PSIHOLOGIJA SAOBRAĆAJA(vozači motornih vozila 60 časova)

Saobraćajna psihologija je dio psihologije koja se bavi proučavanjem ponašanja ljudi u saobraćajnom sistemu i procese koji se odvijaju prilikom upravljanja saobraćajnim sredstvom.

Ponašanje u saobraćaju vrlo je složeno i specifično jer na vozača u saobraćaju neprekidno djeluje veliki broj informacija vezanih za vozilo i put. Specifičnost se ogleda i u tome što se cjelokupno ponašanje i reagovanje vozača, na brzu promjenu uslova u saobraćaju dešava, dok je pokretu i dok su u pokretu i drugi učesnici u saobraćaju, gdje je osnovna dimenzija brzina. Tako se vozačka aktivnost razlikuje od većine drugih ljudskih aktivnosti.

To znači da vozač mora u vrlo kratkom vremenu da:- Od svih dobivenih, odabere one informacije koje su važne za djelatnost upravljanja

vozilom,- Riješi nastalu situaciju – problem,- Donese odluku da reaguje,- Reaguje.

Osnovni zadatak saobraćajne psihologije je da proučava psihofizičke osobine i procese učesnika u saobraćaju i okolnosti koje na njih utiču prilikom upravljanja saobraćajnim sredstvom.

Zadatak saobraćajne psihologije jeste proučavanje:- Osobina ličnosti vozača od kojih zavisi efikasni i bezbjedno upravljanje

saobraćajnim sredstvom.- Psihičkih procesa vezanih za prijem, obradu i predaju informacija.- Ponašanja vozača prilikom prijema informacija sa saobraćajnog sredstva i njihova

predaja preko komadnog sistema.- Spoljašnjih uslova (temperatura, buka, vibracije) koje djeluju na vozača i bitno

mijenjaju njegovo ponašanje, što može imati za posljedicu smanjenu efikasnost i sigurnost upravljanja.

- Umora i monotonije.- Djelovanje alkohola, droga, medikamenata i drugih faktora koji bitno mijenjaju

ponašanje vozača.

Prvenstveni značaj saobraćajne psihologije je u prevenciji ili zaštiti vozača od mogućnosti izazivanja saobraćajne nezgode. Jedan od oblika prevencije je selekcija vozača (posjedovanje fizičke i mentalne sposobnosti za upravljanje saobraćajnim sredstvom).

Da bi saobraćajna psihologija ostvarila zadatke i povećala sigurnost odvijanja saobraćaja, u naučnoistraživačkom radu koristi se metodama:- Metoda samoopažanja (zasniva se na opažanju vlastitih doživljaja, misli, želja,

osjećaja itd)- Metoda sistematskog promatranja (sastoji se u opažanju ponašanja, na sebi i

drugima koja se mogu vidjeti)- Metoda eksperimenata (to je postupak kojim se namjerno u kontrolisanim uslovima

izaziva neka pojava s ciljem njenog opažanja, mjerenja i proučavanja).

Tehnike u psihološkim istraživanjima podrazumijevaju posebne postupke koji se koriste u pojedinim fazama naučnog istraživanja, prije svega za prikupljanje podataka i njihovu obradu. Postoji veliki broj tehnika koje se koriste, a među ostalim su: upitnik, intervju, testovi itd.

Osnove psihičkog života

Filogenetski ravitak psihičkog života kod čovjekaRazvitak psihičkog života čovjeka tekao je kroz evoluciju od nižih oblika ponašanja instinkata – nagona, koji su naslijeđeni (instinkt samoodržanja, majčinski instinkt, instinkt za društvom, nagon za hranom, nagon za vodom, izbjegavanjem bola, seksualni nagon), prema složenijim oblicima ponašanja kao što su navike (koje se stiču u toku života) i najvišem obliku psihičkog života – intelektualno ponašanje (koje se zasniva na procesu mišljenja i rezoniranju)

Biološki faktori razvoja ljudske svijestiRazvoj ljudske svijesti je rezultat biološkog i društvenog razvoja čovjeka, na koji utiču:

Biološki faktori - Razvitak psihičkog života čovjeka, najuže je povezana sa razvitkom nervnog sistema u toku evolucije. Razvoj živih bića stvorio je biološki-fiziološke pretpostavke za postanak čovjeka. Biološki razvoj stvorio je i neke oblike psihičkog života (instinkti-nagoni, navike, intelektualno ponašanje). Biološki faktori su uglavnom naslijeđeni i predstavljaju osnovu u formiranju ličnosti. Oni određuju granice razvoja jedne ličnosti. U biološke faktore ubrajamo:- Fizičku konstituciju (građu) - Nervni sistem- Endokrine žlijezde (žlijezde sa unutrašnjim lučenjem)

Socijalni faktori – Sam biološki razvoj ne bi nikada doveo do pojave čovjeka da se nije javio još jedan faktor – društvo i rad. Kada je čovjek počeo proizvoditi oruđa za rad, kada je od biološkog postao i društveno biće, kada je dobio svijest o sebi, tada govorimo o pojavi ljudske svijesti.

Fizičku konstituciju (građa) – se odnosi na čovjekov izgled, rast, razvijenost mišića, debljinu, što je od značaja za formiranje određenih fizičkih osobina.

Nervni sistem čovjeka – ima tri osnovne funkcije:a) Reguliše rad pojedinih organa i usklađuje rad organizma u cijelini;b) Omogučava vezu organizma sa vanjskim svijetomc) Predstavlja glavnu fiziološku osnovu za cijelokupni čovjekov psihički život.

Može se podijeliti na: Centralni nervni sistem (CNS) kojeg čine: - veliki mozak, - mali mozak, - moždano deblo, - kičmena (leđna) moždina.

Periferni nervni sistem – sačinjavaju ga:- Snopovi živčanih vlakana koji povezuju centralni nervni sistem sa osjetnim

organima, mišićima, žljezdama;- Neke manje skupine živčanih stanica koje su smještene izvan CNS-a;Funkcionalno unutar perifernog nervnog sistema razlikujemo:

o Somatski nervni sistem je u vezi s osjetnim organima i skeletnim mišićima i na taj način omogućuje primanje informacija iz okoline i reagiranje na njih;

o Vegetativni nervni sistem ima prvenstveno funkciju da upravlja radom unutarnjih organa i na taj način omogućuje skladno funkcionisanje organizma (kontrolira rad srca, dišnog sistema, probavnog sistema itd.)

Endokrine žlijezde

OSNOVNI PSIHIČKI PROCESIČovjekov psihički život čine psihički procesi i psihičke osobine.

Psihički procesi su prije svega izraz ili rezultat procesa koji se zbivaju u mozgu i drugim nervnim strukturama, a predstavljaju nešto subjektivno dostupno samo onome koji to doživljava.Takvi, psihički procesi su na primjer: osjećanja, osjeti, pažnja, percipiranje, motivacija, mišljenje itd. zahvaljujući kojima čovjek dolazi do određenih spoznaja i određenih znanja.

Prvu kariku u procesu spoznaje čini opažanje vanjskog svijeta.

Opažanje vanjskog svijeta nam prije svega omogućuju naši osjetni organi (čula) i odgovarajući nervni (živčani) mehanizmi koji predstavljaju fiziološku osnovu naših procesa. Opažanje je složen psihički proces pod kojim se podrazumijeva svijest o predmetima pojavama iz okoline kada oni neposredno djeluju na čula. Na osnovu određenih spoznaja čovjek i preduzima određene akcije i aktivnosti.

OSJETIKako predmete čovjekovog okruženja karakteriše čitav niz osobina, kao što su boja, težina, glatkoća, miris itd. to je saznanje o njima veoma značajno za opažanje. Neposredno saznanje o pojedinim osobinama predmeta i pojava putem čula naziva se osjet ili osjećaj.

Osjećaji su najprostiji psihički procesi i sadržaji svijesti, koje u svakodnevnom životu ne doživljavamo izolovano, nego u sastavu opažaja u koje su uklopljeni. (kada imamo osjet crvenog, to crveno ne doživljavamo nezavisno od predmeta kojem pripada, nego vidimo crven automobil, crveno svjetlo na semaforu i sl.) Da bi smo doživjeli osjet, treba da postoji draž koja djeluje na čulo (osjetni organ), zatim čulo, nervna veza od čula do centra u kori velikog mozga i odgovarajući centar u kori velikog mozga.

Osobine predmeta i pojava koje djeluju na naša čula nazivamo dražima. Čula su se izgradila i specijalizovala u vezi sa dražima, koje su na njih stalno djelovala. Tako se čulo vida razvilo za prijem svjetlosnih treperenja, čulo sluha za prijem zračnih treperenja, čulo mirisa za prijem raznih mirisnih materija itd.

Prema porijeklu odakle dolaze, draži mogu biti: - spoljne, fizičke (svjetlosni zraci, zvučni talasi, toplotna strujanja, mirisi itd.) i - unutrašnje, fiziološke, koji dolaze iz našeg organizma i obavještavaju nas o

poremećajima i stanjima organizma (glad, žeđ, bol, umor itd.)

Čovjek ima osjetne organe - čula vida, sluha, ravnoteže i kretanja, kožne osjete (dodira, toplog-hladnog, bola), mirisa i okusa.

Osjeti su doživljaji izazvani neposrednim djelovanjem fizikaino - hemijskih procesa na osjetne – čulne organe. Osjeti se, zapravo prva stepenica u procesu opažanja vanjskog svijeta.Fiziološki mehanizam na bazi kojeg se stvaraju osjeti zove se analizatorom.

Svaki takav analizator (osjetni organ koji analizira vanjske utiske) sastoji se od tri dijela: - receptora, koji prima podražaje iz vanjskog svijeta, - senzornih živaca koji provode stvorene nervne impulse i - centra u kori velikog mozga u kojima nervna aktivnost prelazi u psihonervnu

aktivnost praćenu subjektivnim doživljajima.

Psihološki uzeto, osjeti predstavljaju specifičnu grupu psihičkih procesa koji imaju niz zajedničkih karakteristika, od kojih su najvažniji:

1. Kvalitet osjeta jest ono specificno svojstvo po kojem se pojedini osjeti bitno razlikuju jedni od drugih. To je ono po čemu, na primjer razlikujemo gorko od crvenog, tvrdo od hladnog, itd. 2. Intenzitet osjeta je zajednička karakteristika ove grupe psihičkih procesa. On ovisi od nekoliko faktora. - Intenzitet podražaja - što je jači podražaj, bit će jaci i osjet koji je njime izazvan. Tako će jači izvor svjetlosti izazvati jači vidni osjet, jači zvuk izazvati jači slušni osjet, itd.Na intenzitet osjeta utiče i veličina podražene površine receptora. Na primjer, intenzitet pritiska koji osjećamo bit će veći ako je podražen veći broj odgovarajućih stanica u koži tijela. - Trajanje podražaja utiče na intenzitet osjeta, tako da taj intenzitet slabi ukoliko podražaj duže traje. To je pojava osjetne adaptacije. Na primjer, ulazeći u prostoriju gdje nešto miriše, osjetimo u početku taj miris intenzivno, ali već poslije kratkog vremena taj osjet se zbog adaptacije gubi.Primjer osjetne adaptacije je i pojava adaptacije na svjetlo. Adaptacija na svjetlo je smanjenje osjetljivosti vidnog sistema pri izlaganju svjetlu, koja se očituje u tome, da kada sa jake sunčeve svjetlosti uđemo u tamnu kino salu, u početku ne možemo da vidimo nikakve objekte. Tek poslije izvjesnog vremena, vidimo ih vrlo dobro.

3. Trajanje osjeta - ovisi u osnovi o trajanju podražaja. Ali pored toga, trajanje osjeta ovisi i o pojavi adaptacije.

4. Lokalni znak osjeta - pod tim podrazumijevamo ono posebno svojstvo koje nam dopušta da, s manjom ili većom sigurnošću, odredimo s kojeg mjesta osjet dolazi. Ako nas na primjer, neko dodirne - mi i zatvorenih očiju znamo u koji smo dio tijela bili dirnuti.

Najmanja količina draži koja je potrebna da bi se izazvao prvi, jedva primjetni osjet, naziva se donjim pragom draži.

OSJETI VIDA

Preko 80% svih podataka koje vozač dobiva u vožnji dolazi preko čula vida.Zato je sposobnost vida vozača od primarne važnosti. Oko djeluje po istom principu kao i fotografski aparat. Ono ima oblik nepravilne lopte (očna jabučica) a sastoji se iz tri dijela: beonjače, sudovnjače i mrežnjače.

Beonjača u prednjem dijelu prelazi u rožnjaču koja je providna i koja štiti oko od mehaničkih oštećenja. Ispod nje se nalazi dužica koja je pigmentirana. U sredini dužice nalazi se otvor koji se zove, zjenica.

Sudovnjača je bogata krvnim sudovima koji "hrane" oko.

Svjetlost ulazi u oko kroz zjenicu. Zjenica se širi i sužava pod uticajem jačine svjetlosti koja djeluje na oko. Otvor zjenice je uži pri jačoj svijetlosti a veći pri slabijoj. Oko dužice nalazi se sočivo koje mijenjanjem zakrivljenosti omogućuje jasno gledanje predmeta na raznimudaljenostima. Zakrivljenost sočiva regulira poseban mišić.

Svjetlosni snop prolazi kroz zjenicu i prelama u sočivu i pada na očno dno, na mrežnjaču. Mrežnjača je kao osjetljivi film na kome se stvaraju slike predmeta koje gledamo. Svjetlosni zraci prilikom dolaska u mrežnjaču nadražuju neke od vidnih ćelija:- Čepići koji služe za gledanje danju i raspoznavanje boja,- Štapići koji služe za gledanje noću i raspoznavanje crno-bijele boje

Da bi došlo do osjeta vida, potreban je svjetlosni podražaj koji djeluje na oko, kojepotom putem nerva prenosi nastali impuls u centar za vid u mozgu.

Glavne funkcije oka u saobraćaju su:- oštrina vida- širina vidnog polja- raspoznavanje boja- procjena rastojanja- adaptacija oka- zasljepljivanje

Oštrina vidaOštrina vida se definira kao najmanje moguće rastojanje izmedju dvije (svijetle) tačke, koje oko može da vidi odvojeno. Vozač mora jasno i oštro vidjeti predmete i na većoj udaljenosti. Potrebna je veća oštrina vida kada je brzina kretanja vozila veća, jer je zaustavni put kod kočenja duži.

Širina vidnog poljaVidno polje predstavlja prostor koji se zahvata pogledom oba oka i on ima oblik čepa. Ona nam omogućava periferni vid, tj. viđenje lijevo i desno od pravca gledanja. Širina vidnog polja iznosi 140 stepeni do 200 stepeni. Pri povećanoj brzini širina vidnog polja je izuzetno važna, jer se sa povećanjem brzine ona smanjuje a da bi se predmet vidio, neophodno je da bude u vidnom polju.Gubljenjem jednog oka, širina vidnog polja se smanjuje za približno 30 %, posebno ako se izgubi sposobnost viđenja desnog oka.

Centralno područje vidnog polja koje se javlja uslijed preklapanja vidnih polja oba oka, postoji kod binokularnog vida. Ako je širina vidnog polja određena vidnim poljem samo jednog oka, onda toga nema.

Raspoznavanje bojaVozačima je potreban neoštećen kolorni vid jer je sva signalizacija na putevima sastavljena iz različito obojenih tijela.Oko najbolje raspoznaje žutu boju, potom zelenu, crvenu, plavu i Ijubičastu. Oko 8 % ljudi ima urođene mane u raspoznavanju boja i to se uglavnom javlja kod muškaraca. Često se javlja nesposobnost raspoznavanja crvene i zelene boje, a veoma rijetko potpuno sljepilo za boje. Vozač koji ne razlikuje boje, zapada u teškoće kada je magla, mrak, jaka kiša i sl., dok se po rasporedu svjetala može snalaziti pri nailasku na semafore.

Procjena rastojanjaOcjenjivanje međusobnog rastojanja dva ili više predmeta je sposobnost dubinskog viđenja.Procjena rastojanja zavisi od znanja i iskustva vozača. Dobra ocjena rastojanja zasniva se na dobrom binokularnom vidu (viđenje sa oba oka), koji omogućuje da se spoljni svijet vidi reljefno, da se odredi uzajamni odnos predmeta u daljini, da se procjeni udaljenost predmeta, kao i dubina i brzina kretanja, mada je procjena dubine lakša na manjim udaljenostima.

Procjena udaljenosti posebno je važna pri preticanju, pri susretanju sa drugim vozilima i pri parkiranju.

Adaptacija oka i zasljepljivanjeSposobnost prilagođavanja oka promjeni intenziteta osvjetljenja naziva se adaptacija. Lakša je adaptacija oka od mraka na svjetlost (traje samo nekoliko sekundi) nego adaptacija oka od svjetlosti na mrak (traje i do nekoliko minuta).Pri noćnoj vožnji je veoma važna sposobnost oka da se vrlo brzo i uspješno prilagodi na gledanje i viđenje u tami.

Ako nas je vozilo, koje nam dolazi u susret zaslijepilo dugim svjetlima prilikom mimoilaženja, mi jedan dio puta vozimo slijepi. Prilikom zasljepljivanja vozač gubi osjećaj položaja, pa može doći do saobraćajne nezgode.

Zasljepljivanje djeluje dvostruko:- Fiziološki - smanjuje sposobnost za raspoznavanje objekta i kontrasta i na brzinu

percepcije.- Psihološki - smanjuje ugodnost gledanja.

Funkcioni nedostaci i anomalije (poremećaji) vida Najteže oštećenje vida je smanjena oštrina viđenja koja nastaje uslijed iskrivljene

projekcije svjetlosti na mrežnjači. Kokošje slijepilo je kada u oku nema vidnih ćelija oblika štapića ili je njihova funkcija

oštećena. Kratkovidnost je smanjena oštrina vida na daljinu. Takve osobe imaju i slabiji periferni

vid, pa je smanjena sposobnost adaptacija na viđenje u tami. Ovaj nedostatak može se donekle kompenzirat naočalama.

Dalekovidnost je smanjena oštrina viđenja na blizinu, mada se normalno vidi na daljinu.

Astigmatizam je smanjena sposobnost viđenja uslijed nepravilno oblikovane rožnjače očnog sočiva. Ako je oštećenje manje može se odstraniti nošenjem naočala.

Slijepim mrljama nazivamo nesposobnost viđenja u određenim dijelovima vidnog polja. Ova anomalija je uglavnom posljedica oštećenja optičkog nerva.

Djelomično sljepilo za boje – Daltonizam, neraspoznavanje crvene i zelene boje. Osoba sa ovim poremećajem vidi neutralnu boju – sivu.

Osjeti sluhaU prirodi ne postoji zvuk. Zvuk je čisto subjektivan doživljaj. Adekvatna draž za čulo sluha je treperenje vazduha, koje izaziva kretanje tijela (zvučni izvor). Amplituda zvučnog talasa predstavlja veličinu puta koju udareni predmet načini. Jačina doživljaja zvuka zavisi od veličine te amplitude, a visina zavisi od broja treptaja u sekundi.Organ sluha nije ono što vidimo na prvi pogled. Ušna školjka je samo jedan lijevak, a slušni kanal pogodan put za prolaženje talasa. Na kraju slušnog kanala je bubna opna. To je membrana koja dijeli spoljašnje uho od srednjeg. Srednje uho je jedna komora koja u donjem djelu ima kanal – eustahijevu trubu, koja kod čovjeka ulazi u ždrijelo. Bubna opna pod dejstvom zračnih talasa treperi, a za nju je prikačena vrlo fina mala kost – čekić, pa nakovanj, pa uzengija koja te udare prenosi na tzv. ovalno prozorče unutarnjeg uha. Zatim se to treperenje prenosi na puž gdje se nalaze čulne čelije koje budu nadražene. Sve ostalo se odvija u čulnom nervu.Kod čovjeka je čulo sluha manje osjetljivo nego čulo sluha životinja. Čovjek može da čuje zvuk koji ima od 16 – 18 treptaja pa sve do 23.000 treptaja. Ovaj opseg se starenjem smanjuje tako da u 30 godini čuje do 15.000 treptaja a u 60 godini samo 5.000 treptaja u sekundi.Kod zvuka razlikujemo četiri različite osobine: Visina zvuka zavisi od broja treptaja u sekundi.Jačina zvuka zavisi od visine ili amplitude talasa, a doživljavamo je kao glasnostBoja zvuka zavisi od pratečih zvukova koji se javljaju uz osnovni zvukProstornost (volumeniziranost) visoke tonove imamo utisak prostorne ograničenosti, dok duboke tonove doživljavamo kao nešto što ispunjava prostor oko nas.Slušni osjeti se djele na dvije velike grupe:Tonove – Nastaju kada na uho djeluje jednoliko talasanje nekog zvuka, pravilno i periodično.Šumove – Kada na uho djeluju talasi različitih frekfencija i kada usljed toga nema periodičnog talasanja. Doživljavamo ih kao nešto neodređeno, napuklo, hrapavo, nedovršeno pa su zato zamorni i neprijatni.

Kožni osjetiČulne čelije kožnog osjeta se nalaze o onom sloju kože koji nazivamo krzno, a koji je odmah ispod pokožice. Postoji najmanje četiri vrste kožnih osjeta:Dodira – Javljaju se kada su nekom mehaničkom draži nadraženi organi za dodir, tzv. tačke za dodir, koje su negdje gusto raspoređene (vrhovi prstiju) a negdje rjeđe (leđa)Toplog – Osjeti temperature se javljaju kada je okolna temperatura viša ili niža od temperature kože koja obično iznosi 32 – 33 stepena celzijusa. Temperaturu iznad 32-330C pa sve do 540C osjećamo kao toplinu, a preko toga kao bol jer se razara tkivo.Hladnog – Temperaturu od 30C pa sve do 32-330C doživljavamo kao hladno, a ispod 30C kao bol.Bola – To su neprijatna osjećanja koja se javljaju kada pojedine vrste osjeta postanu suviše intenzivne. Ovaj osjet je biološki važan jer nas upozorava na opasnost.

Osjet mirisaMiris je jedan od indikatora za sve ono što je opasno i korisno. Draži koje se svode na određene osobine koje posjeduju neke materije, stručno nazivamo mirisom. To su osobine vezane za prisustvo materijalnih čestica, koje se fizički putem zraka (u kojem lebde) prenose do nosa, organa u kojem se nalaze specijalni čulni epitel sa čulnim ćelijama za ovu osjetljivosti. To se dešava prilikom udisanja zraka.Mirisi mogu biti: neprijatni i prijatni, mirišljivi i smrdljivi

Osjeti ukusaOve draži su karakteristične za materije koje se rastvaraju u vodi ili pljuvački. Te draži nastaju od ukusnih materija koje mogu biti u tečnom, čvrstom ili gasovitom stanju. Čulo ukusa je smješteno u usnoj duplji. Čulnih ćelija ove osjetljivosti ima najviše na jeziku, a na nepcima ih je manje. Postoje četiri osnovna kvaliteta ovih čulni utisaka:

- slatko,- slano,- kiselo,- gorko.

Svi ostali okusi se javljaju kao kombinacija ova četiri kvaliteta.

Osjeti kretanja i ravnotežeOrgan za opažanje kretanja i položaj našeg tijela smješten je u unutarnjem uhu. Kretnje tečnosti u unutrašnjem uhu, uslijed pokreta našeg tijela izaziva draži koje djeluju na čulne čelije smještene u unutrašnjem uhu, a ove informacije se prenose do centara u moždanom deblu.

PERCEPCIJA (Opažanje)Percepcija je složen psihički proces ili psihonervna aktivnost, odnosno cjelovit doživljaj kojim se zahvata i upoznaje objektivna realnost, a nastaje djelovanjem različitih fizikalnih procesa iz okoline (uključujući i procese u vlastitom tijelu) na osjetne organe. Percepcija omogućava neposredno saznanje karakteristika okolnih predmeta i pojava – njihov prostorni i vremenski razmještaj, oblik, te kvalitet i intezivne razlike, na osnovu čulnih podataka i drugih saznajnih procesa kao što su pamćenje i mišljenje.

Iluzije su pogrešna opažanja. Često ih zovemo i perceptivne varke. Draž postoji, ali je mi pogrešno tumačimo. Češće se javljaju kod umornih osoba, pod uticajem alkohola ili lijekova. Posebno su za vozače opasne optičke varke.

Halucinacije su lažna opažanja ili percepcija. Draž ne postoji a čovjek vidi prizore, čuje pogrdne riječi itd. Kod normalnih osoba javljaju se usljed visoke temperature kada imaju neku bolest, npr. trbušni tifus, malariju itd. Međutim one se redovno javljaju kod psihičkih oboljenja i uzimanja jakih narkotičnih tvari.

PamćenjePamćenje je sposobnost zadržavanja informacija stečenih iskustvom ili aktivnim učenjem. Postoji više podijela pamćenja, ali među njima su najvažnija ona prema kojima pamćenje djelimo na Hotimično (namjerno) i nehotimično (nenamjerno), u zavisnosti od postojanja ili ne postojanja psihičkog napora u procesu zapamčivanja. Ukoliko se reprodukcija zapamčenog materijala obavlja bez razumljevanja njegovog smisla tada govorimo o mehaničkom pamčenju, suprotno njemu je logičko pamčenje, tj. elementi zapamčenog materijala u ovom slučaju su smisleno povezani.ZaboravljanjeZaboravljanje je pojava gubitka sječanja koja se očituje u nemogučnosti obnajavljanja onih sadržaja koji su prethodnim učenjem činili dio čovjekovog iskustva. Zaboravljanje je proces u funkciji vremena, a postoji i namjerno zaboravljanje.UčenjeUčenje se definira kao usvajanje novog znanja, vještina ili navika. Ponavljanje je također neophodno za učenje, jer obično nije dovoljno samo jednom susresti neki sadržaj da bi se odmah naučio. Međutim ima slučajeva kada je dovoljno samo jednom nešto doživjeti i da se to zapamti za čitav život.Glavne vrste – mehanizmi učenja su:- Uvjetovani refleks- Učenje putem pokušaja i pogreške,- Metoda imitacije,- Učenje putem uviđanja.

Mišljenje Složeni psihički procesi koji nam omogućuju da mnogo potpunije upoznamo stvarnost i da se u uspješnije u njoj snalazimo jesu procesi mišljenja. Mišljenje je jedan od najvažnijih i po složenosti najviših psihičkih procesa. Pomoću mišljenja, mi uviđamo odnose i veze među pojavama, a što nije moguće ostvariti samo opažajima, odnosno korištenjem pamćenja i reprodukcijama onoga što smo opazili. PredstaveČim jednom prestanu da budu neposredno doživljeni, naši čulni utisci ispoljavaju obične i razne stepene mogućnosti da se, u odsustvu čulnog uzročnika, ponovo jave kao sadržaj naše svijesti. Takvi sadržaji, koji se odnose na ranije čulno doživljavanje ili u izvjesnom stepenu na njega podsjećaju, nazivaju se stručno predstavama. Predstave su manje jasne, znatno siromašnije detaljima od opažaja, nestabilne su, promjenjive i prolazne. S obzirom da je osnova predstava formirana od ranijih čulnih doživljaja, njihova se osnovna podjela zasniva na vrstama čulnog doživljavanja. Prema tome, koliko je čulnih organa

toliko je moguće imati i vrsta predstava ( predstave vida, predstave sluha, predstave mirisa i ukusa itd.)Funkcija govoraZahvaljujući osnovnoj funkciji govora, njegovoj komunikativnoj funkciji (korištenje govora za saopćavanje misli, osjećanja i želja), čovjek uspijeva, ne samo izvanredno da obogati i razvije svoj psihički život nego i da sprovodi u zajednici sa drugim različite akcije, da razvije svoje proizvodne snage, stvori kulturu i izgradi složen sisitem odnosa i institucija. Govor pored riječi koje pored nedvosmislenog mogu imati i dodatno značenje, predstavljaju isto tako i razne vrste mimika, geste, crteži i simboli.Funkcija mašteMaštanje je u uskoj vezi sa mišljenjem. Odnos između ta dva procesa je nadopunjujući. Ako za rješavanje kakvog problema postoje svi potrebni elementi, problem se rješava mišljenjem, a ako neki elementi nedostaju, problem se rješava mišljenjem i maštom. U slučaju da nikakvih elemenata za rješavanje problema nema, čovjeku ostaje na raspolaganju samo mašta pomoću koje rješava problem. Tu vrstu mašte nazivamo inventivna mašta. Pored takve mašte postoji i kreativna ili stvaralačka mašta, pomoću koje se stvaraju naučne, umjetničke i druge originalne ideje.EmocijeEmocije možemo definirati kao psihički proces koji odražava naš odnos prema stvarima i događajima što nas okružuju, prema drugim ljudima i prema svojim vlastitim postupcima, akcijama i doživljajima.Smatra se da postoje četiri osnovne emocije:- Strah je jedna od najvažnijih emocija. To je intenzivna i neugodna emocija u vezi sa

stvarnom ili mogućom opasnosti, često povezana sa željom da se pobjegne ili sakrije. Ovu emociju prati manje ili više intenzivna napetost i čitav niz fizioloških promjena u organizmu (suha usta, lupanje srca, znojenje, drhtanje i sl.). Vrlo intenzivni strahovi u vezi sa nekim predmetima ili situacijama (npr. patološki strah od mraka, strah od zatvorenog prostora, strah od vode i sl.) bez pravog razloga, nazivaju se fobije.

- Srdžba je obično izazvana različitim preprekama koje nam se ispriječe u situacijama kada smo posebno motivirani za postizanjem određenog cilja, a pri tome često mislimo da se pojavljivanje prepreke moglo izbjeći. Može biti različitog intenziteta, od lagane zlovolje do pravog bijesa. Srdžba je redovno praćena intenzivnim fiziološkim reakcijama (povišenje pulsa i krvnog pritiska, pojačano lučenje adrenalina itd.), kao i karakterističnim, najčešće agresivnim ponašanjem (vikanjem, udaranjem šakom o sto i sl.).

- Radost je vrlo ugodna i intenzivna emocija, obično izazvana nekim postignutim ili jako željenim ciljem. Fiziološke reakcije koje prate ovu emociju su ubrzanje pulsa ali još više u karakterističnom ponašanju, kao što je živahnost, nasmijanost i slično. Ako je veselo ponašanje vrlo upadljivo, onda to nazivamo euforijom. Radost ima važnu ulogu u životu i bez te emocije život bi bio beskonačno siv, depresivan i neugodan.

- Tuga je emocija povezana sa intenzivnom neugodom. Pod uticajem te emocije dolazi do privremenog usporavanja aktivnosti. U dubokoj tugi, ljudi sjede i gledaju "u prazno", odbijaju hranu, ništa ih ne interesuje.

Motorno ponašanje

Jedan od najvažnijih i najsloženijih oblika ljudskog ponašanja je motorno ponašanje. Ono se odnosi na pokrete. Oni mogu biti: - prosti odgovori na draž, bez učešća svijesti, kao što su razni trzaji tijela;- pokreti koji se izvode po navici, bez ikakve svrhe i prilagođavanjima uslovima;

Ali, kada govorimo o motornom ponašanju, prvenstveno se misli na one pokrete koje čovjek izvodi prilagođavajući ih uslovima, odnosno one koje radi sa namjerom i željom da ostvari određeni cilj.

Motorno ponašanje se često poistovjećuje sa vještinom.

Vještina podrazumijeva uvježbane sposobnosti, kao što je upravljanje vozilom, igranje košarke i sl., ali i elementarne svakodnevne radnje neophodne za opstanak kao što su govor, hodanje, uzimanje hrane itd.

Fiziološki procesi koji se događaju prilikom izvođenja pokreta

U jednom dijelu kore velikog mozga postoje dvije zone: senzorna i motorna zona. Senzorna zona prima nadražaje od čulnih organa, dok motorna zona provodi nadražaje ka mišićima. Veliki dio motorne zone pripada kontroli pokreta ruke, šake i prstiju te stopala i usta (zato što su vrlo osjetljivi). Tu se nalaze i drugi dijelovi tijela (noga, trup, lice, …), koji su manje osjetljivi.

Za pokretanje motornih impulsa najvažnija je motorna zona koja je u funkcionalnoj vezi sa senzornom zonom. Informacije koje idu iz motorne zone, prethodno se kontrolišu i ispravljaju u malom mozgu koji ih kao mali močni kompjuter brzo preradi i šalje motornim centrima u kičmenoj moždini.

Kičmena moždina daje zadnju naredbu za izvršenje pokreta.

Motivacija

Često se postavlja pitanje zbog čega je vozač postupio na određeni način u nekoj saobraćajnoj situaciji. Koji su to razlozi (motivi) koji su ga naveli da tako postupi. Ponašanje vozača u saobraćaju zavisi od mnoštva faktora: saobraćajne situacije, inteligencije da se u konkretnom

slučaju brzo i tačno riješi problem, sposobnosti opažanja i naročito od unutrašnjih faktora koji ga pokreću na aktivnost.

Te unutrašnje faktore koje pokreću čovjeka na aktivnost i koje je usmjeravaju ka ostvarenju određenih ciljeva, nazivaju se motivi. Postoji više podjela motiva: urođeni i stečeni, primarni i sekundarni ali je najčešća podjela na biološke i socijalne. Biološki motivi su urođeni i zasnivaju se na organskim potrebama, a socijalni na potrebama za određenim odnosima u društvu.

Biološki su: motiv gladi i žeđi, seksualni motiv, materinski (roditeljski) motiv.Socijalni motivi su: motiv druženja, motiv borbenosti, motiv samopotvrđivanja, lični motivi.

Sukobi motiva

Čovjek ima mnogo potreba i neke od njih lako zadovoljava. Međutim, postoje i takve potrebe koje nije u mogućnosti da zadovolji ni pored više pokušaja.

Kada se između potrebe i cila kojem se teži, pojavi neka prepreka, govori se o osujećenju ili frustraciji. U frustracionim situacijama ljudi se različito ponašaju. Neki su frustraciono tolerantniji jer lakše podnose ometanja u zadovoljavanju potreba, a drugi nisu tolerantni jer ih svako ometanje obeshrabruje i dovodi do ljutnje i bijesa.

Pored spoljašnjih prepreka koje nas sprečavaju da zadovoljimo neki cilj, postoje i unutrašnje koje su znatno teže. Te unutrašnje prepreke (mana ili nesposobnost) mogu biti izvori dubokih konflikata, zbog kojih se najviše trpi i pati. Konflikti su sukobi između dva ili više motiva, podjednake snage.

PSIHOLOGIJA LIČNOSTIPojam i karakteristike ličnostiMaska koju je nosio glumac u rimskom pozorištu da bi njome ocrtao svoju ulogu zvala se persona. To je možda i izvor savremenog termina personality koju prevodimo kao ličnost. U tom smislu ličnost označava vanjski aspekt neke osobe, način kako je drugi opažaju i kako ona utiče na njih. Možemo reći da je ličnost jedan od ključnih pojmova, često upotrebljavanih u psihologiji i van nje, a koji mnogi smatraju najvažnijim dijelom psihologije. Postoji veliki broj definicija ličnosti koje se koriste u filozofiji, teologiji, pravu, socijologiji i psihologiji.

Pod pojmom ličnosti podrazumijevamo ukupnost svih psihičkih osobina ili crta koje su kod svakog pojedinca uklopljene u relativno stabilnu i jedinstvenu organizaciju, koje određuju njegovu aktivnost u promjenjivoj okolini i oblikuju se i mijenjaju pod uticajem te aktivnosti.

Nativistička shvatanja - polaze od toga da na razvoj ličnosti ima odlučujući uticaj biološki faktor – naslijeđe (geni predaka) Empiristička shvatanja – u razvoju ličnosti presudnu ulogu daju uticaju sredine. Prema njihovom shvatanju čovjek se rađa kao "prazna ploča" koju razni uticaji iz sredine "ispisuju".Novija shvatanja uzimaju u obzir da je za razvoj ličnosti važna uloga i naslijeđa i sredine ali ističu i značaj vlastite aktivnosti.Postoji niz tumačenja odnosa nasljeđa i okoline i njihovog uticaja na razvoj karakteristika ličnosti.

PSIHOLOGIJA LIČNOSTI

POJAM I KARAKTERISTIKE LIČNOSTIPostoji veliki broj definicija ličnosti koje se koriste u filozofiji, teologiji, pravu, socijologiji i psihologiji.U psihologiji postoje razna shvatanja ličnosi, ali se mogu svesti na dva:

- Jedna koja naglašava spoljašnu stranu ličnosti – sve ono što se može vidjeti spolja - Druga koja ističu subjektivno, unutrašnje doživljavanje ličnosti

Ličnost je ukupnost svih psihičkih osobina čovjeka, koje su kod svakog pojedinca uklopljene i integrisane na specifičan način.

Možemo reći da je ličnost jedan od ključnih pojmova, koji mnogi smatraju najvažnijim dijelom istraživanja psihologije.

Ličnost je jedinstvena organizacija osobina ili crta ličnosti, gdje crte ličnosti predstavljaju ustaljen i jače naglašen način ponašanja neke osobe.

Svaki čovjek posjeduje karakteristične osobine ličnosti, koje će u raznim životnim situacijama dolaziti više ili manje do izražaja (npr. sebičnost, zlonamjernost, škrtost, marljivost, inteligencija itd).

Na razvoj karakteristika ličnosti utiču: - naslijedni faktori (geni predaka), - okruženje tj. socijalni faktori (porodica, škola i - vlastite aktivnosti svakog pojedinca.Osobine ličnostiLjudi imaju veoma veliki broj psihičkih osobina. Iz tih razloga analize ličnosti u psihologiji doveli su do stvaranja pojmova:Tip ličnosti – to je mogućnost da se šarokilost i veliki broj ljudskih osobina može svesti na ograničen broj osnovnih osobina tipova oko kojih se formira cijela ličnost. Postoji mnogo podjela ljudi na tipove ličnosti. Tako npr po švicarskim psihologu Jnugu ljudi se dijele na dva osnovna tipa:

- Introvertirani tip ličnosti, kojeg karakteriše povučenost, nespretnost, neprilagođenost u raznim socijalnim situacijama, preosjetljivost na svaku kritiku, sklonost pretjeranom analiziranju samog seba ali i drugih, emocijonalno suzdržavanje.

- Ekstravertirani tip ličnosti, kojeg karakterišu otvorenost, spretnost u socijalnim kontaktima, neosjetljivost na kritiku, burno izražavanje emocijalnih doživljaja,

- Srednji ili mješanim tipovima pripada najveći broj ljudi, jer su ostali tipovi uglavnom ekstremni slučajevi.

Crta ličnosti – to je trajna odlika neke osobe i uočava se dosljednost njenog ponašanja u brojnim različitim situacijama (npr. osoba koja stalno kasni na sastanke, osoba koja uvijek i u svakoj situaciji postavlja mnogo pitanja tražeći odgovore i pojašnjenja, a koja su ponekada suvišna odnosno bez prave potrebe).U crte ličnosti ubrajamo sposobnosti, temperament, karakter i fizička građa.

SPOSONOSTI

Sposobnosi su osobine ličnosti od kojih zavisi uspješnost u obavljanju određenih poslova.Razlikujemo nekoliko vrsta sposobnosti:Fizičke sposobnosti nemaju direktne veze sa psihičkim životom. Tu spadaju snaga i izdržljivost. U americi je utvrđeno da najbolji vozači nisu samo inteligentniji, nego i fizički snažniji od lošijih vozača.Senzorne sposonosti predstavljaju sposobnosti naših čula. Za dobro snalaženje u saobraćaju bitne su sposobnosti vida, sluha, osjetljivost na promjenu brzine kretanja kao i osjetljivost za promjenu položaja udova.Psihomotorne sposobnosti se sastoje u sposobnosti za izvođenje spretnih, brzih i međusobno povezanih pokreta. To su spretnost ruku, prstiju, brzina reakcije, izvođenje brzih pokreta pod kontrolom vida i sl.Mentalne sposobnosti dolaze do izražaja u misaonim aktivnostima. Dijelimo ih na inteligenciju i posebne intelektualne sposobnosti.

Poznato je da "faktor čuvjek" predstavlja onaj faktor kojeg najčešće promatramo kao uzročnika saobraćajne sezgode. U skladu sa tim vjeruje se da do nezgode dolazi prije svega zbog pogrešaka u reagiranju vozača, odnosno zbog njegovih neadekvatnih reakcija u opasnim saobraćajnim situacijama. Nadalje se predpostavlja da se u osnovi ovog pogrešnog reagiranja mogu nalaziti različiti faktori kao što sunerazvijene sposobnosti (senzorne, motorne, intelektualne) nedovoljna znanja i vještine za vožnju, crte ličnosti, stavovi prema vožnji, različita patološka stanja organizma (tjelesne i duševne bolesti), kao i prolazna poremećajnja funkcionalnog stanja organizma izazvana umorom, nesanicom i uzimanjem psihoaktivnih tvari.Određenom selekcijom kandidata za vozača mogu se otkriti oni kandidati koji zbog tjelesnih i duševnih osobina koje su nespojuve sa upravljanjem vozilom mogu prouzročiti saobraćajnu nezgodu. Međutim i pored toga postoji niz faktora koji pokazuju visoku povezanost sa saobraćajnim nezgodama a koji sa izmiču odnosno ne mogu se otkriti bilo kojom selekcijama. To su posebno oni faktori koji najčešće uvjetuju prolazna poremaćajna mozgovnih funkcija, a samim tim i poremećaje ponašanja i doživljavanja čovjeka.Ova prolazna poremećajna stanja mozga rezultiraju u pogrešnim načinima reagiranja vozača u određenoj kritičnoj situaciji, a svako pogrešno reagiranje povečava vjerovatnost događanja saobraćajne nezgode.Promjene funkcionalnog stanja mozga najbrže nastaju pod uticajem hemiskih supstanci.