Put Alije Isakovica

5/11/2018 Put Alije Isakovica - slidepdf.com

http://slidepdf.com/reader/full/put-alije-isakovica 1/19

Alija Isaković (Bitunja kod Stoca, 1932, - Sarajevo, 1997), bošnjački kulturni pregalac -

romansijer, pripovjedač, radio-dramski, televizijski i dramski pisac, putopisac, aforist,

lekiskograf i historičar jezika i književnosti.

Biografija [uredi]

Osnovnu i srednju školu pohađao je u Bitunji, Stocu, Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i

Beogradu, a Filozofski fakultet - Jugoslavenske književnosti i „srpskohrvatski jezik“, uSarajevu. Bio geološki tehničar, prospektor urana, TV-scenarist, urednik časopisa „Život“,urednik edicije Kulturno nasljeđe BiH u sarajevskoj „Svjetlosti“.

Priredio je više djela muslimanskih pisaca i posebno prvu antologiju muslimanskeknjiževnosti „Biserje“ 1972, prvi izbor bosanskohercegovačkih putopisaca „Hodoljublje“1973, zbornik radova „Hasanaginica, 1774-1974“, anegdote Nasrudina-hodže 1984, te saHadžemom Hajdarevićem izbor iz časopisa „Behar“ 1900-1911 Nagrađivan za prozno i

dramsko stvaralaštvo.

Kao izvorni pisac u više žanrova (roman, drama, putopis, pripovijetke) Isaković tek čeka na pravo vrednovanje, i slobodno se može reći da je njegovo djelo kao kreativnog autora ponešto zanemareno. No, već je sigurno da je Isaković ostvario kapitalna djela na dva

područja:

kao antologičar i publicist, Alija Isaković je doprinio ne samo reafirmaciji mnogih bošnjačkih pisaca, nego još više marginaliziranoj i potiskivanoj bošnjačkoj tradiciji pisane riječi. Budući da je pisao i publicirao u zagušljivim vremenima komunističkih pritisaka, pokazavši i osobnu građansku hrabrost, to su vrijednije njegove antologije i

studije poput „BISERJE. Izbor iz muslimanske književnosti. “ Stvarnost, Zagreb,1972 i „O “nacionaliziranju„ Muslimana. 101 godina afirmiranje i negiranja

nacionalnog identiteta Muslimana. “ Globus, Zagreb, 1990, u čemu je utro putove buđenju i osvješćivanju nacionalnoga bića Bošnjaka muslimana.

kao leksikograf, Isaković je nezaobilazan u oblikovanju bosanskog jezika. Njegovi

rječnici, „Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku“, Sarajevo 1993, te„Rječnik bosanskoga jezika“, Sarajevo 1995, prekretnice su u bošnajčkojleksikografiji. Zanimljivo je da je Isaković, koji nije bio profesionalni lingvist,ostvario fundamentalna djela na polju rječnikopisanja. Možda je tomu jedan oduzroka i to što školovani stručnjaci, dijelom iz karijerističkih razloga, a i nedostatnenacionalne kristaliziranosti, nisu bili sposobni za takvo ostvarenje. Uz ovo valja

napomenuti i da je najopsežniji i najkvalitetniji hrvatski jednojezični rječnik druge polovine 20. vijeka isto stvorio ne školovani lingvist, nego književnik Julije Benešić.

Uzme li se sve u obzir, neprijeporno je da je Alija Isaković jedan od utemeljitelja, azasigurno najvažniji oblikovatelj i poticatelj moderne jezičke kulture u Bošnjaka, što

je osnova nacionalne kulture na svim poljima.

1. Sunce o desno rame, roman, Matica srpska, Novi Sad, 1963.

2. Semafor, pripovijetke, Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. 3. Prednost imaju koji ulaze, Svjetlost, Sarajevo,1971.

4. Građa za bibliografiju muslimanske književnosti 1883-1971, Život, XXI/1972,4,437-467;5-6, 571-605; - BISERJE. Izbor iz muslimanske književnosti, Stvarnost, Zagreb, 1972, str.

http://bs.wikipedia.org/wiki/1932



http://bs.wikipedia.org/wiki/Sarajevo






http://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Alija_Isakovi%C4%87&action=edit&section=1



http://bs.wikipedia.org/wiki/Stolac



http://bs.wikipedia.org/wiki/Zagreb



http://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Crikvenica&action=edit&redlink=1



http://bs.wikipedia.org/wiki/Pan%C4%8Devo



http://bs.wikipedia.org/wiki/Beograd







http://bs.wikipedia.org/wiki/Hasanaginica


http://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Anegdota&action=edit&redlink=1



http://bs.wikipedia.org/wiki/Roman



http://bs.wikipedia.org/wiki/Drama



http://bs.wikipedia.org/wiki/Putopis



http://bs.wikipedia.org/wiki/Bosanski_jezik



http://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Julije_Bene%C5%A1i%C4%87&action=edit&redlink=1























453-518.

5. Građa za bibliografiju bosansko-hercegovačkog (1842-1970), Hodoljublje, Svjetlost,

Sarajevo, 1973, str. 516-538.

6. Bibliografija radova o Hasanaginici 1774-1974., Hasanaginica 1774-1974., Svjetlost,

Sarajevo, 1975.

7. Taj čovjek, Pripovjetke, Prva književna komuna, Mostar, 1975. 8. Krajnosti, drame, (To, Generalijum, Kraljevski sudbesi stol), Drame, Svjetlost, Sarajevo,

1981.

9. Hasanaginica, drama, Sarajevo, 1982.

10. Jednom, putopisi, Prva književna komuna, Mostar, 1987. 11. Sunce o desno rame, roman, pripovjetke, Svjetlost, Sarajevo, 1984/1985 (Savremena

književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, knj. 35.)

12. Pobuna materije, roman, Svjetlost. Sarajevo, 1985.

13. Neminovnosti. Baština. Kritika. Univerzal, Tuzla, 1987. 14. Lijeve priče, Svjetlost, Sarajevo, 1990, - Priređena djela

15. Avdo Karabegović Hasanbegov: Izabrane pjesme, Zora, Zagreb, 1967.

16. Biserje, Izbor iz muslimanske književnosti, Stvarnost, Zagreb, 1972. 17. Hodoljublje, Izbor iz bosansko-hercegovačkog putopisa ( 1842-1970), Svjetlost, Sarajevo,

1973.

18. Edhem Mulabdić: Izabrana djela. Knjiga I-II, Svjetlost, Sarajevo, 1974.

19. Hasanaginica, 1774-1974, prepjevi, varijante, studije, bibliografija, Svjetlost, Sarajevo,

1975.

20. Hasanaginica (Hasanagaino) 1774-1974., Esperanto ligo Bosnio Hercegovino, Sarajevo,

1975.

21. Osman - Aziz (Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević): Izabrana djela, Knjiga I-II,Svjetlost, Sarajevo, 1980.

22. Nasrudin Hodža, Anegdote, Svjetlost, Sarajevo, 1984; 2. izd. 1986. 23. Ahmed Muradbegović: Izabrana djela, Knjiga I-III, Svjetlost, Sarajevo, 1987.

24. O „nacionaliziranju“ muslimana. 101 godina afirmiranje i negiranja nacionalnogidentiteta Muslimana, Globus, Zagreb, 1990.

25. Biserje, Izbor iz muslimanske književnosti, Drugo, prošireno izdanje. Otokar Keršovani.Opatija, 1990.



Tvrtko Kulenović

PUTOPISI ALIJE ISAKOVIĆA

Moto za antologiju bosansko-hercegovačkog putopisa koju je Alija Isaković priredio zasarajevsku ”Svjetlost” i objavio davne 1973. godine sadrži poznate riječi Ivana Frane Jukića, kojezbog nečega često pripisuju Andriću: da je kućni prag za Bosanca najviša planina. Taj nas motoupozorava na dvije značajne stvari koje su u vezi sa Alijom Isakovićem putopiscem.

Razmišljanje o Aliji Isakoviću putopiscu neodvojivo je od razmišljanja o njemu kao ljubitelju iznalcu putopisa. U godinama pred rat uživali smo intenzivno u emisiji ”Hodoljublja” Sarajevske

televizije kojoj je scenarista i narator bio Zuko Džumhur a reditelj Mirza Idrizović. Nismo znali da tajprekrasni naslov emisije nije bio njihov: smislio ga je desetak godina ranije, Alija Isaković za tu svojuantologiju (Hodoljublje ”Svjetlost”, Sarajevo, 1973), koja je bila ”izbor iz ljubavi”, i istovremeno temeljitnaučni rad koji i danas služi kao izvor informacija za istraživača: sadrži ”Rječnik”, ”GraĎu zabibliografiju b-h putopisa (1842-1970)”, ”Napomene” i ”Registar” na kraju, i vrlo kompetentan i uknjiževno-istorijskom i u estetičkom smislu, predgovor kojem su kao moto stavljene te riječi IvanaFrane Jukića: ”Kažu Bošnjaci da je putniku najveća planina kućni prag; a to je istina”.

U predgovoru se autor na jednom mjestu bezmalo izvinjava što je u knjigu uvrstio ne samopisce, nego i novinare, reportere, posmatrače, ali kad se knjiga pročita stekne se dojam da je svasastavljena od ”bisera hodoljublja”: znanje plus ljubav učinili su da je u ovaj izbor stalo samo najbolje,da se Isakovićevi novinari ne razlikuju od Isakovićevih pisaca. Putopis može biti sve: poezija ireportaža i opis mjesta i svjedočanstvo o susretu s ljudima pa da uvijek bude prava književnost – pod

uslovom da je uobličen na stvaralački subjektivan način. A nužna posljedica prisustva stvaralačkogsubjekta je opet ta da pravi književni putopis ne može biti ograničen ni na prvo ni na drugo, nego da

mora imati nešto treće, svoje, po čemu se putopisac od putopisca razlikuje.

Mnoga svojstva se okupljaju da sastave to ”treće” u putopisima Alije Isakovića (”Jednom”,Prva književna komuna, Mostar 1986) ali meĎu njima treba posebno upozoriti na ono koje tim

tekstovima daje najviše od njihove specifičnosti, a koje se istovremeno najjasnije uočava i izdvaja:tema njegovih putopisa nisu ni samo mjesta, ni samo ljudi, nego, podjednako i ravnopravno s njima, i

sam putnik. U načelu, dakako, ni to nije ništa ni specifično ni novo, nego je naprotiv opšte mjestosvakog književnog putopisa, ali je nov i specifičan, u Isakovićevom slučaju, bar jedan od načina na

koji se taj putnik pred našim očima pojavljuje. Putnik u putopisu može, naime, biti zaljubljenik, ilimislilac i meditativac (Haksli), ili posmatrač sa blagim podsmjehom saosjeć anja na licu, ili cinik (opetHaksli u ”Zajedljivom pilatu”), mrzitelj, istraživač, ili uopšte sve ono što čovjek uopšte može biti. ^inise, meĎutim, da se do sada nismo još sreli sa putopisom u kome je u tolikoj mjeri izvedena na scenuegzistencijalna ravan čovjekovog bitisanja koliko je to slučaj sa ovim Isakovićevim. Po tom svomesvojstvu Isakovićev putopis je izuzetno moderan i savremen. Njegovo prisustvo se može pokazati nanizu primjera, ali je sigurno najbolji onaj koji u tekstu ”Horizontiranje svijesti” govori o morskoj bolesti,toj egzistencijalnoj muci putnikovoj, koja, u ovom okviru, postaje ravna svakoj egzistencijalnoj muci

čovjekovoj, sposobnoj da iz svijeta ukloni svu njegovu ljubaznost i ljepotu, da izmjeni čitavu njegovusliku, način njegovog prisustva: ”ProĎe uzvišena koraka p r v i ili d r u g i ili baš me briga koji oficir palube. Ne samo da ne razumijem njegov čin, visoko gore, već ne vidim ni geografiju njegovog lica:

vara li nas kad se iskošeno i blago smješka nad našim lešinama ili nas ismijava?”

http://www.diwanmag.com.ba/arhiva/diwan7-8/glosar/glosar.htm#51





Takvih detalja ima kod Isakovića mnogo. Oni pokazuju da kroz svijet ne putuje samo Čovjek (kako je u mnogim knjigama putopisa meditativne i ”zanosne” vrste uobičajeno) nego i čovjek koji

dakle glavu ima ne samo zato da njome misli i da se divi nego i zato da ga ona boli. A da pri tom

ispovjest o njoj kao takvoj ne ispadne privatna i privatizirana nego da se potpuno prirodno i

jednostavno uklopi u sliku svijeta i krajeva koju nam putopis nudi.

Najbolji detalji ovog putopisa jesu oni u kojima se jedno egzistencijalno stanje spaja s jednom

duhovnom, metafizičkom čežnjom i bolom oličenim u činjenici da je sve ”drugdje” i da je sve samo”jednom”. Takav detalj je opis buĎenja u vozu, upravo u tekstu pod naslovom ”Jednom”. Takav ječitav tekst pod naslovom ”Miris sjećanja” u kome se opisuje dugo iščekivanje aviona za povratak kućina rimskom aerodromu ”Fjumičino”: on kao cjelina ulazi u maestralne stranice naše putopisne proze.

Ali ne predstavljaju Isakovićeve reportaže uspio književni putopis samo zbog tih trenutaka isamo po njima. One su književne po načinu na koji pristupaju realnosti s kojom se na putu sreće ikoju nikada ne svode na aktuelnost dogaĎaja karakterističnu za novinarski pristup, nego prave”geološki presjek” pejzaža koji katkad zaista i počinje sa geologijom, pa ide preko bilja, da bi zašaomeĎu ljude i uputio pogled ka oblacima u kojima će u jednom trenutku, iznad Pelješca, ugledati obr ise

grčkog mita, neuništivog nad Mediteranom. Za svaki sloj toga presjeka Isaković ima odgovarajućuriječ, sačinjenu podjednako od obaviještenosti i znanja kao i od sposobnosti literarnog ”unošenja”, alise čini da naročito sa biljem umije da opšti kao niko u našoj putopisnoj literaturi, osim Matka Peića. Iumije da poveže te slojeve metaforama koji cjelini daju karakter pjesničkog objekta: neka ilustracijatog umijeća bude rečenica ”Ta Bosna što treperi kao zelen list kukuruza”, koju će autor, osjećajućin jenu ljepotu, u neznatno izmijenjenom vidu ponoviti i u tekstu ”U pohode Siriji”. Alija Isaković se usvoju putopisnu reportažu unosi sa strašću pisca, ispisuje je istim onim jezikom kojim piše svoje priče,pa i ta ostala putopisna graĎa (dakle ne samo ona koja je uobličena u već pomenute vrhunskeliterarne trenutke), počinje zahvaljujući tom jeziku da sjakti, vrska, pukće, suzi, stenje, preliva se u stoboja i na taj način sva postaje literatura.

Ako se vratimo Jukićevoj rečenici koja je stavljena u moto ”Hodoljublja” dotaći ćemo drugubitnu stvar koja se tiče putopisa Alije Isakovića, ali i bosansko-hercegovačkog putopisa uopšte. To jenesumnjivi lijepa metafora za nekoga ko se nerado otiskuje na putovanja, ali, kao i svaka metafora

može implicirati i druga značenja. Bosanac, široka duša po prirodi, u stanju je da svoj kućni pragpomiče i razmiče u zavisnosti od toga kakvi ljudi i kakvi krajevi se iza njega nalaze.

U vezi s tim je i to bitno svojstvo bosansko-hercegovačkog putopisa: on nije, kao recimo uslučaju već pomenutog Engleza Hakslija (Huxley: ”Zajedljivi pilat”) ili Francuza Mišoa (Michaud:”Barbarin u Aziji”) toliko zasnovan na posmatranju – suĎenju, koliko na empatiji, čak na oduševljenju,na prihvatanju onoga što se prihvata i što, dakle, postaje kućni prag. Jedini je Zuko Džumhur, meĎuvelikim bosanskim putopiscima, donekle sklon zajedljivoj opservaciji, uvijek duhovitoj, ostali su prije

skloni (]amil Sijarić, Alija Isaković, danas Ibrahim Kajan) poistovjećenju sa ljudima i mjestima i njihovo

se zapažanje pretvara u poeziju.

Kod Alije Isakovića je ta poezija najprisutnija kad se putopisac kreće po Bosni i Hercegovini.Tu najviše dolazi do izraza ono svojstvo umjetničkog govora koje je Kandinski nazvao vibracijom

duše, uz jednu malu ”specifikaciju”: dok kod drugog velikog putopisca Bosne ]amila Sijarića, dušazavibrira u dodiru sa gradovima, sa starim kamenjem i sa vremenom u kojem je ono nastalo.

Isakovićevoj duši je bliža priroda trave, ili opet kamen, ali onaj vječiti koji ”nikad nije ni nastao”.



A ono što ovdje može da se pročita i što je napisala Ďačka ruka, nije bio zadatak – nego je to

jedno pismo od užasa. Pod taj se užas potpisala Tanja. Bila je učenica. I to što je stigla da napiše jedna učenica, čitamo danas kao knjigu.... A knjiga nije – nego je svega nekoliko riječi koje je Ďačestavilo na papir. A tih nekoliko strašnih riječi, čitava su hronika o Savičima. Saviči su bili porodica, aTanja je bila najmlaĎa. Bila je njihova učenica. I na listu iskinutom iz teke ostale su ovakve njene

ri ječi:

”Ženja umrla 28.decembra u 12 časova i 30 minuta izjutra 1941. godine.

Bubuška umrla 25 januara u 3 časa izjutra 1942. godine.

Leka umrla 17.marta u 6 časova izjutra 1942. godine.

Deda Vasja umro 13. aprila u 2 časa noću 1942. godine.

Deda Lje ša – 10.maja u 4 časa 1942. godine. Mama – 13. maja u 7 časova i 30 minuta izjutra1942. godine.”

Time se ova kratka horonika male lenjingradske učenice završava. To će i sama ona danapiše:

”Savičevi umrli.

Umrli svi.

Ostala jedina Tanja.”

Ali ni ona nije ostala – umrla je od gladi i danas leži u jednoj od mogila na ovom beskrajnomlenjingradskom groblju. A tu ih leži mnogo. Leži ih oko pola miliona! I to samo iz jednog grada – iz

ovoga grada Lenjingrada, i samo iz jednog jedinog vremena: iz onih devetstotina dana. Prema njima

stoji kip majke domovine. One za koju su svi oni pali. To je žena. Lice joj je zasjenjeno bolom. Jer majka je svih njih koji tu leže.

Naravno, ta je dječija sveščica bila poznata svijetu prije ]amila, citirali su je i interpretirali

novinari, istoričari, ali je ]amil Sijarić sa svojim tekstom postao neke vrste počasni graĎanin togagrada, njegov najdraži gost. Jer je, istražujući stvari onako kako ih istražuje istoričar, podastirući ihpred oči čitaocima onako kako ih podastire reporter, pisao kao pisac koji uranja u tuĎe sudbine,nestaje za trenutak u njima, da bi se vratio sa još jednim kamenom u grudima, dijelom one ruševinekoja sadrži čovjekovu prošlost, a koja neprestano savija leĎa pisca ne dajući mu da se uspravi naonaj način na koji se drugi, produktivni, ”pozitivni”, dobromisleći ljudi u životu uspravljaju.

Dok drugi veliki bosanski putopisac Alija Isaković, zna stijenu i zemlju u kojoj se stijena

razmekšala, zna travku i kišu koja ju je poškropila, i oblak iz kojeg je potekla, ]amil Sijarić zna ciglu,zna kamen u zidu i onaj izvaĎen iz razorenog zida, zna tvrĎavu i raspored prostorija u tvrĎavi, zna ko je u njima živio i kako se u njima živjelo. Zato u naslovima njegovih knjiga, i pojedinačnih tekstova,tako premoćno slove imena gradova i sama riječ ”gradovi”, jer samo za gradove se veže istorija, selone poznaje istoriju, priroda još manje.



Jednom (putopisi)" Alije Isakovića je zbirka putopisa koja je podijeljena u tri cjeline:

- Voljenom zemljom- Pisanim tragom- Putevima gospodnjim.

(Hasanaginici u pohode), odakle ilustrativno navodimo kratak odlomak."Baš ovog časa mogli su izbiti svati onim puteljkom što se okitio mladim košćelama i potomskrio u kamenjar i zanovijet. Mogao se prvi ukazati svatov starišina na usopljenom đogatu,mogla je mlada da prhne iz ove uzorito kršne bešćutnosti i da bude ptica koja neće daleko, kojojće krila klonuti a ranjeno tijelo kriknuti, s prahom zemlje izjednačiti... Pred razrušenom kulom uZagvozdu mogao je Hasan-aga da otpočine pod kamenitim bremenom vlastitog iskušenja, i dabreme ne podigne, i da se ne digne, usahnuo."



Alija Isaković: PUTOPISI , Sarajevo Publishing. 1997.

Svaka nova knjiga Alije Isakovića ponovno nam otkriva ovog pisca nesvakidašnje književneradoznalosti i samosvojne ostvarenosti, bilo da se radi o romanu, priči, drami i zapisu ili pak

putopisu, o kojem je u ovome slučaju riječ. »Jednom«, izbor iz putopisa Alije Isakovića, u

izdanju »Sarajevo Publishinga« obiluje književnim analitižkim duhom Alije Isakovića primjereno mjestu, događaju, temi i čovjeku koji su predmetom njegovog interesovanja. Takotaj pristup odiše bliskošću i odanošću u poglavju »Voljenom zemljom«, neodoljivomfascinacijom, ličnostima, djelom i krajolikom, posebno u putopisima »Na izvorima

Grozdaninog kikota«, »Hasanaginici u pohode«, »U Tolstoja, doma«, tekstovima što sunaslovljeni »Pisanim tragom«. U ovim kratkim, mudrim opservacijama i dubokim

impresijama čak i iskusan čitalac uočit će snažnu i novu sliku kojom pisac približava temu,otkrivajući svojim duhom nešto što je bilo toliko jasno a do tada neprimjećeno u čitalačkomiskustvu. Magija modernog putopisa jeste u kontemplativnom zahvatu izdignutom iznad,

ponekad i očaravajućih slika, koje su danas od literature preuzeli fotografija, film ili

televizija. Tako su u trećem odjeljku ove knjige putevima gospodnjim metafizički osvijetljena

mjesta i prostori u kojima se ovaj pisac našao samo jednom. Izuzetni poznavalac i srodnik poovoj vrsti teksta, Tvrtko Kulenović, u svom pogovoru zato i govori o maestralnim stranicama

i vrhunskim trenucima književne proze, a Enes Duraković u predgovoru daje znalački uvid uukupno Isakovićevo djelo. U svakom slučaju, ovo je knjiga za čitalački užitak



ALIJA ISAKOVIC

(1932. - 1997.)

Alija Isakovic,

Romansijer, pripovjedac, radio-dramski, televizijski i dramski pisac, putopisac, aforist i pisac za mlade, rodjen je u

Bitunji kod Stoca 1932. Osnovnu i srednju skolu pohadjao je u Bitunji, Stocu, Zagrebu, Crikvenici, Pancevu i

Beogradu, a Filozofski fakultet - Jugoslavenske knjizevnosti i srpskohrvatski jezik, u Sarajevu. Bio geoloski

tehnicar, prospektor urana, tv-scenarist, urednik casopisa »Zivot«, sada urednik edicije Kulturno naslijede BiH u

sarajevskoj »Svjetlosti«.

Priredio je vise djela muslimanskih pisaca i posebno prvu antologiju muslimanske knjizevnosti »Biserje« 1972,

prvi izbor bosanskohercegovackih putopisaca »Hodoljublje« 1973, zbornik radova »Hasanaginica, 1774-1974«,

anegdote Nasrudina-hodze 1984, sa Hadzemom Hajdarevicem izbor iz casopisa »Behar« 1900-1911, te knjigu

»O nacionaliziranju Muslimana« 1990. Nagradjivan za prozno i dramsko stvaralastvo.

Kao izvorni pisac u više žanrova (roman, drama, putopis, pripovijetke) Isaković tek čeka

na pravo vrednovan je, i slobodno se može reći da je njegovo djelo kao kreativnog autora

ponešto zanemareno. No, već je sigurno da je Isaković ostvario kapitalna djela na dva

područja:

● kao antologičar i publicist, Alija Isaković je doprinio ne samo reafirmaciji mnogih

bošnjačkih pisaca, nego još više marginaliziranoj i potiskivanoj bošnjačkoj tradiciji pisane

riječi. Budući da je pisao i publicirao u zagušljivim vremenima komunističkih pritisaka,

pokazavši i osobnu građansku hrabrost, to su vrijednije njegove antologije i studijepoput Biserja. Izbor iz muslimanske književnosti. " Stvarnost, Zagreb, 1972 i "O

"nacionaliziranju" Muslimana. 101 godina afirmiranje i negiranja nacionalnog identiteta

Muslimana. " Globus, Zagreb, 1990, u čemu je utro putove buđenju i osvješćivan ju

nacionalnoga bića Bošnjaka muslimana.

● kao leksikograf, Isaković je nezaobilazan u oblikovanju bosanskog jezika. Njegovi

rječnici, "Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku", Sarajevo 1993, te

"Rječnik bosanskoga jezika", Sarajevo 1995, prekretnice su u bošnajčkoj leksikografiji.

Zanimljivo je da je Isaković, koji nije bio profesionalni lingvist, ostvario fundamentalna

djela na polju rječnikopisanja. Možda je tomu jedan od uzroka i to što školovani

stručnjaci, dijelom iz karijerističkih razloga, a i nedostatne nacionalne kristaliziranosti,

nisu bili sposobni za takvo ostvarenje. Uzme li se sve u obzir, neprijeporno je da je Alija

Isaković jedan od utemeljitelja, a zasigurno najvažniji oblikovatelj i poticatelj

moderne jezičke kulture u Bošnjaka, što je osnova nacionalne kulture na svim

poljima.

Prvi spomenici pismenosti (epigrafski spomenici, epitafi, ktitorski natpisi) na tlu Bosne i Hercegovine

se javljaju koncem desetog vijeka. Poseban znač aj imaju epitafi, pri č emu pojedini natpisi



predstavljaju književnost zapisanu na kamenu. Ta svojevrsna kamena biblioteka sadrži oko 400

znač ajnih natpisa, na kojima je izvršena podrobnija paleografska i jezič ka analiza. Druga

svjedoč anstva bosanske srednjovjekovne pismenosti č ine baštinske povelje, testamenti,

darovnice, administrativni akti, koji su najč ešće pisani bosanskom ćirilicom (bosanč icom), koju od

srpske ćirilice luč i naslanjanje u grafiji na poluoblu glagoljicu. Razvoj pismenosti i književnosti

možemo pratiti od Povelje Kulina bana Dubrovč• anima (1189.), koja je napisana narodnim jezikom.

Mnoga od ovih svjedoč anstava pismenosti i umjetnič kog stvaranja potič u sa prostora današnjeg

Tuzlanskog kantona. Središta srednjovjekovne duhovnosti i pismenosti su Crkva bosanska i dvorovi

srednjovjekovnih velmoža, gdje su se njihovi pisari (dijaci), osim narodnog pisma, služili i latinskim.

Crkva bosanska nije podizala znač• ajnije bogomolje, tako da ovdje izostaje crkvena likovna

umjetnost. Za razliku od susjednih zemalja, možda posebno zahvaljujući Crkvi bosanskoj, na tlu

Bosne i Hercegovine ustrajavaju mnoge arhaič ne tradicije, kao što je odustajanje od crkvenih

kanona i kodeksa, bilo zapadne bilo istoč• ne crkve. Pripadnici Crkve bosanske ("krstjani","dobri

Bošnjani","dobri Ijudi"), tumač• e crkvene knjige na njima svojstven nač• in (ubacivanje marginalnih

glosa i apokrifa u kojima, na vrlo vješt nač in, umeću svoje dualistič ko nauč avanje). Medu

najjač im uporištima "dobrih Ijudi" bilo je područ je župa Usora i Soli, dakle, prostor današnjeg

Tuzlanskog kantona. Rukopisni kodeksi č• ine najobimniji dio bosanske pismenosti iz ovog perioda i

njihova je sadržina religiozne naravi. Bosanski pisari za svoje velikaše prevode i iluminiraju crkvene

knjige. Zna se za dvadesetak takvih knjiga, ali su listići rasuti po evropskim zbirkama. Znač• ajke ovih

listova su visok stepen stilizacije, bogati inicijali, bogate iluminacije, simultana upotreba raznih pisama

i otvorenost za svaku stranu slova. Ovi listići su uglavnom napisani u ikavici. O tragovimahronič• arske djelatnosti, od koje nije ostalo ništa, svjedoč e pozni franjevač ki Ijetopisi. Slomom

srednjevjekovne bosanske države mijenja se i duhovno-civilizacijski kontekst.

Na prostoru Bosne i Hercegovine, medu narodima istog jezika i istog porijekla, sustižu se tri velike

civilizacije: zapadnoevropska (katolicizam), bizantska (pravoslavlje) i islamska. Islamski element

vremenom postaje dominantan, ali istovremeno jač aju i katolič ki i pravoslavni. Islam sa sobom

donosi književnost na orijentalnim jezicima, katolič• ka crkva - latinicu, a u srpskim crkvama i

manastirima - koji su bili središte pismenosti i kulturne djelatnosti - njegovao se crkvenoslavenski jezik. Uglavnom cvjeta prepisivač• ka i epigrafska djelatnost, rodoslovi, panegirici. U krug ove

religiozne literature pripada "Lestvica" Jovana Skolastika, prepisana u Vozući, te "Zbornik molitava" iz

Papraće. U manastiru Svetog Nikole na Ozrenu djelovao je, kao pisac i prepisivač• knjiga, jeromonah

Timotije Gluhi, koji je za manastirskog igumana sastavio dva panegirika. Ovaj tip srpske književnosti

produžava se sve do kraja osamnaestog vijeka. U devetnaestom vijeku, pod uticajem Vuka

Karadžića, poč inje rad na sakupljanju narodnih umotvorina. Bilježe se narodni obič aji, narodne

pripovijesti, poslovice, zagonetke, prikupljaju se kodeksi, a ima i historiografskih pokušaja. Njegovi

suradnici su i dvojica Bosanaca: Simo Milutinović Sarajlija i Vuk Vrč ević. Ideje o književnom

stvaranju na jeziku narodnih umotvorina bivaju prihvaćene i medu srpskim sveštenstvom. Znač• ajka



njegovog rada u Bosni su hercegovač• ka govorna osnova i bogatstvo narodnih umotvorina svih

naroda. Bošnjač ki je narodni genije u odreĎenim formama stvorio literarna djela koja su svoju

vrijednost trajno zadržala. Bošnjač• ke narodne balade i sevdalinke su postale trajnom inspiracijom

kako domaćih tako i svjetskih umjetnika. Umjetnič ku slavu bošnjač ke balade svijetom je pronijela

"Hasanaginica", koju je prepjevao slavni Goethe. Goetheov prijevod "Hasanaginice" je objavljen (

1778. godine) u Herderovoj zbirci narodnih pjesama. Austrougarska okupacija Bosne dovodi do nove

društveno-politič ke, kulturne i psihološke situacije, što rezultira u formiranjem pokreta za vjersko-

prosvjetnu autonomiju kod Srba i Bošnjaka, koji time udaraju osnove svom nacionalno-kulturnom

formiranju. Sva ova kretanja nalaze svoj izraz i u književnosti. Književni život se odvija oko č• asopisa

i kulturno-prosvjetnih društava, koji su orijentirani na razvijanje nacionalnih osjećanja. Pored

nacionalnog romantizma, prevladava osoben realizam lokalnog obilježja, a u godinama neposredno

pred Prvi svjetski rat prodiru i obilježja simbolizma. Poč esto, osim naglašavanja kolektivne sudbine

naroda u duhu narodne pjesme i lokalne atmosfere i senzibiliteta, ova djela nemaju veću estetsko-

književnu vrijednost. Pored skromne književnosti na maternjem jeziku u arapskoj grafiji (alhamijado

književnost) i narodne usmene književnosti, Bošnjaci njeguju književnost na tri islamska orijentalna

jezika: djela iz oblasti prava, teologije, filozofije, filologije pišu na arapskom jeziku; na turskom je

njegovana divanska književnost, putopisi, epigrafika. Perzijski jezik je služio za rafinirano pjesnič• ko

izražavanje. Književnost na orijentalnim jezicima bila je dostupna samo višim slojevima, koji su imali

prilike da se školuju na Istoku. Zabilježeno je preko trista imena Bošnjaka koji su pisali na nekom od

orijentalnih jezika, a neki su prevoĎeni na više evropskih jezika.

Najraširenija vrsta književnog stvaranja su komentari, zatim kompendiji, udžbenici, Ieksikoni. Arapski

jezik kod Bošnjaka slovi kao jezik nauke i religije. Najbogatija književnost, i po obimu i po

raznovrsnosti žanrova, napisana je na turskom jeziku. Još od vremena Ahmet-paše Hercegovića,

sina Hercega Stjepana, mnogi naši Ijudi pisali su na turskom jeziku. Dva naša pjesnika pjevala su i na

bosanskom i na turskom jeziku: Hasan Kaimija je spjevao kompletan divan na turskom jeziku, a

ostavio je nešto pjesama i na bosanskom jeziku; Muhamed Hevai Uskufi (roĎen u selu Dobrnja kod

Tuzle 1601. godine) najveći dio svog djela piše na bosanskom jeziku. Autor je č • uvenog tursko-

bosanskog rječ nika. Hevai svugdje s ponosom istič e svoje bosansko porijeklo i maternji bosanski

jezik, koji pominje i u pjesmi ("...bosanski da vam besidim, bratani..:'). Uskufijev rječ• nik je drugirječ nik na tlu Evrope, nastao dvjesta godina prije rječ nika srpskog pisca Vuka Stefanovića

Karadžića. Rječ• niku je dao naziv "Makbuli `arif" ili "Potur-Šahidija".

Poslije Berlinskog kongresa bošnjač ka književnost zapada u apatiju. U novim vremenima i smjeni

društveno-politič kih epoha Bošnjaci ostaju obeznaĎeni, a njihove tradicionalne kulturne forme i

institucije se pokazuju bez svrhe. Pred nadiranjem zapadne kulture i civilizacije mnogi se iseljavaju.

Koncem devetnaestog vijeka prva generacija bošnjač• kih pisaca koristi narodni jezik i zapadno

pismo. Bošnjač ki književnici se grupiraju oko č asopisa "Behar", kulturno-prosvjetnog društva

"Gajret", te č• asopisa "Gajret" i "Biser". Sredinom 1891.godine Mehmed-beg Kapetanović

Ljubušak je pokrenuo list "Bošnjak". Obilježje ove književnosti je raspetost književnih junaka



izmeĎu Bosne i Carigrada - Istoka i Zapada. Poč etak književnog rada Hrvata u Bosni i Hercegovini

vezan je za franjevce. Pet i po stoljeća franjevci su (djelovanje franjevač• kog reda u Bosni datira od

1291.godine) vrhovni arbitri katolič• ke vjere, ali i mnogih drugih svjetovnih stvari. Njihove zasluge u

kulturnoj i politič koj historiji Bosne su velike. Lavirajući izmeĎu velikih sila (Stambol, Rim, Beč• ),

koje htjedoše zatrijeti sve što je bosansko, franjevci su do perfekcije razvili svoj diplomatsko-

pragmatič ki manir. Poč etak književnog rada Hrvata vezan je za Matiju Divkovića koji je bio

Uskufijev suvremenik. Divković ( 1563.- 1631.) postavlja sve književnojezič• ne pravopisne i grafijske

principe bosanske franjevač ke književnosti: služi se bosanskom ćirilicom, č istim narodnim

govorom i pravopisom koji izvire iz tog govora i prema sebi formira pismo.

Osamdesetih godina devetnaestog stoljeća javljaju se pisci i iz graĎanskih slojeva, koji slijede razvoj

svjetske književnosti. Uz djelatnost kulturno-prosvjetnog društva "Napredak" ( 1904.) vezana je težnja

da se u hrvatskoj književnosti posveti veća pažnja č isto književnim sadržajima i formalno - stilskim

vrijednostima. Književni život u Bosni i Hercegovini znač• ajno je obogatio i hrvatski pjesnik Silvije

Strahimir Kranjč ević koji neko vrijeme radi u gradovima sjeveroistoč ne Bosne, a svoju poznatu

pjesnič• ku zbirku "Trzaji" objavljuje 1902. godine u Tuzli. U vremenu izmeĎu dva svjetska rata č• ine

se pokušaji formiranja književnih društava koja bi okupljala pisce svih nacionalnosti, a koje bi vezivala

odreĎena društveno-idejna i estetska opredjeljenja. Pokušava se zasnovati autonoman književni

izraz, koji ne bi bio sasvim u službi vanestetskih ciljeva (religiozni, politič• ki, nacionalni) i koji bi bio

otvoren utjecaju modernih tokova: književnoestetskih, graĎansko-demokratskih, socijalnih - što, uz

lokalni kolorit i sevdalijsku senzualistič ku komponentu, č ini bitno obilježje novije bosanske

književnosti. Moderno doba se odlikuje velikim pripovjednim formama (romani). Dolazi do sintezezasada tradicije i suvremenih književnih gibanja, pri č• emu senzibilitet pisca (nije više ni pisar ni

prepisivač ) dolazi do punog izražaja, tako da tek tada možemo govoriti o autorstvu, odnosno

stvaralaštvu koje prevazilazi okvire samo nacionalne književnosti. U prvom planu više nije kolektivna

sudbina, već su to individualni likovi koji se uzdižu do univerzalnih (pojedinač• no-opće). Djelovalo je

više pisaca, č ija pojedina djela spadaju u sam vrh bosanskohercegovač ke književnosti. Ahmed

Muradbegović (roĎen u Gradač cu, 1898. godine), Hasan Kikić (roĎen u Gradač cu,1905. godine),

Meša Selimović (roĎen u Tuzli, 1910. godine) i Derviš Sušić (roĎen u Vlasenici, 1925. godine) su

pisci č• ija djela fokusiraju kolektivnu bosansku sudbinu, povijesne udese Bosne, duhovnu fizionomijubosanskog č ovjeka. Muradbegovićeva najznač ajnija djela su:"Haremska lirika","Nojemova laĎa",

"Haremske novele", "Majka", "Svijet u opancima", "Na Božijem putu","Husein-beg

Gradašč ević","Omer -paša Latas u Bosni"... Kikićev književni rad najplastič• nije oslikavaju djela:

"Provincija u pozadini", "Ho-ruk", "Bukve", "Lole i hrsuzi", "Zgode o nasušnom hljebu","Carska

goveda","Dedija"... Djela Meše Selimovića su prevedena na skoro sve svjetske jezike. Romani

"Derviš i smrt" i "TvrĎava" su književna ostvarenja koja svojom slojevitošću prevazilaze vremenske i

prostorne okvire. Uz ova dva romana, Selimovićev opus č ine i djela "Tuda zemlja", "Tišine", "Magla i

mjeseč ina", "Djevojka crvene kose", "Ostrvo", "Za i protiv Vuka", "Sjećanja"... Djela Derviša Sušića

su, takoĎe, prevedena na više svjetskih jezika."Ja, Danilo", "Hodža s trah", "Uhode", "Pobune",



"Nevakat", "Listopad", "Veliki vezir" su najznač ajnija djela Derviša Sušića.

Gravure na stijeni, nakit od kosti, polihromne kultne posude od peč ene gline ukrašene zarezima i

reljefima, č• ine najstarije tragove likovne umjetnosti na bosanskom tlu. Rimljani na ove prostore

donose tekovine svoje kulture, ali se središnji dijelovi Bosne još dugo drže svoga arhaič• nog stila. S

pojavom kultnih objekata (bazilike) razvija se umijeće mozaika. Stećak je, svakako, najosobeniji izraz

duhovnog i kulturno-umjetnič kog bića medievalne Bosne. Mnogi od stećaka, svojim likovnim

kvalitetima (simbolič ki i dekorativni reljefi), djela su visoke skulptorske prefinjenosti. Osim stećaka,

poznati su i prepisci crkvenih knjiga, s bogatim inicijalima, iluminacijama, minijaturama. Po dolasku

Turaka, umjetnič• ko stvaranje je pod utjecajem islamsko-orijentalnog shvatanja umjetnosti:

monumentalna gradnja (džamije, mostovi, karavan-saraji, sahat-kule, tekije, bezistani...); stambena

arhitektura (šadrvani, č• esme, fontane...). Posebna pažnja se posvećuje kaligrafiji i minijaturnom

slikarstvu. U okviru Pravoslavne crkve njeguje se zidno slikarstvo vizantijskog stila (živopisi).

Najznač ajniji živopisac je monah Longin, koji je djelovao i na ovim prostorima. Za umjetnič• ke

prilike znač ajno je da, uz zadržavanje tradicionalnih formi, prodiru kasni oblici romanike, gotike i

baroka, koji se prepliću sa orijentalnim elementima. U razdoblju austrougarske okupacije podižu se

mnoge monumentalne javne graĎevine. Tragovi kulturnih baštinika svih minulih epoha pronaĎeni su i

na mnogim lokalitetima Tuzlanskog kantona. Svojom Ijepotom i monumentom mnogi i danas

privlač• e pozornost, kako laika tako i znanstvenika. Suvremeniji likovni izraz vezan je za odlazak

naših Ijudi na školovanje u evropske centre. Prvi školovani slikar sa ovih prostora je č orde

Mihajlović, č iji rad se može uzeti za temeljac likovnog stvaralaštva ovog kraja. Na prostorimadanašnjeg Tuzlanskog kantona stvarali su i stvaraju mnogi istaknuti likovni umjetnic i: Kosta Hakman,

Franjo Leder, Haim Pinto, Todor Švrakić, Sava Popov Ivanov, Adela BerVukić, Dragiša Trifković,

Ismet Mujezinović, Mensur Dervišević, Mevludin Ekmeč ić, Mehmed Zaimović, Ibrahim Bilajac, Sejid

Hasanefendić, Pero Jelisić, Rizah Štetić, Ismet Hrvanović, Miloš Lysonek, Mustafa Pašić, Zdravko

Novak, Ferid Prcić, Nesim Tahirović, Began Turbić, Esad Muftić, Nezir Čorbić, Sead Musić, Ismar

Mujezinović, Edin Dervišević, Fuad Kasumović... U djelima navedenih likovnih djelatnika, uza svu

izražajnu raznovrsnost, može se, i tematski i po osobenosti stila, nazrijeti ono specifič• no bosansko,

što njihovu umjetnost č• ini i univerzalnom, ali i zasebnom.AJVATOVICA

Najstarije doviste Bosnjaka u BiH smjesteno sedam-osam kilometara od mjesta Prusac, poznatog kao

duhovnog i vjerskog centra nekadasnje osmanlijske Bosne. Legenda o Ajvaz-dedi i odlazak na

doviste kod njegove stijene tradicija je koja stoljecima zivi i prenosila se sa generacije na generaciju

kod bosanskih muslimana, da bi nakon 1946. godine, u vrijeme komunistickog ateizma, bila

zabranjena. Tradicija se obnavlja 1990. godine i otad desetine hiljada muslimanskih vjernika ponovno

dolaze na Ajvatovicu kako bi proucili "kisnu dovu" za Allahovu milost i uspjesnu i rodnu godinu. U

posljednjem bosanskom ratu Ajvatovica i Prusac odbranjeni su pod gotovo nemogucim uslovima i

time snagu legende o tom cudesnom dijelu bosanske zemlje samo dodatno pojacali i ucvrstili.



BOSANSKI DUH

BALIC, SMAIL: Orijentalista i sociolog kulture. Godinama zivi i radi u Becu. Autor je kapitalne studije

Kultura Bosnjaka, koja je posljednjih cetrdesetak godina naucnicima sa njemackog govornog podrucja

znacajan izvor temeljnih saznanja o Bosni, Bosnjacima i njihovom nacionalnom identitetu. Zajedno sa

Zulfikarpasicem, jedan od osnivaca i urednika emigrantskog glasila Bosanski pogledi. Bavi se

prikupljanjem leksikografske grade o znacajnim Bosnjacima u zemlji i inostranstvu.

BEGIC, MIDHAT: Knjizevni kriticar i publicista. Predavao je na Sorboni juznoslavenske knjizevnosti.

Pocetkom sedamdesetih definitivno se vraca u Bosnu i istrazivanju bosanske knjizevnosti. Bio je

jedan od onih kriticara koji je, baveci se knjizevnim djelom Maka Dizdara, Mese Selimovica i drugih

ovdasnjih pisaca, promovirao ideju bosanskog duha, jezika i knjizevnosti, trazeci dostojanstvo za tu,

dotad potcijenjenu i prezrenu, kulturu. Umro je 1983. godine, a iza njega su ostale stotine stranica

kritika, osvrta, eseja i studija, koje je 1986. godine sabrala, priredila i objavila Hanifa Kapidzic-

Osmanagic.

BIJEDIC, DZEMAL: Bosnjacki politicar koji je tragicno i pod mutnim okolnostima stradao u avionskoj

nesreci kod Fojnice 1976. godine. Pripadao je samom vrhu tadasnje komunisticke politicke elite i

mnogi su ga drzali "prvim do Tita"; istovremeno, jedan je od onih politicara koji su utjecali da unutar

komunisticke ljevice pobijedi ideja o drzavotvornoj posebnosti BiH i priznavanja bosnjackog

nacionalnog identiteta. Bosnjacki puk je to vise intuitivno nego li svjesno prepoznavao i zbog toga je

Dzema bio kod njih veoma omiljen. Njegova tragicna i nikad razjasnjena smrt imala je, takoder,

pozitivnog utjecaja na razvoj nacionalne svijesti kod Bosnjaka: otad su bosnjacke nene bile sigurne

da je 'nesto truhlo u drzavi Danskoj' i da pravi belaj za Bosnjake (i Bosance) moze tek doci.

BISERJE - ANTOLOGIJA MUSLIMANSKE KNJIZEVNOSTI: Godine 1972. Alija Isakovic objavio je,

u izdanju rijeckog izdavaca 'Otokara Kersovanija', Biserje - Antologiju muslimanske knjizevnosti. Bila

je to jedna od onih knjiga cije je samo pojavljivanje uzdrmalo tadasnji kulturni establisment; u to

vrijeme nacionalna knjizevnost Bosnjaka (tada Muslimana) tek se borila za svoju ravnopravnost sa

ostalim nacionalnim knjizevnostima, prvenstveno srpskom i hrvatskom. Isakovicevo Biserje bio jepionirski zahvat u delikatnom etabliranju nacionalne bosnjacke knjizevnosti. Zato se danas taj

Isakovicev projekat ispostavlja kapitalnim u prirodnom procesu istrazivanja bosnjackog knjizevnog i

uopce kulturnog identiteta.

BOSNA FILM: Drzavno filmsko preduzece nastalo poslije Drugog svjetskog rata. Producent vecine

igranih i dokumentarnih filmova nastalih u BiH. U sjecanju bosanskog puka ostala je urezana spica

koja je godinama simbolicki predstavljala identitet i ponos ove sredine: Hem Bosna, hem film, pa to

dvoje zajedno. Golemo nesto. Drzavni Bosna film se raspao polovinom sedamdesetih, dok u Sarajevu

i danas djeluje firma sa istim imenom, sada kao privatni filmski producent.



BOSANSKI POGLEDI: Emigrantski list koji je pocetkom sezdesetih godina pokrenuo liberalni

bosnjacki politicki disident Adil Zulfikarpasic. U kreiranju, uredivanju i pisanju ovog casopisa

ucestvovali su i Smail Balic, Teufik Veladzic, Haris ef. Korkut, Izet Serdarevic, Becir Tanovic i mnoga

druga, danas zaboravljena i nepoznata imena iz bosnjacke politicke emigracije. List je, za razliku od

netolerantnih srpskih i hrvatskih emigrantskih glasila, zadrzao sve vrijeme demokratski kurs, a ostat

ce zabiljezen kao prvi izdavacki projekat nakon Drugog svjetskog rata koji je kontinuirano promovirao

ideju bosnjackog nacionalnog identiteta. Bosanski pogledi su, takoder, prvi objavili surovu istinu o

politickom obracunu komunista sa liderima i clanovima organizacije Mladi Muslimani krajem

cetrdesetih. Velike kontroverze izazvala je i studija dr. Sukrije Kurtovica, nekadasnjeg narodnog

poslanika, o 'antiislamskom i antibosnjackom' backgroundu Andricevih naucnih i knjizevnih djela.

Pocetkom 1991 godine. Bosanski pogledi dozivjeli su i svoje bosansko izdanje kao politicki tjednik

agresivne probosanske i probosnjacke orijentacije. Vlasnik lista je bio Adil Zulfikarpasic, a uredivali su

ga mladi novinari iz dotadasnjih redakcija omladinskih listova Nasi dani, Valter i Vox. Zulfikarpasic je,

zbog koncepcijskog sukoba sa redakcijom, ukinuo list septembra 1991. godine.

BOSNJACKI SABOR: Odrzan na inicijativu nekoliko bosnjackih intelektualaca, prvenstveno Enesa

Durakovica i rahmetli Alije Isakovica. Bilo je to krajem septembra 1993. godine, u vrijeme najvece

ratne i politicke krize koja je vladala u Sarajevu i na svim slobodnim dijelovima BiH. Iako je Sabor

raspravljao i o pitanjima vezanim za tadasnje mirovne pregovore po kojima bi Bosna trebala biti

podijeljena u tri nacionalne drzavice, njegov historijski znacaj je, prije svega, u postignutom minimumu

konsenzusa kod bosnjackih politicara i intelektualaca oko sopstvenog nacionalnog identiteta. Tada je

donesena Deklaracija koju je procitao profesor Filipovic i koja je, zasad barem terminoloski, okoncala

stoljetnu krizu identiteta najbrojnijeg naroda u BiH, dakle, naroda bez kojeg - a to je pokazao

posljednji rat u kojem su, nikad jaci, srpski i hrvatski nacionalisti zajedno nasrnuli na ovu zemlju -

nema nikakve Bosne i Hercegovine. Zato je Bosnjacki sabor vjerovatno jedan od najznacajnijih

dogadaja u politickoj povijesti Bosnjaka u posljednjih 150 godina.

BOSNJACKI INSTITUT: Je vakuf Adila Zulfikarpasica , prvobitno utemeljen 1988 . godine u Cirihu , a

potom prebač en u Sarajevo kada je sagraĎen kompleks Instituta 2001 . godine po zahtjevu ifinansiranjem Adila Zulfikarpasica. Sač• injavaju ga tri zgrade č ija ukupna površina iznosi 4500m.

To su: glavna zgrada u kojoj se nalazi biblioteka, arhiv pisane graĎe, video i audio arhiva, zbirka

likovnih djela, kabineti za nauč• no-istraživač ki rad, č itaonice, sala za konferencije, rač unarski

centar, te drugi popratni sadržaji; Gazi Husrevbegov hamam (izgraĎen 1535 .godine) i upravna

zgrada. U arhitektonskom smislu Institut predstavlja spoj moderne i orijentalne arhitekture. Sadržaj

Bošnjač• kog instituta nastao je kao rezultat sakupljanja, klasificiranja, i sistematiziranja različ• ite

graĎe o Bosni i Hercegovini, tač nije historijskog, književnog, novinsko-publicistič• kog, rukopisnog,

arhivsko-dokumentacijskog, i folklornog blaga koje je Adil Zulfikarpašić pripremao u predhodnih 50

godina.



CEMAN, MUSTAFA: Bibliotekar i istrazivac bosnjacke knjizevnosti i duhovnosti. Godinama prikupljao

bibliografsku gradu o bosnjackoj knjizevnosti, zbog cega je svojevremeno imao politickih problema,

cak bio i zatvaran od strane komunistickih vlasti. Zajedno sa Alijom Isakovicem radio na bibliografiji

radova vezanih za Hasanaginicu. Godine 1990. okoncao je dugogodisnje prikupljanje grade za

sveobuhvatnu bibliografiju bosnjacke knjizevnosti. Ova bibliografska grada objavljena je 1994. godine

u obliku knjige koja sa svojih 16.845 bibliografskih jedinica predstavlja kapitalan projekat za

istrazivanje bosnjacke knjizevnosti uopce. Mustafa Ceman zivi u Tesnju.

DERVIS I SMRT: Veliki roman velikog bosnjackog (i bosanskog) knjizevnika Mese Selimovica.

Objavljen je 1966. godine, iste godine dobiva NIN-ovu nagradu za knjizevnost. Rijetko je koji dogadaj

u bosanskoj knjizevnosti i kulturi izazvao veci interes i sveopce divljenje kao pojava ovog

Selimovicevog romana o dervisu Ahmedu Nurudinu; Selimovic je kroz savrsen literarni postupak

uspio uci u epicentar duhovnosti jednog prostora, situirati tako uvjerljive likove uhvacene u mrezi

vlastitih htjenja i sumnji, ali i sudbine citavog jednog naroda kojem se tragedija identiteta iznova

ponavlja kroz povijest. Dervis i smrt je, uz Kamenog spavaca Maka Dizdara, bio i jedna od temeljnih

inspiracija za Filipovicev esej o 'bosanskom duhu u knjizevnosti'. Danas je taj roman 'sveta knjiga' za

hiljade bosanskih, i ne samo bosanskih, intelektualaca koji u Ahmedu pronalaze ono sto bi oni htjeli

biti, a jos uvijek nisu.

DIZDAR, MAK: Pjesnik i jedan od pionirskih istrazivaca vrijednosti medievalne Bosne. Na knjizevnu

scenu zakoracio 1936. godine Vidovopoljskom noci, zbirkom naglasene socijalne angaziranosti;

pocetkom pedesetih sa Plivacicom medu prvima pravi iskorak iz dotad preovladavajuceg

socrealistickog knjizevnog iskaza. Ipak, Dizdar ce tek tokom sezdesetih zaokruziti svoj pjesnicki

senzibilitet sa zbirkama Kameni spavac i Modra rijeka; njegov postmodernisticki, ako takvo sto uopce

postoji, comeback prema i u tisinu i buku zemlje Bosne ostat ce zabiljezen kao najveci poetski

preokret bosanske lirike ovog stoljeca. Anatemisan od srpskih nacionalista u Beogradu i Sarajevu,

prisvajan od Zagreba, Dizdar je za zivota bio bolno svjedocanstvo o 'prokletstvu Bosnjaka i njihovih

najvecih intelektualaca' u vremenu kada se pitanje vlastitog identiteta ispostavljalo kao pitanje

opstanka uopce. Umro je u Sarajevu 1971. godine, u 57. godini zivota, nakon kampanje koju su vodilitadasnji beogradski i sarajevski intelektualci i listovi protiv njega i njegovog zalaganja za vracanje

dostojanstva tada prokazanom bosanskom jeziku.

DURAKOVIC, ENES: Profesor knjizevnosti. Na knjizevnoj sceni djeluje od pocetka sedamdesetih;

istrazuje bosansku i posebice bosnjacku knjizevnost, iz tog vremena pamtimo njegovu knjigu

briljantnih knjizevnih eseja i studija Sutnja i govor tajanstva. Pocetkom osamdesetih napadan,

zajedno sa rahmetli Muhsinom Rizvicem, zbog svog navodnog "muslimanskog nacionalizma". U

godinama uoci ovog rata Durakovic objavljuje prvu Antologiju bosnjacke (tada muslimanske) poezije

20. stoljeca, kao sto i ureduje veliku ediciju Muslimanska knjizevnost u 25 knjiga. Tesko je, zapravo,



pobrojati sve projekte koje je ovaj intelektualac poznat po neunistivoj energiji pregurao dosad preko

svojih leda. Iz ratnog perioda treba izdvojiti pocetak stampanja edicije Bosnjacka knjizevnost u 100

knjiga i upravo zavrseni projekat uredivanja 10 antologija bosnjacke knjizevnosti (poezija, pripovijetke,

drame, putopisi, usmena lirika...). Zajedno sa Rizvicem, Alijom Isakovicem i drugim, profesor

Durakovic je pocetkom devedesetih bio inicijator obnove djelovanja Kulturnog drustva Bosnjaka

Preporod: ostat ce zabiljezen njegov castan i produktivan rad u ovom kulturnom drustvu, potom u

Bosnjackom saboru, ciji je bio inicijator, kao i njegov mandat ministra za kulturu u najtezim danima

opsade Sarajeva. U javnosti se cijeni kao slobodouman i demokratski orijentiran intelektualac.

FILIPOVIC, MUHAMED: Doktor filozofije, akademik, povjesnicar, politicar, diplomata... Jednom rijecju

- Tunjo. Intelektualac koji je svojim znanjem uspio zaista obujmiti granice Bosne, i ne samo nje. Autor

eseja koji je i povod za ovaj leksikon, akter burnih politickih i kulturnih dogadaja u Sarajevu i Bosni

posljednjih tridesetak godina, od onih na Filozofskom fakultetu sezdesetih do danasnje politicke

scene, urednik Enciklopedije BiH u okviru velikog Krlezinog projekta Enciklopedije Jugoslavije (druga

polovina sedamdestih); pisac koji je ispravno protumacio i 'zurnalisticki duh suvremenog vremena' i

koji je dosad objavio na stotine tekstova, eseja, studija po novinama i casopisima svih profila, od

Odjeka i Zivota do Voxa. Pocetkom devedesetih, zajedno s Adilom Zulfikarpasicem i mladim

novinarima okupljenim oko omladinske stampe, jedan je od inicijatora agresivne politicke borbe za

nacionalni bosnjacki identitet ciji znacaj, nazalost, vecina bosnjackih intelektualaca tada nije uspjela

da shvati. Profesor Filipovic je bio jedan od osnivaca SDA, ali se, usljed konceptualnog sukoba oko

bosnjastva, razisao sa njom i potom, zajedno sa Zulfikarpasicem, formirao MBO. U ratu je Filipovic

bio aktivno ukljucen u mnoge politicke procese, od Bosnjackog sabora do mjesta ambasaora RBiH u

Svicarskoj i Velikoj Britaniji. Ukratko: da ga nema, morali bi ga izmisliti.

HADZIJAHIC, MUHAMED: Neprikosnoveni autoritet za politicku povijest BiH. U javnom zivotu javlja

se daleke 1934. godine sa svojim radom o narodnim pjesmama o Aliji Derzelezu u listu Novi behar;

krajem tridesetih naginje, kao i mnogi drugi bosnjacki intelektualci, hrvatstvu. Godinama je u

komunizmu bio prokazan kao javna licnost; prve javne radove, nakon pauze od tridesetak godina,

objavljuje polovinom sedamdesetih (Od tradicije do identiteta; Geneza nacionalnog pitanja bosanskihMuslimana, 1974). Vecinu svojih radova je za zivota objavljivao na sapirografu, dok su neki rukopisi

otkriveni tek nakon njegove smrti (1987), poput briljantne politicke studije-pamfleta Posebnost Bosne i

bosanskih Muslimana koju je 1943. godine poslao antifasistickoj koaliciji pod pseudonimom

Spectator. Hronicari su za njega napisali da je bio posljednji veliki bosanski polithistorik.

HASANAGINICA: Ni ona, sirota, nije uspjela izbjeci balkanskim teroristima duha. 'Narod koji ima

ovakvu pjesmu zasluzuje da bude narod', izjavio je, odusevljen, slavni Goethe kada je prvi put citao

ovu velicanstvenu narodnu pjesmu. Onda su mu, preko Vuka Karadzica, rekli da je to srpska pjesma,

te se Goethe, tad vrlo utjecajan na njemackom dvoru, zalozio za novi diplomatski kurs prema Srbiji



koja se u to vrijeme borila za svoje nacionalno oslobodenje i nezavisnost od Osmanlija. Mit o 'srpskoj

Hasanaginici' razbio je 1974. godine Alija Isakovic, objavivsi, uz pomoc Mustafe Cemana, veliku

bibliografiju o ovom djelu i vrativsi ovu znamenitu pjesmu u njen autenticni nacionalni i teritorijalni

milje - medu Bosnjake i Bosnu.

IBRAHIMPASIC, FIKRET FICO: Covjek-muzej. Napravio Muzej grada Zenice; upravo zavrsava svoj

kapitalni projekat Bibliografije Bosne i Hercegovine sa vise od 100.000 naslova. Tesko je pobrojati sta

je sve Fikret Ibrahimpasic prikupio u svojoj arhivi, od naizgled trivijalnih materijala sa 40.000 viceva i

30.000 autograma poznatih javnih licnosti, do raritetnih originalnih primjeraka rukopisa i dokumenata

iz kulturne bastine BiH. Zivi i radi u Zenici. Muzej grada Zenice je sada, zbog primitivizma gradskih

tamosnjih vlasti, takoder, u njegovom stanu.

POZDERAC, HAMDIJA: Bilo je u Titovoj Bosni raznih politicara i njihovih prica, ali ce Hamdija

Pozderac, porijeklom iz partizanske krajiske familije, ostati zapamcen kao Bosanac (i Bosnjak) koji je

u vrijeme komunizma Bosni vracao izgubljeno politicko dostojanstvo. Od 70-ih godina do kraja 80-ih,

BiH je, naslanjajuci se na odluke ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, nanovo postajala ravnopravna ostalim

republikama, Bosnjacima (tada Muslimanima) priznato je, uprkos protivljenjima u Zagrebu i, prije

svega, u Beogradu, pravo na nacionalni identitet; bilo je to vrijeme ekonomskog prosperiteta i velikih

duhovnih avantura novih, probosanskih, intelektualnih snaga u zemlji. Zato je Pozderac bio mnogima

trn u oku, a kampanja protiv njega je eskalirala u drugoj polovini 80-ih, kada je, preko afere

Agrokomerc, uklonjen sa politicke scene i prakticno otjeran u smrt. Zapravo, sa politickom

eliminacijom Hamdije Pozderca spremala se i velika eliminacija posebnosti i drzavnosti same Bosne.

Pao je samo Hamdija.

SREBRENICA: Bosanska Guernika. Grad cija je apokalipsa postala simbolom posljednje velike

bosanske tragedije. Ljeta 1995. godine Srebrenica je, nakon tri godine opsade, pala u srpske ruke;

izmedu osam do deset hiljada stanovnika ovog istocnobosanskog grada pogubljeno je ili nestalo u

monstruoznom masakru koji su pocinile srpske vojne snage. Danas je Srebrenica najveca bosanska

nacionalna trauma i tema kroz koju ce se zasigurno jos zadugo prelamati sudbina ove zemlje; za

Bosnjake je to opomena da u politici ne mogu, niti smiju, vjerovati svojim susjedima. Mozda bi se na

ovom mjestu uvijek trebalo sjetiti maksime onog znamenitog politicara: 'Zivimo kao da ce mir trajati

sto godina, spremajmo se kao da ce sutra poceti rat.'

SULJEVIC, KASIM: Historicar. Autor dragocjene knjige Nacionalnost Muslimana (1981) u kojoj je

Suljevic dao lucidnu analizu razvoja nacionalnog pitanja na prostorima bivse Jugoslavije; i unutar

toga, bosnjacke drame identiteta. U ovom djelu mozemo pronaci i vrlo ubjedljive dokaze zasto se

'jugoslavenska prica' zavrsila u krvi i pepelu, a Bosnu i Bosnjake zavila u crno.



SVJETLOST: Najznacajnija bosanska izdavacka kuca u posljednjih pola stoljeca. Tokom

sedamdesetih i osamdesetih godina 'Svjetlost' dozivljava svoju veliku ekspanziju, docekavsi pocetak

rata kao najuspjesniji izdavac na prostorima bivse Jugoslavije. Razvitak ovog preduzeca do

svojevrsnog mogula izdavacke djelatnosti na ovim prostorima treba, prije svega, zahvaliti odlicnoj

uredivackoj politici cuvenog direktora 'Svjetlosti' Gavrila Grahovca, danas direktora 'Bosanske knjige'.

Rijetko su gdje u Bosni posljednjih tridesetak godina na jednom mjestu bili angazirani toliki

intelektualni autoriteti i potencijali kao sto je to bio slucaj sa uredivackim poslom u 'Svjetlosti';

znamenita edicija Kulturna bastina BiH ucinila je mnogo u upoznavanju tadasnjih generacija citalaca

sa, u to vrijeme, nepoznatom kulturnom povijescu BiH.

PRAVOPIS BOSANSKOG JEZIKA: Godine 1907. austrougarske su vlasti zvanicnim dekretom

ukinule bosanski jezik. Desetljecima iza toga, zahvaljujuci cinjenici da bosnjacka intelektualna elita

nije imala pravo da ucestvuje u raspravi o jeziku, bosanski jezik bio je protjeran sa kulturne scene;

briga o njegovom ocuvanju pripala je, ni krivim ni duznim, nasim nenama. Zato je stampanje

Pravopisa bosanskog jezika, autora Senahida Halilovica, 1996. godine bio veliki dogadaj u recentnoj

kulturnoj povijesti BiH.

PREPOROD, GLASILO IVZ BiH: U mejtef se prije tridesetak godina islo sa cjepanicom, a vracalo sa

novinom koja se zvala Preporod. Bila je to pomalo misticna veza: cjepanica je sluzila da se zagrije

soba puna cilima i djece, a Preporod, vjerski list u cijem je impresumu godinama stajalo ime Ahmeda

Smajlovica, i koji je, u to vrijeme kada je bio ignoriran svaki oblik nacionalnog ispoljavanja kod

Bosnjaka, odrzavao iluziju da je svijet kojem pripadamo, ipak, nesto vece od onoga sto smo susretali

u skolama koje su se tada zvale '25. maj', 'Vojin Paleksic' ili 'Stipo Derek'. To je razvijalo mastu i

nagovaralo nas da pravimo usporedbe izmedu kalendara i vaktije, Bajrama i Dana mladosti. Dovoljno

da kasnije shvatis kako je 'bosanski duh' mjera ljudske tolerancije

REIS EF. CERIC, MUSTAFA: Na mjesto reisa izabran 1993. godine. Bio je prvi reis koji je javno

proklamirao bosnjastvo kao elementarni nacionalni identitet najbrojnijeg naroda u Bosni (Bosnjaci su

muslimani, Vecernje novine, juni 1993). Kasnije je, pak, kulturni identitet Bosnjaka pokusavao svestisamo na islamsku duhovnu komponentu, ali ova uza teoloska ucenja ostaju u sjeni njegovog

historijskog 'DA' za bosnjastvo.

RIZVIC, MUHSIN: Knjizevni historicar. Cijelog svog teskog i tihog zivota dosljedno se bavio

istrazivanjem bosnjacke i (bosanske) knjizevnosti; od prve knjige knjizevnih ogleda Iznad i ispod

teksta (1969), preko monografije Behar (1971), Bosanskomuslimanske knjizevnosti u doba Preporoda

1887-1918 (doktorska disertacija), Knjizevnog zivota Bosne i Hercegovine (tri toma), Pregleda

knjizevnosti naroda BiH (1985), Izmedu Gaja i Vuka (1989), Kroz Gorski vijenac (1989), do djela

nastalih uoci same njegove smrti 1994. godine: Bosanski muslimani u djelu Ive Andrica i Panorama



bosnjacke knjizevnosti. Muhsin Rizvic je bio rijetko analitican i sintetican knjizevni historicar koji je

uspijevao razgolititi naslage historijskih zabluda i podvala u cijem su sredistu uvijek bili Bosna i

Bosnjaci. Bio je i prvi predsjednik Kulturnog drustva Bosnjaka 'Preporod'.

RJECNIK KARAKTERISTICNE LEKSIKE U BOSANSKOM JEZIKU: Pionirski rad u istrazivanju

bosanskog jezika. Autor projekta bio je, naravno, Alija Isakovic. Prvi izdavac: Svjetlost. Vrijeme

izlaska iz stampe: prvi dani aprila 1992. godine. Koliki je bio znacaj ovog izdanja dovoljno govori

podatak da je Vecernji dnevnik Radio-Beograda vise paznje i bijesa posvetio ovoj knjizi nego li

samom cinu priznanja nezavisnosti BiH od strane Evropske zajednice

SARAJEVSKA SKOLA DOKUMENTARNOG FILMA: Sve do sezdesetih godina ovog stoljeca

filmove u Bosni radili su, uglavnom, gosti iz Zagreba, Ljubljane i Beograda. Zato ne cudi sto je prva

autenticna generacija bosanskih filmasa svoju sansu za rad na filmu morala traziti u dokumentarnom

filmu, jer do igranog naprosto nije mogla doci. Bato Cengic, Tomo Janjic, Bakir Tanovic, Vlatko

Filipovic, Mirza Idrizovic, Midhat Mutapcic, Hajrudin Krvavac, spomenimo samo neka od imena, bili su

autori koji su donijeli slavu i svjetske filmske nagrade bosanskoj kinematografiji, a njihovi

dokumentarci, iako razlicitih estetskih orijentacija, u prvi plan su bacili stvarne ljude i probleme ovog

podneblja, izdvojisi se time iz tada dominantne socrealisticke poetike ili radikalnog art-izraza. Neki od

ovih autora su kasnije postigli i velike rezultate na igranom filmu.

plbih.org

Documents

Put Alije Isakovica