1. Šta je zadatak računovodstva?

Računovodstvo je uslužna funkcija menadžmentu koja prikuplja, obrađuje, odnosno prati i proučava podatke i pretvara ih u informacije koje su neophodne u procesu odlučivanja. Računovodstvo se može definisati kao „vještina bilježenja, razvrstavanja, skraćenog prikazivanja i interpretiranja u novčanom obliku izraženih poslovnih događaja koji su bar djelimične finansijske prirode i interpretiranje iz toga proizašlih reultata.“ Tradicionalno posmatrano računovodstveni sistem objedinjava računovodstveno planiranje, knjigovodstvo, računovodstvenu kontrolu i računovodstvenu analizu. Računovodstveni sistem je najvažniji dio ukupnog informacionog sistema i ima zadatak da podatke i informacije prezentuje zainteresovanim korisnicima (internim ili eksternim). Način samog informisanja može biti pisani ili usmeni. Najvažniji pisani oblik informisanja su finansijski izvještaji: bilans stanja, bilans uspjeha, izvještaj o promjenama na kapitalu, izvještaj o novčanim tokovima, statistički aneks i napomene uz te izvještaje. Pored tih sintetičkih oblika, za potrebe menadžmenta često su nužne i druge informacije, npr. o: naplativosti potraživanja, ostvarenom prometu, stanju novca na računima, obavezama prema dobavljačima, dospjelim anuitetima itd. Računovodstvo je posebno važno, jer sagledava stanje imovine preduzeća, kapitala, prihoda, rashoda i finansijskog rezultata i na taj način omogućava kontorlu rada i upravljanja. Isto tako, postojanje odgovarajuće evidencije omogućuje pravovremeno izvršavanje obaveza preduzeća, utvrđivanje slabosti u poslovanju, donošenje korektivnih mjera itd. Računovodstveni proces usmjeren je, prije svega, na finansijsko računovodstvo čiji su finalni proizvod finansijski izvještaji. Dakle, zadatak računovodstva je: konkretna organizaciona jedinica, da mjeri poslovni rezultat, obezbjeđuje podatke o imovini preduzeća i o njegovom finansijskom položaju, obezbjeđuje dokumentacionu osnovu.

2. Dijelovi računovodstva.

Računovodstvo čini zaokruženi sistem evidencije u kojem se na poseban način planiraju, evidentiraju, kontrolišu i analiziraju stanja i kretanja sredstava i poslova u privrednim organizacijama i s tim u vezi sastavljaju računovodstvene informacije. Prema tome, dijelovi računovodstva su: računovodstveno planiranje, knjigovodstvo, računovodstvena kontrola, računovodstvena analiza.

Računovodstveno planiranje je posebna vrsta evidencije o budućim događajima. Ono što se razlikuje od ostalih planskih evidencija jeste novčano izražavanje promjena i stanja, i to ne svih već prije svega onih što će kasnije biti predmetom knjigovodstvene evidencije. Najznačajniji proizvod procesa planiranja su sintetizovani izvještaji, jedan od njih može biti finansijski biznis plan.

Knjigovodstvo je najvažniji dio računovodstva. Predmet knjigovodstva su poslovni događaji koji su već nastali, koji izazivaju promjene na ekonomskim kategorijama (imovini, kapitalu, prihodima ili rashodima), koji se mogu izraziti u novcu ili su dokumentovani. To znači da je knjigovodstvo evidencija orijentisana na prošlost, pa se može reći da knjigovodstvo evidentira istoriju preduzeća.

Računovodstvena kontrola brine o ispravnosti i pouzdanosti računovodstvenih podataka i informacija proizašlih iz procesa planiranja i samog knjigovodstva. Stoga je područje kontrole usmjereno na kontrolu dokumenata ( njihove formalne, računske i suštinske ispravnosti), kontrolu ispravnosti utvrđenih obračuna i sprovedenih knjiženja kao i provjeru ispravnosti i tačnosti izlaznih računovodstvenih informacija.

Računovodstvena analiza nadovezuje se na prethodne faze računovodstvenog sistema. Na osnovu provjerenih podataka ona utvrđuje povezanost između ostvarenih poslovnih aktivnosti zabilježenih u knjigovodstvenoj evidenciji i onih postavljenih planom, tj. između računovodstvenih obračuna i predračuna. Posebnu pažnju posvećuje utvrđivanju odstupanja, objašnjava uzroke i posljedice takvih odstupanja, predlaže korektivne mjere za njihovo otklanjanje i tako omogućuje da se u narednim periodima planovi realnije postavljaju.

3. Stalna sredstva kako se dijele, nabrojati.

Pod pojmom osnovnih sredstava podrazumijevaju se ona sredstva koja se pri korištenju postepeno troše, ne mijenjajući pri tom svoj fizički oblik, dok svoju vrijednost prenose , srazmjerno trošenju, na učinke (gotove proizvode ili usluge). Ona u proces proizvodnje ulaze cjelokupnom svojom vrijednošću, ali se pri jednom poslovnom ciklusu ne troše u cjelosti, već se njihova vrijednost, usljed fizičkog i moralnog rabaćenja postepeno smanjuje, i do kraja zadržavaju svoj prvobitan oblik. Osnovna sredstva dijelimo na materijalna, nematerijalna, osnovna sredstva u pripremi, osnovna sredstva u upotrebi i osnovna sredstva van upotrebe.

U nematerijalnu imovinu (osnovna sredstva) ubrajamo: ulaganja u razvoj, koncesije, patenti, licence, goodwill i ostala nematerijalna imovina.

Ulaganja u razvoj predstavljaju primjenu rezultata istraživanja ili drugog znanja (inovacija itd.) radi proizvodnje novih proizvoda i poboljšanja materijala, proizvoda, uređaja, procesa proizvodnje, sistema ili usluga prije pristupanja komercijalnoj proizvodnji ili korištenju. Da bi se ulaganje u razvoj priznalo preduzeću kao nematerijalno ulaganje, treba da postoje dokazi da će izvršeno ulaganje proizvesti buduće ekonomske koristi za preduzeće.

Koncesija predstavlja davanje na korištenje obnovljivih ili neobnovljivih prirodnih bogatstava, dobra u opštoj upotrebi na određeno vrijeme do 30 godina, domaćim ili stranim licima. Ugovor o koncesiji se zaključuje u pisanoj formi između države kao davaoca koncesije ( koncedenta) i domaćeg ili stranog preduzeća (koncesionara) po prethodno sprovedenoj licitaciji. Koncesionar plaća naknadu za koncesiju, a po proteku vremena ugovorenog za koncesiju objekti izrađeni u vezi eksploatacije ostaju u državnoj svojini ili se ponovo izdaju u koncesiju.

Patent je pravo kojim se štiti vlastiti izum ili pronalazak, koji predstavlja novo tehničko rješenje određenog problema, koji ima inovativni nivo koji je primjenjljiv. U bilansu se iskazuje kao nematerijalna imovina u visini izdatka koje je autor imao u vezi nastajanja izuma odnosno otkrivanja pronalaska, što je veoma teško utvrditi.

Licenca predstavlja ugovoreno pravo na upotrebu, iskorištavanje izuma ili pronalaska tuđeg patenta. U bilansu se iskazuje u visini troškova nabavke.

Goodwill je iznos plaćen iznad knjigovodstveno iskazanog kapitala kupljenog pravnog lica.

U materijalna osnovna sredstva spadaju: zemljište i šume, građevinski objekti, oprema, alat i inventar s kalkulativnim otpisom, višegodišnji zasadi, osnovno stado, materijalna prava, ostala osnovna sredstva i ulaganja za pribavljanje osnovnih sredstava.

Osnovna sredstva u pripremi su ona čija izgradnja još nije završena i koja zbog toga nisu spremna za uključivanje u poslovnu aktivnost. Faza pripreme osnovnih sredstava obuhvata sve pripremne radnje, počev od obezbjeđenja novčanih sredstava, preko nabavke investicionog materijala i opreme, izgradnje i montaže, do završetka osnovnog sredstva i njihovog uključivanja u funkciju. Sva osnovna sredstva koja se koriste za obavljanje djelatnosti kojom se preduzeće bavi smatraju se osnovnim sredstvima u funkciji. Obustavljene investicije i osnovna sredstva koja se ne mogu više koristiti zbog svoje fizičke porabaćenosti ili je njihovo korištenje postalo ekonomski necjelishodno, zbog toga što su ekonomski zastarjela, kao i sredstva koja su zbog izmjene proizvodnog programa izgubila upotrebnu vrijednost za dato preduzeće čine kategoriju osnovnih sredstava van funkcije.

4. Kakvi mogu biti izvori sredstava?

Na osnovu porijekla sredstava, kapital preduzeća možemo posmatrati kroz sopstvene izvore kapitala i pozajmljene izvore kapitala preduzeća.

Sopstveni kapital preduzeća sastoji se iz osnovnog kapitala, koji može biti akcijski, društveni, državni u obliku udjela i u obliku uloga, rezervi i neraspoređene dobiti. Kada govorimo o kapitalu potrebno je prvenstveno poći od pravne forme organizacije tog kapitala u subjektu privređivanja. Sumarno, možemo govoriti o sljedećoj tipizaciji subjekata privređivanja:

1) Društva lica: ortačko društvo, komanditno društvo;2) Društva kapitala: društvo sa ograničenom odgovornošću, akcionarsko društvo;3) Tranzitivna društva kapitala: društveno preduzeće, javna preduzeća.

Rezervni kapital- radi osiguranja od opasnosti pojave gubitka i drugih razloga privredni subjekt, po sili zakona ili po vlastitoj statutarnoj odluci, izdvaja dio dobitka za rezerve. Za zakonske rezerve akcionarska društva moraju izdvajati za rezerve iznos propisan zakonom. Zakonske rezerve se mogu upotrebljavati za pokriće gubitaka iz tekuće ili prethodne godine uz određene uslove. Statutom akcionarskog društva može se odrediti da se uz zakonske rezerve, a za određene namjene izdvajaju sredstva i za statutarne rezerve.

Revalorizacione rezerve nastaju pri usklađivanju knjigovodstvene vrijednosti sredstava i njihove tržišne vrijednosti.

Neraspoređena dobit- preduzeće svojim poslovanjem teži da ostvari određeni dobitak. Ostvaren dobitak preduzeća se iskazuje na račun neraspoređenog dobitka. Dobitak se na ovom računu nalazi sve dok uprava privrednog subjekta ne odluči kako će izvršiti preraspodjelu tog iznosa.

Pozajmljeni kapital – krediti (kratkoročni i dugoročni), emitovanje kreditnih hartija od vrijednosti i tekuće obaveze (uzimanje robe od dobavljača).

5. Pojasnite materijalni sadržaj bilansa stanja sredstava.

Pod bilansom stanja se podrazumijeva sistematizovani pregled stanja imovine, obaveza i kapitala na određeni dan. Bilans stanja je dvostruki prikaz imovine preduzeća i njenih izvora, posmatrano s dva različita aspekt: jednom što imamo (pojavni oblik) i drugi put odakle nam je to što imamo, tj. porijeklo odnosno izvor te imovine. Osnovni elementi bilansa su: imovina, obaveze i kapital.

Imovina se dijeli u dvije osnovne grupe: dugotrajna imovina (stalna ili fiksna) i kratkotrajna (tekuća ili obrtna).

Dugotrajna imovina je onaj dio imovine koji se pretvara u novčani oblik u periodu dužem od 1 godine dana. Ona se dijeli na:

1) Materijalnu (zemljišta, šume, zgrade, postrojenja i opreme, alati, poslovni inventar, vozila itd.)

2) Nematerijalnu ( osnivačka ulaganja, ulaganja u istraživanja, patenti, licence, koncesije, goodwill isl.)

3) Finansijsku ( dati krediti, depoziti i kaucije, hartije od vrijednosti, dugoročni depoziti kod banaka i ostala dugoročna ulaganja)

6. Kako se mogu grupisati bilansne pozicije?

Pri sastavljanju bilansa pojavljuju se dva bitna pitanja koja su vezana za:

1) Formalni izgled bilansa i2) Strukturu aktive i pasive.

Formalni izgled bilansa. Bilans se sastoji od dva dijela, od aktive (imovine) i pasive (obaveze i kapitala). U formalnom pogledu bilans se može prezentirati u obliku:

- Jednostranog (štafelnog) izvještaja i- Dvostranog (T) izvještaja.

Struktura aktive i pasive. Struktura aktive i pasive zavisi od određenih kriterijuma grupisanja. Osnovna dva kriterijuma za strukturiranje aktive su: kriterijum likvidnosti i kriterijum funkcionalnosti. Kriterijum funkcionalnosti nalaže da se u aktivi prvo unesu sve pozicije iste funkcionalne grupe (npr. prvo sve pozicije dugotrajne imovine, a zatim kratkotrajna imovina). Koja će grupa biti prezentovana prvo zavisi od drugog kriterijuma, a to je kriterijum likvidnosti. Likvidnost je sposobnost transformacije nenovčanih oblika imovine u novčani, iz čega se izvodi mogućnost izmirenja obaveza. Prema kriterijumu opadajuće likvidnosti prvo se unose najlikvidniji oblici, a to je novac, a kasnije sve manje i manje likvidna imovina. Znači, prva pozicija je novac, pa ostali oblici kratkotrajne imovine i na kraju dugotrajna imovina.

Prema kriterijumu rastuće likvidnosti pozicije se unose obrnutim redoslijedom- prvo najnelikvidniji oblici dugotrajne imovine, a zatim kratkotrajna imovina (i to prvo zalihe, a posljednja pozicija je novac).

Pozicije pasive se unose prema kriterijumu namjene i kriterijumu ročnosti. Kriterijum namjene vezan je za osnovna pravila finansiranja imovine (kratkotrajna imovina treba biti finansirana iz kratkoročnih izvora i dijela dugoročnih, a dugotrajna imovina iz dugoročnih izvora). Kriterijum ročnosti (opadajuće ili rastuće) zahtijeva da se pozicije pasive unose prema roku dospijeća.

- Prema principu opadajuće ročnosti, gdje se prvo unose izvori koji imaju najduži rok dospjeća, a zatim se unose izvori sa najkraćim rokom dospjeća.

- Prema principu rastuće ročnosti, gdje se prvo unose izvori sa najkraćim rokom dospjeća, a zatim izvori sa najdužim rokom dospjeća.

Posebno je važno istaknuti potrebu da postoji usklađenost kriterijuma unosa za aktivu i za pasivu. To znači da pozicije aktive moraju da odgovaraju realnim izvorima finansiranja koji su upotrijebljeni za nabavljanje te imovine. Drugim riječima, ako aktivu unosimo po principu rastuće likvidnosti (stalna sredstva, zalihe, gotovina i gotovinski ekvivalenti), pasivu moramo da unosimo po principu opadajuće ročnosti (sopstveni kapital, dugoročne obaveze, kratkoročne obaveze).

7. Šta je poslovni događaj i šta je potrebno da bi postao knjigovodstveni?

Da bi posl. događaj postao knjigovodstveni potrebno je:

• Da se stvarno desio i da se može vrijednosno izraziti veličina promjene koju on prouzrokuje na sredstva, izvore sredstava, rashode ili prihode

• Da je dokumentovan u vidu pravosnažnog dokumenta

• Da je dokument dostavljen u odgovarajuću organizacionu jedinicu računovodstva radi knjiženja

U knjigovodstvene događaje ne spadaju: dokumenti o odobrenom kreditu, tuđa ambalaža i sl.

8. Pojasnite sistem dvojnog knjigovodstva.

Osnovne karakteristike:

• Dvostrano knjiženje – istovremeno bar na dva računa ( konta )

• Na svakom računu može da nastane samo povećanje ili smanjenje vrijednosti

• Na jednom računu dolazi do povećanja ( ili smanjenja ), a nadrugom do smanjenja ( ili povećanja )

• Kod jedne poslovne transakcije knjiženje može da se vrši istovremeno na više računa

Automatska kontrola ispravnosti knjiženja i princip permanentnog knjiženja poslovnovnih događaja.

9. Šta je knjigovodstveni dokument?

Knjigovodstvenim dokumentom smatra se u pismenom obliku formulisano tvrđenje kojim se dokazuje nastanak poslovnog događaja. Knjiženje se obavlja na osnovu knjigovodstvenih dokumenata. Knjigovodstveni dokumenti prema porijeklu mogu biti interni i eksterni. Eksterni knjigovodstveni dokumenti su oni koji su prispjeli u poslovnu cjelinu spolja, iz poslovnih odnosa s trećim licima koji su ih sačinili. Interni knjigovodstveni dokumenti su ispostavljeni od strane nadležnih organa poslovne cjeline.

Prema tome da li su nastali kao direktni svjedoci događaja možemo ih podijeliti na izvorne i izvedene. Izvorni (originalni) knjigovodstveni dokumenti ispostavljeni su prilikom nastajanja poslovnog događaja od strane učesnika u tom događaju. Izvedeni knjigovodstveni dokumenti ispostavljeni su u knjigovodstvu na osnovu izvornih knjigovodstvenih dokumenata ili podataka iz poslovnih knjiga (specifikacije, rekapitulacije i sl.)

10. Šta je račun (konto)?

Račun predstavlja svaki skup jedinica vrijednosti u vezi jedne ideje i jedne tačke gledišta koja je svima njima svojstvena, koja ih karakteriše i koja odgovara svakoj jedinici vrijednosti koja se za nju vezuje. Ili, konto je šema ili grafički prikaz stanja, promjene na imovini i njenim izvorima, rashodima ili prihodima.

11. Objasnite pravila knjiženja na računima.

Računi aktive. Početno stanje se knjiži na dugovnoj strani, kao i povećanja, dok se smanjenja knjiže na potražnoj strani.

Računi pasive. Početno stanje se knjiži na potražnoj strani, kao i povećanja, dok se smanjenje knjiži na dugovnoj strani.

12. Osnovna sredstva karakteristike.

To su sredstva koja se pri korištenju postepeno troše, ne mijenjajući svoj fizički oblik, dok svoju vrijednost prenose, srazmjerno trošenju na učinke (gotove proizvode ili usluge). Imaju vijek duži od godinu dana, u proces proizvodnje ulaze cjelokupnom svojom vrijednošću, ali se pri jednom poslovnom ciklusu ne troše u cjelosti, već se njihova vrijednost, usljed fizičkog i moralnog rabaćenja, postepeno smanjuje, i do kraja zadržavaju svoj prvobitni oblik.

13. Kako preduzeće može izvršiti nabavku osnovnih sredstava?

Preduzeća mogu pribaviti osnovna sredstva:

- Kupovinom,- Prijemom bez naknade,- Izgradnjom ili izradom i- Utvrđivanjem viškova pri inventarisanju.

Kupovina je najčešći oblik pribavljanja osnovnih sredstava. Kupovinom se zamjenjuju dotrajala o.s., odnosno proširuju postojeći kapaciteti. Obavlja se javnim nadmetanjem, putem pismenih ponuda ili neposrednom pogodbom.

Sa stanovišta knjigovodstvene evidencije razlikujemo:

1) Kupovinu novih osnovnih sredstava:- Koja prije upotrebe ne treba da se montiraju i- Koja prije uptrebe treba da se montiraju.2) Kupovinu upotrebljavanih osnovnih sredstava.

Nabavna vrijednost osnovnih sredstava je zbir fakturne vrijednosti, troškova nabavke i troškova montaže.

Prijem bez naknade. Pribavljanje o.s. prijemom bez naknade se u praksi javlja prilikom osnivanja preduzeća, kada osnivač besplatno obezbjeđuje sredstva u obliku stvari za trajno korištenje. Prijem o.s. bez naknade, na poklon, vrši se na osnovu ugovora koji se sklapa između preduzeća ustupaoca i preduzeća primaoca sredstava. Predmet ustupanja mogu biti stvari i prava koja čine osnovna sredstva. Prijem o.s. vrši se na osnovu odluke organa upravljanja. Prilikom prijema o.s. se moraju pregledati i procijeniti. Evidencija primljenih o.s. vrši se po prvobitnoj nabavnoj vrijednosti.

Izgradnja osnovnih sredstava. Kada se o.s. pribavljaju izgradnjom, tada se visina potrebnih novčanih sredstava određuje na osnovu podataka sadržanih u investicionom programu i tehničkoj dokumentaciji. U odluci organa upravljanja mora biti navedena predračunska vrijednost građevinskih objekata, opreme, visina troškova montaže, opreme i drugih izdataka u vezi sa izgradnjom i puštanjem u rad datog objekta, kao i izvori iz kojih su obezbjeđena sredstva za finansiranje izgradnje. U izgradnji građevinskih objekata pojavljuju se sljedeća lica: izvođač radova (građevinsko preduzeće), organizacija za koju se radovi izvode (investitor) i banka kao kreditor ukoliko preduzeće (investitor) nema dovoljno sopstvenih sredstava.

14. Uticaj poslovnih događaja na bilans.

• Mogu se razvrstati u svega osam tipičnih grupa ili kategortija

• Omogućava lakše razumjevanje karakteristika bilansa stanja i bilansa uspjeha, međusobne uslovljenosti i osnovnog mehanizma dvojnog knjigovodstva

• Četiri grupe se odnose isključivo na bilans stanja ( ekvivalentne promjene )

• Ne remeti se ravnoteža ( jednakost zbirova ) aktive i pasive bilansa stanja

• Zbir bilansa može ostati nepromjenjen, a može biti povećan ili smanjen

• Preostale četiri se odnose istovremeno na bilans stanja i bilans uspjeha ( neekvivalentne promjene )

• Narušava ravnotežu aktive i pasive

• Ne prouzrokuju ekvivalentan efekat

• Promjene se ispoljavaju na bilansu uspjeha

• Ukoliko bi se bilans stanja i bilans uspjeha uzeli zajedno, onda bi postojao karakter ekvivalentnosti

• Njihova neekvivalentnost ima relativan karakter

15. Otuđivanje osnovnih sredstava.

Preduzeća mogu otuđiti osnovna sredstva na sljedeće načine: prodajom, besplatnim ustupanjem, rashodovanjem (otpisom) i utvrđivanjem manjkova pri inventarisanju.

Besplatno ustupanje o.s. vrši se najčešće prilikom statusnih promjena preduzeća. Za to je potrebna odluka organa upravljanja. Ovakvo rješenje ima ekonomsku opravdanost i za preduzeće koje ustupa i za preduzeće koje prima osnovno sredstvo.

Otpis ili rashodovanje osnovnog sredstva vrši se kada je sredstvo u potpunosti amortizovano, ili ako nije u potpunosti amortizovano, ali je fizički, tehnički, i ekonomski zastarjelo, te je zbog toga postalo neupotrebljivo.

Prodaja osnovnih sredstava. Preduzeće može prodati o.s. drugom pravnom licu, ali samo javnim nadmetanjem tj. licitacijom. Prilikom prodaje o.s. prodajna vrijednost može biti: jednaka

neamortizovanoj vrijednosti, veća od neamortizovane vrijednosti i manja od neamortizovane vrijednosti.

16. Šta predstavlja bruto tekuću vrijednost u bilansu stanja?

Fakturna vrijednost+troškovi nabavke

17. Šta predstavlja ispravku vrijednosti u bilansu stanja?

Predstavlja korektivnu vrijednost bruto tekuće vrijednosti-kumulativni iznos amortizacije osnovnog sredstva.

18. Pojasnite nematerijalnu kategoriju ulaganja (koncesije, patenti, licence)

Koncesija predstavlja davanje na korištenje obnovljivih ili neobnovljivih prirodnih bogatstava, dobra u opštoj upotrebi na određeno vrijeme do 30 godina, domaćim ili stranim licima. Ugovor o koncesiji se zaključuje u pisanoj formi između države kao davaoca koncesije ( koncedenta) i domaćeg ili stranog preduzeća (koncesionara) po prethodno sprovedenoj licitaciji. Koncesionar plaća naknadu za koncesiju, a po proteku vremena ugovorenog za koncesiju objekti izrađeni u vezi eksploatacije ostaju u državnoj svojini ili se ponovo izdaju u koncesiju.

Patent je pravo kojim se štiti vlastiti izum ili pronalazak, koji predstavlja novo tehničko rješenje određenog problema, koji ima inovativni nivo koji je primjenjljiv. U bilansu se iskazuje kao nematerijalna imovina u visini izdatka koje je autor imao u vezi nastajanja izuma odnosno otkrivanja pronalaska, što je veoma teško utvrditi.

Licenca predstavlja ugovoreno pravo na upotrebu, iskorištavanje izuma ili pronalaska tuđeg patenta. U bilansu se iskazuje u visini troškova nabavke.

19. Goodwill

Je iznos plaćen iznad knjigovodstveno iskazanog kapitala kupljenog pravnog lica. To je premija koju kupac nekog poduzeća mora platiti iznad neto imovine poduzeća zbog njegove reputacije na tržištu, marke, stručnosti menedžmenta i zaposlenih.

Riječ je o "neopipljivoj", dugoročnoj imovini poduzeća koja mu omogućuje da ostvaruje veći profit od normalnog ili klasične stope profita što ga ostvaruju druga poduzeća sličnog tipa. Iako je vrijednost goodwilla izuzetno teško utvrditi pa se obično ne nalazi u bilansu poduzeća, ona se obično utvrđuje u cijeni prodaje poduzeća postupkom poznatim pod imenom kapitalizacija superprofita, kojom se određuje razlika između očekivanog i normalnog profita u određenom razdoblju. Razlika između profit au odnosu na normalni (tj. superprofit) smatra se doprinosom kapitalne vrijednosti goodwilla.

20. U kakvom se obliku mogu nalaziti zalihe preduzeća?

Prateći kružno kretanje sredstava u procesu reprodukcije, osnovni pojavni oblici zaliha, odnosno stanja angažovanih sredstava su: sirovine i materijali, nedovršena proizvodnja i gotovi proizvodi.

Sirovine i materijal. Pod ovim nazivom podrazumijevaju se različiti realiteti u vidu sirovina i osnovnog materijala, pomoćnog i pogonskog materijala, sitnog inventara, ambalaže i sl. Zalihe sirovina i materijala su neophodne svim preduzećima radi održavanja kontinuiteta procesa proizvodnje. One

preduzeću daju fleksibilnost kod nabavki. Količina zaliha sirovina i materijala u svakom konkretnom slučaju zavisi od dejstva više faktora:

- Vrijeme izvršenja porudžbine- odnosi se na broje dana koji protekne od momenta ispostavljanja narudžbe dobavljaču do prijema sirovina i materijala na skladište. Što je to vrijeme duže, preduzeće mora da raspolaže sa većim zalihama;

- Učestalost upotrebe sirovina i materijala- zalihe onih sirovina koje se češće koriste će biti veće od onih koje se upotrebljavaju manje učestalo;

- Nabavne cijene sirovina i materijala- jeftinije sirovine se mogu nabaviti s vremena na vrijeme u većim količinama u odnosu na tekuće potrebe jer je njihov efekat neznatan na iznos ulaganja u ukupne zalihe.

- Bitne karakteristike sirovina i materijala- sirovine i materijali koji su izloženi većem riziku od kvara, loma, isparenja ne mogu se nabavljati u većim količinama u odnosu na neophodne proizvodne i druge poslovne potrebe.

Nedovršena proizvodnja obuhvata sve one realitete nad kojima se još uvijek obavlja proizvodnja u toku. To su djelomično završeni proizvodi koji u različitog stepena dovršenosti. Sam nivo nedovršene proizvodnje zavisi od nekoliko faktora:

- Dužina i složenost proizvodnog procesa- što ima više proizvodnih operacija, što su duže, to će proizvod ostati duže u fazi nedovršene proizvodnje;

- Upravne odluke- treba donijeti odluke koje se odnose na problem proizvodnje pojedinačnih dijelova i sklopova finalnog proizvoda u većim ili manjim količinama, dužim ili kraćim serijama odnosno partijama. Proizvodnja u većim serijama omogućava izvjesno sniženje troškova proizvodnje, i obrnuto. Preduzeće može donijeti odluku da kupuje određene dijelove od drugih preduzeća. takvom odlukom ono se lišava potrebe da drži veće količine tih dijelova na sopstvenim zalihama.

Gotovi proizvodi. Zalihe gotovih proizvoda predstavljaju one realitete na kojima je proces proizvodnje završen, ali još nisu prodati. Odlučivanje kod ovih zaliha aktuelno je kod proizvodnje za nepoznatog kupca. Naime, kod proizvodnje po narudžbi, ovih zaliha praktično i nema jer su ti proizvodi prodati prije nego što su proizvedeni.

Preduzeća često čuvaju veće zalihe gotovih proizvoda da bi svoju proizvodnju učinile ekonomičnijom, jer postoji uska povezanost između ulaganja u zalihe gotovih proizvoda i prosječnih troškova, odnosno cijene koštanja po jedinici proizvoda. Najekonomičnije količine proizvodnje su često veće od potrebnih zbog prisustva visokih fiksnih troškova pripreme i lansiranja pojedinačnih proizvodnih serija. Zalihe gotovih proizvoda daju preduzeću određenu fleksibilnost pri prodaji, jer velike zalihe omogućavaju efikasno podmirivanje potražnje kupaca.

21. Nabrojte pojedine kategorije kratkoročnih potraživanja plasmana i gotovine.1) Kratkoročna potraživanjaa) Kupci – povezana pravna licab) Kupci u zemljic) Kupci u inostranstvud) Potraživanja iz specifičnih poslovae) Druga kratkoročna potraživanja

2) Kratkoročni finansijski plasmania) Kratkoročni krediti povezanim pravnim licimab) Kratkoročni krediti u zemljic) Kratkoročni krediti u inostranstvud) Dio dugoročnih finansijskih plasmana koji dospijeva za naplatu u periodu do godinu danae) Finansijska sredstva po fer vrijednosti kroz bilans uspjehaf) Otkupljene sopstvene akcije i otkupljeni sopstveni udjeli namijenjeni prodaji ili poništavanjug) Ostali kratkoročni plasmani3) Gotovinski ekvivalenti i gotovinaa) Gotovinski ekvivalenti – hartije od vrijednostib) Gotovina4) Porez na dodatu vrijednost5) Aktivna vremenska razgraničenja.22. Iz čega se sastoji poslovna aktiva?

Poslovna aktiva se sastoji od: stalne imovine, tekuće imovine i gubitak iznad visine kapitala.

23. Šta preduzeće može knjižiti u vanbilansnoj aktivi?

Preduzeće u vanbilansnoj aktivi može knjižiti: otpisana potraživanja, tuđa osnovna sredstva, odobrene a još nepovučene kredite... dok u vanbilansnoj pasivi knjiže se izvori sredstava koji su evidentirani u vanbilansnoj aktivi.

24. Šta spada u ukupnu aktivu?

U ukupnu aktivu spada: poslovna aktiva i vanbilansna aktiva.

25. U kojoj formi se može nalaziti osnovni kapital?- Akcijski kapital, udjeli društva sa ograničenom odgovornošću, zadružni udjeli, ulozi, državni

kapital, ostali osnovni kapital.26. Kako preduzeće evidentira rezerve?

Rezervni kapital- radi osiguranja od opasnosti pojave gubitka i drugih razloga privredni subjekt, po sili zakona ili po vlastitoj statutarnoj odluci, izdvaja dio dobitka za rezerve. Za zakonske rezerve akcionarska društva moraju izdvajati za rezerve iznos propisan zakonom. Zakonske rezerve se mogu upotrebljavati za pokriće gubitaka iz tekuće ili prethodne godine uz određene uslove. Statutom akcionarskog društva može se odrediti da se uz zakonske rezerve, a za određene namjene izdvajaju sredstva i za statutarne rezerve.

Revalorizacione rezerve nastaju pri usklađivanju knjigovodstvene vrijednosti sredstava i njihove tržišne vrijednosti.

27. Kako preduzeće evidentira neraspoređeni dobitak?

Preduzeće svojim poslovanjem teži da ostvari određeni dobitak. Ostvaren dobitak preduzeća se iskazuje na račun neraspoređenog dobitka. Dobitak se na ovom računu nalazi sve dok uprava privrednog subjekta ne odluči kako će izvršiti preraspodjelu tog iznosa. Neraspoređeni dobitak

evidentira se kao: neraspoređeni dobitak ranijih godina, neraspoređeni dobitak tekuće godine, neraspoređeni višak prihoda nad rashodima, neto prihod od samostalne djelatnosti.

28. Šta su dugoročna rezervisanja i čemu služe?

U kontnom okviru predviđena je grupa 40 na kojoj se iskazuju dugoročna rezervisanja. Kontnim okvirom nisu predviđeni posebni računi za rezervisanja kraća od 12 mjeseci. Nastanak dugoročnih rezervisanja nije vezan za prijem nekog sredstva, kao što je to slučaj sa obavezama prema dobavljačima. U pitanju su „obaveze“ tekućeg i prošlih obračunskih perioda prema budućim obračunskim periodima.naime, troškovi i rizici su nastali u tekućem ili nekom od prethodnih obračunskih perioda, a prispjeće faktura i obračuna u vezi sa nastalim troškovima i rizicima će biti u sljedećem ili u nekom od narednih obračunskih perioda. Rezervisanje kao „obaveza“ se razlikuje od „običnih“ obaveza iz poslovnih odnosa kao što je obaveza prema dobavljačima za kupljeni materijal.

Rezervisanje se priznaje kada su ispunjeni svi sljedeći uslovi:

- Preduzeće ima sadašnju obavezu (zakonsku ili izvedenu) kao rezultat prošlog događaja;- Vjerovatno je da će podmirenje obaveze zahtijevati odliv resursa sa ekonomskim koristima;- Pouzdanom procjenom može se utvrditi iznos obaveze.

U dugoročna rezervisanja spada:

- Rezervisanja za troškove u garantnom roku;- Rezervisanja za troškove obnavljanja prirodnih bogatstava;- Rezervisanja za zadržane kaucije i depozite;- Rezervisanja za troškove restrukturiranja;- Rezervisanja za naknade i beneficije zaposlenih;- Ostala dugoročna rezervisanja.29. Razlika između dugoročnih i kratkoročnih obaveza.

Kratkoročne obaveze su obaveze koje se moraju izmiriti u roku do 12 mjeseci, dok su dugoročne obaveze one čiji je rok dospijeća duži od godinu dana.

U dugoročne obaveze spadaju:

- Obaveze koje se mogu konvertovati u kapital;- Obaveze prema povezanim pravnim licima;- Obaveze po emitovanim dugoročnim hartijama od vrijednosti;- Dugoročni krediti;- Dugoročne obaveze po finansijskom lizingu;- Dugoročne obaveze po fer vrijednosti kroz bilans uspjeha;- Odložene poreske obaveze- Ostale dugoročne obaveze.

U kratkoročne obaveze spadaju:

- Kratkoročne finansijske obaveze:a) Kratkoročni krediti i obaveze po emitovanim kratkoročnim hartijama od vrijednosti;b) Dio dugoročnih finansijskih obaveza koji za plaćanje dospijeva u periodu do godinu dana;

c) Kratkoročne obaveze po fer vrijednosti kroz bilans uspjeha;d) Ostale kratkoročne finansijske obaveze.- Obaveze iz poslovanja:

a) Primljeni avansi, depoziti i kaucijeb) Dobavljači-povezana pravna licac) Ostali dobavljačid) Ostale obaveze iz poslovanja

- Obaveze iz specifičnih poslova- Obaveze za zarade i naknade zarada- Druge obaveze- Porez na dodatu vrijednost- Obaveze za ostale poreze, doprinose i druge dažbine- Obaveze za porez na dobitak- Pasivna vremenska razgraničenja- Odložene poreske obaveze.30. Šta spada u poslovnu pasivu?

U poslovnu pasivu spada:

- Kapital- Dugoročna rezervisanja- Obaveze31. Šta se evidentira u vanbilansnoj pasivi?

U vanbilansnu pasivu se evidentiraju izvori vanbilansnih sredstava koji su evidentirani u vanbilansnu aktivu.

32. Šta čini ukupnu pasivu?

Ukupnu pasivu čini poslovna pasiva + vanbilansna pasiva.

33. Razdvojite aktivu i pasivu....34. Analitički kontni plan – klase

Klasa 0 – stalna sredstva i dugoročni plasmani

Klasa 1 – zalihe i sredstva namijenjena prodaji

Klasa 2 – gotovina, kratkoročna potraživanja i kratkoročni plasmani

Klasa 3 – kapital

Klasa 4 – obaveze, rezervisanja i razgraničenja

Klasa 5 – rashodi

Klasa 6 – prihodi

Klasa 7 – otvaranje i zaključak konta stanja i uspjeha

Klasa 8 – vanbilansna evidencija

Klasa 9 – obračun troškova i učinaka

35. Nabrojte vrste prihoda i rashoda.

Rashode, sa kojima se finansijsko knjigovodstvo susreće, podijelit ćemo u četiri velike grupe:

1) Poslovni rashodi predstavljaju rashode nastale obavljanjem osnovnih djelatnosti preduzeća i mogu se tijesno povezati sa učincima preduzeća. tu spadaju:

a) Nabavna vrijednost prodate robeb) Troškovi materijalac) Troškove zarada i ostalih ličnih rashodad) Troškove proizvodnih uslugae) Troškove amortizacije if) Nematerijalne troškove.2) Ostali i vanredni rashodi – predstavljaju one rashode po čijem osnovu se ne očekuje

ostvarenje prihoda. Ovoj grupi rashoda pripadaju sljedeće vrste rashoda:a) Gubicib) Manjkovic) Rashodi od elementarnih nepogodad) Rashodi od rizika.3) Finansijski rashodi – predstavljaju rashode koje preduzeće ima na osnovu korištenja

pozajmljenih sredstava, dužničko-povjerilačkih odnosa i negativnih kursnih razlika. Finansijski rashodi se knjigovodstveno obuhvataju na računima iz grupe 56 i možemo ih podijeliti u tri grupe:

a) Finansijski rashodi iz odnosa sa pravnim licima,b) Rashodi kamatac) Negativne kursne razlike i ostali finansijski rashodi.4) Revalorizacioni rashodi- u uslovima inflacije, kada dolazi do obezvređivanja novčanih

jedinica, dovodi se u sumnju ispravnost finansijskih izvještaja. Ova sumnja postoji jer novac nije imao istu kupovnu moć u različitim trenucima nastajanja bilansnih pozicija. Računovodstvena praksa i dugogodišnje iskustvo sa ovim problemom je zahtijevalo pronalaženje načina za neutralisanje uticaja na finansijske izvještaje. Jedan od tih načina jest i revalorizacija (vraćanje ranije vrijednosti dobrima koja je opala). Kako bi revalorizacija u potpunosti ispunila svoja očekivanja, potrebno je pravilno odrediti koeficijent revalorizacije. Koeficijent revalorizacije predstavlja indeks cijena koji označava odnos nabavne vrijednosti sredstava i njihove tekuće odnosno između istorijskih i tekućih. Kao koef. rev. može se uzeti: opšti, grupni i pojedinačni indeks cijena. revalorizacija se vrši na kraju svake poslovne godine na osnovu koeficijenta revalorizacije, određenog od strane državnih organa, za tu godinu.

Pored revalorizacije aktive, vrši se i revalorizacija rashoda (troškova amortizacije i troškova utrošenih ili prodatih zaliha) u cilju njihovog dovođenja na nivo iste kupovne moći novčane jedinice kojim su izraženi i prihodi u bilansu uspjeha.

Prihodi se mogu definisati kao povećanja sredstava preduzeća proistekla iz realizovanih učinaka, finansijskih plasmana i slučajnih okolnosti bez obaveze vraćanja.

Razlikujemo sljedeće vrste prihoda:

1) Poslovni prihodi2) Ostali i vanredni prihodi3) Finansijski prihodi36. Karakteristike poslovnih prihoda

Poslovni prihodi su posljedica: prodaje proizvoda i usluga, prodaje robe, aktiviranja učinaka i robe, promjene vrijednosti zaliha i učinaka, itd.

Prihodi od prodaje proizvoda i usluga predstavljaju najznačajniju grupu poslovnih prihoda i u zavisnosti od načina prodaje izazivaju povećanje gotovine, pri prodaji za gotovo, odnosno povećanje potraživanja od kupaca, kada se prodaja vrši na kredit. Knjigovodstveno tehnički njihovo obuhvatanje se vrši zaduženjem odgovarajućih računa aktive (blagajna, tekući-račun, ili kupci) i odobrenjem računa prihodi od prodaje gotovih proizvoda i usluga. Prihod od prodaje proizvoda i robe priznaje se firmi onda kada su zadovoljeni sljedeći uslovi:

1) Firma je prenijela na kupca sve značajne rizike od vlasništva nad robom;2) Rukovodstvo firme ne zadržava upravljanje koje se povezuje sa vlasništvom, niti ima dalju

kontrolu nad prodatom robom;3) Kada je moguće da se iznos prihoda pouzdano mjeri;4) Kada je vjerovatno da će poslovna promjena da bude praćena prilivom ekonomske koristi u

firmi i5) Kada se troškovi koji su nastali ili će nastati u vezi sa poslovnom promjenom mogu pouzdano

da izmjere.

Proizvode i robu koju je firma prodala i prikazala kao prihod, ako kupac iz bilo kojih razloga kupljene proizvode i robu vrati, a firma prihvati povraćaj, u računovodstvenoj politici firme utvrđuje se postupak tog povraćaja, a knjiženje povraćaja sprovode na dva načina:

1) Ako je roba prodata i vraćena u istom obračunskom periodu povraćaj proizvoda i robe poništava zaduženje dužnika, bez obzira da li je dužnik u međuvremenu izvršio isplatu, i

2) Ako je roba prodata u jednoj, a vraćena u drugoj godini, povraćaj se knjiži zaduženjem zaliha, a odobrenjem firmi koja je izvršila povraćaj.

37. Karakteristike poslovnih rashoda

Poslovni rashodi predstavljaju rashode nastale obavljanjem osnovnih djelatnosti preduzeća i mogu se tijesno povezati sa učincima preduzeća. Tu spadaju:

g) Nabavna vrijednost prodate robeh) Troškovi materijalai) Troškove zarada i ostalih ličnih rashodaj) Troškove proizvodnih uslugak) Troškove amortizacije il) Nematerijalne troškove.

Nabavna vrijednost prodate robe- ova vrsta rashoda prisutna je kod trgovinskih preduzeća, jer njihova osnovna djelatnost je kupovina robe radi njene prodaje. Knjiženje ovog rashoda zavisi od toga kako se zalihe robe evidentiraju, da li po nabavnoj, ili po prodajnoj vrijednosti.

Troškovi materijala- u ove troškove, koji se obuhvataju na računima grupe 51, spadaju troškovi materijala za izradu, troškovi ostalog materijala i troškovi goriva i energije. Pod troškovima materijala podrazumijevamo novčano izražene utroške materijala.

Troškovi zarada- predstavljaju veliku i izuzetno značajnu grupu troškova, sa kojim se susreće svako preduzeće. Zarada je primanje radnika po osnovu rada. Naknada zarade je primanje zaposlenih za vrijeme kada nisu radili kao npr.: bolovanje, dani državnih praznika, god.odmori itd.

Troškovi proizvodnih usluga- bi se mogli definisati kao novčane izraze trošenja usluga izvršenih od strane drugih preduzeća ili javnih ustanova. Preduzeće se sreće sa ovom grupom troškova, jer nije u stanju da obavlja određene usluge ili je za preduzeće povoljnija, odnosno jeftinija mogućnost. Troškovi proizvodnih usluga se obuhvataju na računima grupe 53. Tu spadaju: troškovi usluga na izradi učinaka, troškovi transportnih usluga, troškovi usluga održavanja, troškovi zakupnina, troškovi sajmova, troškovi reklame i propagande, troškovi istraživanja, troškovi ostalih usluga.

Troškovi amortizacije- predstavljaju novčano izražen utrošak osnovnih sredstava u poslovnom procesu preduzeća. Amortizacija se javlja kao posljedica postepenog trošenja osnovnog sredstva u dužem roku.

38. Šta je revalorizacija i koji su uslovi da se obračuna revalorizacija?

U uslovima inflacije, kada dolazi do obezvređivanja novčanih jedinica, dovodi se u sumnju ispravnost finansijskih izvještaja. Ova sumnja postoji jer novac nije imao istu kupovnu moć u različitim trenucima nastajanja bilansnih pozicija. Računovodstvena praksa i dugogodišnje iskustvo sa ovim problemom je zahtijevalo pronalaženje načina za neutralisanje uticaja na finansijske izvještaje. Jedan od tih načina jest i revalorizacija (vraćanje ranije vrijednosti dobrima koja je opala). Kako bi revalorizacija u potpunosti ispunila svoja očekivanja, potrebno je pravilno odrediti koeficijent revalorizacije. Koeficijent revalorizacije predstavlja indeks cijena koji označava odnos nabavne vrijednosti sredstava i njihove tekuće odnosno između istorijskih i tekućih. Kao koef. rev. može se uzeti: opšti, grupni i pojedinačni indeks cijena. revalorizacija se vrši na kraju svake poslovne godine na osnovu koeficijenta revalorizacije, određenog od strane državnih organa, za tu godinu.

Pored revalorizacije aktive, vrši se i revalorizacija rashoda (troškova amortizacije i troškova utrošenih ili prodatih zaliha) u cilju njihovog dovođenja na nivo iste kupovne moći novčane jedinice kojim su izraženi i prihodi u bilansu uspjeha.

Uslovi koji moraju postojati da bi se obračunala revalorizacija su tržišni poremećaji i inflacija.

39. Finansijski prihodi i finansijski rashodi.

Finansijski rashodi – predstavljaju rashode koje preduzeće ima na osnovu korištenja pozajmljenih sredstava, dužničko-povjerilačkih odnosa i negativnih kursnih razlika. Finansijski rashodi se knjigovodstveno obuhvataju na računima iz grupe 56 i možemo ih podijeliti u tri grupe:

- Finansijski rashodi iz odnosa sa pravnim licima,

- Rashodi kamata- Negativne kursne razlike i ostali finansijski rashodi.

Finansijski rashodi iz odnosa sa pravnim licima- preduzeće u odnosima matičnog i zavisnog preduzeća, kao i u odnosima sa ostalim pravnim licima ili finansijske rashode po osnovu kamata, kursnih razlika i sl.

Rashodi kamata- obuhvataju rashode po osnovu korištenja dugoročnih i kratkoročnih kredita, kamate iz dužničko-povjerilačkih odnosa, zatezne i dr.kamate.

Negativne kursne razlike- rashodi po osnovu negativnih kursnih razlika nastaju usljed nejednakosti obaveza ili potraživanja, ugovorenih u stranoj valuti na dan nastanka obaveza, odnosno potraživanja i na dan izmirenja obaveza, odnosno naplate potraživanja.

Finansijski prihodi – upravljanje finansijskim sredstvima preduzeća dovodi do nastanka finansijskih prihoda kada preduzeće svoja slobodna novčana sredstva plasira u druga preduzeća ili finansijske institucije. Ovdje se ubrajaju: kamate, iskorišteni kasa skonto, pozitivne kursne razlike, prihodi od posjedovanja udjela drugih preduzeća. Ovi prihodi ili povećavaju gotovinu preduzeća ili pak imaju za posljedicu povećanje potraživanja.

40. Ostali prihodi, ostali rashodi

Ostali i vanredni rashodi – predstavljaju one rashode po čijem osnovu se ne očekuje ostvarenje prihoda. Ovoj grupi rashoda pripadaju sljedeće vrste rashoda:

a) Gubicib) Manjkovic) Rashodi od elementarnih nepogodad) Rashodi od rizika.

Ostali i vanredni prihodi- neposlovne prihode preduzeće ostvaruje ne prodajom svojih učinaka, već prodajom imovine. Pri tome predmet prodaje mogu biti osnovna sredstva koja su za dato preduzeće izgubila upotrebnu vrijednost, zalihe materijala koje se više ne koriste u proizvodnom procesu, ili hartije od vrijednosti čijom se prodajom želi doći do potrebnih likvidnih sredstava. Prodaja pomenutih oblika imovine vrši se po prodajnim cijenama koje mogu biti više ili niže od njihovih nabavnih vrijednosti, odnosno od sadašnje vrijednosti kada je riječ o osnovnim sredstvima.

41. Šta je dobitak , šta je gubitak?

Ako je preduzeće ostvarilo više no što je uložilo, tj. ako su prihodi veći od rashoda,tada je ostvaren pozitivan finansijski rezultat, odnosno dobitak, i obrnuto, ako su rashodi veći od prihoda tada je fin.rezultat negativan, odnosno preduzeće je poslovalo sa gubitkom.