati Gorani.3

U prvom popisu stanovništva nakon oslobođenja od Turaka 1698. još se ne spominje Poljana, ali već u sli-

jedećem popisu iz 1736 se spominje, pa zaključujemo kako je naselje nastalo upravo u tom periodu između

1698. i 1736. Prema popisu iz 1736. u selu su bile 42 naseljene kuće i domaćinstva, 44 konja, 67 volova, 61

krava i junadi, 10 ovaca, 175 svinja, 12 košnica pčela, 101 jutro oranica, 3 mlinova vodenica.4

Kao seoski kućedomaćini u tom se popisu spominju: Juro Crnković koji je ujedno bio i knez u selu, Petar

Melčić, Petar Rožanić, Ivo Rožanić, Bartol Gregurić, Juro Gregurić, Antun Crnković, Martin Crnković, Petar

Papeš, Antun Štimac, Antun Manjarić, Juro Manjarić, Andrija Čop, Martin Gregurić, Luka Romac, Gergo

Dolušić, Juro Dolušić, Petar Dolušić, Mihal Štimac, Ferenz Majstor, Mihal Gregorić, Jacob Obranić, Andrija

Manez, Bartol Gregurić, Stjepan Gregorić, Luka Crnković, Antun Jugović, Tomo Papeš, Mato Herbans,

Antun Velčić, Bartol Šekutor, Martin Šafar, Jakob Jakobac, Martin Golik, Petar Šafar, Andrija Štimac, Antun

Obranović, Nikola Tomašić, Antun Rački, Luka Wolf i Antun Ubriški.

Iz ovog davnog popisa možemo iščitati kako su najbrojniji u tadašnjoj Poljani bili Dolušići, Crnkovići,

Gregurići i Štimci. Zbog brojnosti ova su se prezimena očuvala do današnjih dana.

Na oslobođenim područjima ubrzo su osnovana vlastelinstva. Godine 1729. osnovano je pakračko vlastelin-

stvo, jedno od većih vlastelinstva u Slavoniji. Imalo je 35 sela u okolici Pakraca, a car Karlo VI. darovao ga je

dvorskom savjetniku Johanu barunu Imbsenu. Među naseljima pakračkog vlastelinstva spominje se i selo

Poljana.5 Godine 1848. selo je imalo 438 stanovnika, od toga 431 rimokatolika i 7 Židova; 1854. 424 stanovni-

ka, od toga 419 rimokatolika i 5 Židova, a 1861. 455, od toga 445 rimokatolika, 9 Židova i 1 pravoslavni 6.

U knjizi Hrvatska na tajnim zemljovidima u 18. i 19. stoljeću7, Poljana je opisana sljedećim riječima:

20

MOJE SELO POLJANA

3 Mirko MARKOVIĆ, Slavonija, Golden Marketing, Zagreb 2002., str. 5044 Ivo MAŽURAN, Stanovništvo i vlastelinstvo u Slavoniji 1736. godine i njihova ekonomska podloga, Osijek 1993.5 Isto, str. 728 6 Ostavština Rudolfa Horvata, HDA Zagreb7 Mirko VALENTIĆ (ur.), Hrvatska na tajnim zemljovidima u 18. i 19. stoljeća – Požeška županija, Hrvatski institut za povijest,

Zagreb 1999.

Selo Poljana udaljeno je nepuni sat od Jovače ili Marina Sela, tričetvrt sata od Gaja, sat i četvrt od

Duhova. Selo leži uzdignuto, na jaruzi koja tuda protječe, a proteže se od šume Bukvika do doline potoka Bele

podno sela, gdje završava. Jarugu natapa nevažni potočić i preko nje se i u selu i izvan njega može priječi.

I potok Bela i mlinski jaz imenom ribnjak, koji iz njega istječe, jako su blatnjavi. Potok je širok šest do

osam hvati i dubok pet do šest stopa. U ovdašnjem se kraju preko njega nigdje ne može priječi. Mlinski je jaz

podjednako dubok, no nešto je uži i premošćen je dvama drvenim mostovima.

Šuma na otočiću između potoka i mlinskog jaza obrasla je mješovitim visokim stablima i grmljem, ima

vlažno livadno tlo i osim pješačke staze – koja ulazi u nju, ali njome ne prolazi – nema nikakva prolaza.

Šuma na granici Slavonskog generalata i šuma prema sjeveroistoku obrasla je visokim rijetkim stablima

i pješice se može proći i izvan prolaza.

S povišenog terena na kojem leži selo vidi se kraj prema zapadu te cesta koja na toj strani dolazi iz

Slavonskog generalata, iz Međurića.

Prolazna zemaljska cesta iz Zagreba u Hrvatskoj prema Pakracu itd. dolazi ovamo iz Gradiške pukovnije

od sela Međurića te odavde ide u Gaj.

U ovom je kraju za suha tla i suha vremena uporabljiva teškim vozilima, u vlažno je doba, naprotiv, jako blat-

njava i gotovo se uopće ne može proći. Iste su kakvoće i svi ostali putovi koji odavde vode do najbližih sela.

Crkva u selu izgrađena je od drva.

Živež se prema potrebi može otpremiti zemaljskom cestom.

Pakracká Polana.Sredinom XIX. stoljeća u selo su se doselili

češki doseljenici čime se izmijenila narodno-

sna slika sela. Starosjedioci Hrvati postaju

manjina. Česi iz tadašnje Češke iseljavali su se

zbog prenapučenosti zemlje. Drugi razlog je

zakon iz 1790. po kojem je samo jedan sin

nasljeđivao selište, dok su ostali postajali nadničari ili radnici u manufakturama. U Češkoj je postojao običaj

da roditelji ostavljaju zemlju i sve nekretnine onome tko im je od djece najdraži. Nasljednik je morao uzdrža-

vati roditelje do smrti, a ostaloj braći i sestrama morao je dati otpremninu. Zemlja se nije smjela dijeliti. Jedan

od razloga iseljavanja Čeha je i gospodarska kriza koja je nastupila nakon Napoleonovih ratova i kontinen-

talne blokade (1813.-1850.)8. U toj potrazi za zemljištem i novim domom jedan dio Čeha doselio se do

21

MOJE SELO POLJANA

8 Siniša Njegovan STAREK, Česi u Pakracu, Prekopakri i Lipiku, Pakrac 2008.,str 15 - 16

Izgled Poljane na vojnom zemljovidu s kraja 18. stoljeća

Poljane. Zemljište su kupovali od starosjedioca Hrvata čije su se kućne zadruge raspadale nakon ukinuća

kmetstva 1848. godine. Kupljena zemlja je često bila zapuštena, neobrađena ili šikara od raspadajućih zadru-

ga, zato je trebalo mnogo truda i muke kako bi se ono osposobilo za normalan život. Česima nije to bio veli-

ki problem jer su bili poznati kao radišan narod.

Prema popisu stanovništva iz 1900. od ukupno 857 stanovnika, u Poljani je živjelo 502 Čeha, 225 Hrvata,

90 Mađara, 35 Slovaka itd.9 Česi su imali apsolutnu većinu u selu. Sa sobom su donijeli brojne novine u

gospodarstvu i načinu življenja, a utjecali su i na kulturni život sela. Donijeli su krumpir koji se do tada nije

uzgajao u Slavoniji. Odnosi sa starosjediocima Hrvatima nisu bili uvijek najbolji.

Tako su o Česima u Pakračkoj Poljani pisale zagrebačke Narodne novine. Naime na sudu u Kutini Česi

iz Poljane predali su žalbu protiv starosjedioca Hrvata čija im je stoka popasla proso i djetelinu. Sud im je

navodno savjetovao da provedu komasaciju zemlje ili da se vrate u Češku.10

popisna godina ukupno Hrvati Česi Mađ. Slova. Srbi Tal Jugo.

1900. 857 225 502 90 35 4 - -

1910. 888 268 457 43 109 6 3 -

1953. 813 342 437 4 - 16 2 2

1961. 869 358 393 23 30 46 4 1

1971. 770 370 265 15 20 38 16 30

1981. 761 376 179 6 12 23 8 140

1991. 669 406 149 5 16 27 14 31

2001. 626 485 95 5 ? ? ? ? 11

Narodnosni sastav Poljane.

Prvi službeni popis stanovništva na kojem se je izjašnjavala nacionalna pripadnost je onaj iz1900. godine. Tada je Poljana bila češko selo, Hrvati su činili svega četvrtinu stanovnika sela.Ostale dosta brojne nacionalne manjine bili su Mađari i Slovaci. Jaka je nacionalna svijestnedavno doseljenih Čeha, Mađara i Slovaka. S vremenom nacionalna svijest jenjava a isti sekroatiziraju, tako da se nacionalni sastav u slijedećih sto godina preokrenuo. Češka većina spočetka prošlog stoljeća postala je danas manjina. Zanimljiva je godina 1981. kada se velik brojizjasnio jugoslavenima (140). Jugoslavenski unitarizam nalazio se tada neposredno nakon smrtiJosipa Broza na svom vrhuncu.

22

MOJE SELO POLJANA

9 Mirko KORENIĆ, Naselja i stanovništvo SR Hrvatske: 1857. – 1971. JAZU Zagreb 1979.10 Josef MATUŠEK, Česi u Hrvatskoj, Jednota Daruvar 1996.11 U popisu stanovništva 2001. u manjim naseljima iskazane su samo brojnije nacionalne manjine. U slučaju Poljane, to su samoČesi i Mađari. Popis stanovništva, kućanstva i stanova 2001. godine. Stanovništvo prema narodnosti i vjeri po naseljima. RHDržavni zavod za statistiku.

popisna godina broj stanovnika

1857. 437

1869. 507

1880. 591

1890. 776

1900. 857

1910. 888

1921. 780

1931. 888

1948. 1601

1953. 813

1961. 869

1971. 770

1981. 761

1991. 669

2001. 626

Gospodarski procvat u međuraću

Najstariji mještani Poljane, rođeni između Dva svjetska rata (1918.-1941.), dobro se sjećaju Poljane iz tog

razdoblja. Kažu kako je to bilo „zlatno doba“ sela. Poljana, tada Pakračka, bila je izuzetno gospodarski razvi-

jena za jedno selo. Na gospodarski razvitak sela uvelike je utjecala gradnja željezničke pruge koja je u selo

pristigla krajem 19. stoljeća. U selu je tada postojala tkaonica, ciglana, mljekare, mlinovi, mesnice te bro-

jne trgovine i gostionice.

Početkom XX. stoljeća, a posebice između dva svjetska rata, Poljana se razvila u snažno obrtničko i trgo-

vačko središte na području kotara Pakrac. U popisu 14 velikih radionica i tvornica na području kotara Pakrac

iz 1913. godine, spominju se dvije u Poljani: tvornica cementne robe Josipa Konsek i mlin na vodu Andre

Gamaufa.12 Rijetka su naselja na području kotara Pakrac koja su imala više obrtnika i trgovaca. U Poljani je

između 1932. i 1935. godine postojalo čak 6 trgovačkih radnji; jedna je bila sitničarska radnja, tri mješovit-

om robom, jedna jelovim daskama i jedna trgovina drvenog i građevnog materijala.13 Uspoređujući s ostalim

naseljima kotara Pakrac bila je među vodećim. Naravno, nije se mogla mjeriti s Pakracom i Lipikom, a od

sela su jedino Španovica, Antunovac i Bučje imali više trgovina - sedam. Osim trgovaca, u selu je 1932.

23

MOJE SELO POLJANA

12 Duško KLIČEK, Obrt kroz povijest Pakraca i Lipika, Pakrac 1997., str.54 - 5513 Isto,n.dj., str.73

Broj stanovnika Poljane.

U 15 službenih popisa stanovništva broj stanovnikaPoljane je varirao. Najveći broj stanovnika Poljana je imala1910. i 1931. ukupno 888. Ratovi su oduvijek odnosili žrtvei broj stanovnika se smanjivao. Godina 1948. nije reprezen-tativna jer je te godine zajedno s Poljanom popisano iMarino Selo te se brojka od 1601 stanovnik odnosi na ovadva sela. Od Drugog svjetskog rata do danas broj stanovni-ka opada zbog procesa urbanizacije te danas iznosi 626stanovnika u 217 domaćinstva. Poljana nije za razliku odostalih naselja ovog kraja imala tako drastičan padstanovništva u ovih 15 popisnih godina.

godine bilo 16 registriranih obrtnika: 1 proizvođač soda vode, 1 pilana, 1 kovač, 2 mlinara, 1 zidar, 2 stolara,

1 ciglar, 2 mesara, 1 krojač, 1 postolar, 1 brijač, 1 strojobravar i 1 krojač za žene. Prema broju obrtnika više

su ih imali samo Pakrac i Lipik te Španovica.14 Tkaonica i tvornica cementnih proizvoda, kasnije ciglana,

zapošljavale su najviše radnika.

Najstariji mještani sjećaju se mesnica Pilatove, Bartine i Keserove. Kovači su bili Hodak i Fabijan. Pekar

Nikola Lekaj imao je pekaru u kući Musulin Darka. Seoski liječnik bio je Gudec, a imali su i zubara koji je

bio u Ziminoj kući uz željezničku stanicu. Marija Tomašević dobro se sjeća doktora Moguta koji joj je jed-

nom prilikom vadio zub, što je bilo vrlo bolno, te brice Murvaja koji je uz svoje zanimanje liječio stoku, a

ponekad čak davao i penicilinske injekcije stanovnicima sela.

Trgovine su prije Drugog svjetskog rata imali Uzel i Reis. Reis je bio među najbogatijim ljudima u selu.

Bio je Židov, pamte ga kao izrazito štedljiva, gotovo škrta čovjeka. Bio je vlasnik trgovine mješovitom

robom, gostionice te skladišta i trgovine jelovih dasaka. Uzel Viktor imao je trgovinu mješovite robe i trgov-

inu drvnog i građevnog materijala. Godine 1937. kao vlasnik trgovine mješovitom robom spominje se i

Dragutin Uzel, a 1938. Karlo Uzel. Viktor se 1941. spominje kao vlasnik trgovine zemaljskih proizvoda.

Neposredno pred Drugi svjetski rat trgovine mješovite robe otvorili su Vencl Barta i Ivan Šafar. Njihove rad-

nje djelovale su za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Zima je također imao trgovinu u selu.

Uz željezničku stanicu tridesetih godina prošlog stoljeća izgrađene su dvije reprezentativne zgrade u koji-

ma su smještene bile gostionice. U njima su bile prostrane sale u kojima su se nedjeljom održavale zabave uz

živu glazbu. Jedna je bila gostiona Kod Zime na samom raskrižju, a druga Kod Potočića preko puta že-

ljezničke stanice. Irena Potočić, starija gospođa, vrlo je vješto vodila svoju gostionicu. Njezina se kćerka

udala za Josipa Horvata koji se ovdje priženio i tako postao vlasnik gostionice. Gostionice su još postojale

Kod Vodičke, u zgradi današnje ljekarne, te Kod Reisa, na uglu u samom centru sela. S jedne strane ugla bio

je ulaz u trgovinu, a s druge u gostionicu.

24

MOJE SELO POLJANA

Topografska karta iz 1915. godine.Na njoj je ucrtana na periferiji sela tvor-nica cementne robe (Zement Fb.) tada uvlasništvu Josipa Konsek 15

14 Duško KLIČEK, Obrt kroz povijest Pakraca i Lipika, Pakrac 1997., str. 7215 Topografska karta 1 : 25 000, 1915. god.

25

MOJE SELO POLJANA

Zimina gostiona između dva svjetska rata...

Prva Zimina trgovina i gostiona umeđuraću ... i danas

Gostiona “Kod Potočića” današnje stanje zgrade

Godine 1958. u sličnom popisu spominju se sljedeći porezni obveznici17:

MOJE SELO POLJANA

U požeškom arhivu postoje popisi poreznih obveznika poreza na dohodak od samostalnih zanimanja

općine Poljana, iz kojih možemo saznati imena i djelatnosti obrtnika u selu. Godine 1955. među poreznim

obveznicima zanatlija i ostalih zanimanja navode se od 76 istih na području općine Poljana, sljedeći16 :

Beran Vinko – rezač drva

Doležal Karlo – strojobravar

Grgurić Franjo – stolar

Hanik Mirko – kovač

Kovač Tomo – sabirač jaja

Kovač Ivan – kovač

Morvaj Dragutin – mlinar

Mikulčić Mato – krojač

Molak Lujo – stolar

Perinović Marko – ?

Prstec Josip – krojač

Pšenička Dragutin – tokar

Ribarić Josip – zidar

Salaj Josip – kovač

Somšedik Štefanija – krojač

Tamhina Vencl – stolar

Uzel Ivica – zidar

Žalac Tomo – stolar

Krča Kata – primalj

Somšedik Štefanija - krojačica

Tamhina Zdenka - krojačica

Mikulčić Mato – krojač

Prstec Josip – krojač

Grgurić Franjo – stolar

Vozab Mirko – stolar

Molak Lujo – stolar

Vist Alojz – pilana

Vajdička Ljudevit - kašara

Morvaj Dragutin – mlinar

Štimac Đuro – mlinar

Pilat Josip - selektor

Tamhina Franjo – selektor

Pilat Josip - vršilica

Hašpl Ivan – vršalica

Sakač Ivan – vršilica

Uzel Josip – vršilica

Sakač Josip – vršilica

Vondraček Vlado – vršilica

Vondraček Stjepan – vršilica

Vodička Veno – vršilica

Vodička Ljudevit – kazan za rakiju

Hanih Josip – kazan za rakiju

Rajs Pavle – kazan za rakiju

16 Fond NOO Pakračka Poljana, Državni arhiv u Slavonskom Brodu, Odjel u Požegi17 Fond NOO Pakračka Poljana, Državni arhiv u Slavonskom Brodu, Odjel u Požegi. Spisak poreznih obveznika poreza na dohodakod samostalnih zanimanja, koji se oporezuju za poreznu godinu unaprijed, 9.5.1958.

26

18 Privatna arhiva Duška Kličeka19 isto…20 Ivo MAŽURAN, Stanovništvo i vlastelinstvo u Slavoniji 1736. godine i njihova ekonomska podloga, Osijek 1993.21 Duško KLIČEK, Obrt kroz povijest Pakraca i Lipik, Pakrac 1997., str. 5522 Radnički i narodnooslobodilački pokret u Pakracu i okolini, Historijski institut Slavonije, Slavonski Brod 1970., 187-18923 Fond NOO Pakračka Poljana, Državni arhiv Slavonski Brod, Odjel u Požegi

27

MOJE SELO POLJANA

U popisu samostalnih zanatlija općine Pakrac iz 1977.18 spominju se ovi u Poljani:

elektroinstalater Jandrić Ljubomir, stolar Vozab Mirko, pekar Lekaj Nikola, prekrupar i pilana Vist Slavko,

zidar – fasader Kovač Petar, frizer Sadilek – Bervida Mira. U popisu iz 1980. osim ovih zanatlija spominje

se još Gamauf Slavko koji je popravljao strojeve za pranje rublja, zamrzivače i električne peći.19

Mlinovi

U popisu iz 1736. spominje se kako su u Poljani postojale 3 vodenice.20 Početkom XX. stoljeća spom-

inje se Andro Gamauf kao vlasnik mlina na vodu.21 Najstariji seljani se sjećaju da je u Poljani postojalo

nekoliko mlinova. Najveći je mlin bio vlasništvo Teodora Faka i sina, a nalazio se na mjestu današnje tvo -

rnice Gamauf. Imao je čak tri etaže, a bio je paromlin u kojem su mještani mljeli svoje žitarice.

Rad radnika bio je izrazito težak i slabo plaćen, zbog čega je 1937. godine u paromlinu izbio štrajk. Štra-

jkalo je 13 radnika koji su bili organizirani u Hrvatskom radničkom savezu, a tražili su veće plaće, osam sati

rada i potpisivanje kolektivnog ugovora. Štrajk je trajao od 15. do 19. lipnja, kada su sklopljeni individualni

ugovori poslodavca s radnicima. Tada je paromlin ponovno nastavio sa radom. U pregovorima je posredovao

i sam sreski načelnik iz Pakraca.22 Nažalost, u Drugom svjetskom ratu paromlin su zapalili partizani i to je

bio njegov kraj.

Osim paromlina, mlinove su imali Vista uz pilanu te Vodička Slavko. Krajem 50ih godina prošlog sto-

ljeća spominju se kao mlinari Morvaj Dragutin i Đuro Štimac.23

račun Fakova mlina – prednja i stražnja strana

radnici u Fakovom mlinu

Željeznička stanica

Dana 29. studenoga 1897.godine za promet su bile otvorene željezničke pruge Dugo Selo - Novska i

Banova Jaruga – Pakrac24. Time je i Poljana bila priključena na ovu novu, izuzetno važnu prometnicu, koja

je u sljedećim razdobljima uvelike utjecala na gospodarski i drugi razvoj sela.

Nekad je željeznička stanica bila mnogo prometnija i funkcionalnija. Uz nju se odvijao gospodarski i veći-

na društvenog života sela. Osim toga, iz Marinog Sela dolazila je uskotračna pruga po kojoj su konji vukli

male vagone s kacama punim riba. U Poljani se na željezničkoj stanici riba pretovarivala u željezničke vagone

i prevozila dalje. Na njoj se otkupljivala cikorija, krumpir, žito, stoka koja se odvozila vagonima dalje. Seljaci

iz šire okolice dovozili su ove proizvode na željezničku stanicu. Uz nju su bile dvije gostionice, ona Zimina

i Potočićeva, te Fakov mlin i tkaonica. 28 srpnja 1912. godine otvorena je poštanska agencija na kolodvoru

u Poljani.

Godine 1899. kao upravitelj željezničke postaje spominje se Wagmann Antun, 1903. Rajnik Bela, 1914.

Humsky Gustav, a 1917. Humsky Rudolf.25

28

MOJE SELO POLJANA

Željeznička stanica u Poljani između dva svjetska rata

24 Helena BUNIJEVAC, Povijest „Parovozne lonjsko-poljske željeznice“ - Preobrazba od lokalne do koridorske pruge, Zbornik Povijesnog društva Pakrac – Lipik, broj 5, Pakrac 2008.

24 Imenik dostojanstvenika, činovnika i javnih službenika kraljevina Hrvatske i Slavonije; Zagreb 1894. – 1918.

Mehanička tkaonica Bogumir Šefc Pakračka Poljana

Mladi češki poduzetnik iz Daruvara, Bogumir Šefc, 1926. godine otvorio je tvornicu tekstila u Pakračkoj

Poljani. Točnije, premjestio je strojeve iz slične daruvarske u novootvorenu poljansku tvornicu. Tvornica je

pod nazivom Mehanička tkaonica Bogumir Šefc Pakračka Poljana postojala na kraju Kolodvorske ulice na

starom koritu rijeke Bijele, sve do

Drugog svjetskog rata. Danas se vide

samo jedva primjetni ostaci pogona,

te očuvana stambena zgrada u kojoj

je živio vlasnik tkaonice. Šefc je

specijalizirao proizvodnju i ograničio

se samo na izradu platna, što se

pokazalo najisplativijim. Zbog toga

je bio jedan od uspješnijih poduzetni-

ka u ovom kraju.26

U tkaonici je radilo 50tak radnika, uglavnom žena iz Poljane, Janje Lipe, Antunovca, Gaja, Kukunjevca,

Brezina, ali i nekoliko majstora koji su održavali strojeve. U tkaonici su se proizvodili žutica, gradl i šifon

platno. U njoj su postojali brojni tkalački strojevi.

Ana Briški, rođena 1921. godine, počela je raditi u tkaonici sa svega 14 godina. Radila je u tri smjene,

dopodne, poslijepodne a ponekad i noću. Tkala je platno na stroju. Bilo je tada uposlenih oko 40 radnica, a svaka

je radnica radila na dva stroja. Proizvodi iz tkaonice razvozili su se željeznicom po gradovima i većim mjestima.

Marija Tomašević, rođena 1919. godine, prisjeća se svoje majke Mande Pintar koja je 12 godina radila u

tkaonici. Svakodnevno je pješačila iz Janje Lipe kao i ostale žene na posao u Poljanu. Manda Pintar je radi-

la u tkaonici od samog početka. Marija se sjeća i vlasnika Šefca kao jako „finog“ gospodina kojem je nosi-

la sir i vrhnje. Šefc je u svom posjedu u Poljani imao i veće površine zemljišta i šuma, zbog čega i danas u

narodu postoji sačuvan toponim Šefcova šuma. U tkaonici su radile i tri Daruvarčanke, žene koje su zanat

„ispekle“ u tkaonici u Daruvaru, a u Poljani su poučavale nove radnice.

Godine 1937. u Poljani u vatrogasnom domu održana je skupština radnica tkaonice na kojoj je osnovana

Podružnica Hrvatskog radničkog saveza. Skupštini je osim 56 radnica, prisustvovao i izaslanik HRS Treppo

Zvonimir. Ukazalo se na činjenicu da su radnice dosta slabo plaćene, svega 18 para po metru platna koji

izrade, što nije dovoljno za pristojan život. Osim toga, nije im se dodatno plaćalo za rad u noćnim smjenama.

29

MOJE SELO POLJANA

Na ovoj loše vidljivoj fotografiji možemo uočiti konture nekadašnje tvornice tek-stila u Poljani. Na istoj stoji natpis na kojem piše Mehanička tkaonica.U prvomplanu vidi se stambena zgrada vlasnika koja i danas stoji na istom mjestu.

26 „Chceme žit!“, Pregled prosvjetnih i gospodarskih poslova naših mjesta i pregled djelovanja društva i života čeških mjesta uJugoslaviji od godine do godine, Čehoslavački savez u Jugoslaviji, Prag 1937.; Drobnu praci, Pregled djelatnosti Prosvjetnog i gospodarskog odbora, Matice školske i Centralne knjižnice Čehoslovačkog saveza uJugoslaviji u vremenu od 1.1.1935. do 30.6.1936. god., Štamparija Grafika (S. Kovačić) Zagreb 1936.

Izabran je Uži odbor koji je sastavio radničke zahtjeve s kojima će uči u pregovore s poslodavcem Šefcom.

Uži odbor je zahtijevao da se plaće radnica urede tako da bi im se plaćalo 3, 2,50 i 3,50 dinara ovisno koji

posao radnica radi jer su neke radile na stanu, neke su sukale pamuk, neke su radile kod štrikanja i snovanja

pamuka. Ipak, neke od radnica nisu ušle u HRS i svoje su kolegice nazivale komunistkinjama zbog priključi-

vanja HRS-u.27

U Drugom svjetskom ratu tkaonica je proizvodila i za potrebe vojske. Partizani su je zapalili i tako je u

prošlost otišla tvornica od koje su živjele mnoge obitelji ovog kraja. Danas u Poljani imamo tvornicu tekstil-

nih proizvoda Gamauf, koju bismo mogli nazvati nasljednikom tradicije nekadašnje tkaonice.

Radnice tekstilne tvornice snimljene negdje pred Drugi svjetski rat ispred pogona.

Mljekare

U Poljani je u prošlosti bilo nekoliko mljekara, danas nažalost niti jedna. Većina starijih sjeća se mljekare

Bacilek Vencla. U njoj je postojalo sabiralište mlijeka, proizvodnja sira i vrhnja. Pojedini radnici mljekare

zaprežnim su kolima skupljali mlijeko po Marinom Selu, Goveđem Polju, Antunovcu i drugim selima ovog

kraja. Mljekara je postojala prije i poslije Drugog svjetskog rata. Nastavila je s radom i u komunističko doba,

sve do 70-ih godina kada se nije više mogla nositi s jačom konkurencijom kakvu je predstavljala mliječna

industrija Zdenka.

Neki mještani sjećaju se mljekare Viktor Kokota u Kolodvorskoj ulici. Vlasnik mljekare bio je iz

Đurđevca. Mljekara je prestala s radom 1943. zbog ratnih prilika, a sam vlasnik vratio se u Đurđevac.

30

MOJE SELO POLJANA

27 Radnički i narodnooslobodilački pokret u Pakracu i okolini, Historijski institut Slavonije, Slavonski Brod 1970., str. 170 - 171.

Mljekara je proizvodila tvrde sireve. Sirevi i mlijeko u velikim kantama su odvozili željeznicom u gradove i

veća naselja. Vlasnik ove mljekare također se opskrbljivao mlijekom iz većine sela ovog kraja. Sirutkom je

prehranjivao poveći broj svinja koje je također prodavao.

U putopisu Šimuna Vlahova Diljem Slavonije autor opisuje Poljanu koju je posjetio negdje između dva

svjetska rata. U selu je zatekao čak dvije mljekare:

…Odatle samovoz krene u Gaj, a iz Gaja spušta se do Poljane. …Selo Poljana je na zgodnom položaju.

U selu je tkaonica žutog platna pokraj kolodvora, a u istoj blizini nalazi se paromlin te dvije parne mljekare:

Horvatić i Samopomoć.28

Ove dvije fotografije prikazuju jednu od poljanskih mljekara između dva svjetska rata.

Ciglana

Na izlazu iz sela prema Međuriću postojala je nekad ciglana. Ciglana je nastala negdje između dva svje-

tska rata. Prvi vlasnik bio je Barta Viktor, a njega se sjeća unuka Ana Mikulčić, rođena Barta 1932. godine.

Prisjeća se kako je djed na svojoj zemlji izgradio ciglanu. Imali su tamo 4 jutra zemlje, pola su iskoristili za

ciglanu, a pola je ostala livada. Kao malena, Ana je tamo vodila krave na ispašu. Na ciglani je kao glavne maj-

store djed zaposlio Talijane, i tako su se neke talijanske porodice naselile u Poljanu. Kasnije je djed prodao

ciglanu nekom Kavaliju, koji je ciglanu znatno proširio i sagradio visok dimnjak.

Nakon Drugog svjetskog rata ciglana je nacionalizirana, preuzela ju je država, točnije državna tvrtka

Konstruktor. Preko ljeta u njoj je bilo zaposleno oko 50-ak radnika, dok zimi svega 10-ak, što znači da je to

bio gotovo sezonski posao.

U ciglani su radili radnici iz Poljane i okolnih sela: Antunovca, Gaja, Janje Lipe i Međurića. Proizvodili

31

MOJE SELO POLJANA

28 Šimun VLAHOV, Diljem Slavonije, Zagreb 1942.

su opeku, a jedno vrijeme i crijep. Svoje proizvode prodavali su na području cijele Jugoslavije. U danu su

izrađivali 30 000 cigli. Radilo se u jednoj smjeni od 6 do 14 sati, a ložači su radili tri smjene: od 8 do 16, od

16 do 24, od 24 do 6 h.

Danas se vide samo ostaci nekadašnje ciglane. Ciglana je otprilike izgledala ovako29:

Proizvodnja cigle započinjala bi iskopavanjem zemlje. Ova sirovina nalazila se na mjestu same ciglane.

Nekada je to bio izuzetno mukotrpan rad jer su radnici sve radili ručno. Tek kasnije, kada je nabavljen bager,

njihov rad je pojednostavljen i olakšan. Iskopana glina se obrađivala, usitnjavala, dodavala se voda, mijesila

se glinena masa i na kraju se oblikovala cigla. Tako svježe oblikovan proizvod odvozio se u sušaru gdje se

sušila kako bi se oslobodila suvišne vode. U početku se cigla nije pekla već samo sušila, a tek kasnije je

nabavljena peć za pečenje cigle. Nakon sušenja slijedilo je pečenje cigle. Ciglana je zatvorena 80-ih godina

XX. stoljeća, ponajviše zbog nerentabilnosti.

32

MOJE SELO POLJANA

29 Shemu je izradio na osnovi intervjua Ivan Oleksa učenik VII. razreda

Kulturni život

Kulturni život sela bio je nekada daleko razvijeniji nego danas, pose-

bice između dva svjetska rata. Najvažniji pokretač kulturnog života u selu

bila je škola i učitelji te Dobrovoljno vatrogasno društvo. Škola u Poljani

otvorena je davne 1885. godine 30. Tada je to bila niža pučka četverogo-

dišnja škola. Svake godine u školi su se održavale proslave i svečanosti, a

najveća je bila završna svečanost koja se održavala na kraju školske godine,

Na njoj je prisustvovale većina roditelja i mještana. Poneki su učitelji s dje-

com uvježbavali predstave. Nakon Drugog svjetskog rata, kada su se otvo-

rile osmogodišnje škole, đaci iz Poljane su više razrede pohađali u matičnoj

osmogodišnjoj školi u Antunovcu. To je trajalo do 1971. godine kada

Poljana postaje matična osmogodišnja škola za okolna sela Gaj, Brekinsku,

Brezine, Antunovac, Marino Selo, Bujavicu i dio Kukunjevca.

Dobrovoljno vatrogasno društvo osnovano je 1927. godine i osim

svoje humane djelatnosti imalo je veliki utjecaj na kulturni život sela.

Unutar društva osnovan je puhački orkestar, a često su organizirali i

seoske proslave.

MOJE SELO POLJANA

30 Antun CUVAJ, Povijest za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, knjiga treća 1869.-1888.,Zagreb 1909.

33

Poljanski sokol

Između dva svjetska rata u selu je postojalo Sokolsko društvo, Čehoslovačka beseda i Seljačka sloga.

Velik je bio utjecaj Čeha na kulturni život sela. Pod utjecajem Čeha osnovano je gimnastičko društvo Sokol,

iako u Sokolu nisu bili samo Česi, već i brojni Hrvati. Inače, prva sokolska društva nastala su u Češkoj 1862.

godine, odakle su se širila u sve slavenske zemlje u Austro – Ugarskoj Monarhiji. Gimnastičari Sokola u

Poljani vježbali su na prečama i to uglavnom za većih proslava u selu. Najveće je slavlje u Poljani bilo za

Svetu Anu. Sokol je djelovao i u sklopu škole. Stariji seljani sjećaju se sokolara i njihovih vježbi koje su

izvodili na školskim svečanostima. U školskom dvorištu postojala je preča na kojoj su vježbali.

Na poticaj Čeha u Međuriću i tvorničara Bohumira Šefca, u Poljani je osnovana Čehoslovačka beseda.

Upravni odbor su činili: predsjednik Bohumir Šefc, dopredsjednik Antonin Badura, blagajnik Josef Konyvka,

članovi Vaclav Bacilek, Jan Borčicky, Josef Borčicky, Daniel Lehotsky, Viktor Uzel, František Vel, Vilko

Zima. Društvo se usmjerilo na uvježbavanje kazališnih predstava i na suradnju sa susjednim društvima.

Planirana gradnja doma i otvaranje škole nije se ostvarila. Češka se mladež rijetko uključivala u rad Češke

besede, na što se žale stariji članovi.31 Češke gospodarske zadruge osnovane su u 29 mjesta Hrvatske. U

Poljani je ista osnovana 1931. godine.

Matica školska unutar Čehoslovačkog saveza planirala je u Poljani otvoriti paralelno češko odjeljenje

između dva svjetska rata. Do otvaranja škole nije došlo zbog otpora državnih ureda, ali dijelom i zbog nezain-

teresiranosti roditelja. U Pakračkoj Poljani između dva rata je postojalo Češko društvo. U selu su se prikazi-

vali češki igrokazi i dolazile su Češke pokretne knjižnice. Česi su donijeli i običaj priređivanja zabava.

U selu je 1931. osnovana Udruga za uzgoj svinja jokširske pasmine u Pakračkoj Poljani, 1934. godine

Stočarska udruga za uzgoj goveda čistokrvne simentalske pasmine, a 1935. Lovačko društvo Srnjak.32

Poljana je zbog svoje veličine te kulturne i gospodarske važnosti u izvjesnom periodu bila i općinsko

središte. Negdje neposredno prije Prvog svjetskog rata formirana je Upravna općina Pakračka Poljana.

Upravne općine kotara Pakraca tada su bile Antunovac, Badljevina, Buč, Čaglić, Dragović, Gaj, Kukunjevac,

Lipik i Pakračka Poljana. U Imeniku dostojanstvenika, činovnika i javnih službenika kraljevine Hrvatske i

Slavonije 1914. godine33 spominje se da je načelnik općine Pakračka Poljana bio Salač Vencel, Vrban Matija

bio je bilježnik i blagajnik a mjesni sudac Kousek Josip. U Almanahu Kraljevine SHS iz 1928. godine34

spominje se također općina Pakračka Poljana. Koja okolna mjesta je okupljala nije nam poznato, ali zna se

da je načelnik bio neki Lj. Vajdička, a bilježnik N. Mandić. Općinska zgrada bila je na mjestu današnjeg

Vatrogasnog doma, a u njoj su smješteni bili uredi i stan bilježnika. Najstariji mještani sjećaju se još i bi-

lježnika Josipa Horvata, pisara Ive Perinovića. Ivan Dolušić bio je bubnjar koji je oglašavao po selu.

U razdoblju od 1952. do 1962. Pakračka Poljana bila je općinsko sjedište za naselja Pakračka Poljana, Gaj,

Antunovac, Bujavica, Brekinska, Toranj, Brezine, Strižićevac, Kapetanovo Polje i Marino Selo.35 Nakon rata

34

MOJE SELO POLJANA

31 Josef MATUŠEK, Česi u Hrvatskoj, Jednota Daruvar 1996.32 http:\\filozof.ffzg.hr/gimbrisi/arh/vodic/pravila.doc – Pravila hrvatskih društava 1845. – 1945.33 Imenik dostojanstvenika, činovnika i javnih službenika kraljevina Hrvatske i Slavonije; Zagreb 1914.34 Almanah Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Zagreb 1928.35 Fond NOO Pakračka Poljana, HDA Slavonski Brod, Odjel u Požegi

općina je imala prostorije u novom seoskom domu koji je sagrađen na prostoru nekadašnjih livada i vrtova.

Općina je izdavala građevinske i lokacijske dozvole, lovne dozvole, razrezivala porez svojim obrtnicima

i ljudima drugih samostalnih zanimanja, u općini su se podizale dozvole za sajam, vojne obveze i dr.36 Jedno

vrijeme nakon Drugog svjetskog rata postojala je u selu i policijska postaja.

35

MOJE SELO POLJANA

36 Fond NOO Pakračka Poljana, HDA Slavonski Brod, Odjel u Požegi

Ova slika snimljena je 1928. godine iza škole u Poljani. Okupljeni poljanski vatrogasci, sokolovi, članoviSeljačke sloge, đaci, učitelji i ostali seljani na prosvjedu poslije ubojstva Stjepana Radića. Fotografija svje-doči da je u selu, točnije u prostorijama škole, postojala čitaonica.

DVD Poljana između dva svjetska rata

Kraj prosperiteta i slobode

Drugi svjetski rat uništio je ono što se godinama stvaralo. Završilo je „zlatno doba“ sela. U selo su

dolazile razne vojske: ustaše, Nijemci, partizani, čerkezi. Domobrani su bili stacionirani u blizini željezničke

stanice, a smještaj su pronašli u Ziminoj gostionici. Izgradili su brojne bunkere na prilazima selu čime se tre-

balo obraniti od napada partizana. Uz željezničku stanicu bilo je skladište municije i oružja. U velikim ko -

tlovima ispred Zimine gostione svakodnevno su kuhali obroke za vojsku. Poljana je bila vrlo jako uporište

domobrana i ostalih snaga.

36

MOJE SELO POLJANA

Kapela Sv. Ane u Poljani prvi put se spominjekao drvena kapela 1730. godine. Zbogtrošnosti je porušena, a nova je sagrađenatroškom seljana 1910. godine, što i piše nazvoniku. Veliki oltar poklonio je sveučilišniprofesor Josip Pazman. Dimenzija je 19 X 10m. Pripada župi sv. Katarine u Gaju.37

Ovo nije najstarija poljanska škola. Bila je jednastarija školska zgrada koja je postojala malo dalje.

Školska zgrada na slici građena je 1913. i kao takvapostojala je do 1970. kada je dograđena u sadašnju.

Škola u Poljani otvorena je davne 1885. Budućida je spomenica škole otuđena gotovo ništa ne

znamo o tim davnim događajima. Za sada najstarijiučitelji kojeg sam pronašao je namjesna učiteljica

Vilma Ramušćak iz 1895. te Bobinac Jakob iz 1897.U prizemlju zgrade bio je učiteljski stan, a na katu

su bile dvije učionice. Današnja škola izgrađena je1971. godine kada postaje osmogodišnja i centralna

škola za okolna sela.

37 Imovnik župne crkve svete Katarine u Gaju 1987. godine; Arhiv Župe Gaj

Partizani su od početka rata često napadali Poljanu i vršili diverzantske akcije u njoj i okolici. Tako su spalili

tkaonicu, Fakov mlin, minirali mnoge mostove na prilazima selu, srušili su most u središtu sela, sjekli žice brzo-

java, uništavali željezničku prugu itd. Spaljene su poneke kuće i sjenici u selu. Htjeli su spaliti i školu, ali

mještani nisu dopustili, uspjeli su je spasiti. Iako su partizanski napadi nastupili od početka rata, ozbiljniji napad

na selo uslijedio je 1942. god. Krilno oružničko zapovjedništvo iz Slavonskog Broda o tom događaju brzojavom

je javilo:

„14. travnja ov.g. u 24 sata četničko komunistička banda oko 200 naoružanih ljudi, posjekli su 30 brzo-

glasnih stupova kod sela Pakračka Poljana, kotar Pakrac. Iz općinske blagajne odnijeli su 1200 kuna, polu-

pali pisaći stroj i brzoglas, pismohranu i sliku poglavnika spalili. U pošti Poljana polupali su brzoglasnu

središnjicu i brzojav, pismohranu uništili i odnijeli 1610 kuna i jedan krugoval. Na željezničkoj postaji

Poljana uništili brzoglas i brzojav kao i pismohranu, odnieli 3000 kuna i 6 sanduka sira i maslaca. Iz tkao-

nice platna u Poljani odnieli sve platno, a tkaonicu zapalili, koja je izgorjela. Viktoru Uzel iz Poljane odnieli

jedan krugoval sa 30 baterija i jedan akomulator. Banditi su došli iz Janje Lipe, a otišli prema Bujavici.

Ustaške i domobranske postrojbe iz Lipika, Gradiške i Okučana krenule su jutros rano u pravcu Bujavice,

radi opkoljavanja i uništavanja ove bande.“38

Partizani su u selo ušli bez ikakvih prepreka jer nije bilo ozbiljnije branjeno. Nakon ovakvih događaja u

selu su se stacionirale jake domobranske postrojbe, a selo je postalo jedno od najjačih fašističkih uporišta u

pakračkom kraju.

U izvještaju iz 1944. navodi se da se u Poljani nalazila II. i III. satnija I. Bojne I. Gorske pukovnije. Druga

satnija imala je 90 domobrana, a III. 70. U obje satnije bilo je 28 Nijemaca. Na željezničkoj stanici bilo je 10

Nijemaca i 10 domobrana željezničke bojne. Ove postrojbe bile su naoružane s 2 teška mitraljeza, 22

puškomitraljeza, 3 laka bacača, 15 pištolja, a ostalo mauzeri.39

Na željezničkom prilazu Poljani, nalazilo se uporište Plavi most. Ovdje su se nalazila dva velika drvena

bunkera u kojima je bilo smješteno 40 domobrana iz Poljane, a po noći su dobivali pojačanje od još 30 domo-

brana. Naoružani su bili jednim teškim mitraljezom, 6 puškomitraljeza, 1 šmajserom, 5 pištolja i ostalo

mauzeri. Okolo uporišta bila je žica i na žici „Handgranate“ i nagazne mine.40

Prugom Pakrac – Poljana svakog je dana krstario pancer koji je čuvao prugu i prijelaze preko nje. Kada bi

se povećala opasnost, u panceru je znalo biti oko 40 domobrana naoružanih s 4-5 puškomitraljeza.41

Stariji se sjećaju i čerkeza koji su 40-ak dana potkraj rata živjeli po kućama u selu te pljačkali selo i

okolicu. Odvozili su sijeno i stoku za Banovu Jarugu, gdje je bilo jako ustaško uporište. Bili su njemački

saveznici, imali su konje i kola, tzv. bričke.

37

MOJE SELO POLJANA

38 Radnički i narodnooslobodilački pokret u Pakracu i okolini, Historijski institut Slavonije, Slavonski Brod 1970., 280-281 str39 isto dj., str 346 40 isto dj., str.34541 isto dj., str.346

Cijelo je selo, kao i Hrvatska, bilo podijeljeno u krvavom građanskom ratu. Dio seljana su bio je u domo-

branima i ustašama, a dio na suprotnoj strani u partizanima. Naročito su se Česi svrstali uz antifašistički pokret

jer je službena politika NDH bila uperena protiv češke nacionalne manjine. Brojni nevini seljani stradali su u

Drugom svjetskom ratu. Pokazatelj podijeljenosti sela su i njeni spomenici žrtvama Drugog svjetskog rata. U

selu postoji spomenik žrtvama fašističkog terora na kojem su ispisana imena palih boraca (partizana):

Konifka Franjo, Konifka Josip, Horaček Slavko, Barta Dragutin, Salač Antun, Čoban Hinko, Kabićek

Josip, Salać Vinko, Uzel Vencl, Balon Vinko, Voraček Stjepan, Najcler Franjo i 32 nepoznata partizana, te

civila žrtava fašističkog terora: Vodička Justina, Mraz Marija, Mraz Karlo, Hanich Ana, Dolušić Manda,

Tomašević Ruža, Badjura Antun, Vodička Mirko, Kovač Andrija, Briški Mijo, Beran Karlo, Hodak Ivan, Vacek

Alojz, Vondraček Josip, Svatonj Marija, Svatonj Jaroslav, Jugović Antun, Janza Gustav, Pistora Josip, Briški

Marija, Najcler Ana.

Na seoskom groblju postavljen je nakon rušenja komunizma spomenik “žrtvama jugokomunističkog i

srbočetničkog terora nad hrvatskim narodom 1941.-1945.-1991.-1995.”:

Antun Briški, Stjepan Crnković, Mato Dolušić, Mijo Dolušić, Antun Dolušić, Matija Grgurić, Đuro

Gavran, Veno Hašić, Vinko Havil, Ivan Kovač, Ivan Leskovski, Danijel Leskovski, Martin Manjarić, Mijo

Manjarić, Josip Nevrkla, Zlatko Potočić, Filip Perinović, Mijo Strganac, Josip Starbaković, Vlado Samšedih,

Ivan Šarf, Andrija Tomašević, Franjo Uzel, Josip Zubljenić, Ivan Boljf civil 1941.-1945., Ivan Trstenjak civil

1941.-1945., Vinko Dolušić civil 1941.-1945., Ivica Križak civil 1941.-1945.

Jedan dio Poljančana odveden je i ubijen u koncentracijskom logoru Jasenovac. Tamo su ubijeni:

Briški (Luka) Mijo rođen 1907., Hrvat,

Dolušić (Mijo) Manda rođena 1891. Hrvatica

Hodak (Mijo) Ivan rođen 1882., Čeh

Kajfeš (Drago) Franjo rođen 1923. Hrvat

Kovač (Blaž) Andrija rođen 1910., Hrvat

Mraz (Karlo) Marija rođena 1906., Slovakinja

Svatoni (Franjo) Ana rođena 1920., Čehinja

Svatoni (Franjo) Jaroslav rođen 1914., Čeh

Tomašević (Mijo) Ruža rođena 1901., Hrvatica

Vacek (Franjo) Alojz, rođen 1897,Čeh

Vodička (Antun) Justina rođena 1911., Čehinja

Vodička (Vencl) Mirko, rođen 1906.,Čeh

Vondraček (Franjo) Josip rođen 1887., Čeh42

38

MOJE SELO POLJANA

42 Jasenovac žrtve rata prema podacima statističkog zavoda Jugoslavije; Bošnjački institut, Zürich – Sarajevo 1998., str. 701

Jedan od pristaša partizanskog pokreta bio je Pavle Raiss. Ustaški stožer Velike župe Livac – Zapolje

izvijestio je o tome Glavni ustaški stan u Zagrebu:

U Pakračkoj Poljani 30.VII. o.g. u 9 sati došla je povjerljiva osoba u gostionu Pavla Raiss, koji uz go-

stionu ima još i trgovinu te prodaju državnih monopola soli i duhana. Izručen je pozdrav od partizanskog

komesara Dušana koji je nekada bio kalfa kod tog trgovca, što je Raiss Pavao rado prihvatio. Na komunis-

tički pozdrav „Smrt fašizmu“ odgovorio je „sloboda narodu“, te je na vanredno lijep način pogostio

došljaka šljivovicom i pozvao ga u posebnu sobicu, te naredi svojoj supruzi, da se donese zajutrak. Stupili su

u razgovor o organizaciji komunističkoj, te je Pavao Raiss dotičnome opisao stanje organizacije u okolici.

Izjavio mu je, da on višekratno potpomaže partizane sa soli i cigaretama koje partizani odnose sa kolima iz

Poljane u Bujavicu, neki Cvjetan (prezime nepoznato) sluga kod Pavla Raissa. Isto tako ove potrebštine iz

Gornjeg Uljanika prenosi partizanima obćinski stražar, koji je po zanimanju urar, a ime mu je nepoznato.

Raiss Pavao se je tom prilikom hvalio kako je on ugledna osoba u partizanskim redovima, jer se kod njega

češće sastaju partizani komesari i komandanti na dogovore. Hvali se također, da znade za organizaciju u

Zagrebu, dapače za njezine glavne vođe. Izaslanik stožera kod svog posjeta kod Pavla Raissa primjetio je

šestoricu mladića navodno iz Zagreba, koji su preko njega prebačeni u Psunj partizanima.

Komunistički suradnici su Pavla Raisa, Vencl Bacilek mljekar, neki Budara koji ima pilanu, mesar Barta,

te Serganac Mijo bivši narodni zastupnik HRS-a.

U jednoj plehnatoj kutiji koja se nalazila u trgovini pod ormarom za skladištenje robe na podu se nalazi

veliki broj zahtjevnica i potvrda od raznih partizanskih jedinica.43

Stravičan zločin nad civilima mještanima Poljane dogodio se 30. kolovoza 1943. kada su Nijemci strije-

ljali mještane. O tom događaju izvještava zapovjednik 4. gorske pukovnije, Zapovjedništva 4. gorskog zdru-

ga, bojnik Bobinac, pri čemu oštro prosvjeduje:

Dana 30. kolovoza 1943. oko 13 sati njemačka vojska iz Banove Jaruge došla je u Poljanu, te iz kuće

Jugović Antuna rođenog 1899., Mraz Karla rođ. 1898., te Jauza Augusta rođ. 1902. svih iz Poljana, izvela

iste i na cesti strijeljala bez ikakva pitanja za te ljude. Odnosna vojska bila je napadnuta između Medjurića

i Poljane, te je jedan vojnik bio ranjen od strane partizana.

Moli se dozvola za ukop imenovanih. Ujedno se izvješćuje, da su pokojnici bili dobri i čestiti ljudi i držav-

ljani u svakom pogledu, te da protiv istih nije ništa predležalo. Žiteljstvo ove obćine uzbuđeno je i uplašeno

zbog ovakvog događaja, te je vrlo lako, da će u slučaju dolaska njemačke vojske pobjeći od svojih kuća, a to

se može dogoditi i u bližoj okolici, kada se mirne ljude koji su kod kuće bez pitanja strijelja. Ovaj slučaj

mogao bi imati nedoglednih posljedica. Pokojnici ostavljaju iza sebe udovicu i po 2 neobskrbljene djece.

Predlaže se na znanje, molbom da naslov preko mjerodavnih vlasti zabrani ovakovo postupanje sa naro-

dom, koje pogoršava sadanšje stanje.44

39

MOJE SELO POLJANA

43 Radnički i narodnooslobodilački pokret u Pakracu i okolini, Historijski institut Slavonije, Slavonski Brod 1970., str 37744 Isto, n. dj., str. 378

Krajem travnja 1945. otpočele su partizanske operacije za oslobođenje sela Poljane. Poljana se pokazala

kao „tvrd orah“. Kada su redom padali susjedna sela Antunovac i Marino Selo, Poljana se još uvijek branila.

Znatna pojačanja dolazila su iz Međurića i Garešnice. Partizansko zauzimanje sela onemogućavalo je i to što

je oko sela bilo postavljeno mnoštvo mina. Nakon teških borbi partizani su zauzeli Poljanu. Nastupilo je raz-

doblje komunističke diktature.

Potkraj rata izbila je strašna epidemija dizenterije u selu i okolici. Pokojna Marija Tomašević prisjeća se

osobne tragedije, kada su joj od bolesti umrla oba sina, jedan od 7 drugi od 13 godina. Brojna su djeca su tada

pomrla u selu i okolici.

Naše ulice

Učenici su izradili svoj interni popis obitelji u Poljani. Popisali su obitelji svojih ulica, s adresama i bro-

jem ukućana te su crtali nacrt sela. Ovdje dajemo samo prezimena po poljanskim ulicama:

Kolodvorska ulica

40

MOJE SELO POLJANA

Arland

Balon

Božiček

Briški

Briški

Česal

Horaček

Horvat

Hudec

Ivanković

Ivanušević

Martinović

Oleksa

Paukovac

Posinak

Pritula

Ribarić

Samelak

Spasojević

Urmović

Vacek

Vodička

Zeman

Zorbas

Babojelić

Balaban

Blažević

Božić

Božić

Bramović

Briški

Brkić

Chadjim

Cremović

Crepulja

Crepulja

Čović

Derfl

Derfl

Dolušić

Dolušić

Domitrović

Domitrović

Dražan

Dujmović

Dujmović

Godeč

Grgačević

Grgurić

Hašpl

Janković

Antunovačka ulica

Jurić

Kos

Kos

Kovač

Kužatko

Marić

Marijanović

Marijanović

Marijanović

Mijadžiković

Molnar

Mulac

Musolin

Nevrkla

Opić

Perinović

Petrović

Pilat

Pilat

Pranjić

Pranjić

Ružička

Skočić

Slivčak

Stakor

Stojčić

Štimac

Treputac

Uzel

Vapnar

Veg

Vida

Voraček

Vozab

Vrbenski

Varoška ulica

Hudec

Jandrić

Kincel

Kovač

Kovač

Kukić

Manjarić

Močile

Perinović

Pritula

Salaj

Slijepčević

Svilar

Šafar

Tomić

Uherek

Uherek

Vondraček

Balon

Buliček

Crnković

Crnković

Dolušić

Grgurić

Grgurić

Hanich

Hodak

Jagodić

Konifka

Konifka

Manjarić

Marijanović

Marijanović

Mraz

Nevrkla

Opić

Paukovac

Paukovac

Sadilek

Sakač

Savi

Stakor

Suknjaić

Šlehta

Štritar

Vapnar

Vist

41

MOJE SELO POLJANA

Ulica brače Konifke

42

MOJE SELO POLJANA

Ulica brače Salača

Gajeva ulica

Božić

Calvi

Crepulja

Čehunić

Djelmo

Dolušić

Hegna

Jasić

Jemelka

Oblaković

Pavetić

Premužić

Pšenička

Pšenička

Sadilek

Savi

Savi

Tomašević

Trputec

Tušim

Vacek

Vondraček

Vranić

Babojelić

Babojelić

Borčicki

Cindrić

Domitrović

Gamauf

Gamauf

Gluščić

Grujić

Iličić

Kovač

Kućina

Luketić

Mraz

Nevrkla

Opić

Pastrva

Pilat

Posejpal

Pritula

Strganac

Širac

Tišler

Vajdiček

Vodička

Žalac

Izgled glavne poljanske ulice početkom XX. stoljeća

Istovremeno su učenici popisali prezimena na lokalnom groblju. Ista su usporedili sa sadašnjim prezi-

menima te su dobili ovaj popis prezimena koja više ne postoje u selu:

43

MOJE SELO POLJANA

Antunovačka ulica - dio premaželjezničkoj stanici, snimljeno1939. godine

Bacilek

Badurova

Barta

Boljf

Borovički

Bosnjak

Branković

Bursik

Cinf

Čaljkušić

Černi

Doležal

Fack

Fiala

Franjić

Gavron

Golik

Horak

Hromeček

Hudi

Kabiček

Kaksa

Kiš

Komuš

Konecki

Kotarac

Kovar

Kožalski

Lacko

Lehotsky

Masar

Matešić

Meaški

Mešnjak

Mocova

Molak

Morvaj

Najcler

Ožanić

Pavličić

Pipal

Pješćak

Potočić

Rajhel

Ratkajec

Romanić

Ružić

Sach

Sikora

Slovpova

Smodji

Stabarković

Šafarek

Šafar

Šarf

Šmitlehner

Špehar

Šperanza

Štefanek

Tamhina

Tomac

Tulala

Verešuk

Veselovac

Vilim

Vrančić

Zalabak

Zastavniković

Zima

Literatura:

• Pakrac 1945.-1975.,Pakrac 1978.

• Mirko KORENIĆ, Naselja i stanovništvo SR Hrvatske: 1857. – 1971. JAZU Zagreb 1979.

• Radnički i narodnooslobodilački pokret u Pakracu i okolini, Historijski institut Slavonije, Slavonski Brod

1970.

• Jasenovac žrtve rata prema podacima statističkog zavoda Jugoslavije; Bošnjački institut, Zürich – Sarajevo

1998.

• Josef MATUŠEK, Česi u Hrvatskoj, Jednota Daruvar 1996.

• Mirko VALENTIĆ (ur.),Hrvatska na tajnim zemljovidima u 18. i 19. stoljeća – Požeška županija, Hrvatski

institut za povijest, Zagreb 1999.

• Šimun VLAHOV, Diljem Slavonije, Zagreb 1942.

• Ivo MAŽURAN, Stanovništvo i vlastelinstvo u Slavoniji 1736. godine i njihova ekonomska podloga,

Osijek 1993.

• Ivo MAŽURAN, Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698.god., Radovi Zavoda za znanstveni rad u

Osijeku, Osijek 1988.

• Duško KLIČEK, Obrt kroz povijest Pakraca i Lipika, Pakrac 1997.

• Topofrafska karta 1: 25 000, 1913.god.

• Imenik dostojanstvenika, činovnika i javnih službenika kraljevina Hrvatske i Slavonije, Zagreb 1894.-1918.

• Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880.-1991.po naseljima, sv.5, Zagreb 1998.

• Siniša Njegovan STAREK, Doseljenje Čeha na područje Prekopakre, Pakraca, Lipika i Filipovca, Zbornik

Povijesnog društva Pakrac – Lipik, broj 4, Pakrac 2007.

• Almanah Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Zagreb 1928.

Učenici su intervjuirali slijedeće mještane:

Tomašević Marija

Briški Ana

Marko Perinović

Marica Vajdička

Fanika Mraz

Dragica Zima

Josip Savi

Verona Horvat

44

MOJE SELO POLJANA

45

”JI“INA “EHÁKOVÁ”

”Ji®ína “eháková”Siniπa Njegovan Stárek

Uvod:

IstraæivajuÊi doseljavanje »eha na podruËje Pakraca, Prekopakre, Filipovca i Lipika, u matiËnim knjigama

roenih, vjenËanih i umrlih proËitao sam podosta netoËno upisanih imena i prezimena doseljenika. Zanimalo

me zaπto je dolazilo do pogreπno napisanih osobnih podataka.

Je li to bila neËija svjesna namjera, moæda neËija naredba (aktualne vlasti, dakako), nemarnost upisivaËa ili

moæda nepoznavanje govora i pisma doseljenika, teπko je utvrditi. Ipak, Ëini mi se da je bilo od svega pomalo.

Neπto sam o tome veÊ napisao u Zborniku, a tada odustao, s namjerom da neπto viπe napiπem u knjizi ”»esi

u Pakracu , Prekopakri i Lipiku”. Meutim, putevi u istraæivanju vode vas na sve strane i pronaete nekakav

podatak kada ga ni ne traæite, odnosno tamo gdje ga ni ne oËekujete.

Upravo to mi se i dogodilo. Prigodom nedavne promocije veÊ spomenute knjige, pristupila mi je simpatiË-

na mlaa æenska osoba u crnoj odjeËi, noseÊi u ruci nekoliko knjiga, manjeg formata , pisanih na Ëeπkom

jeziku i kazala:

” Evo, ove knjige su ostale, bile su vlasniπtvo moga brata Vence”.

”Volio bih proËitati te knjige , ako mi ih moæete posuditi”.

” Poklanjam vam, ja ....” i viπe nije niπta mogla kazati, a u oËima joj zaiskri tuæan pogled.

Uzeo sam te, sudeÊi po izgledu dosta stare knjige (dvije male knjiæice i nekoliko svezaka joπ manjih nov-

ina) , a da ni sam nisam znao, u tom trenutku , πto Êu s njima i ima li zanimljivog πto za mene u tome veÊ

podosta izblijedjelom novinskom papiru.

Uzeo sam ih zbog poπtovanja prema njoj i zbog poπtovanja i pijeteta prema prijaπnjem vlasniku, hrabrom

hrvatskom branitelju Venci ©trbcu, simpatiËnom veselom mladiÊu, koji braneÊi Pakrac, hrabro pogiba 1994.

godine u Kusonjima.

Neizmjerno Vam hvala, gospoo Dragice Vogrinc, za poklonjene knjiæice i novine. Upravo je to ono πto veÊ

godinama traæim.

Jedna od poklonjenih knjiæica je CVI»EBNICE JAZYKA »ESKÉHO , MATE“SKÁ “E» , Sloæil Josef

Müller, Státní nakladatelství v Praze. 1931.

Takvih vjeæbenica veÊ imam , ali me je i ova obradovala. U samoj vjeæbenici, pomno sloæene, nalazile su

se male novine sadræine Ëetiri lista, veliËine 26 x 18 cm. Upravo u tim malim novinama , pod nazivom

”Détsky koutek”, nalazi se tekst koji veÊ godinama traæim, a eto sam je, Ëudnom igrom sluËaja doπao k meni

u malim novinama i prekrasnom gestom Dragice Vogrinc, ro. ©trbac iz Prekopakre, u Ëijim venama teËe i

poneπto Ëeπke krvi, ali joπ viπe pravog ponosa.

Upisivanje imena i prezimena doseljenika u sluæbene dokumente

Doseljavanjem u kraljevine Slavoniju i Hrvatsku, »esi su imali dosta problema u rjeπavanju svojih egzis-

tencija, πto im je bila osnovna briga. Niπta manje vaæno bilo im je i rjeπavanje domovinskih i ostalih doku-

menata potrebnih za rjeπavanje pitanja prebivaliπtva i za druge razne situacije.

Nakon dolaska, njihova imena i prezimena razliËito su upisivana u sluæbene dokumente. Nekad su upisivana

sa viπe fonema nego je potrebno, nekada pak s manje fonema. Fonemi: ch, y, ÷, Ω, é, í, á, ˘, ü, œ, † rijetko su

koriπteni prigodom upisivanja osobnih imena i prezimena doseljenika, a fonem / ® / nisam naπao baπ nikada

napisan, iako je trebao biti napisan.

Vrlo su Ëesti sluËajevi upisivanja Ëeπkih imena u matiËne knjige hrvatskim, njemaËkim, latinskim ili

maarskim izriËajem, odnosno prijevod Ëeπkih imena na navedene jezike. Naravno, to je ovisilo je o vre-

menu doseljavanja, odnosno upisivanja i sluæbenoj uporabi jezika u Slavoniji i Hrvatskoj u 18. i 19., pa i 20

stoljeÊu.

Valja pojasniti na konkretnim sluËajevima pa Êu poËeti s tekstom koji sam naπao u veÊ spomenutim novinama

dobivenim od ge. Dragice Vogrinc, DΩtskom koutku, izdanom u Daruvaru, 15. 12. 1946. g. Igrom sluËaja,

novine su iziπle upravo dan prije moga roenja. SljedeÊa pjesma i tekst uz nju ponukali su me da napiπem ovaj

tekst o upisivanju imena i prezimena Ëeπkih doseljenika.

Pjesmu Ji®ína “ehákova i tekst uz nju prenosim u originalu, onako kako ju je napisao i tiskao autor Petr

Zderadín u DΩtskom koutku 15. 12. 1946. g. u Daruvaru. Odgovorni urednik novina je prof. Franta Burian,

list je izlazio u nakladi Jednote, a izdavala ga je Matica πkolska pri Savezu »eha u Jugoslaviji. Tiskao se u

tiskari Narodna Daruvar 1260/ 1946 .

Zbog Ëitatelja Zbornika pjesmu sam prepjevao na hrvatski jezik, a opasku uz nju preveo na hrvatski jezik.

Doduπe, pjesmu Ji®ína “ehákova Ëitao sam prije dvadesetak godina, a na nju me uputila vrsna Ëeπka pje -

snikinja Æofije Krasková, misleÊi kako Êu prepoznati povezanost te pjesme i Prekopakre. Æofije Krasková

kraÊe je vrijeme radila kao uËiteljica u Prekopakri, zajedno s uËiteljem Karlom “ehakom u Ëeπkoj paralelki

pri PuËkoj πkoli u Prekopakri. Bilo je to neπto prije okupacije »ehoslovaËke od faπistiËke NjemaËke.

Naæalost, pjesnikinja je nedugo nakon naπeg susreta umrla, a meni je ostala tajna povezanosti pjesme Ji®ína

“ehákova i Prekopakre. O toj povezanosti pitao sam nekoliko novinara koji se bave Ëeπkim tiskom u Hrvatskoj,

ali pravog odgovora nije bilo. Dobivao sam samo odgovor o autoru pjesme, odgovor koji sam veÊ znao.

Naime, autor pjesme je profesor Franta Burian, odgovorni urednik novina, a ime Petr Zderadin jedan je od

nekoliko pseudonima kojima je potpisivao svoje knjiæevne uratke. Franta Burian bio je srednjoπkolski profe-

sor u Daruvaru, dugogodiπnji urednik u raznim Ëasopisima Ëeπkog tiska u Hrvatskoj, knjiæevnik i pjesnik, ali

i oπtar kritiËar, a iznad svega Ëeπki domoljub.

Na poËetku svoje plodne uËiteljske karijere Karel “ehák radio je s prof. Frantom Burianom u »eπkoj πkoli

46


47


u Daruvaru.

S pjesmom se prvi puta upoznajem davne 1955. godine, kao uËenik Osnovne πkole u Prekopakri. Naime,

uËiteljice Zorka “ehák i njezina sestra Zlata GoluboviÊ, pripremale su nas πkolsku djecu za sveËani nastup u

»eπkom domu u Prekopakri prigodom kraja πkolske godine. Mene su, buduÊi da sam bio dijete iz Ëeπke

obitelji, izabrale da recitiram upravo pjesmu Ji®ina “ehákova. Meutim, bio sam premlad(devet godina ), a

pjesma velika i podugaËka, zbog Ëega uËenje napamet tolikog broja stihova nije iπlo baπ glatko. Bolje reËeno,

iπlo je vrlo slabo. SreÊom, uËiteljice su ipak odustale od moga prvog javnog (bolje reËeno jadnog ) nastupa u

»eπkom domu u Prekopakri. Kako pjesmu nisam mogao brzo nauËiti, joπ bræe sam ju zaboravio. ©to sam ja

tada znao πto je poezija, k tome joπ i domoljubna.

Tekst pjesme i opaske uz nju

Prepjev pjesme i prijevod opaske ( biljeπke) S. Nj. Stárek

J i ® í n a “ e h á k o v a

Upravo je kraj godine πkolske,

navalila gomila iz omraæene πkole,

æivnula ulica veseljem mladih,

tuæna samo Ji®ína “ehákova.

©to je to za uËenicu? Praznici su tu,

ti glavicu sklanjaπ, po licu teku

gorke i æestoke kapljice suza!

©to ti je Ji®íno “ehákova?

Uspjehom lijepim zavrπila si razred,

Iz vladanja imaπ opet ocjenu krasnu,

majci, ocu zasjati Êe oËi -

zaπto plaËeπ, Ji®íno “ehákova?

©to je u toj tankoj zgnjeËenoj knjiæici,

koja ti na ploËnik ispada iz ruku?

Nije li u njoj uzrok tuge i suza?

Dozvoliπ li, Ji®íno “ehákova?

Godiπnji izvjeπtaj to je graanske πkole...

Gomila hvalisavih i bezduπnih brojki...

Dvije stranice vlaæne mame pogled moj:

tvoje suze, Ji®íno “ehákova?

Na jednoj stranici mokroj od suza

niz imena - uËenica iz godine prve...

Fijala - Sikora - Iæina Æeak...

To si ti, Ji®íno “ehákova?

Na drugoj statistika trezvenih stupaca

U pregrade razne stisnuli ake...

U πkoli vaπoj zar nije bilo »eha?

©to si ti, Ji®íno “ehákova?

»eπki tvoj rod statistike istina popire,

Pravopis nijeËe ime tvoje pravo!

48


49


Ime i rod tvoj isËupao netko,

Umorio Ji®ínu “ehákovu!

Grob ubojica pripremio za narod cijeli,

Po domovini novoj redaju se grobovi...

Tamo leæe bez imena razbaπtinjeni,

Tamo leæi Ji®ína “ehákova...

Daruvar. Petr Zderadín

Opaska

Ji®ína “ehákova nastala je u vremenu kada je »ehoslovaËka veÊ bila okupirana, a Hitler je pripremao grob

Ëeπkom narodu. Zato me zaboljelo, kada sam tada naπao u godiπnjem izvjeπtaju sarajevske graanske πkole

dosta uËenika s Ëeπkim imenima, no ipak iskaz uËenika prema narodnosti prikazivao je tamo samo neznatan

broj »eha. UËinilo mi se da je ostale »ehe netko sahranio. Meu Ëeπkim imenima naπao sam tamo i svoju

”Iæinu” (prezime nisam zapamtio ). Uzdahnuo sam : ” Sirota J®ína ” ! Mogla se zapisati kao –ura ili sliËno,

s ipak je branila svoje Ëeπko ime. Tada su iz nje napravili Iæinu - kao na ruglo! ”Sjetio sam se kako se i

drugdje krnje Ëeπka imena. Tako su, na primjer uËitelja “eháka iz Prekopakre stalno mijenjali u Æeak.

Iz boli i tuge, πto su nam uzimali to najsvijetlije - narodnost i ime istrusila je Ji®ína “ehákova - prema

BezruËevoj MaryËky Magdonovy .

Naravno, u njoj nisam rekao kako mnogi naπi ljudi poriËu svoju narodnost i kako su Ëesto sami krivi da si

ime daju krnjiti, dapaËe da sami Ëesto izopaËuju svoje Ëeπko ime. ©to bi za primjer, zasluæio takav Ëeπki

Václav, koji se potpisuje Vencl prema njemaËkoj izopaËini imena naπeg sveca, a prema njemu se moæda i

moli: ”Nedaj izginuti nama niti buduÊima!”?

P. Z.

Vratimo se na poËetak teksta i na veÊ spomenutog hrabrog branitelja Vencu ©trbca. Upravo njegovo ime

spomenuo je prof. Burian u svojoj opasci. Prema objaπnjenju profesora Buriana, pravo Ëeπko ime bilo bi bi

Václav, a ne izopaËen (iskrivljen) njemaËki prijevod imena Ëeπkoga sveca, svetog Václava. Doduπe,Venca

©trbac nije bio doseljenik u Prekopakru, naime rodio se u Pakracu . Njegovi preci po majËinoj liniji, prezi-

mena Vinter, doselili su u Prekopakru sto godina prije njegovog roenja, ali i njihova su imena i prezimena

upisana pogreπno u matiËne dokumente. Pojedine obitelji Vinter iznjaπnjavale su se kao Nijemci , a tek poneke

kao »esi. Ipak, gotovo su sve obitelji tog prezimena doselile u Prekopakru iz zapadne »eπke (Domaælice,

Klatovy).

Od oko 800 osoba koje su u periodu od 1818. g. pa do 1920. g. doselile u Pakrac i Prekopakru, svega je

50


dvadesetak imena doseljenika toËno upisano u matiËne knjige (ovdje se misli na matiËne knjige vjenËanih i

umrlih). Za mjesta Lipik, Filipovac, Dobrovac, »agliÊ i Kukunjevac, gdje je u isto vrijeme doselilo preko 600

osoba iz »eπke i Moravske, pravilno upisano naπao sam samo ime Jan. Isti je sluËaj i s 1500 Ëeπkih i slo-

vaËkih doseljenika u Poljanu, Antunovac, Gaj, Obrijeæ, Batinjane, Badljevinu i Omanovac.

Navest Êu tek nekoliko najËeπÊih imena koja su nepravilno upisivana jer bi cjelokupni popis bio popriliËno

dugaËak.

Ime koje se kod »eha Ëesto pojavljuje je Jan, ali je rijetko gdje tako i upisano u matiËnim dokumentima.

VeËinom je napisano Joannes ili Johan. SliËna je situacija i s ostalim imenima pa tako imamo: Franciska,

umjesto Ëeπki Frantiπka ili bar hrvatski Franica ili Fanika; Franjo umjesto Frantiπek; Vjenceslav, nastalo iz

njemaËkog Vencl, a ne Václav ili Vaπek.

U daljnjim navodima pisati prvo Êe navedeno pogreπno napisano ime, bez obzira radilo se to o latin-

skom, njemaËkom, maarskom ili hrvatskom izriËaju, a potom pravilno ime doseljenika pisano Ëeπkim

jezikom.

Albert - VojtΩch , Josip - Josef , –ura - Ji®ína , Irina - Ji®ína, Judita - Jitka , Dragutin - Karlo - Karel ,

–uro - Ji®í , Antun - Antonio - Antonín , Boro - Bo®ivoj , Boæidar - Bohdan, Bogoljub - Bohumil, Toma -

Tomáπ, Ljudevit - Ludvík , Marko - Marek, Matija - MatΩj, Kata - Kate®ina, Fridrih, Miroslav - Bed®ich ,

Miroslava - Bed®iπka , Ivanka - Hana i Henrich - Ji®i .

Primjera ima joπ dosta, ali mislim kako su i ovi navedeni dovoljni je da bi se shvatila situacija u kojoj su se

naπli doseljenici u Slavoniju i Hrvatsku u vrijeme kada su i Hrvatska i Slavonija bile pod upravom BeËa,

odnosno Budimpeπte. Napominjem, to je vrijeme 19. stoljeÊa kad Nijemci provode germanizaciju u »eπkoj,

ali i u Hrvatskoj, a Hrvatska koja nije cjelovita za vratom ima i maarizaciju i bana Khuena Hédervárya.

Situacija je sliËna i s prezimenima. Rijetko je koje prezime ispravno napisano u veÊ spomenute dokumente.

Meutim, prvim doseljenicima djeca se raaju u Pakracu, Prekopakri, Lipiku i Filipovcu, gdje ih roditelji

upisuju u matiËne knjige roenih i krπtenih, ali situacija je jednaka.

Nakon doseljavanja veÊina je »eha znala samo svoj jezik, hrvatski nisu znali govoriti, ali buduÊi da su

hrvatski i Ëeπki jezik pomalo sliËni, mogli su se sporazumijevati s domaÊim stanovniπtvom. Ipak, nisu mogli

pisati hrvatskim jezikom zbog Ëega nisu mogli toËno pokazati kako se piπe njihovo ime i prezime. PopriliËan

je broj doseljenika iz »eπke uz Ëeπki, govorio i njemaËki jezik. Uglavnom su to bili Ëeπki doseljenici nje-

maËkog podrijetla koji su se naseljavali veÊinom u Filipovac, Dobrovac i Lipik, a neπto malo u Prekopakru i

Pakrac.

Kao πto sam veÊ spomenuo, i prezimena su u dokumentima Ëesto pisana pogreπno, a je li krivnja na

pogreπnom izgovoru ili krivom razumijevanju i pisanju teπko je kazati. Ono πto je sigurno je Ëinjenica da je

utjecaj na te greπke imao duh germanizacije i maarizacije. Valjalo bi posebno razmotriti i utvrditi svaki

sluËaj upisivanja osobnih podataka i situacija bi bila potpuno jasna.

Nekoliko primjera potkrijepit Êe moju prethodnu tvrdnju. Navodim primjere gdje je pogreπno pisanje izaz-

51


valo najveÊe promjene od Ëeπkog izriËaja.

Prezime Huπka - najËeπÊe se u poËetku pisalo Huschka, Huπchka. Prezime ©nedorf - pisano je kao

Schnedorf, ©nedolf ili Schnnedorf. Prezime “ehák - pisano je Æeak, Rehak ili Æejak. Prezime Kratochvil -

Kratofil , prezime KlaËmer - KlaËmar, KraËmer, Pejπa - Peiπa, Pitzek - Picek, Bergman - Bertmann, Cinfe -

Cinfer, Chvala - Hvala, ©mit - Smidt, DΩdek - Dedek, Broæ - Broπ, »ern÷ - »erni, Skalník - Skaljnik, Jirout

- Irut, K®enek - Kπenek ili ©enek, Ambroæ - Ambroπ, Báhnik - Bahnjik, “iha - Æiga ili Riga , Peudinger

- Pujdinger , NΩmec - Nemec , Káµsky - Kanski, Kulhav÷ - Kulhavi, Chadím - Haim, ©toËek - StoËek,

LauËan - Lautschan. Bilo je tu joπ podosta prezimena sa krivo upisanim fonemima, a u veÊini sluËajeva bili

su to fonemi á i ÷ .

No, vratimo se pjesmi i opasci profesora Frante Buriana. Iz opaske je vidljivo da je pola naziva (“eháko-

va) pjesma dobila radi toga πto je pjesnik bio potaknut nepravilnim pisanjem prezimena gospodina uËitelja

iz Prekopakre Karela “eháka. Nedavno sam Ëitao zanimljivu knjigu HRVATSKA PREZIMENA, Petra

©imunoviÊa, u kojoj sam naπao i prezime “EHÁK. U objaπnjenju za prezime “ehák autor Petar ©imunoviÊ

navodi sljedeÊe:

”Na dopisnici mi se naπlo i to Ëeπko prezime. Stiglo je iz Zagreba, ali oËito potjeËe iz Pakraca ili Daruvara

(ili okolnih sela) gdje æivi veÊ stoljeÊima Ëeπka manjina. Temeljno je ime (i prezime) “EHÓR ( od grËkog

imena Grgur < , izvedeno od glagola u znaËenju ”budan sam , æivim”). Od njega su

Ëeπke izvedenice “EHA, “EHÁK, “EHÁ»EK i mnoga druga. »esi to piπu svojim ”treperavim” / ® /, koji se

nalazi ispred prednjih samoglasnika / i , e /: “EHÁK , “EHÓR.”

Tako znaËenje prezimena “EHÁK objaπnjava dr. Petar ©imunoviÊ. Profesor Franta Burian upravo je izabrao

to prezime zbog njegovog znaËenja: budan sam, æivim. Burian je godinama u raznim novinama pisao Ëlanke

iz Ëeπke povijesti i legende iz slavenske i grËke mitologije, tako da je dobro znao znaËenje prezimena “ehák.

Prvu polovicu naziva pjesma je dobila prema πkolarki iz Sarajeva, Ji®íni, i tako je nastala pjesma Ji®ína

“ehákova, zanimljivo i pouËno poetsko djelo profesora Frante Buriana. Eto, to je kraj priËe o nastanku ove

domoljubne pjesme, iako i svaki kraj ima i svoj novi poËetak

Sam autor pjesme u opaski piπe da je pjesma nastala kada je »ehoslovaËka bila okupirana i da je Hitler

pripremao grob Ëeπkom narodu, a to je bilo 1939. godine. Autor pjesme svoj lijepi uradak pokazuje osobi po

kojoj je dio pjesme dobio naslov, a to je bio uËitelj iz Prekopakre Karel “ehák, autorov prijatelj i suradnik.

Supruga uËitelja iz Prekopakre, Zorka “eháková, nakon dva muπka djeteta, 1941. godine raa djevojËicu.

Ponosni otac Karel djevojËici daje ime Ji®ína, upravo prema pjesmi svoga prijatelja Frante Buriana. Meutim,

tako je ne upisuje u sluæbene dokumente, jer su u to vrijeme na ovim podruËjima vladali rasni zakoni NDH.

Zbog toga nije bilo upisivanja izvornih Ëeπkih imena u matiËne knjige i druge sluæbene dokumente. Æeljeno

ime Ji®ína tako nije bilo upisano.

DjevojËica je upisana u MatiËnu knjigu krπtenih Æupe crkve sv. Marije u Pakracu dana 7. 6. 1941. god. pod

imenom –urica, te krsnim imenom Jelena prema kumi (svjedoku krπtenja), uËiteljici Jeleni Horvat.

Meutim, zanimljivost u rubrici gdje je upisano novokrπteno dijete, Ëini upis prezimena roditelja, oca Karela.

Prezime Karelovo je toËno napisano, u duhu Ëeπkog jezika - “ehák. OËito je da kapelan Joco KlapiÊ nije

mario niti poπtivao rasne zakone faπistiËke tvorevine, veÊ se ponio kao pravi duhovni pastir. Iako nije mogao

upisati kËerci æeljeno ime, otac ju je uvijek zvao imenom Ji®ína .

Ovu tvrdnju Ëuo sam od nekoliko osoba, ali ipak je najupeËatljivije svjedoËenje supruænika Marije i Zdenka

©tadlera iz Filipovca. Naime, Marija ©tadler ro. Novinc morala je kao mlada djevojka (14 god.), zbog trag-

iËnih okolnosti napustiti ©panovicu 1942. g., da bi ju Karel i Zorka “ehák primili u svoj dom 1944. god.

Pomagala im je u kuÊnim poslovima te Ëuvala njihovu djecu Vlatka i –uricu ( Ji®ínu ).

I tako, imamo stvarnu Ji®ínu “EHÁKOVU (a prema tadaπnjim zakonima, nemamo je) koja je djetinjstvo

provela igrajuËi se po prekopakranskim livadama i praπnjavoj cesti πto se strmo spuπta prema gradu Pakracu.

Kao i sva djeca koja su pohaala πkolu kod uËitelja Karela, Zorke i Zlate, tako je i ona nauËila prekopakranske

kulturne tradicije. Iznimno je lijepo plesala i bilo ju je lijepo vidjeti u kolopletu mladih prekopakranskih

djevojaka. Ji®ina “ehákova sada æivi u Zagrebu ali je svi sada zovu –urica. Udala se i promijenila prezime.

Nisam siguran zna li ona kako je dobila ime. Da je kÊerci ime dao prema pjesmi, kazao mi je Karel “ehák

u vremenu kada smo poËeli pisati monografiju Prekopakre, krajem sedamdesetih godina proπlog stoljeÊa, ali

nije mi kazao o kojoj se pjesmi radi. Tajnu sam rijeπio tek u danaπnje vrijeme, dobivπi mali dragocjeni svezak

starih novina od Dragice Vogrinc.

52


–urica Ji®ína “EHÁKOVA (Ëetvrta s lijeva) sa mlaom plesnom skupinom »eπke besedePrekopakra. Ostale Ëlanice skupine su : od lijeva na desno: AniËka K®enková , Blaæena Bártoπová,Olgica “eháková i Zdenka KreiËová

53


ZakljuËak

Roenjem obiËno dobivamo ime kakvo nam daju roditelji, svjedoci prigodom krπtenja ili moæda netko drugi

u nekoj drugoj prigodi. Zasigurno ime ne biramo, ali ga moæemo promijeniti.

Ista je situacija je i s prezimenima koja dobivamo (nasljeujemo), ali ona se ËeπÊe i mijenjaju, posebice kod

æenskih osoba koje udajom najËeπÊe uzimaju suprugovo prezime.

Problemi nastaju kada vaπe ime i prezime netko mijenja nasilnim putem (uglavnom nedemokratske vlasti).

Takvih je sluËajeva, naæalost, kroz protekli period od 200 godina na pakraËkom podruËju, odnosno u

Hrvatskoj i Slavoniji zasigurno bilo mnogo.

Ako tome pridodamo birokratske i druge nedaÊe, nije ni Ëudo da se rodite i dobijete jedno ime i prezime, a

kada kroËite æivotom nau se mnogi koji bi to mijenjali. Nije ni Ëudo ako jednog dana nema vaπe pravo ime

i prezime viπe ne postoje.

Znam da su prof. Franta Burijan i uËitelj Karel “ehák bili istinski Ëeπki patrioti, rodoljubi i domoljubi, ali

samo zato πto su voljeli svoje, a cijenili i poπtivali tue. Znam i da su voljeli okruæje u kojem su æivjeli. Znam

i to da je proπlo vrijeme romantiËarskog domoljublja. Znam i da sada ”puπu Ëudni vjetrovi” uzduæ Europe i

valja paziti da ne otpuπu svetinje predaka. »uvajte svoje svetinje jer moglo bi se dogoditi ono πto si nikada

sami ne bi ste poæeljeli.

Ne piπem to sluËajno. Dana 26. 8. 2008. g. iπao sam provjeriti datume roenja za Karela “eháka i prof.

Profesor Franta BURIANUËitelj Karel “EHÁK ,otac Ji®ine ,u sluæbenim dokumentima upisane –urica .

Frantu Buriana u MatiËni ured Grada Daruvara. Znam da su matiËni podaci uvezani u raËunalni sustav dræave,

a da ne putujem u Pakrac provjerio sam to u Daruvaru.

Na moje veliko iznenaenje, prezimena “EHÁK n e m a u raËunalnom sustavu MatiËnog ureda Grada

Druvara (vole isticati da su centar Ëeπke manjine u Hrvatskoj). Prema uljudnom objaπnjenju sluæbenika u

uredu, toga prezimena nema jer u sustavu nemaju fonem /®/. Imaju prezime R e h a k i toËan datum roenja

uËitelja iz Prekopakre Karela. Prema tome, to znaËi da svi oni koji imaju Ëeπka imena i prezimena sa fonemom

/®/ nemaju izgleda dobiti raËunalni ispis svog Ëeπkog imena u MatiËnom uredu u Daruvaru. Moæete dobiti

toËno napisano ime i prezime, ali r u Ë n o. Za druge foneme iz Ëeπkog jezika nisam ni htio provjeravati jer

mi je bilo dosta veÊ kod prvog slova kojeg sam provjeravao.

»ini se kako bi svakih sedamdeset godina trebalo napisati pjesmu J i ® í n a “ e h á k o v a .

Ja sam, za sada, saËinio prepjev na hrvatski jezik te pouËne pjesme prof. Frante Buriana. Moæda i to

pomogne dræavnoj birokraciji da stane na noge.

Izvori i literatura

Izvori :

1. Matica roenih æupne crkve sv. Marije u Pakracu, God. 1865 - 1900. Arhiv Poæega.

2. Matica vjenËanih æupne crkve sv. Marije u Pakracu, God. 1858- 1899., Arhiv Poæega

3. Matica umrlih æupne crkve sv. Marije u Pakracu, God. 1872. 1899. Arhiv Poæega, 1900.- 1962. MatiËni

ured Pakrac.

4. DΩtsk÷ koutek, RoËník I. Daruvar, 15. 12. 1946. »islo 2.

Literatura:

1. Petar ©imunoviÊ, Hrvatska prezimena, TreÊe izmjenjeno i dopunjeno izdanje. Golden marketing -

TehniËka knjiga Zagreb, 2006.

2. CviËebnice jazyka Ëeského, Mate®ská ®eË. Sloæil Josef Müller. Státní nakladatelství v Praze 1931.

3. »eπko - hrvatski rjeËnik, Pretisak, Jaroslav Merhaut, Zagreb, Naklada Nediljko DominoviÊ, 1998.

4. Josip Horvat, PolitiËka povijest Hrvatske, Biblioteka historiae, August Cesarec Zagreb 1990.

Daruvar, srpanj 2008.

54


55

TKO JE BIO IZIDOR JANKOVIĆ DARUVARSKI?

Tko je bio Izidor Janković Daruvarski?Autorica: Balogh Jánosné Horváth Terézia, kandidat

Prevoditeljica (s mađarskoga): Kissné Krály Mária

Porijeklo Izidora Jankovića

Vlastelini iz porodice Janković bili su rimokatolici koji su doselili iz Bosne. Za ovo je istraživanje potrebno

dodatno provjeriti darovnicu iz 1588. godine koja bi dokazala kako Jankovići o kojima ćemo mi govoriti uistinu

potječu iz roda Jankovića doseljenih iz Bosne. Sigurna je činjenica da su Jankovići u 18. stoljeću uz svoje pre-

zime dobili i dodatak – Daruvarski. Upravo u 18. stoljeću počinju širiti svoja imanja, a počinju se uključivati i

u javne službe. Pretpostavlja se kako su sve važnije titule Jankovići dobili ponajviše zbog svog plemstva i vlasti-

tog grba.

Prvi grb: plemićki grb Bonaventure Jankovića iz 1722.(slika)1 na

sebi nosi sliku koja simbilizira budnost, onoga koji ne spava već čuva

svoje; na latinskom jeziku grus vigilans. Na slici je ptica ždral, uz

koju je vezana i jedna priča iz antičkih vremena. Naime, kada se

ždralovi sele jedan od njih uvijek stražari i čuva ostatak jata. Upravo

zbog toga, taj ždral stražar, kako ne bi zaspao, stoji na jednoj nozi, a

u drugoj drži kamen koji će mu i u slučaju da ipak zaspe, pasti na nogu

i probuditi ga.2

Na slici dvorca Jankovića u Stražemanu desno na tornju nalazi se

stražarski ždral.3 Ne znamo je li osoba na slici Bonaventura Janković

(muž Ursule Friebeis), ali zasigurno se zna kako je njegov sin, Ivan

Bonaventura (kršten: 30. 12. 1698.), naslijedio ovaj plemićki grb.4

Sigurna je i činjenica da je taj isti grb naslijedio Nikola Janković (1695.–1732.), budući da do svoje smrti on

nema drugog grba. Sinovi Nikole Jankovića i supruge mu Katarine, Antun i Ivan, također su bili nasljednici istog

tog grba. Antun (1729.–1789.) je koristio taj grb sve do 1772., kad je dobio grofovsku titulu, a s njom i pri-

1 Izvor: darovnica 05. 12. 1722., kopija u Čepregu 15. 02. 1854. Gradski muzej Požega (GMP) inv. broj K6822 Gyulai, Éva: A Zsámboky-címer mint embléma – Adalékok az ördaru (grus vigilans) heraldikájához, Levéltári Évkönyv, XII–XIII.

Miskolc, 2005. 39-60. – Balogh, Jánosné Horváth, Terézia:, A Csepregen (és Szlavóniában is) birtokos daruvári Jankovichok címerének változatai – Adalékok az ördaru-ábrázoláshoz – Vasi Honismereti és Helytörténeti Közlemények, prije izlaza iz tiska.

3 GMP inv. broj K3384 Otac „Bonaventura“: Kempf, Julije: O grofovskoj porodici Jankovića-Daruvarskih, Vjesnik kr. državnog arkiva u Zagrebu, IV.1929., 142. – Sin „Joannes Bonaventura”: stablo iz 1807. godine, Magyar Országos Levéltár = Mađarski Zemaljski Arhiv,Budimpešta (MOL) P 234, 55. csomó, 310 f.

Plemićki grb Bonaventure Jankovića,1722. godine, “Stražarski ždral”

56


padajući grofovski grb. Brat Ivan (1731.–1798.) nije poput Antuna dobio grofovsku titulu niti grb, zbog čega je

do kraja života koristio samo od oca naslijeđeni plemićki grb. Ivanov sin, Izidor Janković (1789.–1857.) također

je koristio samo navedeni plemićki grb, ali je zato njegov sin, Julije, 1857.godine dobio grofovsku titulu i grb.

„Daruvarsko” prezime: 1765. godine Antun (1729.–1789.) i brat Ivan (1731.–1798.) dobili su ovaj pridjevak

prezimenu od Marije Terezije.5 Nakon njihove smrti pridjevak su naslijedili njihovi sinovi: Ivanov sin Izidor i

Izidorov sin, Julije Janković. Budući da je Julije umro ne ostavivši muškog potomka, pridjevak Daruvarski je

izumro. Moglo bi se reći kako su Jankovići Daruvarski bili samo Antun, Ivan, Izidor i Julije Janković, odnosno

da je pridjevak Daruvarski postojao od 1765. do 1904. godine.

Drugi grb: prvo grofovstvo u obitelji Janković, a s njim i pripadajući grb dobio je Antun Janković i to od

Marije Terezije 1772. godine. 6 Grb je koristio samo on tijekom svog života, budući da je umro ne ostavivši

potomstva.

Treći grb: Julije Janković (1820.–1904.) 1857. je godine u obitelj Janković donio novu grofovsku titulu, kao

i novi grofovski grb.7 Poput Antuna Jankovića i Julije je bio jedini uživatelj grofovske titule i grba, budući da ni

iza njega nije ostalo muških nasljednika. Svi ovi podaci dokazuju kako su samo dvojica Jankovića Daruvarskih

bili pravi grofovi.

Posjedi: Jankovići od Daruvara posje-

dovali su vlastelinstvo u Slavoniji, oko

Daruvara (1760.–1879.) i u Ugarskoj,

oko Čeprega (1775.–1884.) Jankovićeve

posjede u Slavoniji osnovao je Antun

Janković, središta su bila u Daruvaru,

Siraču i Pakracu. Antunov brat Ivan

kupio je imanje u Stražemanu. Nakon što

Antun 1789. godine umire bez potomaka,

njegova imanja u Daruvaru, Siraču i

Pakracu nasljeđuje brat Ivan. 1789.

godine umire i Antunova udovica, zbog

čega Ivan nasljeđuje i sve Antunove

ugarske posjede: Čepreg (s majurima Ablanc, Kinčed, Medješ, Sentkiralj, s pustarom Tormaš), Bo (Beö), Bik

(malo polje), Djulevis (mađarski: Gyüleviz). Ipak, imanje koje je Ivanu bilo najdraže upravo je dvorac

Stražeman: „Stražeman mu je bilo najmilije boravište”.8 Upravo su se u tom dvorcu rodila djeca iz prvog braka

Ivana Jankovića, a jedan od njih bio je i Izidor Janković.

5 Izvor: darovnica 28. 03. 1765., MOL A 57 – Libri regii – tom 47., 193–195.6 Izvor: darovnica 21. 09. 1772. MOL A 57 – Libri regii – tom 49. 204–206.7 Izvor: darovnica 20. 03. 1857. GMP inv. broj K20808 Kempf, Julije: O grofovskoj porodici Jankovića-Daruvarskih, Vjesnik kr. državnog arkiva u Zagrebu, IV. 1929., 145.

Dvorac Stražeman, rodna kuća Izidora Jankovića(1789.-1857.).Desno na tornju: „stražarski držal“

∫

57


Izidorovo krštenje 9 – Krsno ime: „Isidorus Agricola Leonardus“. Njegov sveti zaštitnik bio je pahorski Izidor

iz Madrida. Od osmero djece Ivana Jankovića sedam ima uobičajena ugarska imena, samo ime Izidor nije često

ime u Ugarskoj.10 Ime Izidor poznato je uglavnom u hrvatskim obiteljima, ponajviše obiteljima slavonskih

intelektualaca, ali i među seljačkim pukom, tako nam barem govore matične knjige iz 19. stoljeća. U to se vri-

jeme i u Čepregu rodilo samo jedno ugarsko, doduše seljačko, dijete kojemu su nadjenuli ime Izidor, ali samo

zbog toga što mu je krsni kum bio upravo Izidor Janković (matična knjiga, Čepreg: 28. 12. 1815.). U hrvatskim

selima Izidor se zove Zidor (XX. vijek).11 U Stražemanu danas živi samo jedan muškarac imenom Izidor.12

Dan krštenja: 03. 03. 1789. Sva prijašnja istraživanja donosila su ovaj datum kao dan rođenja Izidora

Jankovića. Ipak, arhivski izvori13 navode 02.03.1813. kao dan na koji je Izidor Janković postao punoljetan i

navršio 24 godine, što dokazuje i tvrdnju kako se Izidor onda drugog ožujka rodio, a trećeg ožujka krstio.

9 MOL P 234, 55. csomó, 199. f.10 Danas u Budimpešti misli se: „Izidor? Židov!”11 Priopćenje prevoditeljice.12 Priopćenje župnika.13 MOL P:obiteljski arhiv Festetić od Tolne.

58


59


Obitelj

U prvom se braku Ivanu Jankoviću rodilo sedmero djece, od kojih je čak petero umrlo vrlo rano: četiri sina i jedna

kćerka. Na spomen ploči koja je vidljiva na slici Četiri brata stoji nadgrobni natpis na latinskom,

koji donosimo u prijevodu:

31. 08. 1780. godine umro je u nekrivičnom stanju tromjesečni Petar, sin milostivoga gospodina Ivana

Jankovića od Daruvara i bio sahranjen u kapelici sv. Jurja u Stražemanu.

06. 04. 1785. godine umro je u nekrivičnom stanju šestipolgodišnji Mihovil, sin milostivoga gospodina

Ivana Jankovića od Daruvara i bio sahranjen u kapelici sv. Jurja u Stražemanu.

06. 03. 1788. godine umro je u nekrivičnom stanju četverogodišnji i sedmomjesečni Josip, sin milostivo-

ga gospodina Ivana Jankovića od Daruvara i bio sahranjen u kapelici sv. Jurja u Stražemanu.

28. 12. 1788. godine umrla je u nekrivičnom stanju sedmogodišnja i jednomjesečna Antonija, kći

milostivoga gospodina Ivana Jankovića od Daruvara i bila sahranjena u kapelici sv. Jurja u Stražemanu.

11. 03. 1793. godine umro je u nekrivičnom stanju dvoipolgodišnji Ivan Kapistran milostivoga gospodi-

na Ivana Jankovića od Daruvara, umro u Pakracu i bio sahranjen u kapelici sv. Jurja u Stražemanu.

60


U djetinjstvu je umrlo četvero Izidorove braće i sestra (između 1780. i1793.). Nadgrobni natpis na latinskom jeziku, Stražeman, sv. Mihovila

I prva supruga Ivana Jankovića, rođena majka Izidora Jankovića - barunica Ana Brnjaković14 (1754.–1792.),

koja je pisala na mađarskom jeziku,15 rano je umrla, u dobi od samo 38 godina, nakon što je rodila sedmero

djece, a pokopala njih četvero. Rođena mati također ima nadgrobni natpis na latinskom jeziku, ovdje preveden:

06. 02. 1792. godine umrla je bogabojažljivo u Beču u Austriji milostiva gospođa Ana Janković od

Daruvara, rođena barunica Bernjaković u dobi od 38 godine, i 16. 02. 1792. bila sahranjena u kapelici

sv. Jurja u Stražemanu.

Nakon što je sahranio suprugu i četvero djece Ivan Janković ponovno se ženi i u kuću 1794. godine dovodi

novu ženu i pomajku Katarini i Izidoru. Izidor je u to vrijeme imao samo pet godina. Ivan Janković tada je

bio star 63 godine, a nova žena, Alojzija (Vjekoslava) Lujza, grofica Festetić od Tolne (1765. – 1813.), imala

je samo 29 godina. Nova grofica Janković 1796. godine rađa kćerku Juliju, koja umire 1810. godine, navršivši

tek 13 godina.

61


Izidorova majka umrla je 1792., vrlo mlada. Nadgrobni natpis na latinskom jeziku, Stražeman, sv.Mihovila

14 Njegovo porijeklo:„Bergnakovich (Brnjaković) aliter Grubissich de Plumbo. […] Nach dem Prädikate «de Plumbo» scheint diese Familie aus Olovo in Bosnien zu stammen (Olovo-Blei-Plumbum). Bernhard Grubissich aliter Bergnakovich de Olavac wurde 1661 in den ungar. Freiherrnstand erhoben. Josef und Anton Freiherrn von Bergnakovich änderten 1803 ihren Namen in Bernáthffy um. (Lib. Reg. LXI, 109.)”: J. Siebmacher’s grosses und allgemeines Wappenbuch… 4. Band, 15. Abth. Der Adel von Ungarn… Nürnberg, 1893. Der Adel von Kroatien und Slavonien, 15–16.

15 Pismo, 06. 05. 1787. g. GMP inv. broj K680

Na slici se može vidjeti portret Alojzije (Vjekoslave)

Janković. Odjevena je u rokoko toaletu; haljina je od

teške tamnozelene svile s ružičastim mašnama. Na glavi

joj je bijela nakovrčana vlasulja; na čelu nosi bisere i

rubine, a takve su joj i naušnice. Zanimljiva je činjenica

kako Alojzija na ruci ne nosi nikakav prsten, što nam

govori kako je slika vjerojatno naslikana prije njezine

udaje za Ivana Jankovića, dakle prije 1794. godine.

Četiri godine nakon vjenčanja, dakle 1798. godine

umire Ivan Janković, nakon čega grofica Alojzija posta-

je udovica i glava obitelji Janković. Sva je imanja nasli-

jedio mali Izidor, koji je tada imao samo devet godina,

pa je do njegove punoljetnosti (do navršetka 24 godine)

za upravljanje imanjima bila zadužena njegova pomajka

Alojzija. Ivan Janković u svojoj je oporuci odredio […]

je upravu sviju svojih dobara predao svojoj ženi Alojziji

sve do punoljetnosti djece, naročito kasnijega glavnogo baštinika, sina Izidora. […]. Alojziji je namijenio i

ulogu skrbnice djeci, a moli ju da djecu odgaja pobožno, da im usadi strahopoštovanje prema Bogu, da im usadi

vjernost prema kralju, ljubav prema domovini, rodbini i siromasima jer će tako biti blagoslovljeni, ne samo na

ovom, nego i na drugom svijetu. 16 Izvorno na latinskom: Hunc itaque omnium meorum Bonorum est haeres fil-

ius meus Isidorus, quem dilectissimae conjugi meae prent et filias meas tenenime commendo, et Illam, ut proles

mea in timore Dei, Religione, in Virtutibus a scientiis imbuantur, hortor et moneo, sit ipsis semper prae oculis

illud, quod Deus Virtutem praemiet a humiles elevet.17

Iako se udovica Alojzija trudila što više ojačati imanja obitelji Janković, Izidor je bio poprilično nestrpljiv i

tražio je svoj dio. Alojzija je za to vrijeme uradila uistinu mnogo: uređivala je dvorce (npr. obnovila je porušeni

dvorac u Čepregu), 1811. godine u Stražemanu je dala izgraditi novu obiteljsku grobnicu, i to u pobočnoj sje-

vernoj kapelici sv. Izidora. Inače, prvi pokojnici sahranjivani su u Stražemanu u kapelici sv. Jurja, na seoskom

groblju. Pokćerku Katarinu rano je udala za grofa Ivana Pejačevića, udovca s troje djece. Izidora je poslala u

Požun i Beč, kako bi se što bolje školovao, no on je ipak bio nezadovoljan. Naime, Izidor nikad nije bio u pot-

punosti zadovoljan niti s materijalnom, niti s emocionalnom potporom koju mu je pomajka pružala. Sve ovo

može se zaključiti iz Alojzijine prepiske koju pronalazimo u arhivskim izvorima.18 Ipak, 16. 03. 1805. godine

Alojzija u svojoj oporuci Izidoru, kojeg naziva mein Sohn, Isidor ( u prijevodu: moj sin Izidor), ostavlja i sva

62


Alojzija/Vjekoslava Festetić (1765.-1813.), Izidorova maćeha (oko 1800.)

16 Kempf, Julije: O grofovskoj porodici Jankovića-Daruvarskih, Vjesnik kr. državnog arkiva u Zagrebu, IV. (1929.), 145–146.17 MOL P 236 10. cs., A II. 73, 217. p.18 MOL P: obiteljski arhiv Festetić od Tolne.

63


19 MOL P 234, 52. cs., XA 3920 MOL P 234, 52. cs., XA 22921 GMP inv. broj K233422 MOL P 236 10. cs. A II. 73, 150. p.

svoja imanja koja je naslijedila od svoje obitelji, Festetićevih.19 Tu oporuku Alojzija ne mijenja gotovo do za-

dnjih trenutaka svog života. No, 10. 01. 1813. godine došlo je do svađe između Alojzije s jedne strane te Izidora

i Katarine s druge. Naime, Izidor i Katarina pokrenuli su parnicu protiv svoje pomajke jer nisu bili zadovoljni

načinom na koji je ona vodila posjede obitelji Janković. Svi ti događaji rezultiraju činjenicom da Alojzija 26. 06.

1813. sastavlja novu oporuku, „samo“ sa šest – ne sedam – pečata20 u kojoj Izidora više ne naziva sinom, već

pastorkom, i u kojoj sva svoja imanja predaje vlastitom bratu, Ivanu Nepomuku, grofu Festetiću od Tolne.

Parnica koju su pokrenuli Izidor i Katarina poprilično je pogodila Alojziju pa se zbog toga vjerojatno i razboli-

jeva, a ubrzo i umire (28. 09. 1813.). Alojzija je žrtvovala cijeli svoj život za obitelj Janković; izgubila je kćerku

i dobar glas kao gospodarica, a dobila nije gotovo ništa. Naprotiv, na najbolji je mogući način pripremila teren

Izidoru kako bi ovaj mogao nesmetano uživati u nasljedstvu i bogatstvu Jankovića.

Braća i sestre Izidora Jankovića

Četiri brata i jedna sestra Izidora Jankovića umrli su kad je on imao samo četiri godine. Kad je navršio 21

godinu, umire mu i polusestra. Bilo je to vrijeme kad se u svakoj obitelji, bila bogataška ili siromašna, rađalo

otprilike desetero djece. Smrtnost djece bila je izrazito visoka, oko 50 posto. Čudno je i to kako je u obitelji Ivana

Jankovića ta smrtnost još veća te iznosi 75 posto, budući da šestero od osmero djece nije doživjelo odraslu dob,

koju je doživio Izidor Janković..

Katarina, “Kati” (1785.–1820.) bila je Izidorova rođena sestra, jedina

koja je pored njega doživjela odraslu dob. Postoji jedna njezina slika iz

vremena kad je već bila zrela žena, a na toj je slici ona moderno

odjevena, na glavi ima vlasulju s kovrčama.21 Čini se kako

Katarina ipak nije bila toliko energična, samosvjesna i tempera-

mentna, kao što je to bio Izidor. Zaključujemo to ne samo iz

portreta, nego i iz arhivskih spisa (privatna pisma, spisi s

parničenja). Katarina je pored djevojačkog imena koristila ne

samo daruvarsko, nego i stražemansko prezime, kako bi ukaza-

la na imanje na kojem se rodila. Pomajka Alojzija Katarinu je

najprije poslala časnim sestrama u samostan, da bi ju u dobi od

samo petnaest i pol godina udala za već spomenutog grofa Ivana

Pejačevića od Virovitice. Alojzija Festetić je kasnije, tijekom parničen-

ja, puno puta predbacila Katarini iznos novca koji joj je darovala.22

Katarina Janković (1785.-1820.), Izidorova sestra (oko 1810.)

Katarina je ulaskom u brak stupila u jednu visoko pozicioniranu i uglednu slavonsku obitelj. Obitelj zaručni-

ka Ivana Pejačevića od Virovitice 1772. je godine dobila svoje grofovstvo, iste godine kad je to pošlo za rukom

i Antunu Jankoviću Daruvarskom. U vrijeme Marije Terezije (1740.–1780.) osamdesetak je obitelji dobilo titule

kneževa, grofova i baruna, čime je broj aristokracije značajno porastao. Carica se trudila povećati taj broj po-

najviše jer se u godinama koje su prethodile zbog ratova taj broj poprilično smanjio.23

Suprug Katarine Janković, Ivan Pejačević, bio je od nje stariji čak 20 godina, a bio je i udovac. Njegova prva

supruga bila je Marija Antonija Pejačević od Virovitice. Nakon njezine smrti Ivanu je ostalo troje djece: jedno

osmogodišnje, jedno šestogodišnje i jedno jednoipolgodišnje siroče. Katarina je imala samo petnaest i pol go-

dina kad je postala pomajka ovoj dječici. Katarina je i dalje redovito pisala svojoj pomajci Alojziji, i to na fran-

cuskom jeziku, a iz tih bi se pisama moglo izvući puno zaključaka o obitelji Janković.24

Katarina Janković i Ivan Pejačević vjenčali su se 24. 06. 1801. Na taj je dan u matičnu knjigu u Čepregu prvi

put uneseno ime Izidora Jankovića, koji je tada imao 12 godina. Od tog su dana Ivan Pejačević i Izidor Janković

postali šogori. Deset godina poslije, 12. 10. 1811., događa se nešto uistinu zanimljivo. Naime, Izidor Janković

za ženu uzima Eleonoru Pejačević (1793.–1849.), kći Ivana Pejačevića i njegove prve žene, pokojne Marije

Pejačević. Time je Ivan Pejačević, osim šogora, Izidoru postao i punac, a Izidor njegov zet. Također, time je i

Katarina Janković postala punica vlastitom bratu, što je uistinu nesvakidašnja situacija.

Sama svadba Katarine Janković i Ivana Pejačevića bila je u Čepregu, a nakon toga sele u Slavoniju, u blizinu

Osijeka, gdje su živjeli po Pejačevićevim posjedima, a imali su i dvorac Djulevisu u Mađarskoj. 1819. godine

popisali su svoje nekretnine, pokretna dobra i kmetove u Djulevisu i Biku.25

Katarina umire 05. 08. 1820., u dobi od samo 35 godina. Nažalost, Katarina nije, poput ostale braće i sestara,

pokopana u obiteljskoj grobnici u Stražemanu, nego u grobnici Pejačevića, u osječkoj Retfali. Katarina je rodi-

la osmero djece, poput svoje majke. Ipak, njezina su djeca doživjela odraslu dob. Poznati su Katarinini sinovi

Petar (1804. –1887.) i Márk (Marcus, 1818. –1890.) Pejačević.26

Katarina je bila privržena bratu Izidoru. Tijekom 1813. godine ona i brat vodili su prije spomenutu parnicu s

pomajkom Alojzijom Janković, nakon koje je pomajka i umrla. Nakon Alojzijine smrti parnicu nastavlja voditi

njezin brat Ivan Nepomuk, ujedno i glavni nasljednik Alojzijinih dobara. Parnica je potrajala još dvije godine,

nakon čega umire i Ivan. Ivan Nepomuk umro je u dobi od 39 godina i za sobom ostavio petero malene dječice.

Skrbnikom Ivanove djece postaje znameniti grof Juraj Festetić od Tolne (1755.–1819.). Juraj Festetić nastavlja

se boriti kako bi siročićima osigurao barem neka dobra, no 1819. godine i on umire. 1820. godine umire i

Katarina, nakon čega Izidor Janković sklapa nagodbu s obitelji Festetić. Ernest Festetić, najstariji sin Ivana

Nepomuka iznova počinje spor protiv Izidora, 1845. godine.

64


23 Vajdai, Ágnes, Varga, Kálmán: Mária Terézia Gödöllön. Maria Theresia in Gödöllö [Budapest, 2001.], 5.24 MOL P 234. 53. cs.25 Po iskazu Petra Dominkovits.26 I u mađarskim leksikonima imali oni ulogu.

(Marija) Julija, „Juli” (1796.–1810.) bila je polusestra Izidora i Katarine, rođena u braku Ivana Jankovića i

Alojzije Janković. Između Julije i polubrata Izidora i polusestre Katarine vjerojatno nije bilo neke značajnije

povezanosti, budući da je Izidor otišao na školovanje kad je Julija imala samo sedam mjeseci. Mladi Izidor često

je spominjao Juliju u pismima koja je slao pomajci (vidi sliku pisma iz 1799. godine), ali Katarina ju gotovo i

ne spominje. Julijin učitelj četiri je godine bio župnik u Čepregu, Karol Farkaš (1768.–1847.).27 Julija umire u

dobi od 13 godina, 08.02.1810. godine, nakon duge bolesti. Od njezine ostavštine pronađeni su dječji madrac i

dječje igre28, i to u dvorcu u Čepregu.

Gospodičić Izidor (do 1813. g.)

Izidor Janković Daruvarski rano je ostao siročetom. Sa samo devet godina postao je nasljednik oca Ivana, ali

i strica Antuna, no morao je čekati da navrši 24 godine kako bi mogao preuzeti brigu o nasljedstvu. Izidor je za

ono vrijeme naslijedio uistinu pozamašne svote, no do svog je nasljedstva ipak došao na malo teži način. Borba

za nasljedstvo trajala je tijekom cijelog njegovog života. Pronalazimo dokaze kako se Izidor Janković već u dobi

od 12 godina ponašao kao pravi mali gospodičić(u iskazima i pismima Franje Finátzija29). Naime, bio je samo-

voljan, ponosan i volio je zapovijedati. 21. 04. 1802. godine trinaestogodišnjem Izidoru pripada stražemansko

prezime, kao i cjelokupno imanje Stražeman.30 Arhivski spisi iz 1802. godine donose zapise o njegovim zahtje-

65


27 MOL P 234, 53. cs., 54. verso28 MOL P 234, 55. cs., 599. recto29 Na primjer: Požun, 22. 11. 1800. (MOL P 234, 53. cs., 351. p.)30 MOL A 57 – Libri regii – 60. kötet, 713–715., i A 39 – Acta generalia – 1802 – No 3614.

Pismo koje je Izidor pisao maćehi, na mađarskom jeziku, Požun, 1799.

vima vezanim uz stražemansko imanje. Izidor je često znao izjavljivati kako je upravo on glava porodice, jer je

jedini muškarac, a oko njega su same žene.31

Početkom 1797. godine osmogodišnjeg Izidora šalju na školovanje u Vágújhelyu (Waag-Neustadtl, danas

Nové Mesto nad Váhom) u županiji Nitre, u današnjoj Slovačkoj. Kapelan Adam Czenna bio je njegov odga-

jatelj. Iz pisama koja je pisao pomajci Alojziji možemo iščitati karakter mladog Jankovića. Bio je on talentiran

i pametan mladić, za kojeg se i njegov odgajatelj nadao kako će sve više napredovati. Uz sve to, Izidor je bio i

živahan, šaljiv i tvrdoglav.32

Od 1799. godine svećenik Franjo Finátzi postaje Izidorov odgajatelj u gradu Požunu, što će se nastaviti sve do

1806. godine. Od 1806. do 1810. godine Izidor u Finátzijevoj pratnji odlazi u Beč. Franjo Finátzi poprilično se

namučio s mladim Jankovićem.33 Naime, Izidor se pretvorio u dosta teškog mladića koji je velikom brzinom

mijenjao raspoloženja: od suosjećajnog do agresivnog. U jednom Finátzijevom pismu iz 1800. godine Finátzi

kori Izidora i predbacuje mu kako se Alojzija razboljela upravo zbog njegove nemarnosti u učenju.34

Izidorovo pismo, upućeno pomajci Alojziji, na mađarskom jeziku. Prevedeno na hrvatski glasi:

Premila Gospa Majka!

Veselim se što je moja Premila Gospa Majka sretno stigla u Slavoniju i što je dobila moja pisma. Jako setrudim da moju Gospu Majku usrećim svojim trudom. U ovom sam mjesecu počeo svirati violinu, a prošlisam se mjesec učio svirci na klavikordiumu. Pozdravljam Gospodina Dugovića i zahvaljujem mu jer metoliko toga naučio u Šopronu. Pozdravljam i moju malu sestru i svakidan molim Boga da joj podari dobrozdravlje. Da vam nešto šaljem, nemam nikakvih mogućnosti. Gospu Majku s poštovanjem pozdravlja isvećenik i želi Vam dobro zdravlje. Gospi Majki ljubim ruke.Premiloj Gospi Majki,

U Požunu, 5. M. 1799.Vaš poslušni sluga, sin Izidor

Sljedeće Izidorovo pismo, također pisano pomajci Alojziji, opet na mađarskom jeziku, ovdje prevedeno na

hrvatski jezik: Premila Gospa Majka!Hvala Bogu ja sam jučer sretno stigao, a svećenik se jako veselio jer me čekao već tri dana. Danas smobili u gostima kod moje drage stare majke, koja nam je pripremila ručak, a sutra idemo k profesoru. Zasvaku riječ i minutu koju ste žrtvovali za mene, zahvaljujem Vam i ponizno ljubim ruke. Preporučam sepremiloj Gospi Majci, U Beču, dana 12. studenog 1806.

Vaš ponizni i poslušni sin, Izidor

66


31 MOL P 236, 10. cs., A II. 73, 201., P 234, 54. cs. 563. recto, itd.32 MOL P 234, 53. cs., XA 339. 311. verso.33 Alojzija Janković od Daruvara rođena grofica Festetić od Tolne je napisala u Pakracu, 10. 11. 1811.: „Finatzy […] bey der

Erziehung meines Stiefsohns Isidor viel gelitten und viel Verdient hat…” (MOL P 234, 53. cs., XA 283, 40. verso) – Također Alojzija Janković: „Ex Posoniensi Academia ad Viennensem Universitam cum Praefecto suo Fináczy & Correpetitore modo Agente Aulico Josepho Horváth transivit.” (MOL P 236, 10. cs., II. 73. 23. p.)

34 MOL P 234, 53. cs., XA 339, 339. p.

Mladi je Janković koristio mađarski jezik, ali je čitao i njemački i francuski. Za vrijeme studija u Beču naučio

je pisati njemački i francuski. U početku je imao poteškoća s njemačkim jezikom i nije dobro razumijevao pre-

davanja. Latinski jezik je učio još teže. Ništa se ne zna pouzdano o tome je li Janković znao hrvatski jezik, poz-

nato je samo to da su u Požunu tražili Izidora „slavističara”.35 Volio je ples, zabavu i glazbu, svirao je violinu i

klavikordium. Znao je pomisliti kako od pomajke Alojzije ne dobiva dovoljno novca za zabavu.

1809.–1810. godine bio je vojnik, sudjelovao je u ratu protiv Napoleona.

1809. – postaje husarski poručnik.

1810. – Alojzija plaća Izidorovu odoru 4000 forinti.

U svojoj 21. godini Izidor dobiva imanje Stražeman – začudo, prije punoljetnosti. Od tog trenutka on

počinje imati vlastite prihode.36

1811. – u svojoj 22. godini Izidor se ženi.

1812. – u svojoj 23. godini Izidor postaje otac.

67


35 Gospodin Finátzi: „Meine einzige Sorge ist wegen der slawischen Sprache, denn bisher habe ich noch niemand ausfindig gemacht, der darin Unterricht geben könnte…” (20. 08. 1799. MOL P 234, 53. cs., XA 339, 320. p.)

36 MOL P 234, 56. cs., 89. p.

Još jedno pismokoje je Izidorpisao maćehi,također namađarskom jeziku,Beč, 1806.

Supruga Izidora Jankovića

Izidor Janković vjenčao se 12. 10.1811. godine, u Podgoraču, u Slavoniji s groficom Eleonorom Pejačević od

Virovitice (1793.-1849.), na obiteljskom vlastelinstvu svoje žene. Ovaj brak je najviše zasluga Izidorove poma-

jke Alojzije. Tri mjeseca prije svadbe Alojzija je Eleonorinom ocu, Ivanu Pejačeviću, isplatila 10000 forinti, što

je bila „cijena“ koju je muž morao dati za buduću ženu. Kao što je već spomenuto, u ovom braku je došlo do

uistinu zanimljivih obiteljskih veza, budući da se Ivan Pejačević, Eleonorin otac, 1801. oženio za Katarinu

Janković, koja je tako Eleonori, osim šogorice postala i pomajka.

O braku Izidora i Eleonore ponešto se može zaključiti iz arhivskih izvora. Naprimjer, 15.05.1813. uselili su u

dvorac Čepreg, a prvo dijete im je bilo staro osam mjeseci, dok su kćerku Mariju vjerojatno ostavili u Slavoniji

s dadiljom. Ujesen iste te godine, kad su Izidora zvali na sud u Šopron (parnica protiv Alojzije), on se u pismu

pisanom na njemačkom jeziku ispričava kako ne može doći, budući da ima malu kćerku s kojom je nemoguće

putovati:

U ovoj „pustinji“ (u Daruvaru) ne mogu ostaviti svoju ženu s malim djetetom, a putovanje je teško u ovo

godišnje doba. „Meine Gemahlin mit Ihrem kleinen Kind kann ich, in dieser Jahres-zeit der Beschwerlichen

Reise nicht aussetzen, sie in dieser Einöde allein lassen, kann ich auch nicht.” 37

Čini se kako su mladenci živjeli idilično. Iz neko-

liko matičnih knjiga vidi se da su bili krsni kumovi

nekoj djeci u Čepregu. Ne znamo zbog čega, no u

braku je ipak došlo do nesuglasica. Jedno pismo

koje su razmijenili 1825. godine govori nam kako su

se Izidor i Eleonora „na vjeke“ rastali. Eleonora je

na kraju s Izidorom prekinula sve veze:

„Ich Eleonore Jankovits gebohrne Gräfin

Pejacsevich habe den Entschluß gefast, mich Von

meinem Gemahl Isidor Jankovics Von Daruvár und

Straxeman zu trennen […] die Erziehung meiner

Vier Kinder, Marie, Clementine, Eleonora und

Julius, bleibt gantz und Ausschlieslich die Sorge und

Macht des Vaters, meines Gemahls.” (Ja, Eleonora

Janković, rođena grofica Pejačević, odlučila sam

68


37 MOL P 234, 53. cs. 42. verso, 44. recto.

Detalj iz ugovora razvoda Izidora i žene mu Eleonore, na njemačkom jeziku (1825.)

69


razvrgnuti brak sklopljen s Izidorom Jankovićem od daruvara i Stražemana […] odgoj četvero djece, Marije,

Klementine, Eleonore i Julija prepuštam isključivo svom suprugu.)

Izidor se obvezao kako će ženi do smrti isplaćivati prihode ostvarene na pakračkom imanju.38 Kad su se rastali,

kćerka Marija imala je dvanaest i pol godina, Klementina osam i pol, Eleonora šest i pol, a Julije samo pet god-

ina. Izidor je djecu odgajao potpuno samostal-

no. U ono vrijeme još nije postojao status

razveden jer je brak bio sklopljen na nebu.

Izidor je tek nakon Eleonorina smrti 1849.

godine dobio status udovca, što je vidljivo i u

matičnoj knjizi umrlih u Čepregu, u zapisu iz

1857. godine, dakle godine kad je Izidor umro.

Ipak, Izidor se nakon Eleonorina odlaska

zaljubio i to u djevojku Rozaliju Windisch

(cca. 1801.-10. 01. 1877.), a imamo dokaz da

joj je darovao srebrnu kutijicu s grbom.

Rozalia je bila iz Slavonije, živjela je i umrla u

Čepregu, kao neudana djevojka. Jedino smo za

ovu vezu sigurni da je postojala, a u nekoliko matičnih knjiga vidi se da su Izidor i Rozalia zajedno bili krsni

kumovi u Čepregu.

Izidorova djeca

Izidoru i Eleonori rodile su se tri kćerke i jedan sin. Iz dnevnika grofa Stjepana Széchenyi (1791.-1860.),

mađarskog političara, donosimo zapis iz 06.10.1831. u kojem navodi sljedeće: „In Csepreg gefiel es mir recht

gut. Werde oft hingehen pour me former un parti“, odnosno navodi kako mu se svidjelo kod Jankovićevih u

Čepregu i da se htio vratiti, budući da su tamo dobre partije. Dobra partija značila bi, naravno, mogućnost za

sklapanje unosnog braka, budući da su Izidorove kćerke bile neudane i u dobi od 19, 15 i 13 godina. Kćerkama

je brakove ugovorio otac: najstariju kćerku, Mariju, udao je za Aleksandra Niczkyja, mađarskog plemića iz

šopronske županije.39 Marija je umrla 1853. godine u Daruvaru, pokopana je u Stražemanu. 40 Srednju kćer

Klementinu udao je za Gustava Markovića od Černika, kad je ona imala 18 godina. Markovićev otac bio je

Andrej Marković, hrvatski viceban, a svadba je održana u Čepregu. Najmlađu kćerku, Eleonoru, udao je za

70


Plemićki grb Izidora Jankovića. Srebrni poklopac staklene parfemskebočice. Izidorov dar Rozaliji Windisch, njegovoj tajnoj ljubavi u Čepregu

(polovica 19. stoljeća)

38 GMP inv. broj K56039 Glavno vrelo (pogrešan!): Farkas, Sándor: Csepreg mez_város története, Budapest, 1887., 349., 353.40 Posljednja… Dnevnik Ane Jelisave Janković. „Grafika”, Požega, 1933. 38.

Stjepana Markovića od Černika, rođaka Klementinina supruga Gustava. Eleonora je kasnije bila poznata kao

crkvena dobrotvorka, koja je redovito darivala sredstva čepreškoj crkvi.

Najmlađe Izidorovo dijete, sin Julije, „imao je jako tužno djetinstvo i mladost, jer su njegovi roditelji živjeli

rastavljeno”41. Julijev je odgajatelj od njegove desete do dvadesetčetvrte godine bio Stjepan Szabó, koji je

nakon toga postavljen za župnika u Čepregu i to upravo odlukom Izidora Jankovića. Julije je bio posvećen učen-

ju i vrlo uspješan u školi, čime se Izidor ponosio. Studirao je filozofiju i pravo od 1835.–1839. g. u Požunu.

Nakon pripravničkog staža dobiva diplomu, a odvjetničku prisegu polaže 1844. godine u Pešti. 1845. godine

postaje prvi dožupan požeške županije gdje radi kao bilježnik i aktivno sudjeluje u društvenom životu. U slo-

bodno se vrijeme bavio konjogojstvom, a pratio je i konjske trke.

Julijev otac Izidor je još za života predao svoje vlastelinstvo u Slavoniji, odmah nakon likvidacije feudaliz-

ma. Nakon toga Izidor je stanovao uglavnom u Čepregu, a Julije je preselio u Slavoniju odakle je gospodario

imanjima i bavio se politikom. Od 1847. godine kao saborski zastupnik borio se za povoljniji status hrvatskog

jezika, kao i za samostalnost hrvatske države. U 18. su stoljeću Jankovići upotrebljavali mađarski i njemački

jezik, a sredinom 19. stoljeća Julije Janković vraća se na hrvatski jezik. 1854. godine Julije se u Beču ženi grofi-

com Ljudevitom Esterhazy od Montbela. Julije je 20.03.1857. dobio i grofovsku titulu s carskom dozvolom,

dijelom zbog osobnih zasluga, a dijelom i kao baštinu strica Antuna Jankovića.42 Od 1861. godine Julije je na

položaju velikog župana požeške županije, baš poput strica Antuna. Za stogodišnjicu Julijeve smrti, 2004.

godine, u Daruvaru je podignut spomenik njemu u čast.

71


41 Posljednja… Dnevnik Ane Jelisave Janković. „Grafika”, Požega, 1933. 36.42 GMP inv. broj K689

72


Vlastelinstvo Daruvar i Izidor Janković

Vlastelinstvo obitelji Janković imalo je četiri središta u Slavoniji: Daruvar (=Podborje), Sirač, Pakrac i

Stražeman. Podborje, Sirač i Pakrac kupuje 1760. g. Antun pl., a Stražeman kupuje 1777. g. brat Ivan pl.

Janković.

Daruvar

Daruvar je bio gospodarsko središte Zapadne Slavonije.

Antun Janković je osnovao i podigao

gradić Daruvar, te 1765. g. promijenio

hrvatsko ime naselja, Podborje, u

mađarsko Daruvar, što bi značilo Ždralov

grad ili Ždralov dvorac. On već od

28.03.1765. uz svoje prezime nosi i prid-

jevak Daruvarski. Sagradili su u Daruvaru

vlastelinsku kapelicu, koja će kasnije

postati župnom crkvom Presvetog

Trojstva (vjerojatno godine 1764.):

„Na prostoru Podborja i njegova bliže

okolice razdoblje turske vladavine nije

preživjela nijedna katolička crkva.“43

1771. godine Antun Janković (koji u to vrijeme još nije bio grof) počinje graditi dvorac koji dovršava 1777.

godine, a u međuvremenu dobiva i grofovsku titulu.

Antun Janković naseljava svoje vlastelinstvo poljoprivrednicima i obrtnicima iz Hrvatske, Češke, Slovačke,

Njemačke i Mađarske čime se povećava naseljenost područja, inače vrlo slaba zbog turskih osvajanja.

Doseljenicima je obećana besplatna zemlja i materijal za gradnju kuća. 1777. g. u Daruvaru je bilo dosta obrt-

nika i to Nijemaca, Mađara, Talijana i Srba. Upravo su Jankovići gradnjom prvih kupki (Antunova kupka, g.

1772. kad je Antun Janković i postao grofom) udarili temelje termalnom lječilištu, koje je danas jedno od

najprepoznatljivijih obilježja tog grada.

Ivan Janković 1789. godine nasljeđuje sveukupno vlastelinstvo, a njegova supruga Alojzija 1810. godine

43 Vjenceslav Herout: Sto osamdeset godina daruvarske župe. Grafodar, Daruvar, 2001. 23.

Današnji izgled dvorca u Daruvaru

73


44 MOL P 234, 56. cs. XC 87, 131.45 MOL P 234, 53. cs. 44. verso. (XA 284)46 Vjenceslav Herout: Sto osamdeset godina daruvarske župe. Grafodar, Daruvar, 2001. 33.

započinje gradnju Ivanovih kupki, koje je nazvala po svom, tada već pokojnom suprugu. Gradnju Ivanovih

kupki nastavlja 1813. godine Izidor Janković, a dovršava ih 1818. godine.

Izidor Janković 1813. godine stječe punoljetnost i pravo na preuzimanje daruvarskog posjeda, a dokumente

o predaji posjeda rješavaju Josip Dugović i Đuro Pegony, zaposlenici Izidorove pomajke Alojzije, zbog čega

Izidor nije bio najsretniji.44 Međutim, spor oko

nasljedstva Izidor nastavlja i nakon Alojzijine

smrti, s njezinim nasljednicima. O tom je pitanju

Izidor Janković 10.11.1813. pisao pismo,

poslano iz Daruvara i to na njemačkom jeziku.45

25. 08. 1821. g., (daruvarska kapelica već je

postala župnom crkvom) održan je sastanak

kojem je prisustvovao i „daruvarski i stražeman-

ski“ vlastelin Izidor Janković i vlastelinski

upravitelj Josip Madarasz.46 Arhivski izvori svje-

doče kako je Josip Madarasz od 16. 11. 1812. bio

„plenipotentiarius“, odnosno povjerenik Izidora

“Ivanova kupka” u Daruvaru, sagrađena između 1810. - 1818., siika iz 1859.g.

Detalj pisma iz 1813. godine, Izidorov rukopis

Jankovića.

Od 1825.-1827. godine Izidor Janković bio je delegat požeške

županije na požunskom saboru (slika), i to u donjom domu sa

Andrejem pl. Marković od Černika. Kasnije, 1834. godine, upravo

se Andrejev sin Gustav oženio Izidorovom kćerkom Klementinom.

Izidor Janković u međuvremenu je zagospodario Daruvarom i

Gajem, gdje je 1837. godine dobio pravo održavanja sajma.47

Pored uzgoja žita i vinarije, 1840. godine Jankovići otvaraju novi

industrijski objekt, Daruvarsku pivovaru. Budući da se od svoga

osnutka nalazi na istom mjestu, Daruvarska je pivovara najstarija

Hrvatska pivovara i jedina pivovara izvan Češke republike koja

proizvodi pivo prema tradicionalnoj češkoj tehnologiji, što je čini

jedinstvenom na ovim prostorima.48

Vlastelin Izidor bio je neugodan gospodar, posebice strog prema

srpskim kmetovima. Ipak, Vjenceslav Herout navodi razlog koji

možda objašnjava takav Jankovićev stav prema srpskim kmetovima: Sukob sa Srbima u Končanici postojao

je, ali postoji jedan važan razlog za to.

Kada je Izidor naselio mnoge familije iz

Češke u Končanicu 1826. godine, onda su

im tamošnji Srbi krali na poljima, krali su

im i stoku i zato su se oni potužili Izidoru

Jankoviću koji je zatim sve Srbe iz

Končanice preselio u susjedno selo

Brestovac, gdje su Srbi imali od ranije i

svoju crkvu i sjedište svoje parohije.

Drugi razlog sukoba je bio što Srbi nisu

htjeli graditi puteve što je traženo u Beču.

Oni su tražili neke povlastice koje su imali Vlasi- krajišnici na području Vojne krajine, a koja je počinjala 3

km sjeverozadno od Končanice od rijeke Ilove. Drugim riječima: htjeli su živjeti bez rada i na teret države.

To je i razlog što je cijena zemlje bila tako niska i zato su ovamo dolazili Česi, Slovaci, Madžari, Nijemci,

Talijani...“ I Szabo kaže: Jankovići su bili vrlo umjereni gospodari, koji nisu tražili velike tlake, a su brinuli

se koliko za sebe, toliko i za druge.49

74


Izidor Janković oko 1840. godine dao je graditiambar u Daruvaru

Izidor Janković od Daruvara,u Beču, 1853.

47 Vjestnik Kr. Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinsko Zemaljskog Arkiva, Urednije Dr. Ivan pl. Bojničić-Knincki. Godina IV. Zagreb 1902.

48 Prospekt: Daruvarska Pivovara d. o. o. Pvijest, tehnološki postupak i opis proizvoda. Daruvar, 2005.49 Iz prošlosti Daruvara i okolice / Gjuro Szabo. Impresum: [Zagreb] : [ s. n.], [1934?] 15.

Po mom mišljenju Antun Janković bio je strog prema rumunjskim kmetovima. (Više: seljačka buna Horia-

Closca, 1784. g.). Najnovija mađarska istraživanja dokazuju kako su i Antun i Izidor bili oštri gospodari.50

Sirač

Antun Janković je daruvarsko imanje okrupnio dodavši mu znatan dio siračke gospoštije. Budući da je i

Pakrac bio u njegovu posjedu, nastalo je golemo imanje na temelju kojeg je imao tri glasa u ugarskom saboru.

Nakon oca Ivana i pomajke Alojzije, Izidor Janković nasljeđuje i siračko imanje.

Pakrac

Pakrac je bio važno središte daruvarskog vlastelinstva. Antun Janković u Pakracu je počeo 1763. godine

graditi prvu rimokatoličku crkvu. 1796. Ivan Janković uređuje imanje kako bi se ostvarilo pravo na održa-

vanje vašara.51 Ivanova udovica Alojzija uređuje Kuriju Janković, današnju glazbenu školu. Obračun radova

bio je 20. 04. 1812.52

Baš kao i siračko imanje, Izidor Janković nasljeđuje i ovo u Pakracu.53 Glavnu blagajnu držao je upravo u

Pakracu.54 1837. godine dobiva pravo održavati sajam i u Pakracu.55

75


50 Balogh, Jánosné Horváth, Terézia: Jankovich gróf temetésének mondája. Promenád III. (2007.) broj 5. 11. – Sudár Lászlóné Molnár, Zsuzsanna: A csepregi Boldogasszony temploma története és legendája. Honismeret XXXVI. (2008.) broj 4. 14-21.

51 Vjestnik Kr. Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinsko Zemaljskog Arkiva, Uređuje Dr. Ivan pl. Bojničić-Knincki. Godina IV. Zagreb 1902.

52 MOL P 234, 52. cs. XA 21353 MOL P 234, 56. cs. XA 87. 13454 GMP inv. broj K56055 Vjestnik Kr. Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinsko Zemaljskog Arkiva, Urednije Dr. Ivan pl. Bojničić-Knincki. Godina IV.

Zagreb 1902.

Pivovara koju je osnovao Izidor Janković 1840. godine

Prozivod Daruvarskepivovare u 21. stoljeću,boca iz 2007. godine

Lipik je u vrijeme Jankovića bio sastavni dio Pakraca. Lipički kraj poznat je po uzgoju lijepih i cijenjenih

konja lipicanaca u obližnjem Izidorovcu, plemićkom dobru koje je dobilo ime po Izidoru Jankoviću. Upravo

je tamo Izidor Janković početkom 19. stoljeća pokrenuo uzgoj lipicinaca. 1843. godine Janković gradi veliku

ergelu i od tada ne prestaje priča koja povezuje konje i Lipičane. Lipik svoj veliki razvoj doživljava u vre-

menu izmedu 1820. i 1850. godine, kad započinje gradnja prvih reprezentativnih građevina koje će kasnije

biti temelj razvoja lječilišnog turizma. U to vrijeme Izidor započinje uređenje parka (ograđeno je 25 hektara

zemljišta za perivoj, gradi se prvi drvored, te poznata Ergela Lipicanaca) i gradnju kupališnih zgrada, u kojoj

se nalaze tri kupelji. Istovremeno je sagrađena «Gostiona kod izvora», koja postaje jezgrom oko koje se nas-

tavilo razvijati naselje.

Stražeman

Ivan Janković od 1777.godine posjeduje Stražeman, nakon njega preuzima ga brat Antun. Najveći dio

Jankovića ondje je rođen, živio i umro, a veliki broj njih je i pokopan u tamošnjoj obiteljskoj grobnici.

Ivanova udovica Alojzija napravila je najviše po pitanju uređenja imanja: preuredila je dvorac, 1811. godine

dala je „sagraditi u Stražemanskoj župnoj crkvi u pobočnoj sjevernoj kapelici sv. Izidora porodičnu grobnicu,

nad kojom je kasnije postavljen krasan alegorički spomenik od tvrde kovine.56“ N. B.: datum spomenika je

„MDCCCII“ = 1802 (rimski 'II' je '2', a ne '11').

Stražemansko imanje bilo je drago i Izidoru. Namještaj iz dvorca, kao podsjetnik na njegovo djetinjstvo,

uvršten je u popis inventara dvorca, pisan mađarskim jezikom, 1800. godine.57 Popis potpisuje „Páldy András

kasznár“, hrvatski: „Andrej Páldy vlastelinski službenik“. Páldy u kapelici sv. Jurja ima svoj spomenik vjer-

nosti prema Izidoru koji glasi na mađarskom: „... KI E' FÖLD' EKKORI BIRTOKOSÁNAK ÉDES ATYJÁT

S UTÓBB MAGÁT ÖSSZESEN 20 ÉVIG SZOLGÁLTA MIT IS MINT HUSZÁR KEZDE ÉS MINT EZ

URADALMI TISZTARTÓ VÉGZE 1813DIKI NOVEMBER 20DIK STRAXEMÁNON“, odnosno u

hrvatskom prijevodu: „Páldy je služio ukupno 20 godinama Ivana i na kraju Izidora, započeo kao husar, a

završio kao vlastelinski službenik 20. 11. 1813. u Stražemanu.“

Janković je sa svog čepreškog imanja u Mađarskoj na daruvarsko imanje doveo sluge i kočijaše, kao i neke

poljoprivredne kulture (leću, grašak, grahoricu).

1802. godine Izidor Janković dobiva naziv od Daruvara i Stražemana. Ujesen 1810. preuzima samostalno

upravljanje stražemanskim imanjem, a dopuštenje za održavanje vašara u naselju Stražeman pribavlja 1837.

godine.

Nije u potpunosti jasno zašto je čak 10 godine prije svoje smrti, 1847. godine predao stražemansko imanje

i crkveni patronat sinu Juliju, o čemu svjedoči sljedeći zapis: „1847 die 19. M. Majo [...] tradito Dominio

76


56 Kempf, Julije: O grofoskoj porodici Janković-Daruvarskih. Vjesnik kr.državnog arkiva u Zagrebu. Zagreb 1929. 155.57 MOL P 234, 52. fasc. XA 12

Strazemanensi, etiam Jus Patronatus donavit unio filio suo Julio [...] Illustrissimus Dnus Cam. Reg. Isidorus

Jankovics de Daruvar...“ 58

Stražemanski dvorac uništen je 1918. godine. Vjerojatno su tad izgorjeli mnogi spisi Ivana i Izidora

Jankovića, zbog čega danas teško dolazimo do podataka o toj obitelji. Ipak, Antun i Julije Janković bolje su

dokumentirani u arhivima.

Izidor se u požeškoj županiji zadržao 39 godina, od 1810 do 1849., kad upravljanje dobrima preuzima Julije

Janković, a Izidor se seli u Čepreg.59 Izidor je posjedovao kuću i u središtu županije, gradu Požegi, a 1851.

godine povjerava iznajmljivanje ili prodaju kuće svom „plenipotentiariusu“.60

Vlastelinstvo Čepreg i Izidor Janković

U Ugarskoj obitelj Janković je u šopronskoj županiji imala posjed, sa središtem u Čepregu, i to od početka

1775. g. Antun i supruga Katarina su 1775. i 1776. g. kupili imanje u okolici Čeprega. Katarina je vodila

imanje nakon Antunove smrti, 1789. godine.

Antunov brat Ivan nasljeđuje imanje 1792. godine.

Od 1798. godine Ivanova udovica Alojzija gospo-

dari čepreškim imanjem. Izidor je upravo zbog

čepreškog imanja vodio parnicu protiv maćehe.

Kad je 1813. godine navršio 24 godine, dob u kojoj

je trebao preuzeti imanje, planirao je to proslaviti

velikom zabavom u dvorcu, no maćeha ga nije

htjela pustiti u dvorac. Zatim je dao napraviti popis

pokretnih i nepokretnih dobara na imanju, što je

poprilično razljutilo maćehu. Mnogi su detalji ovog

sukoba poznati zahvaljujući brojnim arhivskim

spisima (MOL i GMP). Čini se kako se Alojzija

najviše ljutila zbog toga što su prilikom popisivan-

ja dobara uzimane brojne njezine osobne stvari, poput haljina, rublja i slično.

Zanimljiva je činjenica kako smo nedavno u renoviranom dvorcu pronašli pravu „kuhinju za kavu“,61 pros-

toriju u kojoj se samo kava kuhala. Čini se kako se u tom dvorcu živjelo uistinu otmjeno, po gospodski, što

77


58 Liber Memorabilium Parochia Straxeman cum Filialibus In Campo Posegano [...] Anno Salutiferi Partus MDCC CXXII, 116-117. Stražeman, župa.

59 Kempf, Julije: O grofoskoj porodici Janković-Daruvarskih. Vjesnik kr. državnog arkiva u Zagrebu. Zagreb 1929. 148. 60 Györ-Moson-Sopron megye Soproni Levéltára, IV. B. 159. A Soproni Cs. k. Megyei Törvényszék iratai, 6. cs. 3397/

1851. 08. 26.61 MOL P 234, 55. cs. X.C. 72, 599. verso. 26. 05. 1813.

Današnji izgled ulaza dvorca u Čepregu (dvorac je bio podupravom Izidora Jankovića od 1813 - 1857.)

svjedoči upravo postojanje te i iste takve u stražemanskom dvorcu, „kuhinje za kavu“, izgrađene između

1801.–1807.62

Od 1848.-1849. godine u čepreškom je kraju 7-8 desetina padalo pod vlast Izidora Jankovića. Izvan nasel-

ja je imao 5 majura, a u naselju još dva. Na rijeci Répca radili su mlinovi i to u mjestima Djulevisu, Biku,

Čepregu i Bo (Beö). U zakup je dao svoje krčme, sitnicare, mesnice, pivovaru i ciglenice. U ciglama su

pohranjena imena nekadašnjega gospodara „na vjeke“, kao J. Izidor i Izidor.63

78


62 MOL P 236, 10. cs. A. II. 73. 592.63 Balogh, Jánosné Horváth, Terézia: Jankovich-bélyeges téglák a csepregi Falumúzeumból. Vasi Szemle LXII. (2008)

broj 2. 235–240.

Cigle iz vlastelinske ciglane u Čepregu, između 1813. - 1857.

∫

Prostor vlastelinstva Čepreg povremeno se mijenjao; primjerice, 1816. godine Izidor je sestri Katarini dari-

vao polja u Djulevisu i Biku. Izidor je 1820. godine od Pave Nađ od Felsobika kupio imanja u Biku i u

Čepregu. Pavao Nađ je inače bio poznati zastupnik i govornik u tadašnjem saboru.

Sudeći po brojnim izvorima iz 1798. do 1813. godine Izidor je na čepreškom imanju bio uistinu dobar i suvre-

men gospodar. Uz sebe je imao i brojne dobre stručnjake, koji su mu u svemu pomagali. Bavili su se sljedećim

aktivnostima: uzgajali su pitome kestene, uređivali vinograde, šume, lovili fazane, zečeve i druge divlje živo -

tinje, uzgajali raž, ječam, zob, kukuruz... Kad bi bilo vrijeme žetve angažirali su berače iz okolnih naselja.

Ambare su imali ne samo u naselju, već i u Šopronu, gdje su prodavali žito. Proizvodili su još heljdu, grah,

grašak, leću, grahoricu, konoplju, bijelo vino. Bavili su se i stočarstvom, uzgajali su volove, bikove, krave, telad,

konje, ovce... Broj stoke je u Izidorovo vrijeme bio sljedeći: 1813. godine 16 teglećih volova, 29 krava, 3268

ovce, a 1846. g. 70 tegleći volova, 70 krava, nadalje 60 marve koja je boravila na pašnjacima i 7.000 ovaca.64

Čepreško se vlastelinstvo odlično dopunjavalo s daruvarskim. Ta je suradnja započela još za vrijeme

Alojzijina upravljanja, a istu je praksu nastavio i Izidor. U čepreškom se dvorcu skladištilo crveno vino

proizvedeno u Daruvaru. Na čepreškom su posjedu radili neki stručnjaci pridošli iz Požeške županije

(Majersky, Windiš).

Što se tiče broja služinčadi 1805.godine ih je (za vrijeme Alojzijina upravljanja) u Čepregu bilo 62,65 a

1846., u Izidorovo vrijeme, bilo ih je 200 i svi su živjeli na imanju; od toga 128 kmetova sa zemljištem, 32 s

vlastitom kućom i 37 kmetova bez kuće.66

Izidor je u Šopronskoj županiji vladao ukupno 44 godine od 1813. pa sve do 1857. godine kada i umire.

Nakon smrti njegova je baština razdijeljena sukladno oporuci sljedećim baštinicima67:

Djeca pokojne kćerke Marije dobili su pustaru Tormaš i majur Kinčed, te jedan dio Čeprega.

Kćer Klementina dobila je imanja u Biku i Beu.

Kćer Eleonora dobila je majure Medješ i Sentkiralj, te drugi dio Čeprega.

Sin Julije dobio je vlastelintsvo Daruvar i treći del Čeprega.

Utrke konja u Čepregu za vrijeme Duhova 68

U Čepregu se blagdan Duhova ponajprije vezuje uz ime veleposjednika Izidora Jankovića. Osim darivanja,

u krugu njegovih kmetova najpopularniji je čin bilo pokroviteljstvo utrke konja čiji je pobjednik kratkovječni

79


64 Drinóczy, György: Böngészet Sopron megye ismeretéhez, 1830-1847, Gy_r-Moson-Sopron megye Soproni Levéltára Kéziratos könyvek gyojteménye, 97. sz. (XV./20.) 403.

65 MOL P 234, 52. cs. 121.66 Farkas, Sándor: Csepreg mezováros története, Budapest, 1887. 351–352.67 GMP inv. broj K57368 Hvala na pomoći sa prijevodom poglavlja: PhD Mersich, Zsuzsanna

∫

∫

∫

duhovni vladar: „ kralj Duhova“.69 Sličnih je natjecanja u ono vrijeme bilo posvuda, tako da Čepreg sve do

početka 19. stoljeća ovim običajem narodnog karaktera nije privukao posebnu pažnju. Prema dokumentima od

početka 1820. do kraja 1840. utrku je financirao sam Izidor Janković, a slijedeći njegov primjer i ostali čepreški

vlastelini. Zanimljivo je kako je istovremeno u ostalim krajevima države ovaj običaj lagano izumirao.

Zanimanje za taj običaj u Čepregu nije prekinuto. Razlozi zbog kojih su vlastelini pristajali na utrke vjero-

jatno su želje da se priključe programu Széchenyijevog modernog konjogojstva te idejno-materijalnim čin-

jenicama koje su doprinijele

gospodarima i kao pokrovitelji-

ma i darovateljima nagrade,

očuvanju ovog mjesnog, svo-

jevrsnog narodnog običaja, te

jačanju njihove feudalno-patri-

jarhalne moći nad vazalima.

Državne i glavnogradske

tiskovine od 1824. godine o

utrkama u Čepregu u vrijeme

Duhovnih blagdana redovito

izvještavaju čineći na taj način

svojevrsnu „reklamu“ ovom

događaju na koji je gospodar

komornik Janković redovito

pozivao i novinare.

Zahvaljujući toj specijalnoj

propagandi iz ovog su razdobl-

ja ostale bogate spoznaje o tim

natjecanjima više negoli o

sličnim običajima iz drugih

krajeva države.

Kako je ustvari izgledala sama utrka? Prijavljeni su kmetovi na trkalištu uzjahali svoje konje, ali bez sedla.

Nakon znaka za start trebali su prejahati određenu udaljenost tri puta, a pobjednik je osvojio simboličnu kral-

jevsku krunu („nosivši je novi kralj, objesivši je na svoj krov i ukrasivši svoj slamnati krov sljedećih godinu

dana do Duhova“). Cilj je bila jedna zastava, a pobjednik treće utrke postao je kraljem koji je dobio različite

privilegije na godinu dana. 1833. izjavljeno je da „pobjednik osim darova od Izidora Jankovitsa Daruvarskog,

80


69 O ovoj sam temi napisala knjigu: Balogh, Jánosné Horváth, Terézia: A pünkösdi király Csepregen és Jókainál. Csepreg, 2005.

Zemljovid iz godine 1831. Tekst na mađarskom “Ló futtató hely gyöpség” = “trkač zakonje, na paži” - jedno mjesto.

(Seljačko konjsko trkalište - narodni običaj čiji je pokrovitelj bio Izidor Janković

od mjesnog spahije dobiva jedan zlatnik“. 1840. nakon utrke

jahači „su se povukli na dvor spahije i odavde, nakon što su

dobili zasluženu nagradu i svi obuku, zahvalivši se svoju milos-

rdnu vlastelinu“ otišli na zabavu s igrankom, što se redovito

upriličavalo za Duhove.

Ovaj se običaj ukinuo 1847. godine jer je zajednička livada na

kojoj se utrka održavala ponovno postala vlasništvom Izidora

Jankovića. Mogli bismo reći: Bog dao, Bog uzeo. Janković je na

ovaj način zloupotrijebio svoju moć, na štetu dugogodišnjeg nar-

odnog običaja. Ipak, to nije bio prvi put da je napravio tako nešto.

Naime, 1834. godine on je zauzeo svojim ovcama jednu livadu za

ispašu, a nitko mu nije mogao proturječiti.70 U takvom ponašanju

nije bio usamljen, budući da se većina feudalaca u ono vrijeme

ponašala jednako.

Izidor Janković: dostojanstvenik Čeprega

On nije bio grof, a grof nije bio niti njegov otac Ivan.

Grofovsku je titulu imao Izidorov stric Antun, a grofica je bila

i maćeha Izidorova, Alojzija. Također, grofovsku je titulu

imala Izidorova supruga, Eleonora. Grofom je naposljetku

postao Izidorov sin jedinac, Julije i to mjesec dana nakon

Izidorove smrti!71 Izidora je u nastojanjima da postane zna-

menita ličnost vjerojatno najviše motivirala činjenica da nije

bio grof. Ipak, on i Ivan Janković (bez grofovske titule) nisu

mogli postati toliko znamenite ličnosti poput grofova Antuna

i Julija Jankovića. Uz svoje prezime, Izidor je nosio pridjevak

Daruvarski. Bio je kraljevski savjetnik, nosio je naziv viteza

(eques auratus), a imao je i određeni status na kraljevskom

dvoru – bio je gospodin komornik, odnosno dostojanstvenik

81


Kmetska kuća u Čepregu, izgrađena 1826. godine

Povelja / diploma / komornika Izidora Jankovića 1815. godine u Beču

70 Gyor-Moson-Sopron megye Soproni Levéltára, XV/26. Currens könyvek, CSEPREG Currens könyve 1835–50, 452–454.

71 Dakle pojam „grofoska porodica Janković daruvarski“ nije precizan. Kempf, Julije: O grofoskoj porodici Janković- Daruvarskih. Vjesnik kr.državnog arkiva u Zagrebu. Zagreb 1929. I još druge publikacije.

∫

koji je nosio zlatni ključ. Takav su status u ono vrijeme imala gospoda koja su imala dovoljno plemićkih

predaka, ali i dovoljno velika bogatstva. 11. 01. 1815. g. imenovao ga je car kralj Franjo II. svojim

komornikom. Komornički položaj podrazumijevao je pravo ulaska u zaključanu sobu, tj. u zahod, gdje je car

komornika mogao krišom pitati za kakav savjet. Dokaz iščitavamo iz tiskanog teksta prisege Izidora

Jankovića, na njemačkom jeziku:

„In die k. k. Retiraden sollen Sie, ohne von Se. Majestät berufen zu werden, nie für sich selbst hineintreten,

es seye dann, daß Sie Jemanden dem Gebrauche nach anzumelden hätten.”72 Dakle: on je smio pristupiti

carskom nužniku samo u slučaju da je Njegovo Veličanstvo pozvalo po njega

i nakon što se prijavio.

Kao dostojanstvenik, veleposjednik je on imao specijalne dužnoste i

prave na svojim posjedima. Kao dobrotvor i mecena bio je cijenjen u

svjetovnim i crkvenim krugovima.

„Gospodin komornik Izidor Janković od Daruvara“ i njegova djeca

često su bili u ulozi krsnih kumova u Čepregu. Pretpostavljam da su često

bili kumovi djeci iz siromašnih obitelji, upravo zbog toga što su mogli izdašno

darivati novorođenu djecu. Nakon što se 1848. godine nastanio u šopronskoj

županiji, u samom je Šopronu više puta kumovao djeci iz prijateljskih

obitelji.

Izidor Janković se od 1826. godine priklonio ekonomskim i poli-

tičkim idejama grofa Széchenyi. Bavio se ne samo konjogojstvom, nego

od 1840. godine i svilarstvom u zapadnom Podunavlju, čime nastavlja

tradiciju Antuna Jankovića, kojemu je carica Marija Terezija povje -rila

zadaću rasprostranjivanja svilarstva u Slavoniji.73 Izidor je pomagao i poticao


Detalj teksta iz prisege zakomornika na njemačkom jeziku

Spomen na krštenje u Šopronu, 1850. godine, gdje je krsni kum bio Izidor Janković

72 GMP inv. broj K65673 Kölesy, Vincze Károly és Melczer, Jakab: Jankovics. In: Nemzeti Plutarkus II. Pest, 1816. 254.

83


razvoj znanosti, nastave, književnosti i umjetnosti u

Ugarskoj.

1853. godine daje napraviti svoj portret na kojemu je

odjeven u mađarsko plemićko odijelo s gajtanima i to

kod nekog poznatog bečkog slikara. Portret je naslikan

četiri godine prije Izidorove smrti.

Smrt i sprovod Izidora Jankovića - stvarnost i legenda 74

U matičnoj knjiži čepreške rimokatoličke crkve

stoje sljedeći podaci o danu i mjestu sprovoda Isidorus

Jankovics de Daruvar, koji je dobio 17. veljače 1857.

g. moždanu kap i umro:

Csepregh 23a Febr. post benedictionem / in Slavoniam

depostatus, / in Straxeman die 3a Martii sepultus est (23. veljače posvećen u Čepregu, / kasnije je prevezen u

Slavoniju, / pokopan je u Straxemanu 3. ožujka).

Oproštajni obred održan je u Čepregu. Kao uspomena na to, sačuvana je mrtvačka „zastava“ sa plemićkim

grbom Jankovićevih.75 Prema stilu tadašnjeg vremena odudara od

starijih mrtvačkih grbova jer vijenac ne okružuje grb, a grb je

smješten u ovalno polje. U zapadnom Podunavlju karakteristično

je da je natpis oko grba ovalan, ali podijeljen na dva dijela, bez nat-

pisa. Ovdje je riječ o vrijednom primjerku koji nije izrađen od

papira, nego od svile. No, također je i suvremen, budući da natpis

nije pisan ni latinskim ni njemačkim, nego mađarskim jezikom.

Čini se kako je Izidor i po smrti bio sličan stricu Antunu.

Naime, novinska vijest o sprovodu Antuna Jankovića od

Daruvara sadrži slične elemente kao usmena predaja u okolici

Čeprega, koja govori o sahrani Izidora Jankovića.76 (Iako Izidor

74 Hvala na pomoći s prijevodom poglavlja: Mišo Šarošac, na posredovanje: Josip Szatanek.75 Paralele: Baják, László: Címerek a gyászszertartásokon, halotti címerek a 19. századból. A Hermann Ottó Múzeum

évkönyve. Miskolc, XXV—XXVII. (1997.) 163-191.76 Balogh, Jánosné Horváth, Terézia: Jankovich Izidor sírjának rejtélye. Promenád III. (2007) 4. sz. 13., dalje: Jankovich

gróf temetésének mondája. Promenád III. (2007) 5. sz. 11. – Sudár, Lászlóné Molnár, Zsuzsanna: A csepregi Boldogasszony temploma története és legendája. Honismeret XXXVI. (2008.) broj 4. 14-21.

Izidor Janković od Daruvara, u Beču 1853. godine

Svileni mrtvački grb Izidora Jankovića, iz Čeprega. Tekst na mađarskom:“umro je 17. 2. 1857., u 68. godini svojeg života”

nije bio grof, kmetovi su ga oslovljavali kao „grofa“, budući da mu je pomajka bila grofica).

Prema novinskoj vijesti iz 1789. Antun je umro 16. kolovoza u Budimu, 18.-og su ga prenijeli na čepreško

imanje, koje se nalazi u Šopronskoj županiji. 23. kolovoza padala je kiša do 2 sata poslijepodne, zbog čega

mnogi dostojanstvenici nisu bili prisutni na samoj sahrani Antuna Jankovića.77

Prema usmenoj predaji nastaloj nakon njegove smrti, Izidor „je bio bezbožan čovjek. […] Jednom je pri-

likom pogledao kroz prozor i problijedio od bijesa jer je vidio da je neki krovopokrivač na istoj visini kao i

on. Uzeo je revolver s namjerom da ubije majstora jer nije u redu da jedan radnik i grof budu na istoj visini.

Nakon tog pucnja krovopokrivač je pao s krova na zemlju. Godinu dana nakon tog događaja Izidor je umro.

Budući da su bili rijetki oni koji su ga voljeli, sluge su dobile zapovijed da moraju otići na sprovod. Sahranjen

je u grobnici kapele Blažene djevice,78 koja je bila ispod Marijanskog oltara. Odmah nakon što su zatvorena

vrata grobnice, spustilo se veliko nevrijeme: puhao je jak vjetar, otvorilo se nebo, grmilo je i sijevalo. Kazivali

su ljudi kako je to Božja srdžba, budući da grofa ubojicu pokapaju pod Marijin oltar. Ukazala im se sama

Bogorodica koja je naredila da moraju iznijeti lijes.

Sljedeći dan su neki momci to i učinili, uz pomoć volovske

zaprege. Odvukli su lijes na rub šume i pokopali ga ispod

velikog hrasta.79 Prema jednoj drugoj verziji priče

vlastelin koji nije imenovan ubojstvo je učinio u Slavoniji,

a nakon toga pobjegao u Mađarsku, gdje je i umro.80

U oba slučaja mrtvac nije sahranjen tamo gje je umro.

Nadgrobni spomenik Antuna i njegove supruge može se

vidjeti i danas u kapeli Blažene djevice. 1857. nakon

posvećenja Izidora tijelo i spomenik nisu ostali ovdje,

suvremenici su mogli vidjeti samo njegov lijes, ali nisu

znali kuda su ga odnijeli. U vijestima o Antunu i legendi o

Izidoru postoji jedan mrtvac kojeg su sahranili ispod oltara

i koji se mora maknuti odonud. Zbog volje vlastelina

Antuna uistinu je trebalo maknuti jednog „pustinjaka“ iz

grobnice. Prema narodnom pamćenju u drugoj verziji tamo

zakopanog Izidora prema želji Djevice Marije trebali su

sahraniti na drugom mjestu. Tako je moglo doći do toga da

se miješa stvarnost i zamišljeni elementi u legendi.

84


77 Hazánkbéli elegyes Tudósítások, Sopron 7-dik Sept. Magyar Kurir LXXIII. (1789) 1076–1077.78 Ovaj je anakronizam. Kad je Izidor umrio (1857. g.), još je stalo velika srednovečna Crkva Pustinjaka. Crkva je ras

palo se oko 1865. g. U mjestu je gradila se mala kapela Blažena divica, je dar od sina Izidora, Julija (1869. g.)79 Lovas, Gyula: Boldogasszony. Legenda, Új Sopronvármegye, 6 (1944) broj 101., 4.80 Hetyésy, Katalin - Sudár, Lászlóné, Legenda, Új Sopronyármegye 6 (1944) broj 101.,4

Kapela sv. Izidora u crkvi sv. Mihovila u Stražemanu.Ovdje pod oltarom počiva Izidor Janković

Priča se ne odnosi na Ivana Jankovića i grofa Julija Jankovića. Njihova smrt i sprovod nemaju veze sa

Čepregom. (Ivan je 1798. g. umro u Šopronu, a sahranjen je u Stražemanu, dok je Julije umro 1904. u Beču,

a sahranjen je u Achenkirchu, u Tirolu.) Je li narod ovu legendu povezivao s grofom Antunom Jankovićem ili

Izidorom Jankovićem, ili pak i uz jednog i drugog? Prema dosad otkrivenim biografskim podacima, obojica

su zaslužila epitet ubojice.

Izidor pl. Janković od Daruvara i Stražemana prema oporuci81 svoj krajnji počinak pronašao je u rodnom

mjestu, Stražemanu, u obiteljskoj grobnici. U ratnim vremenima nadgrobni je natpis izgubljen, ali na njega

podsjeća slika s oltara kapelice, koja prikazuje sveca zaštitnika sv. Izidora iz Madrida82.

85


81 GMP inv. broj K57382 Posebna hvala: 1.) prof. Pomoć Mirjane Šperande u istraživanju u GMP,2.) Gyurácz Ferenc urednik časopisa/glasnika Vasi Szemle je pristao na prerađeno izdanje mađarskog članka: Balogh,Jánosné Horváth, Terézia: Daruvári Jankovich Izidor élete és tevékenysége. Vasi Szemle LXII. (2008) broj 1., 36-62., 3.)PhD Vjenceslav Herout je unapredio tu hrvatsku publikaciju.

86

DOM ZA DJECU I MLAĐE PUNOLJETNE OSOBE LIPIK

Dom za djecu i mlađe punoljetne osobe Lipik

učenici Osnovne škole Lipik: Ana Zec, Marija Pavlović, Ela Saleta, Zvjezdana Cah, Iva Ljevaković, Kruno Topolski, Ivan Džolić, Tomislav Vašičekmentor: Stjepan Dumančić

Za ovaj smo se projekt odlučili kako bi saznali više o ustanovi koja potječe iz davne 1922. godine. Riječ

je o jedinoj ustanovi takve vrste u Požeško-slavonskoj županiji i okolici. Nažalost, cjelokupna arhiva s doku-

mentima uništena je u Domovinskom ratu kada je i Dom srušen do temelja. Pojedina saznanja o povijesti

Dječjeg doma dobili smo od svojih suvremenika koji tijekom godina bili uključeni u rad Doma.

Dječji dom u Lipiku osnovan je 1922. godine na inicijativu Andrije Štampara, a smješten je bio u vili

„Bellevue“ s pet metarskim bazenom i kuhinjom u podrumu. Najprije je služio za oporavak bolesne djece iz

Zagreba, a tek poslije prerastao je u pravi dječji dom. Godine 1928. kupuje se hotel „Švicarac“, namijenjen

istoj svrsi.

Marija Vera Mrak u svojoj knjizi Mozaik sjećanja na Lipik spominje izvjesnu gospođu Švarc, udovu

bogatog Židova koja je između dva svjetska rata živjela u Lipiku, a u Domu je imala ogromni apartman:

87


Između ostalog, Marija Vera Mrak piše kako tada u Dječjom domu smještena nisu bila siromašna djeca, već

djeca bogate klijentele na oporavku.

Poslije, ustanova mijenja svoju djelatnost i postaje mjesto gdje se vodi briga o djeci bez odgovarajuće

roditeljske skrbi, djeci bez roditelja te djeci koju roditelji zanemaruju ili zloupotrebljavaju roditeljske ovlasti.

U početku, Dom je primao oko tri stotine djece. Životni uvjeti bili su vrlo skromni, može se reći i loši. Kao

prilog navedenoj tvrdnji, spomenimo kako se dvadesetero djece tuširalo u samo jednoj prostoriji, a u sobama

je spavalo i do četrdeset njih.

Ipak, svake godine Dom je podizao kvalitetu usluge te se i broj korisnika povećavao. Dom je posjedovao

vlastitu obradivu površinu na kojoj se uzgajala stoka, prvenstveno goveda, perad, voće i povrće, od čega su

se stvarali i određeni prihodi. Cijela lijeva strana današnje Ulice hrvatske mladeži (Bazenska) u to je vrijeme

bila vrt Doma, a sredinom ulice protezala se zapadna ograda vrta. Ograda je bila žičana s masivnim beton-

skim stupcima. Kada se krajem šezdesetih godina otvarala današnja ulica, vrt je oduzet Domu i razdijeljen u

građevinske parcele. Na južnom dijelu kasnije je izgrađeno i parkiralište bazena. Tada je uslijedio protest

djece i osoblja Dječjeg doma, ali bez rezultata - Dom je ostao bez vrta.

U vrijeme Drugog svjetskog rata između dvjesto i tristo djece s područja zapadne Bosne, Kozare, Bihaća,

Cazina, Ključa, Bosanskog Petrovca, Sanice i Sanskog Mosta bilo je smješteno u lipičkom Dječjem domu.

Od toga,velik broj njih bilo je muslimanske vjeroispovijesti. Zbog velikog broja djece došlo je do poma-

njkanja školskog prostora u mjesnoj školi te je osnovana škola koju su pohađala samo domska djeca. Vjerskoj

se nastavi posvećivala velika pažnja, a provodila su ju dva hodže i dvije vjeroučiteljice. Nakon završene

pučke škole djeca su odlazila u Sarajevo kako bi nastavila sa školovanjem ili kako bi naučili neki od zanata.

Neka su djeca ostala i u Lipiku gdje su ih udomljavale pojedine lipičke obitelji. Godine 1944. zbog ratnih

operacija domska djeca odlaze u Mađarsku. Domska imovina za to vrijeme propada, ponajviše zbog neza-

konitog prisvajanja od strane vojske, ali i mještana Lipika.

Dana 5.kolovoza 1945. pristupilo se ponovnom uređenju Doma s namjerom da se zbrine ratna siročad s

područja kotara Pakrac. U poslijeratnom razdoblju Dječji dom nastavlja s radom, a između 1952. i 1962.

godine Dom postaje ustanova s miješanim grupama kojima se htjela postići upravo obiteljska atmosfera,

ustanova u koju su se djeca primala od treće godine i zadržavala do punoljetnosti, odnosno do završetka sred-

njoškolskog školovanja.

Godine 1972. godine izvršena je adaptacija zgrade, stvaraju se obiteljske grupe, a Dom dobiva i mineralnu

vodu. Ti radovi izvode se za vrijeme ravnatelja Mile Ivanovića, koji je tada ujedno bio i predsjednik Mjesne

zajednice Lipik. Dom tada radi pod nazivom „Dječji dom Jovica Marković Lipik“. U tom razdoblju ističe se

svojim radom i postaje najbolji u Hrvatskoj, a poslije i u Jugoslaviji, stoga 1975. godine, prigodom 50

godišnjice rada, dobiva Orden zasluga za narod od predsjednika Josipa Broza Tita.

1990. godine ravnateljem Doma postaje Goran Nikles koji je vodio dom kroz Domovinski rat i poslijerat-

nu izgradnju.

Nakon 45 godina mira započeo je novi rat, Domovinski (1991. – 1995.), rat u kojem je Dječji dom u pot-

punosti uništen. Napad na Lipik započeo je ispaljivanjem neprijateljskih granata 19. kolovoza 1991. godine.

U to vrijeme u domu je boravilo oko 35 djece, dok je 50 djece u to vrijeme bilo na ljetnim praznicima kod

roditelja ili rodbine. Djeca su odmah evakuirana u podrum zgrade „Bellevue“, koji je u to vrijeme bio pot-

puno neuređen i veoma vlažan. U takvim uvjetima djeca su boravila gotovo deset dana. Na radnu obvezu ja-

vilo se svega nekoliko radnika, dok su ostali nestali netragom. Zahvaljujući gradu Bjelovaru, osigurao se

autobus kojim su se djeca prevezla do Bjelovara, gdje su dobili smještaj u učeničkom domu u kojem su i ostali

do početka školske godine. Kako je nastava u srednjim školama na slobodnim područjima krenula u

redovnom terminu, oko 15. rujna, u učeničkom domu je došlo do gužve i manjih neslaganja. Pojavio se pro-

blem polaska lipičke djece u školu pa su odlučili vratiti djecu u Lipik, u kojem je u to vrijeme vladalo ratno

primirje. Povratak u Lipik uslijedio je početkom listopada 1991. godine. Po dolasku u Dom, osim rupe na

krovu i nekoliko razbijenih stakala, dom je izgledao isto kad su otišli. Djeca su ponovno smještena po soba-

ma, život u Domu se odvijao usporeno i bez obveza jer škola nije radila. Tada su već počele nestašice vode i

struje. Poduzimane su određene mjere za eventualnu evakuaciju djece na sigurnije područje, ali bezuspješno.

Nakon deset dana provedenih u Lipiku, neprijateljska vojska pokreće veliku ofenzivu, sa željom da okupira

cijelu Zapadnu Slavoniju. Na Lipik je tijekom samo jednog dana znalo pasti na stotine projektila raznih vrsta

i kalibra. Djeca su svo to vrijeme provodila u podrumu. Komunikacije su u potpunosti prekinute. Dom u gra-

natiranju biva pogođen nekoliko puta, pa čak i tenkovskim granatama. Strah je bio sve prisutniji. U gradu

gotovo više nije bilo civila, ostali su jedino branitelji koji sve teže drže svoje položaje. Među braniteljima je

bilo i bivših štićenika Doma.

S obzirom da je u domu bilo više od 40 djece, evakuacija se mogla izvršiti samo većim vozilom, kojeg na

žalost nije bilo. Zahvaljujući Tomislavu Pleši, jednom od lipičkih branitelja, djeca su kamionom za stoku pre-

vežena na sigurnije područje. Prilikom prolaska pored ergele, kamion je gađan bestrzajnim topom, ali srećom,

bezuspješno. Kamionom su prevezeni do Kutine, a potom do Ivanić Grada, gdje su smješteni u učenički dom.

Tamo su proveli oko tjedan dana, a potom su prebačeni u Dječji dom Selce, gdje su ostali sve do povratka u

Lipik – 15. prosinca 1993. godine.

Za poslijeratnu obnovu Dječjeg doma od velike je važnosti priča o Marku Cooku. Naime, pukovnik Mark

Cook bio je zapovjednik britanskog kontingenta međunarodnih snaga UNPROFOR-a, koji u Lipik dolazi

tijekom rata. U Lipiku upoznaje braniteljicu i lokalnu liječnicu Maricu Topić. S vremenom se ispostavilo kako

su Mark Cook i Marica Topić prepoznali zajednički cilj, a taj je bio nesretnoj i prognanoj domskoj djeci vrati-

ti dom, mjesto koje ionako u pravom smislu te riječi nisu imali. U međuvremenu, Mark je odlazio i na druga

bojišta širem svijeta, ali ga je priča o Dječjem domu na kraju vratila u Lipik.

Pukovnik Cook, zajedno s doktoricom Topić posjećuje djecu, smještenu u Selcu, gdje im obećava kako će

Dom biti obnovljen do Božića. Te su riječi mnogima zazvučale nestvarno i vjerujemo kako nije bio velik broj

onih koji su u Cookovo obećanje i povjerovali. Osim djece, naravno.

88


Ipak, dogodilo se čudo. Uz pomoć medija i BBC televizije, Cook je uspješno cijelom svijetu predstavio

Lipik, Dječji dom i priču o prognanoj djeci čiji je jedini dom uništen od strane srpskog agresora. Naravno,

takva je promidžba rezultirala i pristizanjem velikih svota novca iz cijelog svijeta. Gotovo da nije bilo zem-

lje koja nije pružila neku vrstu potpore.

Rad na obnovi doma trajao je tri iscrpljujuća mjeseca, a sudjelovali su i lokalni stanovnici i branitelji. Posao

je završen 15. prosinca 1993. godine, deset dana prije obećanog, božićnog roka.

Za vrijeme odvijanja cijele lipičke priče Mark Cook je pisao zabilješke, u kojima stoji jedna rečenica koja

najbolje opisuje tog nesebičnog čovjeka:

„Obećao sam toj djeci da ću ih vratiti u njihov dom. Ne možete prekršiti

obećanje dano djeci“.

I nije prekršio obećanje. Djeca su dobila novi Dom, ljepši i bolji od onog starog.

Literatura i izvori:

Pakrac 1941. – 1971., Pakrac 1978.

MARIJA VERA MRAK, Mozaik sjećanja na Lipik,

MARK COOK, Promise of hope

STJEPAN BENKOVIĆ, Bazenska; Zbornik Povjesnog društva Pakrac – Lipik , broj 2, Pakrac 2005.

Dnevnik ratnog ravnatelja Rizaha Kapetanovića

Intervju s Milanom Ivanovićem

Intervju s dr. Maricom Topić

Intervju s Željkom Podunavac

Intervju s Goranom Nikles

89


90

BIJELA STIJENA

Bijela StijenaBranko Križan

U ovom sažetom radu nastojimo ukratko sintetizirati dosadašnja istraživanja srednjovjekovne fortifikacije

Bijela Stijena.

Na cesti E 661 koja povezuje Mađarsku preko zapadne Slavonije s Bosnom, ali ujedno i Okučane s

Lipikom, na zapadnim obroncima gore Psunj nalazi se naselje Bijela Stijena, a na jednom brdu istočno od

njega, prema seoskom groblju, postoje ostaci male, ali nekoć važne utvrde koja je dala ime ovom naselju.

Smatramo kako čitateljima valja nešto reći o njenoj prošlosti.

Kolega Benković i ja u svibnju 2008. obišli smo ostatke utvrde. Iako smo pretpostavljali da je to područje

minirano, ipak smo krenuli do nje. Nismo prvi koji su to pokušali nakon Domovinskog rata. Prije 5 godina

isto su pokušali kolege iz zagrebačkog lista “Građevinar”, ali su odustali jer nisu imali vodiča i jer su znali

da uokolo ima zaostalih minskih polja.

Strmi brijeg prekriva gusta šuma

skrivajući ostatke utvrde. Odmah smo

se složili kako je terensko istraživanje

mnogo uzbudljivije od arhivskog.

Nakon petnaestak minuta pješačenja

odlučili smo se probijati sa južne

strane brda, kroz šumu prema vrhu.

Visoka trava, koprive i trnje dodatno

su otežavale situaciju ali nas je vodila

stara latinska izreka: “Per aspera ad

astra’’. Uskoro smo ugledali i prvi ostatak zida. Dvaput smo obišli sve ostatke i zaključili kako od Bijele

Stijene nije ostalo mnogo, nego tek toliko da se može reći kako je ovdje nekad bila fortifikacija.

Zatekli smo doslovno reliquiae reliquiarum. Danas se tamo može naći 6-7 malo većih dijelova bedema

in situ.

Sa zapada, odmah podno ostataka bedema, prirodna je strmina po kojoj se gotovo ne može hodati bez alpin-

ističke opreme. Najzanimljivije su sjeverna i istočna strana podnožja utvrde jer je zemlja terasasto nabijena

te na njoj gotovo i ne raste nikakva vegetacija, tek nešto korova. Terase se najbolje se vide upravo sa sjeverne

strane, a možda su bile dijelovi ceste ili obrambene prirode, možda nabijeni zemljani bedem. Radi se o četiri

kata ili razine koji se nižu jedan ispod drugoga u koncentričnim nepravilnim krugovima. Danas su spojevi

terasa kosi, ali su u vrijeme dok je utvrda bila u uporabi vjerojatno bili pod pravim kutom. S istočne strane

vidi se selo Bobare u koritu Lijesnice kao na

dlanu, te hrbati Psunja s Brezovim poljem (985

m). S te strane fortifikacijski sustav završava

provalijom kojoj se od raslinja u podnožju ne vidi

kraj. Sadašnjost o utvrdi kaže toliko, a što o njenoj

prošlosti pripovijeda povijest?

Bijela Stijena bila je značajna slavonska utvrda

razvijenog i kasnog srednjeg vijeka jer se iz nje

upravljalo (južnim) Svetačjem i nadzirao se važan

prometni pravac iz Ugarske preko Slavonije do

Bosne. Tim je pravcem, primjerice, hrvatski

herceg Koloman 1234. i 1235. vodio križare pro-

tiv bosanskih patarena, odnosno heretika koji su

nakon abjuracije na Bilinom polju 1203. ponovno

postali aktivni. Bijela Stijena tada je imala i logističku svrhu. Taj su cestovni pravac utemeljili Rimljani, a

kako vidimo u funkciji je i danas.1 On je počinjao u rimskom čvorištu Servitiumu (danas Bosanska Gradiška)

gdje je prelazio Savu i dolazio preko Okučana, Bijele Stijene i Pakraca do Daruvara (Aquae Ballisae), a zatim

je nastavljao dalje na sjever. Iz Servitiuma se moglo ići rimskom cestom u Sisak, sjedište rimske provincije

Savie, u kojoj su se nalazila sva gore spomenuta mjesta, zatim prema istočnoj Slavoniji (Marsonia, Mursa,

Sirmium) ili prema Dalmaciji sve do metropole Salone.2

Ime ove utvrde u pisanim izvorima prvi put se javlja 1231. u mađarskom obliku Fejerkö, što i na

mađarskom jeziku znači Bijela Stijena ili Bijeli Kamen. Prema tome, čini se da je Bijela Stijena jedna od sta-

rijih slavonskih utvrda, a u izvorima se javlja u gotovo isto vrijeme kada Požega, Vukovar i Virovitica. Utvrdu

su vjerojatno podigli pripadnici jedne grane mađarskog plemićkog roda Tiboltović.3 Oni su oko 1350. usvo-

jili pridjevak Svetački ili na latinskom “nobiles de Zempche” budući da su vladali u Svetačju, a to je kraj

između Bijele Stijene i Novske.

Podrijetlo Tiboltovića je franačko. Oni su potomci viteza Tybolda ili Teobalda koji je u Ugarsku došao kra-

jem 11. stoljeća, naime: “Za kralja Ladislava spominje se kao šimežki župan (lat. comes semegiensis, župani-

ja Somogy u Mađarskoj op. B.K.) neki Grab, član porodice “de genere Tybold’’, jer se to ime (Grab, Garab)

i poslije u toj porodici spominje. Kako je šimežki župan Grab vršio znamenitu ulogu pri Ladislavovu poho-

du preko Drave i pri osnutku zagrebačke biskupije, vrlo je vjerojatno, da se je tada i županija njegova (šimež-

91

BIJELA STIJENA

1 Da je tome tako vidimo po smještaju dvije vilae rusticae u selima Benkovcu i Cagama. Više o tome u ''Stotinu arheoloških nalazišta Hrvatske, Leksikografski zavod Miroslav Krleža.

2 Povijesni atlas Hrvatske, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2004.3 Vjekoslav Klaić, Plemići Svetački ili Nobiles de Zempche (997. – 1719), Rad JAZU, Zagreb, 1913.

ka) protegla preko Drave duboko u Slavoniju. Za vladanja kralja Kolomana spominje se kao šimežki župan

Theobaldus (Tyboldus). U ispravi čitamo: “Hii sunt: Johannes palatinus, Cledinus, Marcus, Saulus,

Saunicus, Uguranus, Theobaldus…’’ Da je Theobald ili Tybold bio župan šimežki, vidi se iz drugih povelja

kralja Kolomana iz 1113.4

Gotovo je sigurno: “…da je Theobald obavljao bansku čast u Hrvatskoj, jer se potomci njegovi u XIII. sto-

ljeću pišu ”de genere Thybold bani’’, a ni jedan drugi Tibold ovog roda nije bio banom. Nije nemoguće da je

Theobald uz župu Toplicu, koju bijaše Ladislav darovao grofu Grabu, držao već župu ili posjed Svetačje

(Zenche) oko današnje Novske’’5

U srednjovjekovnim ispravama ime arhiđakonata Svetačje zagrebačke biskupije pisalo se oblicima: Zenthe,

Zempche, Zinche, Since. Naziv “Zempche’’ i slični mađarskog su porijekla jer szent na mađarskom jeziku

znači svet(i). No, Mađari su preveli samo izvorni hrvatski naziv za dio Međurječja, a taj je Svetačje.

Svetačje je označavalo dva administrativno-geografska pojma: naziv jedne od starohrvatskih županija toga

dijela Slavonije i jedno od upravnih područja (arhiđakonata) zagrebačke biskupije. O starohrvatskoj županiji

Svetačju nema pisanih potvrda, jer je ukinuta nakon ulaska Kraljevine Hrvatske i Dalmacije (Regnum

Croatiae et Dalmatiae) u državnu zajednicu sa Kraljevinom Ugarskom (Regnum Hungariae).6

Nema dvojbe da su crkveni arhiđakonati tog vremena načinjeni prema dotadašnjim lokalnim političko-

administrativnim granicama. Srednjovjekovni arhiđakonat Svetačje prostirao se od Save na sjever do potoka

Đurđičke (Veliki Zdenci op. B. K.) te sa istoka od desne strane potoka Lijesnice (danas Sloboštine) do stare

Stupčanice, današnje Ilove.

Bijela Stijena nalazila se u arhiđakonatu Svetačje. To je bio jedan od istočnih arhiđakonata zagrebačke

biskupije. O Svetačju dosta znamo zahvaljujući knjizi Ivana arhiđakona Goričkog (1280-1353.) rodom iz

okolice Daruvara, koji je u 1334. uz potporu biskupa Ladislava Kobola (1326-1343.) napisao čuveno djelo

“Statuti zagrebačkog kaptola’’.

Arhiđakonat Svetačje imao je tri dijela. Središnji je zvan Pakar, sjeverni Toplica, a južni oko današnje

Novske se zvao Svetačje i čini se da on reflektira nekadašnju hrvatsku župu.

Zemlje uz Pakru dobili su od Bele III. mađarski plemići Téteny, a u južnom Svetačju i Toplici plemići koji

su po toj zemlji stekli plemićki pridjev Svetački, dakle Tiboltovići. Južni dio Svetačja, dakle, pravo Svetačje,

zauzimao je zemljište sjeverno od Save i Velikog Struga preko Blatuškog brda i potoka Subotske sve do do-

njeg toka rijeke Pakrac, današnje Pakre. Kako smo već spomenuli, već u prvoj polovici 12. stoljeću to

zemljište je kraljevskom darovnicom stekao dvorski službenik Tibolt sa šest sinova.

Feudalni posjed Tiboltovića, činilo je južno i sjeverno Svetačje. Sjeverni dio, Toplica (mađ. Thapolza)

nalazio se oko Podborja (danas Daruvar) i Sirača, a južni oko Novske.

92

BIJELA STIJENA

4 Vjekoslav Klaić, Plemići Svetački ili Nobiles de Zempche (997-1719), Rad JAZU, Zagreb 1913., 5.5 Vjekoslav Klaić, Plemići Svetački ili Nobiles de Zempche (997. – 1719), Rad JAZU, Zagreb, 1913., 6.6 Mirko Marković, Slavonija, Golden marketing, Zagreb, 2002., 543.

Feudalni posjed Svetačje kojim se upravljalo iz Bijele Stijene nalazio se na samoj granici pečuške (osno-

vana 1009.) i zagrebačke (osnovana oko 1094.) biskupije. Naime, na Lijesnici (danas Sloboština) je Ladislav

I. Arpadović razgraničio zagrebačku i pečušku biskupiju što je potvrdio Andrija II. 1235. Granica je tamo

postavljena jer ta mala rijeka svojim tokom dijeli prostor između Drave i Save te Sutle i Dunava, na dvije jed-

nake polovice, jednu, zapadnu, za zagrebačku, a drugu, istočnu, za pečušku biskupiju. Stavljanje granice na

Lijesnicu imat će dalekosežne posljedice za buduće zemljopisno određivanje cjelokupnog slavonskog pros-

tora. Tako će Bijela Stijena pripasti zagrebačkoj biskupiji i kasnije Križevačkoj županiji (mađ. Körös varm-

egye), a susjedni templarski posjedi Rasa i Lijesnica sa lijeve strane Lijesnice pečuškoj biskupiji i Požeškoj

županiji.7

1369. godine spominje se i kaštelan utvrde ‘’Feyerkew castrum’’. 1475. godine utvrda se spominje kao

Belazthena.8 U blizini je bila i opatija i župna crkva jer je sačuvan naziv opata Sv. Marije de Bela Stena i

naziv crkve sv. Mihajla: “Eclesia sancti Mychaelis prope castrum nepotum Thyboldi.’’9 U podgrađu se razvi-

lo trgovište koje isprave zovu ‘’libera villa’’

Tvrđava je bila ovalnog oblika utemeljena na

četiri zemljane terase u koju se ulazilo s južne

strane preko pokretnog mosta u četvrtastoj branič

kuli, a koja je na sjevernoj strani imala još dvije

kule uklopljene u ovalne zidove.10 Smještena je

na vrhu brda desno od potoka Ljesnice. Tvrđavu

s podgrađem i veleposjedom držali su Tiboltovići

oko 400 godina.

Svetačje je bilo gusto naseljeno slavenskim

stanovništvom kajkavskog narječja. Prema

popisu iz 1334. tu su bile 34 rimokatoličke župe: “’Sveti Ladislav, Sveta Katarina, Britvičevina, Belina,

Orešje, Beljudovina, Bučji Dolec, Prekanec, Kuharovec, Posvetečje, Petra vesnika selo, Klokočevac, Senča

vas, Cerkvenica, Ervenica, Sveti Demeter, Zenišće, Subocka. Svetački su posjedovali i Donji Čaglić, selo je

1482. zabilježeno imenom Ćagljev Dol, i 1334. kao Zent Gerg (Sveti Juraj ili Đurđ).11

Premda su Tiboltovići (Svetački) utvrdu izgubili 1453. u korist Janosa Hunyadija oni su i dalje držali velik

dio Svetačja jedno vrijeme čak i nakon pada pod Turke. Tako je Kristofor (Krsto) II. Svetački 1540. godine

postao turski vazal. Vidjevši da ne može obraniti posjed, predao je sultanu svoje četiri utvrde, a medu njima

93

BIJELA STIJENA

7 Szabo Đuro, Lijesnica, Historijsko-geografska studija, Vjesnik hrv. arheol. društva, sv.X, Zagreb, 1908-9. 44.8 Žugaj Vjekoslav, Stara Gradiška, Zagreb, 1997.9 Rački, ''Popis župa zagrebačke biskupije 1334 i 1501 godine'', Starine 4, 1872. 5310 Vjekoslav Žugaj, Stara Gradiška, Zagreb, 1997.11 Stjepan Pavičić, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, Zagreb, Matica Hrvatska, 1953., 197.

i Novsku, tadašnji Wyvar (Ujvar ili Novigrad) koji su Svetački podigli 1532. godine kao obranu od Turaka.

Da je ona postojala svjedoči i Luka Ilić Oriovčanin:”...Taj utvrđeni grad nalazio se na Orlovom polju:”…

južno od današnje Radničke ulice (još danas stari Novljani spominju “Orešič-grad”.

Matijaš Korvin tvrđavu je poklonio srpskom despotu Vuku Brankoviću koji je bio oženjen Katarinom

Frankopan. Despot je 1485. umro u Bijeloj Stijeni, a njegova je supruga novom mužu Franji Berislaviću

Grabarskom u miraz, između ostalih, donijela i ovu tvrđavu.

Nakon Franje Berislavića Grabarskog Bijelu Stijenu su uživali ban Petar Keglević, a nakon njega ban Toma

Nadasdy zbog sve veće Osmanlijske opasnosti. Ban Nadasdy je kriomice 1537. i 1538. preselio stanovništo

Međurića, Velike i Bijele Stijene u okolicu Soprona u Ugarskoj i tako oslabio obranu Hrvatske. Naravno, kralj

o tome nije ništa znao.

1537. na plemićkom saboru u Grazu odlučeno je kako Bijelu Stijenu zbog dobrog strateškog položaja valja

dodatno utvrditi. Plemstvo je u nju polagalo velike nade.

Turci su kraj oko Bijele Stijene sustavno pljačkali i pustošili od 1530-ih jer su slavonski velikaši bili podi-

jeljeni na Ferdinandovce i Zapoljevce i međusobno se sukobljavali što je pogodovalo Turcima. Tako je Gazi-

husrev beg te godine odveo u sužanjstvo više od 10.000 zarobljenika. No, samu utvrdu Turci se nisu usuđivali

napadati.

Od 1537. Bijelu Stijenu drži grof Nikola Zrinski. Tada je kuga prorijedila stanovništvo ovog kraja, a pre-

ostali su se sklonili u utvrdu ili su izbjegli. Tek nakon što je kuga prošla Turci su napali i zauzeli utvrdu. Dobar

dio starosjedilaca netom prije pada odveli su ban Keglević i Nadasdy u današnji Burgenland na svoje posjede

u tadašnjoj sjeverozapadnoj Ugarskoj. Vojska Muratbega i Ulama paše zauzela je Bijelu Stijenu 1543. bez

velike bitke, a godinu dana kasnije isti je tandem zauzeo na isti način utvrdu Pakrac.

Za turskog vladanja u Bijeloj je Stijeni bila posada sa 170 vojnika i više džamija. Utvrdu su 1600. nakratko

osvojili slavonski hajduci Marko i Mato Lapsanović, a tek su 1685. habsburška carska vojska i banske čete

Petra Erdodyja osvojile fortifikaciju zahvaljujući junaštvu hajduka Franje Ilinića koji se prije napada uvukao

u utvrdu i turskom begu odsjekao glavu te ju objesio na zidine. Uplašeni su Turci napustili Bijelu Stijenu i

povukli se prema Savi.12

Utvrdu je srušio habsburški general Aenea Caprara 1688. zbog nedostatka vojnika i straha da bi se Turci

mogli vratiti i opet utvrditi u njoj. Čitav ovaj kraj Turci su opet zauzeli u protunapadu, no konačno je on

oslobođen 1691. Ipak, za utvrdu je već bilo kasno, već 1702. ona je bila ruševina.

Bečka komora početkom 18. vijeka osnovala je na području nekadašnjeg Svetačja vlastelinstvo Subotska

kojem su pripadala naselja: Subotska, Novska, Čapraginci, Širinci, Žuberkovac, Bobare, Bijela Stijena,

Rogolje, Korita, Lovska, Međurić i Banova Jaruga. Vlastelinstvo je bilo jedno od najsiromašnijh u Slavoniji

zbog depopulacije stanovništva. Izuzetak je činila Novska koja je u 19. vijeku bila jedino značajnije naselje.

94

BIJELA STIJENA

12 Idem

Utvrde Subotska i Bijela Stijena srozale su se na mala siromašna sela, a mnoga srednjovjekovna sela su

nestala.

Ovom prilikom upozoravam na mogućnost da prezime znamenitog hrvatskog jezikoslovca Ivana

Belostenca (Bellosztenecz), autora slavnog djela Gazophilacium, vuče korijene iz Bijele Stijene. Ivan

Belostenec je 1594. rođen u Varaždinu, a o njegovom porijeklu nije do danas gotovo ništa sačuvano.

Vjerojatno je njegov djed pred Turcima 1540 – ih izbjegao na varaždinsko područje. Temu bi valjalo detaljni-

je istražiti.

BIJELA STIJENA

Bijela stijena - tlocrt

95

Korišteni izvori

• Smičiklas, Tadija, Codex Diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae, Slavoniae, (sv. II-XII), Zagreb,

1904.

• Rački, Franjo, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, MS-HSM VII, Zagreb,

1877.

Korištena literatura

• Franjo Rački, ‘’Popis župa zagrebačke biskupije 1334 i 1501 godine’’, Starine 4, 1872.

•• Đuro Szabo, Prilozi za povijesnu topografiju požeške županije, Vjesnik hrvat. arheološkog društva,

Zagreb, 1906.

•• Đuro Szabo, Lijesnica, Historijsko-geografska studija, Vjesnik hrvat. arheološkog društva, sv.X,

Zagreb, 1908-9.

• Vjekoslav Klaić, Plemići Svetački ili Nobiles de Zempche (997. – 1719), Rad JAZU, Zagreb, 1913.

•• Mirko Marković, Slavonija, Golden Marketing, Zagreb, 2002.

• Franjo Šanjek, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Školska knjiga, Zagreb, 1996.Vjekoslav Žugaj, Stara

Gradiška, Zagreb 1997.

•• Lelja Dobronić, Templari i Ivanovci u Hrvatskoj, Biblioteka Povjesnica, Zagreb, 2002.

• Lelja Dobronić, Posjedi i sjedišta templara, ivanovaca i sepulkralaca u Hrvatskoj, Rad JAZU, Zagreb,

1984.

•• Povijesni atlas Hrvatske, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2004.

96

BIJELA STIJENA

Dobar put do Dobre KućeStjepan Benković

Činilo se da je to najhladniji dan, ne samo veljače, nego i cijele zime. Temperatura se spustila nekoliko

stupnjeva ispod ništice, a puhao je jak sjeverac. Nekoliko prijatelja i moja malenkost uputismo se u posjet

pomalo zaboravljenim srednjovjekovnim utvrdama, naoružani sendvičima, toplom odjećom i sjekirom (1

komad). Samo da nam je pronaći ove uspavane kamene divove u bespućima papučkih šuma. Mirisalo je na

svojevrsnu avanturu.

Prvi je na našem putu bio stari sre -

dnjovjekovni grad Sirač. Od Pakraca

preko Badljevine do Sirača dolazimo

vrlo brzo, a i do utvrde nije teško

doći, jer se nalazi u središtu mjesta,

potpuno uređenog prilaza i spremna

prihvatiti posjetitelje. Riječ je o sre-

dnjovjekovnoj utvrdi visinskog tipa,

koja se smjestila na strmoj uzvisini

nad dolinom rijeke Bijele i na izlazu

iz masiva Papuka. S nje su srednjo-

vjekovni feudalci lako kontrolirali

prometni pravac koji je išao dolinom rijeke Bijele, ali i cijeli okolni kraj. Jednog se dijela ostataka grada koje

smo tog dana zatekli sjećam još iz djetinjstva. Tada, a to je bilo pred kojih dvadesetak godina ovdje su stajali

samo mizerni ostaci sjevernog bedema, visokog otprilike četiri, a dugog kojih petnaestak metara. Temelji

ostalih bedema, kula i unutrašnjih zidova nisu se ni nazirali, a nalazili su se desetak centimetara pod zemljom.

No, u posljednjih desetak godina izvršena je konzervatorska i građevinska sanacija utvrde te je ista rekon-

struirana, tako da se danas vide prave ljepote nekadašnjeg tvrdog grada. Utvrdom i danas dominira sjeverni,

potpuno očuvan i rekonstruiran zid. Temelji su iskopani i nad njima nadzidani zidovi, pa se tek sada vidi pro-

stranost i prava ljepota ove utvrde. Vidljivo je i nekoliko kružnih pojaseva zidina i unutrašnje prostorije.

Zaključujemo kako radovi oko potpune rekonstrukcije utvrde nisu završeni, a s nestrpljenjem očekujemo nji-

hov nastavak.

Pretpostavlja se da je utvrda Sirač bila templarska utvrda. Prvi put se spominje 1334. godine kao vlasništvo

obitelji Tiboldović. U početku je to bio mali kaštel koji je nadzirao prolaz iz Papuka i dolinom rijeke Bijele.

Veću tvrđavu (castrum) podigao je Gašpar Kaštalanović 1430. godine. Turci su je osvojili 1542. godine kada

97

DOBAR PUT DO DOBRE KUĆE

Sjeverni zid koji je najočuvaniji dio utvrde

postaje jedna od njihovih najznačajnijih utvrda na širem području Slavonije. O veličini tvrđave svjedoči tur-

ski putopisac Evlije Čelebija: „To je divan grad u planinama i šumama Grovišće… Ima opkop. Na kraju

drvenog mosta pred vratima nalazi se jedan londža – čardak, a u unutrašnjosti tvrđave oko 100 daskom

prekrivenih kuća, skladište municije, nekoliko topova i mala džamija. Grad Sirač ima mnogo bašća koje su

kao rajski vrtovi:“

Kao važno strateško mjesto Sirač je nekoliko puta osvajala carska vojska, ali bi ga Turci vratili u svoje ruke.

Zauvijek su istjerani 1691., a pritom su zapalili tvrđavu i njeno podgrađe. Sirač tada dolazi u vlasništvo carske

komore, koja ga 1695. poklanja srpskom patrijarhu Arseniju Crnojeviću. Od 1763. vlasnikom Sirača postaje

Antun Janković.

Legenda kaže kako u brdu na kojem se nalazi siračka utvrda živi zmija koja ima krunu i silazi u rijeku piti

vodu. Duboko u brdu ispod zidina nekada su bli podrumi ondašnjeg grada kojeg su gradile dvije sestre.

Kamen potreban za gradnju teško je dopreman na brdo, a jedna od sestara nemilosrdno je zahtijevala da zidovi

utvrde budu najširi i najviši u okolici. Kmetovi koji su gradili utvrdu proklinjali su upravo tu sestru jer su bili

izloženi nadljudskim naporima, pri kojima su neki izgubili i život. Kada su pokrivali dvorac, digao se jak vje-

tar i oluja. Graditelji su htjeli prekinuti posao i nastaviti poslije nevremena, ali je zla sestra radila bez

prestanka. Jaki nalet vjetra zbacio je sedmoricu mladih muškaraca sa zidova. Umrli su koturajući se niz brdo

sve do vode. Očajna djeca, žene i rodbina mrtvih krenuli su kazniti Zločestu. Pokupili su sjekire, kose i vile

i krenuli za njom. Dohvatila je veliki mač kako bi ih zaplašila, ali bezuspješno. Htjela se povući u podrum

dvorca, ali nije mogla jer su isti bili zatvoreni iznutra. Tada je, očajna, povikala: Nek se pretvorim u zmiju, da

se tako spasim! Ispunila joj se želja te se pretvorila u dugu, šarenu zmiju. Od mača joj se stvorila kruna s dra-

gim kamenjem. Odgmizala je između kamenja kroz pukotine, ostavivši pred zidom uplašene i začuđene

osvetnike. Na sigurnom se smotala u klupko čekajući da se svjetina raziđe. Nadala se da će se ponovno

pretvoriti u ženu ali je zauvijek ostala zmijom. Dobra sestra i posluga tražili su je posvuda, ali ona nije htjela

izaći jer je znala da bi je ljudi ubili, ponajviše da se domognu dragog kamenja s krune.

Krećemo dalje, neki bi rekli „putovima svile“. Krivudamo putem preko Bijele, Pakrana do Daruvara, zatim

nastavljamo preko Batinjske Rijeke do u narodu poznate Toplice. Ulazimo u šumu pod upravom daruvarske

šumarije, gospodarska jedinica Vrani kamen. Gledajući s početka ni ne naslućujemo da se negdje u njoj skri-

va kamena tvrđava. Kroz šumu nas vodi iskusni vodič, prijatelj Dabo koji je nekad radio kao šumarski tehničar

na ovom području. Cijelo nas vrijeme prati nemilosrdni sjeverac. Nakon petstotinjak metara pješačenja kroz

šumu nailazimo na strmu uzvisinu na kojoj se kroz maglu naziru monumentalne zidine. Teško se uspinjemo do

cilja. Padamo, nastavljamo se uspinjati, otresamo lišće sa odjeće, dajemo ruku prijatelju. Teškim mukama stiže-

mo na plato unutar ostatak zidina, znojni smo i uspuhani. Ostaci su fascinantni, većina zidina je očuvana.

Vidljivo je da je utvrda bila opasana s nekoliko pojaseva zidina. U nižem predjelu utvrde nalazi se oveća veli-

ka rupa, sliči nam na podrum, ali iz literature saznajemo da bi to mogla biti cisterna za vodu. U središtu utvrde,

98


99


na strmoj litici, vide se ostaci centralne građevine. To je bila glavna četverokutna kula, kojoj se je glavni južni

zid cijeli urušio. Vjerojatno je u njoj bila nastamba i sklonište vlastelina. Nažalost, svuda oko nas je drveće

čije korijenje razara „ostatke ostataka“. Vegetacija je agresivna i postepeno „guta“ utvrdu. Teško se uspinjemo

do najviše točke utvrde, centralne kule (oko 300 m n/v). Odavde nam pogled „puca“ na dolinu rijeke Toplice

i šumski put iznad kojeg se nadvila ova utvrda. Nije mi baš najjasnija lokacija utvrde u ovoj šumi. Obično su

srednjovjekovne utvrde nadzirale veći broj hektara zemlje, a ta se nadzirana površina mogla vidjeti s utvrde.

Kolega Branko – stručnjak za hrvatski srednji vijek objašnjava nam da je utvrda podignuta u 14. stoljeću te da

se zbog svojeg zaštićenog položaja nazivala „refugium“, što znači da je to bilo zaklonjeno utočište u koje su

se sklanjali i vlastelini i ostali stanovnici vlastelinstva u slučaju opasnosti. To je razlog zbog kojeg je sagrađena

na tako strmoj uzvisini i nepreglednoj šumi podalje glavnih putova. Kmetovi su pod tlakom imali obavezu

održavanja ove utvrde. Možda je to bilo utočište koje susjedne utvrde, možda Stupčanice.

Koliko god da nam je uspon bio težak, silazak je bio još teži. Umorni smo, ali i puni dojmova. Ukoliko se

nešto ubrzo ne poduzme, bujajuća vegetacija bi mogla teže oštetiti pa i uništiti zidine. Šteta bi bilo da ovakvo

remek djelo srednjovjekovne fortifikacijske arhitekture propadne. Od tri utvrde koje su opisane u ovom članku,

upravo me se ova iz nekog razloga najviše dojmila.

Utvrda Dobra kuća podignuta je na 300 metara visokom brežuljku zapadnog Papuka u 14. stoljeću. Prvi put

se spominje 1335. kao vlasništvo kralja Ludovika. Kralj Ludovik utvrdu 1358. daje Horvatinićima u zamjenu

Središnja četverokutna kula Dobre kuće s urušenim zidom

za njihov grad Greben u Bosni, a ovi ga ubrzo ustupaju svojim srodnicima glasovitim knezovima Nelipićima.

Od 1476. vlasnik je Dobre kuće pečujski biskup Ernušt de Hampo, a utvrda time postaje i njegovo povremeno

sijelo.

Nakon četiri godine novi vlasnik je Sekelj de Kevend, sve do dolaska Turaka 1542. godine. Turci su pretvo-

rili tvrđavu u snažno vojno uporište i u kojoj se nalazio dizdar (kapetan) s posadom od 100 vojnika.

Tvrđava Dobra kuća imala je unutar bedema veliku četverokutnu obrambenu i glavnu kulu koja se nalazi-

la na najvišem vrhu brežuljka, prostorije za smještaj posade, a postojala je i cisterna za vodu iskopana u živom

kamenu, duboka oko 14 m. Odlaskom Turaka u 17. stoljeću utvrda je napuštena.

Preostaje nam još samo utvrda Stupčanica.

Izlazimo iz šume vozimo se do Vukovja, a potom

ponovno ulazimo u šumu. Šumski put nije tako

loš, ali s vremena na vrijeme zaustavljamo se,

izlazimo i sjekirom krčimo grane koje nam

otežavaju put. Stigli smo. Uz put postoji uređeno

parkiralište gdje parkiramo vozilo, a postavljeni

putokaz usmjerava nas prema utvrdi. Stupčanica

je poput Sirača, utvrda koja se arheološki sanira i

zaštićuje, nije prepuštena prirodi kao Dobra

kuća. Uređenim putem pješačimo otprilike kilo-

metar dok jak sjeverac kovitla lišće. Ponovno

„planina“ pred nama, a na njoj zidine. Visoka

kula (sad nam je jasno zašto joj je ime

Stupčanica) opasana je djelomično očuvanim

zidinama. Srećom, prilaz utvrdi je poprilično

uređen. U tlu su ukopane stepenice do zidina, a

postavljeni su i rukohvati. Ipak, ne mogu skriti

iznenađenje budući da je vidljivo kako se svaki

dio utvrde sanira, što uistinu nije čest slučaj.

Većina vegetacije je prokrčena, čak je i korijenje

povađeno, a rijetka preostala stabla označena su za rušenje. Pogled nam s utvrde putuje prema sjeveru: nepre-

gledna ravnica, vidi se čak do Mađarske. U podnožju gledamo sela Škodinovac i Velike Bastaje.

Srednjovjekovni Gorjani i Banfyji upravo su s ovog mjesta nadgledali svoje vlastelinstvo. Iskopani su goto-

vo svi temelji te se lijepo vidi gdje su bile zidine i unutrašnji zidovi. Središnja kula gotovo je u potpunosti

obnovljena. Sretni smo zbog toga, ovako bi se mogla urediti i Dobra kuća, Bijela Stijena, Čaklovac ili neka

Središnja kula utvrde Stupčanica

100


druga utvrda u našem kraju. Usuđujem se reći kako bi

dovoljna bila sredstva koja odu u jedan osrednji prvoli-

gaški nogometni transfer.

Stupčanica se kao župa spominje vrlo rano, već u XIII.

stoljeću, ali kao dvije Stupčanice – Gornja i Donja. Donja

je Stupčanica bila negdje bliže Dobroj kući, a vlasnici su

najprije bili Tiboldovići, a od 1356. godine župan Petar

Poharos. Međutim, kralj Sigismund uzima Stupčanicu

1404. u svoje ruke i daruje ju 1428. svojoj famoznoj ženi

Barbari – Crnoj kraljici. Sigismundov rođak, hrvatski ban

i ugarski palatin Nikola Gorjanski, postaje vlasnik

Stupčanice 1429. pa je taj rod drži u svojim rukama do

nestanka s povijesne scene 1481. Tada grad dolazi u vla-

sništvo virovitičkog župana Nikole Banfyja, sve dok je

1542. godine ne osvoje Turci.

Za vrijeme Turaka Stupčanica je postala sjedište najokrutnijih turskih aga koji su u njoj uredili pravo

mučilište. Da je bila neosvojiv grad, pravo orlovo gnijezdo i dobro čuvana tvrđava, najbolje pokazuje opis

turskog putopisca Evlije Čelebije koji piše: “Grad se nalazi u krševitoj planini. Ima četverokutni oblik a sazi-

dan je od kamena. Tvrd je i divan ali malen.”

U gradu se nalazila jaka posada, od 200 vojnika, te skladište hrane i municije, a čuvalo ju je i nekoliko topo-

va. U tvrđavu se ulazilo preko pokretnog mosta, a postojala je i džamija. Pod tvrđavom se najvjerojatnije

nalazilo naselje. Da je Stupčanica bila mučilište naroda svjedoči podatak da je 1603. godine kada je austrij -

ska vojska zauzela Stupčanicu u njezinoj tamnici je veliki broj pronađenih zatvorenika kršćana koji su redom

pričali o svojim mukama u kamenom podzemlju. Najdirljiviji susret bio je s jednim starcem koji je u tamni-

ci proveo 32 godine. Bio je potpuno slijep i na izmaku snaga pa je za nekoliko dana umro.

Turci su napustili Stupčanicu 1688. godine i od tada ostaje prazna i prepuštena propasti.

Legenda kaže da su dvije sestre plemenitog roda odlučile svaka sebi podići vlastiti tvrdi grad. Kada su se

nakon izvjesnog vremena susrele da se jedna drugoj pohvale, samo je jedna uspjela sagraditi grad, a pohvalila

se riječima kako je podigla „dobru kuću“. I tako je nastala Dobra kuća. Druga sestra podigla je istodobno

samo jednu kulu koja je nalikovala stupcu i tako je nastala Stupčanica.

Sa Stupčanicom završavamo svoj obilazak. Sve bi bilo jednostavno da jedan od nas nije malo više

razmišljao i došao do zaključka kako se ne trebamo vraćati istim putem kojim smo došli nego bismo trebali

nastaviti šumskim putem naprijed jer kad tada moramo negdje izaći. Upravo je zbog toga put nazad (točnije

naprijed) bio izuzetno pustolovan. Nažalost, dogovoreni obim Zbornika ne dopušta mi trošenje još nekoliko

kartica teksta na kojima bih detaljno opisao cijelu “Odiseju” koju smo prošli na povratku kući.

101


102

RECENZIJE

RECENZIJE

Mato Ćurak, “Mi smo htjeli’’Domovinski rat 1990.-1995.,

Bjelovar, 2007., 397 str.

Riječ je o drugom, proširenom izdanju (prvo izdanje tiskano je 2006.) knjige veterana Domovinskog rata,

Mate Ćurka, pripadnika specijalne policije MUP-a i časnika hrvatske vojske. Tisak je financirala gradonačel-

nica Bjelovara, Đurđa Adlešić. Simbolična promocija održana je 4. svibnja u Pakracu prigodom 12 godišnjice

vojno-redarstvene akcije “Bljesak’’.

Knjiga je namijenjena širem čitateljstvu, a sastoji se od gotovo 400 stranica. Sadrži i dosta ratnih fotografi-

ja pripadnika autorove postrojbe sa prvih crta bojišnica, ratnih zapovjednika i kolega, uglavnom autorovih

suradnika na knjizi. Iako podnaslov knjige čitatelju sugerira da je u njoj obuhvaćen Domovinski rat u cijelosti,

tome nije tako. Doduše, u knjizi se spominju i neki važniji politički događaji u Hrvatskoj iz 1989. i 90. godine,

ali ova nam knjiga, pisana u reporterskom ili memoarskom stilu, objektivno govori o tijeku Domovinskog rata

(samo) na bjelovarskom, grubišnopoljskom, daruvarskom, a ponajviše na pakračkom i lipičkom području.

Ovo djelo, dakle, nije niti sinteza Domovinskog rata na spomenutom području (iako na to pretendira), ali

itekako može poslužiti kao vrijedan povijesni izvor. Knjiga je vrlo značajna tim više što ona zasada,

najopsežnije djelo u kojem se govori o obrani Pakraca, Lipika, Daruvara i Grubišnog Polja. Iako izvanrednu

ulogu autorove ratne postrojbe ne osporavamo, autor na pojedinim mjestima u svojim poglavljima nedovoljno

ističe doprinos domaćih branitelja Pakraca ali i ostalih postrojbi HV-a koncentriranih na tom bojištu.

Ipak, najviše napisanog odnosi se na zapadnoslavonsko bojište u kasno ljeto i jesen 1991. godine sa

pakračko-lipičkim područjem u žarištu jer su se tada ondje najčešće vodile najžešće borbe radi sprječavanja

neprijatelja u presijecanju Slavonije od kontinentalnog dijela Hrvatske. Neprijatelj je namjeravao preko

Pakraca, Daruvara i Virovitice izbiti na Dravu. Inače, šire pakračko područje bilo je terorizirano, na raznolike

načine, od strane srpskih ekstremista, već od ožujka 1991. o čemu se također govori u ovoj knjizi.

Autor je, uglavnom, koncentriran na ratni put svoje postrojbe (specijalna jedinca bjelovarske policije

“Omega’’) koji je vrlo živo opisan u poglavljima: “Bitke za Grubišno Polje, Pakrac, Lipik i Daruvar’’, “Bitka

za Bjelovar’’, te ‘“Bilogora 1991.’’, što zatim uz kronološki poredane izvještaje “’Hine’’ čini okosnicu sadrža-

ja ovog djela. Spomenuta poglavlja vrlo su upečatljiva jer obiluju napetim opisima borbi prsa o prsa sa nepri-

jateljem.

Knjiga sadrži 25 poglavlja podijeljenih na dva dijela. U prvom dijelu knjige nalaze se kraća poglavlja, a

zapravo iskazi, odnosno ratni dnevnici petnaestorice autorovih ratnih suboraca koji su vrlo dobro nadopunili

autorov prikaz rata, ne samo na užem pakračkom nego i na širem području sjeverozapadne Hrvatske.

Tako je dr. Marica Topić – Sinjaković vođenjem svog dnevnika vrlo emotivno zabilježila sam početak

otvorenog napada na Pakrac u kolovozu ‘91., stanje u lipičkoj i pakračkoj bolnici, evakuaciju pacijenata iz

iste te užase Domovinskog rata iz perspektive liječnika na prvoj crti bojišnice.

Liječnici bjelovarske bolnice: Vladimir Ferenčak, Stjepan Grabovac, Nada Vranko Nagy i Dubravko Habek

govore o ustroju sanitetske službe, njezinim vrlo uspješnim rezultatima oko zbrinjavanja ranjenika te o naj -

značajnijim (udarnim) danima ratne bolnice u Bjelovaru.

Novinari (u ulozi ratnih izvjestitelja) Ana Mudrić i Sani Lukić bilježe svoja sjećanja na upečatljive događaje

i osobe. Jedan je od takvih događaja i predaja vođa pobunjenih Srba zapovjedniku pakračke policije nakon

akcije ‘’Bljesak’’, što je ovjekovječeno fotografijom.

U drugom dijelu nalaze se kronološki, dan za danom, poredana novinarska izvješća, od veljače 1991. pa do

početka svibnja 1995. godine i to je, uz poglavlje o bitkama za Pakrac i Lipik, najveća vrijednost knjige jer

je toliko novinskih izvještaja skupljeno na jednom mjestu.

Tako čitamo o događajima u Pakracu od 1. ožujka 1991., kada su u policijskoj postaji Pakrac, hrvatski poli-

cajci razoružani od strane svojih srpskih “kolega’’ potpomognutih rezervistima ondašnje JNA, što je bio i prvi

veći sukob hrvatskih redarstvenih snaga sa srpskim ekstremistima u Hrvatskoj, zatim o napadu na Pakrac

počinjenom 19. kolovoza 1991. te daljnjoj dramatičnoj obrani Pakraca, Lipika, ali i drugih susjednih

hrvatskih gradova.

U drugom se dijelu knjige, na više mjesta mogu naći i informacije o obrani Bjelovara, o zauzimanju bjelo-

varske vojarne JNA, o akciji “Otkos 10’’ u kojoj je tijekom listopadu 1991. oslobođen velik dio Bilogore i

Poilovlja. Bio je to prvi oslobođeni teritorij u ratu za Hrvatsku, što je iznimno ohrabrilo hrvatske branitelje,

a demotiviralo protivničku stranu. U tom su dijelu knjige zabilježene i sve važnije činjenice o vojno-

redarstvenoj akciji “Bljesak’’ koja je označila početak kraja SAO Krajine i Domovinskog rata.

Autor je pišući ovu knjigu, relativno dobro iskoristio svoj veteranski i časnički položaj za pristup informa-

cijama što se najviše odražava poznavanjem kretanja, brojnosti i snazi HV-a, ali i neprijateljske JNA te pa-

ravojnih formacija pobunjenih Srba, podacima o identitetu njihovog zapovjednog kadra, brojnosti i opre -

mljenosti i naoružanju neprijatelja. Šteta što u knjigu nije uvrstio preslike izvornih dokumenata, zapovijedi te

vojnih zemljovida koji bi najslikovitije prikazali u kakvom su strateški i geografski nepovoljnom položaju za

obranu bili Lipik i Pakrac, čime bi još više naglasio magnitudu hrabrosti malobrojnih hrvatskih branitelja.

Ovu knjigu, koja bilježi priču o obrani dijela Hrvatske u Domovinskom ratu i tako evocira borbu Davida i

Golijata, valja pročitati. Autor je, ostavivši oružje i primivši se pera, pokazao kako mali ljudi, prije svega

iskreni domoljubi, bilo u ratu, bilo u miru, mogu za domovinu činiti vrijedna djela.

Branko Križan

103

RECENZIJE

104

RECENZIJE

Siniša Njegovan Starek:Česi u Pakracu, Prekopakri i Lipiku – Povijesno

društvo Pakrac – Lipik, Logos d.o.o., Daruvar 2008.

Dobili smo u ruke knjigu Siniše Njegovana Stareka, vrijednog tragača za povijesnom istinom. Knjiga je lijepoopremljena i obogaćuje našu zavičajnu povijest. Na 195 stranica raspoređena je tekstualna građa, podijeljena u logičnapoglavlja, a sve je popraćeno i velikim brojem fotografija.

Već u predgovoru autor ukazuje na važnost doseljenja Čeha u ove krajeve, govori o njihovoj marljivosti u poljoprivre-di i zanatstvu, kao i o njihovoj ulozi u kulturnom razvoju naših krajeva.

Starek je ponajviše poteškoća imao prilikom prikupljanja podataka o izvornim češkim prezimenima, o čemu govori uuvodu svoje knjige..

Autor zatim opisuje pakračko-lipičko područje na koje su se Česi naselili, te ga ocjenjuje poprilično nepovoljnim, pon-ajviše zbog toga što je bilo slabo naseljeno, bez tvrdih cesta, s podosta neobrađene zemlje i gustom šumom. Česi suuložili mnogo truda u krčenje i obrađivanje zemljišta te gradnju putova. Piše i o događajima koji su uslijedili nakon uki-danja kmetstva 1848. godine, a ističe i ukidanje Vojne krajine, postupno ukidanje rodovskih zadruga, te obrtni zakon iz1872. godine i njegov doprinos razvoju obrta, prometa i gospodarstva.

Autor pokušava rasvijetliti sam čin naseljavanja Čeha na pakračko-lipičko područje. Sigurno je to kako su ovi pusti inenaseljeni krajevi potaknuli caricu Mariju Tereziju na donošenje akta (25.02.1763.) kojim se omogućuje i preporučanaseljavanje. Starek nam ovdje pruža iscrpne izvore i preslike autentičnih dokumenata: punomoći, kupoprodajnih ugov-ora i popisa doseljenika. Treba se spomenuti kako je skupljanje takvih materijala bio dugotrajan i mukotrpan posao, kojije uključivao brojne posjete župnim i matičnim uredima. Starekovo znanje češkog književnog jezika uvelike mu jepomoglo, a ne treba zaboraviti niti njegovu strast za kopanjem po arhivskoj građi.

Preslikana karta Republike Češke na kojoj su označena područja iz kojih doseljenici u Prekopakru i Pakrac – vodi nasu početke doseljavanja Čeha u ove naše krajeve. Vrijedni autor poimenično je istražio obitelji koje su se doselile. Bili suiz brdovitih i siromašnih krajeva Češke. Čitatelja upoznaje sa političkim zbivanjima na koja su utjecali doseljenici. Tapolitička zbivanja povezana su sa krizama u Austro – Ugarskoj carevini u vremenu od 1890. do 1918. godine.

Većina čeških doseljenika bili su završeni zanatlije, obrtnici, službenici, trgovci, gostioničari, ali bilo je među njima iljekara, inžinjera i profesionalnih glazbenika. Uz popis doseljenika u Prekopakru, Pakrac, Lipik i Filipovac autor donosii katastarski posjedovni nacrt Prekopakre.

Kao što je već spomenuto, Česi su marljivo radili na krčenju zemljišta koje su htjeli pretvoriti u obradive površine, apoticaj za to došao je i od Kraljevske banske uprave u Zagrebu, gdje je izdana Okružnica o uređenju i čišćenju oranica,livada, pašnjaka te javnih zemljišta od korova, grmlja, šikara itd. Sve te mjere djelovale su na unaprjeđenjepoljoprivrede. Čehe smatramo zaslužnima za sadnju krumpira i kukuruza u redova, čime je krumpir kao poljoprivrednakultura postao izrazito tražen, budući da je dotada često bio smatran hranom za siromašne.

Autor se osvrće i na običaje koje su doseljeni Česi donijeli sa sobom. U novoj domovini zatekli su običaje tamošnjegstanovništva, a svoje običaje sa sela i grada utkali su u običaje u novoj domovini. Tako je kulturni život ovog područjapostao još bogatiji i zabavniji. Kako autor sam zaključuje, Česi su narod sklon zabavama i veselicama što potvrđuju bro-jne sačuvane pozivnice za razne zabave koje su organizirali. Upravo su gostionice, pretežito u vlasništvu doseljenihČeha, postale središta kulturnog i zabavnog života u Pakracu i Prekopakri. Osnivaju se Češke besede, koje ponekad dobi-vaju i naziv Češko-hrvatske besede, također s ciljem obogaćivanja kulturnog života.

Dio knjige autor posvećuje i češkom jeziku i školama koje su djelovale na češkom jeziku. Do Prvog svjetskog rata,nažalost, nije bilo mogućnosti za osnivanje čeških škola. Tek 1925. godine pri Učiteljskoj školi u Pakracu počinje se učitičeški jezik, ali samo kao fakultativni predmet. 1927. godine počinje se učiti češki jezik u Prekopakri, ponajviše zaslu-gom vrijednog učitelja Karela Rehaka. Karel Rehak važna je osoba za Čehe, ali i za cijeli Pakrac i Prekopakru jer je biovrlo aktivan u osmišljavanju kulturnog života grada, a te je osobine prenio i na svog sina Vladimira.

U knjizi se govori i o izgradnji Češkog doma u Prekopakri 1931. godine. Opisuje i ulogu koju su imali Česi u osnivanju Dobrovoljnog vatrogasnog društva Prekopakra. Vrlo su zanimljive

stranice na kojima prikazuje znamenite osobe, koje su utjecale na razvoj Pakraca i okoline.Još jednom ističemo kako je riječ o uistinu važnom djelu, ne samo za pripadnike češke manjine na ovim prostorima,

nego i za cijeli ovaj kraj čija povijest do danas nije dovoljno istražena. Možda će i sam gospodin Starek utjecati na to,budući da je napomenuo kako u pripremi ima još neke tekstove koji se bave upravo zavičajnom poviješću. Do tada, čitatćemo njegov najnoviji uradak i čekati budući.

Gojko Bosanac

Documents

Preuzmite Zbornik 2009 u PDF formatu