Prof. dr. sc. Milivoj Reñep · PDF fileMakroekonomija (grč. makros = velik) istražuje i proučava procese na razini cjelokupnog narodnog gospodarstva npr. Hrvatske, što znači

Fakultet organizacije i informatike

Varaždin

Prof. dr. sc. Milivoj Reñep

Materijali za studij kolegija

„Osnove ekonomije“

Varaždin, 2008.


I

Sadržaj

Stranica:

Sadržaj ..................................................................................................................................... I

PREDGOVOR ..................................................................................................................... III

1. EKONOMSKE ZNANOSTI U SUSTAVU DRUŠTVENIH ZNANOSTI....................... 1

2. MAKROEKONOMIJA U SUSTAVU EKONOMSKIH ZNANOSTI ............................. 3

3. OSNOVNA EKONOMSKA PITANJA............................................................................. 4

3.1. Što proizvoditi ............................................................................................................. 4 3.2. Kako proizvoditi.......................................................................................................... 4 3.3. Za koga proizvoditi ..................................................................................................... 5

4. GOSPODARSKI SUSTAVI .............................................................................................. 6

4.1.Tradicionalno gospodarstvo ......................................................................................... 6 4.2.Komandno gospodarstvo.............................................................................................. 7 4.3. Tržišno gospodarstvo .................................................................................................. 8

5. PROIZVODNJA – ZNAČAJ I KARAKTERISTIKE ....................................................... 9

6. RASPODJELA I PRERASPODJELA............................................................................. 15

7. RAZMJENA – OBLICI I KARAKTERISTIKE ............................................................. 17

8. POTROŠNJA – VRSTE POTROŠNJE ........................................................................... 18

9. OSNOVNI FAKTORI PROIZVODNJE ......................................................................... 20

10. NOVAC.......................................................................................................................... 21

10.1. Funkcije novca ........................................................................................................ 22 11.TRŽIŠTE - POJAM I FUNKCIJE .................................................................................. 27

12. ULOGA DRŽAVE U GOSPODARSTVU.................................................................... 30

13. PROFIT I PROFITNA STOPA...................................................................................... 32

13.1. Obrt kapitala ............................................................................................................ 32 13.2. Stalni i opticajni kapital u obrtnom ciklusu ............................................................ 33 13.3. Organski sastav faktora proizvodnje ....................................................................... 35 13.4. Ekonomiziranje u proizvodnji................................................................................. 36 13.5. Vanjski utjecaji........................................................................................................ 36

14. AKUMULACIJA KAPITALA...................................................................................... 37

15. RADNI RESURSI I NADNICE .................................................................................... 40

16. NOVČARSKI KAPITAL .............................................................................................. 41

17. ULOGA TRGOVINE U GOSPODARSKOM SUSTAVU........................................... 42

18. TRGOVAČKA DRUŠTVA........................................................................................... 43

19. BURZE I BURZOVNI POSLOVI................................................................................. 46


II

20. POLJOPRIVREDNA PROIZVODNJA I ZEMLJIŠNE RENTE.................................. 47

21. DOMAĆI BRUTO PROIZVOD.................................................................................... 51

22. DRŽAVNI PRORAČUN, JAVNI DUG I FISKALNA POLITIKA ............................. 54

Pitanja za ispit ...................................................................................................................... 56


III

PREDGOVOR

U nastavni plan i program stručnog studija informatike ugrañen je i kolegij „Osnove

ekonomije“. Ovaj kolegij izučava se na samom početku studija i treba uvesti studente u

osnovne ekonomske kategorije kao temelj za izučavanje kolegija koje se sustavno nadovezuju

na ovaj program.

Cilj ovog kolegija je da kod studenata razvije ekonomski način razmišljanja i

zaključivanja o osnovnim ekonomskim procesima.

Na brojnim fakultetima i visokim školama ekonomskih usmjerenje izučavaju se slični

kolegiji, istog ili nešto drugačijeg naziva, a za studij ovih disciplina u upotrebi je veći broj

raznih udžbenika, a najčešće se koriste: P. Samuelson: „Ekonomija“ i B. Kovačević: „Osnove

ekonomije“. Udžbenik „Osnove ekonomije“ autora B. Kovačevića predstavlja osnovnu

literaturu za svladavanje nastavnog gradiva za ovaj kolegij.

Obzirom da je ova knjiga pisana za drugačiji profil studija s većim fondom nastavnih

sati to će prezentirani materijali poslužiti za objašnjenje najbitnijih tematskih područja

odnosno ukazati na područja i teme iz navedenog udžbenika koje su obuhvaćene nastavnim

programom. Broj stranica navedenih u pojedinim tematskim područjima odnosi se na ovu

literaturu.

Osnovna svrha ovih materijala je da studentima stručnog studija informatike približi

spoznaje o osnovnim ekonomskim zakonima i kategorijama i olakša njihovo razumijevanje.

To znači da će korištenje ovih materijala omogućiti studentima savladavanje svih onih znanja

koja proizlaze iz ovog kolegija i time stvoriti osnovnu pretpostavku za uspješno svladavanje i

drugih sadržaja odnosno cjelovitog programa ovog studija.


1

1. EKONOMSKE ZNANOSTI U SUSTAVU DRUŠTVENIH ZNANOSTI

Znanost je ne samo sveukupnost znanja o realnoj stvarnosti nego je ona prije svega

proces saznanja na odreñenom znanstvenom području.

Svaka znanost ima relativno odvojen i specifičan predmet istraživanja i svoju metodu

prilaženja pojavama i zakonima koje istražuje. Svoje postavke i formulacije donosi na temelju

objektivnih i istinskih dokaza, što je kriterij svake znanstvene istine.

Objektivno različita svojstva predmeta, pojava i procesa i odnosa uvjetuju i različita

područja znanja, odnosno različite znanstvene discipline koje istražuju, izučavaju osobine tih

predmeta, objektivne zakone postojanja, kretanja, pojava, procesa i odnosa. Iz navedenog

proizlazi da se znanost dijeli na odreñena područja odnosno da je provedena klasifikacija

znanosti. Kod toga se mora naglasiti da problem klasifikacije znanosti nije završen jer se

neprekidno javljaju nove znanstvene discipline, polja i područja. U Hrvatskoj je klasifikacija

znanosti provedena temeljem Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, članak

115, stavak 5, („Narodne novine“, 123/03, 198/03, 105/04, 174/04), kojim je Nacionalno

vijeće za znanost donijelo Pravilnik o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i

granama.

Ovim Pravilnikom je utvrñeno da su znanstvena područja:

1. Prirodne znanosti,

2. Tehničke znanosti

3. Biomedicina i zdravstvo

4. Biotehničke znanosti

5. Društvene znanosti

6. Humanističke znanosti

Prema toj klasifikaciji ekonomske znanosti nalaze u području društvenih znanosti u

kojem se nalaze slijedeća polja:

1. Ekonomija

2. Pravo

3. Politologija

4. Informacijske znanosti

5. Sociologija

6. Psihologija

7. Odgojne znanosti

8. Socijalna geografija i demografija

9. Socijalna djelatnost

10. Sigurnosne i obrambene znanosti

Svako znanstveno polje više ili manje zavisno o većem broju faktora razrañeno je na

znanstvene grane pa su tako u polje ekonomije uključene slijedeće znanstvene grane:

1. Ekonomika poduzetništva

2. Financije i fiskalna politika

3. Kvantitativna ekonomija

4. Menadžment i upravljanje

5. Meñunarodna ekonomija

6. Opća ekonomija


2

Nakon što smo utvrdili mjesto ekonomije u klasifikaciji znanosti potrebno je objasniti

pojam ekonomije. Riječ ekonomija dolazi od grčke riječi „oikonomia“ što znači upravljanje

kućom odnosno gospodarstvom. Pod ovim pojmom podrazumijeva se cjelokupna ekonomska

znanost iako se koristi i za pojmove kao poljoprivredno gospodarstvo, farma, gazdinstvo,

privreda i sl.

Ekonomija odnosno ekonomske znanosti bave se istraživanjem i utvrñivanjem zakona

koji vladaju meñu ljudima u procesu materijalne proizvodnje koju smatramo kao jedinstvo

proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje. Jasno da je predmet istraživanja usmjeren na

društvenu stranu proizvodnje ali se ne može zanemariti ni tehnička strana proizvodnje bez

obzira što je ona predmet istraživanja drugih znanstvenih disciplina.To zbog toga što

promjene u tehnologiji imaju neposredni i značajni utjecaj na društvene odnose u sferi

materijalne proizvodnje.

Ekonomska znanost nastala je slično kao i neke druge znanosti iz praktičnih

društvenih potreba. Gospodarski problemi koji su se javljali u proizvodnji, raspodjeli,

razmjeni i potrošnji materijalnih dobara postojali su od prvih dana ljudske civilizacije te se

usporedno s njima razvijala i svijest o potrebi njihova rješavanja što se može ocijeniti kao

prve početke korištenja ekonomskih znanja.

Iz navedenog jasno je vidljivo da se ekonomija bavi otkrivanjem i istraživanjem

zakonitosti i procesa koji se javljaju u svakodnevnom gospodarskom životu kako bi temeljem

tih spoznaja na optimalni način ostvarili postavljene ciljeve. A osnovni cilj kojem su

podreñena sva istraživanja i analize je ostvariti ekonomski razvoj i prosperitet. To znači sa što

manje uloženih resursa ostvarivati bolji i kvalitetniji život, bez obzira radi se o poduzeću,

gospodarskom subjektu ili ekonomskom sustavu na nivou države.

Polazeći od tako navedenog područja istraživanja proizlazi da se ekonomija bavi

proučavanjem načina na koji društva upotrebljavaju ograničene resurse za proizvodnju

korisnih dobara i kako ih raspodjeljuju izmeñu različitih skupina.


3

2. MAKROEKONOMIJA U SUSTAVU EKONOMSKIH ZNANOSTI

Govoreći o klasifikaciji znanosti navedeno je da stalno dolazi do otvaranja novih

znanstvenih područja i polja.Tako se polje ekonomije do 17. stoljeća nalazilo u okviru

filozofije, da je tek nastankom i razvojem kapitalizma došlo do izdvajanja u posebno polje –

ekonomske znanosti. Od tada sva pitanja vezana za gospodarstvo odnosno ekonomske

probleme istraživala su se u okviru „ekonomije“ Meñutim 30 – tih godina prošlog stoljeća

dolazi do podjele na dva područja, i to na „makroekonomiju“ i „mikroekonomiju“.

Makroekonomija (grč. makros = velik) istražuje i proučava procese na razini

cjelokupnog narodnog gospodarstva npr. Hrvatske, što znači nivo gospodarskog rasta,visinu

investicija, zaposlenost kao i čitav niz tema vezanih za opće procese u strukturi narodnog

gospodarstva.

Mikroekonomija (grč. mikros = malen, sitan) izučava dogañaje i procese na nivou

pojedinih dijelova kao što su razni privredni subjekti, domaćinstva i sl.

Iako se ova dva pojma ne mogu odvajati jer i cjelokupno narodno gospodarstvo

rezultat je djelovanja velikog broja raznih subjekata ipak se mora naglasiti da

makroekonomija polazi od narodnog gospodarstva kao cjeline i traži rješenja koja će

omogućavati optimalne rezultate gledajući gospodarstvo kao cjelinu iako se može desiti da se

pojedinim mjerama makroekonomske politike neki subjekti nañu i u nepovoljnom položaju,

ali bitno je ostvarenje ciljeva na širem društvenom nivou. Mikroekonomija pak polazi od

pojedinih subjekata koji nastoje maksimalizirati svoj interes bilo u ostvarenju mase profita

bilo u mogućnosti podmirenja potreba. Činjenica da postoje brojni individualni interesi koji

nisu meñusobno usklañeni može dovesti do više ili manje izraženih strukturnih poremećaja.

Ovakvi poremećaju mogu se izbjeći ili ublažiti mjerama makroekonomske politika koja

svojim mjerama prevencije ili ublažavanja poremećaja u gospodarstvu traži optimalni put

gospodarskog razvoja.


4

3. OSNOVNA EKONOMSKA PITANJA

Proizvodnja, raspodjela, razmjena i potrošnja čine jedinstvenu cjelinu gdje odreñujuća

uloga pripada proizvodnji. Proizvodnja omogućava potrošnju, odnosno bez proizvodnje nema

potrošnje, ali može se reći i obrnuto jer bez potrošnje svaka proizvodnja postaje besmislena,

osim ako se radi o hobiju. Potrošnja nameće stalno nove potrebe koje proizvodnja treba

učiniti dostupnim za potrošnju, odnosno dolazi do stvaranja novih potrošačkih navika. Izmeñu

proizvodnje i potrošnje postoji raspodjela koja temeljem odreñenih kriterija utvrñuje učešće

pojedinaca u društvenom proizvodu, te razmjena u kojoj se susreću autonomne proizvoñačke i

potrošačke jedinice koje traže kupce za svoje proizvode odnosno sredstva za podmirenje

svojih potreba. Na taj način spontano se putem tržišnih mehanizama usklañuju proizvodnja i

potrošnja. To znači da se odreñeni odnosi uspostavljaju ex post, tj. kada je sve završeno i da

postoji velika vjerojatnost da se jave odreñene neusklañenosti. Da se one izbjegnu ili ublaže

potrebno je odgovori na 3 temeljna ekonomska pitanja koja se javljaju u svim gospodarskim

sustavima bez obzira na njihovu razvijenost.

3.1. Što proizvoditi

Obzirom na ograničenost resursa potrebno je odlučiti što će se proizvoditi, vodeći

računa da odluka o proizvodnji neke grupe dobara znači da se mora odustati od druge grupe

dobara. Rješenje ovog problema zavisi o gospodarskom sustavu, jer npr. u nekadašnjem

SSSR-u i zemljama „lagera“ odluku je donosila država vodeći računa prvenstveno o količini

proizvedenih dobara a ne o stvarnim zahtjevima potencijalnih potrošača. U tržišnom

gospodarstvu odluke donose pojedini subjekti vodeći računa prvenstveno o vlastitom interesu

ali mehanizmi tržišta (uz makroekonomsku politiku) efikasno upućuju proizvoñače na

količine i vrste proizvoda putem kojih mogu ostvarivati svoju egzistenciju odnosno

prosperitet.

3.2. Kako proizvoditi

Kojim sredstvima odnosno kojim tehnološkim procesima će se proizvoditi vezano je

uz mogućnost primjene moderne tehnologije. Iako to djeluje kao tehničko pitanje to je

svakako i ekonomsko pitanje jer uključivanju u svjetsko tržište traži i modernu, visoko

konkurentnu tehnologiju. Svaki gospodarski subjekt , zavisno od mogućnosti, nastoji pratiti


5

svjetske trendove u tehnologiji a značajnu ulogu u tome može imati i gospodarska politika u

cilju poticanja odreñenih grana odnosno sektora i stvaranja uvjeta za stalno inoviranje

tehnološkog parka. Odreñeni limit predstavljaju raspoloživi resursi unutar pojedinog

gospodarstva, kao npr. ako postoji velika masa relativno nisko obrazovane radne snage tada

će mogućnosti primjene suvremene tehnologije biti ograničene i uvoditi će se tzv. radno

intenzivna proizvodnja.

Može biti i obratni slučaj. Gospodarstvo sa značajnom zastupljenosti

visokoobrazovanih stručnjaka imati će mogućnost pokretanja najsuvremenijih tehnoloških

pogona. Koja kombinacija raspoloživih resursa će se u konkretnom gospodarstvu primijeniti

zavisi od izbora optimalnog rješenja tj. koja kombinacija rada i sredstava će ostvarivati

maksimalne ekonomske učinke.

3.3. Za koga proizvoditi

Nakon što je utvrñeno što će se proizvoditi i na koji način postavlja se pitanje kome je

namijenjena planirana proizvodnja dobara. Jasno da se već kod donošenja odluke o vrsti i

količini proizvodnje mora voditi računa o potencijalnim potrošačima kao uvjetu osiguranja

plasmana pretežitih količina proizvedenih dobara. Na koji način će se proizvedene robe

transferirati u potrošnju u prvom redu zavisi o sustavu raspodjele društvenog proizvoda,

odnosno pitanje količine društvenog proizvoda koji otpada na pojedine skupine i pojedince.

Kakav sustav raspodjele će se primijeniti u pojedinom gospodarstvu ne može se riješiti

jednim univerzalnim receptom već će svako gospodarstvo tražiti najbolji način da uspostavi

optimum odnosa izmeñu mase proizvodnje i postojećih potreba iako se nikada ne će postići

idealna situacija da svaki proizvod podmiruje neku postojeću potrebu odnosno da su

ostvarenom proizvodnjom podmirene sve potrebe. Pitanje kome je proizvod namijenjen u

suvremenim gospodarstvima rješava se na tržištu, iako se danas u rješavanje toga pitanja

uključuje i država mjerama ekonomske politike. U tzv. „naredbodavnim“ ekonomijama ovo

pitanje je rješavano u administrativnim krugovima jer je već odlukom o tome što će se

proizvoditi bila odreñena i sfera potrošnje. Bez obzira na koji način će se donašati odluka o

tome za koga se proizvodi, što u konačnom obliku može biti različito, ipak ostaje činjenica da

svako društvo želi iznaći načina da raspoloživim resursima osigura podmirenje što veće

količine potreba kao uvjet racionalnog djelovanja u dužem vremenskom razdoblju.


6

Navedena tri temeljna ekonomska pitanja ne bi se postavljala pred društvom kad bi

njegova sredstva bila neograničena te bi se mogle proizvoditi neograničene količine svakog

dobra čime se zadovoljile sve ljudske potrebe. Ali to je veličina koja nigdje u svijetu ne

postoji a sigurno ne će ni postojati. Ova pitanja postoje i ne mogu se ignorirati, pa stoga svi

gospodarski sustavi bez obzira na različitost rješavaju ih na specifičan način. Uspješnost

rješavanja ovog problema osnovni je kriterij kojim se utvrñuju prednosti i nedostaci pojedinog

gospodarskog sustava.

4. GOSPODARSKI SUSTAVI

U različitim državama na različite načine daju se odgovori na temeljna ekonomska

pitanja što, kako i za koga proizvoditi.

Gospodarski (ekonomski) sustav sastoji se od odreñenog skupa pravila, ciljeva i

poticaja koji upravljaju ekonomskim odnosima meñu ljudima u društvu, te prave okvir za

davanje odgovora na temeljna ekonomska pitanja. Svaki ekonomski sustav mora upotrijebiti

jednu ili više metoda za davanje odgovora na ta pitanja.

Tri osnovne metode donošenja ekonomskih odluka za rješavanje navedenih pitanja su

običaj (tradicija), komanda i tržište. Iz toga proizlazi da postoje i pripadajući ekonomski

sustavi, običajni (tradicionalan), komandni i tržišni. Odmah se mora naglasiti da nijedan od

ovih sustave ne djeluje u „čistom“ obliku, već se u svakom više ili manje nalaze primjese

drugih. Takav oblik ekonomskog sustava, a što je danas i najčešći slučaj, naziva se mješovito

gospodarstvo, jer sadržava elemente sva tri navedena gospodarska sustava.

4.1.Tradicionalno gospodarstvo

Ovakav oblik gospodarstva nalazio se često u povijesti kod razni primitivnih društava.

Danas ga nalazimo djelom zastupljena u nerazvijenim zemljama tzv. „trećeg svijeta“.

Osnovna karakteristika ovog načina gospodarenja je prenošenje postojeće tehnologije na nove

generacije. Kod toga su nema nikakvi ili minimalni pomaci u razvoju. Tehnologija ostaje

generacijama nepromijenjena i ne može odgovarati na sve veće zahtjeve za nove proizvode.

Uzrok današnjeg postojanja ovakvih društava leži u kroničnoj nestašici osnovnih resursa rada

i kapitala. Obzirom da se ovaj problem vrlo sporo rješava on se odražava u stalnom


7

zaostajanju ovog dijela svijeta i sve većeg jaza izmeñu razvijenog i nerazvijenog svijeta.

Rješavanje ovog problema leži u izmjeni gospodarske strukture zemalja u kojima prevladava

ovaj tip gospodarstva ali to je proces koji je vrlo spor i do danas nije rezultirao nekim

značajnijim pomacima. To znači da je tradicionalno gospodarenje nužno zlo u danim uvjetima

ali bez ikakve perspektive i u suštini temeljem objektivnih ekonomskih zakona osuñeno na

odumiranje.

4.2.Komandno gospodarstvo

Komandno gospodarstvo polazi od upravljanja privredom iz jednog centra. To je

planska privreda koja ex ante odreñuje količinu i vrstu proizvodnje (što proizvoditi), način i

oblike proizvodnje (kako proizvoditi) odnosno način raspodjele dohodaka (za koga

proizvoditi). U takovom obliku gospodarstva država ima dominirajući karakter i preko svojih

institucija utječe na sve sfere gospodarstva. To znači da vlada pojedinih zemalja može

provoditi gospodarsku politiku prema nekom zacrtanim ciljevima koji sa stvarnim potrebama

i zahtjevima tržišta mogu biti u značajnoj disproporciji. Primjer takovih gospodarstava su bile

zemlje tzv „lagera“ u kojima je država (uz izrazitu zastupljenost državnog sektora, ali što ne

mora biti uvijek slučaj) donosila sve bitne odluke i u vidu naredbi ili zadatka spuštala na niže

organe odnosno do privrednih subjekata. Kod toga je primarno ostvarivati planirane količine

bez obzira na njihovu kvalitetu kao i stvarne potrebe na tržištu. Utjecaj privrednih subjekata

ili tržišta u ovakvim je gospodarstvima uglavnom minimalan ili zanemariv. Planom je

unaprijed utvrñena sirovinska osnova i vrsta tehnologije koja će se koristiti. Zaposlenici su

svrstani u odreñene platne razrede a plaće će se povećavati zavisno od potreba za radom

odreñenih kategorija zaposlenika odnosno usmjeravanja zaposlenika u odreñena zanimanja.

Za takav oblik gospodarskog sustava je karakteristično da nema inicijative privrednih

subjekata jer su bitne proizvedene količine a ne uspješnost poslovanja (država je pokrivala

sve neracionalnosti) stimulacija rada polazi od društvenih priznanja a ne materijalnih nagrada,

odnosno sustav čiji svi pomaci zavise od odluka državnih odnosno partijskih organa. Takav

oblik gospodarstva danas se provodi u malom broju zemalja (npr. Kuba) jer zbog svoje

neefikasnosti ne može osigurati razvoj u skladu s potrebama suvremenog društva.


8

4.3. Tržišno gospodarstvo

Bitno različito rješavanje problema što, kako i za koga proizvoditi je u tržišnoj

privredi. Istina je da se ovdje problemi rješavaju ex post tj. kad je stvar već izvedena.

Privredni subjekti na osnovu vlastite ocjene i inicijative proizvode odreñene količine i vrste

roba za koje su utvrdili ili ocijenili da postoji platežna potražnja. Da li su u tome uspjeli

odreñuje tržište i cijenom kao korektivnim faktorom usklañuju ponudu proizvedenih dobara s

platežnom potražnjom. Jasno da kad govorimo o ponudi roba mislimo na čitav niz različitih

vrsta roba za podmirenje najrazličitijih potreba (od elementarnih pa do tzv. luksuznih) dok s

druge strane platežna potražnja skup raznih vrsta dohodaka s kojima raspolažu pojedine

kategorije stanovništva i usmjeravaju ih za podmirenje svih vrsta potreba. To znači da nije

dovoljno uskladiti samo odnose izmeñu proizvodnje i potrošnje općenito već i u svakom

pojedinom segmentu. To se u čistim tržišnim gospodarstvima uspostavlja mehanizmom tržišta

koje je presudni faktor u usklañivanju tokova cjelokupne društvene reprodukcije.

Ovakav oblik gospodarstva, gdje je tržište jedini regulator, danas se u praksi ne

susreće, a većina suvremenih gospodarstava pripada tzv. mješovitom gospodarstvu. To je

oblik gospodarstva u kojem se uz mehanizme tržišta javlja i državna regulativa. Obzirom da

samo tržišni mehanizmi nisu u stanju da u dužem vremenskom periodu osiguraju stabilan rast

gospodarstva, jer se javljaju odreñene više ili manje izražene neusklañenosti koje dovode do

zastoja, recesija i sl. to se nužno nametnula potreba da se u gospodarski sustav uključi i

država koja mjerama ex ante nastoji preventivno djelovati i mjerama ekonomske politike

postići maksimalno moguće usklañenje odreñenih odnosa u strukturi narodnog gospodarstva.

Ovdje se uvijek postavlja pitanje opsega interveniranja države u gospodarske odnose i

procese, no mora se naglasiti da nema jedinstvenog recepta već to zavisi od specifičnih

karakteristika svakog pojedinog gospodarstva. Bitno je kod toga da se postigne takova

usklañenost djelovanja tržišnih mehanizama i državne intervencije kojom će se osigurati

optimalno korištenje svih raspoloživih resursa uz osiguranje gospodarskog rasta u dužem

vremenskom periodu, pa će se polazeći od tih principa svako društvo odlučiti za onaj

gospodarski sustav u kojem će se moći ostvarivati prije navedeni ciljevi.


9

5. PROIZVODNJA – ZNAČAJ I KARAKTERISTIKE

Sustav društvene reprodukcije sastoji se od nekoliko elemenata meñusobno povezanih

u jedinstvenu cjelinu u kojoj svaki element više ili manje utječe na ostale elemente. Ti

elementi su:

a) Proizvodnja

b) Raspodjela

c) Razmjena

d) Potrošnja

U ovoj cjelini dominantno mjesto pripada proizvodnji pa će u nastavku biti nekoliko

riječi o ovom elementu društvene reprodukcije.

Proizvodnju obično definiramo kao djelatnost ljudi u cilju stvaranja dobara za

zadovoljenje neke ili nekih potreba. Obzirom da se direktnim korištenjem prirodnih dobara

može zadovoljiti tek minimum potreba to je potrebna djelatnost koja će prirodna dobra

prilagoditi odreñenim potrebama. Ova djelatnost bez obzira na nivo razvitka stara je kao i

čovječanstvo, jer se kroz čitavu ljudsku povijest tražilo načina kako zadovoljiti odreñene

potrebe, obzirom da su potrebe rasle u pravilu brže od mogućnosti njihova podmirenja.

Proizvodnja se može promatrati kao:

a) Tehnološki proces u kojem se dešava prilagoñavanje predmeta iz prirode u neke

korisne proizvode,

b) Društveni proces u kojem se uspostavlja odreñeni odnos izmeñu rada i sredstava

(kapitala) i koji ukazuje na odnose koji vladaju u proizvodnji odnosno tko upravlja

procesom proizvodnje.

Ako proizvodnju želimo promatrati sa stanovišta tržišta tada možemo govoriti o:

a) naturalnoj proizvodnji,

b) robnoj proizvodnji

Naturalna proizvodnja je takav oblik proizvodnje u kojem pojedinci ili grupe

proizvode za vlastite potrebe. U ranijim fazama razvoja takav oblik gospodarenja zauzimao je

značajno mjesto u strukturi narodnog gospodarstva (npr. tako su doseljenici na posjedima u

SAD u 18. st. najveći dio potreba podmirivali proizvodima iz vlastitog gospodarstva). Danas

je takav oblik zastupljen u tragovima npr. sitna seoska gospodarstva koja obrañuju vrtove,

voćnjake i vinograde i koje plodove koriste unutar vlastitog domaćinstva.To su zatvorene

ekonomske jedinice koje proizvode nezavisno od tržišnih utjecaja (ponuda, potražnja, cijene)


10

već više iz zadovoljstva a često i bez prave ekonomske računice jeo ona i nije bitna u

takovom obliku gospodarenja.

Kao što je prije navedeno naturalna proizvodnja javlja se od prvih početaka ljudskog

društva, dominantna je dugi vremenski period te je i danas nalazimo u manjim tragovima. Za

razliku od ovakvog oblika proizvodnje na odreñenom stupnju razvoja javlja se proizvodnja i

za razmjenu. Da bi se to moglo desiti trebali su se ispuniti odreñeni uvjeti. Kao prvo

proizvodnost rada trebala je dostići takav stupanj da će proizvoñači moći ostvarivati odreñene

viškove proizvoda, koji prelaze njihove osobne potrebe. Svaki rad ima odreñenu

proizvodnost, veću ili manju, a obzirom da dugoročno gledano proizvodnost rada ima

tendenciju porasta to se i desilo da je došlo do mogućnosti proizvodnje iznad vlastitih potreba.

Istovremeno rast proizvodnosti rada ima za posljedicu razbijanje postojećeg zajedničkog

vlasništva nad sredstvima za rad i pojavu individualnog vlasništva, najprije u manjim

grupama a kasnije kod pojedinaca. Istovremeno razbijanju društva sa zajedničkim sredstvima

na manje skupine pridonosi i društvena podjela rada kojom se pojedine grupe proizvoñača ili

pojedinci usmjeravaju za proizvodnju jednog ili manjeg broja proizvoda. Da bi mogli

podmiriti vlastite potrebe koje ne mogu vlastitom proizvodnjom, nužno ulaze u proces

razmjene odnosno uspostavljaju vezu s drugim proizvoñačima putem tržišta. To znači da se

proizvodnja za druge, poznate ili nepoznate, za razmjenu putem tržišta javila na odreñenom

stupnju povijesnog razvitka kad su se ispunili prije navedeni uvjeti koji su razbili društvo

naturalnih proizvoñača sa zajedničkim sredstvima rada. Rezultat takovih procesa je pojava

robe koja se može definirati kao koristan proizvod ljudskog rada koji je namijenjen razmjeni.

U tome je i suštinska razlika izmeñu proizvoda iz naturalne proizvodnje i proizvoda u robnoj

proizvodnji. Naime dok prvi ostaje unutar proizvodne jedinice i nema širi društveni utjecaj u

drugom slučaju proizvod se pojavljuje na strani ukupne društvene ponuda roba, traži

odgovarajuću platežnu potražnju, znači da dobiva širi društveni značaj, a proizvoñač zavisi ne

samo od svojega rada (na što može bitno utjecati) već i od uspostavljenih odnosa na tržištu

(na koje veličine nema značajniji utjecaj), što znači da osim same proizvodnje mora voditi

računa i o širem društvenom okruženju.

Kako je navedeno da su uvjeti nastanka robne proizvodnje rast proizvodnosti rada i

pojava društvene podjele rada to se o bitnim karakteristikama ovih kategorija može navesti:


11

A) Proizvodnost rada

Ukoliko želimo ocijeniti uspješnost rada nekog poduzeće, grane privrede ili

cjelokupnog narodnog gospodarstva kao značajan pokazatelje može nam poslužiti

proizvodnost rada. Proizvodnost rada može se objasniti na 2 načina:

a) brojem proizvoda proizvedenih u jedinici vremena ( 3 kom za 1 sat),

b) utroškom vremena potrebnog za jedinicu proizvoda (20 minuta za 1 komad)

Proizvodnost rada rezultat je mjerenja postignutog rezultata s radom kod čega se rad

odreñuje trajanjem radnog vremena. Proizvodnost rada nam govori koliko rada kod odreñene

tehnologije otpada na jedinicu proizvodnje i zato se smatra najopćenitijim pokazateljem

stupnja razvijenosti elemenata proizvodnje.

Svaki gospodarski subjekt nastoji stalno podizati nivo proizvodnosti rada jer na taj

način stvara osnovu za snižavanje prodajnih cijena i podizanje konkurentnosti. Obzirom da je

uz ostale jednake uvjete prodajna cijena bitan faktor za odluku o kupnji to stalan rast

proizvodnosti rada postaje uvjet uspješnosti poslovanja pa i opstanka pojedinog gospodarskog

subjekta

Proizvodnost rada može se mjeriti na nivou privrednog subjekta, neke privredne grane

ili na nivou nacionalne ekonomije. Prosječna proizvodnost rada na nivou nacionalne privrede

važan je element u uključivanju u meñunarodne ekonomske odnose, jer i ovdje kao i na

domaćem tržištu vrijede pravile postizanje veće konkurentnosti s većom proizvodnosti rada.

Na temelju prosječne proizvodnosti nacionalne privrede može se provesti podjela zemlje na

visoko razvijene, manje razvijene i nerazvijene. Visokorazvijene zemlje postigle su to

korištenjem najsuvremenije tehnologije kojim ostvaruju znatno niže troškove po jedinici

proizvoda i stalno podižu konkurentnost. Zemlje manje razvijene koje imaju nisku prosječnu

proizvodnost rada ne mogu se uspješno uključivati u meñunarodne tokove razmjene što

dovodi do njihovog još većeg zaostajanja u odnosu na razvijeni svijet kako da je stalno

prisutno povećanje jaza izmeñu razvijenog i nerazvijenog svijeta.

Proizvodnost rada rezultat je ne samo rada već i brojnih drugih čimbenika koji imaju

veći ili manji utjecaj na proizvodne procese.

Kao prvi element koji utječe na nivo proizvodnosti rada je radna snaga, njeno znanje,

sposobnost i radno iskustvo. To se postiže stjecanjem odreñenih stručnih spremi odnosno

kvalifikacija, usmjeravanjem na poslove za koje postoje odreñene predispozicije,

višegodišnjim bavljenjem pojedinih radnih operacija te stalnim upoznavanjem novih

tehnologija i stjecanjem novih znanja.


12

Drugi značajan element je stupanj razvijenosti znanosti i mogućnost njene primjene u

proizvodnim procesima. Za razvoj znanosti potrebna su značajna financijska sredstva koje

države izdvajaju a čiji će se konačni efekti javiti u kraćem ili dužem vremenu. Jasno da

mogućnost izdvajanja zavisi o materijalnoj snazi privrede što ima za posljedicu već prije

spomenuti jaz razvijenog i nerazvijenog svijeta jer manje razvijene zemlje imaju relativno

skromne mogućnosti izdvajanja sredstava za ovu namjenu, odnosni spori rast tehnološkog

napretka u odnosu na zemlje koju mogu svakodnevno uvoditi tehnološke inovacije.

U suvremenoj proizvodnji veliki utjecaj na proizvodnost rada ima tehnološka

opremljenost, jer se primjenom moderne tehnologije mogu ostvarivati daleko veći učinci nego

nekim jednostavnim alatima.

Takoñer i prirodni uvjeti utječu na nivo proizvodnosti rada, osobito u onim

djelatnostima gdje se pojavljuje zemlja ili druga prirodna bogatstva kao temeljni proizvodni

faktor kao na pr. u poljoprivrednoj proizvodnji, eksploataciji ruda i sl.

Postoje i drugi elementi koji mogu manje ili više djelovati na nivo proizvodnosti rada

kao što su organizacija rada, kultura rada, usklañenost tokova reprodukcije,razvijenost

društvene podjele id.

Koliko će koji element utjecati na konačno postizanje odreñenog nivoa proizvodnosti

rada zavisi o intenzitetu njegovog učešća u ukupnim elementima, ali svaki privredni subjekt

nastojati će postići takovu kombinaciju elemenata kojima će ostvarivati maksimalnu moguću

proizvodnost rada u danim uvjetima.

B) Podjela rada – društvena, tehnička

Kod prikaza nastanka robne proizvodnje navedeno je da je jedan od bitnih elementa

za nastanak takovog oblika proizvodnje bila društvena podjela rada. Društvena podjela rada

je takova podjela koja rezultira gotovim proizvodom, za razliku od tehničke, unutarnje

podjele, gdje je radni proces raščlanjen na više faza a svaki radnik obavlja samo jednu fazu. U

takovom slučaju gotov proizvod je rezultat rada svih sudionika u pojedinim fazama.

a) Društvena podjela rada

Društvena podjela rada pojavila se vrlo rano, u primitivnim plemenima kad se rad

dijelio po spolu, i životnoj dobi. I takova spontana, primitivna podjela imala je utjecaj na rast

proizvodnosti rada jer se svaki član zajednice bavio s onim aktivnostima s kojima je mogao

najviše doprinositi zajednici.


13

Radeći jedan posao proizvoñači se u njemu sve više usavršavaju, rade brže i bolje, a

osim toga pronalaze nove metode, postupke i izmjene , provode bolju organizaciju rada i dr.

pa raste i proizvodnost rada. U povijesti su se obzirom na kontinuirani rast proizvodnosti rada

stalno odigravali procesi u društvenoj podjeli rada. Tako je kao prva velika društvena podjela

rada zabilježeno razdvajanje poljoprivrede na stočarstvo i ratarstvo.U drugoj društvenoj

podjeli rada dolazi do odvajanja obrta od zemljoradnje. Istovremeno se unutar zemljoradnje

javljaju nove grane kao na pr. vinogradarstvo, voćarstvo, vrtlarstvo isl. Isto tako se unutar

obrta stalno javljaju nove djelatnosti. Svi ti procesi rezultat su rasta nivoa razvijenosti

odnosno oni povratno djeluju na daljnji rast gospodarstva i društva. To znači da se društvena

podjela rada na temelju stalnog rasta proizvodnosti rada sve više razvijala pa se dana svako

nacionalno gospodarstvo dijeli na privredne djelatnosti, privredne grane, privredne grupacije i

tvrtke.

Gospodarske djelatnosti su:

-industrija i rudarstvo,

- poljodjelstvo i ribarstvo,

- šumarstvo,

- vodoprivreda,

- grañevinarstvo

- promet i veze,

- trgovina,

- turizam i ugostiteljstvo,

- zanatstvo,

- komunalne djelatnosti

Gospodarske djelatnosti dijele se na privredne grane pa se tako unutar djelatnosti

industrije i rudarstvo nalaze gospodarske grane kao što su prehrambena industrija, tekstilna

industrija, industrija kože i obuće, drvna industrija i dr. Gospodarske grane razvijaju se dalje

na gospodarske djelatnosti, pa se tako u prehrambenoj industriji nalaze gospodarske grupacije

kao na pr. proizvodnja hrane, proizvodnja bezalkoholnih pića i sokova, proizvodnja mlijeka i

mliječnih prerañevina i sl. U svakoj gospodarskoj djelatnosti nalaze se tvrtke koje se bave

odreñenom proizvodnjom kao na pr. Tvornica za proizvodnju mesa i mesnih prerañevina,

Pivovara, Mljekara i sl.

Društvena podjela rada imala je odnosno ima direktan i značajan utjecaj na razvoj

proizvodnje a time i na cjelokupni razvoj društva.

b) Tehnička podjela rada

U dugom razdoblju ljudske povijesti oko 1.000 godina vladajući oblik društvenih

odnosa bio je feudalizam. To je društveni sistem koji bazira na podložničkim odnosima

utvrñenim pravnim propisima a gdje je dominantnu ulogu imala poljoprivreda.


14

Nepoljoprivredna djelatnost odvijala se kroz obrtničku proizvodnju. Ova proizvodnja bila je

organizirana u cehove kojima je bilo odreñeno čitav niz obaveza kojih su se članovi ceha

morali pridržavati.Osnovna karakteristika takove proizvodnje je da jedan proizvoñač

proizvodi cjelokupan proizvod tj. sve faze rada. Ukidanjem takovog društvenog sistema i

stvaranjem društva u kojem je dominantno tržišno gospodarstvo dolazi i do ukidanja cehova

kao organizacija koje su nespojive sa zahtjevima tržišne privrede. Obzirom na novonastale

uvjete koji su se odrazili u stalnom širenju tržišta i potrebama za novim količinama proizvoda

dolazi i do promjena u organizacija osnovnih proizvodnih subjekata obrtničkih radnji. Proces

proizvodnje počinje se razbijati na pojedine faze čime se direktno utječe na rast proizvodnosti

rada, koja obrnuto djeluju na daljnje detaljiziranje pojedinih faza rada. Taj proces koji je

započeo u drugoj fazi tržišne privrede tzv. manufakturi naziva se tehnička podjela rada.

Procesi započeti manufakturi koja počiva na ručnom radu, imali su odraz u postepenom

uvoñenju strojeva u proizvodnju.Time je manufaktura ustupila mjesto modernoj tvorničkoj

proizvodnji. Od tog vremena rad se stalno dijeli na sve manje operacije, pa je kao neposredna

posljedica tih procesa i došlo do pojave tekuće trake što je predstavljalo revoluciju u

organizaciji proizvodnje. Tehnička podjela rada neposredno dovodi do mogućnosti

proizvodnje daleko veće mase proizvoda nego što je to prije bio slučaj a isto tako dovodi do

značajnog sniženja proizvodnih troškova čime proizvodi postaju dostupni daleko većem broju

potrošača odnosno direktno utječe na rast potražnje za odreñenim proizvodima.

Tehnička podjela rada može se odrediti kao stalan proces u organizaciji procesa

proizvodnje u cilju iznalaženja proizvodnje što veće mase proizvoda dostupne što širem krugu

potrošača.

Detaljnije obraditi: B. Kovaćević, „Osnove ekonomije“ str. 12. – 30.


15

6. RASPODJELA I PRERASPODJELA

Raspodjela je druga komponenta sustava reprodukcije najuže povezana s

proizvodnjom. Proizvodnja kao primarna faza utječe na raspodjelu, koja pak povratno utječe

na dogañanja u proizvodnji, prije svega da proizvoñače više ili manje potiče na intenzivan i

produktivan rad. Raspodjela značajno utječe na efikasno privreñivanje, radi čega je ona

značajan instrument za povećanje i unapreñivanja proizvodnje. Suvremene osnove sustava

raspodjele temelje se na takovoj funkcionalnoj ulozi raspodjele. U praksi se nastoje provesti

takvi odnosi u raspodjeli koji će u odreñenim društvenim okolnostima imati najpovoljniji

utjecaj na proizvodnju.

Raspodjela je faza društvene reprodukcije u kojoj obavlja podjela društvenog bruto

proizvoda na različite namjene u društvu i raspodjelu izmeñu različitih subjekata u

proizvodnji i izvan proizvodnje. Sam proces raspodjele odvija se na nekoliko nivoa.

U primarnoj raspodjeli sudjeluju korisnici koji su sudjelovali u stvaranju društvenog

bruto proizvoda i to:

a) poduzetnici – profit

b) dioničari – dividenda

c) vlasnici zemlje – renta

d) vlasnici kapitala – kamata

e) zaposlenici – nadnice (plaće)

U društvu osim sudionika u procesu proizvodnje postoje i djelatnosti čijim

djelovanjem ne dolazi do stvaranja novih vrijednosti, bar ne u sadašnjem vremenu

(obrazovanje) za čije funkcioniranje treba osigurati sredstva kao i za sve one koji nisu

uključeni u bilo kakove aktivnosti (djeca, starci, invalidi) jer to nisu u mogućnosti, za one koji

nisu uključeni u proces rada zbog objektivnih okolnosti (nezaposleni) kao i za razne socijalne

skupine koje ne mogu osigurati egzistenciju.

Sekundarna raspodjela ili preraspodjela odigrava se izmeñu učesnika u primarnoj

raspodjeli i ostalih članova društva za koje se moraju osigurati sredstva. Svako društvo ima

razrañeni sistem kojim će zahvaćati dio sredstava sudionika u primarnoj raspodjeli vodeći

računa o visini tako odreñenog iznosa zahvaćanja kao i o objektivnim potrebama osiguranja

sredstava za ostale članove društva.


16

Preraspodjela se odvija odreñenim mehanizmima kao što su:

a) poreski sustav,

b) kreditni sustav,

c) sustav doprinosa i obaveznih izdvajanja,

d) sustavom direktnih naplata usluga.

Takovim načinom zahvaćanja primanja iz primarne raspodjele osiguravaju se sredstva

za funkcioniranje čitavog niza djelatnosti kao na pr. obrazovanje (iako se dio obrazovanja

financira sistemom direktne naplate – školarine), zdravstvo, kulturne aktivnosti, socijalna

zaštita i dr. U sistemu preraspodjele sudjeluje i država koja ostvaruje prihode kroz poreski

sustav, carine, takse i sl. a koristi za podmirenje troškova državne uprave, vojske, policije,

sudstva i sl. Kakav sistem preraspodjele će se provoditi u odreñenom društvu zavisi od

mogućnosti i potreba odnosno iznalaženju optimalnih rješenje u odreñenim okolnostima.

Daljnji nivo raspodjele odvija se u privrednim subjektima gdje se raspodjela odvija na :

a) sredstva za buduću proizvodnju, - akumulaciju,

b) sredstva za osobne potrebe zaposlenika.

Na koji način će se provesti navedena raspodjela zavisi o poslovnoj politici tvrtke

odnosno, poslovnim planovima menadžmenta. Sigurno da i u ovoj kao i svakoj raspodjeli

postoje oprečni stavovi i interesi. Raspodjela kao neposredna funkcija proizvodnje treba se

provoditi na način koji će dovesti do optimalizacije proizvodnih ciljeva.

Posljednji nivo raspodjele svodi se na raspodjelu sredstava ostvarenih u prethodnim

nivoima raspodjele na osobnu potrošnju i zajedničku potrošnju. Koji dio će sredstava će netko

koristiti za podmirenje potreba zavisi o njegovoj vlastitoj volji i procjeni ostvarivanja većih

neposrednih koristi.

Jasno da je raspodjela izuzetno važna faza u procesu društvene reprodukcije i ima

neposredni utjecaj na proizvodne tokove radi toga svako društvo nastoji uspostaviti takav

sistem raspodjele kojim će se ostvarivati najpovoljniji i direktni i indirektni učinci na privredu

a time i cjelokupno društvo.


17

7. RAZMJENA – OBLICI I KARAKTERISTIKE

Razmjena je faza u procesu društvene reprodukcije koja povezuje proizvodnju preko

raspodjele s potrošnjom. Kako je društvena podjela rada dovela do orijentacije proizvoñača

na jedan ili manju grupu proizvoda to do drugih dobara mogu doći jedino procesom razmjene.

Razmjena omogućuje da članovi društva doñu do potrebnih proizvoda koje sami ne

proizvode. Istovremeno razmjena je osobito značajna za proizvoñača jer se tako potvrñuje da

su resursi uloženi u proizvodnju pokazali svoju opravdanost te na taj način omogućili njegovu

daljnju egzistenciju. U slučaju da se to ne desi dolazi u nemogućnost podmirenja uloženih

sredstava, ostaje bez zarade odnosno dolazi u pitanje daljnja mogućnost djelovanja. Radi toga

se razmjena ocjenjuje značajnom fazom u procesu društvene reprodukcije i traži veliku

umješnost i snalažljivost proizvoñača da osigura opstanak na tržištu.

Proces razmjene odvija se na tržištu a prvi procesi razmjene odvijali su se neposredno

tj roba se razmjenjivala direktno za drugu robu. Takav oblik razmjene naziva se trampa. Jasno

da je takav oblik razmjene nepodesan jer se svaki sudionik pojavljuje istovremeno kao

prodavač i kao kupac što je vrlo teško ostvariti pa se i razmjena teško odvijala. Društvo je bilo

svjesno tog problema i tražilo je način njegova rješenja koji je nañen pojavom novca.

Ulaskom novca u proces razmjene u principu ne bi trebalo biti problema da se ona i odigrava

iako je taj problem daleko složeniji nego što to izgleda na prvi pogled. Da bi se razmjena

mogla izvoditi potrebno je uskladiti odnose na tržištu tj, u ponudi i potražnji

Kad govorimo o ponudi mislimo na cjelokupnu masu raznih proizvoda i usluga koji se

u odreñenom momentu nalaze na tržištu. Ova ponuda rezultat je proizvodnje brojnih

individualnih poduzetnika koji su na temelju vlastitih spoznaja i procjena proizveli proizvode

odreñene količine, vrste i kvalitete. Da li je njihova procjena bila ispravna doznaje se tek na

tržištu kad se nasuprot ponudi stavlja potražnja. Kad govorimo o potražnji mislimo isključivo

na platežnu potražnju, koja predstavlja sumu novca kojom raspolažu potencijalni kupci za

kupnju ponuñenih proizvoda. Cilj je svakog proizvoñača da proda robu a svakog kupca da

doñe do proizvoda kojim će zadovoljiti neku potrebu dok je sa stanovišta društva važno

postići optimalno usklañenje ovih odnosa, u cilju kontinuiranog i ravnomjernog razvoja.

Neophodno je da u tome uz tržište trebaju djelovati i institucionalni čimbenici kako bi se taj

proces odigravao uz optimalne uvjete u danom vremenu. Navedeno govori o značaju i ulozi

razmjene u osiguranju kontinuiteta procesa društvene reprodukcije i interesu svih čimbenika

da se ona odigrava što brže, jednostavnije i racionalnije.


18

8. POTROŠNJA – VRSTE POTROŠNJE

Proizvodnja, raspodjela, razmjena i potrošnja čine jedinstveni sustav društvene

reprodukcije, u kojem je potrošnja krajnji cilj i smisao proizvodnje. Proizvodnja omogućuje

potrošnju, neprestano stvara nove predmete za potrošnju ali i potrošnja omogućuje

proizvodnju jer bi inače ona bila besmislena. Nitko neće proizvoditi proizvode koji nisu

namijenjeni potrošnji, odnosno koji nikome ne trebaju. Potrebe za potrošnjom pokreću

proizvodnju tj. ona daje poticaj proizvodnji a istovremeno stvara nove potrebe. U

neprekidnom nastajanju novih potreba te iznalaženju načina da se one podmire leži

svakodnevna pojava novih proizvoda u cilju zadovoljavanja stalno rastućih potreba.

Pod potrebama podrazumijevamo količinu i vrstu zahtjeva što ih pojedinci ili grupe

imaju u okruženju u kojem žive. Osnovna podjela potreba je na primarne i sekundarne.

Primarne potrebe su tzv. egzistencijalne i one obuhvaćaju potrebe za hranom,

odijevanjem, stanovanjem i sl..Na koji način i kako se podmiruju primarne potrebe zavisi o

visini dohotka. Stanovništvo nerazvijenog svijeta najveći dio dohotka izdvaja za podmirenje

elementarnih potreba a i te se zadovoljavaju u vrlo skromnom opsegu. To je svijet u kojem je

visoka stopa prirodnog priraštaja, niski nivo obrazovanja, dominirajuća agrarna proizvodnja

koja ne može stvoriti proizvodnju hrane niti za podmirenje vlastitih potreba, kronična

neishranjenost i bolesti u vezi s njom , visoka smrtnost djece i sl. U takovoj situaciji i onako

skromne dohotke stanovništvo je prisiljeno trošiti isključivo na kakovo takovo zadovoljenje

primarnih potreba. Obrnuta je situacija u razvijenom dijelu svijeta. U tom dijelu svijeta

razmjerno manji dio dohotka otpada na podmirenje primarnih potreba a i tada su one

zadovoljene na bitno višem nivou nego što je to slučaj u nerazvijenom svijetu. Visoko

razvijene zemlje svijeta, u pravilu, imaju visok životni standard, što znači da potrošnja po

obujmu i strukturi zadovoljava njihove potrebe njihovog stanovništva.

Sekundarne potrebe su one koje nisu presudne za egzistenciju ali predstavljaju nivo

životnog standarda. Mogućnost zadovoljavanja ovih potreba zavisi o nivou dohotka. Kako

stanovništvo nerazvijenih zemalja u pravilu cjelokupan dohodak troši na podmirenje

primarnih potreba to za sekundarne potrebe nema prostora u strukturi dohotka, gladni ljudi ne

odlaze u kazalište. U razvijeno svijetu postoji daleko veći prostor u strukturi dohotka za

podmirenje sekundarnih potreba što je još jedna potvrda prije utvrñene činjenice o višem

životnom standardu u tom dijelu svijeta.


19

Potrošnja se može dijeliti po raznim kriterijima pa tako imamo:

1) S obzirom na namjenu:

a) proizvodna potrošnja

b) neproizvodna potrošnja.

2) S obzirom na broj subjekata potrošnje:

a) osobna potrošnja,

b) zajednička potrošnja

c) opća potrošnja

3) S obzirom na porijeklo:

a) potrošačko dobro domaće proizvodnje

b) potrošačko dobro iz uvoza

4) S obzirom na vrstu faktora:

a) potrošnja sredstava za rad

b) potrošnja predmeta rada

c) potrošnja radne snage

Iz navedenih vrsta podjele potrošnje prema raznim kriterijima, posebno je značajna

podjela na proizvodnu i neproizvodnu potrošnju.

Proizvodna potrošnja predstavlja neprekidno obnavljanje faktora proizvodnje u istom

ili većem obujmu. Ona predstavlja proces akumulacije koji je uvjet kontinuiteta poslovanja i

privreñivanja svakog poduzeća. Koji dio novostvorene vrijednosti u strukturi raspodjele će se

usmjeravati u ovaj oblik potrošnje zavisi o poslovnim odlukama, planovima i programima

voditelja poslovanja kod čega treba voditi računa da je ovaj oblik potrošnje odricanje od

sadašnje potrošnje za buduće znatno veće učinke.

Neproizvodna potrošnja može se podijeliti na osobnu i društvenu.

Osobnom potrošnjom ljudi zadovoljavaju osobne potrebe zavisno o nivou ostvarenog

dohotka. Na koji način i u koje oblike potrošnje će se trošiti dohoci zavisi o čitavom nizu

okolnosti no bitno je da se svaki potrošač ponaša racionalno tj. u skladu sa svojim

mogućnostima. Svaki pojedinac odnosno obitelj nastojat će svojim nivoom dohotka

ostvarivati maksimalno zadovoljenje potreba u danom trenutku. Da li će kod toga trošiti cijeli

dohodak, samo dio dok će drugi dio stavljati na razne oblike štednje ili budući dohodak kroz


20

korištenje kreditnih sredstava stvar je vlastite procjene o mogućnosti podmirenja potreba u

nekom vremenu.

Pod društvenom potrošnjom mislimo na zajedničku i opću. Zajedničkom potrošnjom

zadovoljavaju se šire potrebe stanovništva kao na pr. zdravstvo, obrazovanje, kultura i sl.

Sredstva za financiranje ove potrošnje ostvaruju se instrumentima preraspodjele, porezima i

doprinosima iz dohodaka koje ostvaruju učesnici u raspodjeli i razmjeni. Opća potrošnja

predstavlja potrošnju države odnosno njenih institucija, kao što su državna administracija,

vojska, policija, sudstvo i sl. Ova potrošnja financira se sredstvima proračuna države odnosno

nižih društveno političkih zajednica županija, općina i gradova. Na koji način i u kojem

opsegu će se moći podmirivati društvena potrošnja zavisi o nivou razvijenosti pojedine

nacionalne privrede odnosno mogućnostima izdvajanja za podmirenje ovih vrsta potreba.

Detaljnije: B. Kovačević, „Osnove ekonomije“, str. 30. – 38.

9. OSNOVNI FAKTORI PROIZVODNJE

Osnovni faktori proizvodnje su zemlja, rad i kapital. Uspostavljanjem odreñenog

odnosa izmeñu ovih elemenata organizira se odreñeni oblik proizvodnje. Svaki od navedenih

elementa ima svoju funkciju i značaj u uspostavljanju proizvodnih procesa koji imaju za cilj

postizanje optimalizacije korištenja raspoloživih resursa radi postizanje maksimalne

korisnosti odnosno zadovoljenje postojećih potreba. Radi toga je potrebno ukazati na osnovne

značajke svakog od prije navedenih tri elementa.

Ove teme obrañene su u B. Kovačević: „Osnove ekonomije“ str. 56. – 73.


21

10. NOVAC

Kao što je već bilo spomenuto u prvim oblicima proizvodnje ljudi su stvarali

isključivo za podmirenje vlastitih potreba, tzv. naturalna proizvodnja. Rastom proizvodnosti

rada što je rezultiralo pojavom viška rada te društvene podjele rada dolazi do robne

proizvodnje. Proizvoñači da podmire vlastite potrebe moraju do proizvoda koje ne proizvode

doći procesom razmjene. Osnovni problem koji se nameće je kako izvesti proces razmjene.

Taj problem spontano je riješen zamjenom robe za robu ili tzv. trampom. Iako je ovakav

način stjecanja potrebnih dobara značio korak naprijed, ipak on ima niz ograničenja. Svaki

prodavač istovremeno mora biti i kupac, i obratno što je vrlo teško uskladiti. Osim toga čin

kupnje i prodaje odvija se istovremeno tj. nema vremenskog razmaka izmeñu prodaje robe i

kupnje nekog drugog dobra. Jasno da sve veća masa proizvedenih dobara nužno traži rješenje

njenog prebacivanja u sferu potrošnje. Taj problem rješavan je ubacivanjem većeg broja

raznih predmeta kao posrednika u razmjeni, kao što su na pr. ulje, vino, krzno, stoka, kože i

sl. Svaki od tih premeta imao je manje ili više nedostataka kao što su nedjeljivost,

ograničenost teritorija na kojem funkcioniraju, nemogućnost čuvanja i sl. Tokom vremena iz

brojnih vrsta raznih predmeta kojim su imali funkciju posrednika u robnoj razmjeni (doduše

ograničenu) izdvojili su se plemeniti metali zlato i srebro koji su postali sredstvo preko kojeg

je bilo najjednostavnije provesti proces razmjene, jer su u svakom trenutku bili zamjenjivi za

neko drugo dobro. Od tog trenutka (koji se javlja u različitim razdobljima kod različitih

naroda) može se govoriti o pojavi novca. Prvi kovani novac proizveden je u državi Lidiji u

Maloj Aziji u 7. stoljeću p.n.e., što se smatra prvom serijskom proizvodnjom novca. Usput

može se spomenuti da visoka civilizacija Inka nije poznavala novac kao uostalom ni kotač.

Novac je dugo vremensko razdoblje funkcionirao u obliku kovanog novca. Takav novac

sadržava svoju unutarnju vrijednost ali je daleko značajnije da se preko te vrijednosti mogu

nabaviti razne druge robe. Meñutim metalni novac ima nedostatke kao što su težina,

nesigurnost prijenosa na putovanjima te trošenje, habanje kovanica. Zakonsko odstupanje u

težini pojedine kovanice zove se remedijum i nakon toga se novac morao povlačiti iz opticaja.

Meñutim to se nije dešavalo već je i takav manje vrijedni novac i dalje obavljao svoju

funkciju. Upravo ta činjenica da je oblik a ne sadržaj bitan za proces razmjene dovela je do

uvoñenja u opticaj sredstva koje obavlja robnu razmjenu bez obzira na unutrašnju vrijednost,

došlo je do pojave papirnatog novca, novčanice su krenule u opticaj.

Prvi se pokušaji papirnatog novca javljaju u Kini u 12. stoljeću, a u Americi, u državi

Massachusetts 1690 godine za vrijeme rata s Kanadom. U Francuskoj se javlja 1716. godine

na inicijativu Škotlanñanina Lawa (taj pokušaj je neslavno završio a sam Law spasio se


22

bijegom), te za vrijeme Francuske revolucije („asignati“). U Engleskoj se javio za vrijeme

napoleonskih ratova dok se u Rusiji pojavio u vrijeme Katarine II.

Novčanice su komadi papira koje imaju svoje ime , naznačenu vrijednost te naziv

države koja ga je izdala. Papirnati novac nema neku značajniju vrijednost već predočuju

vrijednost koju mu je odredio izdavač – država koja i štiti vrijednost izdanog novca. Danas u

gotovinskom prometu nema zlatnog i srebrnog novca (osim za numizmatičare i neke posebne

namjene – jubileji, proslave i sl.) već se nalazi papirnati novac – novčanice raznih apoena te

metalni novac – sitniš koji je u opticaju iz praktičnih razloga jer bi se papirnati sitni novac

zbog velikog broja novčanih transakcija brzo uništavao što bi izazivalo znatno veće troškove

emisije potrebne količine novca za opticaj.

Detaljnije: Isto, str. 248. – 253.

10.1. Funkcije novca

Kretanjem u robnom prometu novac obavlja odreñene funkcije i to:

a) Mjerenje vrijednosti

Nastankom odnosno razvojem robne proizvodnje došlo je do pojave novca kao

sredstva koje omogućava brže i nesmetano odvijanje robnog prometa. Da bi se to moglo

odigravati potrebno je utvrditi zajedničku jedinicu kojom će se mjeriti vrijednost. Kao što za

različite mjere postoji osnovna jedinica (za masu, dužinu, zapreminu, površinu i sl.) tako je i

za mjerenje vrijednosti potrebno naći osnovnu polaznu jedinicu temeljem koje će se moći

izražavati vrijednosti različitih roba odnosno različitih količina roba. Tako su na različitim

teritorijima nastajale razne osnovne jedinice koje su i dobivale svoja imena zavisno od

povijesnih dogañaja vezanih za robni promet kao na pr. kuna, dolar, marka funta, kruna

odnosno danas euro i sl. Na taj način može se izraziti vrijednost svake robe u jedinicama

većim od osnovne jedinice (na pr. 1.000 kuna) ili manjim (na pr. 55 lipa). Kada se vrijednost

robe izražava u novcu tada govorimo o cijeni. Na cijenu robe osim same vrijednosti robe

mogu utjecati i drugi elementi ako što su promjena u vrijednosti novca (smanjenje vrijednosti

novca dovodi do rasta cijena iako se sama vrijednost robe nije promijenila), stanje na tržištu,

tj.odnosi izmeñu ponude i potražnje te utjecaj netržišnih elemenata (odreñivanje cijena od

strane državnih institucija, monopolske cijene i sl.).


23

b) Novac kao sredstvo razmjene

Govoreći o robnoj proizvodnji spomenuli smo da su se prvi oblici razmjene odigravali

neposrednom razmjenom roba za robu tj. trampom. (doduše i današnja razmjena je roba za

robu samo što razmjenu nosi specifična vrsta robe – novac) što se pokazalo nepodesnim i

onemogućavalo je normalno odvijanje robne razmjene, jer je svaka prodaja istovremeno bila i

kupnja. Ulaskom novca u robni promet dolazi do razdvajanja prodaje i kupnje na dva

odvojena procesa. To znači da prodavač novac dobiven za prodanu robu može utrošiti na

potpuno drugom mjestu i u drugom vremenu. Proizvedene robe imaju jasno odreñen put tj. iz

proizvodnje preko razmjene u potrošnju – bez obzira koji oblik, dok novac stalno mijenja

vlasnika, nalazi se u sferi prometa, stalno se promeće odnosno neprestano se odvija opticaj

novca.

Postavlja se pitanje koliko je novca potrebno da se opticaj odvija bez zastoja. Iako

postoje različita mišljenja o toj veličini, količina novca u opticaju može se izraziti kao zbroj

cijena svih prodanih roba umanjen za sumu roba prodanih na kredit te sumu roba obračunatih

putem kliringa a uvećan za sva dospjela plaćanja (robe prodane na kredit u prethodnim

razdobljima). Tako utvrñena veličina dijeli se s brojem opticaja istoimenih komada novca.

Pomoću prije izvedene formula utvrñuje se masa novca koja mora cirkulirati kroz robno –

novčane transakcije da bi se one mogle odvijati bez smetnji i ograničenja.

c) Sredstvo očuvanja vrijednosti

Novac može služiti i kao sredstvo čuvanja vrijednosti. Naime obzirom na pojavu

odreñenih nesigurnosti na različitim tržištima (vrijednosni papiri, nekretnine i sl.) novac daje

odreñenu sigurnost u nekom vremenu (pretpostavka je stabilna vrijednost novca) a uz to brzo

je operativan za razliku od nekih drugih oblika imovine. To znači da ljudi dio novčanih

sredstava čuvaju iz sigurnosnih razloga odnosno nepovjerenja u novčarske institucije ali i u

gospodarske prilike. Kod toga se javlja odreñeni gubitak jer na novac uložen na štednju ili

neki drugi depozit ulagač ostvaruje kamate što u slučaju čuvanja gotovine izvan novčarskog

sistema nije slučaj. Odluku o načinu čuvanja novčanih sredstava donosi pojedinac uzimajući u

obzir prednosti i nedostatke svakog pojedinog oblika čuvanja novca.

Novac ima vrijednost koja može biti materijalna, funkcionalna, nominalna i realna.

Materijalnu vrijednost novca čini njegov sadržaj odnosno vrijednost materijala iz

kojeg je izrañen. Kovani novac iz plemenitih metala (tzv. „punovrijedni novac“) imao je

svoju vrijednost koja je bila izjednačena sa zakonskom vrijednošću tj. oblik i sadržaj bili su

jednaki. Papirnati novac ima neku vrijednost (trošak papira, boje, likovnih rješenje i sl.) ali


24

ona je puno manja od njegove zakonske vrijednosti, novčanica od 1.000 kuna koja cirkulira

kroz novčani opticaj i obavlja transakcije prema svojoj nominalnoj vrijednosti ima daleko

manju stvarnu vrijednost nego ona koju zakonski predstavlja. Obrnuti je slučaj kod kovanica

koje imaju višu materijalnu vrijednost od zakonske ali to je već spomenuto da se odnosi na

sitniš koji obavlja velik broj transakcija pa se mora izrañivati iz materijala koji će to

omogućavati.

Funkcionalna vrijednost novca proizlazi iz njegove sposobnosti da se pomoću njega

obavlja proces robne razmjene, što je prije navedeno u funkciji novca kao sredstva razmjene.

Nominalna vrijednost novca navedena je na samom novcu odnosno pojedinoj

novčanici na pr. 500 kuna. Sve novčanice i kovanice predstavljaju zakonsko sredstvo plaćanja

koje je država odredila kao novac i svaki sudionik u novčanim transakcijama mora ga

prihvaćati bez obzira na njegovu stvarnu vrijednost. Obzirom na stalne promjene u

ekonomskom sustavu dolazi do razmimoilaženja izmeñu nominalne vrijednosti i realne

vrijednosti novca.

Realna vrijednost novca predstavlja količinu dobara koje se mogu kupiti za odreñeni

nominalni iznos. Ukoliko dolazi do rasta cijena za isti nominalni iznos moći će se kupiti sve

manje dobara što znači da se može govoriti o padu vrijednosti novca ili njegovoj deprecijaciji.

Ukoliko u dužem vremenskom periodu dolazi do smanjenja realne vrijednosti novca tada

govorimo o padu životnog standarda i sve nepovoljnijim uvjetima života, pa zato svaka

država nastoji mjerama ekonomske politike zadržati realnu vrijednost novca kako bi se

zadržao ili podigao životni standard grañana kao temeljno pitanje gospodarskog programa

svake vlade u svakoj državi.

Promjene u vrijednosti novca, a najčešće se radi o smanjenju njegove vrijednosti su

inflacija i devalvacija.

Inflacija predstavlja porast opće razine cijena, a stopa inflacije je stopa promjene opće

razine cijena. Rast cijena može biti izražen u različitim intenzitetima pa se inflacija može

izraziti kao:

a) umjerena inflacija - do 10 % godišnje, (visoko razvijene zemlje)

b) visoka inflacija – iznad 10 % pa do više od 100 % godišnje (Brazil, Argentina,

Jugoslavija i dr.)

c) hiperinflacija – mjesečni porast cijena više od 50 % (Njemačka 1922.-

1923.godine, Grčka, Mañarska poslije 2. sv. rata, Zimbabve i dr.)


25

Hiperinflacija se pojavljuje u izuzetnim okolnostima i u pravilu traje kraće vrijeme, a

njezino rješavanje traži duboke zahvate u monetarno – financijski odnosno cjeloviti privredni

sistem. Visoka inflacija se može češće pojaviti a uzrok joj leži u neriješenim privrednim

problemima i loše uspostavljenom financijskom sistemu države. Niska inflacija je stalno

prisutna u svim razvijenim zemljama svijeta.

O uzrocima inflacije postoje različite teorije, ali sve se slažu da su najčešći uzroci

inflacije povećana količina novca u opticaju te neefikasan privredni sistem.

Kao najčešći uzroci inflacije navode se inflacija potražnje i inflacija troškova.

a) inflacija potražnje polazi od rasta cijena zbog viška potražnje. Potražnja za robama

raste brže od proizvodnih mogućnosti, tj. ponude roba. Kako postoji više raspoloživog novca

u odnosu na ograničenu ponudu to u prvo vrijeme dovodi do rasta zaposlenosti a kada ni puna

zaposlenost ne može osigurati ponudu za sav raspoloživi novac tada dolazi do rasta cijena,

odnosno vrijednost novaca opada jer za istu količinu robe treba izdvojiti veću masu novca.

b) inflacija troškova polazi od strukturnih neusklañenosti i rasta cijena proizvodnih

faktora. Cijene rastu bez obzira na obujam zaposlenosti i iskorištenosti kapaciteta jer rast

cijena proizvodnih faktora je rezultat vanjskih utjecaja a ne unutarnjih odnosa.

Specifičan uzrok inflacije je tzv. „očekivana inflacija“. Ona je rezultat činjenice da

gospodarski subjekti kod donošenja poslovnih planova i odluka polaze od pretpostavke da će

doći do inflatornih tendencija pa u kalkulacije ugrañuju odreñenu stopu inflacije. To se

neposredno odražava u rastu cijena. Rast cijena dovodi do pritiska na rast nadnica, a

istovremeno i državni proračun se planira temeljem novo uspostavljenih odnosa. U suštini

kod takovog slučaja ne mijenjaju se odnosi izmeñu pojedinih subjekata jedino dolazi do rasta

razine cijena dok svi ostali elementi normalno funkcioniraju. Takav vid inflacije tj.

istovremeni rast cijena i nadnica moguć je samo u uvjetima umjerene inflacije dok u uvjetima

visoke inflacije a posebno hiperinflacije dolazi do bitnog raskoraka izmeñu nivoa cijena i

dohodaka odnosno dolazi do bitno značajnog pada životnog standarda.

Stabilizaciji cijena i smanjivanju inflacije u pravilu se pristupa na dva načina:

a) Defenzivnom ili restriktivnom politikom, čije glavne karakteristike su neposredna

kontrola cijena i smanjivanje agregatne potražnje što se postiže prvenstveno monetarnim

restrikcijama. To znači eliminirati višak potražnje i uskladiti ga s ponudom odnosno

proizvodnjom. Problem je u tome što se višak potražnje ne može uskladiti s ponudom jer


26

restriktivne mjere dovode do smanjenja proizvodnje. Kako se ne smanjuju troškovi i ostali

ulazni elementi to dolazi do rasta troškova po jedinici čime se stvara pritisak za rast cijena.

Nedostaci defenzivnog rješavanje inflacije mogu se ublažiti rigoroznom kontrolom cijena,

reduciranje agregatne potražnje, rigorozna kontrola troškova i dijelova dohotka, prvenstveno

kontrola plaća i javne potrošnje. Obzirom da u niže razvijenim zemljama stalno postoji

problem niskih plaća kao i nivoa zadovoljavanja zajedničkih potreba to u pravilu dolazi vrlo

brzo do popuštanja u nekim elementima antiinflacijskog programa a konačno i do njegovog

napuštanja

b) Ofenzivni razvojni program za smanjivanje inflacije znači usklañivanje ponude i

potražnje temeljem povećanja proizvodnje. Takav program znači svoñenje potrošnje u realne

okvire i povećanje efikasnosti, što se može ostvariti strukturnim prilagoñavanjem privrede a

za što treba duže vrijeme. Ovo prilagoñavanje privrede mora se izvesti na zdravom novcu i

realnoj akumulaciji u čemu je značajna i dodatna akumulacija iz inozemstva te na financijskoj

disciplini i prilagoñeno restriktivnoj monetarnoj politici. Takav program mora se provoditi

kao cjeloviti razvojni program jer zadire u brojna pitanja gospodarske politike odnosno

politike razvoja.

Bez obzira kakav će se antiinflacijski program provoditi on mora biti ostvaren u

okviru gospodarskog sustava, ekonomske i razvojne politike.

Inflacija znači smanjenje vrijednosti novca što se vidi kroz odnose na tržištu a može se

dešavati kontinuirano u dužem vremenskom razdoblju. Meñutim ukoliko država utvrdi da

njezino mjerilo cijena (novčana jedinica) ima realno manju vrijednost tada donosi zakonski

akt kojim uspostavlja novu vrijednost nacionalne valute a taj postupak naziva se devalvacija.

Pojam suprotan inflaciji je deflacija. Ona je rezultat pada opće razine cijena. Takovi

slučajevi su vrlo rijetki ( u SAD 1955. godine), a trajnije deflacije proizlaze iz recesija kako je

na pr. u SAD – u zabilježena 1929. – 1933. godina.Ako se ocjeni da je došlo do rasta

vrijednosti nacionalne valute tada država sprovodi postupak kojim se zove revalvacija.

Detaljnije: Isto: str. 305. – 318.

Na kraju ovog dijela o novcu, postavlja se pitanje koje vrste novca postoje. Danas su

glavni monetarni agregati kvantitativne ponude novca M1 i M2.


27

M1 predstavlja novac u užem smislu ili tzv. transakcijski novac. On se sastoji od:

a) kovanice

b) papirnati novac

Kovanice i papirnati novac predstavljaju gotovinu koja je zakonsko sredstvo

plaćanja te se mora prihvatiti za sva privatna i javna dugovanja.

c) tekući računi – depoziti a vista ili bankovni novac. To su novčana sredstva

položena u banke ili druge financijske institucije na teret kojih se može ispisati ček. Depozit

je poput svakog drugog sredstva razmjene. Bankovni depoziti na tekućim računima posjeduju

bitna svojstva novca pa se smatraju novcem u užem smislu, tj. čine dio M1.

M2 predstavlja novac u širem smislu ili tzv. širi novčani agregati. M2 naziva se kvazinovcem.

Sastoji se od M1 te štednih računa i oročenih depozita. Temeljem štednih računa i oročenih

depozita nije moguće izvesti direktno plaćanje ali se oni relativno brzo (osobito štedni ulozi)

mogu pretvoriti u gotov novac.

Novac je sve što je općeprihvaćeno kao sredstvo razmjene. Pod novcem

podrazumijevamo prije navedene veličine M1 odnosno M2. Iako neki autori u obrazloženje

vrsta novca uvode i druge veličine može se ocijeniti da se prije navedene kategorije mogu

usvojiti kao prihvatljive.

11.TRŽIŠTE - POJAM I FUNKCIJE

Danas privredne tokove u svijetu karakterizira proizvodnja za tržište. Po tim pojmom

se prvenstveno misli na neki prostor na kojem se prodaju ili kupuju razna proizvodi uz

trenutno prisutne cijene. Sam naziv najvjerojatnije potječe od pojma trg kao mjesta jer se

nekad robni promet odigravao na gradskim trgovima u odreñene dane (sajmovi) ili nekim

posebnim dogañajima (proštenja i sl.).Najčešće se definira kao mjesto susretanja ponude

(prodaje) i potražnje (kupnje). Danas se robni promet odigrava i bez direktnih susreta

sudionika posredstvom novijih sredstava, pošte, telefona, računala i sl.

Pojam tržišta se može definirati kao ukupnost svih robno – novčanih veza izmeñu

ekonomskih subjekata u društvu zasnovanom na društvenoj podjeli rada. Iako se pod tržištem

prvenstveno misli na tržište materijalnih dobara, ipak se na njemu odvijaju i druge transakcije


28

iz domene trgovačkog, ekonomskog ili autorskog prava. Svoj utjecaj na tržište imaju čak i

transakcije koje se odvijaju mimo zakonskih odredbi tzv. sivo tržište.

Tržište se može dijeliti prema više kriterija i to:

a) Prema opsegu prostora: lokalno, regionalno, nacionalno, svjetsko,

b) Prema načinu prijelaza iz proizvodnje u potrošnju: trgovina na veliko, trgovina na

malo,

c) Prema vrsti roba: tržište poljoprivrednih proizvoda, tržište automobila, tržište

vrijednosnih papira, i sl.

d) Prema istovjetnosti: homogeno i heterogeno tržište.

Nastanak i razvoj tržišta povezan je s društvenom podjelom rada koja je dovela do

specijalizacije proizvoñača koji proizvode jadan ili manju grupu proizvoda i do drugih

proizvoda mogu doći jedino putem tržišta. Društvena podjela rada kao što je već napomenuto

imala je značajan utjecaj na razvoj društva jer se proizvoñači specijaliziraju za proizvodnju u

kojoj mogu postizati maksimalne rezultate, odnosno prema načelu komparativnih prednosti za

proizvodnju u kojoj će ostvarivati proizvodnju s nižim troškovima po jedinici proizvoda.

Već je prije naglašeno da jedino tržište može dati odgovor na tri temeljna pitanja, što,

kako i za koga proizvoditi, što znači da automatizam tržišta djeluje na regulaciju odnosa u

privrednom sistemu. Ova regulacija postiže se preko osnovnih funkcija tržišta a koje su:

a) Selektivna – na tržištu se odigrava selekcija proizvoda. Kako se proizvedena

dobra razmjenjuju na tržištu gdje se formira i prodajna cijena to se proizvoñači usmjeravaju

na proizvodnju onih proizvoda kojima će ostvarivati maksimalne efekte a koji čine ukupnu

društvenu potražnju,

b) Alokativna – postizanje optimalne alokacije gospodarskih resursa postiže se

uspostavom takove kombinacije faktora proizvodnje kojima se osigurava najveći učinak. To

znači da tržište raspodjeljuje raspoloživi fond društvenog rada i materijalnih uvjeta

proizvodnje na pojedine grane proizvodnje prema danim potrebama.

c) Distribucijska – mehanizmom tržišta odreñuje se primarna raspodjela ostvarenog

dohotka u zemlji odnosno odreñuje učešće svakog sudionika u prisvajanju dijela ostvarenog

dohotka.


29

d) Informativna – tržište daje informacije proizvoñačima o uspješnosti ili

neuspješnosti njihove proizvodnje, o novim proizvodima, o konkurenciji odnosno o čitavom

nizu informacija bitnih za donošenje poslovnih odluka.

e) Razvojna – tržište stalno zahtjeva iznalaženje novih tehnoloških rješenja što

dovodi do smanjenja troškova i rasta konkurentnosti. Posebno je značajno da tržište stalno

traži nove količine i nove kvalitetnije proizvode a što se može postići stalnim izdvajanjem

dijela ostvarenih poslovnih rezultata u investiranje, odnosno stalno inoviranje tehnološkog

parka kao bitnog uvjeta opstanka u konkurentnim odnosima na tržištu.

Prema navedenom tržište je mjesto na kojem se stvaraju uvjeti za postizanje

ekonomske ravnoteže no sigurno je da se ona ne može ostvarivati samo automatizmom tržišta

već su potrebni i drugi regulatori kako bi se izbjegli poremećaji odnosno osigurao

ravnomjerni tijek gospodarskih tokova.

Jedna od bitnih odrednica suvremenih odnosa je djelovanje monopola. Monopoli su

najveća privredna poduzeća koja raznim oblicima povezivanja krupnih individualnih kapitala

dobivaju vladajuću ulogu u sistemu proizvodnje, raspodjele razmjene i potrošnje.

Detaljnije:Isto: str. 156. – 163.

Postoji više oblika monopolističkih udruženja, a to ovisi o području njihove

djelatnosti, o stupnju razvoja, pa i o tendenciji u pojedinim zemljama.Ti oblici nisu statički,

već se mijenjaju prema postojećoj ekonomskoj situaciji, tj. prema većoj ili manjoj sigurnosti u

privrednim poslovima, prema tehnološkim i drugim uvjetima i stupnjevima koncentracije i

centralizacije, prema mogućnostima supstitucije pojedinih dobara zbog novih otkrića kao i

meñunarodnih odnosa.

Povijesno gledano, meñu prvim oblicima udruživanja pojavio se kartel, vrlo

rasprostranjeni oblik monopolističkog udruženja. To je najniži oblik udruživanja, u kojem

zajednički interesi dolaze do izražaja osobito u sferi prometa. Obično se radi o podjeli tržišta

izmeñu poduzeća članica kartela. Dogovaraju se o uvjetima prodaje, cijenama, kvoti

proizvodnje i sl. Sve članice kartela zadržavaju svoju proizvodnu, trgovačku i financijsku

samostalnost. Sindikati su viši oblik kartela, a svrha udruživanja je ušteda troškova jer se

ugovorom obuhvaća zajednička nabava sirovina i plasiranje roba.

Trust je viši oblik monopolističkog udruživanja. Tu postoji jedinstven program

proizvodnje za sve članice trusta a vodi se i jedinstvena financijska politika. U njemu članice

gube proizvodnu , trgovačku i financijsku samostalnost. Vlasnik poduzeća koje je ušlo u trust

dobiva odreñeni broj dionica razmjerno veličini svojeg kapitala.


30

U koncern se udružuju poduzeća raznih grana proizvodnje. Udružena poduzeća mogu

biti karteli ili trustovi, koji zadržavaju svoju pravnu samostalnost ali su podvrgnuti

zajedničkoj kontroli financiranja, tj. putem dionica („holding“ kompanije).U koncern ulaze

industrijska, trgovačka i transportna poduzeća kao i banke što znači da se financijski povezuju

i stječu veliku ekonomsku snagu.

Često se ujedinjuju poduzeća koja u proizvodnji pojedinih artikala čine cjelinu i tako

nastaju kombinati. Radi se o spajanju više grana u jednome poduzeću koje jedna prema

drugoj imaju pomoćnu ulogu, a mogu biti vertikalni i horizontalni. U prvom slučaju radi se o

sukcesivnim fazama procesa proizvodnje dok se u drugom slučaju uz glavnu djelatnost

javljaju i dopunske djelatnosti.

12. ULOGA DRŽAVE U GOSPODARSTVU

Tržišno gospodarstvo pretpostavlja da se sva dobra razmjenjuju za novac pri danim

tržišnim cijenama odnosno da na to djeluje tzv „nevidljiva ruka“. Meñutim u stvarnom

svijetu stvari se ne odigravaju na idealan način što dovodi do nezaposlenosti, velikog

raskoraka izmeñu bogatih i siromašnih, nedovoljne učinkovitosti, pretjeranog zagañivanja i sl.

U modernim gospodarstvima država preuzima brojne zadatke u cilju rješavanja nedostataka

tržišnih mehanizama. U tom pravcu mogu se navesti bitne funkcije države i to:

1) Država utvrñuje zakonsku regulativu odnosno pravni okvir u kojem djeluje tržište, kao

na pr.zakonski okvir djelovanja gospodarskih subjekata, pravo vlasništva, kontrola

novčane mase, standardi i mjere i sl

2) Država provodi alokaciju resursa kroz potrošnju države, poreznom politikom i

vlastitom proizvodnjom. Država kao potrošač utječe na tokove proizvodnje jer

temeljem ugovora s privatnim kompanijama utječe na njihovu strukturu proizvodnje.

Poreznom politikom djeluje na interes privatnih kompanija za proizvodnjom

odreñenih dobara – kapitalnih ili potrošnih. Istovremeno država osigurava proizvodnju

tzv. „javnih dobara“ koju privatna proizvodnja ne može provesti jer se koristi tako

široko rasprostranjuju da nijedno poduzeće ili potrošač nemaju ekonomski interes za

tu proizvodnju. Javna dobra su robe u kojima mogu uživati svi i nitko ne može biti

isključen . Klasičan slučaj takovog dobra je narodna obrana ili čisti zrak.


31

3) Redistribucija dohotka za dio pučanstva koje ne može ili ne u potpunosti osigurati

sredstva za život. Mjerama fiskalne politike zahvaća se dio dohotka i na taj način

osiguravaju sredstva za život za taj dio stanovništva. Na koji način i koliki iznos će se

zahvaćati navedenim mjerama zavisi o političkoj ocjeni provoñenja socijalnih

programa. Uz transferiranje dijela dohotka prema siromašnijim slojevima ili nekim

drugim kategorijama država može i direktno djelovati na redistribuciju dohotka kao

što su zajamčene cijene poljoprivrednih proizvoda, propisane minimalne nadnice i sl.

4) Država djeluje mjerama ekonomske politike na stabilnost cijena, punu zaposlenost i

postizanje realnog gospodarskog rasta. To znači da provodi takovu ekonomsku

politiku kojom će se u potpunosti ostvarivati navedeni ciljevi.

Polazeći od navedenog mogu se navesti 3 područja djelovanja države u ekonomiji:

1) Poticanje učinkovitosti, gdje država djeluje na pravcu ispravljanja tržišnih

nesavršenosti. Alokativnoj funkciji smetaju monopoli pa je nužna intervencija države

(antitrustovski zakoni). Isto tako i javna dobra se ne mogu alocirati putem tržišnog

mehanizma već država donosi odluku o njihovoj cijeni, proizvodnji i sl.

2) Ublažavanje socijalnih nejednakosti kroz progresivno oporezivanje, izgradnjom

sustava transfernih plaćanja subvencioniranjem zdravstvene zaštite, niskim

stanarinama odnosno mjerama kojima se postiže bolja financijska sigurnost

siromašnih slojeva stanovništva.

3) Makroekonmska funkcija održavanja ekonomske stabilnost. Država provodi mjere

(prvenstveno fiskalnom i monetarnom politikom) u cilju obuzdavanja inflacije,

osiguranja zaposlenosti, odnosno osigurava dugoročni ekonomski rast.

Na koji način i koje mjere će se provoditi zavisi o konkretnim problemima

gospodarstva u pojedinom državama no sigurno je svaka suvremena država nastoji provoditi

one mjere kojima će na najefikasniji način osigurati stabilan ekonomski rast u dužem

vremenskom periodu.

Detaljnije: Isto: str. 331. – 332.


32

13. PROFIT I PROFITNA STOPA

Isto, str. 176. – 180.

Profitna stopa je važan ekonomski pokazatelj i ona se može izračunati za svako

poduzeće, privrednu granu ili na nivou nacionalne privrede.Na njezinu visinu utječu brojni

faktori a mogu se označiti kao tzv „unutarnji“ faktori na koje poduzetnik može utjecati kao

što su obrt kapitala, organski sastav faktora proizvodnje i ekonomiziranje u poslovanju, te

„vanjski“ na koje poduzetnik ne može bitno utjecati kao što su promjene u cijenama ulaznih

komponenti i promjene u cijenama gotovih proizvoda. Svi ti faktori djeluju različitim

intenzitetom a konačni rezultat je zbroj svih pozitivnih i negativnih tendencija s ciljem da

prevladavaju pozitivne što rezultira u uspješnijem poslovanju poduzeća i njegovom razvoju a

ako je opća tendencija u društvu tada dolazi do rasta nivoa razvijenosti odnosno općenito do

porasta životnog standarda.

13.1. Obrt kapitala

Prolazeći svoj kružni tok od novaca, gdje započinje kružni tok, pa do novca (u pravilu

uvećanog) gdje on završava, kapital prolazi odreñeni put kojim traje neko vrijeme. To vrijeme

potrebno da se kapital ponovo vrati u svoj početni oblik zove se vrijeme obrta. Vrijeme obrta

kapitala sastoji se od vremena proizvodnje i vremena prometa. Vrijeme obrta kapitala je

vremenski razmak koji postoji izmeñu jednog razdoblja kružnog kretanja kapitala i slijedećeg

perioda. To je vrijeme koje pokazuje razdoblje ponavljanja procesa stvaranja nove vrijednosti.

Vrijeme obrta pojedinih kapitala veoma je različito, zavisno od toga u koje je područje

plasiran kapital. Kao uobičajena mjera za utvrñivanje broja obrta uzima se godina dana.Ako

poñemo od jedinice mjere tj. godine i označimo je s oznakom „O“, vrijeme trajanja jednog

obrta označimo s oznakom „o“, dok se broj obrta označava s oznakom „n“ tada se godišnji

broj obrta može utvrditi u izrazu

n = O o

Taj izraz se koristi za izračunavanje broja obrta u godini dana ako je poznato vrijeme

obrta. Na primjer, ako vrijeme obrta kapitala iznosi 3 mjeseca tada ja n= 12/3 = 4 odnosno

kapital se obrne 4 puta godišnje.


33

Vrijeme obrta kapitala sastoji se od vremena kad se kapital nalazi u oblasti

proizvodnje i vremena kad se nalazi u oblasti prometa.

Na vrijeme proizvodnje utječe vrijeme rada i vrijeme odreñenih zastoja u proizvodnim

tokovima. Vrijeme rada je odreñeno karakterom tehnološkog procesa i u nekim djelatnostima

se stalno skraćuje rastom proizvodnosti rada dok u nekim djelatnostima to nije moguće jer je

proizvodnja zavisna od raznih prirodnih procesa na pr. poljoprivreda.Vrijeme zastoja može

biti planirano i neplanirano. Neplanirani zastoji su oni koji su rezultat djelovanja više sile na

pr. elementarne nepogode i sl. Planirani zastoji su na pr.preventivno održavanje, odnosno

privremeno zaustavljanje strojeva radi godišnjeg servisiranja i sl.

Vrijeme prometa sastoji se od vremena osiguranja svih potrebnih inputa i ono u

pravilu ne bi trebalo predstavljati problem. To znači voditi politiku osiguranja svih potrebnih

materijala i sirovina da ne dolazi do zastoja u proizvodnji zbog nedostatka materijala.

Istovremeno treba voditi računa da ne dolazi do gomilanja zaliha i duže vezanosti sredstava

što izaziva dodatne troškove. Vrijeme „prodaje“ obuhvaća vrijeme od izlaska proizvoda s

proizvodne linije pa do naplate njegove prodaje. To znači vrijeme koje gotovi proizvodi stoje

na zalihi i vrijeme od izlaska iz skladišta do pristizanja novca na poslovni račun.

Svaki poduzetnik nastoji što je moguće više skratiti vrijeme vezanosti sredstava u

pojedinim fazama ciklusa kako bi se kapital u što kraćem roku vratio u svoj početni oblik. Svi

navedeni elementi, različitim intenzitetom djeluju na konačno vrijeme trajanja jednog obrta, a

svaki je poduzetnik zainteresiran da u jednoj poslovnoj godini uspije više puta obrnuti kapital,

jer više obrta kapitala donose i veću masu profita.

13.2. Stalni i opticajni kapital u obrtnom ciklusu

Već je spomenuto da se kapital u procesu rada ulaže u sredstva za proizvodnju i rad.

Sredstva za proizvodnju sastoje se od sredstava za rad i predmeta rada. Dio kapitala uložen u

sredstva za rad (oruña, strojevi, alati i sl.) ne utroši se u toku jednog proizvodnog procesa već

obavlja svoju funkciju u stalno ponavljanim procesima rada. On ne prenosi odjednom čitavu

vrijednost na novi proizvod, već na njega prenosi onoliko svoje vrijednosti koliko od nje gubi

u jednom proizvodnom procesu. Taj dio vrijednosti koji se prenosi na novi proizvod

izračunava se temeljem procjene koliko vremena će to sredstvo moći obavljati svoju funkciju.

To je ono vrijeme koje traje od trenutka nabave sredstava odnosno stavljanja u upotrebu pa do

momenta kada je ono istrošeno i mora se izdvojiti iz procesa proizvodnje jer više nije u stanju


34

obavljati svoju funkciju ili nije u stanju to obavljati na ekonomičan način. To traje duže ili

kraće vrijeme. Meñutim sredstvo koje je ušlo u proizvodni proces funkcionira čitavo vrijeme

u onom obliku u kojem je u taj proces i ušlo odnosno ne napušta proces proizvodnje nego je u

njemu stalno ili fiksirano. Zato se ovaj dio kapitala i naziva stalni ili fiksni kapital. Taj dio

kapitala cirkulira u procesu proizvodnje na specifičan način. Njegova vrijednost se postepeno

dio po dio prenosi na novi proizvod i tako se obavlja njegova cirkulacija u procesu

proizvodnje.

Za razliku kapital uložen u predmete rada – sirovine, osnovne i pomoćne materijale i

sl. cirkulira na drugi način. Sirovine i materijali u jednom procesu proizvodnje prenose čitavu

svoju vrijednost na novi proizvod. To znači da je kapital uložen u sirovine u cijelosti ušao u

novi proizvod, pa je preko tržišta realiziran i pretvoren u novac odnosno vratio se poduzetniku

koji time može nabaviti novu količinu sirovina i otpočeti novi krug proizvodnje. Ovaj dio

kapitala je u jednom procesu proizvodnje čitav prošao jedan krug. Radi toga se ovaj dio

kapitala naziva cirkulirajućim ili opticajnim kapitalom.

U opticajni kapital ulazi i ulaganje u radnu snagu. Radnik u procesu rada odrañuje

ekvivalent svoje nadnice koja ulazi u vrijednost novog proizvoda. Realizacijom robe u kojoj

je uključena i vrijednost nadnica poduzetnik dolazi do novca kojim može započeti novi ciklus

proizvodnje.

Jedan dio sredstava za proizvodnju tj. sredstva koja se koriste za funkcioniranje

sredstava za rad kao na pr. energenti ne ulaze u novi proizvod materijalno ali ulaze

vrijednosno. Cjelokupna njihova vrijednost prenosi se na novi proizvod i to u jednom procesu

proizvodnje. Ta sredstva potpunom se utroše u procesu proizvodnje i potrebno je da se u

cijelosti nadoknade za novi proces proizvodnje.

Da li je neki kapital fiksni ili opticajni, ne zavisi od toga u koje je predmete uložen već

od toga kakovu ima funkciju u procesu proizvodnje, odnosno na koji način prenosi svoju

vrijednost na novi proizvod. Tako se na pr. osnovno stado tretira kao fiksni kapital a stoka u

tovu kao opticajni kapital. To znači: da li će neki kapital dobiti svojstvo fiksnog ili opticajnog

zavisi od toga kakovu funkciju ima taj kapital u procesu proizvodnje u koji je uložen.

Stalni kapital postepeno gubi od svoje vrijednosti, već prema tome kako se troše

sredstva za rad u koja je plasiran. To je prenošenje djelomično i po tome se stalni kapital

razlikuje od cirkulirajućeg. To postepeno prenošenje dijela fiksnog kapitala na novi proizvod

naziva se amortizacija. Kako se njegova vrijednost postepeno prenosi na nove proizvode

zajedno s realizacijom robe dio vrijednosti uloženih sredstava pretvara će se u novac. Kako


35

fiksni kapital sudjeluje u većem broju ciklusa u dužem ili, kraćem vremenskom periodu to se

tek istekom tog vremena njegova vrijednost u cijelosti pretvori u novac. Tek tada je vrijednost

fiksnog kapitala izvršila svoj obrt.

13.3. Organski sastav faktora proizvodnje

Da bi započeo proces proizvodnje poduzetnik mora raspolagati odreñenim iznosom

kapitala. Taj kapital po nekim nužnim uvjetima rasporeñuje na pojedine dijelove – sredstva za

proizvodnju i radnu snagu. Odnos izmeñu ta dva dijela kapitala može se izraziti kao odnos

strojeva i sirovina prema masi rada. Takav odnos naziva se tehnički sastav kapitala. Ukoliko

pak ovaj odnos izrazimo u vrijednosti (što je jedino i moguće) kao odnos visine sredstava

uložene u sredstva za proizvodnju i visine sredstava uložene u masu rada tada ovaj odnos

nazivamo vrijednosni sastav kapitala. Meñutim ova dva odnosa su meñusobno uvjetovana

odnosno ako je vrijednosni sastav kapitala odreñen tehničkim sastavom i izražava sve njegove

promjene tada govorimo o organskom sastavu kapitala odnosno faktora proizvodnje.

Organski sastav kapitala pokazuje stupanj primjene znanosti odnosno novih

tehnoloških rješenja u procesu proizvodnje što znači da pokazuje nivo razvijenost pojedinog

poduzeća, privredne grane ili nacionalne privrede. Suvremena poduzeća svakodnevno uvode

novu tehnologiju što se odražava u stalnom rastu proizvodnosti rada. Viši organski sastav

faktora proizvodnje znači usmjeravanje veće mase kapitala u sredstva za proizvodnju a

smanjivanje učešća kapitala plasiranog u radne resurse. Rast proizvodnosti rada rezultira

stalnim snižavanjem proizvodnih cijena što se odražava u boljoj konkurentnosti poduzeća.

Snižavanje proizvodnih cijena a time i prodajnih rezultira i manjim profitom po jedinici

proizvoda. No s druge strane moderna tehnologija omogućuje stalan rast količina proizvoda

što u konačnici rezultira većom masom profita u apsolutnom iznosu. Upravo ta činjenica i

dovodi do intencije da svi poduzetnici (koji žele uspješno poslovati) stalno ulažu u rast

organskog sastava faktora proizvodnje kao uvjet zadržavanja konkurentnosti u tržišnom

nadmetanju s konkurencijom.


36

13.4. Ekonomiziranje u proizvodnji

Da bi se uopće moglo pristupiti racionalnoj proizvodnji potrebno je najprije utvrditi

cijenu koštanja za svaki proizvod. Cijena koštanja pokazuje koliko je proizvodnja koštala

nekog poduzetnika, pa se zato i može definirati kao suma troškova nastalih u procesu

proizvodnje. Iznos troškova za ukupnu proizvodnju naziva se ukupna cijena koštanja a ako

utvrñujemo izdatke za jedan proizvod tada govorimo o pojedinačnoj cijeni koštanja.

Cijena koštanja obuhvaća sve izdatke koji se javljaju u procesu proizvodnje odnosno

poslovanja. Tako se mogu navesti: izdaci za sirovine i materijale, pomoćni materijali,

energenti, svi izdaci za radnu snagu, amortizacija, troškovi transporta, ambalaža, održavanje,

izdaci za reklamu, potrošni materijali, sitni inventar, poštarina i telefon, putni troškovi i

dnevnice, razni materijalni i nematerijalni troškovi i usluge i dr. To znači da su cijenom

koštanja obuhvaćeni svi izdaci bez obzira na njihovu visinu u jedinici proizvoda.

Svaki poduzetnik nastojat će svesti troškove poslovanja na najmanju moguću mjeru jer

na taj način može kod istih prodajnih cijena ostvarivati veću masu profita odnosno ima

mogućnost snižavati prodajne cijene čime povećava konkurentnost što može u krajnjem

slučaju rezultirati i većom masom profita zbog plasmana veće mase proizvoda. Na koji način

će poduzetnik djelovati na snižavanje troškova proizvodnje i poslovanja zavisi od konkretnih

mogućnosti no suština problema se svodi na postizanje što veće racionalnosti u poslovanju jer

se na taj način neposredno utječe na visinu profita (uz ostale uvjete nepromijenjene) a što u

konačnici predstavlja cilj svake poduzetničke aktivnosti.

13.5. Vanjski utjecaji

Uz one elemente koji utječu na visinu profitne stope a na koje može poduzetnik

direktno utjecati postoje i elementi koji ne zavise od volje poduzetnika već dolaze iz vanjskog

okruženja odnosno funkcioniranja gospodarskog sustava. Kod toga možemo govoriti o dvije

grupe vanjskih činitelja i to:

a) činitelji koji djeluju na cijenu koštanja – radi se o promjena na tržištima inputa koje se

nisu mogle predvidjeti kao na pr. teškoće u snabdijevanju ili je došlo do naglog

poremećaja kao na pr. cijena nafte, promjena uvjeta privreñivanja, pojava inflatornih

tendencija, odnosno svih onih negativnih kretanja koja djeluju na rast cijene koštanja.


37

b) promjene na tržištu gotovih proizvoda, kao na pr. pojava novih proizvoñača, rast

konkurencije, pad prodajnih cijena odnosno svih onih tendencija koje imaju odraz na

tržišno stanje poduzetnika i njegovo prilagoñavanje novim uvjetima na tržištu.

Promjene koje se navedene pod a i b rezultat su kretanja na koje poduzetnik nije

mogao imati značajniji utjecaj i ukoliko želi zadržati kontinuitet poslovanja nužno se mora

prilagoñavati novim uvjetima. Ustvari svi ovi procesi se na odreñeni način odigravaju gotovo

svaki dan a o sposobnosti poduzetnika zavisi kako će im se prilagoñavati i tako zadržati

kontinuitet u poslovanju.

14. AKUMULACIJA KAPITALA

Svako društvo mora osigurati proširenje proizvodnje inače dolazi do nazadovanja. Da

bi se to proširenje postiglo mora se pored ulaganja koja osiguravaju obnovu proizvodnje na

postojećem nivou (jednostavna reprodukcija) i jedan dio ostvarenog profita ponovo

proizvodno iskoristiti za proizvodnju novih dobara za kojima postoji realna potražnja. Onaj

dio profita koji se odvaja za nova proizvodna ulaganja nazivamo akumulacijom odnosno

sredstvima akumulacije. Akumulacija je opća ekonomska kategorija prisutna u svakom

društvu a nužnost akumulacije je opći ekonomski zakon. Akumulacija kapitala uvijek dovodi

do povećanja individualnog i društvenog kapitala radi čega se ona naziva koncentracija

kapitala.

Cilj pretvaranja dijela profita u novi kapital voñen je istom logikom kao i svako

ulaganje kapitala tj. akumulacija služi za novo dobivanje profita. Ona ima smisla samo ako

novo ulaganje donosi i novi profit. Profit je osnova i cilj akumulacije, ona se vrši iz profita a

njezin cilj je profit.

Akumulacija je pretvaranje jednog dijela profita u novi kapital. Iz toga slijedi da je

veličina ostvarenog profita gornja granica akumulacije iako ona u praksi zahvaća samo njegov

dio, veći ili manji zavisi o vlasniku kapitala. Ostvareni profit se dijeli na dio koji odlazi u

neproizvodnu potrošnju – potrošnja vlasnika kapitala za razne potrebe i proizvodnu potrošnju

(akumulacija). Sam iznos ostvarenog profita ne ulazi u cijelosti u potrošnju, proizvodnu ili

neproizvodnu, već jedan dio zahvaća država instrumentima fiskalne politike kao na pr. porez

iz dobiti.To znači da je za taj iznos i smanjena akumulativna sposobnost poduzeća.Radi toga


38

treba voditi računa kad se zahvaća dio dobiti za podmirenje društvenih potreba (koje stalno

rastu) i dijela koji ostaje poduzetnicima da se ne onemogući njihov daljnji rad i razvoj što

može imati dalekosežne posljedice za nacionalnu privredu.

Iako je nositelj akumulacije poduzetnik ipak se u društvu javljaju i dodatni izvori

akumulacije kao što su:

a) Porastom dohodaka svi novčani dohoci zaposlenika nisu odmah potrošeni. Oni se

mogu uložiti na štednju, koristiti za kupovinu dionica i sl. čime njihova sredstva

dobivaju status kapitala iako u suštini nisu promijenili društveni status.

b) Iako država najvećim dio prihoda troši neproizvodno, dio državnih sredstava može biti

usmjeren u proizvodne aktivnosti odnosno dobivaju karakter akumulacije.

c) Izvor akumulacije su i sredstva koja nemaju status dohotka ili profita a čija je temeljna

funkcija obnova utrošenih sredstava za rad. Radi se o amortizaciji.Isto tako

privremeno slobodna sredstva kao što su obaveze prema dobavljačima ili radnoj snazi

mogu se koristi za druge svrhe pa i za akumulaciju, s napomenom da u vrijeme

dospijeća njihove osnovne obaveze moraju biti na raspolaganju u svom izvornom

obliku.

Sredstva akumulacije prikupljaju se preko bankarskog sustava i predstavljaju kreditni

potencijal za nova ulaganja, odnosno pretvaranje u novi kapital.

Navedena razmatranja odnose se na akumulaciju u društvenim razmjerima. No

akumulaciju vrše pojedini poduzetnici a njihova akumulacija se naziva individualnom

akumulacijom.

Društvena akumulacija je zbroj individualnih akumulacija. Individualna akumulacija

vrši se prvenstveno iz profita kojim pripada poduzetniku odnosno grupi poduzetnika.

Meñutim svaki poduzetnik ne mora akumulirati kapital za proširenje svojega sadašnjeg

poduzeća. On može otvarati nova poduzeća („kćeri“, „sestre“i sl.) u istoj ili drugim granama

proizvodnje ili drugim djelatnostima, trgovina,transport, turizam, bankarstvo i sl. To znači da

se ulaganje u novi kapital ne mora izvesti na mjestu gdje je izvedena akumulacija već na

onom mjestu gdje se očekuje najveća profitna stopa. Takovo kretanje zove se mobilnost

akumulacije. Mobilnost akumulacije osigurava koncentraciju potrebnih kapitala za ona

ulaganja za koje individualni kapitali nisu sposobni. Istovremeno mobilnost akumulacije

osigurava aktiviranje kapitala u onim djelatnostima u kojima će postići najveću efikasnost što

ima odraz na promjene u cjelokupnoj privrednoj strukturi.


39

S pojmom mobilnosti kapitala usko je povezan pojam centralizacije kapitala. Dok je

koncentracija ili akumulacija proces stvaranja novog kapitala povećavanjem individualnih

kapitala dotle je centralizacija kapitala ujedinjavanje već postojećih kapitala u veće kapitale.

Taj se proces odvija kako izmeñu kapitala koji već funkcioniraju tako i izmeñu kapitala koji

tek nastaju. Prvi oblik odvija kao dobrovoljno ili prisilno ujedinjavanje već postojećih

poduzeća. To se dešava kada neka poduzeća ne mogu izdržati konkurenciju pa bivaju

preuzeta od većih poduzeća ili se s njima udružuju. Na taj način dolazi do smanjivanja broja

poduzeća ali raste njihova ekonomska snaga, odnosno dolazi do koncentracije proizvodnje.

Koncentracija proizvodnje znači da u pojedinim granama najveći dio proizvodnje otpada na

manji broj velikih tvrtki koje zahvaćaju preko 80 % ukupne proizvodnje, dok ostatak otpada

na veliki broj manjih tvrtki koje i nemaju značajniji utjecaj na tržištu. Drugi oblik

centralizacije je objedinjavanje akumulacije iz više tvrtki za osnivanje novog poduzeća. Ovdje

se istovremeno odvija proces akumulacije i centralizacije. To je veoma pogodan oblik

prikupljanja kapitala kad nijedan pojedinačni kapital nije u stanju osigurati sredstva za nove

privredne projekte. Najčešći oblik takove centralizacije su dionička društva. Prednost takovog

oblika centralizacije kapitala jest u tome što se tim načinom u kapital pretvaraju sredstva koja

to inače ne bi postala.

Izdvajanja za potrebe proširenja proizvodnje imaju novčani oblik i nazivaju se

novčanim akumulacijom.Meñutim to još uvijek ne znači i stvarno povećanje kapitala. Da bi

se novčana sredstva pretvorila u stvarni kapital mora se izvršiti tzv. stvarna akumulacija, jer

samo preko proizvodnje sredstva postaju pravi kapital koji donosi profit. Da bi se novčana

akumulacija pretvorila u stvarnu trebaju biti ispunjeni neki uvjeti. Prvo na tržištu moraju biti

raspoloživi svi potrebni materijalni resursi, sredstva rada, sirovine i materijali kao i radni

resursi. Posebno je važno da ti resursi ne samo u vrijednosnom smislu već po strukturi.

Postojanje materijalnih resursa za proizvodnju tekstila nema nikakav utjecaj na mogućnost

proširenja kapaciteta automobilske industrije. Isto tako veliki broj nezaposlenog stanovništva

ne znači da će se otvaranjem novih radnih mjesta moći svi zapošljavati ukoliko

kvalifikacijska struktura ne odgovara potrebama novootvorenih proizvodnih pogona. To znači

da će se novčana akumulacija pretvarati u stvarnu samo onda kada su ispunjeni uvjeti koji će

omogućavati postizanje takovih odnosa u organskom sastavu faktora proizvodnje koji će

osiguravati uspješno poslovanje poduzeća. Drugi nužan uvjet za pretvaranje novčane u

stvarnu akumulaciju je da novouloženi kapital ostvaruje profit. U fazama kada su izgledi za

ostvarivanje profita nepovoljni tada se poduzetnici teže odlučuju na nova ulaganja, jer je u

suštini svrha akumulacije je da ostvaruje profit jer inače nema interesa.


40

Proces stvarne akumulacije provodi se putem investicija. Investicija pretpostavlja

poznavanje ekonomskih, tehnoloških, organizacionih, pravnih i drugih aspekata procesa

proizvodnje.

Kod pretvaranja novčane u stvarnu akumulaciju važna je okolnost da li odreñena

zemlja pruža široke mogućnosti za investicione pothvate i kakova je rentabilnost tih pothvata.

Kako kapital traži što je moguće veći profit to akumulacija novčanog kapitala može prelaziti

granice profitonosnog ulaganja u zemlji. Ako se u inozemstvu može ostvarivati viša profitna

stopa tada će doći do izvoza kapitala, odnosno u drugom slučaju do uvoza kapitala. U

uvjetima slobodnog kretanja kapitala, akumulacija dobiva meñunarodni karakter i za širenje

proizvodnje u nekoj zemlji važnije je kolika je mogućnost ostvarivanja profita od njezine

vlastite akumulacije.

Akumulacija je bitna jer na njoj počiva mogućnost investiranja kao temeljnog uvjeta

razvoja svake privrede i društva u cjelini. Investiranje je ulaganje kapitala u cilju povećanja

mase kapitalnih dobara raspoloživih za upotrebu u proizvodnji. Investicije mogu biti stvarnog

karaktera, ulaganje u proširenje proizvodnih kapaciteta ili financijskog („papirnatog“)

karaktera kojima se ne povećavaju proizvodni kapaciteti već samo prerasporeñuje vlasništvo

već stvorenih kapitalnih dobara na pr. kupnja dionica. Radi toga kad govorimo o

investicijama mislimo prvenstveno na stvarne investicije.

Isto. Str. 110. – 113.

15. RADNI RESURSI I NADNICE

Poslodavci unajmljuju radnike, a radnici nalaze zaposlenje putem tržišta rada. Na tom

su tržištu poslodavci oni koji traže, a radnici oni koji nude svoje radne sposobnosti. Postoji

stupanj dobrovoljne razmjene, kao i na svim drugim tržištima; nitko nije obavezan ili prisiljen

potpisati bilo kakav ugovor ukoliko nije suglasan u pogledu njegova sadržaja.

Isto: str. 213. – 220, 301.-305..


41

16. NOVČARSKI KAPITAL

Osim poduzetnika koji se bave ulaganjem kapitala u proizvodnju i robni promet

postoji i skupina poduzetnika čije aktivnost se sastoji u davanju kapitala na zajam. Ove

aktivnosti susreću se još i u starom vijeku a puni zamah dobile su razvojem tržišne privrede.

To znači da grupa poduzetnika koja raspolaže novčanim sredstvima ne želi ih ulagati u

proizvodnju već ih ustupa drugim poduzetnicima. Sigurno da i ove aktivnosti pokreće interes

za ostvarivanjem dobiti za koju su ocijenili da im je povoljnija u bavljenju novčarstvom nego

proizvodnim aktivnostima. Novčarski kapital predstavlja dio ukupnog društvenog kapitala a

njegova je funkcija da osigurava kontinuitet procesa reprodukcije. Već je prije spomenuto da

poduzetnici temeljem akumulacije stvaraju sredstva za nova ulaganja. Problem je u činjenici

da tako stvorena sredstva u pravilu nisu dovoljna za širenje proizvodnje u kvantitativnom a

još manje u kvalitativnom smislu. Masa akumuliranih sredstava ne može se pretvoriti iz

novčane u stvarnu akumulaciju jer ne predstavlja veličinu sposobnu za pokretanje profitabilne

aktivnosti. Ta sredstva su privremeno – duže ili kraće, umrtvljena, ne ulaze u masu

društvenog kapitala odnosno ne obavljaju svoju temeljnu funkciju. Korištenjem vanjskih

sredstava ova sredstva dobivaju funkciju kapitala, što znači da novčarski kapital indirektno

djeluje i na povećanje mase društvenog kapitala. Istovremeno brzi rast tehnologije traži u sve

kraćem vremenu zamjenu fiksnog kapitala odnosno organski sastav faktora proizvodnje mora

imati tendenciju brzog rasta da bi poduzetnik zadržao konkurentnu sposobnost. To znači da

tempo inoviranja tehnologije ne zavisi od slobodne volje poduzetnika već je to uvjet opstanka

na tržištu. U objašnjenju akumulacije i problema vezanih za nju, naglašeno je da tempo rasta

akumulacije nije dovoljno brz da zadovolji rast potreba za novčanim sredstvima, odnosno da

se procesom samofinanciranja ne mogu osigurati sredstva za potreban opseg investiranja.

Poduzetnici su nužno orijentirani na traženje dodatnih, vanjskih izvora kao jedine mogućnosti

praćenja tehnološkog rasta iako korištenje tih sredstava uzrokuje dodatne troškove u vidu

plaćanja naknade za korištenje tuñeg kapitala. Novčarski kapital donosi svom vlasniku profit

koji zajmoprimac- poduzetnik daje zajmodavcu-novčaru a taj profit zove se kamata.Visina

kamata ovisi o ponudi i potražnji na tržištu kapitala. U prikazu investicija i problema vezanih

za investiranje navedeno je da izdatak za kamate predstavlja trošak i čini dio cijene koštanja,

odnosno direktno smanjuje zaradu. Zato je visina kamatne stope odnosno izdaci za kamate

važna poluga u investicijskoj aktivnosti. Ukoliko će rasti cijena kapitala tada će opadati

interes za ulaganja i obratno. Kreditno monetarnom politikom država može utjecati na jačanje

ili slabljenje investicijske aktivnosti. Poduzetnik će pokrenuti investiranje uz tuña sredstva u

slučaju kad će njihovo korištenje omogućiti veću dobit nego što je cijena korištenja tuñih


42

sredstava. Iz iznesenog o nekim značajkama djelovanja novčarskog kapitala može se

zaključiti:

- novčarski kapital je dio ukupnog društvenog kapitala,

- vlasnici novčarskog kapitala slobodna sredstva ustupaju poduzetnicima i na taj

način ostvaruju pravo na naknadu,

- ova naknada zove se kamata, a njezina veličina zavisi o ponudi i potražnji na

tržištu kapitala,

- visina kamata direktno utječe na investicijsku aktivnost,

- izdaci za kamate terete troškove proizvodnje, što znači da kamatna stopa mora biti

niža od stope dobiti kao uvjet za rentabilno poslovanje,

- novčarski kapital omogućuje rast mase društvenog kapitala kao i brži rast

tehnološkog nivoa proizvodnje,

- sve navedeno ukazuje na izuzetno značajnu ulogu novčarskog kapitala u strukturi

narodnog gospodarstva kao bitnog faktora u osiguranju normalnog funkcioniranje

privrednih tokova odnosno omogućavanja njihovog optimalnog rasta.

Isto: str. 254. – 265.

17. ULOGA TRGOVINE U GOSPODARSKOM SUSTAVU

Iako se posredovanja u robnom prometu sreće i prije pojave tržišne privrede djelatnost

trgovine u tržišnoj privredi ima posebnu ulogu. Ona je posrednik izmeñu proizvodnje i

potrošnje, racionalizira i ubrzava proces razmjene dobara. Trgovački kapital je odigrao

značajnu ulogu u pripremi kao i razvoju tržišne privrede a njegov pozitivan doprinos je u:

- skraćivanju vremena obrta jer obrt trgovačkog kapitala je istovremeni obrt većeg broja

proizvodnih kapitala,

- kad se govori o akumulaciji kapitala prvenstveno se misli na proces proizvodnje dok

bi za proces prometa svaki poduzetnik trebao uložiti dodatni kapital. Obzirom da

trgovački kapital radi za veći broj poduzetnika s manjim iznosom kapitala obavlja

funkciju robnog prometa odnosno utječe da veća masa ukupnog društvenog kapitala

može biti uložena u proizvodnju.

- djeluje na proširenje tržišta,

- djeluje na smanjenje novca u opticaju jer se brojne transakcije obavljaju bez

prisutnosti novca,


43

- djeluje na razvoj kreditnog sustava jer se veliki dio roba plasira uz različite kreditne

odnose.

Trgovinu kao djelatnost možemo podijeliti prema više kriterija. Jedan je područje

djelovanja, tj. ako trgovački kapital organiziran u trgovačko poduzeće djeluje unutar granica

jedne države tada govorimo o unutarnjoj trgovini a prelaskom državnih granica govorimo o

vanjskoj ili meñunarodnoj trgovini. Drugi kriterij je opseg djelovanja pa možemo govoriti o

trgovini na veliko (grosisti) i trgovini na malo (detaljisti). Na koji način će djelovati trgovačko

poduzeće utvrñuje se u registraciji, pa jedno poduzeće može biti registrirano za trgovinu na

veliko i trgovinu na malo kao i za unutrašnju i vanjsku trgovinu ako zadovoljava propisane

uvjete.

Isto, str. 228. – 240.

18. TRGOVAČKA DRUŠTVA

Iako se najčešće i dalje govori o poduzećima prema hrvatskim pravnim propisima

poduzeća su osnovana i registrirana kao trgovačka društva. Trgovačka društva osnivaju se

kao:

- društva osoba,

- društva kapitala

Kao društva osoba mogu se osnivati:

- javno trgovačko društvo,

- komanditno društvo

Kao društva kapitala osnivaju se:

- društvo ograničene odgovornosti,

- dioničko društvo

Do 1990. godine ovakav oblik poduzeća nije se nalazio u hrvatskom gospodarstvu.

Procesom tranzicije a posebno Zakonom o trgovačkim društvima regulirana je pravna osnova

za djelovanje takovih oblika poduzeća- tvrtki.

Društva osoba nalazimo u rjeñim slučajevima, a najveći broj trgovačkih društava

otpada na društva kapitala. Od njih najbrojnija su društva ograničene odgovornosti a

kapitalom najznačajnija dionička društva.


44

Društva ograničene odgovornosti (d.o.o.) mogu osnivati fizičke ili pravne

osobe.Zakonom je propisan minimalni osnivački ulog, a obično su osnivači manji broj osoba.

U pravilu su osnivači osobe koje su u rodbinskim vezama ili poznati poslovni partneri. Svaki

član društva ima jedan ili više udjela (zavisno o dogovoru) koje u slučaju prodaje mora prvo

ponuditi članovima društva (pravo „prvokupa“) a tek u slučaju njihovog odbijanja kupnje

može prodati osobama izvan društva. Ovo društvo funkcionira na principu ograničene

odgovornosti, što znači da za sve obaveze ogovara u visini unesenog kapitala, bez obzira na

imovinsko stanje članova društva. Svako društvo ima svoje normativne akte statut društveni

ugovor i ostale propisane Zakonom te organe upravljanja i odlučivanja:

- skupština,

- nadzorni odbor,

- uprava.

Osnivanje i prava i obaveze pojedinog organa društva regulirano je Zakonom o

trgovačkim društvima pa radi toga ovdje posebno ne obrazlažemo pojedine detalje o

funkcioniranju ovih društava.

Zastupljena u manjem broju ali bitno značajnija po masi kapitala su dionička društva.

Ova društva nastaju udruživanjem manjeg ili većeg broja vlasnika slobodnih novčanih

sredstava u jedinstven udruženi kapital. Oblici takovih društava nalaze se još u srednjem

vijeku, pa se kao nastanak dioničarskog kapitala spominje Banco di San Giorgio osnovana u

XIV. stoljeću u Genovi. Počivala je na principima na kojima i danas počivaju dionička

društva – uloženi kapital bio je temelj u upravljanju i raspodjeli dobiti.

Dionička društva imaju veliki značaj za:

- povećanje mase društvenog kapitala jer se kupnjom dionica u kapital pretvaraju

sredstva koja to inače ne bi postala, (manji iznosi novca kojim grañani koji nemaju

značajnijih poduzetničkih ambicija kupuju dionice umjesto drugog načina čuvanja

novca).

- proces centralizacije kapitala. U analizi procesa akumulacije navedeno je da brzi

tehnološki rast traži stalan rast mase sredstava što se ne može postizati procesom

koncentracije, jer je prespor, već je nužno u kratkom vremenu stvoriti potrebnu masu

kapitala što se postiže udruživanjem već stvorenih kapitala odnosno procesom

centralizacije.


45

Dionička društva nastaju emisijom dionica. Dionica je pravna potvrda o suvlasništvu u

društvu. Dionica svojim vlasnicima daje pravo na sudjelovanje u upravljanju te raspodjeli

dobiti razmjerno učešću u ukupnom kapitalu. Dobit ostvarena na temelju dionice naziva se

dividenda. Ona kao i kamata predstavlja dohodak od vlasništva (uloženog novca), meñutim

razlika je u tome što se iznos kamata zna unaprijed temeljem ugovorene transakcije dok se

kupnjom dionica stječe samo pravo na eventualnu dobit koja je u tom trenutku nepoznanica.

Sigurno je da tvrtka koja emitira dionice planira i odreñenu dividendu (što je uostalom način

da se postigne interes za kupnju dionica) ali konačni iznos dividende doznat će se tek na kraju

poslovne – obračunske godine.

Osim zarade kroz ostvarenu dividendu ona se može ostvariti i temeljem rasta cijena

dionica na tržištu kapitala. Svaka dionica ima svoju nominalnu vrijednost a kotiranjem na

burzi uspostavlja se njezina stvarna vrijednost koja može biti veća ili manja od nominale pa se

njenom može ostvariti kapitalna dobit ali kapitalni gubitak. Dionice mogu biti:

a) obične ili redovite – daju već prije navedena prava kao što su učestvovanje u

upravljanju i raspodjeli dobiti i eventualna druga prava po odluci organa društva,

b) povlaštene ili prioritetne koje daju neke posebne pogodnosti kao na pr. ugovoreni

iznos dividende, prvenstvo kod isplate dividende i sl

Nekada su dionice izdavane u fizičkom obliku. Imale su tri bitna dijela, plašt, kupon i

talon.Danas se dionice ne izdaju u fizičkom obliku već se vodi evidencija putem

kompjutorskih zapisa. Tako u Hrvatskoj vlasništvo i transakcije dionica registrira Središnja

depozitarna agencija (SDA). To je provedeno iz razloga sigurnosti (krañe, fizičkog uništenja,

falsificiranja i sl.), kao i zbog značajnih troškova vezanih za tisak i distribuciju dionica.

Dioničko društvo ima slijedeće organe:

- skupština,

- nadzorni odbor,

- uprava (menadžment).

Sastav, djelokrug rada, prava i obaveze pojedinog organa utvrñene su zakonskim

propisima, statutom i drugim aktima društva. Odluke se donose većinom glasova odnosno

broja dionica. Pojedinac ili grupa koja ima preko 50 % dionica ima tzv. „kontrolni paket“

dionica i može donositi odluke bez obzira na preostale dioničare osim za odluke za koje je

statutom predviñeno da se donose drugačijom većinom na pr. 2/3 većina i sl.


46

Dionička društva dovele su i do još jednog procesa karakterističnog za suvremene

tokove djelovanja kapitala, a to je razdvajanje vlasničke i upravljačke funkcije. Dok je nekada

u pravilu vlasnik ili grupa vlasnika istovremeno upravljala radom poduzeća, danas je sve češći

slučaj da se za voñenje poslovanja angažiraju plaćeni stručnjaci – menadžeri. Iako menadžeri

najčešće nisu bili dioničari već su radili za ugovorenu plaću u posljednje vrijeme sve je više

slučajeva da se menadžeri vežu uz tvrtku i kupnjom njenih dionica i na taj način još više vežu

svoje interese za uspješno poslovanje tvrtke.

Za dioničarska društva može se reći da su odigrala krupnu ulogu u realizaciju

značajnih pothvata u privredi za koja sredstva ne bi mogao osigurati ni najveći individualni

kapital, odnosno da su dala ogroman doprinos ubrzanom gospodarskom i društvenom razvoju

svake države a time i čitavom ljudskom društvu.

Isto. Str. 194. – 209.

19. BURZE I BURZOVNI POSLOVI

Burza su organizirana tržišta na kojem se prodaju razni proizvodi, novac, vrijednosni

papiri, usluge i sl. Burze se mogu podijeliti prema nekoliko kriterija a jedan je i predmet

poslovanja. Prema tom kriteriju razlikujemo:

a) Novčane i devizne burze, samo ime im govori da je ovdje predmet transakcije novac

odnosno devize izmeñu banaka unutar zemlje ili banaka raznih zemalja. Radi se o

usklañivanju ponude i potražnje deviza i utvrñivanja valutnih tečajeva. Ovi poslovi

mogu biti promptni (unutar 2 dana) i terminski (duže od 2 dana).

b) Efektne burze, gdje se kupuju i prodaju vrijednosni papiri, državni – obveznice ili

privatni – dionice, čekovi, mjenice i sl.

c) Burze usluga, na kojima se nude ili potražuju usluge posredništva, osiguranja,

špedicije i sl.

d) Robne burze, gdje se kupuju i prodaju razni proizvodi na temelju uzorka ili oznake

kvalitete. Ove burze mogu biti specijalizirane za pojedine grupe proizvoda kao na pr.

žita, vuna, čelik, kava i sl. Na ovim burzama prodaje se roba standardne kvalitete a

cijene su prosječne svjetske cijene.


47

Ovdje su samo navedene vrste burza bez ulaženja u specifičnosti njihova djelovanja,

što i nije predmet izučavanja za ovaj kolegij ali se općenito može navesti da su burze mjesta

gdje se obavljaju razne robno novčane transakcije a da svaki sudionik nastoji kod toga

ostvariti veću ili manju korist, što je uostalom i motiv svih poslovnih aktivnosti u tržišnoj

privredi.

Isto: str. 209. – 2012.

20. POLJOPRIVREDNA PROIZVODNJA I ZEMLJIŠNE RENTE

U dosadašnjim objašnjenjima govorili kad smo govorili o proizvodnim aktivnostima

mislili smo isključivo na industrijsku odnosno nepoljoprivrednu proizvodnju. Meñutim ovdje

se treba osvrnuti na poljoprivrednu proizvodnju obzirom da se u njoj javlja niz specifičnosti

koje dovode do nešto drugačijeg djelovanja ekonomskih zakona u ovoj proizvodnji nego u

nepoljoprivrednoj proizvodnji. Kao bitne specifičnosti mogu se navesti:

a) Ograničenost zemljišta. Osnovni faktor za poljoprivrednu proizvodnju je zemljište.

Meñutim ne može se neprekidno osvajati nove zemljišne površine i privoditi ih

poljoprivrednoj proizvodnji. Iako se danas iz raznih razloga ne obrañuju sve obradive

površine ipak, kad bi se poljoprivrednoj proizvodnji privele sve moguće takove

površine dobili bi konačnu veličinu zemljišnih površina koja se više ne bi mogla

uvećati. To znači da je osnovni proizvodni faktor – zemljište ograničeno odnosno da

se proizvodnja može odvijati samo na odreñenom teritoriju i da se ne može širiti u

ekstenzivnom smislu.

b) Vlasnički monopol. Svako zemljište je u nekom vlasništvu, a takovu parcelu i na tom

mjestu može imati samo jedan vlasnik što se odražava u vlasničkom monopolu,

odnosno o odluci vlasnika zavisi da li će i pod kojim uvjetima neko zemljište uči u

proces proizvodnje ili ne.

c) Vezanost za prirodne uvjete. Poljoprivredna proizvodnja za razliku od drugih oblika

proizvodnje, vezana je za prirodne okolnosti, vrste i kvalitete zemljišta, temperature

tla i zraka, vlage, oborine odnosno klimatskih uvjeta što znači da se poljoprivredne

kulture mogu proizvoditi samo na odreñenim područjima uz izuzetak da se neke

kulture mogu proizvoditi i u umjetno stvorenim uvjetima ali tada se postavlja pitanje


48

cijene takove proizvodnje a isto tako takova proizvodnje ne može biti masovna i

zadovoljiti značajniji opseg potrošnje.

d) Proizvodnja hrane. U poljoprivrednoj proizvodnji daleko najveći dio, oko 85 %

otpada na proizvodnju hrane. Kako hrana spada u prioritetne proizvode koji se ne

mogu supstituirati drugim proizvodima to znači da cjelokupna poljoprivredna

proizvodnja ima potencijalnu potražnju, bez obzira dali je ona ravnomjerno

rasporeñena. Kako u svijetu stalno raste broj stanovnika (u nekim dijelovima svijeta

dešava se demografska eksplozija) to stalno rastu i potrebe za proizvodnjom

prehrambenih proizvoda, što znači da je svako društvo zainteresirano stvori što veći

kontingent prehrambenih proizvoda u vlastitoj proizvodnji.

e) Sezonski karakter. Poljoprivredna proizvodnja odvija se u vremenskim intervalima,

što znači da postoje trenuci u kojima je u kratkom vremenu potrebno angažirati veću

masu radne snage (sjetva, žetva, berba) te vremena u kojima se odvijaju biološki

organski procesi u kojima ne treba veći angažman radne snage. Nešto ravnomjerniji

angažman radne snage je u stočarskoj proizvodnji gdje nema tzv. „špiceva“

proizvodnje.

f) Organski sastav kapitala. Poljoprivreda je najstarija djelatnost čovječanstva, ali razvoj

tehnologije u njoj je vrlo spor, čitava stoljeća tehnologija se vrlo malo ili uopće ne

mijenja. Dok je nastanak i razvoj tržišne privrede doveo do brzih promjena u

tehnologiji nepoljoprivredne proizvodnje, u poljoprivrednoj proizvodnji pomaci su

znatno sporiji. To je rezultat i činjenice da u poljoprivredi postoji ograničavajući

faktor, tj. primjenom tehnologije ne mogu se neograničeno povećavati prinosi jer se

vrlo brzo javlja tz. „mrtva točka rentabilnosti“ što znači da svaka jedinica dodatnog

kapitala ne odbacuje nikakve efekte već predstavlja jedino trošak.

g) Odreñivanje cijene. Uzimajući u obzir navedeno od a do f jasno su vidljive

specifičnosti koje se javljaju u poljoprivrednoj proizvodnji u odnosu na

nepoljoprivrednu. Te razlike dovode do toga da cijena poljoprivrednih proizvoda

formira prema uvjetima proizvodnje na najlošijem zemljištu,ne apsolutno, već onom

čije troškove proizvodnje može tržište prihvatiti.

U poljoprivrednoj proizvodnji javlja se posebni oblik dohotka od vlasništva a to je

zemljišna renta. Renta se plaća kao naknada za korištenje tuñeg zemljišta te predstavlja

kalkulativnu stavku cijene poljoprivrednog proizvoda, bez obzira dali se radi o poduzetniku


49

koji koristi tuña zemljišta ili zemljovlasniku koji sam ulaže u poljoprivrednu proizvodnju što

znači da utječe na cijene poljoprivrednih proizvoda.

Zemljišnu rentu kao naknadu za korištenje tuñeg zemljišta nalazimo i prije kapitalizma

kao radnu, naturalnu i novčanu. U tržišnoj privredi renta se plaća uglavnom u novcu iako se u

nekim slučajevima obračunava i u dijelu proizvoda, uglavnom na manjim parcelama.

Zemljišne rente mogu biti u poljoprivrednoj proizvodnji tzv. poljoprivredne rente i

koje proizlaze iz nekih drugih karakteristika zemljišta tzv. nepoljoprivredne rente.

Poljoprivredne zemljišne rente su:

a) Apsolutna zemljišna renta,

b) Diferencijalna zemljišna renta I,

c) Diferencijalna zemljišna renta II,

d) Monopolska zemljišna renta

Apsolutna zemljišna renta, samo joj ime govori, javlja se na svim zemljištima pa i na

najlošijim, koja se nalaze u procesu obrañivanja. Struktura prodajne cijene traži da se pokriju

troškovi proizvodnje, podmiri obaveza plaćanja rente i ostvari planirana dobit. Ako cijena

poljoprivrednog proizvoda može pokriti sve ove veličine tada će doći do ulaganja kapitala u

proizvodnju. Iako renta de facto znači porast visine ulaganja a time i rast prodajnih cijena

jasno je da je ona uvjet proizvodnje jer vlasnički monopol ne dozvoljava ulazak zemlje u

obradu bez plaćanja zemljišne rente. Apsolutna renta je na najlošijem zemljištu jedini oblik

rente, dok će se na boljim zemljištima na kojima se ostvaruju niži troškovi proizvodnje po

jedinici proizvoda, uz nju javljati i neki drugi oblici renti. To je značajno zbog toga što je

cijena ostvarena na najlošijem zemljištu regulatorna cijena proizvodnje odnosno minimalna

cijena koju mora ostvariti svaki poduzetnik kao uvjet uspješnog ulaganja kapitala.

Diferencijalna zemljišna renta I rezultat je razlika u prirodnim uvjetima pojedinih

zemljišta. Već je prije spomenuto da postoje značajne razlike u prirodnim uvjetima pojedinih

zemljišta, prirodna plodnost, vlaga temperatura i dr. To znači da će ista masa kapitala uložena

u dva zemljišta jednake površine ali različitih prirodnih uvjeta ostvarivati različite efekte.

Kako je regulatorna cijena ona koja se postiže na najlošijim zemljištima (najniža plodnost) ali

još uvijek tržišno prihvatljiva, to će sva zemljišta koja imaju niže troškove proizvodnje kao

rezultat prirodnih okolnosti ostvarivati dodatni efekt koji se zove diferencijalna zemljišna

renta I s naslova prirodnih uvjeta proizvodnje. Ova renta osim prirodnih uvjeta može

rezultirati i položajem zemlje u odnosu na tržište. Poljoprivredni proizvodi plasiraju se preko

tržišta i njihova dostava na tržište iziskuje dodatne troškove. Ukoliko je položaj zemljišta


50

takav da iziskuje niske troškove dostave na tržište tada će poduzetnik s toga zemljišta

ostvarivati odreñenu razliku ili diferenciju u odnosu na proizvoñače koji imaju više troškove

dostave robe, uz prije navedenu regulatornu cijenu. Ova razlika u troškovima dostave robe na

tržište, a koji čine dio cijene koštanja, naziva se diferencijalna renta I s naslova položaja

prema tržištu.

Diferencijalna renta II javlja se u slučaju dodatnog ulaganja kapitala odnosno na toj

osnovi postizanja veće efikasnosti proizvodnje. Svaki poduzetnik nastoji povećati

proizvodnju, u ekstenzivnom smislu to nije moguće jer postoje ograničavajući faktori pa to

nastoji postići intenziviranjem poljoprivredne proizvodnje. Ulaganjem dodatnog kapitala

može doći do rasta fizičkog obujma proizvodnje te do snižavanja troškova proizvodnje po

jedinici proizvoda. Tako ostvarene pozitivna razlika u odnosu na uložen kapital naziva se

diferencijalna renta II. Svako dodatno ulaganje kapitala, iz raznih razloga, ne mora dovesti do

porasta efikasnosti proizvodnje pa o diferencijalnoj renti II govorimo u slučaju kad dodatno

uložen kapital odbacuje dodatne efekte.

Monopolska renta javlja se na zemljištima koje imaju neke izuzetne pogodnosti za

proizvodnju specifičnih vrsta proizvoda. Najčešće se kao primjer navodi proizvodnja vina i

proizvoda na bazi prerade vina čija proizvodnja se javlja na područjima koje imaju izuzetne

prirodne okolnosti, broj sunčanih dana, nagib i sastav tla i sl. Obzirom da se radi o

ograničenoj proizvodnji koja se javlja samo na tom području (Champagne, Cognac, Tokay i

sl.) na strani ponude stoji jedan ili vrlo mala grupa proizvoñača koji su monopolisti jer nemaju

konkurenciju. To znači da, formalno gledajući, nema ograničenja za visinu prodajnih cijena.

Cijena za takove proizvode (oni ne spadaju u proizvode za podmirenje elementarnih potreba)

se formira prema tzv. „psihološkoj teoriji vrijednosti“ da roba vrijedi toliko koliko netko želi

platiti za nju. Ipak i u tom slučaju postoji ograničenje u fondu platežne potražnje za tom

vrstom proizvoda. Rezultat činjenice da je cijena takovih proizvoda trajno iznad tzv.

regulatorne cijene je monopolska zemljišna renta koja se ekonomski realizira preko

monopolske prodajne cijene.

Uz navedene poljoprivredne zemljišne rente postoje i nepoljoprivredne zemljišne rente

koje su rezultat nekih specifičnih karakteristika pojedinih zemljišta. Tako možemo govoriti o

gradilišnoj renti, rudničkoj renti, turističkoj renti, vodoprivrednoj renti, šumskoj renti i sl.

Detaljnije: Isto: 220. – 228.


51

21. DOMAĆI BRUTO PROIZVOD

U svakom gospodarstvu bitno je utvrditi i analizirati promjene koje se dešavaju

odnosno efekte koji su ostvareni u nekom vremenskom razdoblju. Najprihvatljiviji, iako ne

idealan, pokazatelj je bruto domaći proizvod. Ova veličina ukazuje nositeljima ekonomske

politike na uspješnost ili neuspješnost provoñenih mjera kao i na mjere koje bi se trebale

poduzimati u budućim razdobljima.

BDP je ukupna tržišna vrijednost svih finalnih proizvoda i usluga proizvedenoj u

nekoj državi u godinu dana.

BDP izražavamo u novčanoj vrijednosti (što je jedino moguće, jer naturalni izraz

brojnih roba u različitim mjernim jedinicama ne predstavlja nikakav upotrebljiv podatak) koju

dobijemo preko tržišnih cijena različitih roba i usluga. Za svaku godinu izračun BDP se

izvodi temeljem stvarnih (tekućih) cijena, a tako utvrñen BDP naziva se nominalni BDP.

Tako utvrñen BDP nije pogodan za usporedbe s ostvarenjima u prethodnim razdobljima jer

eventualne promjene, odnosno rast BDP –a nije samo rezultat fizičkog rasta opsega

proizvodnje već i promjena u nivou tržišnih cijena. Radi toga za kvalitetne usporedbe nužno

je odstraniti utjecaj promjena cijena odnosno nominalni BDP svesti na realni BDP, svoñenjem

tekućih cijena na stalne. Realni BDP dobijemo tako da nominalni BDP stavimo u odnos s

indeksom cijena. Na taj način eliminiran je utjecaj tržišnih cijena i sve promjene u BDP

rezultat su promjena u fizičkom opsegu proizvodnje. Kad govorimo o indeksu cijena tada

mislimo na tržišne cijene svih proizvoda koji se javljaju na tržištu za razliku kad govorimo o

„košari proizvoda“ tada mislimo samo na proizvode kojima se podmiruju neophodne životne

potrebe. Radi toga se može desiti da indeks cijena (inflacija) raste znatno manje nego što raste

cijena „košare proizvoda“ odnosno životni standard pada brže nego što to bilježi službena

statistika.

BDP se radi mogućnosti meñunarodnih usporedbi izražava u američkim dolarima i to

u odnosu na broj stanovnika odnosno per capita.

BDP može se mjeriti na dva načina:

a) mjerenjem tijeka finalnih proizvoda,

b) mjerenjem tijeka troškova


52

Ako BDP izražavamo mjerenjem tijeka finalnih proizvoda tada se on može izraziti na

slijedeći način

BDP = OP + BI + DI + NI,

kod čega navedene oznake predstavljaju:

OP = Osobna potrošnja.

Ova veličina predstavlja izdatke stanovništva za finalne proizvode za zadovoljavanje

potreba za proizvodima i uslugama a predstavljaju nivo mogućnosti zadovoljavanja životnih

potreba odnosno nivo životnog standarda. Izdaci za godišnju potrošnju mogu se podijeliti u tri

kategorije: trajnija dobra (automobil, razni kućanski aparati i sl. ) direktno potrošna dobra

(hrana) i razne usluge (zdravstvo). Ova potrošnja čini najveći dio BDP – a, a na koji način će

biti strukturirana izmeñu pojedinih oblika zavisi o čitavom nizu elemenata, iako bi ona trebala

imati tendenciju stalnog rasta, ukupno i per capita, kao odraz rasta životnog standarda koji

rezultira iz uspješnih mjera ekonomske politike što je cilj svake države.

BI = Bruto investicije

Već je bilo govora o ulozi i značaju investicija u privrednim tokovima. Investicije

znače povećanje mase društvenog kapitala a mogu se označiti odricanjem od sadašnje

potrošnje za kvalitetniju potrošnju u budućnosti. BDP svake godine rezultat je ulaganja u

prethodnim razdobljima a sadašnja ulaganja odrazit će se u budućim veličinama BDP-a,

odnosno investicije su povećanje mase kapitala kojima se povećavaju proizvodne mogućnosti

u budućim razdobljima. Bruto investicije znače da ulaganja uključuju sva proizvedena

investicijska dobra a ne umanjuju se za amortizaciju koja predstavlja istrošeni kapital u toku

godine. Kod toga postoji razlika izmeñu bruto i neto investicija. Neto ulaganja predstavljaju

stvaranje kapitala (bruto ulaganja) umanjena za otpis kapitala (amortizaciju), odnosno neto

investicije jednake su bruto investicijama umanjenim za amortizaciju. Bez obzira na navedeni

u praksi se u obračun BDP-a uzima vrijednost bruto investicija jer je teško precizno utvrditi

vrijednost amortizacije.

DI = Izdaci za troškove države

Pojedinačno gledajući daleko najveći potrošač je država. Država troši sredstva na

financiranje državne administracije, vojske, policije, sudstva i dr. Država svoje usluge

uglavnom ne prodaje na tržištu a nabavlja mnoga potrošna dobra kao i investicijske

proizvode. Kod obračuna BDP_a svi izdaci države pribrajaju se kategoriju tijeka proizvoda

koja se zove „izdaci za troškove države“. U masu ovako utvrñenih sredstava nisu uključena


53

transferna plaćanja. To su plaćanje države prema pojedincima iza kojih ne stoji odgovarajuća

protuvrijednost kao kod ostalih kupovina roba i usluga već su to socijalna davanja za

nezaposlenost i izostavljaju se iz BDP-a

NI = Neto izvoz

U vrijednost BDP-a ulazi saldo meñunarodne razmjene dobara i usluga. Svaka zemlje

manje ili više izvozi i uvozi. Pozitivan ili negativan saldo vanjske trgovine uključuje se u

veličinu BDP-a i pridonosi njegovom povećanju ili smanjenju.

Suma navedenih veličina predstavlja BDP ostvaren u jednoj godini, a izražen u USA $ i

stavljen u odnos s brojem stanovnika odnosno per capita pokazuje stanje razvijenosti nekog

nacionalnog gospodarstva u usporedbi s drugim više ili manje razvijenim zemljama.

Ako se BDP utvrñuje tijekom troškova tada se on sastoji od nadnica, kamata, renti,

profita, amortizacije i neizravnih poslovnih poreza. Sve ove veličine već smo susretali osim

neizravnih poslovnih poreza koji predstavljaju poreze kod kojih nije poznat poreski obveznik,

kao na pr. porez na dodatnu vrijednost koji predstavlja kalkulativnu stavku gotovo svih

proizvoda (osim onih kod kojih je nulta stopa) a plaćaju ga potrošači kod kupnje nekog od

proizvoda.

Ako od BDP-a odbijemo vrijednost amortizacije dobivamo Neto društveni proizvod ili

nacionalni dohodak. Zbog prije spomenutih teškoća u obračunu amortizacije u praksi se

redovito koristi BDP.

Uz izračun BDP-a posebno značajna veličina je raspoloživi dohodak odnosno koliko

godišnje novca stoji na raspolaganju za trošenje. Ova veličina može se utvrditi polazeći od

BDP-a i to tako da prvo dobijemo narodni dohodak koji se dobiva umanjenjem BDP-a za

amortizaciju kao što je to već objašnjeno. Od tako utvrñenog nacionalnog dohotka oduzimaju

se izdaci za poreze (izravne tj. takovi porezi kod kojih je poznat poreski obveznik, na pr.

porez na imovinu, nasljedstvo, darove i sl.) te sredstva namijenjena štednji (privatne osobe,

kućanstva) odnosno akumulaciji (gospodarski subjekti). Ovom iznosu dodaju se transferna

plaćanja koja ulaze u raspoloživi dohodak jer su i namijenjena neposrednoj potrošnji.

Kad govorimo o obračunu BDP-a tada moramo spomenuti i neke veličine koje ili nisu

obuhvaćene u izračun BDP-a ili imaju negativne posljedice na ubrzani gospodarski rast

odnosno rast BDP-a.

U svakom društvu postoji kolanje odreñenih količina novca koje se nalaze izvan

službene regulative. To može biti plaćanje rada „na crno“, rad u „fušu“, razne kriminalne


54

aktivnosti kod koji se obrću velike svote novca i dr. Iako svaka država nastoji svesti ovakvo

kolanje novca na minimum, ono vjerojatno nikada neće biti potpuno iskorijenjeno. Jer

plaćanjem rada neregistriranim izvoñačima ne samo da se ne uplaćuje dio sredstava u

društvene fondove već se stvara nelojalna konkurencija jer su takovi izvoñači jeftiniji od onih

koji u svoju cijenu moraju ukalkulirati sva propisana davanja. Brojne aktivnosti podzemlja u

širokom rasponu od kockanja, raspačavanja droge, prostitucije i sl. bez obzira dali bi se mogli

računski utvrditi namjerno su izbačene iz odračuna jer nacionalna proizvodnja ne pokriva

nezakonite radnje.

Drugo pitanje koje se javlja kao posljedica rasta BDP-a koji je rezultat povećanja

opsega proizvodnje su posljedice koje izaziva takav rast odnosno pitanje ekologije. Izgradnja

svakog objekta više ili manje zadire u prirodne tokove. Povećanje proizvodnje koje se

obuhvaća u obračunu BDP-a može izazvati veće negativne posljedice nego što su efekti od

povećanja proizvodnje. To znači da kod svakog ulaganja treba voditi računa da se izbjegnu ili

svedu na najmanju moguću mjeru sve negativnosti koje proizlaze iz upotrebe novih

tehnologija, korištenja novih sredstava, fizičkog rasta obujma proizvodnje i dr.

U BDP- nisu uključene aktivnosti koje se inače nalaze na tržištu kao što je spremanje

hrane, čuvanje djece, pranje rublja i sl. Procjenjuje se da bi vrednovanje neplaćenog rada u

kućanstvu predstavljalo značajnu stavku u ukupnom iznosu osobne potrošnje. Isto tako ne

može se vrijednosno izraziti vrijednost slobodnog vremena. Rast proizvodnosti rada doveo je

do skraćivanja radnog vremena i ostavljanja većeg fonda sati za slobodne aktivnosti, razne

vrste rekreacije, hobi i sl. Samim tim način života dobiva novu, kvalitetniju dimenziju

odnosno predstavlja viši nivo životnog standarda.

22. DRŽAVNI PRORAČUN, JAVNI DUG I FISKALNA POLITIKA

Svaka država ima svoj proračun (budžet) u kojem planira svoje prihode i rashode za

proračunsku godinu, koja ne mora biti uvijek ista s kalendarskom.

Proračunske prihode čine u najvećoj mjeri razne vrste poreza, zatim takse, carine i

druga davanja u državni proračun.

Proračunske rashode čine svi oni izdaci koji se financiraju iz državnog proračuna kao

što su troškovi državne uprave, vojska, policija sudstvo, odgoj i obrazovanje, kultura i dr.


55

Proračunski rashodi trebali bi se pokriti proračunskim prihodima i tada se govori o

uravnoteženom proračunu. U slučaju kad prihodi premašuju rashode govorimo o

proračunskom višku i obratno o proračunskom manjku.

U teoriji nalazimo nekoliko vrsta proračuna i to: stvarni koji počiva na stvarno

utvrñenim prihodima i rashodima, strukturni koji polazi od ocjene prihoda i rashoda i manjka

ili viška ako bi gospodarstvo ostvarivalo maksimalno moguću proizvodnju i ciklički kojim se

mjeri utjecaj poslovnog ciklusa na prihode, rashode i višak ili manjak proračunskih sredstava.

Državni proračun ima dvije važne ekonomske funkcije. Pomoću njega država može

usmjeravati sredstva odnosno davati poticaje za ulaganje u odreñene grane i sektore, prema

utvrñenim nacionalnim prioritetima. Isto tako fiskalnom politikom proračun može utjecati na

ključne makroekonomske ciljeve. Fiskalna politika znači usklañivanje poreza i javnih

izdataka u cilju prilagoñavanju promjenama koje se dešavaju u poslovnom ciklusu.

Kad dolazi do viška rashoda nad prihodima odnosno kada se javlja proračunski

manjak država mora posuditi sredstva kako bi pokrila proračunski manjak. U tom slučaju

govorimo o državnom (javnom)dugu koji se pokriva izdavanjem kratkoročnih vrijednosnih

papira – obveznica. Obveznica je vrijednosni papir koji je sličan dionici, donosi odreñenu

dobit – kamate, ali ne daje vlasnička i upravljačka prava. Kad govorimo o državnom dugu

potrebno je razlikovati unutarnji i vanjski dug.

Unutarnji dug je onaj koji država duguje domaćim vjerovnicima. Vanjski dug javlja se

kada država ima obaveze prema vanjskim vjerovnicima. To znači da bi za podmirenje

stvorenog duga trebalo prodati dio nacionalne imovine ili izvesti za toliki iznos robe i usluge.

Na taj način inozemni dug definitivno uključuje oduzimanje od izvora dostupnih za potrošnju

u zemlji koja je dužna, što je manji problem ako su vanjska sredstva kao dodatna akumulacija

rezultirala otvaranjem novih pogona i novom zaposlenošću i imala neposredan utjecaj na

gospodarski rast ali je puno veći problem ako su vanjska sredstva utrošena za neproizvodnu

potrošnju, što znači da je potrošnja bila iznad stvarnih mogućnosti a obaveza vraćanja duga

rezultira u realnom padu životnog standarda. Ovaj drugi slučaj je češći a kako on ima

nepovoljan odraz na stanje u stanovništvu u pravilu se rješava najlošijim načinom, novim

dugom odnosno kontinuiranim rastom vanjskog duga bez značajnijih promjena u strukturi

gospodarstva.

Detaljnije. Isto: str. 321. 326.


56

Pitanja za ispit

1. Ekonomske znanosti u sistemu društvenih znanosti

2. Makroekonomija u sistemu ekonomskih znanosti

3. Osnovna ekonomska pitanja 4. Gospodarski sustavi 5. Proizvodnja – značaj i

karakteristike 6. Proizvodnost rada – pojam i

tendencije 7. Podjela rada – društvena i

tehnička 8. Raspodjela i preraspodjela 9. Razmjena – oblici i karakteristike 10. Potrošnja – vrste potrošnje 11. Osnovni resurs – zemlja 12. Osnovni resurs – kapital 13. Osnovni resurs – rad 14. Društveno bogatstvo 15. Nastanak i razvoj novca 16. Funkcije novca 17. Promjene u vrijednosti novca 18. Tržište – pojam i funkcije 19. Monopoli – oblici monopola 20. Uloga države u ekonomiji 21. Kapital, profit i profitna stopa 22. Obrt kapitala 23. Stalni i opticajni kapital u

obrtnom ciklusu 24. Organski sastav faktora

proizvodnje 25. Akumulacija kapitala 26. Novčana i stvarna akumulacija 27. Investicije i njihov značaj za

privredu 28. Radni resursi

29. Nadnice – vrste nadnica 30. Zaposlenost, nezaposlenost,ž –

vrste nezaposlenosti 31. Novčarski kapital 32. Centralna banka 33. Poslovne banke 34. Značaj trgovine u nacionalnoj

privredi 35. Troškovi u trgovini i trgovački

profit 36. Društvo kapitala – dioničko

društvo 37. Društvo kapitala društvo

ograničene odgovornosti 38. Burze 39. Uloga poljoprivrede u

nacionalnoj privredi 40. Specifičnosti poljoprivredne

proizvodnje 41. Apsolutna zemljišna renta 42. Diferencijalne zemljišne rente 43. Monopolska zemljišna renta 44. Nepoljoprivredne zemljišne rente 45. BDP – pojam i značaj 46. Načini utvrñivanja visine BDP –a 47. Struktura BDP – mjerena

tokovima proizvodnje 48. Struktura BDP – mjerena tokom

troškova 49. Nacionalni dohodak i raspoloživi

dohodak 50. Veličine izvan BDP –a 51. Fiskalna politika 52. Državni proračun 53. Javni dug

Documents

Prof. dr. sc. Milivoj Reñep · PDF fileMakroekonomija (grč. makros = velik) istražuje i proučava procese na razini cjelokupnog narodnog gospodarstva npr. Hrvatske, što znači