1

Hadži Đevad Koldžo:

STAZAMA ISLAMA - PUTOPIS IZ AMMANA (HK JORDAN)

Izlazeći sa jedne Teravije prošloga Ramazana u našoj džamiji u Hrasnom ugledah hadžiju Smaju. Nas dvojica smo se upoznali za vrijeme rata, i uvijek mi je drago kada ga vidim. Hadžija Smajo je dva puta za redom išao na Hadž 2006. i 2007. godine i to oba puta autobusom. Nakon što smo se ispitali rekao sam mu da imam nijet da obavim Hadž i da sam već izvršio uplatu. Hadžija Smajo me odmah upita „ideš li autobusom?“ na što mu rekoh da idem avionom, a na što on opet doda „šteta ti je to, jer kada ćeš opet imati priliku da vidiš Amman“. Odgovorih mu da samo dragi Allah zna kada gdje će i kada netko ići pa možda i mene pošalje jednoga dana i u Amman i ne pomišljajući kako brzo ću imati priliku da posjetim taj glavni grad Hašemitske Kraljevine Jordan. Bila je nedjelja 03.05.2009. godine, tačno na moj 45-i rođendan, sjedio sam sa svojom suprugom u našoj bašti i pio kahvu kada sam na mobitel primio obavijest o pristiglome e-mail-u. U ovoj poruci piše samo naslov i ime pošiljaoca poruke. Vidjeh da ju je poslala gospođa Gretchen Mikeska, Amerikanaka koja radi kao izvršni direktor kompanije „Urban Institut“ iz Washingtona. Gospođu Gretchen sam upoznao u Budvi prije 4 godine kada me njena kompanija angažirala da vodim seminar o smanjenju gubitaka vode za vodovode u Crnoj Gori, i od tada me angažirala više puta na svojim projektima, pa me ovaj njen mail sa naslovom „Jordan“ zaintrigirao toliko da sam odmah ušao u kuću i „skinuo“ mail. Gospođa Gretchen me u poruci pita da li postoji mogućnost da 11. maja budem u Amman-u gdje bih tamošnjem vodovodu prezentirao metodologiju smanjenja gubitaka. Poziv me u prvi mah zbunio jer sam imao dosta posla na pripremi za odlazak u Kairo za dvadesetak dana, a veliko je i pitanje da li mogu nabaviti avionsku kartu za spomenuti datum. Shvatih da nemam previše vremena za razmišljanje pa sam prvo preko interneta pokušao da rezerviram avionsku kartu. Najlogičniji pravac leta za Amman je preko Istanbula a obično su karte za avion na relaciji Sarajevo – Istanbul rasprodane desetak dana unaprijed. Za divno čudo moj pokušaj on-line rezervacije je bio uspješan i odmah dobih mail potvrde od kompanije Turkish Airlines gdje mi napominju da uplatu za kartu moram izvršiti u slijedećih 48 sati. Nakon prespavane noći slijedećeg dana javih gospođi Gretchen da pristajem i da ću doći u Amman pa sam odmah počeo da se raspitujem na koji način se dobiva viza za Jordan. Saznao sam da Hašemitska Kraljevina Jordan nema ambasadu u BiH nego u Zagrebu, što bi mogao biti dodatni problem ukoliko zbog vize još budem morao ići i u Zagreb. Srećom nakon niza kontraverznih informacija i nakon što sam se obratio našoj ambasadi u Jordanu, dobih odgovor da od 2006. građani Bosne i Hercegovine Jordansku vizu kupuju na aerodromu u Jordanu. Cijena vize je 10 Jordanskih Dinara (11€). Slijedeći problem sa kojim sam se suočio je bila rezervacija hotela u Ammanu. Baš taj dan kada i ja polazim u Amman tamo će boraviti i papa Benedikt što je vjerojatno uticalo na popunjenost tamošnjih hotelskih kapaciteta. Poslije malo dužeg traženja i sa moje i sa strane kompanije „Urban Institut“ javili su mi da mi je rezerviran smještaj u hotelu „Jerusalem“ Za Amman sam krenuo u subotu 09.05.2009. godine u 1530 najprije do Istanbula gdje smo sletjeli u 1800 po lokalnom vremenu koje je jedan sat ispred nego vrijeme u BiH.

2

Kako je vrijeme ukrcavanja za let prema Ammanu predviđeno u 1820 sati požurio sam kako mi se ne bi desilo da zakasnim na avion. Užurbano se krećući i koristeći pokretne staze stigoh pred Gate 311 pet minuta prije ukrcavanja.

Slika 1: Pogled iz aviona na Bosfor

Carinska kontrola na ulazu u avion u Istanbulu je jedna od najstrožijih na svijetu. Morate skinuti opasač i cipele a ako nosite lap top obavezno ga morate izvaditi iz torbe i posebno ga predati na pregled. Nakon svih carinskih formalnosti ukrcao sam se u avion i sjedoh na svoje mjesto do prozora. Palo mi je na pamet da bi mi se u ovakvim uslovima, brzog transfera iz aviona u avion, mogao zagubiti prtljag, a onda ugledah kako jedan aerodromski radnik preko piste nosi moj kofer i predaje ga radnicima koji su vršili utovar prtljaga u naš avion. Let Istanbul – Amman dužine 1230 km preletjeli smo Airbusom A321 za oko 2 sata. Let sa kompanijom Turkish Airlines je kao i uvijek bio ugodan i ovaj put veoma ukusan obrok je poslužen sa metalnim escajgom i keramičkim posuđem pa sam se opet zapitao čemu služi onakva rigorozna kontrola na Aerodromu u Istanbulu.

3

Slika 2: GPS u avionu za Amman

Po slijetanju na Ammanski aerodrom lako sam dobio vizu. Svidjelo mi se što viza nije prevelika pa mi nije zauzela previše prostora u pasošu. Na izlazu iz aerodroma uredno stoje parkirani taksiji. Kontrolor vas pita do kojeg hotela idete, pozove taksi i odmah vam izda i račun. Cijena taksija do dijela grada u kojem se nalazio moj hotel (potpuno suprotna strana od aerodroma) je iznosila 20 JD. Ovakva organizacija mi se jako svidjela i nije baš uobičajena za arapske zemlje. Aerodrom „Kraljica Alija“ koji nosi ime po trećoj supruzi rahmetli kralja Huseina koja je stradala u helikopterskoj nesreći 1977. godine, udaljen je 36 km od centra Ammana i za malo više od pola sata već sam bio u hotelu. Iz Sarajeva do Ammana sa presjedanjem u Istanbulu sam stigao za manje od 5 sati. Nakon što sam se raspremio i osvježio krenuo sam na jaciju u obližnju „Abu Qoora“ džamiju. Džamija je novijeg datuma izgradnje sa jednim minaretom a džemat koji je klanjao bio je prilično brojan.

4

Slika 3: Džamija „Abu Qoora“

Po izlasku iz džamije malo sam prošetao. Večer je bila svježa što i ne čudi s obzirom da se Amman nalazi na prosječnoj nadmorskoj visini od oko 1000 m.n.m. Kako je sastanak tek za dva dana, a i gospođa Gretchen i njeni suradnici dolaze tek sutra navečer slijedeći cijeli dan ću moći provesti u razgledanju grada. Ujutro sam doručkovao u hotelskome restoranu i odmah se uputio prema obližnjem „Al Mukhtar“ Shoping Centru kako bih kupio poklone za porodicu i prijatelje. Mada se u centar moglo ući i mada je već bilo 900 sati niti jedna prodavnica još nije bila otvorena. Ubrzo sam saznao da počinju da rade tek od 1000 sati. Kako sam obišao cijeli centar shvatio sam da ovo i nije mjesto gdje bih mogao nešto kupiti te sam izašao vani i zaustavio taksi. Već ranije sam na internetu vidio web stranicu „Makkah“ Shoping Mall-a i rekoh taksisti da me vozi tamo. Taksista je uredno uključio taksimetar. Vozili smo se oko 20 minuta i pogledah na taksimetar i vidjeh da je otkucao 17 JD. Pomislio sam da je taksi užasno skup ili sam žrtva prevare taksiste, ali sve mi je bilo jasno kada smo stigli i kada je taksista tražio 1,8 JD (2 eura). Taksimetar nije otkucavao u dinarima nego u deset puta manjoj jedinici. „Makkah“ Shoping Mall sa vanjske strane izgleda identično kao betonski objekti na Mini u Mekki gdje se nalaze tri džemreta koja simboliziraju šejtana, i koja se u toku hadžskih obreda kamenuju. Unutra se nalazi veliki broj eminentnih prodavnica. Moglo bi se reći da unutrašnji design jako podsjeća na naš „BBI“ centar u Sarajevu, s tim što je ovaj u Ammanu najmanje 10 puta veći. Najprije sam sjeo u jedan krasan kafe u kojem su čitav jedan zid činili akvarijumi sa zlatnim ribicama i popio sok od cijeđene naranče, pa tek onda se uputio u kupovinu.

5

Slika 4: Caffe u „Mekka“ Shoping Centru

Za kupovinu sam odvojio dva sata vremena nakon kojih sam ponovo uzeo taksi kojim sam se prebacio do Donjeg grada, tačnije do džamije „Al Husein“. Svojim položajem na velikom broju brežuljaka Amman apsolutno odudara od ustaljenog i očekivanog izgleda arapskoga grada na Bliskom Istoku koji su obično smješteni u prašnjavoj ravnici, gdje sunce nemilosrdno prži. Godine 1948. mnogi Palestinci su se nastanili u Ammanu i oko njega, a dvije godine kasnije Amman je postao glavni grad Hašemitske Kraljevine Jordan. Danas Amman broji oko tri milijuna stanovnika uključujući i mnogobrojne izbjeglice, i u njemu živi gotovo polovina jordanskoga stanovništva. Prvi utisak kojeg Amman ostavlja jest da je to grad bijelo-sivih zgrada od betona sa obaveznim rezervoarima vode na krovu. Gužva i buka mogu se vidjeti samo u starome dijelu Ammana pod nazivom „Donji grad“, poznatoga među lokalnim stanovništvom kao “Il-balad“. Ovaj dio grada je bio središte života i u davnim vremenima. U gradu u kojemu prevladavaju trgovina i umjetnost ima i puno prvoklasnih hotela, restorana, galerija i dućana. Zapadni Amman smatra se najmodernijim dijelom: s modernim dućanima i poslovnim zgradama. Impresivna zgrada „Hussein Sport City“ njihova je „Zetra“, a zgrada Palače kulture zanimljiva je jer je izgrađena po uzoru na beduinski šator. U Ammanu se najlakše orijentirati prema brežuljcima i znamenitostima ili prema

6

obilježjima koja se na tim brežuljcima nalaze te prema velikim prometnim kružnim tokovima. Usprkos svome modernom izgledu, Amman je stari grad. Najprije je bio poznat kao Rabbath' Ammon (u željezno doba), a kasnije kao Filadelfija – jedan od nekoliko grčko-rimskih gradova koji su tvorili urbanu konfederaciju poznatu kao Decapolis. O veoma dugoj i slavnoj istoriji Ammana govore rimski i bizantijski ostaci te ruševine iz ranog islamskog doba na Citadeli na brežuljku Jabal al-Qala'a, Rimski teatar iz 2. vijeka p. n. e. i arheološki muzej u kojemu su pohranjeni izlošci još iz pretpovijesnoga doba pa sve do islamskoga perioda, a u sklopu kojega se nalazi i posebna soba u kojoj su izloženi svici s Mrtvoga mora.

Slika 5: Džamija „Kralj Husein“

Džamiju „Kralj Husein“ je izgradio Kralj Abdulah I 1924. godine, a obnovljena je 1987. godine. Džamija je izgrađena na mjestu drevne džamije koju je 640 godine sagradio Kalifa Omer r.a. Ova džamija se nalazi u srcu Donjega grada. Svuda oko džamije je vreva i odvija se tradicionalni život. Ovdje je lokalno okupljalište koje odiše originalnom arapskom atmosferom i gdje svakodnevno možete vidjeti stanovništvo Ammana u razgovoru, šetnji, kupnji i prodaji.

7

U ovoj džamiji sam klanjao podne i ikindiju namaz. Za razliku od mnogih arapskih zemalja u Jordanu se namaz klanja po vaktiji. Jako lijepa stvar u svim arapskim većim džamijama je semafor koji se nalazi uz Mihrab a na kojem je označeno vrijeme svakog namaza. Uz to na semaforu se nalazi i štoperica koja poslije Ezana počinje da odbrojava 15 minuta (izuzev kod Akšam namaza) do početka klanjanja Farz Namaza.

Slika 6: Mihrab i Mimber i „Semafor“ u džamiji „Kralj Husein“

Između podne ikindije namaza sam odlučio da malo prošetam oko džamije. Na GPS- sam zapazio da se rimski teatar nalazi samo 320 m istočno od džamije „Kralj Husein“ i zaputio sam se u tom pravcu.

8

Slika 7: Ulaz u Rimski Teatar

Teatar u Ammanu najveći je od svih teatara u Jordanu i može primiti preko 6000 posjetitelja. Gledalište je bilo podijeljeno na tri dijela: najniži dio (dio najbliži pozornici, namijenjen vladajućoj klasi), središnji (namijenjen vojsci) te najviši dio (najudaljeniji od pozornice, namijenjen narodu). Unutar istočnoga krila pozornice smješten je gradski folklorni muzej, a u zapadnome se krilu nalazi Istorijski Muzej. Ovdje se mogu pogledati Galerija bizantskih mozaika iz Madabe te tradicionalni kostimi i nakit (stariji i više od 100 godina), muzički instrumenti, škrinje, posuđe i rukotvorine još iz 19. vijeka koji prikazuju tradicionalni život u Jordanu. Odmah ispred teatra je red stupova, jedino što je ostalo od nekadašnjeg najvećega gradskog trga iz vremena Rimskog carstva – Foruma. Na istočnoj strani Foruma nalazi se Odeon, mali amfiteatar koji je mogao primiti 500 posjetitelja, a služio je za muzičke predstave. Od nekad velikoga kompleksa na dva sprata s fontanama, mozaicima te bazenom (Nymphaeuma) danas je malo toga ostalo. Nymphaeum je bio posvećen Nimfama, mitskim bićima – mladim djevojkama koje su živjele u vodi. Kompleks Rimskoga teatra, Foruma i Odeona te Hašemitski trg u nastavku, idealno je mjesto za šetanje, pogotovo lokalnom stanovništvu. Okružuju ga prometna gužva i vreva svakodnevnog života, štandovi na kojima se prodaju šiš-čevabi, shawarma ili sladoledi kao i mnoštvo suvenirnica, ali i prizori lokalaca koji pijuckaju čaj te puše nargile.

9

Slika 8: Pogled sa najviše tačke Rimskog teatra

Nisam se predugo zadržao u teatru pošto sam vidio da se 540 m sjeverno nalazi i Citadela te sam se zaputio u tom pravcu. Prvi stanovnici Ammana živjeli su na Citadeli čak 3500. g. p.n.e. Tu je još od brončanoga doba postojao grad koji je trgovao s Grčkom, Sirijom, Kiprom i Mezopotamijom. Kompleks Citadele s Umajadskom palačom, bizantskom bazilikom i Herkulovim hramom, opasan je zidinama dugim 1700 m koje su često popravljane za vrijeme brončanoga i željeznoga doba te rimskoga, bizantskoga i umajadskoga perioda. Umajadska palača je zapravo ostatak kompleksa zgrada za koje se vjeruje da su djelo umajadskih Arapa iz 720. g. pr.n.e. U sklopu palače nalaze se i ulica kolonada te Umajadska cisterna koja je nekoć vodom snabdijevala palaču i okolno područje. Sjetio sam se cisterni koje sam dan ranije vidio na krovovima okolnih zgrada, koje govore o tome kakav problem sa vodosnabdijevanjem danas ima Amman. Herkulov hram druga je važna znamenitost na Citadeli. Izgrađen je za vrijeme vladavine Marka Aurelija (161. – 168. g .p. n. e.), a do danas su od hrama ostali samo podijum i stupovi koji se lijepo vide i iz drugih dijelova grada. Govori se da je za vrijeme rimske Filadelfije Herkulov hram na Citadeli bio podzemnim tunelom povezan s Nymphaeumom i Rimskim kazalištem u Donjem gradu, ali se navodno drži u tajnosti gdje se taj tunel zapravo nalazi.

10

Slika 9: Pogled sa Citadele

Polako sam krenuo prema džamiji „Kralj Husein“ jer se bližilo vrijeme Ikindije namaza. Uz put sam kupio nekoliko kutija sa štapićima orijentalnih mirisa. Skrenulo mi je pažnju da je na kutiji pisalo da su proizvedeni u mjestu Diba u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Prije dvije godine sam boravio u Dibi. To je jedno jako malo mjesto koje se nalazi na indijskome okeanu u Emiratu Fujairah. Odmah sam se sjetio nekih događaja sa tog putovanja, ali ću to opisati kada budem pisao o Emiratima. Nakon namaza već prilično umoran krenuo sam taksijem prema hotelu „Jerusalem“ gdje sam sačekao dolazak ekipe „Urban Instituta“ koja u Amman dolazi iz Washingtona preko Beća. Stigli su oko 1800 sati i odmah mi saopstiše da smo već u 2000 sati pozvani na večeru u jedan tradicionalni arapski restoran. Večeru u hotelu „Meridien“ su organizirale naše kolege iz Jordana. Na stolu je bilo i ića i pića. Po starom arapskom običaju na sofri se smjenjuju slana i slatka jela. Najprije smo jeli beduinski masni sir i bademe, potom salate, pa neke vrste pudinga, zatim kuhanu janjetinu. Na stolu se našao i kadaif, kada sam ga ugledao izgledao mi je isto baš kao onaj kadaif koji moja majka priprema uz Ramazan, ali kada sam ga probao osjetio sam da u njemu ima više masnoće, pa čak i neke vrste sira sličnog mocareli. Na kraju cijele večere koja je trajala od 2000 pa do 0100 po ponoći služi se kahva. Poseban konobar sa velikim ibrikom na leđima najprije podijeli svima fildžane kako ih i ovdje zovu, a zatim svakome sipa crnu kahvu. Uvijek kada pijem ovu kahvu sjetim se Muhameda Asada i njegove knjige „Put u Meku“ gdje opisuje na koji način njegov pratilac Zejd spravljaju kahvu:

„U lijevoj ruci on drži veliku, plitku željeznu kašiku s drškom dugom preko pola metra, na kojoj prži pregršt kahve na tihoj vatri, jer se u Arabiji kahva svaki put svježe prži. Čim zrna postanu svijetlo smeđa, on ih stavlja u mjedeni havan i istuca ih. Zatim

11

nalijeva malo vrele vode iz većeg lonca u manji, sipa smrvljenu kahvu u njega i primiče ga vatri da tiho provri. Kad je napitak skoro gotov, on dodaje nekoliko sjemenki kardamona da bude gorči, jer, kako se kaže u Arabiji, kakva, da bi bilo dobra, mora biti „gorka kao smrt, a vrela kao ljubav”. I doista ova kahva je baš takva, gorka da gorča biti ne može. Uz večeru na kojoj su sjedili Jordanci, Palestinci, Amerikanci i ja Bosanac pričalo se o svemu. Mene je jedan Jordanac koji nosi gotovo isto ime kao ja (Jhevdet) upitao da li mi razumijemo Kuranske Ajete ili ih tek tako učimo na pamet. Iznenadio se kada sam mu rekao da postoje prevodi Kurana na bosanski jezik i to od više autora. Nezaobilazna je priča naravno bila i posao, pa sam tako saznao da cijela država Jordan ima manje vode nego npr. naša Općina Konjic. Kada sam im to rekao i vidio njihove izraze lica shvatio sam koliko smo bogati a to ne znamo da cijenimo. Saznao sam nešto i o projektu „Red Sea – Dead Sea“. Radi se naime o tome da Jordan i Sirija zajedno sa okupatorima palestinske teritorije Izraelom rade na projektu spajanja Crvenog i Mrtvog mora sa dvije cijevi. Mrtvo more se nalazi na najnižoj tačci na zemaljskoj kugli (-455 m.n.m) i regulaciju njegovog nivoa vršila je rijeka Jordan koja je nekada uticala u Mrtvo more. Kako rijeke Jordan gotovo da više i nema, jer se sva njena voda potroši prije ušća, došlo je do opadanja nivoa Mrtvog mora u prosjeku 0,5 m/godinu. Osim što bi se tako riješio problem opadanja nivoa Mrtvog mora, zahvaljujući razlici visina na jednoj cijevi bi bila ugrađene male hidroelektrane koje bi proizvodile struju ili barem jedan dio struje potrebne za rad desalinizatora na drugoj cijevi, te bi tako ove tri države došle i do novih količina pitke vode koje su im tako potrebne. Slijedeći dan je bio radni. Još jednom smo Gretchen i ja provjerili svoje prezentacije i napravili posljednje izmjene na njima. Prezentacije smo izložili u „Miyahuni“ Vodovodnom preduzeću grada Ammana. Kada sam prije mnogo godina prvi puta došao u jednu Arapsku zemlju (bio je to Egipat), bio sam iznenađen kako svi rade polahko bez srkleta i kako svi kasne a nitko se zbog toga ne ljuti niti to bilo kome smeta. Tada mi je jedan prijatelj koji je tu već duže boravio, a vidjevši kako sam ja šokiran zbog svih tih nepotrebnih kašnjenja, rekao „Nemoj se sekirati ovdje sve kasni na vrijeme“. U Jordanu je isto tako. Mada je početak sastanka zakazan u 1300 vozilo je po nas došlo tek u 1400. Kada smo stigli na odredište najprije je organiziran ručak pa smo tek onda započeli sa prezentacijama. Oko 1800 sati naši domaćini su napravili pauzu kako bi obavili Ikindijski namaz u mesdžidu unutar svoga preduzeća, gdje sam im se i ja pridružio. U sali su ostali samo Amerikanci koji su čekali da mi obavimo namaz. Diskusija je trajala još oko jedan sat i oko 1900 sati oficijelni dio moje posjete Jordanu je bio završen.

12

Slika 10: Po završetku prezentacije u „Miyahuni“

Moj let za Istanbul je predviđen u 0330 sati slijedećeg dana i već ujutro sam se odjavio iz hotela, dok su kolege iz SAD-a imali let tek sutra oko podne i ostače u hotelu još jednu noć. Zajedno smo iskoristili vrijeme za još malo šetnje po Ammanu. Ponovo smo obišli Donji dio grada i tu smo u jednoj tradicionalnoj prodavnica slastica kupili po kutiju tih poznatih Jordanskih proizvoda.

13

Slika 11: Šetnja po „Donjem Gradu“

Hodajući po starom dijelu grada sjeli smo u jedan kafe i popili po kriglu (mislim da je to bila krigla od pola litra) cijeđene naranče, što ovdje košta malo više od 1 euro. Ugledao sam i jednog uličnog prodavača knjiga, pa sam kod njega pronašao i kupio Kur'an štampan ovdje u Jordanu. Primijetio sam da većina suvenira koji se nude imaju obilježje „Rimskog teatra“, Petre ili Mrtvog mora. Pošto su moji prijatelji iz SAD-a željeli da kupe još neke poklone predložio sam im da se uputimo u „Makkah“ Shoping Centar gdje sam ja već bio prethodnoga dana. Na putu do Shoping Centra prošli smo pored najmlađe i najmodernije džamije u Ammanu Velike džamije kralja Abdullaha, osnivača Hashemitskoga kraljevstva Jordana, koja je građena od 1982. – 1989. godine na površini od ukupno 18 000 m². U sklopu džamije nalaze se i knjižnice, konferencijska dvorana, administrativni uredi, islamski muzej, parkirališta, kuća za učenje svetog Kur'ana itd.. Džamija „kralja Abdullaha“ pokrivena je kupolom od plavoga mozaika promjera 35 m i visine 31 m ispod koje može moliti čak 7000 vjernika. Plava boja unutrašnjosti kupole predstavlja nebo, a zlatne crte zrake sunca te se posvuda mogu vidjeti natpisi iz Kur'ana.

14

Slika 12: Džamija „Kralj Abdulah“

Dok su Amerikanci hodali po „Makkah“ Centru i kupovali, ja sam večerao u jednome od restorana, a onda kada se oglasio ezan otišao sam u Mesdžid koji se također nalazi u centru da klanjam akšam te sam poslije i ja kupio još neke sitnice za moju suprugu i kćerke. Po povratku do hotela „Jerusalem“ pozdravio sam se sa prijateljima koji su izmoreni današnjim danom otišli odmah da spavaju a ja sam još otišao na jaciju u Džamiju „Abu Qora“, poslije čega sam se vratio u hotel po svoje stvari, koje sam ostavio na recepciji i sa taksijem se zaputio na aerodrom. Avion za Istanbul je poletio na vrijeme i na aerodrom „Attaturk“ smo sletjeli u 0500. Kako sam let za Sarajevo imao tek u 1500 sati, po starome običaju izašao sam sa aerodroma i uputio se u „Sultan Ahmetovu“ Plavu džamiju gdje sam klanjao Sabah a potom opet otišao da doručkujem u restoran „Konak“ na Taksimu gdje sam se još malo osvježio sa sladoledom i espresso kafom. Dok sam se vozio modernim tramvajem prema aerodromu stigla mi je SMS poruka od hadžije Seida Čengića. Piše da je u posjeti kod hadžije Sidika Smailagića u Visokom (sva trojica smo bili cimeri i u Medini i u Mekki za vrijeme hadža 2008.) pa me obojica selame. Avion za Sarajevo je poletio na vrijeme, a ja sam vjerojatno odmah po polijetanju izmoren prethodnim danima zaspao i probudio se pred samo slijetanje u Sarajevo. Tako je završeno moje kratko putovanje u Amman glavni grad Hašemitske Kraljevine Jordan. Kako sada stvari stoje vrlo brzo ću se tamo vratiti ali Allah najbolje zna. Neka je slavljen Svemogući Allah koji me podario da ovako putujem po svijetu.