Ravlića pećina

RAVLIĆA PEĆINA / RAVLIĆ CAVEPrapovijesno naselje / Prehistoric settlement

BRuNIsLAV MARIjANoVIĆ

MATICA HRVATSKA - FRANJEVAČKA ARHEOLOŠKA ZBIRKA

Glavni urednikxxx

Recezentixxxxxxxxx

LektorIrina Budimir

Fotografije na tablamaBrunislav Maarijanović

Prijevod sažetkaxxx

Crteži i tehničke ilustracijexxx

NakladnikMatica hrvatska - Franjevačka arheološka zbirka

Grafički urednikxxx

Grafička priprema i tisakxxx

Naklada??? primjeraka

© Zaštićeno autorskim pravom. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati bez pismenog odobrenja autora.

© All rights reserved. No part of the contents of this bookmay be reproduced without the written permission from the authors.

CIP- Katalogizacija u publikaciji

BRuNIsLAV MARIjANoVIĆ

2012.

RAVLIĆA PEĆINAPrapovijesno naselje

RAVLIĆ CAVEPrehistoric settlement

4 BRUNISLAV MARIJANOVIĆ

SMJEŠTAJ NALAZIŠTA 5

KAZALO / CONTENT

I Smještaj nalazišta /Sites

II Povijest istraživanja / History of research III Metodološki pristup / Methodological approach

IV Stratigrafska slika / Stratigraphy

V Organizacija prostora i prateći objekti / Organisation of area and accompanying structures VI Ljudski ostatci / Human remains

VII Faza I – rani neolitik / Phase I – early neolithic

A) Oruđa od kosti / Bones tools A) Keramika / The pottery B) Kulturni i kronološki odnosi / Cultural and chronological relations VIII Faza II – kasni neolitik i rani eneolitik / Phase II – Late Neolithic and early eneolithic

A) Oruđa od glačanog i cijepanog kamena / Polished and shakes stone tools B) Oruđa od kosti / Bones tools C) Nakit / The jewelry D) Keramika / The pottery E) Ostali nalazi / Other findings 1. Antropomorfna plastika / The anthropomorhic figurine 2. Palete / Pallets 3. Pintadera / Pintadera F) Kulturni i kronološki odnosi / Cultural and chronological relations

IX Faza III – razvijeni eneolitik i rano brončano doba (starija faza) / Phase III – Developed eneolithic and early bronze age (older stage)

A) Oruđa od glačanog i cijepanog kamena / Polished and shakes stone tools B) Oruđa od kosti / Bones tools C) Keramika / Pottery D) Kulturni i kronološki odnosi / Cultural and chronological relations


X Faza IV – rano brončano doba (mlađa faza) / Phase IV – early bronze age (later stage)

A) Oruđa od glačanog i cijepanog kamena / Polished and shakes stone tools B) Oruđa od kosti / Bones tools C) Keramika / Pottery D) Kulturni i kronološki odnosi / Cultural and chronological relations

XI Zaključak / Conclusion

XII Sažetak / Summary

XXX 7

I. Smještaj nalazišta

Ravlića pećina na izvoru Tihaljine vjerojatno nije nikakav poseban speleološki fenomen, ali je zasigurno jedno od najvažnijih prapovijesnih nalazišta, ne samo na području Hercegovine nego i na šire shvaćenom području istočnoga Jadrana. Zahvaljujući toj činjenici, ovo višeslojno prapovijesno nalazište prisutno je u arheološkoj literaturi već puna tri desetljeća i jedan je od nezaobilaznih izvora za razumijevanje razvojnih procesa koji su se na tom području odvijali tijekom više razdoblja prapovijesti.

Ravlića pećina je smještena na samoj periferiji zaseoka Peć Mlini, u iznimnom ambijentu vrela Tihaljine,1 neobične rijeke ponornice koja, unatoč svojim poniranjima i ne osobito dugom toku od 50 km, različite ambijentalne cjeline zapadne Hercegovine i njihove neočekivane i oštre promjene reljefa povezuje u jednu cjelinu. No, Tihaljina nije samo poveznica, prirodna komunikacija ili putokaz u prostoru. Za taj dio Hercegovine njezine su vode u doslovnom smislu riječi izvor života; sl. 1.

Peć Mlinima naziva se mjesto izvora Tihaljine i dio njezine uske doline u dužini od nepuna dva kilometra. U nedavnoj prošlosti vrlo važno i živo mjesto zbog brojnih vodenica raspoređenih s obje strane rijeke, neposredno uz njezino vrelo, danas je svedeno na desetak kuća i ruševine mlinica kojima uz pećinu duguje i svoje ime.

Čitav taj ambijent neobičan je ponajprije zbog jednoga posebnog krškog fenomena u kojem se nalaze i Ravlića pećina i vrlo Tihaljine. Taj fenomen, ljevkasta, okrugla ili duguljasta oblika, koji nastaje otapanjem vapnenca i dolomita u tektonski razlomljenim područjima poznat je pod nazivom ponikva, a u kršu toga područja nije rijetka morfološka pojava. Jedan od najvećih svjetskih fenomena te vrste, ispunjen vodom, čine Modro jezero

1 Tihaljina je sedmo po redu od ukupno devet imena pod kojima se od izvor do ušća krije ista rijeka ponornica (Culuša - Ričina - Brina - Suvaja - Matica - Vrljika - Tihaljina - Mlade - Trebižat) koja izvire ispod Tribistova kod Posušja, a u Neretvu utječe u Strugama kod Čapljine.


i Crveno jezero kod Imotskoga, udaljena dvadesetak kilometara od Peć Mlina. I Ravlića pećina i vrlo Tihaljine nalaze se na samom rubu jedne takve ponikve, prva pri vrhu, a druga na njezinom dnu; sl. 2.

Najdojmljiviji je u tom neobičnom ambijentu sam izvor rijeke, uokviren gotovo okomitim i do 200 m visokim liticama u jedan uski potkovičast prostor u kojem pritišće osjećaj tjeskobe i bezizlaznosti, pojačan jakim sjenama izlomljenih vrhova okolnih brda. Tihaljina izvire odjednom, posve neočekivano u cjelini svoje vodene mase, ali ipak sasvim lagano i gotovo bez ikakva zvuka. Do njezina vrela sunce gotovo nikada ne dopire; sl. 3. Samo stotinjak metara, dalje niz rijeku otvara se osunčana i bujnim raslinjem ozelenjena uska dolina slična kanjonu, čineći potpun kontrast njezinu početku; sl. 4.

Visoko na litici, gotovo 200 m iznad izvora, odakle se pogledom može obuhvatiti tok rijeke gotovo do Ljubuškoga, nalazi se Ravlića pećina. Takav položaj pećine kao da je smišljeno određen jer su se strme litice jedno na tom mjestu razdvojile i omogućile pristup izvoru, dok se dalje prema sjeverozapadu otvara blago valoviti reljef preko kojega se dolazi do susjednoga Imotsko-bekijskog polja. Čitavo to područje od Imotskoga pa

SL. 1 Pozicija Ravlića pećine i dolina rijeke TihaljinePosition of Ravlića cave and valleys of the river Tihaljina

SL. 2 Pozicija Ravlića pećine iznad vrela rijeke TihaljinePosition of Ravlića cave above the spring of the river TihaljinaBy Google

SL. 1 SL. 2

SL. 3 Vrelo rijeke Tihaljine Spring oft the river Tihaljina

SMJEŠTAJ NALAZIŠTA 9

do Čapljine predstavlja, može se slobodno reći, jedinstvenu cjelinu unatoč svim promjenama reljefa i ambijentalnim posebnostima pojedinih manjih dijelova toga područja. U neraskidivu cjelinu povezuje ih upravo rijeka Tihaljina preko koje i Ravlića pećina pripada širem području Neretve.

Međutim, njezin položaj na prijevoju koji s jedne strane vodi prema Imotskom, a s druge prema Ljubuškom i Čapljini, ostavljao je njezinim prapovijesnim stanovnicima široke mogućnosti komuniciranja i prema jugoistoku i prema sjeverozapadu. Zahvaljujući takvim komunikacijskom mogućnostima, kao i iznimnim životnim uvjetima u obilju pitke vode, s izvrsnim mogućnostima za lov i ribolov, te obiljem sirovina za izradbu oruđa i oružja, Ravlića pećina je predstavlja gotovo idealno mjesto za dugotrajan i miran život čak i veće društvene zajednice.

Izvrsno je usklađena s tim ambijentom i sama pećina; sl. 5-6. Njezin široki otvor okrenut jugu propušta u unutrašnjost obilje svjetlosti, a tijekom kraćega dijela dana jedan uži pojas njezina prednjega dijela obasjava i sunce. Vrelini ljetnih dana suprotstavlja se ugodna hladovina njezine unutrašnjosti, koja u zimskim danima predstavlja izvrsnu zaštitu od oštre i hladne bure.

U samoj pećini, koja impresionira svojim dimenzijama – širina otvora dostiže gotovo četrdeset metara, dubina gotovo 100 m, a visina varira od

SL. 4 SL. 5

SL. 4 Pogled ispred pećineWiew from the front of the caveFotografije: B. Marijanović

SL. 5Ulaz u pećinuEntrance to the cave

SL. 6Pogled iz pećineView from the caveFotografije: B. Marijanović


oko 5,0 do oko 20,0 m – izdvajaju se tri osnovne zone. Prvoj zoni pripada tridesetak metara prednjega dijela pećine. Tu je ona najniža, puna svjetlosti i gotovo potpuno suha. Samo se ponegdje kroz duboke pukotine u stropu pećine, u rijetkim kapnicama probijaju površinske vode. Ta je zona pripadala i njezinim prapovijesnim stanovnicima. Druga zona je i najveća. Njoj pripada preko 50 m dužine, a počinje na onom mjestu gdje se završava i kulturni sloj, spuštajući se dosta strmo za više od 10 m ispod razine u ulaznom dijelu pećine. Tu je već znatno tamnije, vrlo vlažno i hladno. Treću zonu čini stražnji dio pećine, čija se razina ponovno uzdiže gotovo do razine njezina prednjeg dijela. Iz tog dijela, kroz uske prolaze, stiže se dalje do tamnih i skrivenih galerija; Plan br. 1-3.

Današnji se izgled pećine, svakako, bitno razlikuje od onoga iz vremena kada je bila naseljena. To ne govori samo razina njezina današnjeg dna, na pojedinim mjestima viša i preko 3,5 metara od prvotnog, već i ogromni blokovi kamena otpali sa stropa pećine, koji potpuno prekrivaju sloj na zapadnoj polovici pećine. No, to ni najmanje ne mijenja dojam koji ona danas ostavlja.

XXX 11

II. Povijest istraživanja

Istraživanje Ravlića pećine provedeno je tijekom dva različita i vremenski vrlo udaljena perioda.

Prvo istraživanje provedeno je u okviru tzv. hercegovačke istraživačke orijentacije Zemaljskog muzeja, pokrenute kasnih sedamdesetih godina 20. stoljeća, a potaknute potrebom popunjavanja praznina u poznavanju pojedinih razdoblja prapovijesti na području Hercegovine. To se prije svega odnosilo na malobrojnost neolitičkih nalazišta, posebice na području zapadne Hercegovine, a potom na ograničenost tada raspoloživog fundusa arheološke građe pri rješavanju niza važnih pitanja povezanih s kompleksnijim sagledavanjem pojedinih ključnih etapa u razvoju tog perioda. Terenski pregledi provedeni zbog otkrivanja novih arheoloških potencijala koji bi pridonijeli otklanjanju postojećih praznina i s njima povezanih nedostataka doveli su i do otkrića Ravlića pećine.

Pokusno iskopavanje u Ravlića pećini provedeno je u jesen, tijekom rujna, 1977., kojom su prigodom otvorene dvije sonde (A i B), prva veličine 12, a druga 9 m2; Plan br. 1.

Pokusne sonde relativno su malih dimenzija i postavljene se, kako se to odmah vidjelo, na periferiji korištenog prostora pećine. Ipak, unatoč skromnijim dimenzijama, te su dvije sonde dale osnovne podatke o nalazištu i poslužile kao polazna osnova i orijentacija za razvijanje sustavnih istraživanja. Na tom je mjestu dosegnuta dubina kulturnog sloja od cca 2,00 m, a ujedno dobivena osnovna predodžba o stratigrafiji nalazišta. Ustanovljeno je da keramički nalazi ukazuju na više faza kulturnog razvoja, od ranog neolitika do ranoga brončanog doba. Takvi rezultati pokusnog iskopavanja bili su višestruko dragocjeni jer su ukazivali na odlične nove mogućnosti za daljnje proučavanje neolitičkih kultura ovoga područja, ali i kultura neposredno kasnijeg perioda. U čemu su se sastojali ti nagovještaji moguće je dobro ilustrirati već i s dva-tri proizvoljno izabrana primjera. Prvo, brojni nalazi slikane keramike hvarske kulture, koji se svojim stilskim odlikama nisu mogli uklopiti u uobičajeno shvaćanje općeg prostornog odnosa stilskih pojava karakterističnih za tu kasnoneolitičku kulturu, neizbježno su pokretali dva osnovna pitanja: pitanje mogućeg redefiniranja teritorijalnog odnosa hvarske kulture i njezine lisičićke inačice, ali i pitanje njihova genetskog odnosa shvaćenog, naravno, u najširem značenju termina. Ili drugi primjer. Postojanje jednog izrazitog sloja s kaneliranom keramikom i pratećim pojavama, oko čijeg su se kronološkog položaja, podrijetla i značenja na srodnim nalazištima u priobalnom pojasu i njegovu zaleđu u to vrijeme iznosila posve divergentna mišljenja, bio je značajan prilog toj diskusiji. Napokon, značajan fundus keramičkih nalaza s tipičnim keramografskim odlikama cetinske kulture, koji su davali pečat mlađim slojevima nalazišta, pružao je izvrsne mogućnosti za rješavanje pitanja njezine geneze, kronološkog položaja i razvojne dinamike. Ako se tomu dodaju fragmentarni podatci s tada novih ili novijih istraživanja kao i


pokušaji ponovnog valoriziranja nekih spornih nalaza s ranijih sustavnih iskopavanja u kontekstu traženja rješenje za probleme fiksiranja gornje granice neolitika i preciznijeg formuliranja kulturnog sadržava neposredno kasnijeg perioda, onda je pojava novog nalazišta, s rezultatima pokusnog sondiranja dobivala jednu potpuno novu dimenziju. Time su otvorene nove i vrlo važne mogućnosti za postavljanje rješenja od dugoročnijeg značenja. Zbog toga se sustavno iskopavanje Ravlića pećine nametalo kao obveza prema znanosti.

Sustavno iskopavanje odvijalo se u tri godišnje kampanje, počevši od 1978. do 1980., tijekom kojih je, na površini od 192 m2, obuhvaćen najznačajniji dio nalazišta i sakupljeno gotovo sve što je potrebno za sigurne analize, rekonstrukcije i zaključke.2 Najbolji istraživački rezultati ostvareni su tijekom 1979., a cjeloviti rezultati provedenih istraživanja iscrpno su prikazani u opsežnom znanstvenom prilogu objavljenom u Glasniku Zemaljskog muzeja 1981.3

Gotovo puna tri desetljeća nakon dovršetka i objave tih istraživanja, iskopavanje u Ravlića pećini obnovljeno je 2008., a trajalo do 2010.4 Ovdje odmah moram naglasiti da obnavljanje iskopavanja u Ravlića pećini nije potaknuto potrebom bilo kakve revizije ranijih rezultata, nego je motivirano isključivo željom za njihovom možebitnom dopunom i obogaćivanjem, posebice kada je riječ o najstarijem dijelu depozita, onomu koji pripada ranom neolitiku. Upravo zbog tog razloga iskopavanje je i vezano isključivo za manju galeriju uz istočnu stijenu pećine, otkrivenu ali neistraženu tijekom iskopavanja 1977.-1979., a za koju sam već tada iznio mišljenje da je vjerojatno činila najraniji stambeno iskorištavani dio pećinskog prostora.5

2 Iskopavanje je provedeno u okviru projekta „Neolitička i metalodobna kultura u Ravlića pećini na izvoru Tihaljine“ koji je financirala tadašnja SIZ nauke Bosne i Hercegovine. Stručnu istraživačku ekipu činili su: Zdenko Žeravica, Ivana Marijanović i Fidreta Glamočanin, a njezin tehnički dio: Rifat Kulenović, Aleksandra Fabijanić, Davor Crnković i Fehim Bjelak. Svi nalazi i dokumentacija s iskopavanja 1977.-1980. pohranjeni su i čuvaju se u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine.3 B. MARIJANOVIĆ, 1981., 1-99.4 Iskopavanje je financirano sredstvima Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, a provedeno je u okviru terenske nastave studenata arheologije na istom fakultetu. Osim voditelja, u iskopavanju su sudjelovali mr. sc. Dario Vujević, asistent na Odjelu za arheologiju Sveučilišta u Zadru i Ankica Odža, asistentica na Odjelu za arheologiju Filozofskog fakulteta u Mostaru. Iznimno značajnu logističku potporu tijekom iskopavanja, obrade i deponiranja arheološke građe pružila je „Franjevačka arheološke zbirka župe Sv. Stjepana“ u Gorici kod Sovića, u kojoj su pohranjeni i čuvaju se svi nalazi i dokumentacija s iskopavanja 2008.-2010. Suradnicima i studentima arheologije zahvaljujem na suradnji, a franjevcima Župe Sv. Stjepana - fra Vinku Mikuliću, fra Željku Grubišiću - najiskrenije zahvaljujem na gostoprimstvu i svesrdnoj pomoći koju su tom prigodom pružili voditelju iskopavanja i ostalim sudionicima u istraživanju.5 B. MARIJANOVIĆ, 1981., 8-9.

METODOLOŠKI PRISTUP 13

III. Metodološki pristup

Kao što se na priloženim tlorisima jasno vidi, tijekom pokusnog i kasnijih iskopavanja 1978.-1980. obuhvaćena je jedna jedinstvena površina u istočnomu dijelu pećine. Pokusne sonde rezultat su početnih istraživanja i prvih informacija, ali su povezane u jednu cjelinu i mogle su poslužiti za kontrolni uvid u raspoloživi dio lokaliteta. Jedinstvenu cjelinu činili su pogotovo kvadrati I-XII; Plan br. 1. To je osnovna istraživačka površina na kojoj je zahvaćen čitav jedan dio nalazišta, a na kojoj su sakupljeni svi najvažniji podatci o stratigrafiji, objektima i konstrukcijama, vrstama i tipovima nalaza na ovom lokalitetu. Prava slika, kako se to kasnije pokazalo, mogla se i dobiti jedino na tom njegovom dijelu. Moram, međutim, naglasiti da je istočni dio pećine jedino i stajao na raspolaganju za istraživanje jer je čitava zapadna polovica pećine pokrivena kamenim gromadama, otpalim sa stropa, zbog čega na toj površini nije bilo moguće ni pomišljati na bilo kakav istraživački zahvat; sl. 6. Međutim, tako ograničena pristupačnost slojevima u zapadnom dijelu pećine nije značila nikakav veći istraživački nedostatak s obzirom na to da su oni u tom dijelu znatno tanji od onih u istočnom, što je uvjetovano kako prirodnim padom dna pećine od zapada prema istoku, tako i postupnim širenjem osnovne stambene površine, o čemu će biti govoreno u daljnjem izlaganju.

Tijekom istraživačkih radova 1977.-1980. obuhvaćena je u svemu površina od 212 m2, a glavna istraživačka površina velika je 192 m2, što je, ako se uzme u obzir vrlo složena stratigrafija debelog kulturnog sloja, sigurno impozantan istraživački zahvat; Plan br. 1.

Prilikom istraživanja osnovne površine posebno je vođeno računa o mogućnostima sukcesivnog otkopavanja pojedinih kvadrata u skupinama, kako bi profili dobiveni na prethodno otvorenim površinama omogućili uvid u stratigrafske položaje, slijed i međusobne odnose elemenata stratifikacije u kvadratima koji su sukcesivno otvarani, te poslužili kao temeljni oslonac pri njihovom istraživanju. Zbog toga je tijekom 1978. iskopavanje započeto u kvadratima IV, III i VII jer je, s obzirom na odnos te površine prema pokusnim sondama, već postojala određena orijentacija u pogledu položaja osnovnih stratuma. Na taj su način dobiveni južni i zapadni profil za kvadrate VIII i IX, što je omogućavalo sigurnije praćenje slojeva, a i kontrolu rezultata dobivenih u kvadratima III, IV i VII. Tijekom 1979. otvoreni su najprije kvadrati XI i XII jer je iskopavanjem u prethodnoj kampanji dobiven dugački zapadni profil tih kvadrata, što je omogućilo vrlo precizno vođenje iskopavanja. Otvaranjem tih kvadrata dobiven je sjeverni profil u kvadratima X i VI, što je i u tom slučaju bila velika pomoć kod praćenja slojeva. U svim kvadratima otvorenim 1979. dobivena je najbolja stratigrafija, a i depozit je na tom prostoru najdeblji. Napokon, tijekom 1980. preostalo je istraživanje kvadrata I, II i V, što je bio gotovo rutinski zadatak s obzirom na postojanje sjevernog profila dobivenog iskopavanjem kvadrata X i VI, kao i s obzirom na to da je iskopavanje tog dijela pećine bilo moguće voditi gotovo kao na otvorenom prostoru.


Iskopavanje je započeto skidanjem ravnomjernog otkopa kojim je najprije obuhvaćeno 0,10 – 0,15 m površinskog dijela depozita, a dalje iskopavanje temeljilo se na dva načela: načelu kontroliranih otkopa i načelu stratigrafskog iskopavanja. Razumije se, načelo kontroliranih, odnosno ravnomjernih otkopa, primijenjeno je isključivo na homogenim dijelovima depozita, odnosno onim njegovim dijelovima u kojima nisu postojali nikakvi stratigrafski razlozi, a ni mogućnosti, za primjenu drukčijeg pristupa. Međutim, u svim dijelovima depozita i na čitavoj istraživačkoj površini dosljedno je primijenjeno načelo stratigrafskog iskopavanja, odnosno uvažavanje svih općih i pojedinačnih stratigrafskih posebnosti izraženih u položajima i međusobnim odnosima osnovnih stratuma i pojedinačnih stratigrafskih jedinica, njihovih mikrotopografskih karakteristika i prostornih odnosa, položajima objekata ili konstrukcija, pa su i „otkopi“ prilagođavani zahtjevima koji su se u vezi s tim postavljali.

Sigurnost i veliku pomoć tijekom iskopavanja pružale su gotovo pravilno položene osnovne stratigrafske cjeline i njihovi interfaciji na većem dijelu istraživačke površine, te drugi elementi stratifikacije, posebice izraziti, često i vrlo debeli slojevi pepela, gara i izgorjele zemlje, odnosno svih onih pojava koje prate postojanje vatrišta i ognjišta. Svi ti dijelovi depozita bili su iznimno dobra orijentacija pri utvrđivanju položaja i glavnih stratuma i ostalih stratigrafskih elemenata, pa čak i određivanja debljine „otkopnih slojeva“, odnosno opsega i mase uklanjanog dijela depozita. Svaka značajna situacija u bilo kojem dijelu depozita i istraživane površine dobila je svoju dokumentaciju.

Za razliku od iskopavanja 1978.-1980., tijekom iskopavanja 2008.-2010. svaka stratigrafska jedinica dobila je svoju numeričku oznaku prema načelu u kojemu nižoj brojčanoj vrijednosti odgovara viša stratigrafska jedinica.

Kao što sam već naglasio, za razliku od sustavnih iskopavanja provedenih 1978.-1980., u osnovi kojih je stajalo više znanstvenih razloga, iskopavanja provedena tijekom 2008.-2010. potaknuta su posve specifičnim motivima. Naime, između dviju istraživačkih sezona, one u 1979. i one u 1980., došlo je do urušavanja dijela istočnog profila u kvadratima X-XII, nakon čega je u tom dijelu pećine postala vidljiva jedna malena galerija s posve intaktnim depozitom; sl. 8. Premda je na temelju odgovarajućih nalaza i opće stratigrafske slike bilo moguće pretpostaviti da taj, u početku iskopavanja skriven, pećinski prostor predstavlja i njezin najranije korišteni stambeni dio, njegovo istraživanje tom prilikom nije provedeno, budući da je projekt u okviru kojega je iskopavanje i vođeno bio u svojoj završnoj fazi.6

Iskopavanje provedeno 2008.-2010. temeljeno je upravo na toj pretpostavci, a njezina je potvrda morala pridonijeti upotpunjavanju i obogaćivanju kulturne slike barem u najstarijem dijela depozita. Međutim, s obzirom na položaj galerije u cjelini nalazišta, visinu njezina stropa i debljinu depozita ustanovljenu u ranije istraženim dijelovima pećine, te visinske razlike između prvotnog dna pećine dosegnutog na ranije istraženim kvadratima i aktualnu površinu u samoj galeriji, njezino iskopavanje moralo je biti provedeno prema posve drukčijim metodološkim načelima. Naime, iskopavanje toga dijela nalazišta moralo je započeti posebnim pristupom depozitu, čiji je profil dobiven ranijim iskopavanjima, odnosno moralo se temeljiti na primjeni frontal face approach metode. Skidanjem pravilnih i ujednačenih režnjeva depozita prema unutrašnjem dijelu galerije, uz istodobno potpuno uvažavanje načela stratigrafskog prolaženja kroz depozit, stvoreni su uvjeti za njezino istraživanje standardnim pristupom od najmlađih ka

6 Ta je vjerojatnost jasno naglašena pri objavi rezultata iskopavanja; B. MARIJANOVIĆ, 1981., 8-9.

METODOLOŠKI PRISTUP 15

najstarijim dijelovima sloja; sl. 7-12. Istražena su tri potpuna kvadrata u ukupnoj površini od 48 m2, te još dodatna 4 m2 u četvrtom kvadratu. S obzirom na površinu obuhvaćenu ranijim iskopavanjem, ukupno istražena površina Ravlića pećine iznosi 264 m2; Plan br. 1, 4. Osnovna stratigrafska slika ustanovljena pri iskopavanju 2008.-2010. u cjelini nije odstupala od one utvrđene tijekom iskopavanja 1977.-1980., a razlike u pojedinostima posljedica su samo razlika u prostornim potencijalima galerije i iskazuju se u potpunije razvijenoj stratigrafiji najstarijeg i slabije razvijenoj stratigrafiji najmlađeg dijela depozita.

Prikupljanje arheološke građe tijekom svih iskopavanja provedeno je bez selekcije i kasnijih redukcija. Međutim, za razliku od prvog iskopavanja, kada je primijenjeno samo konvencionalno ručno prikupljanje pri prolasku kroz depozit, tijekom iskopavanja 2008.-2010. uz konvencionalni pristup primijenjeno je i suho prosijavanje ručnim sitom s mrežicom promjera 5 mm.


IV. Stratigrafska slika

Polazeći od općih odlika kulturnog sloja, posebice na površinama na kojima je ustanovljen u cjelini i potpunom stratigrafskom slijedu, njegovih odlika na pojedinim dijelovima pećine uočenih tijekom iskopavanja, tipoloških i stilskih odlika prikupljene građe posebice keramičke, te drugih relevantnih podataka, o kulturnom depozitu formiranom u Ravlića pećini moguće je iznijeti sljedeće temeljne konstatacije:

a) Depozit Ravlića pećine formiran je tijekom vrlo dugog vremenskog raspona čiju donju granicu određuje rani neolitik, a gornju rano brončano doba. Dugotrajnost njezina korištenja očituje se, između ostalog, i u debljini depozita koji na pojedinim mjestima doseže debljinu i preko 3,5 m.

b) Osim prekida između ranog i kasnog neolitika, u razvojnom putu ovoga nalazišta nije postojao nijedan jedini prekid života; nije ustanovljen ni najmanji trag nekog sterilnog ili polusterilnog međusloja. U Ravlića pećini je, prema tomu, zajamčen kontinuitet kulturnog razvoja, shvaćen u uobičajenom smislu toga pojma, a to je veoma važna okolnost s obzirom na debljinu depozita sloja i zastupljene periode.

c) Kako se i moglo očekivati na nalazištima ovakvog tipa, depozit nije ujednačeno i idealno formiran na svim dijelovima pećine. Za razliku od kvadrata I, II, V, VI, X, XI, XII, te donekle u kvadratu VII, u kojima su elementi stratigrafije formirani gotovo horizontalno, u kvadratima III, IV, VIII i IX, te kvadratima N1-N3 postojala su znatnija povijanja i deformacije uvjetovane karakterom i izgledom prvotnog dna na kojemu je započelo formiranje depozita. No, o tome će biti riječi nešto kasnije. Spomenute devijacije i manja recentna oštećenja slojeva nisu imala nikakvog značenja za fiksiranje ukupne kulturne stratigrafije nalazišta. Naime, kako siguran stratigrafski oslonac daju površine na kojima nema

takvih poremećaja, to su se i posljedice stanovitog manjeg miješanja nalaza mogle posve otkloniti njegovom usporedbom sa sigurno stratificiranim materijalom. S druge strane, u svakoj prilici u kojoj je to bilo moguće, površine s oštećenjima pomno su izolirane, a mogućnost miješanja arheološke građe otklonjena njezinim izdvajanjem od ostalih nalaza.

d) Depozit Ravlića pećine nije ujednačen na čitavoj istraženoj površini, što je posve prirodno ako se uzme u obzir da je to ovisilo o karakteru i izgledu njezina prvotnog dna, ali i o intenzitetu življenja i općenito intenzitetu aktivnosti na pojedinim dijelovima korištenog prostora. Naime, osnovu ili, bolje reći prvotno dno pećine na kojemu je započelo formiranje depozita, ne čini neki određeni geološki sloj, već izrazito veliki blokovi kamena otpali sa stropa pećine. To posve jasno pokazuje izgled njihovih gornjih površina i današnji izgled stropa u kojemu se „otisci“ pojedinih blokova posve dobro raspoznaju. Kako je njihova koncentracija znatno veća u zapadnom dijelu pećine, prirodno je što su u tomu njezinom dijelu i slojevi znatno tanji, budući da on i nije bio pogodan za aktivan život. S druge strane, otpadanje

STRATIGRAFSKA SLIKA 17

takvih krupnih blokova izazvalo je odlamanje i otpadanje još većeg broja manjih stijena, koje posve prekrivaju dno u dijelovima kvadrata II, III i IV. Formiranje depozita na takvoj površini uvijek dovodi do propadanja materijala, što ni u Ravlića pećini nije izostalo. S obzirom na karakter podloge, razumljivo je što debljina depozita u pojedinim točkama pokazuje znatna odstupanja. Tako npr. kod točke 12 iznosi 3,61, kod točke 8 je 2,43, da bi u točkama 3 i 7 opala na 0,91, odnosno 0,95 m; Plan br. 5.

U kojoj su mjeri blokovi otpali sa stropa pećine utjecali na formiranje depozita dobro je vidljivo i u maloj galeriji istraživanoj 2008.-2010. Naime, zbog dva velika kamena bloka koja leže u njezinom stražnjem dijelu i limitiraju aktivno korištenje te površine, depozit je tu znatno skromniji nego u prednjem u kojemu tih ograničenja nije bilo; Plan br. 6-8.

e) Drugi, iznimno važan čimbenik koji je utjecao na dinamiku formiranja depozita i razlike u njegovoj debljini u pojedinim zonama pećine, jesu neujednačenosti u intenzitetu njihova korištenja tijekom ukupnog vremenskog raspona u kojemu je pećina bila naseljena. Taj je zaključak logičan i nameće se sam po sebi, pa ga, čini mi se, ne bi trebalo ni posebno argumentirati. Međutim, ovdje ću ipak još jednom ukazati na činjenicu koja logičnost takvog zaključivanja dokumentira na najizravniji način. Dakako, riječ je o već spomenutoj maloj pećinskoj galeriji uz njezin istočni zid, otkrivenoj 1979./80., a istraženoj trideset godina kasnije. Već pri objavi rezultata prvih iskopavanja ukazao sam na važnost njezina postojanja kao primarno korištenog prostora.7 Prikup1janjem arheološke građe koja se nalazi odmah na površini utvrđeno je da taj dio pećine nije bio korišten do kraja života u pećini već do njegove određene faze, što je i normalno s obzirom na činjenicu da gornji dio kulturnog sloja i recentnijeg depozita za čitav metar prelazi visinu njezina ulaza. Na temelju toga sretnog otkrića, kao i na temelju nalaza najstarije faze u kvadratima X, XI, XII i njezina nedostatka u ostalim kvadratima, te rezultata istraživanja trideset godina kasnije, sa sigurnošću se može tvrditi da je ta mala galerija, zajedno sa spomenutim kvadratima, činila primarnu zonu naseljavanja i življenja.

Time se istodobno dolazi i do razloga zbog kojih je depozit najdeblji upravo u kvadratima X, XI i XII. Naime, postojanje te galerije, potom njezine dimenzije, a posebice činjenica da je faza ranog neolitika najpotpunije zastupljena upravo u tom prostoru, vrlo rječito govori u prilog pretpostavci kako je prvotno naseljavanje Ravlića pećine izvršila jedna manja zajednica, možda ne veća od jedne obitelji. Taj primarno naseljeni dio pećine postao je „stambena“ jezgra i pri njezinom kasnijem naseljavaju, ali je veći broj žitelja u mlađim fazama života i njihovo postupno brojčano povećavanje dovelo do znatno aktivnijeg korištenja drugih dijelova pećine, odnosno povećavanja površina namijenjenih stambenim potrebama u užem smislu. S obzirom na to, a i zbog stanja na prvotnom dnu u zapadnijim dijelovima pećine, o čemu je već bilo govora, posve je prirodno što je depozit najizrazitiji upravo na površinama uz tu prvotnu zonu naseljavanja. Kao posebna stambena površina, ta je prvotna zona naseljavanja još dugo koristila toj svrsi, sve do onoga trenutka kada je, zbog povećanja depozita na prostoru ispred nje, ulaz u galeriju posve zapriječen. U posljednjim fazama života, ulaz u galeriju posve je zaslojen najmlađim dijelovima depozita i recentnim nasipom, višim za cijeli jedan metar.

Na kraju ovoga poglavlja ostaje još samo naglasiti da odlike depozita, stratigrafski odnosi i stilsko-tipološke odlike keramičkih nalaza omogućuju fiksiranje 4 osnovne faze kulturnog razvoja Ravlića pećine, s odgovarajućim 7 B. MARIJANOVIĆ, 1981., 8-9.


podfazama. Faza I dokumentirana je u kvadratima X, XI i XII i kvadratima N1-N3, dok su faze II i III zastupljene na čitavoj istraženoj površini. Faza IV potvrđena je mahom u obliku površinskih nalaza na većem dijelu iskopavane površine. S obzirom na te činjenice, posve je jasno da nalazi iz kvadrata X-XII i N1-N3 čine temeljni oslonac pri analizi i interpretaciji stratigrafskih odnosa, opće kulturne slike, razvojnih dinamika i tranzicijskih procesa, dok nalazi s drugih dijelova istražene površine tu sliku samo dopunjavaju. Naravno, ovom konstatacijom razmatranje stratigrafske slike na nalazištu nije završeno. Izneseni su samo neki opći podatci, a potpuna rasprava uslijedit će prilikom tipološke i stilskih analize arheološke građe.

Ovdje je ipak potrebno naglasiti da stratigrafski odnosi keramičke građe s njezinim tipološkim i stilskim odlikama, koje pružaju najbolje mogućnosti za finiju podjelu depozita, omogućuju izdvajanje sljedećih faza kulturnog razvoja: faza I ili rani neolitik: od zdravice do prosječne dubine od 3,50 m;faza II ili kasni neolitik i rani eneolitik: od prosječne dubine 3,50 m do prosječne dubine od 2,00 m;faza III ili razvijeni eneolitik i rano brončano doba: od prosječne dubine 2,00 do prosječne dubine 0,30 m;faza IV ili rano brončano doba: od prosječne dubine 0,30 m do površine.

Navedena podjela izvedena je prema rezultatima istraživanja 1978.-1980. Pri utvrđivanju prosječnih dubina uzete su idealne vrijednosti iz krajnjih istočnih dijelova, odnosno kvadrata X, XI i XII, što je i prirodno budući da je na tomu dijelu pećine ustanovljena najbolja stratigrafija.

Premda u osnovnoj podjeli depozita zastupljenog u galeriji istraživanoj 2008.-2010. nema nikakvih razlika koje bi zahtijevale korekciju navedene podjele, treba reći kako zbog nešto drukčijeg karaktera sedimentacije i ograničenja u masi mlađih dijelova depozita, njegova podjela u tomu dijelu pećine daje sljedeću sliku:faza I ili rani neolitik: od zdravice na 2,50 m do dubine od 2,20 m;faza II ili kasni neolitik i rani eneolitik: od maksimalne dubine 2,20 m do dubine od 0,30 m;faza III ili razvijeni eneolitik i rano brončano doba: od maksimalne dubine 0,30 m do dubine od 0,10 m;faza IV ili rano brončano doba: 0,10 m površinskog dijela depozita; Plan br. 5-8.

Naravno, već iz ovako grubo navedenog karaktera i vremenskog određenja pojedinih faza jasno je vidljivo da faze II i III ne čine posve koherentne vremenske cjeline, budući da je jedna (faza II) pripisana kasnom neolitiku i ranom eneolitiku, a druga (faza III) razvijenom eneolitiku i ranom brončanom dobu. Međutim, kako te dvije faze u razvojnom smislu čine nedjeljive cjeline i ilustriraju unutarnje razvojne dinamike, nisam spreman kriterij jednostavne i kruto shvaćene vremenske pripadnosti pretpostaviti zakonomjernostima razvojnih procesa, samo zbog toga da bi se time udovoljilo ustaljenim kronološkim shemama. To bi bilo krajnje neprirodno, a i metodološki nekorektno, jer karakter i bit razvojnih procesa nije ni primarno ni isključivo definiran vremenskim determinantama. Zbog toga sam pri podjeli depozita na glavne razvojne faze nastojao uvažavati:

a) koherentnost osnovnih stratigrafskih cjelina – stratuma – koje prema boji i skupu pedogenih svojstava tvore samostalne cjeline, a njihovi facijesi predstavljaju čvrstu liniju razgraničenja prema prvom superponiranom dijelu depozita istog karaktera;

STRATIGRAFSKA SLIKA 19

b) skupove arheološke građe koji ukupnošću svojih tehnoloških, tipoloških i stilskih značajki tvore zasebne cjeline i razlikuje se od drugih prema istim načelima grupiranih skupova;

c) kulturno jedinstvo i cjelovitost razvoja, a ne samo krutu kronološku pripadnost povezanu s konvencionalnim kronološkim sustavima.

To će biti jasno vidljivo iz daljnjeg izlaganja. U vezi s tim, potrebno je naglasiti kako se u okviru faze II sasvim jasno izdvajaju tri uža vremenska stupnja, odnosno podfaze, koje definiram kao stupnjeve A, B, C, dok se u fazi III izdvajaju dvije podfaze, odnosno stupnjevi A i B; Plan br. 5-9.

Temeljni oslonac navedene podjela, kako sam to već naglasio, čine tipološke i stilske karakteristike keramičke građe, promjene u njezinu razvoju, njihov stratigrafski slijed i opći odnosi na istraženoj površini. Keramičku građu faze II moguće je, kao i inače, razdvojiti u dvije osnovne keramičke vrste: grubu i finu, dok je u ostalim fazama ta razlika znatno manje izražena.

I jedna i druga keramička vrsta doživljavale su promjene tijekom pojedinih faza i podfaza, ali su one daleko više izražene u skupini fine keramike. Tu su zapravo i došli do izražaja svi oni pokazatelji koji su uvjetovali podjelu kulturnog sloja na četiri glavne faze s odgovarajućim podfazama.

Osim stratigrafskih odnosa, temeljno polazište za podjelu depozita na četiri osnovne faze razvoja čini stupanj varijabilnosti u skupinama keramičkih nalaza. U tom smislu, potpuna promjena svih keramografskih značajki – tehnologija, tipologija, ukrasni sustav s tehnikama, motivima i kompozicijama – čini temeljno polazište za potpunu kulturnu i kronološku distinkciju, odnosno podjelu na razvojne faze, dok djelomična varijabilnosti unutar jednog ili dijela promatranih keramografskih značajki – tipološka i(ili) stilska varijabilnost – čini osnovu za unutarkulturnu distinkciju na razvojne stupnjeve.


V. Organizacija prostora i prateći objekti

U objavljenim rezultatima istraživanja nalazišta pećinskog tipa rijetko kada se mogu naći podatci o bilo kakvom obliku organiziranja života u toj vrsti naselja, stambenim vrijednostima pećinskih prostora i općenito stambenim aspektima u užem smislu, eventualnoj podjeli prostora prema namjeni, korištenju pojedinih pećinskih dijelova pećine za potrebe kolektiva i potrebe manjih društvenih jedinica i sl., zbog čega nema ni jasno definiranih pristupa tim pitanjima, pa je rasprava o tomu i dalje prijeka potreba.8 Pri objavi iskopavanja 1978./80., tim je pitanjima posvećeno posebno poglavlje, pa ta vrsta razmatranja ni u ovoj prilici neće izostati.9 Razloge za to nalazim, prije svega, u mogućnostima koje su za takva razmatranja pružila sama iskopavanja, a s druge strane u neobičnom i za život stanovnika pećine važnim okolnostima na njezinom dnu.

Razumije se, u vezi s tim potrebno se najprije zadržati na posljednjem istraženom dijelu pećine, odnosno galeriji uz njezin istočni zid. Riječ je o doista skromnom prostoru, pogotovo ako se njegova veličina promatra u odnosu prema veličini pećine. Mjerena po najdužim osima, dubina galerije iznosi dubina oko 11 m, a širina oko 10 m; Plan broj 4. Iz tih veličina, međutim, nije moguće jednostavnim izračunom zaključiti kako je riječ od oko 100 m2 korisnog prostora, budući da veći dio kvadrata N2 i N3, a i preostalu neistraženu površinu do same stijene, zauzimaju dva velika kamena bloka otpala sa stropa, pa je samim time korisna površina smanjena na polovicu njezine idealne veličine. S obzirom na to, vjerujem kako je posve jasno zbog čega sam u prethodnom izlaganju naglasio kako je taj prvotno naseljeni prostor mogao primiti doista malobrojnu populaciju; sl. 14-18.

Pitanje zbog čega je upravo taj, a ne neki drugi dio pećine iskorišten za naseljavanje, ne držim posebno složenim. Naime, posve malobrojnoj zajednici kakva je morala biti ona kojoj pripada sloj ranoga neolitika i nije trebao veći prostor od onoga koji pruža galerija u istočnom dijelu pećine. Razumije se, pri toj konstataciji imam na umu njezine stambene, a ne neke druge potrebe povezane s ostalim aktivnostima koje čine cjelinu svakodnevnog života. S druge strane, pri odabiru pećinskog prostora za stambene potrebe u najužem smislu riječi, temeljni kriteriji morali su biti: prikladna zaštićenost, zadovoljavajuća prirodna osvijetljenost, minimalna vlažnost i povoljno zračno strujanje koje sprječava veću koncentraciju dima. Mala galerija u istočnom dijelu pećine ispunjavala je sve te temeljne zahtjeve i malobrojnoj zajednici na početku korištenja Ravlića pećine bila je posve prikladna. To posve jasno pokazuju činjenice utvrđene pri njezinom istraživanju, a na temelju kojih je moguće pouzdano reći da se život u tom prostoru nije odvijao kaotično, nego vrlo organizirano i u skladu s empirijskim znanjima i na njima utemeljenoj praksi. Gotovo sva otkrivena vatrišta, prepoznatljiva po debelim naslagama pepela i gari, vezana su za prednji dio galerije i postavljena na površinama na kojima ni danas nema velike vlage. Budući da u njihovim pozicijama i rasporedu nema bitnih

8 Intenzitet boravka i korištenja Pupićine špilje istraživači promatraju kroz gustoću litičkih i keramičkih nalaza, te životinjskih ostataka u različitim taložnim facijesima; T. M. PRESTON – S. FORENBAHER, 2007., 465-470.9 O tim sam pitanjima raspravljao i pri objavi prvih rezultata iskopavanja u Ravlića pećini; B. MARIJANOVIĆ, 1981., 9-11. Istim pitanjima bavio sam se pri objavi rezultata istraživanja i drugih pećinskih nalazišta; B. MARIJANOVIĆ, 2000., 58-67; 148.

ORGANIZACIJA PROSTORA I PRATEĆI OBJEKTI 21

promjena tijekom čitavog korištenja tog prostora, posve je vjerojatno kako je upravo ta činjenica i predodredila njihove položaje tijekom svih razdoblja zastupljenih u depozitu na tom dijelu Ravlića pećine; Plan br. 6-8; sl. 31-34. S druge strane, takav položaj vatrišta važan je i zbog manje koncentracije dima, osvjetljenja unutrašnjeg dijela galerije, pa i njezina zagrijavanja. Premda to ne mogu egzaktno dokazati, u vezi s mogućim zagrijavanjem unutrašnjosti galerije iznijet ću jedan, čini mi se vrlo indikativan, podatak. Naime, neka od dugotrajnih vatrišta bila su postavljena na samom rubu kose plohe velikog kamenog bloka koji zauzima unutrašnji dio galerije, odnosno dio kvadrata N2 i N3, čija je stražnja, gotovo idealno ravna površina, mogla poslužiti različitim potrebama. Držim da takva pozicija vatrišta i njihovo dugo zadržavanje na istom mjestu nisu slučajni, nego su povezani s empirijskim spoznajama o posljedicama i učincima izlaganja kamena visokoj temperaturi. Neprekidnim održavanjem vatre kameni blok je neizbježno morao akumulirati stanovitu toplinsku energiju i prenositi je na okolni prostor, smanjivati prirodnu vlažnosti i u svemu ga činiti znatno ugodnijim, sl. 15-18.

U mlađim fazama nastanjenosti, tijekom kojih su se zbog brojnije populacije morali koristiti i drugi dijelovi pećine, organizacija prostora i života u njemu provedena je u skladu s okolnostima koje su vladale u raspoloživim i prihvatljivo korisnim dijelovima pećine. U vezi s tim potrebno je posebno upozoriti na situaciju na dnu pećine u vrijeme kada je ponovno naseljena.

Već je navedeno kako je u pećini dolazilo do povremenog urušavanja velikih ili manjih blokova kamena s njezina stropa. Najveće i najznačajnije urušavanje, ono koje je odredilo i izgled prostora i njegove naseobinske vrijednosti, a u dobroj mjeri predodredilo i načine njegova organiziranja, dogodilo se prije naseljavanja pećine. Najveći blokovi kamena pali su na sterilno tlo. Ti blokovi nemaju izgled ravnih ploča, već se radi o manje-više masivnim četvrtastim formama. Tri takva izvanredno velika bloka i njihov međusobni raspored daju vrlo specifičan izgled istočnom dijelu pećine. Jedan blok leži dijelom u :kvadratu XII i površini sjeverno od njega i naslanjajući se na zid pećine, na tom mjestu potpuno zatvara prolaz prema njezinoj unutrašnjosti. Odmah uz njega, u kvadratima VI i IX, leži drugi blok koji tu zapreku produžava još više prema zapadu. Napokon, oko 2,5 m južno od tog drugog leži treći blok i zauzima kutove kvadrata VI, VII, II i III; Plan br. 5.

Ako se uzme u obzir činjenica da se zid pećine na južnoj strani kvadrata X savija prema zapadu, te da jednako veliki blokovi zauzimaju i površinu južno od kvadrata V i I, očito je kako je stjecajem okolnosti tu formirana zatvorena površina koja pruža povoljan prostorni okvir za život jednog manjeg dijela stanovnika pećine. Komunikacija izvan toga prostora moguća je, svakako uvjetno rečeno, jedino prema izlazu iz pećine, ili kroz kvadrate VII i III u zapadni dio, gdje se, po svoj prilici, nalazila još jedna takva stambena zona. Cjelina onoga dijela svakodnevnog života koji je vezan uz aktivnosti u pećini, odvijala se upravo u tim zonama, što je razumljivo ako se uzme u obzir da je, stjecanjem okolnosti, tako formiran prostor omogućavao grupiranje članova manjih društvenih jedinica, dok je s druge strane, pružao dosta dobru zaštitu od jakog strujanja zraka i naglih temperaturnih promjena. Kao dobru potvrdu te konstatacije treba navesti i podatak o upravo enormnoj koncentraciji pepela u kvadratima koji obuhvaćaju te zone. S druge strane, u kvadratima I, V, VII, VIII i IX, koji izlaze iz užeg


okvira tako definiranih osnovnih stambenih površina, shvaćenih svakako u uvjetnom smislu, nisu konstatirani gotovo nikakvi tragovi gorenja, a i oni malobrojni pripadaju sasvim kanim fazama razvoja. Premda o naravi i razlozima takvih koncentracija pepela u pećinskim nalazištima postoje različite interpretacije,10 u njihovom postojanju i prostornoj disperziji na ovomu nalazištu nisam sklon tražiti nikakve razloge osim onih posve praktičnih. U tom mi smislu ne izgledaju puno prihvatljivija ni ona rješenja koja koncentraciju i gomilanje pepela uz zidove pećina, odnosno njihov nedostatak u središnjim dijelovima, objašnjavaju kao posljedicu uzastopnih ciklusa gaženja i čišćenja srednjeg dijela te gomilanje spaljenih naslaga duž zidova.11

Kao potvrda tako uvjetovane podjele na stambene zone već su spomenute velike količine pepela, a ne ognjišta, odnosno vatrišta, kao prethodnog stupnja u njihovom uzročno-posljedičnom odnosu. Međutim, to nije bilo moguće jer, osim jednog pravog ognjišta koje pripada II. fazi, nikakav smišljen konstruktivni zahvat u tom pogledu nije potvrđen. Ognjište iz II. faze pripada krugu standardnih prapovijesnih konstrukcija te vrste. Građeno je od ukrug poredanog krupnijeg kamenja, ali bez ikakve uporabe nekog drugog materijala. Jedino je zemlja u sredini ognjišta bila zapečena, što je, svakako, samo posljedica intenzivnog gorenja na tom mjestu, a ne neke posebno priređene površine; Plan br. 10. Nešto drukčija organizacija šireg prostora oko vatrišta konstatirana je u maloj galeriji, u najvišem dijelu faze II, na samom prijelazu u fazu III. Naime, premda ni na tom mjestu nije postojala nikakva substrukcija, pa je površina na kojoj je vatra intenzivno održavana vidljiva samo prema debelim naslagama pepela, čitav okolni prostor bio je pokriven ukrug poslaganim kamenim pločama koje su tvorile dosta kompaktnu cjelinu; Plan br. 11; sl. 40-41. Izuzimajući te primjere, u svim ostalim slučajevima radi se o običnim vatrištima bez i najmanjeg konstruktivnog zahvata. Jedino se prema ostatcima gara i pepela, koji su u brojnim primjerima doista impozantni, ona mogu i raspoznati; sl. 19-26; 30-34. Odsutnost bilo kakvih konstrukcija, a očito i bilo kakvog pokušaja strogog određivanja prostora namijenjenog za loženje vatre, dovodila je, svakako, do njezina slobodnog pomicanja na široj površini, a možda i čak i do slobodnog potpaljivanja na bilo kojem mjestu i od prilike do prilike (potrebe). Jedino je na taj način moguće objasniti postojanje velikih amorfnih površina pokrivenih pepelom, te više malih, također amorfnih površina u bliskom međusobnom odnosu ili u neznatnim kronološkim razmacima. Da je to posve realna mogućnost pokazuje i situacija oko već spomenutog ognjišta iz faze II uz koje se nalazila i jedna velika površina s debelim slojem pepela koji zasigurno nije povezan s njegovom substrukcijom, a to znači ni s tim ognjištem nego s nekim drugim vatrištem; Plan br. 9. U prilog tomu govori, možda, i jedno vatrište sa samog dna pećine koje je bilo utvrđeno samo na temelju tankog sloja gari. Nema nikakvih drugih tragova, pa je, smatram, sasvim vjerojatno da je vatra tu samo jednom zapaljena.

Što se tiče međusobnih odnosa pojedinih vatrišta, zbog razloga koji su već navedeni, nije moguće uočiti bilo kakvu pravilnost. Jednu pravilnost, kao što je već navedeno, čini njihova koncentracija u kvadratima II, III, IV, VI, X, XI i XII, odnosno redovita vezanost uz blokove otpale sa stropa pećine, te u kvadratima N1-N3 o čemu je već bilo riječi. Takva pozicija vatrišta čini mi se posve razumljivom zbog dvostrukog učinka koji se time postizao: odlične zaštite plamena od jakog strujanja zraka, što je omogućavalo sporije gorenje i racionalnije zagrijavanje, a s druge strane, time je omogućeno lakše

10 U novijoj literaturi izrazite koncentracije pepela u pojedinim dijelovima pećinskih nalazišta, u kojima su mikroskopskim analizama potvrđeni ostatci spaljenoga životinjskog izmeta, potaknule su raspravu o razlozima takve prakse, kojoj se osim praktičnih pripisuju i neki drugi razlozi. Polazeći od pretpostavke da je izgorjeli izmet izrazit pokazatelj pastirskoga načina života s cikličkim kretanjem, odnosno napuštanjem i ponovnim naseljavanjem istih pećinskih staništa, toj se praksi pripisuje i stanovito ritualno ili simboličko značenje kao svojevrstan izraz kolektivnog sjećanja na ranija naseljavanja i pretke zajednice; D. MLEKUŽ, 2009., 219-225, s citiranim literaturom. Ne dovodeći u pitanje tvrdnju da prisutnost životinjskoga izmeta ilustrira jednu važnu komponentu privrednih aktivnosti žitelja pećinskih naselja, niti činjenicu da to potvrđuje praksu držanja udomaćenih životinja unutar najužeg životnoga prostora, mišljenja sam da u pojavi spaljivanja životinjskog izmeta treba primarno vidjeti razloge praktične naravi, odnosno njegovo iskorištavanje kao vrlo kaloričnoga goriva. Primjeri iz komparativne etnologije na kojima se temelje drukčije interpretacije, po mome mišljenju nisu zadovoljavajući argumenti, ponajprije zbog toga što se takvim pristupima posve otklanja ili do kraja minimizira praktičnost i racionalnost u ponašanjima prapovijesnih zajednica. S druge strane, posezanje za primjerima iz etnografskih analogija u recentnim i modernim nomadsko-stočarskim zajednicama, koje se onda uspoređuju ili čak izjednačuju s prapovijesnim zajednicama, interpretacije može skrenuti na pogrešan put.11 G BOSCHIAN – E. MONTAGNARI-KOKELJ, 2000., 345 i dalje; T. M. PRESTON – S. FORENBAHER, 2007., 157. Uz puno uvažavanje primijenjenih istraživačkih postupaka, serioznosti u pristupu i kompetentnosti istraživača u područjima kojima se bave, ipak moram naglasiti da tzv. „slojevite torte“, koje se pojavljuju u većini uslojenih pećinskih nalazišta, nisu formacije pojedinačnih i međusobno posve razdvojenih, sukcesivno deponiranih naslaga spaljenih ostataka, nastalih i u drugim dijelovima pećina, nego sukcesivne i kompaktne tvorevine nastale na mjestima na kojima se otkrivaju, s jasno vidljivim slijedovima crno-bijelih parova u kojima je crni dio para uvijek niži i tanji, a sadržava sitne ostatke karboniziranog drveta i drugoga biljnog materijala, dok je viši bijeli dio para znatno deblji i predstavlja upepeljene ostatke posve izgorjela loživa. Moguće ostatke organskih


provjetravanje i manja koncentracija dima, što je u pećinskim uvjetima stanovanja iznimno važna okolnost.

Ipak, na određivanje pozicija vatrišta morale su utjecati i neke druge okolnosti. To je, nema dvojbe, ponajprije njihova prirodna povezanost s prostorima definiranim kao stambene zone. Međutim, nemalo značajnu ulogu u tom smislu imala je i jednako prirodna potreba njihova lociranja na najmanje vlažnim dijelovima tih prostora, odnosno na površinama najmanje izloženim površinskoj vlazi koja je povremeno kapala kroz pukotine u stropu pećine. Štoviše, možda su stanovita, na prvi pogled slobodna i posve bezrazložna, pomicanja vatrišta upravo i povezana s potrebom zaštite plamena u okolnostima poremećene količine i češćeg prodora površinske vlage do čega je povremeno, a pogotovo za vlažnijih dijelova godine, zasigurno moralo dolaziti.

Kao posebno instruktivan podatak treba naglasiti da su na većem broju otkrivenih osnova, i to redovito u blizini vatrišta, uočeni pojedinačni tragovi tanjih kolaca, čiji smisao nije bio posve jasan. Prvi put ta je situacija razjašnjena u fazi III, na dubini 0d 0,65 m kod točke 8, odnosno 0,73 m kod točke 12. Oko jedne veće zone pepela, odnosno ostataka vatrišta, uočen je veliki broj takvih tragova različite dubine i debljine. Debljina se kretala od 3 do 8, a dubina od 4 do 21 cm. Pomnim čišćenjem utvrđeno je kako nijedan od kolaca kojima ti tragovi pripadaju nije okomito zabijen, već su svi, više ili manje, ukoso postavljeni. Iz toga slijedi posve jasan zaključak da se svi kolci moraju dodirivati u nekoj zamišljenoj točki (ili točkama) iznad vatrišta. Takav položaj kolaca, te njihova povezanost s vatrištima može održavati samo postojanje neke jednostavne konstrukcije za vješanje posuda iznad vatre. Pri tomu ne treba zbunjivati veći broj takvih tragova oko istih vatrišta, jer to može biti samo posljedica beznačajno kratkih vremenskih raspona koji ih dijele i odražava jednokratnu uporabu ili pak mogućnost postojanja većeg broja takvih konstrukcija. Smatram da su oba rješenja sasvim moguća i prihvatljiva, jednako kao što je prihvatljiva i mogućnost da rupe s manjom utvrđenom dubino pripadaju mlađim slojevima, ali iz objektivnih razloga nisu ranije uočene. Potrebno je, osim toga, spomenuti da postojanje takvih konstrukcija postavlja i pitanje njihova korištenja. No, to u slučaju ovoga nalazišta to ne čini nikakvu poteškoću jer su stanovnici pećine razvili čitavu seriju tipova ušica za provlačenje uzice za vješanje posuda. O tome će više govora biti u daljnjem izlaganju.

Zapažanje s iskopavanja 1978-1980. i na njima temeljeno interpretiranje12 višestruko je potvrđeno i pri istraživanju 2008.-2010., budući da su istovrsni tragovi konstatirani oko većeg broja vatrišta, a posebno su bili izraziti uz ona koja su, sudeći prema količini preostalog pepela, bila u dužoj uporabi; sl. 35-41.

Na kraju, treba spomenuti još i to da su uz neka vatrišta, u gotovo petrificiranom pepelu, uočena veća ili manja udubljenja koja su stvarala dojam otisaka nekih posuda koje su tu bile ukopane. Da je to posve vjerojatna mogućnost, pa čak i češća praksa, pokazao je jedan takav siguran primjer s kraja II faze na dubini od 1,07 do 1,45 kod točke 8 i 1,42 do 1,67 kod točke 12. S obzirom na to, posve je vjerojatno da na isti način treba promatrati i više istovrsnih primjera konstatiranih oko vatrišta iz različitih faza u maloj galeriji; sl. 21-22; 25-29.

Navedene pojedinosti svakako ne predočavaju potpunu sliku života u pećini, niti je na temelju navedenih pojava moguće sigurno sagledati sve pojedinosti realnog života koji su vodile zajednice Ravlića pećine. Ipak, uza

tvari nekoga drugog podrijetla (sferuliti i koproliti) ne bi trebalo tumačiti kao isključivu posljedicu „čišćenja“ nego kao ekonomičnost prapovijesnih zajednica u iskorištavanju svih potencijala. S druge strane, koncentracija pepela uz zidove pećine samo je prirodna posljedica lociranja vatrišta na najprikladnije pozicije, uključujući povećanu ili smanjenu vlažnost pojedinih dijelove pećinskog prostora kao vrlo važan kriterij. 12 B. MARIJANOVIĆ, 1981., 11.


sva ograničenja koja je u tom smislu teško prevladati, navedene činjenice čine značajan prilog povećavanju dosadašnjih spoznaja o ovoj vrsti nalazišta. S druge strane, neke pojave će zasigurno biti od koristi za daljnja istraživanja i tumačenje nekih aspekata na sličnim nalazištima ne smo ovomu nego i na drugim područjima.

Izlaganje u ovomu poglavlju zaključit ću pitanjem koje pripada jednom posebnom aspektu organizacije života u pećini. Naime, već je u uvodnom dijelu naglašen nerazmjer između korištenog dijela pećine i njezine ukupne prostornosti. Premda ne treba dvojiti kako je taj odnos određen veličinom zajednica, s jedne, i stambenim vrijednostima pojedinih dijelova pećinskog prostora, s druge strane, postavlja se pitanje moguće uporabe tih stambeno neiskoristivih pećinskih dijelova za neke druge potrebe njezinih stanovnika. U tom kontekstu na umu imam, prije svega, njihove ekonomske aktivnosti i njihov suodnos s ambijentalnim odlikama prostora u kojemu se pećina nalazi, a koje su u najvećoj mjeri morale determinirati temeljne ekonomske postulate svih zajednica kojima je Ravlića pećina predstavljala najuži životi prostor. Neprijeporna je činjenica da je, u cjelini potencijalnih produktivnih oblika privrednih aktivnosti svih zajednica, ratarski segment privrede imao izrazito skromne mogućnosti i zasigurno nije mogao predstavljati temeljni oslonac u strategiji njihova preživljavanja. S druge strane, s obzirom na reljef i užeg i šireg okruženja, njegove pedološke, klimatološke i vegetacijske odlike, posve je sigurno kako je tijekom čitavog vremenskog raspona u kojemu je Ravlića pećina bila naseljena, ta uloga morala pripadati stočarskoj komponenti, a uzgoj ovikaprida, kao vrsta najprimjerenijih danom ambijentu, morao je biti najvažniji oslonac u privrednim strategijama svih zajednica To jasno potvrđuje i struktura prikupljene bioarheološke građe. Ta činjenica sama po sebi postavlja pitanje dnevnih i sezonskih okupljanja i zbrinjavanja uzgajanih vrsta, posebice zbog toga što u neposrednom okruženju pećine nije bilo nikakvih prikladnih prostora koji bi, makar i u posve improviziranom obliku, mogli poslužiti tim potrebama. S obzirom na to, a imajući u vidu veličinu stambeno neiskoristivog dijela pećine u njezinoj unutrašnjosti, držim kako je taj njezin dio mogao biti idealan upravo za takve potrebe njezinih stanovnika. To izravno potvrđuju i uslojeni nalazi

Plan br. 1 Tloris Ravlića pećineGround plan of Ravlića cave


Plan br. 2Podužni presjekLongitudinal section of Ravlića cave

Plan br. 3Poprečni presjekCross-section of Ravlića cave

Plan br. 4Tloris i presjeci pećinske galerijeGround plan and sections of the cave gallery


koprolita, a neizravno i praksa današnjih stanovnika okolnih zaseoka koji pećinu koriste kao mjesto privremenog zadržavanja svojih malih stada koza i ovaca.

U vezi s tim ovdje ću se još jednom zadržati na interpretacijama tzv. „slojevitih torti“ i formiranja „layer cake“ depozita kao izravne posljedice spaljivanja ili nekih drugih oblika manipuliranja s nakupinama životinjskoga izmeta. Naime, sve te interpretacije uključuje dva ozbiljna pitanja o kojima se, međutim, uopće ne raspravlja. Prvo, to su i terminološke i pojmovne nejasnoće vezane uz obrazac življenja i gospodarenja koji uključuje povećanu mobilnost zajednica s naglašenom stočarskom komponentom privrede.13 Te su se nejasnoće iz antropologije i etnologije u dobroj mjeri prenijele i u arheologiju, zbog čega često dolazi do miješanja pojmova pastoralizma (stočarstva) i nomadstva (i ponekad transhumance).14 I drugo, masa „layer cake“ depozita formiranih tijekom boravka u pećinskim naseljima nije sagledavana u odnosu na moguću veličinu neolitičkih stada i vrijeme potrebno za njegovo akumuliranje, niti je u tu problematiku uključen odnos između veličine stada i stvarnih kapaciteta pećinskih naselja. Ako je suditi prema masi akumuliranog depozita koji bi odgovarao tim pretpostavkama, to su morala biti prilično brojna stada, a to nije u skladu ni s prostornim kapacitetima većine pećinskih naselja, a ni životnim potrebama drugih njihovih stanovnika.

13 Većina autora koji su se ovim problemom bavili (etnolozi, antropolozi i dio arheologa) predlagali su ili predlažu svoju vlastitu definiciju tog fenomena, pa su primjereno tomu, a ovisno o kriterijima koji su smatrani važnijima, nastale brojne i u mnogočemu različite klasifikacije i tipologije: J. G. GALATY – D. L. JOHNSON, 1990.; A. M. KHAZANOV, 1994.; N. DUNARE, 1976., V. BELAJ, 2004.; G. FRANGERŠ, 2010.; A. FLEMING, 1972.; L. R. BINFORD, 1990.; 2001.; M. GARAŠANIN, 1994., E. ARNOLD –H. J. GREENFIELD, 2006.; E. ARNOLD –H. J. GREENFIELD, 2006a., itd. U literaturi je dosta raspravljano o uzrocima mobilnosti stočarskih zajednica, posebice o uzrocima tzv. mediteranske transhumantnosti. Kao njezin uzrok najčešće se navodi kontrast između sezonskih ekstrema, a povećana mobilnost tumači se kao odgovor na takve klimatsko-ekološke čimbenike. S druge strane, kada je riječ o umjerenim kontinentalnim zonama Balkana, razlozi transhumantnosti nisu toliko jasni i jednoznačni kao u primorskom pojasu, budući da ne postoji tako oštar kontrast između sezonskih ekstrema. Iz toga bi proizlazio i zaključak da razlika između klimatskih uvjeta implicira i razliku u sistemima stočarstva. U tom bi kontekstu bilo vrlo zanimljivo u analizu uvesti i dimenzije koje uključuju intenzitet kontrasta u padalinama, kao i neke demografske varijabilnosti poput veličine populacije ili gustoće naseljenosti i sl.14 A. H. BANKROFT – H. J. GREEENFIEKD, 1984., 8.

Plan br. 5Kv. V-IX – istočni profil - iskopavanje 1978.-80. Eastern Profile – Excavation 1978-1980.

Plan br. 6 Pećinska galerija - Kv. N1-N2 – sjeverni profil Cave Gallery -Northern Profile

Prema: B. MARIJANOVIĆ, 1981.

Plan br. 5

Plan br. 6


Plan br. 7

Plan br. 8

Plan br. 9

Plan br. 10 Plan br. 11

Plan br. 7Pećinska galerija - Kv. N1-N2 – sjeverni profilCave Gallery -Northern Profile

Plan br. 8Pećinska galerija - Kv. N1-N2 – sjeverni profilCave Gallery -Northern Profile

Plan br. 9Pećinska galerija – stratigrafski dijagram depozitaCave Gallery - Stratigraphic diagram of deposits

Plan br. 10Ognjište iz faze IIConstruction of the hearth – phase II

Plan br. 11Ognjište iz faze II/IIIConstruction of the hearth – phase II/III


SL. 7Pećinska galerija na početku iskopavanjaCave Gallery at the beginning of excavation

SL. 8Pećinska galerija na početku iskopavanjaCave Gallery at the beginning of excavationFotografije: D. Vujević

SL. 9Pećinska galerija tijekom iskopavanjaCave Gallery during excavation

SL. 10Pećinska galerija tijekom iskopavanjaCave Gallery during excavation Fotografije: D. Vujević

SL. 11Pećinska galerija tijekom iskopavanjaCave Gallery during excavation

SL. 7

SL. 9

SL. 8

SL. 10

SL. 11


SL. 12

SL. 14

SL. 13

SL. 15

SL. 16

SL. 12Pećinska galerija - pogled u unutrašnjost Cave Gallery during excavationFotografije: D. Vujević

SL. 13Pećinska galerija - pogled u unutrašnjostCave gallery - view into the interior

SL. 14Pećinska galerija - pogled u unutrašnjostCave gallery - view into the interiorFotografije: D. Vujević




SL. 18

SL. 19

SL. 17

SL. 20



SL. 19-20VatrištaFireplaces


SL. 22

SL. 24

SL. 21

SL. 23

SL. 21-22VatrištaFireplaces

SL. 23-24 VatrištaFireplaces


SL. 25

SL. 27

SL. 26

SL. 28

SL. 29

SL. 25-26VatrištaFireplacesFotografije: D. Vujević

SL. 27-28 Vatrišta Fireplaces

SL. 29-30 VatrištaFireplaces


SL. 30

SL. 32

SL. 31

SL. 33

SL. 34

SL. 31-32Presjek vatrištaSection of the fireplaces

SL. 33-34Presjek vatrišta Section of the fireplacesFotografije: D. Vujević


SL. 35Vatrišta s rupama za kolceFireplaces with holes for the stakesFotografije: D. Vujević

SL. 35

SL. 36

SL. 36Vatrišta s rupama za kolceFireplaces with holes for the stakes


SL. 37

SL. 39

SL. 40

SL. 38

SL. 41


SL. 38Vatrišta s rupama za kolceFireplaces with holes for the stakes


SL. 40Konstrukcija ognjištaConstruction of the hearth – phase II/III

SL. 41Konstrukcija ognjištaConstruction of the hearth – phase II/IIIFotografije: D. Vujević


VI. Ljudski ostatci

Nalazi ljudskih ostataka, odnosno primjeri pokapanja u neolitiku uvijek pobuđuju veliko zanimanje, u prvom redu zbog toga što se kroz odnos prema mrtvima, a time općenito i prema fenomenu smrti, iskazuje jedan poseban oblik vjerovanja u složenoj strukturi duhovnih preokupacija neolitičkih zajednica. Zanimanje za takve nalaze utoliko je veće zbog toga što je broj dosad otkrivenih primjera pokapanja u neolitiku šireg istočnojadranskog područja vrlo skroman.15 S obzirom na to, pokopi otkriveni u Ravlića pećini zasigurno čine značajan prilog povećanju njihova dosadašnjeg broja, a u cjelini istovrsnih danas poznatih i budućih primjera te vrste pridonijet će boljem poznavanju i razumijevanju tog aspekta realnog života neolitičkih stanovnika ovoga područja. Moram, međutim, odmah naglasiti da taj aspekt iz života stanovnika Ravlića pećine nije dokumentiran ni posebno brojnim, a ni bitno drukčijim pojavnostima u odnosu na dosadašnje nalaze te vrste na neolitičkim nalazištima šireg jadranskog područja, da bi se iz njih mogla iščitavati idejna pozadina i neki određeniji aspekt duhovnosti. Otkrivena su samo dva pokopa, dakle uobičajeno malen broj primjera te vrste, a ni okolnosti u kojima je pokapanje provedeno ne pokazuju nikakve bitno nove posebnosti. Prvi kostur otkriven je tijekom iskopavanja 1979. godine, a ležao je u kvadratu XI kod točke 12. Kostur pripada vrlo mladom djetetu, mlađem od godinu dana, a u pogledu njegove orijentacije i položaja nije bilo moguće utvrditi nikakve sigurne podatke. Naime, međusobno nepovezani dijelovi kostura pronalaženi su na dubini od 2,72 do 2,98 m, bez ikakve orijentacije i jasnog položaja. Dakle, kostur nije pronađen kao intaktna anatomska cjelina, kosti su bile rasute, ali ne i posve razbacane, i stvarale su dojam kao da je tijelo jednostavno ostavljeno u običan kulturni sloj, bez ikakve grobne jame ili kakvog drugog načina pokrivanja i vidljiva oblika njegove zaštite. No, da su u pitanju autentični uvjeti nalaza, te da ne postoje nikakvi razlozi koji bi to doveli u pitanje govore sljedeće podatci. Prvo, tijekom iskopavanja i otkrivanja kostura nisu utvrđeni bilo kakvi tragovi grobne jame ili konstrukcije, a depozit je na čitavom prostoru kompaktan i ujednačene kvalitete. I drugo, prilikom iskopavanja na tom mjestu je, oko 0,25 m iznad kostura, konstatirano postojanje jednog vatrišta, koje očigledno nema nikakve veze sa samim ukopom i provođenjem nekih ritualnih obreda na tom mjestu, ali je njegovo postojanje vrlo važno zbog toga što posve isključuje mogućnost ukopavanja iz višeg dijela depozita, odnosno neke mlađe faze Ravlića pećine.

Objavljujući rezultate iskopavanja provedenih 1978.-1980. taj sam nalaz pripisao početku faze II, a interpretirao kao dio šire ritualne prakse žrtvovanja djece povezane s kultom plodnosti,16 imajući u vidu slične primjere na drugim jadranskim i bosanskim nalazištima i njihove interpretacije.17 Međutim, istovrsni novi nalaz, otkriven tijekom iskopavanja provedenih 2008.-2010., upućuje na nešto drukčije mogućnosti stratigrafskog povezivanja, a to znači i kulturnog i vremenskog determiniranja, ali i drukčijeg interpretiranja nalaza.

15 G. NOVAK, 1955., 266; J. KOROŠEC, 1958., 25-26; Š. BATOVIĆ, 1966., 68-76; Š. BATOVIĆ, 1967., 263-299; Š. BATOVIĆ, 1979., 582; B. MARIJANOVIĆ, 2003a., 37- 41.16 B. MARIJANOVIĆ, 1981., 13.17 A. BENAC, 1962., 5-9; A. BENAC, 1971., 75-76; A. BENAC, 1974., 23-35; Š. BATOVIĆ, 1967., 263-299; B MARIJANOVIĆ, 1994., 1-13.

LJUDSKI OSTATCI 37

Naime, tijekom iskopavanja 2010., na krajnjoj južnoj periferiji male galerije, u kvadratu N3, otkriveni su ostatci još jednog kostura. Stratigrafski položaj i toga nalaza posve je identičan prethodnom, a identični su i svi ostali uvjeti i okolnosti njegova otkrića. Međutim, ti su ostatci znatno skromniji i svedeni gotovo na parcijalne anatomske pojedinosti; sl. 42-43. Sačuvani su gornji dijelovi nogu, jedna kost ruke, nekoliko rebra i još neke anatomski pojedinosti korpusa, te dio zubnog korpusa, odrasle osobe mlađe dobi. Kao ni uz ranije otkriveni kostur, ni uz ovaj nisu pronađeni nikakvi prilozi niti drugi nalazi koji bi ukazivali na neki obred ili ma kakav oblik ritualnog postupanja povezanog s tijelom ili činom pokapanja. Isto tako, uz ostatke kostura nisu pronađeni nikakvi prilozi koji bi bili relevantni za njihovo vremensko i kulturno determiniranje.

Imajući u vidu navedene uvjete nalaza i krajnje skromne podatke koji stoje na raspolaganju, posve je jasno kako je interpretacija ovih nalaza daleko od lakog i jednostavnog pitanja. To tim više što se ne radi o jednom nego čitavom nizu otvorenih problema.

Ipak, temeljni problem koji se u tom kontekstu nameće, a iz njega proizlaze i sva ostala pitanja, povezan je sa stanjem u kojem su kosturi otkriveni. Premda nisu tvorili potpune anatomske cjeline, niti su otkriveni ostatci pronađeni u svojim anatomskim odnosima, nema nikakvih elemenata koji bi ukazivali na neki oblik ritualnih postupaka i procedura povezanih s tijelima pokopanih osoba, a koje su mogle prouzročiti stanje u kojem su kosturi otkriveni. Samo po sebi, to znači da su sve anatomske nepravilnosti u položajima oba kostura i parcijalna sačuvanost kostura otkrivenog 2010. posljedica nekih sekundarnih djelovanja. Problem je,

SL. 42

SL. 42 Ostatci kostura iz kv. N3Skeletal remains from the Cave gallery


međutim, što u stratigrafiji nema nikakvih pojava koje bi ukazivale na vrstu i njihov karakter. Štoviše, nema čak ni sumnji o takvim mogućnostima. Te činjenice, očigledno je, stoje u posvemašnjoj proturječnosti sa stanjem u kojem su kosturi otkriveni, a problem djeluje potpunoj nerješivo. Međutim, ako se problem postavi drukčije, a stanje u kojemu su kosturi otkriveni ne pokušava promatrati kao posljedica nekih postupaka s tijelima pokopanih osoba, niti njihovih ukapanja iz viših dijelova depozita ili bio kakvih kasnijih poremećaja u depozitu, nego kao posljedicu autentične stratigrafske pozicije, rješenje se nameće samo po sebi.

Naime, u prvoj objavi Ralića pećine, dječji grob, otkriven 1979., zbog njegove stratigrafske pozicije na dnu faze II, pripisao sam početku te faze II, odnosno početku kasnog neolitika, a ovdje sam u tom smislu ukazao na potrebu stanovite korekcije, te naglasio da tu korekciju omogućuje otkriće drugog takvog nalaza. Grob otkriven 2010. pripada samom prijelazu faza I i II, što znači da oba groba praktički zauzimaju istu stratigrafsku poziciju. Ta stratigrafska pozicija, međutim, ne mora podrazumijevati i njihovu pripadnost kasnom neolitiku, odnosno njegovom početku, kako sam to svojedobno smatrao za dječji grob iz kv. XI. Danas mi puno prirodnije izgleda njihovo povezivanje s najstarijom fazom Ravlića pećine, odnosno ranim (faza I) a ne kasnim neolitikom (faza II). U tom kontekstu, stratigrafski kontakt s najnižim dijelom depozita kasnog neolitika samo je posljedica trenutka u kojemu provedeno pokapanje, s jedne strane, i odsutnosti sterilnog dijela depozita koji bi sigurno razdvojio rani od kasnog neolitika. U tom smislu posve realnim izgleda mi sljedeći scenarij.

Pokapanje koincidira s krajem faze I, što znači da je podudarno s potpunim prekidom života u pećini i njezinim trajnim napuštanjem u ranom neolitiku. Postoji li kakva uzročno-posljedična povezanost između smrti nekih članova ranoneolitičke zajednice i napuštanja pećine, u ovome trenutku nije moguće izreći nikakav argumentiran sud. Ipak, jedno je, čini mi se, sigurno. Ovdje se ne bi moglo govoriti o klasičnom obliku unutarnaseobinskog pokapanja

SL. 43Ostatci kostura iz kv. N3Skeletal remains from the Cave gallery

LJUDSKI OSTATCI 39

povezanog s nekom posebnom idejom i kultom, nego o posve „običnom činu“ provedenom u dotadašnjem naselju.

Budući da nakon provedenog pokapanja život u pećini nije nastavljen, vjerojatno ni sam čin pokapanja nije podrazumijevao potrebu za ukopavanjem dubljih grobnih jama, nego je to moglo biti provedeno samo polaganjem tijela na tadašnju površinu (ili posve plitko udubljenje) i njihovim jednostavnim pokrivanjem tanjim nasipom istog onog depozita na čiju su površinu tijela položena. S druge strane, zbog napuštanja pećine i prekida života, iznad grobova nije mogao nastati nikakav depozit jer su zbog odsutnosti bilo kakvih antropogenih aktivnosti prekinuti svi procesi koji bi doveli do njegova formiranja. Budući da se u mikrocjelini, kakva je pećinska galerija i površina neposredno uz nju, nisu odvijali ni neki intenzivni prirodni procesi koji bi doveli do formiranja sterilnog međusloja, stvoreni su uvjeti za izravan kontakt površinskog dijela depozita ranog i početnog dijela depozita kasnog neolitika, a taj kontakt uključuje i izravan dodir ranoneolitičkih grobova s kasnoneolitičkim depozitom. To tim prije što se ni nasip kojim su tijela pokrivena ni po čemu nije razlikovao od ostalih dijelova sloja. Kako taj kontakt u naravi svoga formiranja podrazumijeva antropogene aktivnosti, oštećenja kostura mogla su biti prouzročena upravo na početku ponovnog naseljavanja pećine, odnosno s dolaskom kasnoneolitičke zajednice čiji članovi nisu mogli imati nikakvih spoznaja o njihovom postojanju, pa zbog toga prema njima nisu ni mogli imati bilo kakvog obzira, čak i da je obzirnost u općem odnosu prema ostatcima pokopanih bila dio uobičajenih normi ponašanja neolitičkih zajednica. Čini mi se da bi se sve okolnosti vezane uz nalaze humanih ostataka posve dobro uklopile u ovakvo rješenje.


VII. Faza I – rani neolitik

Faza I pripada ranom neolitiku i u Ravlića pećini dokumentirana je znatno skromnije od kasnijih faza naseljenosti. To je posljedica dviju okolnosti. Prvo, zbog već spomenute tankoslojnosti uvjetovane kratkotrajnim životom na ovome mjestu tijekom tog vremenskog odsjeka neolitika. I drugo, zbog vezanosti te faze razvoja za primarnu zonu naseljavanja, odnosno malu galeriju i površinu neposredno ispred nje, o čemu je već bilo govora u poglavljima o metodologiji istraživanja, stratigrafiji nalazišta i prostornoj organizaciji. Kao ilustraciju te konstatacije ponovit ću još jednom da je faza ranoga neolitika u svom intaktnom položaju potvrđena u maloj galeriji uz istočnu stijenu pećine, odnosno u kvadratima N1-N3, te kvadratima X, XI i XII, koji zauzimaju površinu neposredno uz primarno naseljeni prostor (usporediti Plan br. 1). Imajući u vidu ograničenost prvotno naseljenoga prostora na krajnji istočni dio pećine s malom galerijom, te očiglednu malobrojnost zajednice koja je većinu svojih aktivnosti u pećini koncentrirala na taj prostor, posve je jasno da se sloj ranoga neolitika i nije mogao formirati na ostalim površinama. Prisutnost pojedinačnih keramičkih nalaza te faze u kvadratima V i VII treba promatrati samo kao posljedicu njihova prostornog položaja prema osnovnoj stambenoj zoni i ulozi najlakše komunikacije prema izlazu iz pećine. Stoga je te nalaze u određenom smislu moguće smatrati i slučajnim nalazima.

A) Oruđa od cijepanoga kamena, kosti i rožineŠto se tiče arheološke građe koja dokumentira tu fazu Ravlića pećine, uz

prethodnu konstataciju o njezinoj skromnosti, treba dodati i činjenicu da je svedena gotovo isključivo na keramičke nalaze. U sedimentima te faze pronađen je jedan kremeni artefakt, a i oruđa od kosti i rožine čine iznimnu pojavu. Zastupljeno je samo jedno dosta masivno šilo, izrađeno od uzdužno rascijepljene kosti, obrađene samo na radnoj površini, te jedno djelomice sačuvano masivnije oruđe od korijena jelenskog roga – vjerojatno mlat – s rupom za uglavljivanje drške; T I, 1-2.

B) Keramički nalaziKeramički su nalazi znatno brojniji ali gledano u cjelini i oni zaostaju za

količinom istovrsnih nalaza iz kasnijih faza razvoja. Vezano uz tu činjenicu, kao i za tankoslojnost te faze u kojoj nema nikakvih stratigrafskih razloga koji bi zahtijevali njihovo finije razvrstavanje prema bilo kojem načelu, te ujednačenost tehnoloških i tipoloških svojstava keramičke građe, u kojoj ne postoji nikakav statistički realno mjerljiv odnos pojedinih keramičkih vrsta, držim najprimjerenijim zadržati se samo na onim odlikama keramičkih nalaza koje pružaju čvršći oslonac za analizu relacija prema drugim nalazištima impresso- kulture i utvrđivanje pozicije koju Ravlića pećine u cjelini tog kulturnog fenomena. U konkretnom slučaju, to podrazumijeva pojave u ukrasnom sustavu koje su, imajući u vidu ukupan broj ulomaka, i dosta izrazite, a i relativno raznovrsne.

FAZA I – RANI NEOLITIK 41

No, prije toga nakratko ću se zadržati na nekim pojavama vezanim uz tehničke odlike nalaza. U tom smislu treba najprije naglasiti kako posve oštru granicu između fine i grube keramike nije moguće povući. Tu okolnost, međutim, nije moguće promatrati kao posljedicu malog broja nalaza ili nedostatka jedne ili druge keramičke vrste, već kao rezultat dosta ujednačenog postupka primijenjenog pri izradbi svih posuda čiji ulomci stoje na raspolaganju. U zemlji, upotrijebljenoj za izradu posuda, nema namjerno dodavanih primjesa koje bi poboljšavale njihovu čvrstoću. Zemlja je pažljivo očišćena i od njezinih prirodnih primjesa, odnosno krupnijih zrnaca kamenja, a vrlo je teško uočiti čak i one prirodne primjese koje ne utječu na finoću fakture, ali ne pridonose ni čvrstoći posude. Drugim riječima, svi ulomci pripadaju kvalitetnije rađenim posudama, a ta se konstatacija podjednako odnosi i na posude većih i na posude manjih dimenzija. Sve su posude vrlo dobro pečene, a boja površne postignuta pečenjem javlja se u blagim nijansama, bez jakih kontrasta. Nešto su češće razne nijanse smeđe ili crvenkastosmeđe, ali se javljaju i svjetlije ili tamnije nijanse sive boje, gotovo do crnih tonova. Tamniju vanjsku površinu imaju posude manjih dimenzija. Osim toga, vanjska površina može biti u jednoj, a unutrašnja u drugoj, obično tamnoj do crnoj boji. Presjek pokazuje jednolično pečenje, ali i u različitim nijansama.

Ukrasne kompozicije na keramici ove faze izvedene su ponavljanjem određenih motiva, te njihovim kontinuiranim povezivanjem i slaganjem u nizove. To je osnovno načelo ukrasnoga sustava impresso-keramike u cjelini, koje je i na keramici iz Ravlića pećine dosljedno provedeno. Ukrasni motivi izvedeni su primjenom nekoliko tehnika: utiskivanjem, urezivanjem, žigosanjem i ubadanjem. Svaka je od njih primjenjivana samostalno, a kombinirane su, i to rijetko, samo žigosanje i utiskivanje.

Tehnika utiskivanja - Moram odmah naglasiti da pod tom tehnikom podrazumijevam izvođenje ukrasa prirodnim pomagalima, odnosno instrumentima koji nisu pretrpjeli neka posebna dorađivanja i prilagodbu svojoj namjeni, za razliku od instrumenata korištenih u tehnici žigosanja, kod koje je takva intervencija posve očigledna.

Standardni primjerci ove vrste, koji istodobno imaju i značenje sinonima čitave kulture, jesu oni na kojima je ukras izveden bez uporabe artificijelnih instrumenata. U pitanju su sitni otisci prsta, odnosno nokta, koji su, sudeći po odgovarajućim nalazima s drugih nalazišta ove kulture, u gušćoj dispoziciji prekrivali cijelu površinu posude. Utiskivanje i pomicanje prsta ustranu dovodilo je do izdizanja okolne površine, tako da čitava površina ostajala neravna; T. II, 1-3; T. VII, 1-2. To je jedan od najizrazitijih načina ukrašavanja keramike na nalazištima impresso-kulture u zaobalju.18 Ta je tehnika zastupljena na dosta malom broju posve sitnih ili sitnijih ulomaka tako da o eventualnoj kompoziciji i širini variranja motiva nije moguće iscrpnije govoriti.

Vrlo je zanimljiva, a za nalazišta impresso-kulture u zaobalju neuobičajena, manira ukrašavanja zastupljena na nešto većem broju primjeraka nego prethodna, premda nije moguće ustvrditi kako je riječ o tipičnom ukrasu ove faze Ravlića pećine. Riječ je o ukrasima izvedenim utiskivanjem ruba narebrenih ili nenarebrenih školjki, što je, pri današnjem poznavanju prostornoga rasporeda pojedinih tehnika i motiva i ukrasnih karakteristika na zaobalnom i priobalnom području impresso-kulture, dosta usamljena pojava u unutrašnjosti19; T. II, 4-6; T. III, 1-2; T. VII, 3-6.

18 A. BENAC, Zelena pećina, 1957., T. V, 2, 3; T. VIII, l, 2.19 A. BENAC, Crvena stijena, 1957a., T VI, 1-3.


Izuzimajući malobrojne primjerke iz Crvene stijene, taj je način ukrašavanja izrazita karakteristika priobalnog pojasa, dok se u unutrašnjosti javlja sasvim iznimno i u pojedinačnim primjercima.20 Posebnu pažnju zaslužuje primjerak na kojemu ukras nije izveden utiskivanjem ruba školjke, pa on u užem smislu i ne ulazi u ovu skupinu ukrasa. Međutim, ovdje je uvršten zbog očiglednog oponašanja ukrasa te vrste, a riječ je o tzv. a tremolo motivu T. III, 3.

Vrlo je zanimljiv i primjerak na kojemu su izvedene dvije vrste motiva; T. VII, 3. Jednu čine nizovi, jednim krajem povezanih otisaka ruba nenarebrene školjke, dok drugu vrstu čine usporedno postavljeni ovalni motivi izvedeni žigosanjem. Sudeći prema rasporedu tih dviju vrsta motiva, posuda kojoj je taj ulomak pripadao bila je ukrašena jednom složenijom kompozicijom. Ovaj se ulomak, također, mora dovesti u vezu s odgovarajućim nalazima u priobalnom pojasu.21

Napokon, najzanimljiviji, a rekao bih i najvažniji ulomak s ukrasima ove vrste prikazan je na T. VII, 4. Ta konstatacija ne proizlazi iz činjenice da se radi o posudi vrlo fine fakture s tankom prevlakom na vanjskoj i unutarnjoj strani uglačanim do visokoga sjaja. To se ne odnosi ni na profinjen i skladno izveden ukras koji čine međusobno povezani otisci ruba nenarebrene školjke, tvoreći na taj način cik-cak motiv kakav se nalazi na nizu primjeraka u priobalnom pojasu.22 Pozornost zaokuplja prije svega oblik posude. Čak i pri površnom pogledu jasno je kako se ne radi o obliku poznatom i uobičajenom u okviru impresso-kulture. Tipološke karakteristike tog ulomka sasvim jasno govore kako u ovomu slučaju treba računati s predmetom koji ima dva osnovna dijela, bazu i recipijent. Dok je u pogledu recipijenta gotovo posve sigurno kako se radi o plitkom četverokutnom obliku, za donji je dio moguće samo pretpostaviti da je imao posebno izdvojene noge ili potpuno zatvorenu površinu. Prva mogućnost čini se vjerojatnijom. Drugim riječima, tako bi se dobio oblik koji podsjeća na žrtvenike starčevačkoga tipa. Time bi se u isto vrijeme istaknula moguća namjena toga nalaza protiv čije jednostavne utilitarnosti ne govore samo tipološke odlike, već i finoća obradbe i ljepota ukrasa.

Tehnika urezivanja - Taj način ukrašavanja spada u red onih tehnika koje su uobičajene u okviru impresso-kulture, posebno na nalazištima u zaobalnom području. Širina variranja ornamentalnih kompozicija nije velika i sasvim se dobro uklapa u pojave utvrđene na drugim nalazištima impresso-kulture.23 Radi se o kraćim ili dužim urezima koji bez nekoga određenog rasporeda prekrivaju cijelu površinu posude ili njezin veći dio, ili pak o dobro raspoređenim nizovima, u ovom slučaju koso postavljenim, koji zauzimaju čitavu raspoloživu površinu; T. III, 4-5; T. IV, 1-5; T. VIII, l-2 i T. IX, l. Na nekim ulomcima s tom vrstom ukrasa teško je odrediti radi li se o pokušaju oponašanja otisaka izvedenih rubom nenarebrene školjke, pogotovo stoga što je to gotovo izvjesno barem na jednom ulomku na kojemu su izvedeni dvostruki urezi, međusobno povezani na jednom kraju; T. IX, 3.

Tehnika žigosanja - Gledano u cjelini, ta se tehnika, također, uklapa u odgovarajuće pojave u okviru impresso-kulture, posebno njezinoga dijela u priobalju.24 Ta se konstatacija u podjednakoj mjeri odnosi na sve primjerke s ukrasima ove vrste, premda među njima postoje i neke razlike tehničke naravi. Većina ulomaka s motivima izvedenim tehnikom žigosanja ne ulazi u skupinu nalaza visokih tehničkih ili likovnih dometa, s obzirom na to da su

20 Š. BATOVIĆ, 1966., T . XXXI, 1.21 IBID. T. XXXI, 11; T. XXXII, 7.22 IBID. T. XXVI, 9;T. XXVIII, 4, 5; T. XXIX, 1; T . XXX, 8.23 Š. BATOVIĆ, 1966., T. XXVIII, 1, T. XLII, 2, 4; B. MARIJANOVIĆ, 1978., T. II, 3.24 Š. BATOVIĆ, 1966., T. XLIII, 2, 7. U novije vrijeme pitanjem regionalnih varijeteta impresso-kulture na širem području istočnog Jadrana i zaleđa u opsežnoj studiji bavio se i J. Müller, koji je nalazišta u hercegovačkom zaleđu obuhvatio nazivom „hercegovačka impresso-grupa Humina“ (Die herzegowinische Impresso-Gruppe Humina); J. MÜLLER, 1994., 148. Nedavno sam u opsežnoj studiji predložio drukčiju prostorno-naseobinsku podjelu ranog neolitika jadranskog područja; B. MARIJANOVIĆ, 2007.


pri njihovom izvođenju korišteni uglavnom vrlo rudimentarni instrumenti koji su ostavljali posve nestandardizirane vrste otisaka, najčešće nepravilne. Ni njihovo komponiranje na ukrasnoj površini nije provedeno s izraženijom tendencijom ka estetičnom; T. V, 2-7; T. VI, 1-6. T. IX, 5.

U tehničkom pogledu najbolji, a u likovnom smislu najizrazitiji su ulomci s motivima u obliku trokuta, izvedenih instrumentom posebno pripremljenim za dobivanje takvih motiva; T. V, 1; T. IX, 2, 4. Ukrasi variraju ovisno o načinu pripreme instrumenta, odnosno oblikovanja njegove radne površine. Ukoso odrezane ili neravne radne površine instrumenata izravno su dovodile do neujednačenoga otiskivanja pojedinih njihovih dijelova, zbog čega su i negativi različiti. Međutim, premda je broj tako ukrašenih nalaza nedostatan za izvođenje sigurnog zaključka, sklon sam mišljenju da su razlike u pripremi instrumenata više posljedica slučajnosti nego namjere i želje za variranjem motiva.

Tehnika ubadanja - Ta je tehnika zastupljena samo na tri ulomka, od kojih dva ulaze u krug najlikovnijih keramičkih nalaza te faze. Riječ je o sitnijim, plitkim ubodima raspoređenim u pravilne nizove koji tvore neku složeniju kompoziciju; T. VII, 7-8. Na trećem primjerku izvedeni su veoma sitni ubodi koji bez nekoga određenog rasporeda prekrivaju površinu posude; T. IX, 6.

C) Kulturni i kronološki odnosi Navedene su odlike keramičke građe faze I Ravlića pećine posve

dostatne za njezino temeljno kulturno determiniranje, što je uostalom već i prethodno istaknuto. U tom kontekstu, smatram nepotrebnim pojedinačno i iscrpno obrazlagati svaki element koji određuje njezinu fizionomiju, te tražeći mu analogije ukazivati na podudarnost ili sličnost s pojavama na drugim nalazištima impresso-kulture, bilo u priobalnom pojasu bilo u unutrašnjosti. S druge strane, osnovna načela prema kojima je ta kulture definirana, predložena unutarnja razvojna dinamika i ocrtano regionalno razgraničenje pojedinih ukrasnih pojava vrlo su dobro poznata, pa ih ovdje ne treba ponavljati.25 Stog toga ću iznijeti samo osobnu ocjenu ove faze u odnosu na danas prihvaćena mišljenja o tim pitanjima. U tom je kontekstu prvo pitanje koje mi se čini važnim pitanje povezanosti njezinih stilskih odlika s jednom od temeljnih regionalnih cjelina impresso-kulture: priobalnom ili zaobalnom.

Kao što je iz izloženog materijala i vidljivo, faza I Ravlića pećine ima naglašene ukrasne elemente karakteristične za nalazišta impresso-kulture u priobalnom pojasu: ukrašavanje školjkom, dok su, s druge strane, prisutni i oni ukrasni elementi koji se obično smatraju temeljnom odlikom nalazišta u zaobalnom području: utiskivanje prsta, žigosanje i urezivanje. Polazeći od klasične podjele impresso-kulture na dvije regionalne cjeline, utemeljene na učestalosti uporabe školjke za izvođenje ukrasa i zastupljenosti te tehnike ukrašavanja prema drugim tehnikama, treba naglasiti da to načelo, samo za sebe, u ovomu slučaju ne daje potrebnu sigurnosti za točno opredjeljenje ove faze Ravlića pećine nekoj od regionalnih cjelina impresso-kulture. Naime, ukrasni sustav na keramici faze I pokazuje relativnu ravnotežu među ukrasnim pojavama koje čine temeljni oslonac te podjele. To je osnovna karakteristika. U tom kontekstu, ukrasi izvedeni utiskivanjem školjke, uspoređeni sa sličnim ukrasima iz priobalja, gotovo ostavljaju dojam ukrasnoga repertoara prenesenoga s tamošnjih nalazišta, samo u estetski nešto nedorađenoj, bolje reći rustikalnijoj izvedbi; T. II, 5-7; T. III, 1; T. 25 Š. BATOVIĆ, 1966., 149.


VII, 3, 6. S druge strane, ukrasi toga tipa, izvedeni na nekoliko ulomaka, mogu se i u tehničkom i u likovnom pogledu posve ravnopravno „nositi“ s odgovarajućim nalazima iz priobalnog pojasa, a bogatstvom kompozicije mnoge i nadmašuju; T. II, 4, T. III, 2; T. VII, 5. To posebno vrijedi za dva ulomka s ukrasima koje tvore nizovi ukoso postavljenih uboda i formiraju složeniju kompoziciju, vrlo sličnu onoj na jednom primjerku iz Markove špilje, koji je N. Petrić pripisao uvozu Guadone stila iz Apulije; T. VI, 7-8.26

Daleko bi odveo pokušaj traženja odgovarajuće analogije svakom raspoloživom primjerku, što, uostalom, i nije potrebno jer je od podudarnosti pojedinačnih nalaza znatno važnija opća srodnost tako ukrašenih ulomaka s takvim nalazima u priobalju. A ona je u ovom slučaju sasvim evidentna.

Slična je situacija i s drugom tehnikom – tehnikom žigosanja – jednako važnom za ocjenu pripadnosti ove faze Ravlića pećine nekoj od regionalnih cjelina impresso-kulture. Relativno brojno zastupljena na svim dosadašnjim nalazima impresso-kulture, ta tehnika ovdje ima višestruko značenje jer pokazuje znatna i oštra odstupanja na pojedinim točkama rasprostranjenosti te kulture. Pri toj konstataciji u vidu imam, prije svega, takav način ukrašavanja u Zelenoj pećini koji je i poslužio kao jedan od glavnih oslonaca za definiranje fizionomije zaobalnog izraza impresso-kulture.27 Specifičan stil, vrste motiva i kompozicijska rješenja, karakteristična za neka nalazišta širega mediteranskog bazena,28 donedavno nisu bili uopće poznati na drugim nalazištima na istočnoj jadranskoj obali i zaleđu, pa su žigosani ukrasi Zelene pećine ostali usamljeni i oštro odvojeni od nalazišta impresso-kulture u Primorju, pružajući tako drugo važno polazište za prostorno razgraničenje tih dviju regionalnih cjelina. Tek je istraživanjem Hateljske pećine taj ukrasni stil značajnije dopunjen, a Zelena pećina u određenom smislu izgubila vrijednost njegova tipičnog predstavnika.29

Promatrani u odnosu na žigosane ukrase Zelene i Hateljske pećine, kao sinonime ukrasnog stila u zaobalnom području rasprostranjenosti impresso-kulture, istovrsni ukrasi Ravlića pećine pokazuju sasvim druge odlike približavajući se odgovarajućim nalazima iz priobalnog pojasa. Upravo ta okolnost ima posebno značenje jer na taj način do većega izražaja dolazi situacija poznata i s nekih drugih nalazišta impresso-kulture u Hercegovini.30

Napokon, utiskivanje prsta i urezivanje u fazi I javlja se, također, u mjeri koju nije moguće zanemariti, a upravo je taj način ukrašavanja znatno izrazitije zastupljen u unutrašnjosti nego u priobalnom pojasu.

Izložene činjenice pokazuju, čini mi se dovoljno jasno, razloge prethodno naglašene uravnoteženosti ukrasnih pojava u toj fazi Ravlića pećine, zbog čega se ona podjednako približava i priobalnim i zaobalnim nalazištima impresso-kulture. S obzirom na to prihvaćena načela njihova razdvajanja sugeriraju drukčije odnose, to je dosta neobična okolnost. Takva je situacija uočena na još nekoliko nalazišta u Hercegovini - Žukovička pećina,31 Vukove njive,32 Čairi33 - pa na taj način pitanje stvarnog sadržaja impresso-kulture u zaobalnom području i danas ostaje aktualno. Naime, danas nešto bogatiji fondus nalaza ne dopušta posvemašnje izjednačavanje regionalne cjeline impresso-kulture u zaobalju sa Zelenom i Hateljskom pećinom. Na taj bi se način i Ravlića pećina uključila u krug onih nalazišta koja ne podržavaju tako oštru podjelu impresso-kulture na području istočne jadranske obale i zaleđa, te proširujući znanje o njezinim odlikama na zaobalnom području ostavljaju prostora za pokušaj ponovnog definiranja njezina sadržaja. Promatrana u odnosu na uobičajeno mišljenje o razlikama u priobalnom

26 N. PETRIĆ, 2004., 200, T. IV, 1; i citirana literatura.27 A. BENAC, 1957., 71-72, T. VII, 5; T. IX, 1, 2; T. X, 1 i dr. Vrlo sličan ukras izveden je i na jednom ulomku iz Hateljske pećine; B. MARIJANOVIĆ, 2000., T. XIII, 4. Koncepcijski i tehnički blizak je i ukras na jednom ulomku iz Žukovičke pećine; B. MARIJANOVIĆ, 1978., T. VIII, 2.28 A. BENAC, 1957., 71-72.29 B. MARIJANOVIĆ, 2000., T. X, 1-7; T. XI, 1-7; T. XII, 1-6.30 B. MARIJANOVIĆ, 1978.31 IBID., 9-10.32 IBID., 12.33 V. SALČIĆ-ATANACKOVIĆ, 1973., 16-19. Osim površne informacije rezultati iskopavanja nisu nikada cjelovito objavljeni.


i zaobalnom području, faza I Ravlića pećine, zajedno s navedenim drugim nalazištima, pokazuje približnu ravnotežu između onih elemenata koji bi govorili u prilog povezanosti s jednom ili drugom prostornom cjelinom, a to je za sagledavanje toga pitanja i najvažnija okolnost.

Upravo na temelju tih pojava već sam ranije iznio mišljenje da oštru granicu između zaobalne i priobalne cjeline impresso-kulture nije moguće sasvim oštro povlačiti samo na temelju učestalosti uporabe školjki za izvođenje ukrasa, pogotovo što impresso-komponenta u Obrama I34 dopušta ne samo mogućnost znatno intenzivnije komunikacije između Jadrana i duboke unutrašnjosti, nego i posve drukčiji tip odnosa i veza koji nadilaze one uvjetovane jednostavnom razmjenom dobara. Također sam postavio tezu prema kojoj fizionomiju Zelene pećine ne treba promatrati isključivo kao izraz posve lokalnoga i samostalnog razvoja, već više kao skup elemenata povezanih s dinamičnim i kontinuiranim kretanjima u njezinoj neposrednoj blizini koja, međutim, nisu imala važnijega utjecaja na afinitete istodobnih zajednica na svim dijelovima hercegovačkoga prostora, posebice onih na području zapadne Hercegovine.35 To bi bilo u suglasnosti s njezinim zemljopisnim položajem uz dolinu Neretve čiji donji tok, što ne treba posebno naglašavati, ima značenje vrata koja otvaraju put s obale u zaleđe. Međutim, zbog sadržaja i fizionomije Hateljske pećine I, koja se iskazuje kao izrazitiji predstavnik onoga ukrasnog stila koji je sinonim svojedobno bila Zelena pećina, danas mi se čini kako bi se u hercegovačkom ranom neolitiku moglo računati s dva stila. Jedan, nešto rustičniji, a povezan s crnogorskim nalazištima, mogao bi biti karakterističan za istočnu, dok bi drugi, drugi nešto bliži ukrašavanju na jadranskoj obali, bio svojstven zapadnoj Hercegovini.

Čini mi se da bi takav pristup mogao ostaviti više prostora razumijevanju razloga zbog kojih na većini danas poznatih nalazišta impresso-kulture u zapadnoj Hercegovini postoji znatan broj elemenata karakterističnih za priobalnu zonu, a ništa ili gotovo ništa od onih tipičnih za Zelenu i Hateljsku pećinu.

Osim toga, kao uzroke stanovite neujednačenosti ukrasnog stila ne bi trebalo posve isključiti ni neke razloge kronološke naravi na kakve ukazuje novootkriveno nalazište u selu Rivine nedaleko Stoca.36

Drugo, vrlo važno pitanje, koje mi se u ovome razmatranju ipak čini jednostavnijim, pitanje je pripadnosti nekoj od razvojnih faza impresso-kulture. Već na prvi pogled uočava se, za tako mali fundus nalaza, dosta velika raznovrsnost ukrasa, pa se već i na temelju te činjenice bez ikakve dvojbe može odbaciti pomisao kako faza I Ravlića pećine pripada ranoj fazi impresso-kulture. Držim da nije potrebno pojedinačno navoditi izravne analogije s nalazima iz Smilčića,37 Pokrovnika,38 Crnog vrila39 i drugih nalazišta, koja zasigurno ne pripadaju početnoj nego zrelijim fazama ove kulture, kako bih na taj način pokazao da i u fazi I Ravlića pećine treba računati s istim razvojnim, odnosno vremenskim rasponima. Uostalom, ako sama po sebi otpada mogućnost sinkroniziranja faze I s početkom impresso-kulture, onda to ostaje jedina realna mogućnost.40 Pripisivanje te faze Ravlića pećine jednoj sasvim kasnoj fazi impresso-kulture u formulaciji Š. Batovića,41 u okolnostima njezine još uvijek stratigrafski nedovoljno izdiferencirane pozicije i sadržajno nepotpuno definirane fizionomije, koja bi uz ukrase tipa „a tremolo“ morala obuhvaćati i neke druge pojave, u ovomu trenutku držim nesigurnom.

34 A. BENAC, 1973., 51-53; 62-64.35 B. MARIJANOVIĆ, Topografija i stratigrafija starijeg neolita Hercegovine, magistarski rad obranjen na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1980. (rukopis).36 Nalazište je otkriveno slučajno u listopadu 2011., a pokusno iskopavanje koje je tom prigodom proveo autor dalo je vrlo arhaičnu keramiku debelih stijenki, ukrašenu isključivo utiskivanjem nokta, prsta ili štipanjem.37 Š. BATOVIĆ, 1966. 38 Z. BRUSIĆ, 2008.39 B. MARIJANOVIĆ, 2009.40 Ovu fazu Ravlića pećine J. Müller je sinkronizirao s impresso-nalazima iz Obra I; J. MÜLLER, 1994., 148. U istom bi pravcu ukazivalo i povezivanje ulomaka s nizovima ukoso postavljenih uboda i sličnog primjerka iz Markove špilje koji N. Petrić povezuje se Guadone stilom, a datira na kraj ranoga neolitika; N. PETRIĆ, 2004., 200.41 Š. BATOVIĆ, 1979., 508-509.


Što se tiče apsolutnih vremenskih okvira u kojima je moguće promatrati fazu I Ravlića pećine, kao temeljna orijentacija može poslužiti jedan radiokarbonski datum dobiven na uzorku s iskopavanja 2010, prema kojemu je tu fazu moguće postaviti u vrijeme nešto prije kraja prve polovice VI. tisućljeća BC.

Beta-302246 6710 ± 40 BP, 5630 Cal BC (Cal BP 7580) ANALYSIS : AMS-Standard deliveryMATERIAL/PRETREATMENT : (bone collagen): collagen extraction:

with alkali1 SIGMA CALIBRATION : Cal BC 5650 to 5620 (Cal BP7600 to 7670)2 SIGMA CALIBRATION : Cal BC 5670 to 5600 (Cal BP 7620 to 7550)

AND Cal BC 5600 to 5560 (Cal BP 7550 to 7510)

42 Č. MARKOVIĆ, 1985., 44.43 B. ČEČUK – D. RADIĆ, 2001., 102, bilješka 4.44 J. CHAPMAN – J. MÜLLER, 1990., 130; J. CHAPMAN – R. SCHIEL – Š. BATOVIĆ, 1996., 186.45 B MARIJANOVIĆ, 2009., 111-114.

46 Beta-293239 Cal BC 5630 (Cal BP 7580). Iskopavanje B. Marijanovića 2010. Rezultati još nisu objavljeni.

SL. 44 Radiokarbonski datum - Ravlića pećine IRadiocarbon age - Ravlića cave I

Uspoređen s datumima dobivenim na drugim nalazištima impresso-kulture to je datum koji daje posve prihvatljivu vremensku orijentaciju za najstariju fazu Ravlića pećine. To je stanovito zaostajanje u odnosu na datume SI – 2217 i - SI - 2219 Odmuta IIa, odnosno nešto više od datuma SI - 2222, ili posve podudarno s datumom Z - 412 Odmuta IIb. 42

Slične odnose taj datum pokazuje i prema drugim usporedivim datumima na širem području istočnog Jadrana: Vela spila,43 Tinj-Podlivade,44 Crno vrilo45 uključujući i najnoviji datum iz Pokrovnika46 koji je posve podudaran sa Z - 412 iz Odmuta i navedenog Beta - 302246 iz Ravlića pećine. Imajući u vidu naglašenu kratkotrajnost faze I Ravlića pećine, vrlo dobro dokumentiranu karakterom njezina depozita, vrijeme oko 5630 Cal BC izgleda vrlo prihvatljivo, a ukupan vremenski raspon njezina trajanja nikako ne bi mogao prelaziti okvire jednoga stoljeća.

SL. 44

XXX 47

VIII. Faza II – kasni neolitik i rani eneolitik

Ova faza Ravlića pećine označava početak novog razdoblja u njezinu korištenju, pa su, s obzirom na to, posve prirodne velike i vrlo značajne razlike vidljive u svim oblicima materijalne kulture, odnosno arheološke građe. Njihova je prirodnost posve razumljiva u prvom redu zbog toga što su izravna posljedica dugoga vremenskog raspona u kojemu je pećina bila nenaseljena, a tijekom kojega su zajednice užeg i šireg jadranskog područja ostvarile bitan pomak u svom neolitičkom razvoju. Međutim, prije nego što iznesem podatke o najvažnijim odlikama te faze, potrebno je dati nekoliko napomena o općim stratigrafskim značajkama.

Za razliku od prethodne, faza II dokumentirana je na svim dijelovima istraživane površine, ali je njezin puni razvoj, ipak, bilo moguće utvrditi samo u kvadratima X, XI i XII, i to u njihovim istočnim dijelovima, te galeriji koja s njima čini najužu prostornu i funkcionalnu cjelinu. Stratigrafska zapažanja, te tipološka i stilska svojstva keramičkih nalaza omogućuju podjelu te faze na tri razvojne cjeline, koje sam već u prethodnom izlaganju označio kao stupnjeve A, B i C. Budući da je istočni dio pećine s već opisanom galerijom i na početku obnove života iskorišten kao najpogodniji stambeni prostor, rani stupanj te faze (IIA) stratigrafski je dokumentiran u istom onom dijelu pećine u kojem je utvrđeno i postojanje prethodne faze (faza I). Tijekom daljnjeg života, usporedo s povećanjem zajednice, bitno je povećan i prvotno korišteni pećinski prostor, pa su mlađi vremenski odsjeci (stupnjevi IIB i IIC) dokumentirani i na ostalim dijelovima istražene površine.

Izloženi podatci, čini mi se posve jasno, pokazuju zbog čega kvadrati X, XI i XII i s njima izravno povezana galerija čine najvažniji stratigrafski oslonac za točno fiksiranje faze II na tomu nalazištu.

Budući da ta faza Ravlića pećine pripada hvarskoj kulturi, navedena podjela sama po sebi podrazumijeva i troperiodnu podjelu njezina razvoja i trajanja, ali ne samo na ovomu nalazištu. S druge strane, kako je ova faza već prethodno opredijeljena u kasni neolitik i rani eneolitik, takva podjela i relativnokronološka pozicija ima i druge implikacije, o kojima će biti više govora u nastavku izlaganju.

Za razliku od prethodne, ta je faza dokumentirana i znatno brojnijim i znatno raznovrsnijim nalazima.

A) Oruđa od cijepanoga i glačanoga kamenaOruđa od glačanoga i cijepanoga kamena, međutim, ni u ovoj fazi nisu

brojna. Štoviše, oruđa od glačanoga kamena zastupljena su samo jednim primjerkom kamene sjekire kalupasta tipa, izrađene od zelenkasta kamena, dobro obrađenih i pomno uglačanih površina. Međutim, taj primjerak, koji je stratigrafski vezan za stupanj IIA, pripada kategoriji minijaturnih neolitičkih sjekira, pa ga i nije moguće promatrati kao sjekiru u pravom smislu riječi; sl. 45. Sl. 45

Fotografija: B. MARIJANOVIĆ


Oruđa od cijepanoga kamena, promatrana u odnosu na istovrsne nalaze prethodne faze, zastupljena su u znatno većem broju, budući da je tijekom svih istraživačkih faza pronađeno nešto manje od četrdeset artefakata izrađenih cijepanjem kremenih jezgri. Točnije, u svim dijelovima depozita koji pripadaju fazi II pronađeno je ukupno 38 kremenih oruđa. U vezi s tim, treba posebno naglasiti činjenicu da je do iskopavanja 2008.-2010. broj nalaza od cijepanog kamena bio znatno skromniji, te da ovdje navedeni broj znači bitno povećanje ukupne količine nalaza te vrste. Međutim, ako se i tako povećan njihov broj promatra u odnosu na zastupljenost istovrsnih nalaza na drugim nalazištima hvarske kulture, ili drugih kasnoneolitičkih kultura, njihov broj unatoč povećanju i u toj fazi Ravlića pećine ostaje prilično skroman. S obzirom na tu činjenicu, statistička obrada i bilo kakva analiza međusobnih odnosa pojedinih vrsta oruđa od cijepanog kamena, uobičajena na drugim istodobnim nalazištima, ovdje je posve bespredmetna. To tim više, što toj skupini artefakata pripadaju gotovo isključivo sječiva, među kojima stanovite razlike postoje smo u veličinama i načinu dorade oštrica. Premda tu činjenicu nije moguće olako zaobići, ipak mi se ne čini posve vjerojatnom mogućnost da je tolika dominacija sječiva nad drugim vrstama kremenih izrađevina izraz i realnih odnosa u litičkoj industriji Ravlića pećine, ali ne mogu predložiti neko racionalno objašnjenje razloga koji su doveli do navedenoga odnosa u depozitu te faze. Isto tako, bilo bi mi vrlo teško objasniti uzroke te činjenice i pod uvjetom da navedena dominacija sječiva prema ostalim vrstama artefakata doista izražava njihov stvarni odnos i ulogu u životu zajednice te faze. S druge strane, navedeni broj kremenih nalaza, disperziranih u prostornoj dimenziji nalazišta i vremenskoj dimenziji te faze, ne pruža ni velike mogućnosti za suptilniju analizu i distinkciju utemeljenu na tehnološkim i tipološko-stratigrafskim načelima, pa ću se zbog toga ovdje zadržati samo na naznakama osnovnih značajki te skupine nalaza. Potrebno je, ipak, naglasiti da dvjema starijim stratigrafskim cjelinama te faze pripada gotovo posve jednak broj artefakata od cijepanog kamena – 15 u stupnju IIA i 16 u stupnju IIB – dok je u njezinom stratigrafski najmlađem dijelu, odnosno stupnju IIC, njihov broj upola manji i iznosi svega 7 primjeraka.

Navedena zastupljenost oruđa od cijepanoga kamena kroz uže stratigrafsko-vremenske cjeline faze II potpuno se prenosi na sječiva, najzastupljeniju vrstu artefakata u toj skupini nalaza. U stupnju IIA sječiva su zastupljena s 12 primjeraka, stupnju IIB s 11 primjeraka, a u stupnju IIC s 5 primjeraka.

Za rani ili stupanj IIA karakteristična su sječiva različitih veličina, ali nema izrazito dugačkih primjeraka. Izrađena su od pravilno cijepanih tanjih lamela trapezoidna, rjeđe trokutasta presjeka; T. X, 1-3, 5-11; XII, 1. Sječiva od masivnijih lamela nepravilna poligonalnog presjeka zastupljena su rijetko; T. X, 4. Gledano u cjelini, oštrice sječiva nemaju dodatni retuš, ali je uporabni retuš vidljiv gotovo na svim primjercima. Pojedinačni ili nekoliko udubaka na sječivu zastupljeni su na više primjeraka; T. X, 1-3, 6-7, 9. Međutim, niti jedno od njih nema izgled nazubljene oštrice, osim donekle jednoga primjerka; T. X, 9. Pravi nazubci izvedeni su samo na jednom primjerku; T. X, 8.

U klasičnom ili stupnju IIB sječiva zadržavaju približno iste dimenzije, ili su nešto manja, a izrađena su od dosta pravilno cijepanih tanjih lamela pravokutna, rjeđe trapezoidna presjeka; T XI, 2-8; T. XII, 2-4. Sječiva od masivnijih lamela nepravilna poligonalnoga presjeka zastupljena su

FAZA II – KASNI NEOLITIK I RANI ENEOLITIK 49

rijetko; T XI, 1; T. XII, 2. Oštrice sječiva, gledano u cjelini, obrađene su dosta pomno izvedenim sitnijim retušem samo na primjercima s nešto masivnijim korpusom; T. XI, 1; T. XII, 2-4. Na sječivima izrađenim od tanjih lamela nema dodatna retuširanja, ali je vidljiv uporabni retuš; T. XI, 2-4. Udubci na sječivu zastupljeni su samo na jednom primjerku i to na jednoj njegovoj oštrici; T. XI, 2. Nasuprot tomu, na druga dva primjerka više udubaka izvedeno je na obje njihove oštrice; T. XI, 7-8. Međutim, zbog prenaglašenosti udubaka oštrice ne odaju dojam nazubljena sječiva kao kod primjerka iz stupnja IIA; T. X, 8. Zbog toga je posve vjerojatno da ti artefakti i nisu bili namijenjeni rezanju nego struganju, pa mi se čini i prikladnije govoriti o sječivima s udupcima nego o sječivima s nazubcima. Diskretno nazubljeno sječivo zastupljeno je samo na jednom primjerku te faze; T. XI, 5.

Napokon, u kasnom ili stupnju IIC, u kojoj je ukupan broj kremenih artefakata skromniji nego u prethodne dvije, zastupljena su sječiva manjih dimenzija koja svojim karakteristikama odgovaraju istovrsnim nalazima prethodna stupnja; T. XI, 10-11, T. XII, 6. Tom stupnju, međutim, pripadaju i znatno duži i elegantniji primjerci; T. XII, 5, 7. Osim u veličini, ta dva posljednja primjerka pokazuju i neka druga odstupanja ne samo u odnosu na ostale primjerke u ovoj, nego i prema svim ostalim nalazima te vrste. Naime, na prvom primjerku, zapažaju se samo tragovi uporabnog retuša, budući da je već prilikom cijepanja dobivena vrlo pravilna, dovoljno fina i kvalitetna oštrica, pa dodatno retuširanje nije ni bilo potrebno; T. XII, 5. Oštrica je drugoga primjerka obrađena djelomice sitnim, ali visokim retušom; T. XII, 7.

Strugala i strugalice zastupljene su znatno slabije. U stupnju IIA pronađena su dva primjerak te vrste oruđa. Prvi pripada uobičajenom tipu neolitičkih strugala: kratak s hrptom i polukružnom, proširenom glavom za struganje, obrađenom visokim retušom; T. XIII, 1. Drugi je primjerak po svoj prilici kombinirano oruđe koje je osim u funkciji strugala mogao poslužiti i kao sječivo; T. X, 13. Sudeći prema uporabnom retušu, vidljivom na lateralnom dijelu, istu funkciju mogao je imati još jedan masivniji primjeraka iz istog stupnja; T. X, 12. U stupnju IIB na raspolaganju je, također, samo jedan primjerak te vrste alata, ali sasvim drugog tipa. Pljosnat je s obje strane, nema nikakva hrpta s gornje strane, a glava mu je samo djelomice obrađena visokim retušem; T. XIII, 2. Kod toga je primjerka evidentno izabrana posebna jezgra koja je neznatnom intervencijom prilagođena svojoj funkciji. U stupnju IIC pravih strugala nema, ali je na raspolaganju jedna vrsta strugalice kombinirana sa sječivom; T. XIII, 3.

Svrdla su, također, malobrojna vrsta oruđa. Jedina dva prava primjerka te vrste, obrađena visokim retušem, pripadaju različitim stupnjevima. Prvi primjerak pripada stupnju IIA i tipičan je predstavnik te vrste artefakata s pomno obrađenim šiljatim vrhom; T. XI, 9. Drugi primjerak pripada stupnju IIB, a osim u funkciji svrdla mogao je poslužiti i kao univerzalniji alat. Retuširana glava upućuje na mogućnost njegove uporabe i u funkciji strugala; T. XIII, 4. Za druga dva primjerka, od kojih jedan pripada stupnju IIA; T. XIII, 5; a drugi stupnju IIC; T. III, 6; prije bi se reklo da predstavljaju poseban tip strelice koji izlazi iz okvira standardnih tipova te vrste. Oba primjerka retuširana su po čitavoj dorsalnoj površini.

Prave strelice zastupljene su samo jednim primjerkom, a on pripada stupnju IIB. Budući da je i taj jedini primjerak fragmentiran, o njezinim tipološkim odlikama nije moguće reći ništa više od napomene da je ventralna


strana plosnata, a dorsalna zaobljena i obrađena vrlo finim retušem; T. XIII, 7.

B) Oruđa od kosti i rožineKonstatacije iznesene u vezi s oruđima od glačana i cijepana kamena u

cjelini je moguće ponoviti i za oruđa od kosti i rožine, zastupljena tek s nešto više od dvadesetak primjeraka pronađenih tijekom svih faza iskopavanja, a disperziranih u različitim stratigrafskim cjelinama te faze Ravlića pećine. Polazeći od te činjenice, ni u ovoj kategoriji nalaza nije moguće provesti nikakvu ozbiljnu tipološko-stratigrafsku analizu. Ipak, treba naglasiti da su među raspoloživim nalazima te vrste najčešće zastupljena oruđa koja je moguće u širem smislu determinirati kao šila.

Prava šila obično su izrađena od sitnijih kostiju sisavca, a u većini slučajeva upotrijebljena je uzdužno rascijepljena i jako stanjena kost različitih debljina i dužina, ali ujednačene, rekao bih i tipizirane obradbe. Na najvećem broju nalaza te vrste sačuvan je jedan zglob, ali je obostranim stanjivanjem njegova masa smanjena i svedena na plosnatu glavu šila. Stupnju IIA pripadaju ukupno tri primjerka tako oblikovanih šila; T. XIV, 1-3. Da se radi o standardiziranom postupku oblikovanja te vrste koštanih artefakata, potvrđuju i nalazi iz stupnja IIB. Od ukupno šest pronađenih primjeraka, tri su tipološki posve podudarna s istovrsnim nalazima iz prethodna stupnja; T. XIV, 6-8. Od preostalih nalaza na dva je primjerka pri cijepanju kosti djelomice sačuvan zglobni dio kosti, ali glava šila nije posebno oblikovana; T. XIV, T. XVI, 1. Samo na jednom primjerku nije sačuvan i dio zgloba; T, XIV, 4. Iz stupnja IIC potječe samo jedan primjerak šila na kojemu je unatoč oštećenosti jasno vidljiva posvemašnja udaljenost od tipoloških i veliko zaostajanje za kvalitativnim standardima istovrsnih nalaza prethodnih stupnjeva; T. XIV, 9.

Posebnu skupinu šila, koje bi zbog masivnosti bilo prikladnije nazvati probojcima, čine primjerci izrađeni od dijelova krupnijih kostiju ili dijela roga, na kojima je pomnije obrađen samo manji i to funkcionalni dio artefakta. Osim toga, pri njihovom oblikovanju nema nikakvih drugih pravila ili ih zbog ograničena broja nalaza nije moguće definirati. S obzirom na to, o njihovim tipološkim odlikama bilo bi bespredmetno raspravljati. Od šest sigurnih nalaza te vrste, stupnju IIA pripada jedan, stupnju IIB, a stupnju IIC jedan primjerak; T. XV, 1; T. XV, 2, T. XVI, 2-3; T, XV, 7. Stupnjevima IIA i IIC pripadaju i dva masivna primjerka od rožine, moguće nedovršenih alata te vrste; T, XV, 6, 8.

Glačalice su zastupljene samo s četiri primjerka pa ni u toj skupini nalaza nije moguća ozbiljnija tipološka analiza. Prva dva, stratigrafski vezana za stupanj IIA, pripadaju standardnim tipovima glačalica za čiju je izradbu iskorištena uzdužno rascijepljena kost, odnosno dio rascijepljena roga T. XV, 4; T. XVI, 5. Podudaran s prvim primjerkom je onaj koji pripada stupnju IIB; T. XV, 5. Značajnije tipološke razlike i veća odstupanja pokazuje primjerak povezan sa stupnjem IIC koji pripada tipu glačalica dosta često zastupljenih u različitim neolitičkim kulturama, izrađenih kosim odsijecanjem jednoga zgloba na upotrijebljenoj kosti; T. XVI, 4.

C) NakitUkrasni predmeti, također, spadaju u onu skupinu nalaza koja u Ravlića

pećni nije naročito brojno zastupljena. Na raspolaganju je ukupno pet primjeraka, koje je s više ili manje sigurnosti moguće povezati s osobnim


ukrašavanjem stanovnika Ravlića pećine. Pri tomu se odmah uočava da su čisti ukrasni predmeti znatno brojniji od onih koji bi uz ukrasnu mogli imati i praktičnu funkciju.

Najizrazitiji ukrasni karakter nedvojbeno ima dosta pravilna, minijaturna perla izrađena od dijela cjevaste kosti, koja pripada stupnju IIB; T. XVII, 1.

Ukrasnim predmetima stupnja IIB pripada i jedan koštani privjesak, iako je teško tvrditi kako se radi isključivo o predmetu ukrasnoga karaktera; T. XVII, 5. Naime, taj je primjerak vrlo dobro mogao poslužiti i za obradu i glačanje fine keramike. No, finoća obrade i nalazi sličnih privjesaka od kamena u kasnijim fazama razlozi su zbog kojih je i taj primjerak pripisan skupini ukrasnih predmeta.

Od nalaza koji bi uz ukrasni mogli imati funkcionalni karakter na raspolaganju je samo jedan primjerak velike, fino obrađene igle, kružnoga presjeka; T. XVII, 2. Prava je šteta što glava igle nije sačuvana, budući da je, sudeći prema ostatku urezane linije, od tijela bila odvojena jednom ili više linija. Glava je mogla biti jednostavna kuglastoga ili nekog sličnog oblika, ali je mogla biti izvedena i u obliku kakva stilizirana prikaza, što s obzirom na njezinu pripadnost stupnju IIB, dakle klasičnoj hvarskoj kulturi, i slične nalaze s drugih nalazišta toga kulturnog kruga, ne bi bilo neobično.47

Privjesci od veprova zuba iznimno su rijetki pa je teško pretpostaviti da su korišteni za izradu bogatijih ukrasa. Pronađena su samo dva primjerka toga nakita, a oni pripadaju stupnju IIC. Njihova je obradba jednostavna: zub je raspolovljen, a na proširenoj strani izvedena je mala perforacija za provlačenje uzice; T. XVII, 4.

Na kraju, treba spomenuti i privjeske izrađene od fino glačana kamena, od kojih jedan pripada stupnju IIC; T. XVII, 3

D) Keramički nalaziKeramički nalazi, kako je to uobičajeno na svim neolitičkim nalazištima,

čine najbrojniju skupinu nalaza i u toj fazi Ravlića pećine. Kako se ne radi o statičnom fenomenu, koji bi bio definiran isključivo utilitarnošću i funkcionalizmom, nego o mediju u kojem se najpotpunije izražavaju sklonosti neolitičkih zajednica prema formama keramičkih predmeta i likovnosti sredstava primijenjenih na stijenkama posuda zbog razbijanja monotonije praznih površina ili kakvih drugih razloga, posve je prirodno što keramički nalazi čine osnovu za uočavanje razlika koje u tom smislu postoje između pojedinih užih vremenskih cjelina ukupnoga vremenskog raspona kojemu pripada ta faza Ravlića pećine. Varijabilnost oblikovnih i drugih sredstava likovnoga izražavanja, razumije se, posljedica je ponajprije unutarnje razvojne dinamike koja karakterizira niz pojedinačnih psihosocijalnih zajednica na širem području istočnoga Jadrana i njegova zaleđa, povezanih u koherentnu prostornu i vremensku cjelinu definiranu nazivom hvarska (hvarsko-lisičićka) kultura, pa su i te razlike u pojedinim dijelovima te faze u Ravlića pećini determinirane upravo tim procesima. Međutim, kako ni hvarska kultura, kao ni druge neolitičke kulture, nije izolirana pojava neovisna o prostorno znatno širim i povijesno znatno važnijim zbivanjima, na promjene njezina sadržaja, koje u ovom smislu označavaju varijabilnosti u oblicima posuda i načinima njihova ukrašavanja, utječu i one pojave koje su izraz razvojnih tendencije primarno vezanih za društvene zajednice izvan šireg jadranskog područja. To će se iz daljnjega izlaganja posve jasno vidjeti.

47 A. BENAC, 1958., T. VIII, 1-4; Š. BATOVIĆ, 1979., T. LXXXIX, 3.


Stupanj IIA - rana hvarska kultura

Među keramičkim nalazima tog stupnja faze II posve se jasno razlikuju dvije osnovne vrste: gruba i fina keramika, premda kod pojedinih malobrojnih primjeraka tako oštro razgraničenje nije moguće provesti. No, budući da su oni doista malobrojni i ne utječu na opću sliku te vrste nalaza, nema nikakve potrebe posebno izdvajati još jednu posebnu keramičku kategoriju.

A) Gruba keramika - Toj keramičkoj vrsti pripisane su posude debljih stijenki i većih dimenzija, slabo ili površno glačane površine. Ta keramika nema svoj poseban, čak ni sasvim jednostavan, ukrasni sustav. Što se tiče tehnike primijenjene pri njihovoj izradi, treba naglasiti sljedeće:

- Zemlja je redovito pomiješana s krupnijim ili sitnijim zrncima kamena, ili pak sadrži svoje prirodne primjese. Te primjese sigurno pridonose čvrstoći posuda, ali istodobno utječu i na izgled njihove površine.

- Boja površine ovisi o kvaliteti zemlje, ali isto tako i o intenzitetu pečenja. Treba naglasiti da je ta keramika vrlo dobro pečena i da su to sve vrlo čvrste posude. Ovisno o tomu, i boja je površine u većini slučajeva siva do tamnosiva, gotovo crna. Znatno su rjeđe u pitanju tamnosmeđa ili svijetlosmeđa boja s nekim crvenkastim nijansama.

- Obradba površine posuda provedena je na dva načina:a) bez posebna premaza površine, zbog čega je ona grublja pa su vidljiva

zrnca kamena ili pak udubljenja nastala njihovim ispadanjem prilikom gruboga glačanja površine;

b) nanošenjem posebna premaza čiste gline zbog čega je površina manje hrapava, premda je premaz kadikad nepažljivo nanesen i glačan pa je površina zbog toga manje ravna.

Prvi je način obradbe površine znatno češći od drugoga.- Gruba keramika nema ujednačen presjek stijenki. Kod posuda bez

posebna premaza on je dosta ravnomjeran, premda je i kod njih boja presjeka nešto tamnija od boje vanjskih dijelova posude. Osim toga, kod posuda čija je površina svijetlo ili tamnosmeđe boje, presjek je nešto svjetliji od osnovne nijanse. Kod posuda na čiju je površinu nanesena posebna prevlaka središnji dio stijenke obično je nešto tamniji, ali može biti ujednačen s bojom vanjskih dijelova posude.

Iako je taj stupanj faze II istražen na ograničenoj površini, ipak je moguće s dosta sigurnosti tvrditi kako oblici grube keramike nisu ni jednostavni ni ograničeni u varijacijama. Prikupljeni su, istina, samo njihovi ulomci, ali su se osnovni oblici ipak mogli dobiti. Osnovna je odlika grube keramike u ovom stupnju potpuna dominacija posuda zaobljena profila. Pri tomu imam u vidu nekoliko osnovnih tipova i njihovih varijanti.

Loncima pripada najveći broj prikupljenih ulomaka. To su posude različite visine, a njihova je osnovna tipološka odlika nešto izdužen oblik i blago zaobljene stijenke. Određene razlike uočavaju se samo u stupnju zaobljenosti posuda i načinu formiranja oboda.

Najizrazitiji je predstavnik vrste tip nešto izduženijega oblika s blago i ravnomjerno zaobljenim profilom uz neznatno naglašavanje oboda; T. XVIII, 2-3; T. XX, l, 2.

Sličan je njemu lonac s blago zaobljenim središnjim i neznatno uspravljenim gornjim dijelom; T. XX, 3. Napokon, zastupljen je i tip lonca s blaže ili više uvučenim obodom; T. XX, 4, 5.


Zdjele su dosta često zastupljena vrsta posuda koje je od prethodne katkad moguće razlikovati samo prema odnosu visine i promjera. Ta vrsta posuda varira uglavnom u dva smjera:

a) veće duboke zdjele s uvučenim gornjim dijelom, zbog čega se taj oblik miješa s nekim varijantama loptastih formi i nalazi na granici između lonca i zdjele; T. XX, 6, 7;

b) konične zdjele, kod kojih se razlikuje blago zaobljen oblik čija je stijenka ravnomjerno zaobljena čitavom svojom visinom; T. XX, 9; te, također, zaobljeni oblik s naglašeno uvučenim gornjim dijelom; T. XX, 8.

Osim tih tipova zdjela, pronađen je i jedan ulomak koji će pripadati obliku plitkih poluloptastih zdjela; T. XX, 10.

Kupe su, također, dosta zastupljen oblik, a i kod toga tipa postoji variranje u dva osnovna pravca:

a) donji je dio jako zaobljen, a gornji jako uvučen, pa čitava posuda ima više ih manje izražen jajolik oblik; T. XXI, l, 2;

b) donji je dio jako zaobljen, gornji jako uvučen, a obod neznatno izvijen i jako naglašen; T. XXI, 3-6.

Osnovna je značajka toga tipa nedostatak vratnog segmenta, pa rameni segment posude izravno prelazi u obod. Ta je tipološka odrednica istodobno je i najvažnija razlika u odnosu na sljedeći, u osnovi sličan tip posuda, ali je kod njih vratna zona posve jasno formirana, čime se jako približavaju piriformnim oblicima; T. XVIII, 1; T. XXI, 7-8.

Napokon, ostaju i posude manjih dimenzija, od kojih jedan primjerak pokazuje čisti konični oblik, T. XXI, 10, što je i jedini nalaz tako oblikovanih posuda, te, također, konična posuda s blago uvijenim gornjim dijelom; T. XXI, 9.

Grube posude tog stupnja imale su, koliko je na temelju raspoloživa materijala moguće tvrditi, dvije vrste dna. Radi se o niskoj koničnoj stopi koja je uobičajena kod te keramičke vrste, neovisno kulturnoj ili kronološkoj pripadnosti; T. XVIII, 2; T. XXI, 13; ili o jednostavnom ravnom dnu; T. XXI, 14, 15. Zaobljena dna kod grube keramike ovog stupnja nisu potvrđena, ali je njihovo postojanje moguće pretpostaviti s obzirom na postojanje tipa plitkih poluloptastih zdjela.

Drške su na posudama vrlo rijetke, a riječ je o primjercima okomitih trakastih drški izrađene u uobičajenoj tehnici apliciranja na zid već gotove posude; T. XVIII, 1; T. XX, 12. Posebno je zanimljiv primjerak na kojem je iznad korijena drške vidljiva jedna kružna perforacija, koja je prvotno zamjenjivala dršku služeći, vjerojatno, za provlačenje uzice. Kasnije je, iz razloga koje je moguće samo nagađati, na tom mjestu formirana drška, a rupa zatvorena, što se sasvim dobro vidi na mjestu na kojem je dio korijena drške otpao; T. XX, 12.

Na kraju treba posebno naglasiti kako svi navedeni tipovi posuda dolaze istodobno i da tu nikakvu evoluciju ili unutarnji razvoj jedne varijante u drugu nije moguće tražiti. To je i sasvim razumljivo ako se ima u vidu vremenska ograničenost tog stupnja faze II. S obzirom na to, kao i na prostornu ograničenost na kojoj je taj vremenski odsjek faze II dokumentiran, analiza kvantitativnih odnosa pojedinih vrsta i tipova posuda čini se malo relevantnom, pa prema tome i posve nepotrebnom. Osim toga, ograničenost istražene površine na kojoj je ona potvrđena podrazumijeva i sasvim ograničenu vrijednost kvantitativnih odnosa pojedinih tipova pa se na tim pitanjima ne treba zadržavati.


Ukrasni je sustav na gruboj keramici toga stupnja izrazito oskudan. Poznata su svega tri ukrašena ulomka. Zapravo, pravih ukrasa i nema jer se radi o malim, samostalnim ili dvostrukim, ispupčenjima smještenim na trbuhu, odnosno neposredno ispod oboda posude; T. XXI, 11. Kod jednoga je primjerka, osim toga, pokušaj ukrašavanja izveden i na samom obodu posude u obliku kratkih zareza; T. XXII, 9. Nešto više pažnje zaslužuje primjerak na čijem je samom obodu aplicirana vodoravna plastična traka, a još se jedna od oboda spušta prema središnjem dijelu ‘posude; T. XXI, 7.

B) Fina keramika - Tu keramičku vrstu, razumljivo, karakterizira znatno bolja tehnika izradbe. Posude su izrađene od dobro pročišćene zemlje, a primjese koje su redovito dodavane radi postizanja veće čvrstoće posuda, dolaze u vrlo fino granuliranim zrncima kamena, pa to, kadikad, izgleda kao kamena prašina. Obradbi je vanjske površine posvećena velika pozornost. Sve posude imaju prevlaku od fino pročišćene gline, što je omogućilo postizanje glatkih površina uglačanih do visokoga sjaja. Osim toga, većina posuda glačana je i s unutarnje strane, ali, naravno, ne u onoj mjeri u kojoj je glačana vanjska površina. Boja površine javlja se najčešće u tamnosivim, gotovo crnim nijansama, ali postoje i posude sa svijetlosmeđom, crvenkastosmeđom i crvenkastom nijansom. Većina posuda ima ujednačenu boju površine, premda koji put dolazi i do prelijevanja nijansi, što je, svakako, posljedica temperaturne neujednačenosti prilikom pečenja. Boja je presjeka gotovo redovito ujednačena s osnovnom bojom površine, premda se kod nekih malobrojnih primjeraka sa svjetlijom bojom površine javlja i tamniji presjek.

Oblici posuda fine keramike nisu nimalo jednostavni niti ograničeni u varijacijama. Zastupljene su četiri osnovne forme: zaobljene zdjele i šalice; bikonične zdjele i šalice; plitice i veće ili manje posude s cilindričnim vratom koje se jako približavaju obliku amfore. Svaki od tih oblika dijeli se, dalje, na razne varijante, ali one ne utječu na tu osnovnu podjelu.

Zdjele i šalice sa zaobljenim profilom čine najčešći tip posuda, a variraju u sljedećem smjeru:

a) plitke zdjele s blago zaobljenim ramenom i neznatno naglašenim obodom ili kratkim prstenastim vratom; T. XIX, 4; T. XXII, l, 2;

b) duboke zdjele i šalice s više zaobljenim ramenom i naglašeno istaknutim obodom; T. XIX, 1, 3; T, XXIII, 1, 3, 5;

c) duboke zdjele i šalice s više ili manje uvučenim gornjim dijelom i neprofiliranim obodom; T. XIX, 2; T. XXII, 3, 4.

Bikonični su oblici znatno su malobrojniji, ali zato svaki primjerak predstavlja gotovo zasebnu varijantu. No, unatoč tomu, mogu se izdvojiti neke zajedničke odlike:

a) rame je oštro naglašeno; T, XXIII, 2, 4; a donekle zaobljen prijelaz iz donjeg u gornji konus uočava se na manjem broju primjerka; T. XVIII, 4-5; T. XXIII, 6, 7;

b) gornji je konus u pravilu visok.Osim toga, gornji konus može biti okomit i formirati cilindričan oblik, ili

je pak, uvučen unutar okomite ravni ramena i ima blago izvijen obod. Samo kod dva primjerka obod izlazi izvan okomite ravni ramena; T. XXIV, 1, 2.

Plitice su zastupljene s malim brojem primjeraka, ali se i kod njih uočavaju neke, doduše neznatne, razlike u pogledu završetka gornje periferije. No, to će, svakako, biti posljedica različitih odnosa između promjera i visine; T, XXII, 5, 6.


Posude s visokim cilindričnim vratom zastupljene su samo s nekoliko primjeraka, a sudeći prema debljini zidova i visini vrata, radi se o posudama velikih dimenzija. Osim razlika koje postoje u visini vrata, što je, svakako, posljedica različitih dimenzija, neke druge bitne razlike nije moguće uočiti; T. XXIV, 4-6. Istina, zbog nedostatka donjih dijelova tih posuda nije moguće ostati kategoričan u toj tvrdnji, pa tu vrstu posuda treba ostaviti nedovoljno definiranom. Samo na jednom primjerku toga tipa, koji pripada posudi manjih dimenzija, moguće je uočiti i loptastu formi trbuha. Sličan je oblik donjeg dijela posude moguće pretpostaviti i kod ostalih primjeraka toga tipa, ali dosta blag prijelaz vrata u rameni segment ostavlja moguću pretpostavku da se radi i o nekom drugom obliku.

Osim tih osnovnih oblika, među finom keramikom stupnja IIA pojedinačno se javljaju i forme koje odgovaraju istim tipovima grube keramike; T. XXII, 7, 8; T. XXIV, 3.

Napokon, ostaje za spomenuti još i jedan primjerak koji ne pripada nijednom od navedenih tipova ili varijanti, niti ulazi u skupinu keramičkih predmeta utilitarnoga karaktera. Radi se o objektu izrađenom u uobičajenoj tehnici fine keramike, za koji je bez imalo dvojbe moguće ustvrditi da pripada onoj skupini neolitičkih nalaza koje se uobičajeno nazivaju žrtvenicima; T. XXV, 2; T. XIX, 5. Premda je nalaz oštećen, a veći dio primjerka nije sačuvan, i na temelju raspoloživih elemenata sasvim je evidentno kako se radi o plitkom četvrtastom recipijentu postavljenom na četiri masivnije nožice kružna presjeka. Zidovi recipijenta stoje okomito, a samo se neposredno uz obod neznatno izvijaju. Kutovi su nešto produženi i izvijeni pa svakoj strani recipijenta daju konkavan izgled. Ispod oboda teče urezana linija s nizom šrafiranih visećih trokuta, dok je obod ukrašen skupinama s tri kratke urezane linije postavljene u metopskom rasporedu. Urezana linija s nizom visećih trokuta izvedena je i na donjem dijelu nogu. Bijela inkrustacija, kojom su ispunjene sve linije ukrasa, čini izniman kontrast crnoj, sjajno uglačanoj površini žrtvenika.

Na kraju ovog pregleda osnovnih tipoloških odlika fine keramike stupnja IIA, treba dodati još i to da se dna javljaju u obliku niskih koničnih; T. XXIII, 2; prstenastih; T. XXIV, 7; ravnih; T. XXIV, 8; i zaobljenih formi; T. XXIII, 4. Drške nisu poznate, ali se na nekim ulomcima javljaju male kružne perforacije, koje, vjerojatno, stoje u funkciji nošenja, odnosno vješanja posude pomoću uzice; T. XXII, 4.

Za razliku od dosta široke skale keramičkih tipova, ukrasni sustav na finoj keramici dosta je stereotipan. Na svim ukrašenim primjercima zastupljen je samo jedan motiv – trokut – koji dolazi u nekoliko različitih kompozicija: kao samostalan motiv, povezan u vodoravne nizove ili u skupini nekoliko adorsiranih trokuta; T. XIX, 5; T. XXV, 1, 2. Ukrasi su izvedeni finim urezivanjem, a uz to je uporabljena bijela inkrustacija. Pri tomu, ukrasi su izvedeni neposredno ispod oboda ili na vratu, potom na trbuhu, a sasvim rijetko i na obodu.

Od tog uobičajena načina ukrašavanja odstupa dva primjerka. Jedan je ukrašen nekom složenijom kompozicijom koju čine urezane ravne i cik-cak linije praćene nizom kratkih zareza; T. XXV, 3. Na drugom je ulomku ukras je izveden na trbuhu mekano zaobljene posude, a čine ga žigosani trokutasti trokuti; T. XIX, 4.

Osim navedenih ukrasa, na pojedinim ulomcima izvedena su sitnija ili krupnija ispupčenja aplicirana na zid posude, najčešće na trbuhu; T. XXIII, 5, 6. No, gledano u cjelini, primjena tih ukrasnih elemenata, ipak je rijetka.


Napokon, iznimno važan i posve neuobičajen način ukrašavanja primijenjen je na jednoj loptastoj posudi vrlo velikih dimenzija koja pripada samom kraju IIA i početku IIB stupnja. Oblik sam po sebi ne predstavlja ništa izuzetno novo, ali ukrasni sustav i tehnika njegova izvođenja ima prvorazredno značenje. Zbog veličine posude i činjenice da je sačuvan samo manji njezin dio, te s obzirom na to da pojedine veće ulomke nije moguće povezati u cjelinu, teško je izreći siguran sud o cjelini ukrasa, odnosno njegovoj kompoziciji. Unatoč tomu, očigledno je kako se radi o dvostrukom redu suprotno postavljenih girlandi koje teku oko cijele posude. Završetci su girlandi veoma izduženi i prelaze u jedan kružni motiv. To je osnovna ukrasna shema. Međutim, zbog takve kompozicije, u gornjem dijelu ukrasne površine, na mjestima na kojima se girlande izdužuju, ostaju veliki prazni prostori, koji su, zbog uravnoteženja cijele kompozicije, popunjeni izvođenjem samostalnoga kružnog motiva; sl. 46. Vratna je zona ukrašena, također, jednom neprekinutom vodoravnom linijom koja teče oko čitave površine, a prate ju kratke okomite linije.

Međutim, od ukrasne je kompozicije važnija tehnika primijenjena pri njezinom izvođenju. U vezi s tim, potrebno je posebno naglasiti da je posuda izrađena od iznimno dobro pročišćene zemlje u koju su namjerno dodane primjese vrlo fino usitnjena kamena, pa se gotovo i ne primjećuju. Površina je posude prevučena debelim slojem fino pročišćene zemlje i uglačana do visokog sjaja. Izgleda da je prilikom nanošenja prevlake posuda bila premazana i crvenkastom bojom, ili je, pak, boja bila izmiješana sa zemljom nanesenom na njezinu površinu. U svakom slučaju, boja površine posve je specifična i nije ju moguće postići samo pečenjem posude, bez obzira kojoj temperaturi i postupku bila izložena. Zahvaljujući tomu, postignuta je veoma fina površina za izvođenje ukrasa.

Ukras je izveden primjenom dviju tehnika i u dva odvojena postupka – prije i poslije pečenja. Prije pečenja izvedeno je slikanje tamnom, gotovo crnom bojom čitave kompozicije. Svaki potez izveden je s dvije, nešto uže linije, između kojih je ostao uzak neispunjen međuprostor. Nakon pečenja, unutar tih međuprostora, posve plitko, ali i dosta neprecizno, ugrebana je još jedna linija, pri čemu je vođeno računa da se ne probije fina prevlaka na površini posude. Zahvaljujući takvoj kombinaciji tehnika postignut je dojam polikromije - crvenkasta podloga i tamni, odnosno svijetli ukras.

Sl. 46Prema: B. MARIJANOVIĆ, 1981.

Stupanj IIB - klasična hvarska kultura


A) Gruba keramika - Ta keramička vrsta, u uobičajenom shvaćanju njezinih tehnoloških odlika, više ne postoji, i to je najizrazitija razlika u odnosu na prethodni stupanj (IIA). Umjesto grube keramike, kakva je postojala u prethodnoj etapi, sada dolazi keramička vrsta koju bi najbolje okarakterizirao naziv „prijelazna-keramika“, odnosno keramika čija se svojstva udaljavaju od standardnih odlika grube, ali ne dostiže ni kvalitetu fine keramike. Posude su izrađene od zemlje više ili manje pročišćene od prirodnih primjesa, koja je istodobno pomiješana sa zrncima kamena različite granulacije, što se vidljivo odražava na kvalitetu i finoću fakture. Iako su posude uglavnom glačane, ili bolje rečeno površina im je pažljivo poravnana, taj postupak nikad ne dostiže onu kvalitetu koju ima kod fine keramike. Površina je mat, nešto hrapava, a su zrnca kamena gotovo uvijek vidljiva na površini posude. Razlog tomu je činjenica što je na toj keramici iznimno rijetko nanošena prevlaka od fino pročišćene gline, a ako se to i radilo onda nije provedeno pažljivo i ujednačeno, a glačanje nikada nije dostizalo kvalitetu fine keramike.

Boja površine kreće se u okviru svjetlijih smeđih tonova, dosta je ujednačena, ali ima i prelijevanja tonova. Znatno su rjeđe posude crvenkastosmeđe ili svjetlije sive boje. Presjek pokazuje jednolično pečenje, ali također i pečenje u raznim nijansama.

U tipološkom pogledu također dolazi do važnih promjena. Te su promjene dosta brojne i izrazite. Potpuno nedostaju lonci, duboke zdjele s uvučenim gornjim dijelom, duboke konične zdjele, posude s visokim cilindričnim vratom. Umjesto njih dolaze posude manjih dimenzija, a zaobljeni oblici potpuno dominiraju.

Vodeći su oblik grube keramike ovog stupnja zdjele slične tipu zastupljenom samo jednim primjerkom u prethodnom (IIA) stupnju. Njihovo variranje ide uglavnom u dva smjera:

a) zdjele s više ili manje uvučenim gornjim dijelom, neprofiliranim ili na bilo koji drugi način naglašenim obodom; T. XXVI, 1, 5; T. XXVIII, 2;

b) zdjele s uvučenim gornjim dijelom i više ili manje izvijenim i profiliranim obodom; T. XXVI, 2, 3-4, 6-7; T. XXVII, 4, 7; T. XXVIII, l, 4.

Bikonični su oblici neusporedivo su rjeđi, a sudeći prema raspoloživom materijalu, radi se o tipu duboke zdjele s uvučenim gornjim dijelom i blago zaobljenim prijelazom iz donjeg u gornji konus; T. XXVII, 5.

Svi navedeni tipovi zdjela jako se približavaju oblicima fine keramike.Znatno manji broj ulomaka pripada posudama većih dimenzija, a među

njima, koliko je na osnovu raspoloživih ulomaka moguće suditi, dolaze isključivo viši ili niži piriformni oblici; T. XXVII, 1-3.

Svi navedeni tipovi posuda dolaze tijekom čitavoga trajanja ovog stupnja.

U odnosu na prethodni stupanj važne promjene pretrpio je i ukrasni sustav, čiji je repertoar sada znatno bogatiji, iako je skala motiva i kompozicija još uvijek dosta ograničena. Pri tomu je potrebno naglasiti kako čitav ukrasni sustav, gledano u cjelini, ostavlja jak dojam površnosti i rustikalnosti. Pri izvođenju ukrasa primjenjivana je samo jedna tehnika - urezivanje - a vrlo su rijetki primjeri apliciranja duguljastih bradavica kombiniranih s kratkim zarezima; T. XXVII, 6.

Među urezanim ukrasima najčešći je motiv trokut. Pri tomu, ipak nije moguće govoriti o pravim trokutastim motivima, već prije o nekoj vrsti uglatih motiva koji se u različitoj dispoziciji izvode na svim dijelovima posude. Najsloženija i ujedno najljepša kompozicija izvedena je na jednom


primjerku zdjele, ukrašene s dva ukrasna friza koji zauzimaju gotovo čitavu njezinu površinu. Osnovni motiv čine naizmjenično postavljeni viseći i stojeći trokuti međusobno odvojeni linijama paralelnim s njihovim bočnim stranama, dok je unutar svakoga trokut, pri baznoj i pri vrhu, izvedena po jedna girlanda, odnosno uglat motiv. U oba je ukrasna friza izvedena istovjetna kompozicija s tom razlikom što u donjem frizu nedostaju linije koje bi odvajale trokute; T. XXVIII, 1. Slična kompozicija zastupljena je i na drugim primjercima s takvim motivima; T. XXVI. 1-7; T. XXVIII, l, 5.

Druga skupina trokutastih motiva, ali znatno rjeđa, dolazi također unutar nekih složenijih kompozicija koje, na žalost, nisu posve jasne zbog usitnjenosti ulomaka. Pri tomu je posebno zanimljivo da je trokute, smještene unutar jednoga većeg trokutasta ili uglata motiva, moguće prepoznati samo prema različitim položajima šrafura kojima su ispunjeni; T. XXVIII, 3-4.

Sljedeću skupinu, također dosta čestih motiva, čine krivocrtni motivi izvedeni plitkim ili dubljim urezivanjem, a za koje je, u nekim slučajevima, izvjesno kako se radi o spiralnim ili spiraloidnim motivima; T. XXVIII, 6, dok bi se kad drugih, vjerojatno, radilo o usporednim vodoravnim linijama čija je zakrivljenost posljedica prilagodbe sfernoj površini posude; T. XXVIII, 8.

Na dva primjerka izvedene su veoma neuobičajene ukrasne kompozicije. Na prvomu je to vrlo neuredno izveden pravi splet lučnih, više ili manje izduženih motiva koji stvaraju dojam višestrukih, jako stiliziranih girlandi; T. XXVIII, 9. Na drugom primjerku, također vrlo neuredno izveden, uočava se središnji kružni motiv, od koga se granaju snopovi pravih i zakrivljenih, girlandama sličnih linija; T. XXVIII, 10.

U skupinu kompozicija bez određena sadržaja spadaju ulomci na kojima su izvedeni samo snopovi paralelnih kosih linija. No, takvo ukrašavanje poznato je samo na nekoliko ulomaka; T. XXVII, 4.

Na kraju treba reći kako je kvaliteta urezivanja sasvim neujednačena. Jedan i to manji dio posuda ukrašen je finim urezivanjem izvedenim oštrim instrumentom, dok je na većem broju posuda to provedeno znatno tupljim instrumentom, pa urezi jako podsjećaju na žljebove.

B) Fina keramika - Do bitnih je promjena došlo i kod fine keramike. Neki tipovi karakteristični za prethodnu etapu sada potpuno nedostaju, dok se drugi zadržavaju i dalje razvijaju. No, to će se najbolje vidjeti pri njihovom pojedinačnom navođenju. No, gledano u cjelini, fina keramika razvija se u neprekinutom kontinuitetu, a tu je uključena i formalna i tehnička strana. O tehnici izrade fine keramike nije potrebno uopće govoriti jer je zadržana stara tradicija, i tu nikakvih promjena nema. Jedino se uočava porast broj crnoglačanih posuda, iako u većem broju i dalje dolaze svijetložuti, oker i svijetlosmeđi tonovi. Zbog toga ću se ovdje više zadržati na tipološkim i stilskim karakteristikama.

Među oblicima fine keramike potpunu dominaciju imaju posude sa zaobljenim profilom. Tu se ništa nije promijenilo, samo su neke varijante postale brojnije.

Zdjele su vodeći i najizrazitiji tip fine keramike, a javljaju se u dva osnovna oblika: zaobljene i bikonične.

Zdjele sa zaobljenim profilom neusporedivo su brojnije, a variraju u sljedećem smjeru:

a) duboke zdjele s više ili manje uvučenim gornjim dijelom, čime se približavaju jednom zatvorenom loptastom obliku. Posude toga tipa nemaju


nikada posebno izdvojen obod; T. XXXVIII, 4, 10; T. XXXIX, 8-10; T. LX, 1; T. XLV, 4, 7-8. Samo je na rijetkim primjercima obod blago istaknut plitkim, nešto širim udubljenjima koja idu kontinuirano oko cijele posude; T. XLV, 8; T. XLVI, 3;

b) plitke zdjele s jako uvučenim gornjim dijelom i jasno naznačenim ili profiliranim obodom; T. XXXVIII, 5; T. XXXIX, 7; T. XL, 7; T. XLI, 1;

c) duboke zdjele s uvučenim gornjim dijelom i jako izvijenim obodom; T. XXIX, 1-8; T. XXX, 1-7; T. XXXI, 1-2, 4; T. XXXII, 2, 5-6; T. XXXIII, 1-6; T. XXXIV, 1-3, 6; T. XXXVIII, 1-3, 7; T. XXXIX, 1-5; T. XL, 6, 9; T. XLI, 2-4; T. XLIII, 2;

d) plitke zdjele sa širokim otvorom, blago zaobljena ramena i blago izvijena oboda tako da gornji dio posude samo neznatno izlazi izvan okomite ravni ramena, dajući posudi oblik kalote; T. XXXVIII, 9; T. XL, 3-5, 8, 10; sl. 47.

Bikonične su zdjele, kako je već rečeno, neusporedivo malobrojnije, a zastupljene su samo jednim tipom. To je zdjela sa zaobljenim gornjim konusom i blagim prijelazom iz donjega u gornji konus; T. XLVI, 1; sl. 48.

Šalice su veoma izrazita kategorija posuda, a javljaju se u gotovo svim oblicima u kojima se javljaju i zdjele sa zaobljenim profilom; T. XXXVIII, 6, 8; T. XLII, 1-4, 7, 8; T. XLIV, 2; T. XLVI, 4.

Osim navedenih tipova, među posudama manjih dimenzija zastupljene su: posude na nozi, T. XLVI, 2; plitice; T. XXXIV, 3-4; T. XL, 2; T. XLII, 5; T. XLIV, 1, te posude s loptastim donjim dijelom i cilindričnim, odnosno ljevkastim vratom; T. XXXII, 7; T. XLIII, 6; T. XLV, 5-6.

Među posudama većih dimenzija izdvajaju se svega dva tipa. Jedan se jako približava nekim piriformnim oblicima i odgovara sličnim tipovima grube keramike, dok se kod drugoga radi o posudama s visokim cilindričnim vratom i vjerojatno loptastim donjim dijelom; T. XLIII, 1.

Osim toga, potrebno je istaknuti da se svi oblici u podjednakoj mjeri javljaju tijekom cijelog trajanja toga stupnja, te da stratigrafski nije moguće razdvajati starije i mlađe tipove. To je i posve prirodno ako se ima u vidu činjenica kako gotovo svi navedeni tipovi predstavljaju, u stvari, naslijeđe iz prethodnoga razvojnog stupnja, koje je, prirodno, nešto i evoluiralo.

Dna su u ovomu stupnju ravna ili zaobljena, već prema tomu o kojem se tipu posude radi. Tako je samo po sebi jasno da su zaobljena dna moguća, uglavnom, kod manjih i plićih posuda jer ne utječu bitno na njihovu stabilnost, dok su, s druge strane, veće i dublje posude zahtijevale ravno dno. O tipološkim odlikama noge jedinoga primjerka vaze na nozi, zbog fragmentiranosti, nije moguće ništa određenije reći.

Međutim, ovdje je potrebno posebno spomenuti jednu vrstu tzv. »dekorativnog dna«, kad koga je stabilnost posude povećana izrezivanjem ili žigosanjem stajne površine u obliku romba; T. XXXV, 3-4; T. XLV, 1; ili kvadrata s produženim kutovima; T. XLV, 2; s čijih se kutova prema gornjem dijelu posude razvija urezani ukras u radijalnoj dispoziciji.

Drške na finim posudama toga stupnja nisu poznate, ali se umjesto njih, dosta često, javljaju različite vrste tunelastih ušica izvedenih u samom zidu posude. Kadkad njihovo postojanje ne dovodi do deformacije osnovne linije posude, dok je nekada to mjesto nešto zadebljano ili, bolje rečeno, pojačano; T. XLIII, 4, T. XLIV, 3. To izravno ovisi o položaju ušica na trbuhu ili vratu posude, kao i od debljine same stijenke posude. Njezina pozicija na zaobljenom dijelu posude utjecala je i na čvrstoću posude pa se, prirodno, u tom slučaju nametala potreba za dodatnim ojačanjem. Na nekim se


primjercima, pored toga, javljaju i male kružne perforacije; T. XLI, 3; T. XLIV, 4; a obično dolaze na vratnoj zoni ili trbuhu.

Nedostatak klasičnih drški i postojanje tunelastih ušica i kružnih perforacija ponovno upozorava na potrebu razmatranja značenja ranije spomenutih tragova debljih ili tanjih kolaca otkrivenih u slojevima pepela pokraj vatrišta. Kod grube keramike, na kojoj se kružne perforacije također javljaju, njihova povezanost s ranije iznesenom pretpostavkom o karakteru tih tragova kolaca ne bi se mogla osporiti ozbiljnijim argumentima, jer je ta keramička vrsta u prvom redu namijenjena svakodnevnoj uporabi. Međutim, kod fine keramike njihovu je pojavu moguće tumačiti na dvojak način. Prvo, kod neukrašenih posuda, ili onih ukrašenih urezivanjem, ušice ili perforacije mogle su poslužiti za provlačenje uzice pri uporabi i nošenju posuda. To se čini sasvim logičnim jer je i ta vrsta keramike, svakako, mogla imati utilitarni karakter. Međutim, na posudama ukrašenim slikanim ukrasom kod kojih uporabna funkcija, u smislu svakodnevne praktične namjene, dolazi u pitanje zbog nepostojanosti ukrasa, njihovo bi postojanje moglo imati funkciju zaštite i očuvanja samoga ukrasa. To tim prije što, osim ukrašenih posuda, među finom keramikom dolazi i veći broj broj neukrašenih posuda, pa stanovit fundus posuda namijenjenih „posebnim prilikama ili funkcijama“ ne bi doveo u pitanje uporabu fine keramike u svakodnevnoj praksi.

U odnosu na, može se slobodno reći, dosta neinventivan odnos prema formiranju osnovnih tipova toga stupnja, ukrasni sustav razvija se u sasvim suprotnom smjeru, i to pravcu razvijanja tehničkih inovacija, obogaćivanja kompozicija, uobličavanja umjetničkoga izraza i postizanja kolorističkih efekata.

Međutim, prije prikaza pojedinačnih motiva i ukrasnih kompozicija, potrebno je dati nekoliko općih napomena. Daleko najveći broj ukrasa na finoj keramici izveden je crvenom pastoznom bojom koja se otire, dakle poslije pečenja, pa samim time ne čine organsku cjelinu sa stijenkama posuda. Zahvaljujući dobrim prirodnim uvjetima konzerviranja, na većini posuda ukrasi su sačuvani u svom izvornom obliku na čitavom ili većem dijelu ukrašene površine. Na ulomcima s kojih je boja djelomice ili posve otpala ukras je ostao posve vidljiv zahvaljujući jasnim i oštro ograničenim mat površinama koje su ostale na mjestima na kojima je boja bila nanesena. Teško je odgovoriti na pitanje je li to posljedica prisutnosti boje na toj površini, ili je ona namjerno ostavljena takvom prije izvođenje ukrasa kako bi se time omogućilo njezino lakše i bolje nanošenje. Ta druga mogućnost čini mi se logičnijom jer podrazumijeva i prethodno jasno koncipiranje ukrasne kompozicije u cjelini, što je znatno olakšavalo kasniji rad s bojom. Neke, veoma složene kompozicije, čini mi se, i nisu mogle biti izvedene bez toga prethodnog postupka.

Osnovni ukrasni motiv, koji po brojnosti znatno nadilazi sve ostale, čine jednostruke ili višestruke trake. Najčešće su jednostavne samostalne trake izvedene na obodu, a zauzimaju pretežito samo vanjski, a nekad i unutarnji dio posude; T. XXIX; 1-8; T. XXX, 1-7; T. XXXI, 1-2, 4; T. XXXVIII, 1-6; T. XLI, 4. Iznimno su umjesto jedne šire izvođene dvije uže trake međusobno odvojene veoma uskim međuprostorom, ali su one i u tom slučaju ograničene na gornju periferiju posude. Također, iznimno se rijetko javljaju i posude kod kojih je vratna zona raščlanjena s dvije ili tri paralelne vodoravne linije urezane oko čitave posude, što je, čini mi se, u funkciji stvaranja dojma više uskih slikanih traka. Ako se pri tomu ostavi mogućnost i uporabe


bijele inkrustacije za ispunjavanje urezanih linija, premda to nije i izravno potvrđeno, onda bi taj efekt bio i koloristički obogaćen; T. XXXIX, 1.

Nešto složeniji ukras čine višestruke vodoravne trake koje se u različitim dispozicijama i međusobnom odnosu smjenjuju na većem dijelu ukrasne površine; T. XXXII, 1-4. Klasičan primjerak takva ukrašavanja predstavlja jedna plitka zdjela s nekoliko gusto poredanih traka, pri čemu između debljine i međusobne udaljenosti traka ne postoji bitno odstupanje u smislu sužavanja bilo traka bilo međuprostora; T. XXXVIII, 8. Ista kompozicija, samo s drugačijim odnosom i rasporedom oslikanih i neoslikanih površina, zastupljena je na jednoj dublje posude. U odnosu na prethodnu, tu je odnos između ukrašenih i neukrašenih površina sasvim drugačiji, što je, po mome mišljenju, posljedica okolnosti da je isto načelo ukrašavanja primijenjeno na dva tipa posuda kod kojih postoje znatna odstupanja u proporcijama i zaobljenosti površine; T. XXXVIII, 7. Isti je efekt ostvaren i kod sljedećih primjeraka samo što je središnja traka zamijenjena jednom; T. XXXIX, 5; ili s dvije znatno uže; T. XXXIX, 3. Gledano u bit, to je ista kompozicija, ali s drugačijim kolorističkim efektom, kao i na ulomku s tri trake ujednačene širine; T. XXXI, 3.

Na nekim primjercima šalica i plitica javljaju se višestruke, vodoravno položene, široke trake koje gotovo potpuno prekrivaju čitavu raspoloživu površinu, a dijele ih uski neukrašeni pojasevi; T. XLII, 1, 5. To je već bitno različit koloristički efekt.

Nešto veću izmjenu u toj osnovnoj kompoziciji višestruka redanja vodoravnih traka čine primjerci kod kojih je središnja traka zamijenjena jednom širokom valovitom trakom; T. XXX, 1-6; T. XXXIV, 1; T. XXXVIII, 10.

Osim toga standardnog ukrašavanja izvođenjem samostalnih ili višestrukih horizontalnih traka, među jednostavnije kompozicije mogu se uvrstiti sljedeći malobrojniji ili pojedinačni primjerci:

- primjerak dublje posude na kojoj uz slikanu traku na obodu dolazi još jedna vrsta jako stilizirane girlande; T. XXXIX, 4;

- primjerak šalice na kojoj je slikana traka na obodu kombinirana s nizom žigosanih udubljenja izvedenih na trbuhu; T. XLII, 7;

- primjerak dublje loptaste posude na kojoj je uz obod izveden neki uglati motiv; T, XXXIX, 10; i primjerci posuda istoga tipa od kojih je jedan imao, vjerojatno, sličan uglasti motiv ili jednu kratku i užu horizontalnu traku, dok se kod drugoga radi o istom motivu ili jednostrukoj traci koja opasuje cijelu posudu; T. XXXIX, 8-9;

- primjerak posude na kojoj je ispod široke trake na obodu sačuvana znatno uža i posve kratka samostalna traka, kakvih je na ukrasnom polju ramenoga dijela moralo biti više; XXXII, 6;

- primjerak posude na kojoj je između dviju vodoravnih traka na obodu i trbuhu izveden krupan četverokutni motiv; XXXII, 6;

- primjerci posuda čiji se ukras sastoji od nekoliko kratkih, vodoravno ili koso položenih, uskih traka; T. XLII, 6.

Izvan toga uobičajena komponiranja ukrasnih motiva po vodoravnim linijama, zastupljeni su, iako rijetko, i okomito komponirani motivi, To su jednostavne višestruke trake koje se u obliku metopa grupiraju na površini posude. Obično se radi o tri, premda se sreću i dvije ili četiri trake, koje se od oboda spuštaju do sredine posude, gdje se slobodno završavaju ili se spajaju s jednom vodoravnom trakom, koja odvaja gornju ukrašenu od donje neukrašene zone. Na jednom od tako ukrašenih primjeraka izveden


je i motiv trokuta povezanih u kontinuirani niz koji teče oko sama oboda; T. XXXVIII, 9. Ujedno to je i jedini primjerak s motivom trokuta. Osim tih, u okomitoj dispoziciji dolaze, premda iznimno i okomite valovite trake; T. XXXIX, 6. Napokon, u ovoj skupini motiva treba spomenuti i jedan ulomak plitice koji je, uz slikanu traku na obodu, ukrašen širim trakama koje se, u radijalnoj dispoziciji, šire od dna prema obodu; T. XL, 2; te dosta rijetko prakticirano premazivanje čitave gornje površine posude; T. XLI, 1. Ostatci boje bez jasno definiranih površina koji bi ukazivali na neki određeni motiv, pa bi i to mogao biti primjer oslikavanja čitave gornje površine, sačuvani su na ulomku jedne posude s apliciranim duguljastim ispupčenjem raščlanjenim nizom kratkih zareza i vidljivim ostatcima iste crvene boje; T. XXXI, 6. Međutim, znatno je zanimljiviji ulomak na kojemu su ostatci boje sačuvani i na vanjskoj i na unutarnjoj strani stijenke; T. XXXI, 7a-b. Kako ni na tom ulomku nije moguće definirati površinu na koju je boja bila nanesena, a to znači ni naslutiti neki određeni motiv, vrlo je vjerojatno da i taj ulomak pripada skupini ulomaka posuda s oslikanom većom površinom, ali bez vezivanja boje za neki određeni ukrasni element. Neobično je, međutim, što je istovjetan pristup primijenjen na obje površine stijenke, što ostavlja različite mogućnosti interpretiranja.

Drugu skupinu ukrasnih motiva čine spiralni ili spiraloidni motivi unutar više ili manje složenih kompozicija. Zbog nedostatka većih cjelina nije moguće sa sigurnošću govoriti o svim elementima tih kompozicija. Osim toga, i na raspoloživim primjercima gotovo se ne osjeća kanoniziranje kompozicije. Doduše, nekih općih načela sigurno ima, ali ukrasi na većini primjeraka ostavljaju dojam neovisnosti o bilo kakvim uzorima. No, to će dobrim dijelom biti i posljedica različitih tipova posuda na kojima se izvode složene kompozicije i mogućnosti koje pojedini tipovi ostavljaju za njeno razvijanje.

Nešto jednostavnijim od ostalih čine mi se primjerci kod kojih se, izgleda, radi samo o kosim, nešto lučno povijenim trakama koje se na jednom, a vjerojatno i na drugom kraju završavaju polukrugom; T. XXXIX, 7; ili volutom; T. XL, 3-10; T. XLIII, 4. Osim toga, javljaju se i neke vrste spiralnih kuka izvedenih samostalno, T. XL, 1; ili kombiniranih međusobno; T. XLII, 2. Samo je na jednom ulomku izvedena šira horizontalna traka s nizom polukrugova na gornjoj strani; T. XLIII, 7.

Drugoj skupini pripadale bi znatno kompliciranije kompozicije kod kojih su spiralaoidni motivi međusobno povezani vr1o složenim sistemom tangenti; T. XLI, 2-3; T. XLIII, 4-5; T. XLIV, 2; ili se radi o dijelovima spiraloidnih motiva s većim brojem zavojnica; T. XXXIV, 2-6; T. XXXV, 1-2; T. XLIII, 3. Najljepše i ujedno najsloženije kompozicije izvedene su na primjercima dviju, tipološki raz1ičitih, posuda, kod kojih su središnji spiraloidni motivi međusobno povezani veoma složenim sistemom tangenti; T. XLIII, 1-2. Toj skupini motiva pripada i ulomak vrata posude malih dimenzija s vrlo složenim ukrasom izvedenim na čitavoj sačuvanoj površini vrata, ali je njegovu kompoziciju teško razaznati; T. XXXII, 7.

Napokon, dosta neuobičajen i složen spiraloidni ukras izveden je na unutarnjoj strani nekih posuda; T. XXXV, 3-4; T. XLIV, 1. Sudeći prema tomu, radi se o obliku plitice, pa je taj dio posude jedini i stajao na raspolaganju za ukrašavanje. Zanimljivu okolnost kod tih primjeraka čini i ukrašavanje i vanjske površine stijenke, ali je pri izvođenju toga dijela ukrasa primijenjena tehnika finoga urezivanja nekim oštrim i tankim instrumentom. To ukrašavanje vanjske površine stoji u izravnoj vezi s


već spominjanim oblikom tzv, „dekorativnog dna“ kod kojeg se radi o izrezivanju donje površine u obliku romba s nešto izduženim uglovima, od kojih su, zatim, na dva suprotna kraja izvedene urezane linije. Ti primjerci na stanovit način čine prijelaz ka drugoj, znatno rjeđoj tehnici ukrašavanja - urezivanju.

U vezi s tim načinom ukrašavanja potrebno je naglasiti kako linije urezane ispod samoga oboda čine posve samostalan ukras i da je samo na rijetkim primjercima potvrđeno i oslikavanje toga dijela posude; T. XXXIX, 2. Osim te kombinacije, urezivanje i slikanje površine potvrđeno je još na nekoliko primjera, a u pitanju su uvijek posude manjih dimenzija. Na nekim su ulomcima bojenjem izvedeni osnovni motivi, a urezivanjem su oni samo međusobno odvojeni ili naglašeni; T. XLII, 4; dok je na drugim boja uporabljena za isticanje urezanih motiva. Na nekim je od tih posljednjih primjerka boja veoma slabo sačuvana i razmazana, pa nije moguće uvijek sa sigurnošću reći radi li se inkrustiranju urezanih linija ili oslikavanju površine unutar urezanih linija; T. XXXVI, 2-8; T. XLIII, 4; T . XLVI, 3. Vrlo su rijetki primjeri na kojima su urezani i slikani motivi izvedeni u pozicijama okomitim jedna prema drugim; T. XXXVI, 1.

Gledano u cjelini, tehniku urezivanja nije moguće uspoređivati s prethodnom ne samo u kvantitativnom smislu nego i u pogledu izbora motiva i složenosti kompozicija. Kao posve samostalna tehnika, urezivanje nije zastupljeno na velikom broju ulomaka, pa je već zbog toga isključena bilo kakva mogućnost njihova sistematiziranja. Gotovo svaki ulomak s urezanim ukrasima predstavlja usamljenu ukrasnu pojavu, bilo zbog motiva bilo zbog kompozicije. Osim već spomenutih ukrasa izvedenih pri izradi tzv. „dekorativnog dna“, tom su tehnikom, u najvećem broju primjera, izvedene višestruke vodoravne linije ispod oboda; T. XXXIX, 2; ili, rjeđe, na drugim dijelovima posude; T. XLV, 5, 7, 8. Usporedni vodoravni urezi izvedeni su i na jedinom ulomku posude na nozi; T. XLVI, 2. Zanimljiva ukrasna kompozicija izvedena je na ulomku posude ispod čijeg je oboda urezana šrafirana vodoravna traka i neki, u suprotnom smjeru šrafiran, uglati motiv; T. XLV, 3. Na drugom ulomku vratna zona ukrašena je nizom visećih trokuta, ispunjenih koso položenim paralelnim linijama; T. XXXVII, 1.

Kako se iz dosad navedenog vidi, na finoj keramici urezivanjem su najčešće izvođeni pravocrtni motivi, dok su krivocrtni vrlo rijetki. No, unatoč tomu, na gotovo svim ulomcima izvedeni su pravi spiraloidni motivi s većim brojem zavojnica koji su vjerojatno tvorili složenije ukrasne cjeline; T. XXXVII, 3-5. Na tu vjerojatnost upućuje jedan primjerak koji se složenošću svoje kompozicije može uspoređivati s odgovarajućim slikanim ukrasima; T. XLIV, 3. Likovnošću svoje kompozicije za oslikanim spiralidnim ukrasima ne zaostaje ni primjerak s jednostavnim i samostalno izvedenim spiralnim motivom; T. XLVI, 4. Posebno zanimanje izazivaju dva posve mala ulomka crnoglačanih posuda na kojima su izvedeni kružni motivi ispunjeni kratkim urezanim crticama; T. XXXVII, 2; T. XLV, 2. Teško se oteti dojmu kako je u pitanju simbolična predstava solarno-lunarnoga karaktera.

Na kraju, potrebno je iznijeti još jedno zapažanje u vezi s odnosom urezanih i slikanih ukrasa, a što će biti iznimno važno za razmatranja o razvoju i genezi kulturnog izraza Ravlića pećine, pa i šire problematike vezane za kasnoneolitičku kulturu kojoj ona pripada. Već je prethodno spomenuto kako kvantitativni odnos urezivanja i slikanja ide daleko u prilog te druge tehnike ukrašavanja. Dalje, urezivanje se kao tehnika provlači kroz čitavo vrijeme trajanja toga stupnja, ali zato, prema vremenu pojavljivanja,


predstavlja primaran način ukrašavanja. Naime, prilikom iskopavanja uočeno je, a kasnijom analizom i potvrđeno, kako je u najstarijim dijelovima toga stupnja ukrašavanje izvođeno isključivo primjenom tehnike urezivanja. Prema situaciji u kvadratima X, XI i XII, te N1-3 koje ovdje uzimam kao najbolje i najsigurnije stratigrafske pokazatelje, prvi primjerci slikane keramike dolaze u slojevima oko 0,20 m iznad početka toga stupnja. To znači da je oko 0,20 m depozita i vremenski okvir u kojemu je on formiran obilježen samo jednom ukrasnom tehnikom. Istina, to i nije neka iznimna debljina sloja niti posebno dug vremenski raspon u razvoju te kulture, ali je veoma važna okolnost za tumačenje davno uočenih sličnosti i razlika unutar toga kulturnog kruga. Međutim, moram naglasiti kako je ovdje potpuno svjesno izbjegnuto izdvajanje jedne zasebne podfaze čija bi karakteristika bila isključivo primjena urezivanja za izvođenje ukrasa, i to iz dva razloga. Prvo, urezivanje se provlači tijekom čitavog trajanja toga stupnja i tijekom njegova razvoja ne donosi bitno novih elemenata ni u sadržaju kompozicija ni u načinu ukrašavanja. I drugo keramički materijal ne pokazuje ni najmanje promjene od početka pa do kraja ovoga stupnja. Pa, ipak, taj odnos urezanih i slikanih ukrasa ističem zbog nekih mogućnosti koje pruža u smislu tumačenja geneze i razvoja hvarsko-lisičićke kulture, o čemu će još biti govora.

Sl. 47Fotografija: B. MARIJANOVIĆ


Sl. 47

Sl. 48

Stupanj IIC - kasna hvarska kultura

Taj stupanj faze II Ravlića pećine u podjednakoj je mjeri zastupljen na čitavoj istraživanoj površini, ali je njegovo trajanje dosta ograničeno. Pripada mu svega 0,30 m, računajući prema situaciji u kvadratima X, XI i XII, te N1-3. No, unatoč toj kratkotrajnosti, njegovo postojanje nikako ne dolazi u pitanje jer donosi oštre i do sada najveće i najvažnije promjene u evoluciji kulture u Ravlića pećini. Te se promjene očituju u svim aspektima keramičke produkcije, ali prije svega u oblicima posuda i ukrasnom sustavu, a podjednako su izražene i kod grube i kod fine keramike.


A) Gruba keramika - Tehnološka svojstva grube keramike, na prvi pogled, ostala su potpuno istovjetna gruboj keramici prethodnoga stupnja: zemlja je pomiješana s dosta usitnjena kamena, površina je dobro obrađena i u većini slučajeva dobro poravnata i glačana, a to su sve svojstva grube keramike klasične hvarske kulture. Pa ipak, moguće je uočiti i stanovite razlike. Kod grubih posuda s tipičnom hvarskom fakturom primjese dolaze u obliku dobro usitnjena kamena ravnomjerno raspoređena u masi od koje je posuda modelirana. Velika količina tih primjesa i njihov ravnomjeran raspored, bez obzira na finoću granulacije, koja je očigledna, znatno utječu na izgled površine posude. Precizno rečeno, velika količina primjesa utječe da posude, bez obzira na finu obradu površine i dobar vizualni dojam, pri dodiru djeluju grubo i hrapavo. Posude te fakture javljaju se u boji uobičajenoj kod grube keramike prethodnog stupnja.

Drugu skupinu čine posude kod kojih se ta karakteristična hrapavost i suhoća površine ne osjeća, što je posljedica dviju okolnosti: prvo, nešto manje količine usitnjena kamena, i drugo, nanošenja posebne prevlake od finije pročišćene zemlje i glačanja površine. Posve je razumljivo da to glačanje nikada ne dostiže kvalitetu fine keramike. Veoma je uočljiva i razlika u boji površine, koja je kod ove skupine posuda u osnovi veoma slična prethodnoj, ali je nešto tamnijih do posve tamnih nijansi uz njihovo miješanje i prelijevanje.

Do vrlo uočljivih promjena došlo je i u oblicima posuda. Neki, vrlo karakteristični oblici prethodnoga stupnja nestaju, a javljaju se sasvim novi. No, to će se najbolje vidjeti pri navođenju karakterističnih tipoloških pojava.

Najkarakterističniji i najbrojniji oblik toga stupnja jesu visoke posude s jajolikim ili loptastim donjim dijelom i jasno izdvojenim višim ili nižim vratom; T. LI, l-3. Pri tomu vrat može biti blago konkavan, koničan ili potpuno cilindričan, a obod je ravan ili blago profiliran. Kao posebnu odliku tih posuda potrebno je istaknuti prstenasta zadebljanja izvedena na obodima, koja su u ovom stupnju još uvijek malobrojna, ali će u sljedećoj fazi (faza III) postati jedno od glavnih obilježja kako grube tako i fine keramike; T. LI, 3.

Osim toga oblika, kod grube keramike ovog stupnja dolaze još: konične zdjele s ravnim obodom; T. LI, 4; manje konične zdjele s prstenastim zadebljanjem na unutarnjoj strani oboda, T. LI, 6; duboke zdjele s jako uvučenim gornjim dijelom, T. LI, 5, te manje posude s loptastim donjim dijelom i cilindričnim vratom.

Dna su slabo poznata, ali je moguće računati s ravnim ili blago profiliranim, odnosno niskim koničnim oblikom.

Drške, također, nisu poznata u većem broju, ali se i na osnovu raspoloživih primjeraka, može reći da su to uobičajeni tipovi trakastih drški smještenih na ramenu ili prijelazu iz ramena u vrat posude. Na nekim, istina malobrojnim, primjercima središnji dio drške je nešto zadebljan, u obliku vertikalna rebra.

Ukrasni je sustav u tomu stupnju potpuno osiromašen. Izuzimajući malobrojne primjerke posuda s prstenastim zadebljanjem na obodu, koja uz praktičnu funkciju ojačanja ovog dijela posude imaju i dekorativnu vrijednost, cjelokupan je ukrasni sustav sveden je na malobrojne primjerke posuda s nizom kratkih ureza na obodu; T. LI, 2.


B) Fina keramika - Osnovnu karakteristiku fine keramike ovog stupnja predstavlja potpuno zadržavanje tehnoloških svojstava istovrsne keramičke skupine prethodnog stupnja (IIB). Nije došlo ni do kakvih promjena pa se na tim odlikama i nema potrebe posebno zadržavati. Jedina razlika u odnosu na prethodni stupanj (IIB) uočava se u porastu svijetlosmeđih, sivosmeđih i svijetlosivih tonova, iako u većem broju i dalje dolaze posude s tamnom ili crnom bojom površine.

Znatno su izrazitije promjene u oblicima posuda. Istina, još uvijek se javljaju neki tipovi zdjela naslijeđeni iz prethodnog stupnja (IIB), ali su oni sada manje brojni i manje karakteristični. Gledano u cjelini, ti naslijeđeni oblici, zajedno s naslijeđenim tehnološkim odlikama, imaju višestruku vrijednost. S jedne strane, oni izražavaju jasan tradicionalizam u oblikovanju posuda, dok, s druge strane, predstavljaju važan argument za kulturno jedinstvo toga i prethodnoga stupnja bez obzira na brojne i oštre razlike koje ih dijele. No, na o tim pitanja bit će više govora u daljnjem izlaganju.

Kao izraziti predstavnik tradicionalnog oblikovanja dolaze dublje i pliće zdjele s blago zaobljenim ramenom i izvijenim vratom; T. XLVIII, 1-3; T. LII, 1-2; T. LV, 1-2, 5.

Među novim su oblicima najčešći i najkarakterističniji tip manje ili veće posude s jako zaobljenim, gotovo loptastim donjim dijelom i jasno izdvojenim nižim ili višim vratom; T. XLIX, 1; T. LII, 4; 9, 10; T. LIII, 3; T. LVI, 1-8. Odnos između vratnoga i ramenoga segmenta varira od blagih do vrlo oštrih prijelaza. Trbuh je, kako je već rečeno, uvijek zaobljen i približava se jednoj loptastoj formi, a bikoničan oblik trbuha konstatiran je u samo nekoliko ulomaka. U tom slučaju se radi o niskom donjem konusu, što pridonosi dojmu nešto spljoštena oblika; T. LVI, 1.

Osim toga, javljaju se, premda rijetko, i plitke poluloptaste zdjele s jako uvučenim i zadebljanim obodom; T. XLIX, 5-7; T. LII, 6, 8; te jedini primjerak posude koja se u osnovi približava posudama s loptastim donjim dijelom i visokim vratom, s valovito modeliranom vanjskom površinom; T. LII, 3.

Među posudama većih dimenzija javljaju se, jednako kao i kod grube keramike posude s visokim vratom i loptastim ili jajolikim donjim dijelom; T. LII, 7.

Posebno zanimanje izaziva primjerak za koji je, čini mi se, posve vjerojatno kako se radio o poklopcu; T. LIII, 4.

Dna su u ovomu stupnju zadržala karakteristike prethodnoga (IIB). U pitanju su ravna ili zaobljena dna, ali je prvi tip brojniji.

Drške nisu poznate u većem broju, ali se i tu uočavaju sasvim jasne promjene. Osim vrlo vjerojatne pretpostavke o postojanju trakastih drški, u tomu stupnju vodeći oblik predstavljaju subkutane drške izvedene pretežno na ramenom dijelu posuda s loptastim donjim dijelom. Za taj je oblik karakteristično da kanal ide kroz zid posude, te da je stijenka posude na tom mjestu zadebljana prema s unutrašnjosti, kako bi se postigao potreban profil kanala; T. XLVII; 1, 3; T. LV, 4.

Ukrasni je sustav, također, pretrpio iznimno velike promjene. One se, prije svega, očituju u naglom i potpunom smanjenju slikanih ukrasa i uvođenju nove, do tada nepoznate, tehnike ukrašavanja - kaneliranja. S druge strane, i među raspoloživim slikanim ukrasima, a u pitanju krajnje minimalan broj ulomka, dolazi i do velikih sadržajnih promjena. Spiraloidni motiv, kao jedna od izrazitih ukrasnih karakteristika prethodnog stupnja (IIB), sada je dokumentiran samo na jednom ulomku; T. LIII, 2; dok su


ostalim ulomcima sa slikanim ukrasima izvedene višestruke vodoravne cik-cak trake; T. XLIX, 1; T. LII, 9; T. LIII, 1; a na jednom i neki složeniji meandroidni motiv; T. LII, 10. Osim toga, vrlo je važna i okolnost da se slikani ukrasi više ne izvode samostalno, već u kombinaciji s kaneliranjem, te da obje tehnike dolaze i na istim dijelovima posude, jedna preko druge; T. LIII, 1-2. Istovrsno kombiniranje tih dviju ukrasnih tehnika moguće je još na nekim ulomcima; T. XLIX, 3-4.

Kombinacija klasičnoga hvarskog načina ukrašavanja i kaneliranja zastupljena je na posudi sačuvanoj u više ulomaka, a to je vjerojatno jedan od najljepših primjera te vrste. No, ovaj put nije u pitanju slikani, već urezani ukras izveden na vratu i trbuhu posude, dok je vanjski i unutrašnji dio oboda i trbuh ukrašen finim kanelurama polukružnog presjeka; T. XLIX; T. LIII, 3.

Već je navedeno kako je najveći broj posuda ukrašen kaneliranjem. No, i tu ima bitnih razlika, a one su u podjednakoj mjeri izražene u obliku i izgledu kanelura, ali i u položaju i odnosu na glavne osi posuda. Osim već spominjanih uskih kanelura polukružna presjeka, vrlo je karakterističan i oblik jako širokih kanelura s visokim i oštrim središnjim rebrom, pa se stječe dojam kako je isticanje rebra i osnovna namjera tog načina kaneliranja; T. T. LVI, 1. Osim toga, treba naglasiti kako su uske kanelure polukružna presjeka izvođene pretežito u okomitoj dispoziciji; T. XLVII, 1-6; dok su one široke uglavnom ukoso položene; T. XLVIII, 1-4; T. LII, 2; T. LV, 1-2.

Potrebno je, također, spomenuti kako se osim tih uobičajenih, iako pojedinačno, javljaju još neke vrste kanelura:

- široke okomite kanelure s istaknutim, ali zaravnjenim središnjim rebrom; T. XLVII; 7 T. LV, 4;

- šire i pliće okomite kanelure s proširenjem u gornjem dijelu slično otisku prsta;

- kanelure izvedene u obliku plitkih žljebova; T. XLVIII, 5-6; T. LV, 5; T. LVI, 2.

Ipak, sve te vrste kanelura, unatoč većim ili manjim razlikama, zastupljene su istodobno i tijekom čitavoga trajanja toga stupnja. Nema nikakvih stratigrafskih oslonaca za njihovu međusobnu distinkciju.

Stanovite razlike postoje u položaju kanelura u odnosu na pojedine dijelove posuda, ali te razlike ne držim posebno bitnim jer su one uvjetovane samim oblicima posuda i mogućnostima koje one pružaju za izvođenje ukrasa. Na zdjelama je hvarskoga tipa kaneliranje ograničeno na rameni segment i dio trbuha, dok je na posudama s loptastim donjim dijelom i visokim vratom ukras ograničen poglavito na rameni pojas, premda je zastupljeno i kaneliranje većeg ili manjeg dijela trbuha. Kod drugog tipa posuda uobičajeno je izvođenje kratkih kanelura na samom obodu, i to uglavnom na njegovoj vanjskoj strani; T. XLIX, 1; T. LII, 3; T. LVI, 3, 5. Kaneliranje oboda javlja se i na unutrašnjem dijelu oboda plitkih zdjela s uvučenim i zadebljanim obodom; T. XLIX, 5a-b; T. LII, 6, 8.

Izuzimajući već prethodno spomenuti primjer urezana ukrasa kombinirana s kaneliranjem, urezivanje se javlja još na jednom manjem broju ulomaka. U većini slučajeva radi se o nizu kratkih ureza izvedenih na unutarnjoj ili vanjskoj strani oboda posuda; T. XLIX, 6-7; T. LII, 9; T. LVI, 6-8; i nešto rjeđe na trbuhu T. XLVIII, 7. Stječe se dojam kako ta vrsta urezanih ukrasa, u stanovitom smislu, oponaša ukrase izvedene kaneliranjem.

Među urezanim ukrasima sa složenijom kompozicijom, osim onog već spomenutog, veće zanimanje izaziva ukras na jedinom primjerku poklopca,


na kojem je kanelirani ukras kombiniran s dvostrukim nizom urezanih visećih trokuta, ispunjenih mrežastim uzorkom; T. LIII, 4.

Na kraju, spomenut ću još i rijetke ulomke posuda sa zadebljanjem na obodu, koje svakako ima i određenu dekorativnu vrijednost. Obično su u pitanju jednostavna prstenasta zadebljanja; T. LII, 1; ali se javljaju i primjerci kod kojih je jedinstvena cjelina razbijena nizom kratkih kanelura sličnih žljebovima. T. LII, 7.

Sljedeća, veoma brojna skupina posuda jesu zdjele. Razlikuju se dva osnovna tipa: bikonične i zdjele sa zaobljenim profilom. Bikonične su zdjele znatno malobrojnije i dolaze samo na kraju toga stupnja. Također, taj je tip znatno siromašniji u varijacijama. No, unatoč tomu mogu se izdvojiti dvije vrste tih zdjela: jedna s konkavnim i druga s ravnim gornjim konusom; T. LIV, 1-8. Za obje je varijante karakteristično da je gornji konus znatno kraći od gornjega, da je prijelaz iz donjega u gornji konus oštar, te da je rameni pojas zadebljan i naglašen. Osim toga, za ovaj tip zdjela vezani su i sasvim specifični ukrasi. Naime, u vidu imam dva ukrasna elementa. Prvo, to je redovna pojava niza kratkih zareza izvedenih oštrim instrumentom na uskom ramenom pojasu. I drugo, višestruke rebraste aplikacije na donjem konusu. U vezi s tim, potrebno je istaknuti kako se zarezi javljaju na obje varijante, dok su rebraste aplikacije svojstvene isključiv zdjelama s ravnim gornjim konusom.

Na kraju, treba reći još i to da zdjele s konkavnim gornjim konusom dolaze u fakturi A i B, dok se druga varijanta javlja gotovo isključivo u fakturi B.

E) Ostali nalazi

1. Antropomorfna plastikaNaglašena malobrojnost antropomorfne plastike na neolitičkim

nalazištima istočnoga jadranskog područja, kao mogući izraz i posljedica nekih ideoloških posebnosti u kojima je slabije izraženo i njezino značenju u duhovnom životu, a u vezi s tim i ritualnoj praksi neolitičkih zajednica, vjerojatan su razlog što je ta strana umjetnosti i duhovnog života kasnoneolitičke zajednice Ravlića pećine predstavljena vrlo skromno. Naime, dosadašnja su istraživanja dala samo jedan nalaz antropomorfne plastike koji, prema stratigrafskom položaju, pripada prijelazu iz stupnja IIA u stupanj IIB.

Veliku poteškoću u pokušaju stilske analize, tumačenja sadržaja i značenja nalaza, kao i traženju odgovarajućih analogija ne čini samo malobrojnost takvih predstava u neolitiku istočnoga Jadrana općenito, već i sama necjelovitost nalaza iz Ravlića. Figurina je sačuvana samo u svom donjem dijelu, a i on je nepotpun. Modeliranje je dosta sumarno, bez naglašavanja pojedinosti, a gledano u cjelini može se reći kako ovaj nalaz ulazi u krug naturalistički oblikovanih figurina. Unatoč tomu, posve je jasno kako je u pitanju prikaz sjedeće ženske figure; sl. 49. Doduše, njezin gornji dio tijela, koji bi u tom pogledu bio posve siguran pokazatelj, nije sačuvan ali i sasvim jasno naglašeni gluteji, kao izrazita značajka u anatomiji ženskoga tijela, posve su dostatna determinanta u tom smislu. U istom bi smislu, vjerojatno, govorile i plitko urezane linije koje na njezinom prednjem dijelu formiraju trokut, koje se na stražnjem dijelu pretvaraju u dvije uske vrpce. Nema nikakve dvojbe kako je na taj način učinjen pokušaj prikazivanja nekoga odjevnog predmeta, vjerojatno sličnog nekoj vrsti pregače.


Premda navedene pojedinosti, same po sebi, nisu dovoljan oslonac za neka ozbiljnija zaključivanja, a pogotovo uopćavanja, ipak se može reći da ovaj primjerak znatno odstupa od dosadašnjih nalaza neolitičkih antropomorfnih figurina na širem području istočnog Jadrana.48 Iznimku i najbližu analogiju u tom smislu predstavlja najnoviji nalaz te vrste iz Pokrovnika.49 Riječ je, također, o prikazu sjedećega ženskog lika, modeliranoga naturalistički,

Sl. 49Prema: B. MARIJANOVIĆ, 1981.

48 Š. BATOVIĆ, 1997., 548-550; 604-606, T. LXXXVI, 3-4; T. XCII, 2, 9-11; Š. BATOVIĆ, 1990., sl. 12/2; B. MARIJANOVIĆ, 2005., 46, sl. 17a-d.49 A. MOORE – J. SMITH – M. MENĐUŠIĆ – J. ZANINOVIĆ – E. PODRUG, 2007., 29, Fig. 4. 50 Opservacije koje je u vezi s nalazom antropomorfne figurine na lokalitetu Brzica kod Sinja iznio A. Milošević nisu mi prihvatljive. Naime, polazeći od nekih tipološko-ikonografskih analogija sa sličnim nalazima na vrlo širokom prostoru jugoistočne Europe, autor zaključuje: „Kako cetinski adorant na području unutrašnje Dalmacije, ali i cijeloga šireg područja istočnojadranske obale, među dosadašnjim pronalascima iz neolitika predstavlja potpunu novinu kojoj su tipološka i stilska izvorišta, vidjeli smo, u unutrašnjosti i na jugu Balkanskoga poluotoka, vjerujemo da je on ujedno i izniman dokaz i odraz upravo takvih procesa, tj. da svjedoči etničke migracije neoličana iz unutrašnjosti prema jadranskoj obali.“ A. MILOŠEVIĆ, 2008., 284. Ostavljajući po strani ona pitanja koja su povezana s potpunim nedostatkom podataka o kontekstu nalaza, što podrazumijeva i njegovo krajnje hipotetično vremensko, a pogotovo kulturno determiniranje, ovdje je potrebno ukazati ne samo na metodološku jednostranost i posvemašnju zastarjelost koncepta interpretiranja vrlo zamršenih procesa na temelju pojedinačnih nalaza i njihovih formalnih značajki, nego i na krajnje pretenciozno i štetno zaključivanje o pojavama koje su, prije svega, izraz opće ideologije neolitičkih zajednica, pa kao takve daleko nadilaze značenje bitnog indikatora partikularnih kulturnih entiteta.

ali je ta figurina nešto veća, skladnije modelirana i općenito likovnija od primjerka iz Ravlića pećine. Osim tipološke sličnosti izražene kroz sjedeći stav, te dvije figurine povezuje i sličnost u prikazivanju odjeće koja je na sličan način predstavljena i na primjerku iz Pokrovnika. Međutim, ozbiljnu poteškoću u njihovom čvršćem povezivanju čini dosta dug vremenski raspon koji ih razdvaja, budući da nalaz iz Pokrovnika pripada ranom neolitiku. Eventualna pretpostavka o mogućnosti njihova povezivanja preko danilske kulture u ovomu trenutku ne bi imala svoje uporište, budući da su svi poznati primjerci danilske antropomorfne plastike i u tipološkom i u ikonografskom smislu vrlo daleko od oba ova nalaza. S druge strane, u nedostatku drugih elemenata, odnosno prihvatljivih nalaza koji bi omogućili uspostavljanje relacija prema nekim drugim sredinama, a tako otvorili mogućnosti povezivanje ove figurine s nekim drugim kulturnim područjem, teško bi bilo tvrditi kako je njezina prisutnost u Ravlića pećini, a to vrijedi i za primjerak iz Pokrovnika, primarni rezultat ili posljedica veza s drugim kulturama ili kulturnim područjima.50 Nikakve zaključke u tom smislu nije moguće izvesti ni iz sjedećega položaja u kojemu je figurina izvedena, jer je to jedan od uobičajenih načina njihova prikazivanja na brojnim nalazištima u različitim kulturama i u svim vremenskim odsjecima neolitika, a koje bi ovdje bilo posve besmisleno navoditi. S obzirom na to, držim opravdanim tu figurinu promatrati kao lokalnu pojavu koja je, razumije se, u osnovi povezana s onom ideologijom neolitičkih zajednica koja antropomorfnu plastiku afirmira kao središnju pojavu njihove duhovnosti i ritualne prakse, premda ta praksa u neolitiku širega jadranskog prostora nije dosegnula onu razinu koju je imala na područjima drugih neolitičkih zajednica i kulturnih područja. U tom kontekstu nije ni potrebno težiti ka pronalaženju nekih određenih izvora, a pogotovo ne izravnog podrijetla figurine iz Ravlića pećine s nekog drugog prostora, jer sama njezina prisutnost nije izraz te vrste odnosa, nego ilustracija širenja općih ideoloških koncepcija psihosocijalnih zajednica neolitičkoga svijeta.

Drugi nalaz, koji pripada stupnju IIA, posve je drukčiji i daleko problematičniji, ne samo za interpretiranje nego i za elementarno raspoznavanje oblika, pa čak i same namjere.

Naime, za razliku od prethodnoga, za njegovu izradbu nije upotrijebljena uobičajena vrsta gline, a i primijenjeni tehnički postupak uvelike se razlikuje od načina izradbe drugih keramičkih nalaza. U fino pročišćenu glinu dodana je minimalna količina primjesa, iznimno fine granulacije. Površina je fino poravnata ali nije glačana, a pečenje je ujednačeno pa i


obje površine i presjek imaju posve jednak svijetlosivi ton. Nalaz je sačuvan samo djelomice i očigledno je dio neke cjeline, ali o njezinoj veličini nije moguće izreći nikakav sud. Štoviše, posve je nejasno o kakvom bi se prikazu moglo raditi i može li se uopće govoriti o njegovom antropomorfizmu. No, ni namjera izvođenja neke forme, a ni postizanja plasticiteta nisu upitni. Zaobljene površine i šupljina sugeriraju na neku vrstu recipijenta, pa se i nalaz doima kao ulomak posude. Drugi zahvati sačuvani su u minimalno, i to u obliku pravokutne plastične forme izvedene na vanjskoj površini. Na njezinoj je površini duboko urezan „V“ motiv koji je i sam vjerojatno dio neke likovne cjeline izvedene u kombinaciji reljefa i urezivanja. No, o kakvoj se cjelini radi moguće je samo nagađati; sl. 50.


a b

c

2. PaleteVeć pri prvoj objavi rezultata iskopavanja,51 ovim terminom, dosta

neuobičajenim u prapovijesnoj arheologiji, obuhvaćena je jedna posve specifična vrsta nalaza koja se, koliko mi je poznato, u izvješćima s dosadašnjih iskopavanja sličnih nalazišta iznimno rijetko objavljuju,52 a u najboljem slučaju tek sumarno navode.53 Riječ je o nalazima nekoliko manjih kamenih ploča s dobro sačuvanim ostatcima crvene boje, koje po mome mišljenju imaju iznimno veliku dokumentarnu vrijednost. Njihova je dokumentarnost utoliko veća što pripadaju hvarskoj kulturi u njezinom punom razvoju; sl. 50-51.

Kakva je bila namjena tih ploča? Odgovor na to pitanje, čini mi se, nije teško dati. Naime, već je u nazivu

nalaza u dobroj mjeri istaknut, ako ne i posve određen, i njihov karakter. No, da bi taj naziv i njime određena namjena bili potkrijepljeni i odgovarajućim podacima, potrebno je istaknuti i sljedeće:

Ostatci crvenog pigmenta sačuvani se na sredini plohe u jednom sasvim amorfnom obliku. Ne mogu se uočiti nikakvi smišljeni potezi, likovi, niti neka određena kompozicija, iako je površina s tragovima sasvim jasna. Već samim tim otpada i mogućnost bilo kakva oblika likovnog izražavanja, izvođenja jednostavnih ili složenijih kompozicija, a samim time isključena

51 B. MARIJANOVIĆ, 1981., 13-14.52 A. ŠAJNEROVÁ-DUŠKOVÁ – J. FRIDRICH – I. FRIDRICHOVÁ-SÝKOROVÁ, 2009., 1-10, Fig. 1-2, 8.53 Achilleion: Sh.WINN – D. SHIMABUKU, 1989, 37; C. PERLÈS, 2001., 194; Franchthi: K. D. VITELLI – J. A. DENGATE, 1999., 68; Vinča: Ј. ВUKOVIĆ – М. IGNJATOVIĆ – D. ŠLJIVAR, 2008., 132, sl. 49; Lepenski vir: D. ANTONOVIĆ, 2008., 304, bilješka 1; itd.


je i mogućnost simbolično-magijskoga ili kakvoga drugog ritualnog ili kultni karaktera nalaza.

Nadalje, sve su ploče posve amorfna oblika, bez ikakvih vidljivih tragova obradbe, pokušaja oblikovanja ili smišljenog postizanja neke forme, niti na njima ima tragova makar i minimalna dorađivanja. Samim time otpada svaka moguća pomisao kako je boja trebala pojačati opći dojam ili neka pojedinost cjeline.

S obzirom na prethodno navedeno, držim očitim kako se u ovomu slučaju ne radi o nalazima koji su na bilo koji način povezani s duhovnim aspektima kasnoneolitičke zajednice iz Ravlića pećine, nego o predmetima koji imaju posve praktičnu svrhu. Njihovu svrhovitost sugerira već i sam pigment sačuvan na njihovim plohama, posve podudaran s pigmentom koji je korišten za izvođenje ukrasa na jednom dijelu keramičkih izrađevina. Pri tomu nemam u vidu vrstu i kemijski sastav boje, budući da takve analize nisu provedena, već samo opći vizualni dojam. Između boje sačuvane na ukrasima keramičkih posuda i one na kamenim pločama nema nikakvih razlika. Promatrane u tom kontekstu, pronađene ploče mogle bi biti sasvim dobra ilustracija jednoga dijela tehničkih postupaka primijenjenih u izradbi slikane keramike. Pronađene ploče u tom su procesu mogle poslužiti samo kao pribor za pripremanje boje korištene pri izvođenju ukrasa.

Tako pripremljena boja mogla se odmah uporabiti, ali prema potrebi i čuvati. Na tu mogućnost upućuju nalazi nekoliko krupnijih ulomaka neukrašenih posuda na čijim su unutarnjim dijelovima stijenki posve dobro sačuvani debeli premazi iste takve crvene boje. Kako te posude ulaze u krug standardnih keramičkih oblika, teško im je pripisati neki kultni smisao ili ma kakvu drugu namjenu povezanu s kultnim procedurama, jednako kao što ih, upravo zbog boje na unutrašnjim dijelovima, nije moguće promatrati kao predmete utilitarnoga karaktera u smislu svakodnevne namjene. S druge strane, kako u ostatcima tih premaza nema nikakvih naznaka kakvog smišljenog poteza, likova ili ikakve kompozicije, ostaje jedino mogućnost da ti ulomci pripadaju posudama koje su služile kao neka vrsta spremnika za čuvanje ranije pripremljene boje.

Sl. 51Fotografija: D. Vujević

Sl. 52Fotografija: D. Vujević

S druge strane, nalazi tih ploča pružaju i stanovitu mogućnost spekuliranja o vrsti i podrijetlu korištene boje. Naglašavam spekulativnost tih razmatranja s obzirom na to da su te mogućnosti sasvim posrednoga karaktera i dopuštaju iznošenje samo vjerojatnih pretpostavki ali ne i decidiranih zaključaka. Naime, prihvaćanjem pretpostavke da ploče doista predstavljaju neku vrstu podloge na kojoj je boja pripremana, mora se usvojiti i pretpostavka da su one, u stvari, služile kao žrvnjevi za grubo mrvljenje i fino usitnjavanje neke čvrste tvari iz koje je boja dobivana. Samim tim, došlo bi se i do zaključka da

Sl. 51 Sl. 52


je u pitanju boja mineralnoga podrijetla. No, to su ipak samo razmatranja, a ne sasvim egzaktni rezultati.

Na kraju, moram naglasiti da postojanje tih nalaza, neovisno o prihvatljivosti pojedinih aspekata izložena mišljenja, predstavlja važan prilog uvećanju dosadašnjeg znanja o tehnologiji izrade jednoga dijela keramike hvarske kulture.

3. PintaderaKlasičnoj hvarskoj kulturi, odnosno stupnju IIB Ravlića pećine pripada

i jedan posve izniman nalaz otkriven tijekom iskopavanja 2008.54 Riječ je o keramičkom predmetu – dužine 5,1 cm, promjera 2,9 cm – izrazito valjkasta oblika, perforiranim čitavom dužinom korpusa, koji pripada skupini nalaza kakvi su u većem ili manjem broju primjeraka pronalaženi na brojnim neolitičkim nalazištima na Bliskom istoku i u jugoistočnoj Europi,55 a za koje se, neovisno o tipološkim divergencijama i variranjima, među ostalim koristi i termin pintadera.56 Primjerak iz Ravlića pećine karakterizira i vrlo bogat ukras, izveden između dviju linija, duboko užlijebljenih, odnosno urezanih tupim instrumentom, na suprotnim krajevima cilindra, a čine ga dvije međusobno povezane spirale koje ispunjavaju čitavu površinu ukrasnoga polja. Premda nisu modelirane i visinom ne prelaze površinu korpusa pintadere, spiralne zavojnice imaju izrazito naglašen plasticitet koji je postignut dubokim žlijebljenjem spiralnih zavojnica, s jedne, te djelomičnim izrezivanjem površine pintadere između spirala, s druge strane; T. L, 1a-d.

Osim jasne stratigrafske pozicije, pripadnost stupnju IIB posve jasno pokazuju spiralni motivi izvedeni na pintaderi, koji su konceptualno gotovo posve podudarni ili vrlo bliski ne samo ukrasima na slikanoj keramici nego i znatno rjeđe zastupljenim istovrsnim ukrasima izvedenim tehnikom urezivanja.

Osim toga, ovdje je potrebno naglasiti i činjenicu da uz pintaderu nisu vezane nikakve posebne okolnosti nalaza, da ona nije dio nikakve cjeline kojoj bi bilo moguće pripisati posebno značenje, niti su joj na bilo koji način pridruženi neki drugi nalazi kojima bi zbog tipoloških ili nekih drugih posebnosti bilo moguće pripisati ekskluzivno značenje i smisao. Drugim riječima, pintadera iz Ravlića pećine pronađena je u istim okolnostima u kojima su pronađeni i svi ostali nalazi u sloju hvarske kulture.

Nalazi toga tipa nisu zastupljeni u poznatom fundusu hvarske (hvarsko-lisičićke) kulture, a i na istočnoj su jadranskoj obali općenito iznimno rijetki. Osim primjerka s Crnog vrila koji pripada ranom neolitiku i tipološki je posve drukčiji,57 poznata je još samo jedna cilindrična pintadera s Limske gradine koja bi zbog ukrasa na keramičkim nalazima s kojima se povezuje, mogla pripadati danilskoj kulturi, premda ukrasi na samoj pintaderi nisu tipični za tu kulturu.58

Ako se prihvati mogućnost da primjerak s Limske gradine doista pripada srednjem neolitiku, to bi značilo da u neolitiku istočnoga Jadrana, u najboljem slučaju, svakom od njegovih osnovnih vremenskih odsjeka pripada samo po jedan takav nalaz. Izrazita malobrojnost nalaza toga tipa na jadranskom području, odsutnost posebnosti u uvjetima njihova nalaza koje bi same po sebi barem upućivale ili sugerirale, ako ne jasno ukazivale na određena rješenja ili bi barem ograničavale broj pitanja koja postoje u vezi s njima, te naglašena razilaženja oko interpretiranja njihove funkcije, značenja i uporabe,59 uključujući i razmišljanja utemeljena na eksperimentalnim

54 Nalaz je već objavljen, a ovdje se prenosi veći dio teksta; B. MARIJANOVIĆ, 2008. 55 O. CORNAGGIA CASTIGLIONE, 1956.; J. MAKKAY, 1984.; T. DZHANFEZOVA, 2003.; T. DZHANFEZOVA, 2003a.; R. SKEATES, 2007.; G. NAUMOV, 2008. i drugi. – k 56 Uz navedeni, u stručnoj se literaturi koriste i drugi termini: stamp seal, stamp, calculi, ear plug, contract ili token. Usporediti: J. MAKKAY, 1984.; M. BUDJA, 2003.; R. SKEATES, 2007. i dr.57 B. MARIJANOVIĆ, 2009., T. T. XXVIII, 4.58 K. MIHOVILIĆ – B. TERŽAN – B. HÄNSEL – D. MATOŠEVIĆ – C. BECKER, 2002., 19, sl. 1.59 J. MELLART, 1967., 209, 220; J. MAKKAY, 1984., 91; C. PERLÈS, 200l., 252; M. BUDJA, 2003., 119; M. M. G. P. AKKERMANS - M. VERHOEVEN, 1995.; K. BAĆVAROV, 2003., 82; R. SKEATES, 2007., 186, 195; G. NAUMOV, 2008., 69-73, 74-77, itd.


istraživanjima,60 razumije se, ne otvaraju velike mogućnosti ni u pokušaju rješavanja tih pitanja vezanih uz primjerak iz Ravlića pećine. Ipak, kako se radi o iznimnom nalazu koji već sam po sebi pobuđuje pozornost, ovdje ću u mjeri u kojoj je to moguće i na prostoru koji mi stoji na raspolaganju iznijeti neka osnovna razmišljanja.

Prvo. Posve sam suglasan s mišljenjem G. Naumova da u razumijevanju funkcije, značenja i uporabe pintadera nije moguće, a rekao bih nije ni potrebno, pribjegavati nekom općem rješenju koje bi obuhvatilo sve nalaze te vrste,61 i to ne zbog njihovih velikih divergencija tipološke i stilske naravi, nego u prvom redu zbog toga što su mnogi od njih pronalaženi u posve različitim kontekstima, čak i na jednom istom nalazištu. Samo po sebi, to bi trebalo značiti da se vjerojatna multifunkcionalnost nameće kao najprirodniji odgovor na pitanje njihove svrhovitosti. Razumije se, takav pristup podrazumijeva vrlo široku skalu rješenja, a njihovu je vjerojatnost po mome mišljenju potrebno procjenjivati u odnosu na kontekstualnost svakog pojedinačnog primjerka, čak i na jednom istom nalazištu, posebice kada je riječ o aplikativnosti rješenja naglašeno teorijske naravi.

Drugo. Premda prethodno polazište ne isključuje ni jednu od onih interpretacija koje su u literaturi već iznesene, u konkretnom primjeru nisam sklon pretpostavci da bi ukras izveden na pintaderi iz Ravlića pećine mogao imati vrijednost identifikacijske oznake kolektiviteta u komunikacijskim odnosima s drugim zajednicama,62 niti da je bio namijenjen za otiskivanje oznaka na keramičkim posudama kao prepoznatljivim odrednicama podrijetla i pravca distribucije ili prirode materijala koju posude sadržavaju.63 Naime, niti u Ravlića pećini, niti na drugim nalazištima hvarske kulture, a niti na nalazištima onih kultura s kojima su njezini nositelji održavali ekonomske i druge veze, nisu zabilježeni nalazi koji bi takve mogućnosti podržavali. Štoviše, i sama tehnika pečatiranja s kojom bi se pri uporabi pintadere za takve namjene moralo računati, u hvarskoj je kulturi posve nepoznata. S druge strane, tako pretpostavljena praksa uporabe pintadera podrazumijevala bi i pretpostavku o specijaliziranoj produkciji keramičkih posuda i njihovoj predodređenosti primarno za takve namjene već u postupku izradbe, a u daljnjoj projekciji spomenute funkcije pintadera to bi uključivalo i pretpostavku o vrlo "uhodanim" trgovačkim mehanizmima i standardiziranim vrstama predmeta razmjene. Napokon, to bi podrazumijevalo i postojanje produkcijskih središta “specijaliziranih” za proizvodnju i distribuciju određene vrsta dobara. Čini mi se da je u ovako zamišljeni prijedlog funkcije, značenja i uporabe pintadera uključeno više pretpostavki nego što bi to bilo prihvatljivo, barem kada je riječ o pintaderi iz Ravlića pećine i hvarskoj kulturi. Naime, unatoč nekim stilskim posebnostima na pojedinim nalazištima u koje sa svojim ukrasima spada i Ravlića pećina IIB, hvarska kultura predstavlja koherentnu kulturnu cjelinu, a najvažniji dijelovi njezina teritorija – posebice Hercegovina – kompaktne su prostorno-privredne cjeline u kojima nema itnih razlika ni u privrednim strategijama ni u unutarnjoj dinamici funkcioniranja partikularnih psihosocijalnih zajednica.

Treće. Premda sam, jednako kao i neki drugi autori, nalaze toga tipa, pronađene izvan kontekstualnih posebnosti, veoma sklon promatrati kao instrumente posve prikladne za izvođenje ukrasa na odjeći ili pak za ukrašavanje dijelova tijela, pa i nekih drugih medija,64 a valjkasti oblik pintadere s perforiranim korpusom upravo i sugerira takvu namjenu, dužan sam naglasiti da na primjerku iz Ravlića pećine nije moguće uočiti bilo kakve

60 E. T. TALALAY, 1993., 46; M. BUDJA, 2003., 116. D. GHEORGHIU, 2008. 61 G. NAUMOV, 2008., 78-79. Svoje stavove autor je iznio u još jednoj prigodi; G. NAUMOV, 2008a., 185-201. 62 E. T. TALALAY, 1993., 46; M. BUDJA, 2003., 116.63 M. M. G. P. AKKERMANS - M. VERHOEVEN, 1995., 21-25; E. T. TALALAY, 1993., 46; M. BUDJA, 2003., 116.64 J. MELLART, 1967., 220; J. MAKKAY, 1984., 91; C. PERLÈS, 200l., 252; M. BUDJA, 2003., 119; A. PRIJATELJ, 2007., 242, 240-242, Fig. 4-6.


ostatke pigmenta. Nedostatak tih tragova, istina, ne mora imati odlučujuće značenje za eventualno takvo funkcionalno određivanje primjerka iz Ravlića pećine, ali se ne smije ni posve zanemariti ili smatrati čistom slučajnošću, posebice s obzirom na činjenicu što su na mnogim ulomcima keramike, ukrašenih u crusted tehnici, slikani ukrasi vrlo dobro sačuvani. Jednako su dobro sačuvani ostatci pigmenta i na kamenim pločama koje sam i ovdje, a i u ranijoj objavi nazvao paletama.65 Doduše, ovdje treba naglasiti i to da eventualna takva namjena pintadere iz Ravlića pećine ne mora ni približno podrazumijevati jednaku razinu vidljivih ostataka boje. Naime, za razliku od ukrasa na keramici ili nekom drugom mediju, čiji je osnovni cilj izvođenja, neovisno o razlozima, upravo njihova vidljivost, instrumenti koji su za takvo što služili ili mogli poslužiti, uključujući i one namijenjene prenošenju koloriranih uzorka, imali su funkciju samo prenijeti i na drugi medij otisnuti željeni uzorak ili kompoziciju, zbog čega se pigment na njihovoj površini nije ni trebao, a ni smio zadržati.

Četvrto. Premda u vjerojatnoj multifunkcionalnosti pintadera nije isključena ni mogućnost njihove uporabe kao oznake individualnoga identiteta ili "hijerarhijske pozicije" neke osobe u određenoj psihosocijalnoj zajednici, moram naglasiti da mi takva mogućnost kod primjerka iz Ravlića pećine ne izgleda prihvatljivom. Štoviše, takvu mogućnost ne sugeriraju ni uvjeti u kojima je pronađena. Pri tomu, razumije se, mislim na onaj oblik individualnoga identiteta koji kod istovrsnih primjeraka pintadera na drugim nalazištima proizlazi iz samih okolnosti nalaza, odnosno iz njihove povezanosti s tamošnjom pogrebnom praksom,66 a u osnovi podrazumijeva primarno sociološke aspekte identiteta i hijerarhije. Međutim, ova suzdržanost prema pripisivanju takve funkcije primjerku iz Ravlića ne znači posvemašnje isključivanje nekih drugih oblika označavanja identiteta i "hijerarhijske pozicije". Pri tomu mislim na onu vrstu označavanja tog identiteta koja bi mogla biti povezana s religijskom praksom stanovnika toga nalazišta. U tom mi se kontekstu posebno važnom čini vizualna i konceptualna relacija koja postoji između ukrasa izvedena na pintaderi i ukrasa izvedenih na brojnim ulomcima keramike, a zbog kojih Ravlića pećina IIB i ima posebno značenje u cjelini hvarske (hvarsko-lisičićke) kulture i njezina kulturnog identiteta.67 Međutim, ovdje ne mislim na onaj aspekt te vizualne relacije koji proizlazi iz opće likovnosti svojstvene ovome nalazištu, već na onaj aspekt te relacije koji bi mogao biti povezan s religijskim zamislima i koncepcijama, odnosno s religijskom ideologijom općenito.68 Naime, kao što je poznato, a i ovdje je i naglašeno i vidljivo, slikani ukrasi na keramici Ravlića pećine IIB izvedeni su u crusted tehnici, isključivo debelim namazom crvenom, uz dominaciju spiralnih i spiraloidnih motiva koji tvore složene kompozicije i pokrivaju pretežit dio stijenki, a uz vanjsku ukrašavana je i njihova unutarnja površina. Sve navedene okolnosti tu skupinu keramičkih nalaza čine posve neuporabljivim za bilo kakvu praktičnu namjenu i nedvojbeno upućuju na njihovu ekskluzivnu povezanost s posebnim prigodama i praksom koja proizlazi iz ideja i zamisli u čiju je meditativnu bit na razini raspoloživih podataka vrlo teško proniknuti. Međutim, ideološka strukturiranost prakse, koja uključuje i spomenuti ukrasni sustav i ekskluzivnu namjenu čitave keramičke skupine, u tomu kontekstu i nije bitna ili barem ne onoliko koliko je u tomu kontekstu bitno vizualno korespondiranje ukrasa s pintadere i keramičkih ulomaka. Naime, ako se prihvati ekskluzivnost u namjeni keramičkih posuda, a ona je po svemu sudeći neupitna, istovrsna namjena mogla bi se pripisati i

65 B. MARIJANOVIĆ, 1981., 13-14.66 J. MELLART, 1967., 209; A. U. TÜRKCAN, 2006., 46; K. BAĆVAROV, 2003., 82; R. SKEATES, 2007., 186, 195. 67 U stručnoj je literaturi već ukazano na naglašenu vizualnu relaciju između ukrasa izvedenih na pintaderama i keramici; G. NAUMOV, 2008., Fig, 1-2.68 G. NAUMOV, 2008a., 198.


samoj pintaderi kao instrumentu korištenom u ritualnoj praksi, zbog čega je vizualno korespondiranje s ostalim predmetima namijenjenim istim potrebama posve prirodno, a rekao bih i prijeko potrebno, jer je utemeljeno na istoj i posve određenoj ideji. U takvoj religijskoj praksi jedan dio obreda mogao se zasnivati i na provođenju različitih procedura u kojima su se mogli, a vjerojatno i jesu, koristiti svi instrumenti koji su primjereni cilju rituala. U tomu kontekstu i pintadera iz Ravlića pećine mogla je biti posve primjerena potrebama i postupcima koje je u tim prigodama provodio «upućeni» pripadnik zajednice, pa bi se i pintaderi, s jedne strane, moglo pripisati značenje individualne identifikacije predvodnika procedura i postupaka, odnosno na taj način shvaćene “hijerarhijske pozicije”. S druge strane, ni keramičke posude ni pintadera ne bi imale značenje simbola, nego samo instrumenata u ritualu koji je sastavni dio “religijske procedure”, dok bi ukrasi mogli imati značenje simbola samoga kulta.69

Dakako, ni ritual ni kult s kojima je cjelina tih nalaza eventualno povezana, nije moguće ni izdaleka rekonstruirati, a još je manje moguće raspravljati na koji se način i u kojim prigodama provodio, tko je sve u njemu sudjelovao i koji je njegov cilj uopće bio.70 No, to i nije predmet ovoga razmatranja. Ako je ovo rješenje namjene pintadere iz Ravlića pećine prihvatljivo, to znači da su motivi izvedeni na njezinoj površini mogli biti prenošeni ne samo na različite medije nego i u svim prigodama koje izlaze iz svakodnevne rutine, a uključuju "propisanu" religijsku proceduru i postupke.

F) Kulturni i kronološki odnosi Iz izložene keramičke građe jasno je vidljivo da je ta faza Ravlića pećine

povezana s posve drukčijim kompleksom znanstvenih problema, što je i sasvim prirodno s obzirom na njezinu kulturnu i vremensku pripadnost i unutarnju razvojnu dinamiku. Naime, već u poglavlju o stratigrafiji nalazišta tu sam fazu označio predstavnikom kasnog neolitika i ranog eneolitika, što u danim okolnostima podrazumijeva pripadnost hvarskoj (hvarsko-lisičićkoj) kulturi. Isto tako, ovu sam fazu podijelio na tri razvojna stupnja koja u uobičajenoj dinamici razvoja svake kulture označavaju ranu, zrelu i kasnu fazu. Ta je podjela utemeljena na stilsko-tipološkim odlikama keramičkih nalaza, njihovim stratigrafskim odnosima i razlikama koje u tom smislu postoje između pojedinih skupina nalaza, odnosno užih vremenskih sekvencija kojima pripadaju i koje karakteriziraju. Kako su te razlike sasvim očigledne, ovdje nije potrebno zadržavati se na iznošenju svih argumenata u prilog navedene podjele. Znatno važnija od toga jesu ona pitanja koja se tiču karaktera pojedinih stupnjeva predložene periodizacije, a to znači i pitanja razvojne dinamike i karaktera kulture u cjelini, pa ću se na tim pitanjima i detaljnije zadržati. No, prije nego što prijeđem na tu problematiku, moramo još jednom naglasiti kako ta tri stupnja faze II, unatoč evidentnim razlikama, tvore čvrstu cjelinu kroz koju se provlači niz zajedničkih odlika formalno-tipološke i tehnološke prirode.

U tom kontekstu stupanj IIB stvara najmanje poteškoća. Naime, iako u keramičkoj građi koja ga ilustrira ima pojava svojstvenih samo Ravlića pećini, već i površan pregled nalaza uvrštenih u taj stupanj u cjelini pokazuje tipične odlike klasične hvarske kulture poznate s niza drugih nalazišta, pa tu neki poseban komentar u smislu temeljne kulturne determinacije i nije potreban.

Međutim, u keramičkoj građi početnog stupnja ove faze (stupanj IIA) izrazito je naglašena nešto starija tipološka tradicija, dobro vidljiva u onim

69 G. NAUMOV, 2008., 68 s pregledom literature; G. NAUMOV, 2008a., s pregledom literature.70 Slična pitanja postavlja i A. Prijatelj: „On what occasions do people of decorate their skin with paintings. Do modes of decorating men and women differ? Who is allowed to decorate their skin with paintings? When printing on skin, how many pintaderas and colors are employed?“ A PRIJATELJ, 2007., 242.


tipovima posuda koje je bez poteškoća moguće komparirati sa standardnim tipološkim odrednicama danilske kulture. Ta tipološka srodnost očituje se u podjednakoj mjeri i kod grube i kod fine keramike, ali je ova druga keramička kategorija u tom smislu daleko važnija. Kao potvrdu prethodne konstatacije dovoljno je navesti samo neke od keramičkih tipova koji ga karakteriziraju, a koji istodobno čine bitne i vrlo karakteristične pojave u keramografiji danilske kulture. Tako, npr., sve bikonične šalice i zdjele, piriformne posude, plitice i sl. bez ikakvih odstupanja postoje tijekom čitavog trajanja danilske kulture.71 Jedina razlika u odnosu na danilsku kulturu vidljiva je u ukrasnom sustavu, koji je tamo bogat i raznovrstan, dok je u Ravlića pećini IIA veoma oskudan i stereotipan. Izuzimajući tu razliku, stupanj IIA, gledano u cjelini, gotovo ostavlja dojam pripadnosti danilskoj, a ne ranoj fazi hvarske kulture. No, to i jeste najvažnije pitanje u genezi hvarske kulture, u kojem, unatoč prilične usuglašenosti mišljenja o njezinim izvorima, u posljednje vrijeme postoje i bitna odstupanja, posebice u pristupu tom problemu.72 No, da bih potkrijepio mišljenje kako se ne radi o danilskoj, nego o hvarskoj kulturi, moram podsjetiti na neke činjenice koje sam naglasio već u prethodnom izlaganju. Naime, osim bikonično profiliranih posuda, koje daju poseban pečat ovom stupnju Ravlića pećine i upućuju na povezanost s danilskom kulturom, veoma važan tip posuda toga stupnja jesu i zdjele sa zaobljenim profilom. Ta okolnost sama po sebi nema neko naročito značenje jer se svi ti tipovi, manje-više, javljaju i u danilskoj kulturi. Međutim, dok se određene varijante bikoničnih tipova isključivo javljaju samo u ovomu stupnju, zdjele sa zaobljenim profilom jedna su od najvažnijih karakteristika IIB stupnja, i to u neizmijenjenom ili gotovo neizmijenjenom obliku. Ukoliko se i radi o izmjenama, one se očituju kroz obogaćenje varijanti, a nikako u oštrim i naglim smjenama tipova. Prema tomu, zdjele sa zaobljenim profilom pojavljuju se kao veoma siguran i čvrst argument koji govori u prilog kulturnog jedinstva stratigrafski dobro posvjedočene veze između stupnja IIA i stupnja IIB, oko čije pripadnosti hvarskoj kulturi nema nikakvih dvojbi. To je vrlo važna okolnost. S druge strane, odsutnost klasičnog danilskog načina ukrašavanja u stupnju IIA ima, također, veoma veliku dokumentarnu vrijednost jer ne ostavlja ni teoretsku mogućnost da se zbog tipološke srodnosti s danilskom kulturom taj stupanj s njom i posve poistovjeti.73 Naime, takva fizionomija stupnja IIA, uz današnje poznavanje razvojnoga puta i bitnih stilskih determinanti danilske kulture, isključuje svaku mogućnost njegova izjednačavanja s klasičnom danilskom kulturom, pa bi time ostala posve teoretska mogućnost njegova tumačenja kao predstavnika jedne sasvim rane faze danilske kulture, Međutim, kako bi to istodobno podrazumijevalo i postojanje znatne vremenske praznine između stupnjeva IIA i IIB, treba odmah naglasiti kako bi takva konstrukcija bila u izravnoj suprotnosti s općim stratigrafskim pokazateljima i prethodno istaknutim značenjem zdjela sa zaobljenim profilom u povezivanju tih dvaju stupnjeva.

Prema tomu, posve je jasno kako u slučaju stupnja IIA nije moguće govoriti o danilskoj kulturi, već samo o njezinim elementima. Drugo je pitanje kako protumačiti prisutnost tih elemenata u ranoj fazi hvarske kulture. Po mome mišljenju, već i sama prisutnost, a pogotovo dominacija danilskih elemenata u stupnju IIA, može biti samo posljedica jedne veoma jake autohtone komponente, a tu se podrazumijeva i populacijska osnova, koja sudjeluje u formiranju hvarske kulture. To bi bila kulturološka bit ovako strukturiranog toga stupnja (stupanj IIA) Ravlića pećine.

71 J. KOROŠEC, 1958., T. XLVIII, 4, T. XLIX, 1, T. LXXIX, 1, 2; T. CXII, 2 i dr.72 Za pregled mišljenja o odnosu danilske i hvarske kulture usporediti: Š. BATOVIĆ, 1970., 5- 21.73 Doduše, baveći se primjerima importa na neolitičkim nalazištima u Dalmaciji, N. Petrić je iznio mišljenje da bi se ukrasni motivi na posudi sa sl. 45 mogli uspoređivati s danilskom kulturom; „Primjerak iz Ravlića pećine u tom smislu također predstavlja zanimljiv primjer vrlo velike posude (MARIJANOVIĆ, 1981., T. XV.), koja keramografski odgovara trobojnoj keramici Gudnja kulture, ali ikonografski takve motive imamo jedino u Danilu (KOROŠEC, 1958., T. XXXVIII., 8; T. XLVII., 3; T. XVII., 1-2; T. XVIII., 1, 3; T. XXXI., 4-5)“; N. PETRIĆ, 2004., 199.


Ta je činjenica vrlo važna za sagledavanje i rješavanje pitanja podrijetla i evolucije hvarske kulture, posebice s obzirom na još uvijek aktualnu podjelu njezine razvojne dinamike koju je prije tri desetljeća predložio Š. Batovića.74 Prihvaćajući u cjelini tezu citiranog autora o primarno autohtonom i kontinuiranom razvoju čitavog neolitika istočne jadranske obale, utemeljenog na kritičkoj analizi i reviziji ranije iznesenih mišljenja o odnosu danilske i hvarske kulture i valorizaciji rezultata novih istraživanja, moram se posebno osvrnuti na karakter i sadržaj pojedinih faza predložene periodizacije. Naime, Š. Batović je hvarsku kulturu, slijedeći ustaljenu podjelu prema troperiodnom načelu, podijelilo na ranu, zrelu i kasnu fazu. To je i sasvim normalan proces u zakonomjernosti i postupnoj evoluciji svake kulture, i tu se nikakve zamjerke ne mogu staviti. Međutim, problem se zaoštrava kada je u pitanju sadržaj pojedinih faza njezina razvoja. Slijedom predložene perodizacije, odmah se uočava da je Š. Batović, dosljedno svojoj osnovnoj ideji prerastanja jedne kulture u drugu, prvu fazu hvarske kulture poistovjetio s danilskom prenoseći sve bitne odlike zrele faze danilske u ranu fazu hvarske kulture.75 Pri tomu, posebno imam u vidu klasične oblike danilskog ukrašavanja slikanjem, bogati i složeni sistem spiraloidne ornamentike izveden udubljivanjem i izrezivanjem, te za danilsku kulturu veoma karakteristične ritone i itifalične keramičke izrađevine. Već je tu moguće staviti prvu zamjerku. Naime, prenošenjem svih tipskih odlika jedne kulture u drugu, bez unošenja nekih bitnih promjena, dolazi se u potpuno apsurdnu situaciju u kojoj nema nikakva smisla izdvajati dvije različite kulture, ako su njihove fizionomije determinirane posve istovrsnim tipološkim i ukrasnim pojavama. U tom slučaju, to nikako ne mogu biti dvije posve različite nego jedna jedinstvena kultura s internim razvojem kroz veoma dug vremenski raspon. Koliko mi je danas poznato, tako duga evolucija trajala je samo u okviru vinčanske kulture, a i tu ima bitnih promjena. Premda ta konstatacija nema značenje presudnog argumenta, potrebno je podsjetiti kako se u svim ostalim primjerima smjene kultura taj proces odvija kroz degenerativni stupanj starije i inicijalni stupanj mlađe kulture, te da se autohtona osnova više osjeća u tradiciji nego u izravnom prenošenju i zadržavanju vodećih i klasičnih odlika starije kulture. Uostalom, završni stupanj svake kulture upravo i podrazumijeva odumiranje njezinih tipskih odlika, reduciranje i osiromašenje ukrasnoga stila, a često i veću ili manju prisutnost odlika koje će se razviti tijekom dalje evolucije. U predloženoj periodizaciji Š. Batovića takvu zakonomjernost razvoja, potvrđenu na nizu nalazišta različitih kultura i kulturnih skupina, nije moguće uočiti.

S druge strane, prenošenjem i zadržavanjem svih bitnih odlika danilske i tijekom čitavoga trajanje hvarske kulture ostavlja se potpuno neobjašnjenom izrazita divergentnost koja postoji između pojedinih stupnjeva hvarske kulture na različitim točkama njezine rasprostranjenosti. Doduše, autor je to posredno objasnio postojanjem nekoliko regionalnih varijanti, koje se, gledano u cjelini, znatno razlikuju u svim osnovnim manifestacijama, pa zbog toga više djeluju kao posve različite kulturne pojave, a ne kao varijante jedne jedinstvene kulture.76 Ilustracije radi, samo ću podsjetiti kako se lisičićka varijanta i varijanta izdvojena u Smilčiću razlikuju ne samo u pojedinostima nego i u cjelokupnom izrazu, te da varijanta na srednjodalmatinskim otocima ima više dodirnih točaka s Lisičićima nego sa Smilčićem, što je, s obzirom na njihov prostorni raspored, vrlo čudna okolnost.77 S druge strane, teza o izoliranom ili disparatnom razvoju, koja bi eventualno proizlazila iz većeg broja varijanti među kojima postoje bitne

74 Š. BATOVIĆ, 1979., 592-610.75 IBID.76 IBID.77 IBID.


razlike, ne bi bila prihvatljiva u uvjetima razvedenosti istočne jadranske obale i neograničenim komunikacijskim mogućnostima koje se, zahvaljujući tomu, pružaju.

Osim toga, stratigrafija Ravlića pećine, kojoj se može pokloniti puno povjerenje, ukazuje na sasvim različit razvoj hvarske kulture, onako kako to sugerira već istaknuti karakter stupnja IIA, u kojemu su zastupljene neke od bitnih determinanti danilske kulture. Međutim, to se prije svega odnosi na tipove posuda, a neusporedivo manje na ukrasni sustav. Budući da ta faza Ravlića pećine, izuzimajući sloj starijega neolitika s kojim nema ništa zajedničkoga, označava najraniju etapu u kasnijem kontinuiranom životu u Ravlića pećini, jasno je da početak života na tomu mjestu pada u vrijeme koje odgovara samom kraju danilske i početku hvarske kulture. O tome ne svjedoče samo pojave u tipologiji keramičkih nalaza nego i tehnologija njezine izradbe, a tipološka raznovrsnost i visok tehnološki domet ukazuju na dugotrajnu tradiciju utemeljenu u prethodnom razvoju. S druge strane, znatno siromašniji ukrasni sustav, u kojem posve nedostaju karakteristična spiraloidna ornamentika i slikanje, govori da keramografske pojave bliske danilskoj kulturi imaju samo značenje reminiscencija na prethodni kulturološki sadržaj, a nikako ne znače njegov produžetak. Ako se pri tomu uzme u obzir i činjenica da se neki tipovi hvarskih zdjela javljaju već u ovom stupnju ili, bolje reći, produžavaju iz danilske u hvarsku fazu, onda se prethodna konstatacija čini još uvjerljivijom. Eventualno ostavljanje mogućnosti disparatnoga razvoja danilske kulture na obali i unutrašnjosti ne bi se moglo održati ako se ima u vidu njezina jako naglašena dinamičnost izražena kroz povezanost s kulturnim pojavama na različitim područjima, o čemu svjedoče nalazi u središnjoj Bosni, Makedoniji i Kosovu.78

Sljedeći stupanj (IIB), obilježen kao vrijeme zrele ili klasične hvarske kulture, predstavlja daljnji logičan put u prerastanju srednjega u kasni neolitik. Najjednostavnije rečeno, taj je stupanj Ravlića pećine moguće definirati kao vrijeme stabilizacije života na tomu mjestu, a na umjetničkom planu kao vrijeme traženja i uobličavanja novog izraza.

Već je na prvi pogled potpuno jasno da u tom stupnju postoji niz elemenata zastupljenih na svim nalazištima hvarske kulture, ali su, ista tako, vidljiva i bitna odstupanja. Srodnost se očituje u oblicima posuda, tehnici njihove izradbe i ukrasnom sustavu.79 Međutim, ukrasni je sustav istodobno i glavni pokazatelj određenih razlika između Ravlića pećine i drugih nalazišta hvarske kulture. Pri toj konstataciji nemam u vidu sadržaj ukrasnih kompozicija i raznovrsnost motiva jer je to više stvar inventivnosti i ukusa populacije, nego tehničku stranu njihova izvođenja. Već sam naglasio kako su svi slikani ukrasni na keramici stupnja IIB izvedeni crvenom bojom u crusted tehnici. Uostalom, to je pojava koja se sreće i na svim nalazištima te kulture. Međutim, za razliku od drugih nalazišta, Ravlića pećina nije dala nijedan primjerak slikanih ukrasa izvedenih prije pečenja, niti uporabu bilo koje druge boje osim crvene. A to je već velika kvalitativna razlika. Teško je ne samo odgovoriti već uopće ulaziti u pitanje uzroka tih razlika. U nedostatku opipljivih konteksta ili nekih drugih indikativnijih pokazatelja, svaki pokušaj njihova objašnjenja ostaje u sferi više ili manje prihvatljivih promišljanja i subjektivnoga razumijevanja psihosocijalnih determinanti kojima su, po mome mišljenju, takve razlike uvjetovane. Ipak, ovdje se ne mogu zadovoljiti samo konstatacijom koja bi bila na tragu uobičajenih objašnjenja o postojanju jedne nove varijante hvarske kulture s posebnim stilom i vlastitim likovnim izrazom, u dobroj mjeri neovisnim o općim

78 A. BENAC, 1971., 109-l13; A. BENAC, 1979., 456-463.79 21 G. NOVAK, 1955., T. LXIV, 2; T. LXXXIV; T. XCIV; T. XCVIII i dr. za tipove posuda; T. CCLIX; T. CCLXI, T. CCLXV; T. CCLXVI i dr. za ukrase.


kretanjima u toj kulturi. Naime, jedno držim sigurnim. Slikani ukrasi na keramici Ravlića pećine IIB, izvedeni u crusted tehnici, isključivo debelim namazom crvene boje, uz dominaciju spiralnih i spiraloidnih motiva koji tvore složene kompozicije i pokrivaju pretežit dio vanjske, a katkad i dobar dio unutarnje površine stijenki, čitavu tu skupinu keramičkih nalaza čine posve neuporabljivim za bilo kakvu praktičnu svrhu. To samo po sebi sugerira i njihovu funkcionalnu ekskluzivnost povezanu s posebnim namjenama prakticiranim u prigodama određenim kolektivnom sviješću, idejama i zamislima čitave zajednice. Ideološka je pozadina te svijesti zasigurno morala biti vrlo slojevito strukturirana, pa je u njezinu bit vrlo teško proniknuti. To tim teže što se ne radi o pojedinačnim, ili pak o grupiranim nalazima slikane keramike vezanim za neke karakteristične kontekste ili dijelove nalazišta, nego o brojnim primjerima rasutim na svim površinama, a pronalaženim u posve atipičinim uvjetima, posve jednakim onima u kojima je pronalažena i ostala keramička građa. Sama po sebi, ta činjenica upućuje na mogućnost da uporaba slikane keramike, bez obzira na njezinu funkcionalnu ekskluzivnost, nije ograničena tek rijetkim procedurama i postupcima, nego je to moralo biti dio znatno češće prakse prakticirane u brojnim, gotovo bi se moglo reći svakodnevnim, prigodama i razlozima koje određuju trenutačne potrebe. Ili je to pak dio rutine u slobodnom prakticiranju simboličkih ponašanja koja nisu „propisana“ samo konkretnim razlogom i prigodom, nego samom idejom na kojoj je utemeljen kolektivni ideološki identitet kasnoneolitičkih stanovnika Ravlića pećine.

Premda ne pripada tom aspektu kulture neolitičkih stanovnika Ravlića pećine, nego je samo dio stila i likovnosti u njihovoj materijalnoj kulturi, zadržat ću se još na jednom, čini mi se dosta važnom pitanju. Naime, govoreći o ukrasnim tehnikama koje se primjenjuju pri izvođenju ukrasa u tom stupnju, naveo sam i urezivanje, koje dolazi tijekom čitava njegova trajanja, ali u jednom kratkom vremenskom odsjeku prethodi slikanju. Sam repertoar urezanih ornamenata, gledano u cjelini, uklapa se u repertoar odgovarajućih ukrasa na drugim nalazištima te kulture.80 Vremenski prioritet urezanih nad slikanim ukrasima, možda, i ne mora imati neku posebnu vrijednost, pogotovo ako se ima u vidu apsolutna dominacija urezivanja u stupnju IIA. Međutim, ako se taj vremenski prioritet prihvati kao mogući indikator nekih razvojnih dinamika u cjelini ove kulture, onda bi se time možda otvorila mogućnost i rješavanja razloga postojanju davno uočenih razlika između hvarskih nalazišta i naselja u Lisičićima.

Raspravljajući o Lisičićima, A. Benac je iznio mišljenje kako gotovo cjelokupan njihov umjetnički izraz proizlazi iz kontakta toga područja sa širim mediteranskim prostorom, u kojemu je pronašao i odgovarajuće analogije za niz važnih motiva s tog nalazišta.81 Budući da se osim citirana autora, koliko mi je poznato, tim problemom više nitko nije ozbiljnije bavio, te hipoteze i danas imaju svoju vrijednost. Nije mi cilj osporavati mišljenje citiranog autora, pogotovo što za takav pristup i nemam sigurnih elemenata. Pa, ipak, iznio bih pretpostavku da tako oštre razlike u ukrasnom stilu Lisičića i drugih nalazišta hvarske (hvarsko-lisičićke) kulture u stanovitom smislu mogu izražavati i različite tijekove razvoja jedne jedinstvene kulturne osnove, uvjetovane njezinim razdvajanjem i daljnjim, nešto samostalnijim razvojem. Drugim riječima, ovdje ostavljam mogućnost pretpostavci da su Lisičići rezultat odvajanja njihove populacije od te jedinstvene osnove, i to u onom trenutku kada se urezivanje javlja kao primarni i isključivi način ukrašavanja.

80 IBID., T. LXXI; T. LXXII; T. LXXXIX; T. CXXVI; T. CXXVII i dr.81 A. BENAC, 1958., str. 69-72.


Tijekom daljnjeg, nešto samostalnijega razvoja te populacije moglo je doći do sadržajnog obogaćenja te primarne tehnike, a ne treba isključiti mogućnost da su tako nastale razlike mogle biti pojačane i kontaktima s područjem širega mediteranskog kruga. Na takvu mogućnost upućuje me situacija u samim Lisičićima. Naime, ako puno povjerenje poklanjam stratigrafiji Ravlića pećine i na toj osnovi predlažem i razvoj hvarske kulture, ne mogu zaobići činjenicu da Lisičići ne sadrže nijedan od elemenata stupnjeva IIA i IIC Ravlića pećine. Dakle, oni bi mogli pripadati samo zreloj fazi hvarske (hvarsko-lisičićke) kulture, pa samim time i prethodno iznesena mogućnost dobiva na težini. A da Lisičiće treba sinkronizirati sa stupnjem IIB, dovoljno jasno govore primjerci na: T. XLV, 3, 6 i T. XLVI, 3, za koje izravne analogije postoje u Lisičićima.82 No, sva ta pitanja zahtijevaju znatno više materijala od onoga koji danas stoji na raspolaganju, pa i izneseno mišljenje ima samo karakter hipoteze.

Pitanje evolucije hvarske kulture ponovno se zaoštrava u stupnju IIC. Već pri navođenju pojava koje ga karakteriziraju naglasio sam da postoji istovjetnost u tehnici izrade posuda toga i prethodnog (IIB) stupnja, da se dobar dio keramičkih tipova prethodnog produžava u ovaj, te da se ukrašavanje u crusted tehnici još zadržava, iako u neusporedivo manjem omjeru i drugačijim kompozicijskim rješenjima. Nasuprot tih, tzv. tradicionalnih elemenata, pojavljuju se novi tipovi posuda i, što je najvažnije, novi način ukrašavanja - kaneliranje. Za pitanje daljnjega razvoja hvarske kulture za dva posljednja elementa imaju posebno značenje jer su novijim istraživanjima oni došli do posebna izražaja, a pridonijeli su da se slični nalazi s ranijih iskopavanja ponovo valoriziraju.

Naime, već i površan pregled nalaza uvrštenih u taj stupanj faze II jasno pokazuje njegovu čvrstu povezanost s više drugih nalazišta na kojima se kroz dvije istovrsne keramičke kategorije manifestira proces formiranja kulturnoga sadržaja ranoga eneolitika istočnoga jadranskog područja. Štoviše, upravo je Ravlića pećina sa svojim nalazima bila ono nalazište koje je omogućilo ozbiljnu raspravu o istovrsnim pojavama koje su prije četiri desetljeća poslužile kao uporište najprije S. Dimitrijeviću,83 a potom i N. Petriću,84 pri pokušaju uvođenja elementarnog reda u arheološku građu koja pripada vremenskom rasponu između neolitika i ranoga brončanog doba, te definiranja posve novih kulturnih entiteta obuhvaćenih nazivom protonakovanska/nakovanska, odnosno pelješka kultura. U tom kontekstu taj stupanj faze II Ravlića pećine iskazao se kao jedno od ključnih nalazišta za razumijevanje i rješavanje biti te problematike, pogotovo zbog svog odnosa prema prethodnom stupnju. To svoje značenje ima i danas unatoč tomu što se kasnijim istraživanjima znatno povećao broj nalazišta s ovim vrstama nalaza.

Koliko je isticanje tih pojava opravdano, dovoljno rječito govore horizonti s kaneliranom keramikom izdvojeni u Maliqu,85 Odmutu,86 Nakovani,87 Varvari,88 Škarinom Samogradu,89 Gudnji,90 a na kraju i u Ravlića pećini, na što je i B. Čović jasno upozorio.91 Međutim, interpretacija je tih pojava, u smislu izdvajanja jedne potpuno nove kulture zaseban problem.

O cjelini problematike povezane s prisutnošću kanelirane keramike i keramike s rebrastim aplikacijama iznad slojeva obilježenih klasičnom hvarskom (hvarsko-lisičićkom) kulturom svoje mišljenje prvi put sam iznio objavljujući rezultate iskopavanja u Ravlića pećini 1981.92 Kako sam to mišljenje kasnije još nekoliko puta temeljito argumentirao,93 ovdje ga neću ponovno elaborirati, nego samo ukratko ponoviti njegovu bit.

82 IBID., T. XIII, 4; T. XXII, 5.83 S. DIMITRIJEVIĆ, 1970, 105 i dalje; S. DIMITRIJEVIĆ, 1979., 367 i dalje84 N. PETRIĆ, 1976., 304 i dalje.85 F. PRENDI, 1966., T. I-II; M. KORKUTI, 1995., T. LXXXII, 1-13.86 Č. MARKOVIĆ, 1974., 8; Č. MARKOVIĆ, 1985., 40.87 N. PETRIĆ, 1976.88 B. ČOVIĆ, 1977., 17, T. II, 2, 3.89 IBID. 48.90 B. MARIJANOVIĆ, 2005., T. XXXVI, 1-3.91 IBID. 47-48.92 B. MARIJANOVIĆ, 1981., 49-52.93 B. MARIJANOVIĆ, 1991., 185-193; B. MARIJANOVIĆ, 2000., 160-163; B. MARIJANOVIĆ, 2003., 69-92.


Prvo. Podatci s dobro stratificiranih nalazišta pokazuju da keramika s rebrastim aplikacijama ne prethodi onoj ukrašenoj kaneliranjem, nego je dijelom istodobna s njom ili mlađa. To znači da keramografske pojave opredijeljene u stariji stupanj (protonakovansku kulturu po S. Dimitrijeviću) nisu osnova za definiranje toga razvojnog stupnja, odnosno ranoga eneolitika.

Drugo. Prema svojim tehnološkim svojstvima, keramika ukrašena kaneliranjem posve je podudarna s tehnološkim svojstvima keramike klasične hvarske kulture koja joj neposredno prethodi, a velika podudarnost postoji i u tipološkim svojstvima. Jedina bitna razlika između keramičkih nalaza klasične hvarske kulture i onih koji neposredno slijede očituje se u ukrasnom sustavu, odnosno reduciranju klasičnoga hvarskog načina ukrašavanja i pojavi kaneliranja. Premda rijetko, ta se dva sustava međusobno i kombiniraju na istim posudama. Izuzimajući jedan primjerak iz Grapčeve spilje,94 sličan primjerku s T. LIII, 3, iz objavljenoga materijala u priobalnoj zoni nije poznat nijedan novi primjerak s takvim kombinacijama, ali već i on ostavlja mogućnost njihove izrazitije prisutnosti. U izdvajanju jedne nove kulture to je vrlo važna okolnost, koja se ne smije izgubiti iz vida. Očigledno je, također, kako ni na temelju svih danas poznatih nalazišta s kaneliranom keramikom nije moguće jasno definirati karakter dalje evolucije tih pojava. Ništa bitno jasnija u tom smislu nije ni predložena periodizacija S. Dimitrijevića. Štoviše, na svim navedenim nalazištima kanelirana keramika dolazi kao vremenski ograničena pojava koja nema izravne veze s ranijim, niti ikakva upliva na kasniji razvoj kultura toga prostora, shvaćenih, naravno, u njihovom ukupnom izrazu. A to i jeste najvažnija okolnost u tumačenju karaktera tih pojava.

Značajna prisutnost keramičkih tipova prethodnoga (IIB) stupnja, zadržavanje tehnoloških svojstava i jednog dijela ukrasnih karakteristika, te posebno vremenska ograničenost kanelirane keramike i pratećih pojava koje nemaju vidljivog utjecaja na daljnji razvojni tijek, daje za pravo tvrditi kako nakovanska kultura u formulaciji S. Dimitrijevića, odnosno pelješka kultura u formulaciji N. Petrića, ne bi mogla odražavati proces formiranja jedne nove kulture, već samo proces raspadanja neolitika uvjetovan unutarnjom razgradnjom i odumiranjem, te transformaciju kasnoneolitičke u ranoeneolitičku kulturu potaknutu prodorom elemenata karakterističnih za unutrašnjost Balkana. Istodobno, to su i osnovni razlozi zbog kojih se nisam priklonio mišljenju citiranih autora, već sam te pojave protumačio kao sastavni dio hvarske kulture. Istina, ta razvojna sekvencija hvarske kulture mogla bi se nazvati i nakovanska faza hvarske kulture, ali samo se taj naziv ne bi mogao koristiti i za obilježavanje jedne potpuno nove kulturne manifestacije.

Treće. Izrazite keramografske tradicije hvarskoga tipa očigledno pokazuju značenje autohtonog supstrata u periodu obilježenim uvođenjem novih keramografskih pojava koje nije moguće povezati s bilo kakvim novim populacijama. S obzirom na to, taj se autohtoni supstrat iskazuje i kao nositelj sveukupnoga razvoja i ranoga eneolitika. Štoviše, njegovu ulogu u kulturnom razvoju ovoga područja shvaćenoga u širem prostornom smislu i tijekom znatno kasnijeg vremena jasno pokazuju odlike A1 faze na Velikoj gradini u Varvari.

Četvrto. Kanelirana keramika na istočnom jadranskom području nije proširena zahvaljujući utjecajima derivata vinčanske kulture D vremena iz Odmuta, nego je posljedica složenih kretanja povezanih s procesom

94 S. DIMITRIJEVIĆ, 1970., T. II, 1-3; T. III, 3.


formiranja kultura Bubanj-Hum, Crnobuki-Šuplevec i Tren-Maliq, pa je i njezino podrijetlo na jadranskom području u širem smislu povezano s kompleksom Salcuta – Krivodol – Bubanj-Hum. Širenje kaneliranja kao nove ukrasne tehnike nije ostvareno populacijskim širenjem nego kulturnim utjecajima koji su mogli biti ostvareni preko albanskoga i crnogorskoga prostora, s jedne, ali i preko Kosova i istočne Hercegovine, s druge strane. Na temelju nalaza iz Ravlića pećine moguće je računati i s određenim uplivom badenske kulture, ostvarenim posredno preko bosanskoga područja.

Naime, izvor je svih tih pojava S. Dimitrijević vrlo decidirano odredio u Vinči D vremena, a zonu preuzimanja smjestio u pećinu Odmut.95 Pri tomu je, kao jedan od izrazitih pokazatelja te veze, uzeo već spomenute tipove bikoničnih zdjela; T. LIV, 1-3; ističući njihovu tipološku srodnost s odgovarajućim zdjelama vinčanske kulture. Taj tip zdjela, međutim, ne prethodi kaneliranoj keramici niti pripada nekom izoliranom stratumu, pa samim time ne može ni biti temeljna determinanta jednog posebnog stupnja razvoja. Osim te okolnosti, koju citirani autor i nije mogao uzeti u obzir, S. Dimitrijević je potpuno izgubio iz vida istovjetan tip zdjela u središnjoj Bosni, odnosno u Alihodžama, čija pripadnost badenskoj kulturi ne može doći u pitanje.96 Zdjele ovog tipa iz Ravlića pećine pokazuju potpunu usuglašenost s nalazima iz Alihodža i u tipološkom i u tehničko-tehnološkom smislu. Koliko mi je poznato iz autopsije, ni odgovarajući nalazi iz priobalnoga pojasa ne pokazuju veća odstupanja. Evidentno je, također, kako na tim zdjelama nema kaneliranih ukrasa, već je ta ukrasna tehnika vezana isključivo za zdjele hvarskoga tipa i posude s loptastim donjim dijelom i cilindričnim vratom. Taj posljednji tip posuda u vinčanskoj kulturi nije zabilježen. S druge strane, kanelirani ukrasi u Ravlića pećini ne pokazuju puno dodirnih točaka s vinčanskom kulturom. Također, veoma je teško prihvatljiva teza o postojanju jednoga derivata vinčanske kulture u Odmutu kao izvorištu te vrste ukrasa,97 jer bi daleko prirodniji put njihova preuzimanja, kada bi se makar i teoretski prihvatio udio vinčanske kulture, išao preko butmirske kulture i Lisičića, gdje je taj način ukrašavanja daleko bliži vinčanskom. S druge strane, teško je pretpostaviti da bi vinčanska kultura D vremena mogla dati tako jak impuls ovom načinu ukrašavanja, koji zahvaća cijelu istočnu jadransku obalu, od Maliqa u Albaniji pa sve do njegovih sjevernih obala. U vezi s tim potrebno je podsjetiti da i u Maliqu i u Odmutu postoje elementi badenske kulture i Salcuta-Krivodol-Bubanj-Hum kompleksa,98 što i sam S. Dimitrijević istaknuo.99

Prisutnost tih elemenata, smatram, sasvim jasno ukazuje na pravce traženja izvora kanelirane keramike u eneolitiku istočne jadranske obale. U tom smislu govore i neki keramički nalazi iz Ravlića pećine, od kojih je jedan i u tipološkom i u ornamentalnom pogledu gotovo podudaran s odgovarajućim nalazom iz Hisara; T. LIII, 4,100 dok se drugi primjerak približava badenskom obliku ovog tip posuda; T. LVI, 1.101 U istom bi pravcu govorio još jedan primjerak vrča; T. LVI, 2.

Ovdje su navedeni samo neki primjerci, ali već i oni u kontekstu odgovarajućih nalaza s već spominjanih nalazišta, upućuju na sasvim vjerojatno podrijetlo kaneliranog ukrasa na istočnom Jadranu. Drugo je pitanje načina preuzimanja ovih elemenata. Međutim, odgovor i na to pitanje ne držim naročito problematičnim. Badenska kultura, odnosno njezini elementi relativno su jednostavno mogli doprijeti do šireg jadranskog prostora. O tome svjedoče badenski nalazi u Alihodžama,102 Debelom brdu103 i Varvari,104 a taj put bio bi i vjerojatan pravac prodora njezinih elemenata

95 S. DIMITRIJEVIĆ, 1979., 373.96 A. BENAC, 1964., 135-136, T. XXVII, 6.97 S. DIMITRIJEVIĆ, 1979., 373.98 IBID.99 IBID.100 J. TODOROVIĆ, 1963., T. II, 3.101 S. DIMITRIJEVIĆ, 1979b., T. XXIII, 6.102 A. BENAC, 1950., T. IV, 1-6; A. BENAC, 1964., 135, T XXVIII, 4-6; A. BENAC, 1979a., 16 i geografska karta.103 A. BENAC, 1964., 136.104 B. ČOVIĆ, 1977., 45-54.


u južnije krajeve, premda nije isključena mogućnost njihova prodora nešto zapadnijim pravcem, dolinom Vrbasa.105 Prisutnost Salcuta-Bubanj elemenata, na prvi je pogled, dosta teško objasniti s obzirom na udaljenost šireg jadranskog prostora od matičnog područja rasprostranjenosti tih pojava. Međutim, prisutnost tih elemenata u Maliqu, Trenu i Odmutu, te njihova relativno mala udaljenost od Hisara dopuštaju pretpostavku da je prodor tih elemenata mogao ići preko Kosova ka Albaniji i Crnoj Gori, odakle su se duž obale, mogli širiti dalje prema sjeveru različitim intenzitetom i s različitim učincima. Smatram da ne treba računati s nekim populacijskim promjenama ozbiljnijih razmjera. To potvrđuje tehnologija izrade posuda, koja je istovjetna tehnologiji klasične neolitičke keramike, a potom i opći nedostatak važnijih uporišta tih kulturnih pojava u područjima iz kojih je moglo uslijediti jače etničko infiltriranje na šire jadransko područje. Drugim riječima, prisutnost tih elemenata oslikava samo proces raspadanja kultura kasnoga neolitika na neposredno susjednom području, što se samo djelimice manifestira i na širem jadranskom prostoru u obliku jedne nove mode u ukrašavanju posuda. Udio badenske i Salcuta-Bubanj komponente u formiranju ovog novog izraza na Jadranu akceptirao je i S. Dimitrijević, s tom razlikom što bi ti elementi, po njegovom mišljenju, ilustrirali tek drugi dio procesa u formiranju ranoga eneolitika. Međutim, nalazi iz Ravlića pećine i drugih nalazišta s istovrsnim stratigrafskim slijedom takvu interpretaciju ne podupiru, jednako kao što ne podupiru ni postojanje jedne nove kulture s dva razvojna stupnja: protonakovanskim i nakovanskim. Vinčanski elemenat nisu karakteristični, a badenski i Salcuta-Bubanj elementi dolaze izravno na kasnoneolitičku, hvarsku (hvarsko-lisičićku) kulturu.

I peto. S obzirom na dominantnu ulogu autohtonog kulturnog i populacijskog supstrata, rani eneolitik na jadranskom području nije moguće odvojiti od hvarske kulture koja, doduše sadržajno transformirana, nastavlja svoj daljnji razvoj, pa se upravo ona jednom fazom svoga razvoja iskazuje i kao predstavnik ranog eneolitika istočnog jadranskog područja. U općoj periodizaciji, ta faza prezentira kasnu hvarsku (hvarsko-lisičićku) kulturu.

Premda se pojedini autori i danas koriste terminima protonakovanska i nakovanska kultura,106 ne nalazim nikakve razloge zbog kojih bih svoje interpretacije mijenjao ili korigirao. Štoviše, sva novija istraživanja pružaju sve više argumenata u prilog tih interpretacija. S obzirom na to, i ovu fazu Ravlića pećine promatram na isti način kao i odgovarajuće faze na drugim nalazištima, premda se na drugim mjestima taj proces transformiranja ne može pratiti s takvom finoćom kao u Ravlića pećini, a po svemu sudeći i Veloj spili. Napokon, nakon iscrpnog publiciranja nalaza iz Gudnje postalo je posve jasno da za izdvajanje jedne posve nove kulture koja bi zauzimala vremenski raspon ranoga i srednjega eneolitika nema nikakve osnove.107

Što se tiče apsolutnih vremenskih okvira u kojima je moguće promatrati fazu II Ravlića pećine, kao temeljna orijentacija mogu poslužiti pet radiokarbonskih datuma dobivenih iz uzoraka s iskopavanja 2008.-2010. Izloženi stratigrafskim slijedom od starijih ka mlađim, dobiveni datumi daju sljedeću sliku:

faza IIC- kasna hvarska kultura (rani eneolitik) – Cal BC 3980faza IIB (kraj) - klasična hvarska kultura – Cal BC 4360faza IIB (sredina) - klasična hvarska kultura Cal BC 4530 faza IIB (sredina) - klasična hvarska kultura – Cal BC 4990 faza IIA - rana hvarska kultura – Cal BC 5220

105 Tu mogućnost vrlo dobro potvrđuju i nalazi badenskih akefalnih figurina pronađenih 2010. na nalazištu „Više drača“ (Lastvine) kod Benkovca. Keramički nalazi obilježeni su potpunom dominacijom kanelirane keramike koja se dosta približava istovrsnim nalazima u badenskoj kulturi,. Usporediti: B. MARIJANOVIĆ, 2011.106 B. Čečuk i D. Radić koriste periodizaciju S. Dimitrijevića unatoč suprotnim podatcima iz Ravlića pećine; B. ČEČUK – D. RADIĆ, 2005., 223-231. S. Forenbaher je neuvjerljivo pokušao dokazati autohtono podrijetlo kanelirane keramike na temelju sumnjivih podataka iz Grapčeve špilje. Svoje je hipoteze autor pokušao poduprijeti uzimajući u obzir istovrsne nalaze s područja Crne Gore i Albanije, te pretpostavljajući njezinu prisutnost i na nekim hercegovačkim nalazištima: Zelenoj pećini i Lisičićima. U vezi s tim treba naglasiti da nalaze s crnogorskih i albanskih nalazišta, koji nedvojbeno pripadaju ranom eneolitiku, nije moguće promatrati u odnosu na hvarski nego u odnosu na tamošnji neolitički supstrat, odnosno kulture koje na tim područjima obilježavaju kasni neolitik. Što se tiče pretpostavljenih nalaza kanelirane keramike u Zelenoj pećini i Lisičićima neophodno je naglasiti da iz Zelene pećine ne potječe nijedan primjerak te keramike, a da su malobrojni primjerci te vrste iz Lisičića posve drukčijeg karaktera, da pripadaju skupini nalaza butmirskog tipa, te da uopće ne ulaze u kontekst problematike kanelirane keramike u ranom eneolitiku jadranskog područja. Te su činjenice u literaturi već naglašene, a kako mi je cjelina nalaza s oba lokaliteta vrlo dobro poznata iz autopsije, takve pretpostavke ne mogu ozbiljno uzimati u obzir; S. FORENBAHER, 2000., 373 i dalje. Ista pitanja S. Forenbaher i T. Kaiser pokušali su rješavati serijom 14C datuma naglašavajući sljedeće: „Jedan od temeljnih preduvjeta za objašnjavanje procesa koji su oblikovali pretpovijest, kao i za razumijevanje međusobnih odnosa različitih pretpovijesnih kulturnih grupa, jest precizno poznavanje njihova vremenskog položaja i trajanja.“ Ne ulazeći u ocjenu prilično visokih datuma ovdje ću naglasiti da uloga apsolutne kronologije nije u objašnjavanju biti razvojnih procesa, nego utvrđivanju vremenskih okvira u kojima su se oni odvijali, što znači da se problemi sadržaja, geneze i periodizacije eneolitika ovoga područja rješavaju drugim arheološkim metodama; S. FORENBAHER – T. KAISER, 2000., 17 i dalje.107 B. MARIJANOVIĆ, 2005.


SJ 34 - faza IIA - rana hvarska kultura (kasni neolitik)Beta – 302245 Cal BC 52201 SIGMA CALIBRATION : Cal BC 5290 to 52102 SIGMA CALIBRATION : Cal BC 5310 to 5200 (Cal BP 7260 to 7150)


SL. 53Radiokarbonski datum - Ravlića pećina IIA Radiocarbon age - Ravlića cave IIA

SJ 20 - faza IIB (sredina) - klasična hvarska kultura (kasni neolitik)(Beta – 251583) Cal BC 49901 SIGMA CALIBRATION : Cal BC 5050 to 49402 SIGMA CALIBRATION : Cal BC 5200 to 5150 (Cal BP 7150 to 7100)

AND Cal BC 5140 to 5130 (Cal BP 7100 to 7080) Cal BC 5130 to 5100 (Cal BP 7080 to 7050) AND Cal BC 5090 to 4840 (Cal BP 7040 to 6790)

SL. 54Radiokarbonski datum - Ravlića pećina IIB (sredina) Radiocarbon age - Ravlića cave IIB (mean)


SJ 21- faza IIB (sredina) - klasična hvarska kultura (kasni neolitik)(Beta – 251584) Cal BC 45301 SIGMA CALIBRATION : Cal BC 4590 to 44702 SIGMA CALIBRATION : Cal BC 4690 to 4450 (Cal BP 6640 to 6400)

SL. 55Radiokarbonski datum - Ravlića pećina IIB (sredinaRadiocarbon age - Ravlića cave IIB (mean)

SL. 56Radiokarbonski datum - Ravlića pećina IIB (kraj)Radiocarbon age - Ravlića cave IIB (end)

SJ 19 - faza IIB (kraj) - klasična hvarska kultura (kasni neolitik)(Beta – 251581) Cal BC 43601 SIGMA CALIBRATION : Cal BC 4450 to 43502 SIGMA CALIBRATION : Cal BC 4460 to 4340 (Cal BP 6410 to 6290)


SJ 11 - faza IIC- kasna hvarska kultura (rani eneolitik)(Beta – 251582) Cal BC 39801 SIGMA CALIBRATION : Cal BC 4040 to 4010 and Cal BC 4000 to

39602 SIGMA CALIBRATION : Cal BC 4050 to 3940 (Cal BP 6000 to 5890)


SL. 57Radiokarbonski datum - Ravlića pećina IICRadiocarbon age - Ravlića cave IIC

Iz navedenih datuma vidljivo je sljedeće:a) Između faze I i početka faze II (stupanj IIA) iskazuje se hijatus od

približno 4 stoljeća koji bi trebao ispuniti vremenski raspon srednjeg neolitika i trajanje danilske kulture. Možda taj raspon izgleda prekratak za čitav srednji neolitik, pa zbog toga podsjetiti na činjenicu da Ravlića pećina I pripada već kraju ranog neolitika, a da su u Ravlića pećini IIA naglašeni elementi danilske kulture. Datum iz početnog stupnja te faze – IIA – rana hvarska kultura (Beta – 302245 Cal BC 5220) - mogao bi se promatrati u odnosu na srednjoneolitičke datume iz stratuma H i I Pupićine pećine, posebice onaj najmlađi (Beta – 131624 Cal BC 5370-5050)108 koji je, razumije se, nešto viši ali je to posve prirodno ako se u vidu ima činjenica da u Ravlića pećini IIA nije zastupljen srednji neolitik nego samo njegova tradicija, pa se ti datumi mogu posve dobro dovesti u međusobni suodnos, unatoč dosta širokom rasponu datuma iz Pupićine pećine.

b) Od tri raspoloživa datuma iz klasične faze hvarske kulture – stupanj IIB – dva se (Beta – 251584 Cal BC 4530; Beta – 251581 Cal BC 4360) isto tako mogu dovesti u suodnos s jedinim kasnoneolitičkim datumom iz Pupićine pećine (Beta – 188917 Cal BC 4530-4250).109 Samo je jedan datum iz ovoga stupnja Ravlića pećine (Beta – 251583 Cal BC 4990) znatno viši od usporediva datuma iz Pupićine pećine, ali je uključiv u vremenske raspone datuma s uzoraka iz Grapčeve špilje pripisanih kasnom neolitiku (Beta – 103487 Cal BC 4960-4780; Beta – 103486 Cal BC 4838-4712; Beta – 103485 Cal BC 5226-4861).110 Isto tako, evidentno je da su oba niža datuma iz Ravlića pećine komparabilna s rasponom nižih datuma iz iste serije uzoraka

108 M. T. PRESTON – S. FORENBAHER, 2006, 205.109 IBID.110 S. FORENBAHER – T. KAISER, 2000. , Tabla 1-2.


iz Grapčeve špilje (Beta – 103484 Cal BC 4340-4167; Beta – 103483 Cal BC 4686-4460; Beta – 103482 Cal BC 4350-4249), te jednim datumom s istog nalazišta opredijeljenog u kasni neolitik i nakovansku kulturu (Beta – 103481 Cal BC 4584-4359).111

c) Što se tiče završnog stupnja te faze – IIC – kasna hvarska kultura, koja više ne pripada kasnom neolitiku nego ranom eneolitiku, mogućnosti su kompariranja znatno skromnije. Jedini uzorak iz tog stupnja (Beta – 251582 Cal BC 3980) nije moguće jednostavno uspoređivati sa znatno nižim datumima iz Grapčeve špilje (Beta – 103480 Cal BC 3637-3363; Beta – 103479 Cal BC 3352-3097),112 ne samo zbog očigledne razlike od najmanje tri stoljeća, nego i zbog velikih raspona u kojima se kreću datumi iz Grapčeve špilje. Iz istih razloga nije moguća ni usporedba s datumima iz Bukovića-Lastvine.113 S obzirom na to, vrlo je vjerojatno da je nešto viši datum faze IIC posljedica nedovoljno „razvijene“ stratigrafije koju je u tom dijelu Ravlića pećine bilo moguće utvrditi. Naime, budući da je zbog fizičkih ograničenja u pristupu tom dijelu pećine, ukupan vremenski raspon u kojemu je njegovo korištenje bilo moguće morao biti nešto kraći od stvarnoga trajanja te faze, nešto viši datum mogao bi biti posljedica upravo takvih stambenih i stratigrafskih okolnosti. No, neovisno o tomu, prema raspoloživim datumima, ukupan vremenski okvir Ravlića pećine II zauzimao bi približno jedno tisućljeće što i ne izgleda preširoko s obzirom na njezin početak okarakteriziran danilskom tradicijom i kraj koji više ne pripada neolitiku, nego po svoj prilici ispunjava veći ako ne i čitav vremenski raspon ranoga eneolitika.

111 IBID.112 IBID.113 Uzorci iz depozita koji su u Lastvinama samo okvirno pripisani eneolitiku dali su sljedeće datume: GrN 15241 - 3015; 2970; 2940; GrN 15242 - 3335, 3220; 3190; 3160; 3190; 3370; 3240; GrN 15244 - 3340; 3380; J. CHAPMAN – R. SCHIEL – Š. BATOVIĆ, 1996., 203. Za ispravan naziv toga nalazišta („Više drača“ – Lastvine) usporediti B. MARIJANOVIĆ, 2011.


IX. Faza III – Razvijeni eneolitik i rano brončano doba (stariji stupanj)

Nalazi koji dokumentiraju ovu fazu Ravlića pećine vrlo su brojni i dosta raznovrsni, što je i posve razumljivo ako se ima u vidu činjenica da je zastupljena dobro uslojenim depozitom na svim dijelovima istražene površine. Ipak, ta se konstatacija odnosi, prije svega, na keramičku građu, dok su ostale vrste nalaza, posebice oruđa od cijepanoga kamena, zastupljene dosta skromno.

Međutim, već pri iznošenju općih podataka o metodologiji istraživanja, stratigrafiji nalazišta i prostornoj organizaciji naglasio sam kako je i ovu fazu, jednako kao i prethodnu (fazu II), potrebno podijeliti na dva razvojna stupnja, te naveo razloge koji takvu podjelu uvjetuju, ali i razloge zbog kojih ta dva stupnja čine konzistentnu razvojnu i kulturnu cjelinu unatoč tomu što pripadaju različitim prapovijesnim periodima. To će se najbolje vidjeti pri iznošenju arheološke građe.

A) Oruđa od cijepanoga i glačanoga kamenaOva vrsta oruđa dokumentirana je s ukupno deset primjeraka među

kojima su zastupljena tri različita tipa artefakata: sječiva, svrdla i strugala. Imajući u vidu tu činjenicu, posve je jasno da ni u ovomu slučaju, kao ni u prethodnim fazama, nema nikakvih razloga, a ni osnove, upuštati se u bilo kakvu analizu njihovih tehnološko-tipoloških karakteristika, pogotovo onu koja bi uključivala međusobne usporedbe istovrsnih oruđa s obzirom na njihovu stratigrafsku poziciju.

Sječiva su u oba stupnja ove faze zastupljena samo sa sedam nalaza. Među njima nema primjeraka koji bi se mogli uspoređivati s velikim sječivima iz faze IIC, oblici se ponovno približavaju istovrsnim oruđima iz ranijih faza, a retuširanje je provedeno djelomice ili posve nedostaje; T. LVII, 1-3; T. LIX, 1-3. Samo je na jednom primjerku masivnijega sječiva izveden niz nazubaka; T. LVII, 4.

Svrdla su zastupljena s dva nalaza od kojih jedan pripada starijem (faza IIIA), a drugi mlađem stupnju te faze (faza B). Prema tipološkim karakteristikama i načinu obrade oba se približavaju istovrsnom oruđu iz faze IIC; T. LVII, 5; T. LIX, 4.

Napokon, na kraju faze III, dakle stupnju IIIB, pripada jedan primjerak masivnog strugala izrađena od jezgre; T. LIX, 5.

Premda ne pripada oruđima nego ukrasnim predmetima, u ovu sam skupinu uvrstio i primjerak brassarda iz faze IIIA; T. LIX, 6.

B) Oruđa od kosti i rožineOruđa od kosti i rožine zastupljena su u nešto većem broju nego ona

od cijepana kamena, ali je unatoč tomu njihov ukupan broj još uvijek skroman.

Šila su u oba stupnja zastupljena pojedinačnim nalazima prilično skromne obrade svedene na dotjerivanje samo radne površine; T. LVII, 6-7;

FAZA III – RAZVIJENI ENEOLITIK I RANO BRONČANO DOBA 89

T. LVIII, 1; T. LIX, 7. U oba stupnja dominiraju krupni probojci izrađeni od krupnijih kostiju na kojima je uglavnom obrađena radna površina; T. LVII, 8-14; T. LVIII, 2-3. Zanimljiva je i činjenica da su u mlađem stupnju (faza IIIB) za izradbu pojedinih primjeraka ove vrste oruđa upotrijebljeni veprovi zubi; LVIII, 4-5.

Glačalice su zastupljene samo jednim primjerkom iz stupnja IIIB; T. LVII, 15.

Veoma je zanimljiv nalaz jedne strelice iz mlađeg stupnja (faza IIIB); T. LIX, 8. Pozornost ne privlače njezine tipološke karakteristike, prema kojima ona pripada tipu tzv. strelica s lastavičjim repom, što je, s obzirom na kronološki položaj ovoga stupnja, i sasvim razumljivo. Znatno je važnija okolnost da je za njezinu izradbu upotrijebljena ljuštura školjke. Koliko mi je poznato, to je posve usamljen primjer uporabe takve sirovinske osnove za izradbu takvih predmeta. S obzirom na finoću i lomljivost materijala, neprikladnoga za izradbu efikasnoga lovačkog pribora, teško je zamisliti praktičnu uporabu te strelice. Ako se isključi eventualni simbolički smisao, ostala bi samo teorijska mogućnost njezine uporabe u lovu na posve sitne životinje kao što su ptice ili pak pri modificiranoj primjeni lovačkih tehnika u ribolovu.

Napokon, treba spomenuti još i jednu vrstu kombiniranoga oruđa izrađena od jelenskog roga koje je podjednako moglo poslužiti i kao mlat i kao budak; T. LIX, 9.

C) Keramički nalaziU toj fazi Ravlića pećine dolazi do novih, velikih i bitnih promjena. One

se ne očituju samo u nestajanju starijih i pojavljivanju novih tipova posuda već i u ukrasnom sustavu, tehnici izradbe i slabljenju neolitičkih tradicija.

Jedna od najuočljivijih promjena odnosi se upravo na tehniku izradbe. Oštru granicu između fine i grube keramike nije moguće povući onako kao u prethodnoj fazi i, gledano u cjelini, kvaliteta izradbe posuda opada. Jasno, i nadalje postoje posude finije i grublje izradbe, ali grubu i finu keramiku više nije moguće razdvojiti kao samostalne kategorije s određenim tipološkim odlikama. Gotovo svi tipovi posuda javljaju se i u grubljoj i u finijoj izvedbi, a uz to postoje znatna tehnološka variranja i razlike čak i unutar svake od tih kategorija. Zbog tih razloga, razdvajanje keramičkih nalaza prema načelima podjele na grubu i finu keramiku ovdje neće biti provedeno, nego ću, govoreći o svakom pojedinom tipu, dati i napomene o njihovim tehnološkim odlikama. U tom je smislu potrebno ponajprije navesti neke temeljne razlike u tehnologiji izradbe pojedinih keramičkih skupina. U tom je smislu moguće razdvojiti:

A) Prvu skupinu čini keramika izrađena u tradiciji neolitičke tehnologije, od dobro pročišćene gline s dosta primjesa usitnjena kamena fine granulacije, ali s dobro obrađenom površinom na koju je nanesen sloj pročišćene gline. Površina je glačana, ali nikada ne dostiže sjaj hvarske keramike već je više ili manje mat, tamnosive do crne boje.

B) Drugu skupinu tvori keramika izrađena od fino pročišćene gline s primjesama sitno drobljena kamena. svijetlosive boje i fino glačane površine, ali bez sjaja.

C) Trećoj skupini pripada keramika izrađena od zemlje s primjesama kamena krupnije granulacije, zbog čega je površina redovito prevučena slojem finije pročišćene gline. Obrada površine provedena je finim glačanjem do visokoga sjaja, ali unatoč tomu nikada nije posve ravna i


glatka; ili je, pak, glačanje provedeno samo površno pa i površina ostaje ponešto hrapava i mat. Površina posuda varira se od svjetlijih do tamnijih nijansi crvenkastosmeđe boje.

D) Napokon, četvrtu skupinu čini keramika izrađena od nepročišćene zemlje s krupnijim zrncima kamena, što je uvjetovalo potrebu nanošenja tanke prevlake na površini, ali je premaz vrlo tanak pa se kroz njega zrnca kamena jasno ističu. Boja površine kreće se od svijetlih do tamnosmeđih i sivosmeđih nijansi.

Kao što je već na početku istaknuto, tu je fazu potrebno podijeliti na dva razvojna stupnja, svaki sa svojim specifičnostima, pa je, zbog toga, i prikaz karakterističnih oblika potrebno dati odvojeno.

Stupanj IIIA - razvijeni eneolitik

Kao najmarkantniji oblik tog stupnja III faze, koji se produžava iz prethodne, dolaze posude manjih ili većih dimenzija s loptastim ili jajastim donjim dijelom i visokim vratom; T. LX, 1-9; T. LXI, 1-6; T. LXXI, 1-4; sl. 53. Vrat može biti potpuno cilindričan ili nešto ljevkasto proširen. Prijelaz iz vratnoga u rameni segment može biti vrlo blag i postupan, ali isto tako i dosta oštar, pa čak i oštro profiliran i istaknut. Ovisno o tomu, i donji dio ima više loptast, odnosno jajast ili bikonično-jajast oblik. Taj oblik posuda dolazi u fakturi A, B i D i traje samo tijekom starijega stupnja (IIIA), a u podjednakoj je mjeri zastupljen i kod većih i kod manjih posuda. Posebnu tipološku odliku ovog tipa posuda, zastupljenu na najvećem broju nalaza, čine prstenasta zadebljanja na obodu, koja se javljaju u rasponu od vrlo diskretnih do izrazito naglašenih oblika. Kao što sam to već naglasio, taj tipološki element započeo se razvijati već u stupnju IIC, a u ovoj fazi predstavlja jednu od njezinih tipskih odlika.

Drugu, veoma važnu i brojno zastupljenu tipološku odrednicu ovog stupnja čine zdjele zaobljenih profila koje dolaze u brojnim tipovima i varijantama. U vezi s tim treba naglasiti da svi tipovi i sve varijante ne dolaze istodobno niti je njihov odnos u postotcima ujednačen. Također, neki su tipovi isključiva svojstvo ovog stupnja (faza IIIA), neki se produžavaju u sljedeći (faza IIIB), a neki nastaju krajem ovoga da bi postali jedna od najvažnijih odlika idućega stupnja. No, to će se najbolje vidjeti pri njihovu pojedinačnom navođenju. No, prije toga potrebno je naglasiti da je za njihovu distinkciju poslužio samo jedna ali vrlo važna tipološka pojedinost – oblik i profilacija oboda. Promatrano s tog stajališta, njihovo variranje ide u sljedećem smjeru:

1. Dublje zdjele s neprofiliranim obodom koji može biti ravan ili ukoso odrezan; LXXI, 6, 8; T. LXXII, 3-4; T. LXXIII, 1, 4. Taj oblik dolazi od početka faze (IIIA) i u istom se omjeru produžava do njezina kraja (IIIB), a po zastupljenosti i odnosu prema drugim tipovima zdjela te faze zauzima treće mjesto.

2. Pliće ili dublje zdjele sa zadebljanim unutrašnjim dijelom oboda koje može biti ovalno; T. LXIII, 3a-b; T. LXIV, 1-2; T. LXXII, 6a-b; ili konkavno; T. LXXI, 7; isključivo su svojstvene za taj stupanj (faza IIIA), a po brojnosti zauzimaju četvrto mjesto.

3. Dublje i pliće zdjele s koso postavljenim, prema unutra proširenim i prema vani proširenim obodom; T. LXIV, 3-5; T. LXV, 1a-c; T. LXXII, 2; predstavljaju najčešći tip zdjela. Taj tip zdjela dolazi od samog početka ove


faza (IIIA) i produžava se do njezinog kraja (IIIB) ali uz osjetan kvantitativni pada.

4. Plitke zdjele, slične prethodnom tipu, s koso postavljenim i unutra proširenim obodom; T. LXXII, 3a-b; dolaze kroz oba stupnja te faze, ali su znatno brojnije u starijem (faza IIIA) nego u mlađem stupnju (IIIB). Po zastupljenosti i kvantitativnom odnosu prema drugim tipovima taj tip zdjela zauzima drugo mjesto.

5. Pojedinačnim primjercima zastupljene su zdjele s ravnim, prema unutra jako proširenim obodom; T. LXV, 3; T. LXXI, 9; i zdjele sa kosim, obostrano snažno proširenim obodom; T. LXXII, 1. Oba tipa zdjela dolaze na samom kraju starijega stupnja te faze (faza IIIA), da bi u sljedećem (faza IIIB) bili znatno brojniji.

Sljedeću bitnu tipološku odrednicu toga stupnja čine posude s više ili manje loptastim donjim dijelom i visokim, jako naglašenim vratom; T. LXII, 1-3; T. LXIII, 1-2; T. LXXI, 3. Taj se oblik posude posve približava peharima cetinskoga tipa, koji i predstavljaju jedno od najvažnijih svojstava te kulture. Taj je tip u Ravlića pećini zastupljen od samoga početka ove faze (stupanj IIIA), a zadržava se tijekom čitavog njezina trajanja (stupanj IIIB). Posebno je važno da je taj tip posuda znatno rjeđi od prethodnoga, iako oba dolaze istodobno i tijekom čitava trajanja te faze. Također je potrebno naglasiti da posude toga tipa dolaze isključivo u fakturi C, ali nikada nemaju finu glačanu površinu koja, unatoč nanošenju prevlake od fino pročišćene gline, uvijek ostaje mat i nešto hrapava.

Posve rijetko ili u pojedinačnim primjercima dolaze manje posude s višim ili nižim, jasno izdvojenim vratom i jako zaobljenim, gotovo loptastim recipijentom. Obično je u pitanju visok, okomito postavljen i jednostavno formiran vrat, T. LXXIII, 2-3; T. LXXIV, 4; a samo je na jednom primjerku formirano diskretno prstenasto zadebljanje na unutrašnjoj strani oboda; T. LXXI, 8; ili je obod oštro zasječen; T. LXXIV, 3. Jednim primjerkom zastupljen je taj tip posude s ljevkasto proširenim vratom; T. LXXIV, l; a također i oblik loptaste posude s produžetkom za izlijevanje; T. LXXIV, 2.

Drške su u starijem stupnju te faze (IIIA) znatno bolje dokumentirane. Najčešće je riječ o širokim, okomito postavljenim, trakastim drškama. Njihova je pojava najvećim dijelom vezana za pehare cetinskoga tipa; T. LXXI, 3; ali se javljaju i kod zdjela; T. LXXII, 1; te manjih posuda s loptastim oblikom recipijenta, T. LXXI, 3; T. LXXIV, 3-4. Samo je kod dva primjerka zabilježena vodoravna položena trakasta drška; T. LXXIII, 1, 6. Kod posuda s izrazito visokim vratom drške su postavljene na samom vratu, dok se kod manjih posuda s loptastim donjim dijelom obično nalaze na prijelazu iz vratnoga u rameni segment. Samo s dva primjerka (najvjerojatnije par drški s iste posude) zastupljen je tip trakaste drške prikazan na T. LXXIV, 9.

Među trakastim drškama posebnu pozornost izazivaju malobrojni primjerci s apliciranim plastičnim rebrom na središnjem dijelu drške, koje se djelimice produžava i na stijenku posude ispod korijena drške. Uz to, rebra su modelirana i utiskivanjem prsta; T. LXXIV, 6. Veoma malobrojni su i primjerci tzv. »X« drški, od kojih je jedan ukrašen nekim motivom s mrežastim uzorkom; T. LXXIV, 10; isto kao i primjerci jezičastih; T. LXXIV, 5; subkutanih; T. LXXIV, 1; i masivnih tunelastih drški, redovito ukrašenih

SL. 58Fotografija: B. Marijanović


paralelnim vertikalnim urezima; T. LXXIV, 8. Svi ti tipovi drški javljaju se isključivo krajem starijega stupnja te faze (faza IIIA).

Na kraju, treba naglasiti i činjenicu da se zdjele sa zaobljenim profilom javljaju pretežno u fakturi C i D.

Što se tiče ukrasnog sustava na keramici starijeg stupnja ove faze (IIIA), opća je odlika da je vrlo oskudan i predstavljen samo pojedinačnim primjercima. Odsutnost jasno definiranog stila, ujednačenosti kompozicije motiva, tehnika također, ostavljaju dojam kao da je svaki ukrašeni primjerak preuzet iz drugoga kulturnog kruga, između kojih ne postoji nikakva veza i sličnost. No, o tome će kasnije biti više govora. Za sada bih se zadovoljio samo konstatacijom kako su pri izvođenju ukrasa primijenjene sljedeće tehnike: žigosanje, urezivanje, izrezivanje, utiskivanje, žlijebljenje, inkrustiranje i barbotiniranje.

Urezivanje je najčešće primjenjivana tehnika u starijem stupnju ove faze (IIIA) Ravlića pećine. Tom su tehnikom izvođeni jednostavni motivi i kompozicije: kratki urezi na obodu; T. LXXII, 2; ili nizovi sličnih zareza na trbuhu posude; T. LXXIV, 5; snopovi okomitih linija; T . LXXIV, 8; nekad kombiniranih sa žigosanim troukutima; T. LXXIV, 7; ili složenija rješenja kao što su: široke trake ispunjene trokutima s mrežastim uzorkom; T. LXXII, 4; široke trake ispunjene mrežastim uzorkom; T. LXXIV, 10. Nedvojbeno najbogatija i najljepša rješenja izvedena samo primjenom ove ukrasne tehnike zastupljena su u pojedinačnim primjerima. Na ulomku jedne plitke zdjele s proširenim, ukoso odrezanim obodom, i vanjska i unutarnja strana ukrašene su širokim trakama ispunjenim mrežastim uzorkom, dok je na obodu izveden niz visećih trokuta s istom mrežastom ispunom; T. LXXII, 5a-b. Istovrsna ukrasna koncepcija primijenjena je još na jednom ulomku koji vjerojatno pripada istom ili posve sličnom tipu posude; LXX, 3a-b. Koncepcija obostranog ukrašavanja, ali s drukčijim motivima, provedena je i na ulomku posude na čijem je proširenom i ukoso odrezanom obodu izveden niz trokuta s mrežastom ispunom, dok su vanjska i unutarnja površina stijenke ukrašene trakama u obliku latica, a i njihov raspored i međusobna povezanost sugeriraju floralni ili kakav sličan motiv; T. LXX, 4a-b.

Posebno bih izdvojio, ipak, urezane ukrase na manjim posudama s visokim vratom i loptastim donjim dijelom. Radi se o jednoj ili dvije mrežasto šrafirane trake izvedene na ramenu, dok je vrat ukrašen nizom paralelnih okomitih linija; T. LXX, 1-2; T. LXXIII, 2-3. Tako izveden ukras tipičan je za cetinsku kulturu u početnom stupnju njezina razvoja, a u ovomu kontekstu iznimno je dobro povezan s već navedenim primjerima ranih oblika cetinskih posuda.

Svi navedeni primjeri urezanih ukrasa pripadaju skupini pravocrtnih motiva, jer su krivocrtni iznimno rijetko zastupljeni. Samo je na jednom ulomku izveden tipičan krivocrtni ukras kojeg tvori motiv višestrukih koncentričnih kružnica, s nizom kratkih zareza raspoređenih uz vanjsku kružnicu; T. LXXII, 5. Drugi primjer krivocrtnoga ukrasa, izvedenog vjerojatno na poklopcu posude, nije tipičan predstavnik ukrasa te vrste, a njegova je krivocrtnost vjerojatno uvjetovana formom predmeta na kojemu je izveden; T. LXXII, 6.

Samo je na jednom primjeru ustanovljeno inkrustiranje urezanih motiva; T. LXXII, 2. Riječ je o posudi kod koje su ukrašene i vanjska i unutarnja površina, pri čemu je unutarnja površina zadebljanoga oboda ukrašena nizom urezanih stojećih i visećih trokuta, a urezi ispunjeni bijelom inkrustacijom,


dok je čitava vanjska površina stijenke ukrašena nizom žigosanih trokuta, također ispunjenih bijelom pastoznom masom.

Ta kombinacija urezanih i žigosanih ukrasa izgleda posve prirodna s obzirom da po učestalosti primjene tehnika žigosanja zauzima drugo mjesto u ukrasnom sustavu starijeg stupnja ove faze (IIIA), a ukrasi izvedeni tom tehnikom po svojoj likovnosti i skladnosti kompozicija možda nadmašuju većinu urezanih ukrasa. Osim netom navedena primjera, kao i ranije spominjanog ulomka kombiniranog sa snopovima urezanih linija; T. LXXIV, 7; tehnika žigosanja primijenjena je pri ukrašavanju još petnaestak fragmenata. Tipičan ukras izveden tom tehnikom čine dvostruki nizovi visećih i stojećih, vrhovima sučeljenih trokuta, izvedenih trokutastim instrumentom unutar vodoravno, rijetko ukoso položenih traka. Zbog takvoga nizanja trokuta u međuprostorima, kao pozitivan motiv, nastaje plastična cik-cak traka; T. LXVIII, 3-4, 7-8; T. LXIX, 1, 5; T. LXXIII, 1. Odstupanje od koncepcije dvostrukih nizova vrhovima sučeljenih trokuta zabilježeno je samo na dva ulomka. Na jednomu je izveden samo jedan niz trokuta; T. LXVIII, 6; dok se na drugomu trokuti u oba niza postavljeni u istim položajima, pa sekundarni ukrasni element - plastična cik-cak traka – nije postignut; T. LXIX; 4. Budući da su na dva ulomka sačuvani ostatci bijele inkrustacije, moglo bi se pretpostaviti da je inkrustiranje činilo uobičajeni dio ukrasa ove vrste; T. LXVIII, 3; LXIX, 5. Napokon, treba naglasiti da je pri izvođenju ovih ukrasa uz žigosanje primjenjivana i tehnika urezivanja, kojom se uglavnom urezuju uske trake, odnosno formira okvir za izvođenje i raspoređivanje žigosanih trokuta.

Ista je ukrasna koncepcija primijenjena još na nekoliko ulomaka, ali su umjesto žigosanih trokuta, odnosno uporabe instrumenata koji su ostavljali takav otisak, upotrijebljeni instrumenti koji su ostavili duguljaste otiske; T. LXVIII, 9; T. LXIX, 2-3. Zbog podudarnosti koncepcije i osnovnoga dekorativnog dojma, moglo bi se reći da tako izvedeni ukrasi predstavljaju pojednostavljeni oblik onih izvedenih uporabom trokutastih instrumenata.

Posebnu inačicu osnovnoga tipa žigosanih ukrasa predstavljaju oni kod kojih su trokutasti motivi izvedeni tehnikom izrezivanja; T. LXVIII, 5; T. LXXIII, 7.

Svi navedeni primjeri žigosanih ukrasa ulaze u skupinu istovrsnih ukrasnih pojava poznatih s većega broja eneolitičkih nalazišta na širem području istočnoga Jadrana, a za čije se označavanje u literaturi često koristi naziv „jadranski tip ljubljanske kulture“.114

S tom skupinom nalaza blisko su povezana još dva ulomka s ukrasima izvedenim posve drukčijim tehničkim postupkom. Riječ je o ukrasima u obliku višestrukih vodoravno i ukoso položenih usporednih linija, ili kompoziciji višestrukih, metopski postavljenih, vodoravnih linija, izvedenih uporabom nazubljenog kotačića; T. LXXIII, 4, 6. Na ovom drugom ulomku, na kojemu su sačuvani ostatci bijele inkrustacije, osnovni tehnički postupak kombiniran je sa žigosanim kružnim motivima.

Skupinu žigosanih ukrasa koji se i koncepcijski i stilski posve udaljavaju od prethodnih čini nekoliko ulomaka s kružnim, trokutastim, duguljastim ili kratkim lučnim motivima, gusto grupiranim u pravilno oblikovane nizove, odnosno frizove; T. LXVII, 6-8; T. LXVIII, 1-2. Ta skupina žigosanih ukrasa povezana je s malobrojnim ulomcima na kojima su ukrasi izvedeni tehnikom žlijebljenja, odnosno posebnim tehničkim postupkom vrlo sličnim urezivanju ali je pri njihovom izvođenju upotrijebljen znatno grublji instrument koji umjesto uskih ostavlja široke tragove slične žljebovima; T.

114 S. DIMITRIJEVIĆ, 1979a., 321-324.


LXVII, 1-3, 5. Njihovu međusobnu povezanost posve dobro ilustriraju oni ulomci na kojima su oba tehnička postupka međusobno kombinirana; T. LXVII, 2, 4-5; T. LXXIII, 5. Ulomci sa žlijebljenim ukrasima i s njima često povezani navedeni primjeri žigosanih ukrasa tvore zasebnu keramičku skupinu obuhvaćenu nazivom „žlijebljena keramika“, a na većem broju južnojadranskih nalazišta čine posebnu kulturološku komponentu razvijenog eneolitika.115

Za razliku od prethodno navedenih tehnika, vezanih uz posude bolje ili sasvim fine izradbe, tehnika utiskivanja javlja se uglavnom na većim i slabije rađenim posudama. Radi se o utiskivanju prsta u vlažnu površinu stijenke, a ono varira od vrlo diskretnih, T. LXXII, 1; do vrlo snažnih otisaka; T. LXXI, 8, T. LXXII, 3. Izuzimajući primjerak zdjele kod koje je utiskivanje izvedeno na obodu, te primjerke drški s plastičnom trakom modeliranom prstom, taj je način ukrašavanja poglavito vezan za ranije spominjana prstenasta zadebljanja na obodima posuda, ali su ona u tom slučaju oblikovana u široku traku.

Ovdje je posebno izdvojena još jedna tehnika ukrašavanja: barbotiniranje, odnosno ogrubljivanje površine posude nanošenjem sloja rijetko razmućene zemlje. Ta je tehnika u ovoj fazi zastupljena pojedinačnim primjercima, ali u idućoj predstavlja jednu od vrlo važnih komponenata ukrasnoga sustava.

Napokon, potrebno je posebno istaknuti da je ukrašavanje keramike u ovom stupnju faze III vezano za sam njegov kraj, da traje vrlo kratko i da u sljedećem stupnju te faze (IIIB) u tom obliku potpuno nedostaje. Izuzimajući izrezivanje i inkrustiranje, sve se tehnike i nadalje primjenjuju, ali jedino barbotiniranje i utiskivanje zadržavaju svoje odlike. Urezivanje i žigosanje primjenjuje se za izvođenje drugih motiva unutar potpuno drugačijih koncepcija i ukrasnih kompozicija, znatno siromašnijih ne samo u pojedinostima i varijacijama već u ukupnom izrazu.

Stupanj IIIB - rano brončano doba (starija faza)

U ovom stupnju faze III dolazi do daljnjega razvoja nekih od tipova koji su se u većoj ili manjoj mjeri pojavili u prethodnom (IIIA), ali istodobno i do nestajanja nekih od njegovih izrazitih karakteristika. Isto tako, treba naglasiti da u keramičkoj produkciji nema one tehnološke raznovrsnosti koja je karakterizirala stariji stupanj, pa je najveći dio posuda izrađen u fakturi C i D, odnosno od nepročišćene zemlje s krupnijim zrncima kamena ili s jednako krupnije granuliranim dodatcima kamena.

Vodeći oblik ovog stupnja jesu lonci cetinskoga tipa; T. LXXVI, 1-2; T. LXXIX, 1-3, 5; ali u znatnom broju dolaze i lonci koji podsjećaju na vrlo karakterističan tip lonca starijega stupnja; T. LXXIX, 4, 6-8. Najrjeđi su lonci ili vrčevi s jako zaobljenim trbušnim dijelom i blagim prijelazom u viši, nešto ljevkasto proširen vrat s drškama koje se blago spuštaju s oboda prema ramenu; T. LXXVI, 4a-b; T. LXXVII, 1-2; T. LXXX, 1-2.

Drugi, veoma važan tip posuda su zdjele. Osim tipova koji se produžavaju iz prethodnog stupnja, o čemu je već bilo govora, u ovome su vrlo karakteristične duboke zdjele s visokim, ljevkasto proširenim vratom, T. LXXX, 3; i dublje ili pliće zdjele s različito profiliranim obodom. Najčešće su zdjele s ravnim ili kosim obodom, jako proširenim prema unutrašnjem dijelu posude; T. LXXVII, 3a-b; T. LXXX, 5-6; a u većem broju dolaze i zdjele s obostranim proširenjem oboda; T. LXXVII, 4-5; T. LXXX, 4, 8. Iznimno se javljaju zdjele s prstenastim zadebljanjem na vanjskoj i proširenjem na 115 B. ČOVIĆ, 1991., 67 i dalje.


unutrašnjoj strani oboda; T. LXXX, 9; ili samo sa zadebljanim unutarnjim dijelom oboda; T. LXXX, 10.

Ukrasni sustav pretrpio je značajne izmjene, kako u pogledu motiva i kompozicija tako i u pogledu tehnika ukrašavanja. Žigosanje i urezivanje kao bitne tehnike prethodnoga stupnja i sada se primjenjuju, ali za izvođenje potpuno drugačijih kompozicija. Žigosanjem se isključivo ukrašavaju obodi zdjela s proširenim obodom; T. LXXVII, 5; T. LXXX, 5; dok se urezivanjem ukrašavaju donji dijelovi istog tipa zdjela; ili vrat i drške, a vjerojatno i trbuh lonaca cetinskog tipa; T. LXXVI, 2-3; T. LXXIX, 2, 5. Posebno je važno što je na nekim posudama urezivanje izvedeno nekim tupim instrumentom pa se jako približava žlijebljenju; T. LXXX, 5,7; dok se pravo urezivanje izvedeno oštrim instrumentom javlja se isključivo na „X“ drškama i posudama cetinskoga tipa; T. LXXVI, 2-3; T. LXXXI, 5. Obje te tehnike, i urezivanje i žigosanje, dolaze u približno istim kvantitativnim odnosima, a mogu biti samostalno ili zajedno primijenjene na istim posudama.

Vrlo je važna tehnika ukrašavanja u toj fazi barbotiniranje ili, bolje reći, pseudobarbotiniranje; T. LXXV, 8; T. LXXVIII, 1; T. LXXIX, 8; T. LXXXI, 10. Tom tehnikom, koja se sastoji u prskanju posude žitko razmućenom glinom, ukrašena je gotovo polovica ukupnog broja ornamentirane keramike, pa je u statističkom smislu to i najizrazitiji način ukrašavanja. Potrebno je reći kako u većini slučajeva nije bilo dodatnih intervencija na tako ukrašenim posudama, premda se kod nekih primjeraka sasvim jasno uočava tendencija ka organiziranju barbotinirane površine, bilo u okomitim bilo u vodoravnim potezima.

Osim toga, ta je tehnika primijenjena samostalno ili u kombinaciji s plastičnim vodoravnim trakama apliciranim isključivo na prijelazu iz ramenoga u vratni segment. No, takve su kombinacije dosta rijetka pojava. Neusporedivo se češće javljaju odvojeno barbotiniranje i apliciranje plastičnih traka.

Kao samostalan ukras, plastične trake nikada ne dolaze bez još jedne prateće tehnike -utiskivanja prsta. Međutim, utiskivanje prsta ne primjenjuje se samo za raščlanjivanje plastičnih traka, već se izvodi i na samom obodu posuda. Pri tomu ta dva načina ukrašavanja mogu biti primijenjena samostalno ili, što je rjeđe, kombinirana na istoj posudi; T. LXXV, 1-5; T. LXXIX, 6-7. Koji je put, s istim ukrasnim učinkom, utiskivanje prsta zamijenjeno nizom kratkih zareza; T. LXXIX, 8.

Napokon, vrlo je karakterističan, iako ne brojno zastupljen, takozvani „metličasti ukras“ izveden nekim češljastim instrumentom; T. LXXVIII, 2-5; T. LXXXI, 3.

Drške su u tom stupnju veoma dobro dokumentirane. Osim već spominjanih, premda ne naročito čestih „X“ drški, u tome su stupnju najčešće široke, okomito postavljene, trakaste drške. Njihov je položaj na posudi najčešće vezan za prijelaz vratnoga u rameni segment, ali se javljaju i posude kod kojih drška polazi s oboda; T. LXXVI, 1-2, 4; T. LXXVII, 1-2; T. LXXIX, 1, 3; T. LXXX, 1-2, 4; T. T. LXXXI, 10. Osim na loncima i vrčevima, trakaste drške izvođene su i na plićim ili dubljim zdjelama; T. LXXVII, 3-4. Vrlo su brojne različite varijante jezičastih drški; T. LXXV, 4a-b; T. XL, 6-9, 11; smještene obično na trbuhu posude, a izuzetno na samom obodu; T. LXXXI, 9. Vodoravne masivne drške javljaju se izuzetno; T. LXXXI, 4.

Na kraju, spomenut ću još i to da tome stupnju pripadaju i dva keramička prešljenka; T. LXXXI, 1-2.


D) Kulturni i kronološki odnosi Kulturna je slika te faze Ravlića pećine izraz procesa podudarnih s onima

koji su već dosta davno uočeni na znatnom broju nalazišta jadranskog područja i njegova zaleđa, pa je i arheološka slika građe koja ju prezentira, u najvećoj mjeri podudarna s građom poznatom s tih nalazišta.116 Kako u njezinim tipološkim i stilskim determinantama nema ni tako oštrih ni tako krupnih promjena koje bi istodobno sugerirale stanovita gibanju i u demografskoj strukturi, posve je jasno da su sve varijabilnosti te vrste primaran izraz unutarkulturne razvojne dinamiku i postupna preustroja kulturnoga sadržaja niza psihosocijalnih zajednica koje na tomu prostoru zauzimaju vremenski raspon razvijenoga eneolitika i početka brončanoga doba. Međutim, njegovanje vlastitog izraza, koji ih i određuje kao konzistentnu kulturnu pojavu, nikako nije podrazumijevalo ni izoliranost ni otpornost prema prostorno širim i povijesno važnijim zbivanjima u njihovu bližem i daljem okruženju, pa su zbog toga posve razumljive one pojave u arheološkoj građi koje izražavaju stanovit oblik kulturnog zbližavanja istodobnih zajednica različita podrijetla i s različitih područja.

Već pri iznošenju općih podataka o stratigrafiji nalazišta, a i na početku ovoga poglavlja, naglasio sam neizbježnost podjele ove faze na dva razvojna stupnja, razloge i činjenice koji takvu podjelu uvjetuju, ali i neke osnovne razloge zbog kojih ta dva stupnja čine koherentnu razvojnu i kulturnu cjelinu.

Temeljnu i najvažniju poveznicu tih dvaju stupnjeva čine keramografske pojave cetinske kulture. U starijem su stupnju (faza IIIA) te pojave još uvijek malobrojne, karakteristični keramički oblici nisu sasvim formirani, a tipičan ukrasni sustav cetinske kulture potpuno nedostaje. U mlađem stupnju (faza IIIB) keramičke forme dobivaju svoj klasični oblik, ukrasni sustav usklađen je s pojavama na drugim nalazištima razvijene cetinske kulture i u cjelini gledano čini najizrazitiju karakteristiku te faze.

Takva opća stratigrafija cetinskih pojava ima višestruku vrijednost. S jedne strane, ona posve jasno i dokumentira i podupire podjelu faze III Ravlića pećine na dva razvojna stupnja, dok s druge, potvrđuje i periodizaciju cetinske kulture koju su gotovo prije tri desetljeća predložili I. Marović i B. Čović.117 Napokon, svojim sadržajima i fizionomijom ta dva stupnja ilustriraju i čvrstu utemeljenost cetinske kulture na autohtonoj eneolitičkoj osnovi, ali i njezin unutarkulturni razvojni ritam i dinamiku.

Vrlo važnu tipološku pojavu dobro zastupljenu u oba stupnja te faze, a to znači i njihovu međusobnu poveznicu, čine dublje ili pliće zdjele mekano zaobljenih profila s proširenim, prema unutra ukoso zasječenim obodom. Dakako, premda je to već istaknuto, i ovdje treba naglasiti da među njima postoje stanovite razlike u pojedinostima, da svi tipovi i sve varijante ne dolaze istodobno niti je njihov odnos u postotcima ujednačen. Međutim, te činjenice nikako ne nalažu oštru kulturološku distinkciju tih dvaju stupnjeva, niti navedene razlike dovode u pitanje značenje ove keramičke kategorije kao njihove važne poveznice. Štoviše, ni tipološka variranja ni promjenljivosti u prevladavanju pojedinih tipova nisu isključiva posljedica vremenske dimenzije u njihovim odnosima, nego su prije svega izraz unutarkulturne razvojne dinamike i s njom povezanih promjena.

Osim navedenih pojava, koje ova dva razvojna stupnja nedvojbeno povezuju, ali ih istodobno i razdvajaju u smislu sukcesivnih razvojnih cjelina, postoje i drugi elementi koji tako definiranu podjelu i povezanost

116 B. ČOVIĆ, 1977., B. MARIJANOVIĆ, 2000., B. MARIJANOVIĆ, 2003., Č. MARKOVIĆ, 1985., I. PUŠIĆ, 1999., B. ČEČUK – D. RADIĆ, 2001. 117 I. MAROVIĆ - B. ČOVIĆ, 1983., 194-201.


dodatno potvrđuju. Tako, npr., u starijem stupnju ove faze (faza IIIA) vodeći keramički oblik čine posude s cilindričnim vratom i loptastim ili jajolikim donjim dijelom. Taj tip posuda u mlađem stupnju te faze (faza IIIB) potpuno nedostaje. U vezi s tim potrebno je naglasiti da su upravo različite varijante toga tipa posuda, kao i pojava prstenasto zadebljanih oboda na tim i sličnim posudama, već prihvaćeni kao jedna od najizrazitijih i najvažnijih keramografskih pojava u postneolitičkom razvoju na području istočnoga Jadrana. Da te pojave treba promatrati kao jednu od posebnosti u kulturnoj fizionomiji eneolitika istočne jadranske obale, dovoljno je jasno istaknuo već i B. Čović,118 a ta je ocjena višestruko potvrđena novijim iskopavanjima, objavama rezultata s ranijih istraživanja ili revaloriziranjem ranije poznatih nalaza.119 Danas je posve jasno da posude sa zaobljenim, jajastim ili loptastim recipijentom, visokim cilindričnim vratom i prstenasto zadebljanim obodom čine jednu od najvažnijih komponenti u keramografiji istodobnih slojeva na većini drugih nalazišta na području istočnoga Jadrana, posebice u njegovu zaleđu, gdje obično čine 30-40% ukupnog broja nalaza – Varvara,120 Odmut,121 Hateljska pećina,122 Vela spila,123 Vilina pećina,124 Vranjaj125 i dr.

Promatrane u tom kontekstu, posude s proširenim i prema unutra ukoso zasječenim obodom čine jednu od dvije najvažnije komponente u keramografiji starijeg stupnja te faze, a istodobno i drugu komponentu u keramografiji većine drugih nalazišta sa slojevima koji zauzimaju istu vremensku sekvenciju kojoj pripada stariji stupanj faze III u Ravlića pećini.126 O njezinom značenju i u Ravlića pećini IIIA, a i na drugim nalazištima, posve jasno svjedoče dvije činjenice. Prvo, ta je keramografska komponenta redovita asocirana s prethodno navedenom temeljnom odrednicom toga stupnja; i drugo, njihov međusobni kvantitativni odnos gotovo je uvijek uravnoteženo izbalansiran, a to znači i vrlo ujednačen prema drugim, njima pridruženim ali slabije naglašenim komponentama. Razumije se, ni u Ravlića pećini, a ni drugdje, ne postoji izrazita tipološka unificiranost, nego je riječ o brojnim variranjima osnovnoga tipološkog koncepta.

Posebnu keramičku skupinu i vrlo važnu komponentu u keramografiji ovoga stupnja Ravlića pećine čine nalazi kakve je svojedobno S. Dimitrijević obuhvatio nazivom „jadranski tip ljubljanske kulture“.127 Nalazi toga tipa redoviti su sadržaj ovoga stupnja eneolitika na čitavom području istočnog Jadrana s otocima i zaleđem – Varvara,128 Vela spila,129 Hateljska pećina,130 Lazaruša,131 Odmut,132 Grapčeva špilja,133 Rubež,134 Mala Gruda,135 Gruda Boljevića u Podgorici,136 Gudnja,137 Otišić,138 i dr. – a njihova su osnovna odlika tehnike izvođenja i organizacija ukrasa. Prema S. Dimitrijeviću, temeljna odrednica toga načina ukrašavanja je „oslanjanje na dvije tehničke mogućnosti u izvedbi – na kotačić ljubljanskog tipa samo nešto uži, te na kombinaciju urezivanja, trokutastog žigosanja i žigosanja instrumentom poput odvrtke (Schraubenzieher), dok je u stilskom pogledu uočljivo oslanjanje na vučedolsku arhitektonsku, zonalnu i krstastu organizaciju površina. U takvom su konceptu nosioci ukrasa uske trake izvedene kotačićem s negativnim cik-cak uzorkom, ali i ljestvičasti uzorci, također, izvedeni kotačićem.“139

Premda u Ravlića pećini IIIA nije zastupljena većim brojem nalaza, vrlo važnu skupinu keramičkih ulomaka čine oni ukrašeni posebnim tehničkim postupkom koji je postao sinonim za njihovo stilsko-tipološko determiniranje: žlijebljena keramika. Naime, u arheološkoj literaturi koja se bavi problematikom eneolitika, posebice njegovim središnjim i južnim dijelom, pod tim se nazivom već duži niz godina podrazumijeva posebna

118 B. ČOVIĆ, 1977., 49; B. ČOVIĆ, 1983., 108.119 B. MARIJANOVIĆ, 2000., T. XXII, 1-3; T. XXII, 1; T. XXI, 1-3; B. MARIJANOVIĆ, 2005., T. LII, 1-7; T. LIII, 1-5; B. ČEČUK – D. RADIĆ, 2005., T. 94/3, 6., I. PUŠIĆ, 1999., T. IV, 5, 8; T. VII, 2; T. X, 2; T. XIV, 7; T. XVII, 5; Č. MARKOVIĆ, 1985., T. XXVI, 4, 6, T. XXVII, 6; itd.120 B. ČOVIĆ, 1977., sl. 7, 9; T. VIII, 1; T. X, 4. 121 Č. MARKOVIĆ, 1985., T. XXVI, 4, 6, T. XXVII, 6.122 B. MARIJANOVIĆ, 2000., T. XXI, 3; T. XXII, 1-3; T. XXIII, 1. 123 B. ČEČUK – D. RADIĆ, 2005., T. 94/3, 6.124 N. PETRIĆ, 1981., T. 3/1-2, 4; Š. BATOVIĆ, 1988., sl. 2/6-7, 9-11.125 I. PUŠIĆ, 1999., T. IV, 5, 8; T. VII, 2; T. X, 2; T. XIV, 7; T. XVII, 5.126 B. ČOVIĆ, 1977., T: IV; T. VI, 4; VIII, 1, 4-6; B. MARIJANOVIĆ, 2000., T. XXVII, 1-4; T. XXVIII, 1-3; T. XXIX, 1-3; B. ČEČUK – D. RADIĆ, 2005., T. 87/5; B. MARIJANOVIĆ, 2005., T. LIV, 1; itd.127 S. DIMITRIJEVIĆ, 1979a, 321. 128 B. ČOVIĆ, 1977., T. XI, 1, 3-5. 129 B. ČEČUK – D. RADIĆ, 2005., T. 87/1-6; T. 88/1-5; T. 91/6, 8-9; sl. 41.130 B. MARIJANOVIĆ, 2000., sl. 18-22.131 IBID., sl. 5; T. VIII, 2-3.132 Č. MARKOVIĆ, 1985., T. XXIX, 2.133 G. NOVAK, 1955., T. CCXXXI- CCXXXI.134 A. BENAC, 1955., T. I, 6a-b.135 M. PAROVIĆ-PEŠIKAN – V. TRBUHOVIĆ, 1974., T. IV.136 M. BAKOVIĆ – B. GOVEDARICA, 2009., sl. 9-11; B. GOVEDARICA, 2010., Abb. 4-6.137 B. MARIJANOVIĆ, 2005., T. XLVIII, 1-5; T. XLIX, 1-6; T. L, 1-6; T. LI, 4-5.138 A. MILOŠEVIĆ – B. GOVEDARICA, 1986., T. I, 5; T. II, 5; T. III, 2-3, 5-6, 8; T. V-VIII.139 S. DIMITRIJEVIĆ, 1979a., 324.


skupina keramičkih nalaza, vrlo dobro zastupljenih u mlađim eneolitičkim slojevima na većem broju nalazišta – Zelena pećina,140 Odmut,141 Vranjaj,142 Vela spila,143 Guvnine,144 Hateljska pećina,145 Lazaruša,146 Gudnja147 i dr., kao jedan od bitnih sadržaja njihova ukupnoga kulturnog sadržaja.

Uzimajući u obzir priloge B. Čovića, u kojima je autor definirao tehnički i sadržajni dio ukrasnoga sustava te keramičke kategorije i predložio njezino terminološko označavanje,148 te ranije ili kasnije priloge drugih autora koji su se u većoj ili manjoj mjeri doticali iste problematike,149 ovdje nema potrebe posebno obrazlagati razloge njezina izdvajanja u zasebnu cjelinu, kao ni dodatno objašnjavati tehničke pojedinosti u izvođenju ukrasa. Premda tu keramičku kategoriju karakteriziraju dosta standardizirana tipološka i stilska svojstva, među nalazima s pojedinih nalazišta postoje i određene razlike u dominaciji pojedinih motiva, načelima njihova organiziranja i komponiranja u ukrasne cjeline. Tako se npr. ulomak s rijetko zastupljenim motivom žlijebljenih koncentričnih kružnica (T. LXX, 5) vrlo dobro povezuje s odgovarajućim primjerkom iz Zelene pećine,150 dok se jednako rijetki primjerci suptilno izvedenih i pomno organiziranih motiva u obliku štapića, izduženih trokuta ili kombinacije štapićastih i minijaturnih lučnih motiva (T. LXVII, 6-9) mogu uspoređivati s pojedinačnim primjercima s lokaliteta Banje na Ošanićima kod Stoca151 i Sveti Spas kod Knina.152 No, te su razlike posve prirodne jer se kroz njih iskazuju likovne sklonosti pojedinih zajednica ili pojedinaca i afirmira njihov identitet u širim prostornim okvirima zahvaćenih sličnim razvojnim procesima koji se manifestiraju kroz opće tipološko i stilsko ujednačavanje keramičkoga materijala kao medija najlakše podložnoga općim tendencijama.

U fazi IIIA postoji još nekoliko iznimno važnih primjeraka. Tu na prvom mjestu mislim na ulomak s bogatim i profinjenim ukrasima na vanjskoj i unutarnjoj strani stijenke i proširenom obodu, za koji i u tipološkom i ornamentalnom pogledu izravne analogije postoje u Ezeru; T. LXXII, 5.153 Istom kulturnom krugu pripadat će još nekoliko novih ulomaka prikupljenih tijekom iskopavanja 2008.-2010. (T. LXX, 3ab, 4a-b), a tom krugu sam već ranije pripisao primjerke trakastih drški s rebrastom aplikacijom modeliranom prstom.154 U ovomu trenutku nije nimalo jednostavno odgovoriti na pitanje načina, odnosno modela koji je omogućio preuzimanje tih elemenata iz tako udaljena područja. Međutim, to pitanje nije ništa složenije od onoga koje pokreću npr. nalazi s lokaliteta Dikili Tash, koje je J. Deshayes opravdano doveo u vezu s jadranskim područjem, pripisujući ih cetinskoj kulturi.155 Nešto više svjetla u tu problematiku mogla bi unijeti buduća istraživanja na nalazištima s onih područja koja pripadaju šire shvaćenim zonama kontakta između istočno/unutarbalkanskog i jadranskog kulturnog prostora. Tu posebno imam na umu istočnu Hercegovinu i njoj susjedna područja dalje na istok, premda ne treba isključiti ni istočnu Bosnu i njoj susjedne prostore.156

Na kraju, potrebno je dati i objašnjenje navedenog relativnokronološkog položaja faze III. Naime, stariji stupanj (fazu IIIA) opredijelio sam u razvijeni eneolitik, a mlađi stupanj (fazu IIIB) u rano brončano doba.

U pogledu relativnokronološkog opredjeljenja starijeg stupnja (faze IIIA) situacija je, držim, posve jasna. Da je u pitanju razvijeni eneolitik, dovoljno jasno govore posude s cilindričnim vratom i loptastim donjim dijelom, te prstenasto zadebljani obodi, odnosno oni elementi koji su na već dosta velikom broju nalazišta sasvim jasno vremenski opredijeljeni.157

140 B. MARIJANOVIĆ, 2003., 61-62, sl. 7-9.141 Č. MARKOVIĆ, 1985., T. XVIII, 1; T. XXVII, 2; T. XXVIII, 6-8.142 I. PUŠIĆ, 1999., T. VII, 3-5; T. IX, 7; T. XIII, 1-2, 5-6; T. XIV, 6-7; T. XIX, 2, 4; T. XX, 6. 143 B. ČEČUK – D. RADIĆ, 2005., T. 85/1-8; T. 86/1-6; T. 91/ 1, 5, 7; T. 92/6.144 B. MARIJANOVIĆ, 2000., T. I, 1-6. 145 IBID., T. XXXI, 2.146 IBID., T. VI, 1-4; T VII, 1-2.147 B. MARIJANOVIĆ, 2005., sl. 23, 25-26, T. XLII, 1-8; T. XLIII, 1-6; T. XLIV, 1-6; T. XLV, 1-5; T. XLVI, 1-2.148 B. ČOVIĆ, 1983., 106; „Žlijebljena keramika izdvaja se prvenstveno tehnikom i organizacijom ukrasa, ali ima i neke druge opšte osobine. Mada je ukrašena, ne bismo je mogli uvrstiti u kategoriju fine keramike u užem smislu tog pojma… Ukrasi su izvedeni snažnim utiskivanjem grubljeg, tupog instrumenta trokutnog ili četvrtastog presjeka u svježu glinu. Osnovni element tog ukrasa su duži ili kraći, obično duboki i dosta široki žljebovi oštrih ivica, te nizovi uboda koji mogu biti okrugli, trokutasti ili pravougaoni, ponekad izduženi u obliku uskog pravougaonika, dužine do 1 cm. U pogledu međusobnog odnosa ova dva osnovna elementa može se, najprije, reći da su poznati primjerci posuda ukrašenih samo žljebovima, dok se nizovi uboda javljaju isključivo u kombinaciji s jednostavnim ili složenijim žlijebljenim ukrasom. Stoga možemo reći da je žlijebljenje osnovni i vodeći, a ubadanje (žigosanje) sporedni i prateći dio ornamenata na posuđu ove keramičke vrste. To i opravdava naziv žlijebljena keramika koju ovdje predlažem kao termin za tu vrstu eneolitske keramike u istočno-jadranskoj zoni.“ B. ČOVIĆ, 1991., 69.149 Č. MARKOVIĆ, 1974., 6, 11-12; Č. MARKOVIĆ, 1985., 83; S. DIMITRIJEVIĆ, 1979., 369, 377; N. PETRIĆ, 1981., 6-7; B. GOVEDARICA, 1989., 205-206; B. MARIJANOVIĆ, 2000., 128, 164; B. MARIJANOVIĆ, 2003., 32-37; MARIJANOVIĆ, 2005., 73-78. 150 A. BENAC, 1957., T. II, 4; B. MARIJANOVIĆ, 2003., sl 9.151 B. MARIJANOVIĆ, 2003., sl 11.152 Š. BATOVIĆ, 1972., sl. 4-5. 153 G. IL. GEORGIEV – N. J. MERPERT – R. V. KATINČAROV – D. G. DIMITROV, 1979., Obr. 153v; Obr. 158a.154 IBID. Obr. 154a; 159b; 164ab. Isto značenje ima i jedan ulomak iz Hateljske pećine čiji je ukras moguće vrlo uspješno uspoređivati s odgovarajućim nalazima iz Ezera; B. MARIJANOVIĆ, 2000, 120, T. XXX.


Gledano u cjelini, kulturna slika ove faze Ravlića pećine izraz je procesa podudarnih s onima koji su već dosta davno uočeni na znatnom broju nalazišta jadranskoga područja i njegova zaleđa, pa je i arheološka slika građe koja ju prezentira, u najvećoj mjeri podudarna s građom poznatom s tih nalazišta.

Osnovna odlika arheološke građe koja prezentira tu fazu Ravlića pećine, a i drugih istodobnih nalazišta, najpotpunije se očituje u prisutnosti različitih vrsta keramičkih nalaza koji su izvorno vezani za različita kulturna područja. Međutim, ti se nalazi na ovome prostoru ne iskazuju kao stratigrafski razdvojene pojave, niti imaju značenje posebnih i samostalnih kulturnih manifestacija, nego tvore koherentnu cjelinu u kojoj svaka od njih zadržava samo vrijednost tvoridbene komponente kulturnoga sadržaja te faze jadranskoga eneolitika. Mehanizmi su njihova inkorporiranja različiti, kao što su različiti i njihovi međusobni odnosi i opseg sudjelovanja u izgradnji kulturne slike svakoga pojedinačnog nalazišta. S obzirom na takav karakter razvoja na ovomu dijelu istočnoga Jadrana i njegova zaleđa tijekom eneolitika, i u kulturnoj slici ove faze Ravlića pećine moguće je izdvojiti nekoliko osnovnih komponenti: posude sa zaobljenim recipijentima, visokim vratom i prstenasto zadebljanim obodima; posude s proširenim i ukoso odrezanim obodima; keramika s ukrasima ljubljanskoga tipa; žlijebljena keramika, keramika s ukrasima rane cetinske kulture, a to su sve odlike kulturne slike i drugih nalazišta s depozitima formiranim tijekom istoga vremenskog raspona. Kako sam svoja stajališta o značenju tih komponenti, njihovim izvorima i općem karakteru toga vremenskog odsjeka eneolitika već više puta iscrpno obrazložio, počevši od prve objave Ravlića pećine,158 ovdje to nije potrebno dodatno elaborirati, pa ću se zadržati samo na osnovnim naglascima.

Prvo. Taj razvojni stupanj eneolitika, za čije sam obilježavanje već davno predložio termin razvijeni eneolitik, izraz je složenih procesa u kojima sudjeluje više činitelja što je rezultiralo kulturnom slikom u kojoj je moguće izdvojiti više komponenata povezanih s različitim kulturno-etničkim manifestacijama razvijenoga eneolitika. Nasuprot samo jednoj kojoj je moguće pripisati autohtoni karakter – posude sa zaobljenim recipijentima, visokim vratom i prstenasto zadebljanim obodima – stoje druge vrste nalaza kojima autohtoni karakter nije moguće pripisati – posude s proširenim i ukoso odrezanim obodima; keramika s ukrasima ljubljanskog tipa; žlijebljena keramika. Promatrane u relativnim odnosima, te su komponente znatno brojnije pa zato ova, na prvi pogled, djeluje kao skup sasvim raznorodnih elemenata povezanih samo stratigrafskim odnosima. Na nalazištima s nesigurnom stratigrafijom to može stvoriti dojam o potrebi njihovog stratigrafskog razdvajanja.

Drugo. Nasuprot tomu prvom dojmu ta faza eneolitika ipak nema takav karakter, nego se radi o sasvim konzistentnoj cjelini u kojoj prisutnost većega broja komponenata i njihovi međusobni odnosi predstavljaju izraz složenih odnosa na širem prostornom planu. Povezanost raznorodnih pojava u konzistentnu cjelinu potvrđuje ponajprije njihova istodobna prisutnost u istim stratigrafskim formacijama na većem broju nalazišta, ali i međusobno kombiniranje elemenata različite provenijencije. U tom je kontekstu posve razumljiva pojava „Schnur-ukrasa“ na posudi s prstenasto zadebljanim obodom iz Odmuta,159 kombinacija „Schnur-ukrasa“ s ukrasima ljubljanskoga tipa na posudi iz Lazaruše,160 izvođenje žlijebljenih ukrasa na posudama s prstenasto zadebljanim obodima u pećini Vranjaj,161 i sl.

155 J. DESHAYES, 1970., p. 32, fig. 27. Zbog karakterističnih ukrasa, koji su i autoru poslužili kao oslonac za uspostavljanje relacija prema jadranskom području i cetinskoj kulturi, treba naglasiti kako je riječ o nalazima koji ulaze u skupinu onih pojava obuhvaćenih pojmom „jadranski tip ljubljanske kulture“, pa povezivanje s cetinskom kulturom u smislu autorova opredjeljenja danas nije opravdano. 156 Premda nije novijeg datuma i nikada nije dovršeno, među takva nalazišta moglo bi spadati i gradinsko naselje Kadića brdo na glasinačkom području, čije je iskopavanje 1987.-1989. vodio Centar za balkanološka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Rezultati nisu objavljeni, a autoru su poznati iz autopsije.157 Velika gradina u Varvari: B. ČOVIĆ, 1977., 49 i dalje., Guvnine: B. MARIJANOVIĆ, 2000., 29-44; Hateljska pećina: B. MARIJANOVIĆ, 2000.,117-131; Lazaruša: B. MARIJANOVIĆ, 2000.,163-177; Gudnja: B. MARIJANOVIĆ, 2005.,73-88; Vela spila: B. ČEČUK – D. RADIĆ, 2005., 250-254; Odmut: Č. MARKOVIĆ, 1985., 40-42; Pećina Vranjaj: I. PUŠIĆ, 1999., 46-55.158 B. MARIJANOVIĆ, 1981., 36-40; 52-54; B. MARIJANOVIĆ, 2000., 117-132; 163-178; B. MARIJANOVIĆ, 2003., 92-142; B. MARIJANOVIĆ, 2005., 73-86.159 Č. MARKOVIĆ, 1985., T. XXIX, 1.160 B. MARIJANOVIĆ, 2000., sl. 8.161 I. PUŠIĆ, 1999., T. XIV, 6-7; T. XIX, 2; T. XXX, 3-4.


Treće. Neovisno o izvornoj vezanosti za različita područja i različite kulturno-etničke skupine svakoj od osnovnih komponenata može se pripisati i lokalni karakter budući da se radi o pojavama koje su različitim mehanizmima ulazile u kulturni inventar razvijenog eneolitika ovoga područja i postajale njegovim sastavnim dijelom. Taj se proces sasvim sigurno nije odvijao na užim područjima ili pojedinačnim nalazištima, nego na širem prostoru na kojemu su se različite komponente integrirale u jednu cjelinu. Različiti su odnosi pojedinih komponenti na pojedinim nalazištima posljedica posve lokalnih procesa i imaju prostorno ograničeno značenje.

Četvrto. Premda u tvorbi kulturne slike te faze eneolitika sudjeluje više komponenti izvorno povezanih s istočnoalpskim, na jednoj, i unutarbalkanskim područjima, na drugoj strani, nedvojbeni je nositelj kulturnoga razvoja autohtoni supstrat koji elemente različite provenijencije inkorporira u cjelinu svoga kulturnog izraza. Sudjelovanje populacija izvan ovoga područja nije moguće dokazati. Barem ne u većem opsegu.

Peto. U periodizaciji eneolitika tog područja ta faza zauzima njegov mlađi vremenski odsjek, neposredno slijedi nakon faze obilježene kaneliranom keramikom i neposredno prethodi ranom brončanom dobu, odnosno onom vremenskom rasponu koji je obilježen s dvije jedine jasno definirane kulture: klasičnom cetinskom i posuškom.

Kulturna je slika te faze Ravlića pećine izraz je upravo takvih procesa pa je otuda i arheološka građa koja ju prezentira u najvećoj mjeri podudarna s građom s drugih istodobnih nalazišta ili njihovih slojeva. Naravno, posve je prirodno da u kulturnim slikama pojedinih nalazišta ne postoji potpuna podudarnost u svim zastupljenim komponentama, a pogotovo u njihovim relativnim odnosima, pa je prirodno da određene specifičnosti postoje i u Ravlića pećini. U tom kontekstu nije neobična posvemašnja odsutnost „Schnur-keramike“, kao ni skromna zastupljenost keramičkih nalaza sa žlijebljenim ukrasima, koji se u likovnom pogledu znatno razlikuju od istovrsne keramike iz Lazaruše, Vele spile, Gudnje i Odmuta. S druge strane, pojedini primjerci iz te skupine ukrasa u Ravlića pećini uopće nisu zastupljeni u repertoaru istovrsnoga tipa ukrasa na navedenim nalazištima. Na isti način treba promatrati i razlike među ukrasima ljubljanskoga tipa koje se uočavaju na pojedinim točkama, odnosno onim jadranskim nalazištima na kojima su zastupljeni. U tom je kontekstu posve prirodno što i u kulturnoj slici toga stupnja Ravlića pećine postoje određene razlike, kakve bi se, uostalom, pri minucioznoj međusobnoj komparaciji mogle pronaći na svim poznatim nalazištima, a daljnja će istraživanja broj takvih posebnosti zasigurno povećavati. Naime, bilo bi posve neprimjereno očekivati da u kulturnim slikama svih nalazišta postoji potpuna podudarnost u relativnim odnosima zastupljenih komponenata i svim njihovim varijabilnostima, bez lokalnih ili čak i individualnih interpretacija onih pojava koje određuju cjelinu kulturnoga identiteta, duh vremena i njegov likovni izričaj i slično. U tom su smislu određene specifičnosti Ravlića pećine posve prirodne.

U mlađem stupnju (faza IIIB) zastupljene su tipološke forme karakteristične za razvijenu cetinsku kulture, koje prema navedenoj periodizaciji, kao i ta faza njezina razvoja u cjelini, nedvojbeno pripadaju ranom brončanom dobu.162 Ranobrončanodobni karakter imaju i neke druge tipološke pojave koje se, neovisno o kulturnom kontekstu javljaju na širem jadranskom području: lonci ili vrčevi zaobljena recipijenta s višim vratom i drškama koje se spuštaju s oboda prema ramenu, primjerci s metličastim ukrasima, kao i primjerci s apliciranim trakama modeliranim prstom, modeliranje

162 I. MAROVIĆ - B. ČOVIĆ, 1983., 194-201.


oboda posuda utiskivanjem prsta i dr. Na njihovu brončanodobnu pripadnost sasvim sigurno ukazuju odgovarajući nalazi na lokalitetima sa sigurnom stratigrafijom.163 Međutim, paralelno s tim pojavama dolaze i posude s barbotino ukrasima vučedolskoga tipa, što je, prema periodizaciji vučedolske kulture, dosta neobična okolnost. Istina, pojedinačni primjerci barbotino-keramike javljaju se na samom kraju starijeg stupnja (faza IIIA), ali ta vrsta keramike do punog izražaja dolazi u mlađem stupnju (faza IIIB). Nije mi namjera te elemente dovoditi u izravnu vezu s vučedolskom kulturom, pogotovo što nema nikakvih drugih nalaza koji bi takvo mišljenje podupirali. Osim toga, u Varvari su odgovarajući vučedoloidni nalazi sasvim sigurno opredijeljeni u razvijeni eneolitik,164 što bi, prema stratigrafiji Ravlića pećine, odgovaralo fazi IIIA, s kojom Varvara i inače ima velikih dodirnih točaka. Zbog toga sam sklon pretpostavci da i nalazi barbotino-keramike vučedolskog tipa pripadaju samom kraju te kulture, odnosno vremenu kada ona u svom pravom izrazu više i ne postoji, te da je ta infiltracija uvjetovana složenim kretanjima i promjenama u unutrašnjosti Balkana na prijelazu iz eneolitika u rano brončano doba. U tom smislu i infiltraciju vučedolskih elemenata ne promatram kao infiltraciju nositelja vučedolske kulture na područje Hercegovine i u Ravlića pećinu, već samo kao jedan prirodan i normalan rezultat mogućih dodira nositelja različitih kultura u vrijeme kada je sigurno bilo i većih populacijskih pomicanja.165

Što se tiče apsolutne kronologije, iz ove faze Ravlića pećine nema 14C datuma, pa ni komparacije s datumima dobivenim na drugim nalazištima nisu moguće. Poteškoće su naglašenije i zbog činjenice što ni već navedeni datum za Ravlića pećinu IIC (Beta – 251582 Cal BC 3980) ne daje pouzdan oslonac za približan početak faze IIIA, pogotovo ako se, kao potencijalna orijentacija u tom smislu, u obzir uzmu i znatno niži datumi iz Grapčeve špilje (Beta – 103480 Cal BC 3637-3363; Beta – 103479 Cal BC 3352-3097) koji potječu iz stratuma s tipološkim pojavama podudarnim s onim iz faze IIC Ravlića pećine.166 S druge strane, ako se datumi iz mlađih stratuma Grapčeve špilje, determiniranih kao Cetina 1 (Beta – 103478 Cal BC 2882-2678; Beta – 103477 Cal BC 2551-2144),167 promatraju u odnosu na datum iz primarnoga groba iz tumula Velika Gruda,168 koji bi u najboljem slučaju morao biti usporediv, odmah se uočava da u kronološkom sustavu Grapčeve špilje postoje ozbiljne devijacije zbog kojih je navedene datume teško uzeti kao oslonac za popunjavanje postojećih praznina u apsolutnoj kronologiji mlađeg eneolitičkog stratuma u Ravlića pećini, a i na širem jadranskom području u cjelini. S obzirom na to, u ovomu je trenutku fazu III Ravlića pećine moguće promatrati samo kroz okvirni, i to dosta dug, vremenski raspon čiji bi se početak morao staviti oko prve trećine četvrtoga tisućljeća, dok pitanje njezina završetka u ovomu trenutku mora ostati otvoreno, s obzirom na malobrojnost datuma iz sigurnih uzoraka i velika razilaženja u datiranju slojeva razvijenoga eneolitika i ranoga brončanog doba.

163 B. ČOVIĆ, 1977., T. XVI, 1-5; T. XVII, 1-3; T. XIX, 1-14; Č. MARKOVIĆ, 1985., T. XXX, 1-5; I. PUŠIĆ, 1999.,T. III, 2a-b, 5;T. IV, 1-5; T. VI, 1, 7; T. IX, 4; T. XVIII, 1, 5-6;T. XIX, 3; I. MAROVIĆ - B. ČOVIĆ, 1983., T. XXIX, 1-6; B. MARIJANOVIĆ, 2000., T. XXXV, 3; T. XXXVI, 1-2; T. XL, 1-2; T. XLI, 2-3; B. MARIJANOVIĆ, 2005., T. LVI, 1-3, 5-6, T. LVII, 1-5, itd.164 B. ČOVIĆ, 1977., 51. i dalje.165 O pitanju prisutnosti vučedolske kulture na jadranskom području raspravljao sam u posebnom prilogu te iznio mišljenje da rijetki vučedoloidni nalazi, ponajprije zbog izrazita kvantitativna zaostajanja za drugim vrstama nalaza u cjelinama u kojima su registrirani, a potom i zbog nedovoljne tipološke izrazitosti, nisu argumenti koji bi mogli dokazati njezinu faktičku prisutnost na tom području; B. MARIJANOVIĆ, 1994a. 166 S. FORENBAHER – T. KAISER, 2000., Tabla 1-2. Datum iz uzorka Beta – 103479 Cal BC 3352-3097 vjerojatno je prenizak posebice zbog toga što ga autori vezuju uz „nakovanski“ horizont, odnosno rani eneolitik koji prema cjelini kulturnog sadržaja mora odgovarati fazi IIC Ravlića pećine. 167 IBID. Prema tipološkim i stilskim odlikama građe, navedeni stratumi gotovo su posve podudarni sa sadržajem faze III Ravlića pećine i nedvojbeno pripadaju razvijenom eneolitiku i početku ranoga brončanog doba.168 M. PRIMAS, 1996., 48. Na temelju takva datiranja i J. Maran revidirao je svoje ranije stavove o kronološkoj poziciji crnogorskih tumula; J. MARAN, 2007., 8, nap. 35, 36 i Tab. 5. U vezi s datiranjem i interpretacijom keramičkih nalaza s ukrasima „jadranskog tipa ljubljanske kulture“ u formulaciji S. Dimitrijevića, u arheološkoj literaturi vlada velika zbrka ponajprije zbog toga što taj način ukrašavanja očigledno ima dugo trajanje i nije ga moguće vezati za strogo određen vremenski okvir koji bi odgovarao rigidnim periodizacijama i s njima povezanim i kronološkim sustavima. S druge strane, svi poznati nalazi te vrste čine tek neznatnu količinu ukupne arheološke građe, pa je zbog toga krajnje pogrešno govoriti o nekom „ljubljanskom kulturnom entitetu“ na jadranskom području, o čemu sam već iscrpno elaborirao; B. MARIJANOVIĆ, 1991a.


X. Faza IV – Rano brončano doba (mlađa faza)

Nalazi koji dokumentiraju tu fazu Ravlića pećine znatno su skromniji od onih koji pripadaju prethodnoj, što je i posve razumljivo ako se ima u vidu činjenica da je zastupljena posve tankim dijelom depozita, i to onoga pri samoj površini. Manji dio nalaza pronađen je u samom sloju, dok je većina pronađena na površini.

A) Oruđa od kosti i rožineKamena oruđa u toj fazi nisu pronađena, a izrazito su skromna i ona

izrađena od kosti ili rožine. Točnije, pronađena su samo tri primjerka nedovršenih predmeta i to jedan od masivne cjevaste kosti i dva od jelenskih rogova; T. LVII, 6-8

B) Keramički nalaziTanak dio depozita u kojemu je ova faza zastupljena svakako je i razlog

što je dobar dio keramičkih nalaza usitnjen i tipološki neodrediv, pa u zakonomjernost tipološkog razvoja te faze nije moguće dublje ulaziti. No, unatoč tomu, promjene su u keramografskim svojstvima vrlo izrazite, pa prema tome i posve očigledne.

Prve promjene odnose se na fakturu keramike. U toj fazi pojavljuju se dvije potpuno nove keramičke vrste: prva, sivocrna keramika izrađena od dobro pročišćene zemlje s dobro uglačanom površinom, i druga, nešto grublja keramika s primjesom sitno mrvljena vapnenca, ali s finom, crvenkastom ili crvenkastosmeđom, prevlakom koja se odljuskuje. No, u nedostatku veće količine materijala njihove kvantitativne odnose nije moguće odrediti.

Iz raspoloživa materijala evidentno je da su vodeći oblici te faze manji lonci i vrčevi s posve jednostavnim profilom i drškama koje polaze s oboda, a završavaju na remenom segmentu. Primjerci kod kojih je gornji korijen drške postavljen ispod oboda vrlo su rijetki. Recipijent je manje-više loptasta oblika, vratna zona jasno izdvojena, a obod neznatno izvijen što pridonosi blagoj „S“ profilaciji čitave posude. Rijetki su primjerci s gotovo cilindričnim ili blago uvučenim vratom; T. LXXXII, 1-3; T. LXXXIII, 1-3; T. LXXXVII, 1--4, 6, 12. Uvjerljivo najveći broj drški pripada trakastim drškama različita presjeka, počevši od posve tankih pravokutnih do masivnih ovalnih ili kružnih formi. Primjerci su „X“ drški iznimno rijetki; T. LXXXII, 2a-b. U većini slučajeva, na obodu je, iznad korijena drške, formiran produžetak sjekirastoga ili jednostavnoga pravokutnog oblika; T. LXXXIII, 3a-b; T. LXXXIV, 1a-b; T. LXXXVII, 1-2, 5. Osim toga, na primjercima bez takvog produžetka, iznad korijena drške na obodu formirana su dva rogolika; T. LXXXVII, 4; ili jedno bradavičasto ispupčenje; T. LXXXVII, 8. Rijetki su primjerci kod kojih je to ispupčenje masivnije ili jako naglašeno; T. LXXXVII, 11; jednako kao što su rijetki primjerci drški blago raščlanjenih prevlačenjem prsta po sredini; T. LXXXVII, 9. Posebna tipološka pojedinost vezana je uz primjerak drške jedne manje posude. Na njezinom gornjem

FAZA IV – RANO BRONČANO DOBA 103

dijelu, uz sam korijen koji je zasigurno bio postavljen na samom obodu posude, izvedena je minijaturna ušica formirana savijanjem produženog korpusa drške koji je prelazi iznad oboda posude. Drška je zasigurno bila postavljena od oboda prema ramenu posude; T. LXXXIV, 3a-b.

Osim navedenih tipova drški javljaju se još i potkovičaste drške bilo da su diskretno naglašene; T. LXXXVII, 3; ili jako istaknute i modelirane utiskivanjem prsta. Također, zastupljene su i koljenaste drške; T. LXXXVII, 7, 10. Na središnjem dijelu pojedinačnih primjeraka drški izvedene su rebraste aplikacije koje teku čitavom njihovom dužinom; T. LXXXII, 1a-b. Vrlo je specifičan oblik jedne bikonične posude. Premda je samo djelomice sačuvana, grafičku rekonstrukciju moguće je dobiti bez većih poteškoća. Prijelaz je iz donjega u gornji konus izrazito oštar, a gornji konus kratak i gotovo vodoravno položen s oštro izvedenim prijelazom, u vjerojatno, prstenasti vrat; T. LXXXVIII. Posebno zanimanje izaziva izgled i oblikovanje gornjega konusa. Prema njegovoj grafičkoj rekonstrukciji očigledno je riječ o relativno pravilnoj kružnoj površni koja u osnovi slijedi kružno oblikovanje dna i otvora posude, ali je oštrim prijelomima kružnice recipijenta u četiri simetrično raspoređene točke gornjega konusa stvoren dojam kvadrata, a koncepcija pravilnoga kružnog oblikovanja potpuno poništena. Na jednom se dijelu gornjeg konusa jasno uočava korijen jedne drške, ali o njezinom obliku i razvijanju, kao i o ukupnom broju drški, nije moguće izreći siguran sud. Taj je dio posude ukrašen višestrukim uglatim motivom izvedenim tehnikom urezivanja.

Napokon, toj fazi pripadaju i rijetki primjerci keramičkih žlica; T. LXXXVII, 13.

Ukrasni je sustav izrazito siromašan i zastupljen samo na malom broju ulomaka. Pa ipak, i u ukupno vrlo siromašnom fundusu keramičkih nalaza s ukrasima jasno se izdvajaju dvije skupine koje se međusobno razlikuju prema tehnici primijenjenoj pri izvođenju ukrasa. Prvoj, malobrojnijoj skupini pripadaju ulomci s ukrasima izvedenim urezivanjem kao jedinom ili osnovnom ukrasnom tehnikom. Urezani ukrasi izvedeni su na vratnom dijelu jednoga vrča sa sjekirastim produžetkom iznad drške, a radi se o nizu trokuta, asociranih sa sitnim žigosanim motivima, koji ritmično teku oko čitave vratne zone; T. LXXXVII, 2. Slična ukrasna koncepcija vodoravna nizanja stojećih trokuta na vratnoj zoni primijenjena je još na jednom ulomku vjerojatno sličnoga tipa vrča, ali su trokuti sitniji i raspoređeni u tri usporedne trake zbog čega je cjelina ukrasne kompozicije znatno bogatija od prethodne. Tomu pridonose i uske vrpce okomito položene na ramenom, a vjerojatno i trbušnom segmentu posude; T. LXXXVI, 4. Na ramenom segmentu još jednoga vrča koji tipološki nije moguće odrediti, premda se vjerojatno radi o sličnom tipu vrča kao i u prethodno navedenim primjerima, izveden je neki krivocrtni motiv, ali ukrasnu kompoziciju nije

SL. 59Prema: B. MARIJANOVIĆ, 1981.


moguće sagledati, odnosno nije moguće ustvrditi radi li se o pojedinačnim i nepovezanim motivima ili o nekom složenijem rješenju; T. LXXXVI, 3. Na ranije spomenutom primjerku bikonične posude urezan je niz višestrukih uglatih motiva; T. LXXXVIII.

Drugu, brojnije zastupljenu skupinu ukrašenih ulomaka čine oni s „litzen-ukrasima“. Ta je ukrasna tehnika primijenjena na više ulomaka za izvođenje višestrukih, vodoravno položenih motiva na različitim dijelovima posude, ili za izvođenje jednostrukih i dvostrukih okomito položenih motiva na središnjim i bočnim dijelovima trakastih drški; sl. 59; T. LXXXV, 1-5; T. LXXXVI, 1-2. Premda su i u relativnom i u apsolutnom broju češće zastupljena vrsta ukrasa, teško bi bilo ustvrditi da su „litzen-ukrasi“ i tipičan predstavnik cjelokupnoga ukrasnog sustava te faze Ravlića pećine.

C) Kulturni i kronološki odnosi Od svih je predloženih faza razvoja Ravlića pećine, kulturni i kronološki

položaj faze IV najlakše odredljiv. O njezinoj pripadnosti ranomu brončanom dobu, i to njegovoj mlađoj fazi, nema nikakvih dvojbi. Pri opredjeljenju Ravlića pećine IV u mlađu fazu brončanoga doba, neizbježno se rukovoditi s dva temeljna kriterija, oba vezana u keramičku građu. Prvo, to su njezina tipološka svojstva; i drugo, pojave u ukrasnom sustavu.

Zahvaljujući novijim istraživanjima, kulturni je sadržaj toga vremenskog odsjeka brončanog doba gotovo u potpunosti i sasvim jasno definiran, barem što se tiče zapadne Hercegovine,169 pa izravne analogije materijala Ravlića pećine IV u sigurno stratificiranim i jasno opredijeljenim nalazima s gradina zapadne Hercegovine nedvojbeno govore u prilog njezine pripadnosti mlađoj fazi ranoga brončanog doba. Takav razvoj i odnos faza III i IV ponovno potvrđuje prethodno spominjanu periodizaciju cetinske kulture, prema kojoj se njezini elementi samo sporadično javljaju u razvijenim fazama ranoga brončanog doba i vrlo brzo gube.170

U krug onih tipoloških pojava koje imaju vrlo indikativno relativnokronološko značenje ponajprije ulaze dobro zastupljeni oblici vrčeva; T. LXXXIV, 1; T. LXXXIII, 1-2; T. LXXXVII, 1-2, 4-12; koje je u tom smislu moguće uspoređivati s nalazima iz 3. faze cetinske kulture171, Varvare A3172, te Nečajno i Sovići faza posuške kulture.173 S obzirom na činjenicu da su za te iste tipove posuda gotovo redovito vezane i trakaste drške sa sjekirastim produžetkom (ansa ad ascia) ili kakvim drugim dodatkom uz gornji korijen drške; T. LXXXIII, 3;T. LXXXIV, 1-2, T. LXXXVII, 1-2, 4-9, 11; ta je usporedba još opravdanija, jer su i te pojave svojstvene za: 3. fazu cetinske kulture174, Nečajno i Sovići faze posuške kulture175 i Varvaru A3176.

Isto tako, primjerci manjih posuda koje odgovaraju formama šalica u Nečajno i Sovići fazama posuške kulture177 i Podu kod Bugojna178

Usporedbe su istovrsnog značenja moguće i u ukrasnom sustavu. Niz urezanih trokuta, asociranih sa sitnim žigosanim motivima, koji ritmično teku oko čitave vratne zone jednoga bogato ukrašenog primjerka; T. LXXXVII, 2; moguće je uspoređivati sa sličnim ukrasima iz Nečajno i Sovići faza posuške kulture, ne samo zbog sličnosti motiva nego zbog bliskosti ukrasnih koncepcija.179 Ista konstatacija odnosi se i na primjerak sa sitnijim trokutima raspoređenim u tri usporedne trake, a kombinirane s uskim vrpcama okomito položenim na ramenom, a vjerojatno i trbušnom segmentu posude; T. LXXXVI, 4. Kako su te vrpce ispunjene nizovima usporednih vodoravnih ureza, riječ je o tipičnom primjeru tzv. ljestvičasta uzoraka dobro zastupljena u Nečajno fazi posuške kulture180. Krivocrtni

169 B. ČOVIĆ, 1977., 34-44, 57-60; s pripadajućim ilustracijama; B. ČOVIĆ, 1989.; s pripadajućim ilustracijama.170 B. ČOVIĆ-I. MAROVIĆ, 1983., 213-214; s pripadajućim ilustracijama.

171 IBID., T. XXIX, 15, 17.172 B. ČOVIĆ, 1983b., T. XXIII, 1, 4.173 B. ČOVIĆ, 1983a., T. XVI, 3, 7; T. XIX, 1, 6, 7; B. ČOVIĆ, 1989., T. II. 1, 4, 7; T. III, 2, 4, 5, 9; T. IV, 3, 6, 8; T. XIX, 8, 11, 14; T. XII, 7.174 B. ČOVIĆ-I. MAROVIĆ, 1983., T. XXIX, 13, 16-17.175 B. ČOVIĆ, 1983a., T. XV, 2-6; T. XVII, 1-3; T. XIX, 3-4, 6-7; T. XXIV, 5, 7; B. ČOVIĆ, 1989., T. II, 1, 4, 7; T. IV, 1-7T. III, 1, 4, 6, 9; T. IX, , 5, 8, 11-14; T. XII, 1.176 B. ČOVIĆ, 1983b., T. XXIII, 1, 4.177 B. ČOVIĆ, 1983a., T. XVII, 6, 9.178 B. ČOVIĆ, 1983b., T. XXIII, 7.179 B. ČOVIĆ, 1983a., T. XVII, 1; B. ČOVIĆ, 1989., T. II, 6-7; T. VI, 6; u širem smislu i T. VII, 4, T. XII, 7.180 B. ČOVIĆ, 1983a., B. ČOVIĆ, 1989., T. VII, 1,2, 5-7; T. XII, 2, 7.

FAZA IV – RANO BRONČANO DOBA 105

motiv izveden na ramenom segmentu još jednoga vrča; T. LXXXVI, 3; također je moguće staviti u isti vremenski okvir mlađeg stupnja ranoga brončanog doba, a povezati s istovrsno koncipiranim primjercima ukrasa iz 2. stupnja cetinske kulture.181

Na pripadnost faze IV mlađem dijelu ranoga brončanog doba ukazuju i primjerci „litzen-keramike“, zastupljeni pojedinačnim nalazima sa iskopavanja 1977.–1980., a znatno obogaćeni onim provedenim 2008.- 2010. Svi se nalazi te vrste mogu i komparirati i vremenski sinkronizirati s istovrsnim nalazima već iz 3. stupnja cetinske kulture182, a pogotovo s nalazima iz Nečajno faze posuške kulture183, Varvare A-3184, Poda kod Bugojna185, te pojedinačnim primjercima s Jasočke gradine186 i Aladinskog brda187 u blizini Stoca.

Premda naglašene bliskosti postoje i u ostalim vrstama keramičke građe, već i ove prethodno navedene pojave jasno upućuju na vremensku poziciju faze IV Ravlića pećine, pogotovo stoga što je iskopavanjem serije gradina u zapadnoj Hercegovini prikupljena vrlo relevantna građa za definiranje kulturnoga sadržaja najmlađega vremenskog odsjeka ranoga brončanog doba i njegovo jasno vremensko distingviranje prema starijoj cetinskoj kulturi.

181 I. MAROVIĆ – B. ČOVIĆ, 1983., T. XIX, 6, 10.182 IBID., 1983., T. XXXIV, 4-6.183 B. ČOVIĆ, 1983a., T. XVIII, 9-10, 12; B. ČOVIĆ, 1989., T. X, 1-7; T. XI, 1-3; 5-8.184 B. ČOVIĆ, 1977., T. XXXI, 3; T. XXXII, 3; B. ČOVIĆ, 1983b., T. XXVI, 7.185 B. ČOVIĆ, 1983b., T. XXIV, 12-13; T. XXVI, 2, 4, 6, 8.186 Iskopavanje B. Marijanovića; usporediti B. ČOVIĆ, 1989., bilješka br. 10 i karta nalazišta.187 Iskopavanje B. Marijanovića; usporediti B. ČOVIĆ, 1989., bilješka br. 10 i karta nalazišta.


Izložena arheološka građa prikupljena tijekom sustavnih iskopavanja 1978.-1980. i dodatnih provedenih 2008.-2010 nedvojbeno pokazuje da Ravlića pećina pripada onoj skupini nalazišta koja imaju posebnu vrijednost i značenje u proučavanju prapovijesti na širem području istočnog Jadrana. Njihova važnost proizlazi iz bogatstva kulturnih depozita koji daju presjek najvećeg dijela prapovijesti toga područja, od početka neolitika do kraja ranoga i početka srednjega brončanog doba. U tome kontekstu, uslojenost svakoga pojedinačnog nalazišta treba promatrati na dvije razine: jednoj, koja ima opće značenje jer omogućuje sagledavanje osnovnih razvojnih smjerova tijekom različitih razdoblja u neprekinutom slijedu, razvoja unutar pojedinih vremenskih cjelina sa slijedom kultura, procesima njihova nastajanja i razvoja, te odnose prema drugim područjima; i drugoj, koja ta ista pitanja promatra na užoj lokalnoj razini, odnosno svakom pojedinačnom nalazištu. Pri tomu nije presudno važno pruža li svako pojedinačno nalazište mogućnost promatranja u neprekinutom razvojnom slijedu, jer se, zahvaljujući seriji dobro istraženih i bogato uslojenih nalazišta, sva ta pitanja mogu uspješno rješavati usporednim stratigrafskim proučavanjima. Očigledno je da i Ravlića pećini, odnosno proučavanju njezinih slojeva i nalaza koji im pripadaju treba pristupiti na taj način.

Izložena građa jasno pokazuje da ovdje izdvojene i prezentirane faze razvoja nisu podjednako reprezentativni predstavnici pojedinih vremenskih perioda ni kultura koje im pripadaju. To se posebno odnosi na najstariji i najmlađi dio sloja.

Rani neolitik (faza I) zastupljen je skromnim depozitom i jednako skromnim brojem nalaza zbog čega je posve realna pretpostavka da je tijekom toga vremenskog raspona pećina bila vrlo kratkotrajno korištena. Zbog ograničenog fundusa nalaza nije moguće posve sigurno odrediti njezin položaj u periodizaciji impresso-kulture, ali razvijenije pojave u ukrasnom sustavu upućuju na njezinu razmjerno kasniju poziciju u vremenskom rasponu impresso-kulture istočnog Jadrana i njegova zaleđa.

Ravlića pećina je arheološku literaturu ušla zahvaljujući, prije svega, onomu dijelu svoga sloja koji pripada kasnom neolitiku i ranom eneolitiku (faza IIA-C).

Stupanj IIA početni je stupanj u razvoju konzistentne kulturne manifestacije koja obilježava kasni neolitik i najvećim dijelom svoga trajanja pripada tom razdoblju prapovijesti. Odsutnost keramografskih pojava tipičnih za klasičnu hvarsku kulturu, te stanovite tipološke i stilske pojave bliske danilskoj kulturi, ne upućuju samo na vremensku poziciju toga stupnja Ravlića pećine nego i na razvojne temelje hvarske kulture.

Stupanj IIB pripada zreloj hvarskoj kulturi, a obilježen je bogatom slikanom keramikom u crusted tehnici, pa se već zbog te činjenice, koja je odudarala od dotadašnjih paradigmi o općem prostornom odnosu stilskih pojava karakterističnih za hvarsku kulturu, Ravlića pećina od samoga početka

XI. Zaključak

ZAKLJUČAK 107

iskazala kao posve nova i nezaobilazna točka u raspravama o tom pitanju. Premda sve keramografske pojave zastupljene u tom stupnju Ravlića pećine ulaze u krug standardnih svojstava hvarske (hvarsko-lisičićke) kulture, očigledna je redukcija tehničkog dijela ukrasnog repertoara u odnosu na onaj poznat na eponimnom području. Potpuna dominacija ukrašavanja posuda u crusted tehnici i ograničenja koja ta tehnika uključuje u smislu njihove praktične namjene, te potpuna odsutnost urezanih ukrasa bliskih takvim ukrasima na eponimnom nalazištu hercegovačke inačice, otvaraju čitav niz pitanja povezanih sa svrhovitošću te keramičke vrste i načinima njezine uporabe.

Stupanj IIC pripada ranom eneolitiku i izraz je istovrsnih procesa koji se zapažaju na većem broju nalazišta na kraju neolitika i ranoga eneolitika toga područja. Sudeći prema debljini depozita i raspoloživim nalazima, taj je stupanj u Ravlića pećini razmjerno kratkotrajan, a obilježen je prisutnošću dviju osnovnih keramografskih pojava koje karakteriziraju sva nalazišta na kojima je zabilježen proces transformiranja kasnoneolitičke u ranoneolitičku kulturu; uvođenjem tehnike kaneliranja i razvojem novih tipova posuda bikonične profilacije s rebrastim aplikacijama i urezanim linearnim ukrasima. Obje pojave rezultat su utjecaja sa širega područja Salcuta – Krovodol – Bunaj-Hum kompleksa i srodnih kulturnih manifestacija (Tren-Maiq), ali je nositelj kulturnoga razvoja i tijekom toga vremenskoga perioda autohtoni supstrat kasnoga neolitika.

Razvijeni eneolitik i starija faza ranoga brončanog doba (faza IIIA-B) predstavljeni su velikom množinom keramičkih nalaza koji se prema svojim keramografskim značajkama mogu uspoređivati s istovrsnim nalazima na većem broju nalazišta razvijenoga eneolitika i ranoga brončanog doba istočnojadranskoga područja. Nositelj kulturnoga razvoja i u toj je fazi autohtoni supstrat prepoznatljiv po posudama s karakterističnim prstenasto zadebljanim obodima, dok se ostale keramografske pojave mogu povezati s istočnoalpskim, na jednoj, i unutarbalkanskim područjima, na drugoj strani, ali je njihovu prisutnost potrebno promatrati ponajprije kao posljedicu integriranja stilsko-tipoloških elemenata različite provenijencije u lokalni kulturni izraz. Nema nikakvih dokaza o prisutnosti zajednica podrijetlom izvan jadranskoga područja.

Razvijenome eneolitiku pripada stariji stupanj (IIIA) u kojemu se jasno prepoznaju tipološke i stilske pojave karakteristične za početni stupanj cetinske kulture. Neke od tih pojava, kao što su ukrasi u stilu „ljubljanske kulture“, vjerojatno imaju i duže trajanje ali to je problem širega prostornog i kulturnog značenja.

Starijoj fazi ranoga brončanog doba pripada mlađi stupanj (IIIB) čija je temeljna značajka prisutnost keramografskih pojava svojstvenih 2. stupnju cetinske kulture.

Faza IV najslabije je izdiferencirana stratigrafska formacija čije je nalaze moguće samo tipološki razdvojiti od nalaza koji pripadaju starijem stupnju ranoga brončanog doba, odnosno stupnju IIIB. Srećom, njihove su tipološke i stilske značajke dovoljno izrazite, pa ih je bez poteškoća moguće komparirati s tipološkim i ornamentalnim svojstvima 2. stupnja cetinske kulture i Nečajno i Sovići faze posuške kulture. Nema nikakve dvojbe kako ta faza Ravlića pećine pripada upravo nositeljima te kulture.

Polazeći od svega navedenog u prethodnim poglavljima, uzimajući u obzir sve probleme koji su se u različitim oblicima pojavljivali pri obradi raspoložive građe i podataka, respektirajući i valorizirajući ranija mišljenja


i interpretacije stratigrafije i kulturne slike po pojedinim fazama razvoja, u ovoj sam monografiji nastojao odgovoriti temeljnim potrebama u prezentiranju jednoga važnog prapovijesnog nalazišta. Neka finija pitanja na temelju raspoloživih podataka i nalaza nije bilo moguće rješavati. Stoga sam ta pitanja ostavio otvorenim kako bih izbjegao spekulativnost u njihovoj obradi. Ta će pitanja biti moguće rješavati tek nakon budućih istraživanja drugih nalazišta s depozitima formiranih unutar istih ili približno jednakih vremenskih okvira. No, neovisno o tome, posve je sigurno da će Ravlića pećina i nadalje zauzimati važno mjesto u rješavanju pitanja koja su ovdje obrađivana.

109

Literatura

AKKERMANS, M. M. G. P. – VERHOEVEN, M. 1995 An Image of Complexity: The Burnt

Village at Levant Neolithic Sabi Ab-yad, Syria, American Journal of Ar-chaeology, 99, Boston, 1995., 5-32.

ANTONOVIĆ, D. 2008 Abrazivno oruđe u neolitu Sr-

bije, Glasnik Srpskog arheološkog dru-štva, 24, 2008., 339-350.

ARNOLD, E. – GREENFIELD, H. J. 2006 The origins of transhumant pasto-

ralism in southern Europe. In Space and Spatial Analysis in Archaeology, edited by Elizabeth C. Robertson, Jeffrey D. Siebert, Deepika C. Fernan-dez, and Marc U. Zender, Calgary: University of Calgary Press, 2006. pp. 243-252.

ARNOLD, E. – GREENFIELD, H. J. 2006a The Origins of Transhumant Pasto-

ralism In Temperate Southeastern Europe: a Zooarchaeological Per-cpective From the Central Balkans, BAR, 2006.

BAĆVAROV, K.2003 Neolitni pogrebni obredi. Intramu-

ralni grobove ot balgarskite zemi v konteksta na Jugoiztočna Evropa i Anatolija, Sofia, 2003.

BAKOVIĆ, M. – GOVEDARICA, B.2009 Nalazi iz kneževskog tumula Gruda

Boljevića u Podgorici, Crna Gora, Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja ANUBIH, XXXVIII/36, Sa-rajevo, 2009., 5-23.

BATOVIĆ, Š.1966 Stariji neolit u Dalmaciji, Zadar,

1966.1967 Pokapanje pokojnika u Smilčiću

i kult mrtvih u neolitu Dalmacije, Arheološki radovi i rasprave, IV-V, Zagreb, 1967., 263-298.

1970 Odnos danilske i hvarske kulture, Diadora, sv. 5, Zadar, 1970. , 5-27.

1972 Problemi prapovijesti kninskog područja, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru,10/4, 1971./1972, Razdio povijesnih znanosti, Zadar, 1972., 5-35.

1979 Jadranska zona, Praistorija jugo-slavenskih zemalja II, Sarajevo, 1979.

1988 Osvrt na područje Dubrovnika u prapovijesti, Arheološko istraživanje

u Dubrovniku i dubrovačkom području, Znanstveni skup Hrvatskog arheološkog društva (Dubrovnik 1.-4- 10., 1984.), Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, Za-greb, 1988., 51-77.

1990 Benkovački kraj u prapovijesti, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 29/16, 1989./1990., Razdio povijesnih znanosti, Zadar, 1990., 5-142.

BELAJ, V.2004 Tradicijsko planinsko stočarstvo na

Velebitu i bunjevačka etnogeneza, Stud. ethnol. Croat., Vol. 16, Zagreb, 2004., 5-31.

BENAC, A.1950 Istraživanja prehistorijskih nalazišta

u dolini Bile, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, NS IV-V, Sarajevo, 1950., 5-32.

1955 Nekoliko prehistorijskih nalaza s područja Nikšića u Crnoj Gori, Glas-nik Zemaljskog muzeja Bosne i Her-cegovine, NS X, Sarajevo, 1955., 85- 90.

1957 Zelena pećina, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, NS XII, Sarajevo, 1957., 61- 92.

1957a Crvena stijena, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, NS XII, Sarajevo, 1957., 19- 50.

1958 Neolitsko naselje u Lisičićima kod Konjica, Sarajevo, 1958.

1962 Tragovi kultnog sahranjivanja u ne-olitu Jadranske oblasti, Diadora, Sv. 2, Zadar, 1962., 5-10.

1964 Studije o kamenom i bakarnom dobu na sjeverozapadnom Balkanu, Sarajevo, 1964.

1971 Obre II – Neolitsko naselje butmirske kulture na Gornjem polju, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Herce-govine, N. S. XXVI, Sarajevo, 1971., 5-300.

1973 Obre I – Neolitsko naselje starčevačko-impresso i kakanjske kulture na Raskršću, Glasnik Zem-aljskog muzeja Bosne i Hercegovine, N. S. XXVII/, XXVIII, Sarajevo, 1973., 5-171.

1979 Prelazna zona, Praistorija jugo-slavenskih zemalja II, Sarajevo, 1979.

1979a Eneolitsko doba u Bosni i Herce-govini, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, NS XXXIV, Sara-jevo, 1979., 15- 26.

110

BINFORD, L. R. 1990 Mobility, Housing, and Environment:

A Comparative Study. Journal of An-thropological Research, 46, 1990., 119–152.

BINFORD, L. R. 2001 Constructing Frames of Reference:

An Analytical Method for Archaeo-logical Theory Building Using Eth-nographic and Environmental Data Sets. Los Angeles: University of Cali-fornia Press, 2001.

BOSCHIAN, G. – MONTAGNARI - KOKELJ, E.2000 Prehistoric shepherds and caves in

the Trieste Karst (Northeastern Italy) Geoarchaeology, Issue 4, 2000., 331–371.

BRUSIĆ, Z.2008 Pokrovnik kod Šibenika, neolitičko

nalazište, Šibenik, 2008.

BUDJA, M.2003 Seals, contract and tokens in the

Balkans Early Neolithic, where in the puzzle, Documenta Praehistorica, XXX, Ljubljana., 2003., 115-130.

ВUKOVIĆ, Ј. – IGNJATOVIĆ, М. – ŠLJIVAR, D. 2008 Svakodnevni život na obali Dunava –

zanatlije i trgovci, ribari i zemljorad-nici, Vinča – praistorijska metropola, Katalog izložbe, Beograd, 2008., 121-138.

CHAPMAN, J. – MÜLLER, J. 1990 Early farmers in the Mediterranean

Basin; the Dalmatian evidence, An-tiquity, 64, Oxford, 1990., 127–134.

CHAPMAN, J. – SCHIEL, R. – BATOVIĆ, Š. 1996 The Changing Face of Dalmatia, Ar-

chaeological and Ecological Studies in Mediterranean Landscape, Lon-don, 1996.

CORNAGGIA CASTIGLIONE, O. 1956 Origini e distribuzione delle pintade-

ras delle preistoriche “euro – asiati-che”, Rivista di Scienze Preistoriche, 11, Istituto Italiano di Preistoria e Protostoria, Firenze, 1956., 109-192.

ČEČUK, B. – RADIĆ, D. 2005 Vela spila, višeslojno pretpovijesno

nalazište - Vela, Luka otok Korčula, Vela Luka, Centar za kulturu, 2005.

ČOVIĆ, B. 1977 Velika gradina u Varvari - I dio (sloje-

vi eneolita, ranog i srednjeg bron-zanog doba), Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, NS XXXII, 1977 (1978), Sarajevo, 1978., 5- 173.

1983 Jadransko -zapadnobalkanska regija, Eneolitski supstrat, Praistorija jugoslavenskih zemalja IV, Sarajevo, 1983.

1983a Jadransko-zapadnobalkanska regi-ja, Zapadna Hercegovina, Praistorija jugoslavenskih zemalja IV, Sarajevo, 1983.

1983b Jadransko -zapadnobalkanska regija, Prelazna zona, Praistorija jugoslavenskih zemalja IV, Sarajevo, 1983.

1989 Posuška kultura, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, NS 44, Sarajevo, 1989., str. 61-127.

1991 Eneolitska žlijebljena keramika na istočnoj jadranskoj obali, Posebna izdanja, XCV/27, Zbornik radova posvećenih akademiku Alojzu Ben-cu, Centar za balkanološka ispiti-vanja ANUBIH, Sarajevo, 1991., 55-67.

DESHAYES, J.1970 Les fouilles de Dikili Tash et l’archéo-

logie Yougoslave, Zbornik Narodnog muzeja VI, Beograd, 1970., 21-41.

DIMITRIJEVIĆ, S.1970 Zur Frage der kanelierten Keramik

in der Hvar-Kultur, Adriatica Praehi-storica et antiqua, Miscellanea Gre-gorio Novak dicata, Zagreb, 1970., 305-322.

1979 Problem eneolita na istočnoj jadran-skoj obali, Praistorija jugoslavenskih zemalja III, Sarajevo, 1979.

1979a Vučedolska kultura i vučedolski kulturni kompleks, Praistorija ju-goslavenskih zemalja III, Sarajevo, 1979.

1979b Badenska kultura, Praistorija jugo-slavenskih zema1ja III, Sarajevo, 1979.

DUNARE, N. 1976 Typologie pastorale tradition-

nelle Sud-Est Europèenne, Odred-be pozitivnog zakonodavstva i običajnog prava o sezonskim kre-tanjima stočara u jugoistočnoj Ev-ropi kroz vekove, Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa, Beograd, 1976., 189–212.

111

DZHANFEZOVA, T.2003 Neolithic Pintaderas in Bulgaria

(Typology and Comments on their Ornamentation), in L. Nikolova, Early Symbolic System for Commu-nication in Southeast Europe, B.A.R. IS, 1138, 97-108.

2003a Pintadere: caratteristiche, problemi, modi di trattamento delle informa-zioni. Proposta di un database, Aqvi-leia Nostra, Anno LXXIV, 2003.,13-76.

FLEMING, A. 1972 The Genesis of Pastoralism in Euro-

pean Prehistory, World Archaeology 4, 1972., 179–191.

FORENBAHER, S. 2000 „Nakovana culture“: State of Re-

search, Opvscula Archaeologica, 23-24, Zagreb, 2000., 373-388.

FORENBAHER, S. – KAISER, T.2000 Grapčeva špilja i apsolutno datiranje

istočnojadranskog neolitika, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatin-sku, 92, Split, 2000., 9-34.

FRANGEŠ, G.2010 Transhumancija – transnacional-

izam: šarplaninski ovčari na Učki, Stud. ethnol. Croat., vol. 22, Zagreb, 2010., 139-163.

GALATY, J. G. – JOHNSON, D. L.1990 The World of Pastoralism: Herding

Systems in Comparative Perspective, New York: Guilford Press, 1990.

GARAŠANIN, M. 1994 Pastoralisme semi-nomade et no-

made dans la Péninsule balkanique à l’énéolithique et au début de l’Age du bronze, Balcanica XXV-1, Beo-grad, 1994., 7–18.

GHEORGHIU, D.2008 Materiality, experiment, experien-

tiality, Prehistoric Stamps, Theory and Experiments, Universitatii din Bucuresti, Bucurest, 2008., 85-102.

GEORGIEV, G. IL. – MERPERT, N. J. – KATINČAROV, R. V. – DIMITROV, D. G.1979 Ezero ranobronzovoto selišće, Sofija,

1979.

GOVEDARICA, B.1989 Rano bronzano doba na području

istočnog Jadrana, Djela LVII/7, ANU-BIH, Sarajevo, 1989.

2010 Grab- und Opferfunde aus dem Hü-gel Grude Boljević in Montenegro (erste Hälfte des 3. Jahrtausend v. Chr), Panth rhei, Studies on the Chro-nology and Cultural Development of South-Eastern and Central Europe in Earlier Prehistory, Presented to Juraj Pavuk on the Occasion oft he 75th Birthday, Facultas Philosophica Universitas, Comeninea, Bratislava, 2010., 179-188.

KHAZANOV, A. M. 1994 Nomads and the Outside World (sec-

ond edition), Wisconsin: The Univer-sity of Wisconsin Press, 1994.

KORKUTI, M.1995 Neolithikum und Chalkolithikum in

Albanien, Mainz, 1995.

KOROŠEC, J. 1958 Neolitska naseobina u Danilu Biti-

nju, Zagreb, 1958.

MAKKAY, J.1984 Early Stamp Seals in South-East Eu-

rope, Akademiai Kiado, Budapest, 1984.

MARAN, J. 2007 Seaborne Contacts between the

Aegean, the Balkans and the Central Mediterranean in the 3rd Millenium BC: The Unfolding of the Mediterra-nean World. I. Galanaki, H. Tomas, Y. Galanakis and R. Laffi neur (eds.), Between the Aegean and Baltic Seas: Prehistory across Borders. Proceed-ings of the International Conference Bronze and Early Iron Age Intercon-nections and Contemporary Devel-opments between the Aegean and the Regions of the Balkan Peninsula, Central and Northern Europe, Uni-versity of Zagreb, 11-14 April 2005., Aegaeum 27, 3-21.

MARKOVIĆ, Č. 1974 The Stratigraphy and chronology of

the Odmut Cave, Archaeologia Iu-goslavica, XV, Beograd, 1974., 7-13.

MARKOVIĆ, Č. 1985 Neolit Crne Gore, Beograd, 1985.

MARIJANOVIĆ, B.1978 Nova nalazišta impreso-kulture u

Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, N. S. XXXIII (1978.), Sarajevo, 1979., 5- 21.

112

1981 Ravlića pećina (Peć Mlini), Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Herce-govine, N. s. 35/36, 1980/1981, Sara-jevo, 1981., 1- 97.

1991 Kasna hvarsko-lisičićka kultura u eneolitiku, Zbornik radova posvećenih akademiku Alojzu Ben-cu, Posebna izdanja XCV/27, Aka-demija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1991., 185-190

1991a Ljubljanska kultura na istočnoj jad-ranskoj obali, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Sv. 84, Split, 1991., 215-45.

1994 Neki aspekti pokapanja u neoli-tiku Dalmacije, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 20/, Razdio pov-ijesnih znanosti, Zadar, 1994., 1-13.

1994a Vučedolska kultura na istočnoj Jad-ranskoj obali, Vjesnik za arheolog-iju i historiju dalmatinsku, 86, Split, 1994., 53-61.

2000 Prilozi za prapovijest u zaleđu jad-ranske obale, Filozofski fakultet – Zadar, Sveučilište u Splitu, Zadar, 2000.

2003 Eneolitik i eneolitičke kulture u Bosni i Hercegovini, Mostar, 2003.

2003a “Crno vrilo” – novi grob starijeg neolitika u Dalmaciji, Opvscula Ar-chaeologica, Vol 27, Zagreb, 2003, 37.41..

2005 Gudnja, višeslojno prapovijesno nalazište, Dubrovnik 2005.

2007 Neka pitanja ranog neolitika istočnog Jadrana, Archaeologia Adriatica 1, Zadar, 2007., str. 7-54.

2008 Pintadera iz Ravlića pećine, Archae-ologia Adriatica 2 (2008), Zadar, 2008., 141-149.

2009 Crno vrilo 1, Sveučilište u Zadru, Za-dar, 2009.

2011 First Eneolithic idol finds in Dalma-tia, Archaeologia Adriatica 3, (2009), Zadar, 2011., 35-49.

MAROVIĆ, I. – ČOVIĆ, B. 1983 Cetinska kultura, Praistorija jugosla-

venskih zemalja, IV, Sarajevo, 1983.

MELLART, J.1967 Çatal Hüyük: A Neolithic Town in

Anatolia, Thames and Hudson, Lon-don, 1967.

MIHOVILIĆ, K. – TERŽAN, B. – HÄNSEL, B. – MATOŠEVIĆ, D. – BECKER, C.2002 Rovinj prije Rima, Oetker-Voges Ver-

lag Kiel, 2002.

MILOŠEVIĆ, A. 2007 Cetinski adorant, Archaeologia Adri-

atica 1, Zadar, 2007., 275-288.

MILOŠEVIĆ, A. – GOVEDARICA, B.1986 Otišić, Vlake – praistorijsko nalazište

u vrtači I, Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja ANUBIH, XXIV/22, Sarajevo, 1986., 51-71.

MLEKUŽ, D. 2009 The materiality of dung: the ma-

nipulation of dung in Neolithic Me-diterranean caves, Documenta Pra-ehistorica XXXVI (2009), Ljubljana, 2009., 219-225.

MOORE, A. – SMITH, J. – MENĐUŠIĆ, M. – ZANINOVIĆ, J. – PODRUG, E.2007 Project »Early Farming in Dalma-

tia«: POKROVNIK 2006, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 3.s., XL, Zagreb, 2007., 25-34.

MÜLLER, J. 1994 Das ostadriatische Frühneolithi-

kum: Die Impresso-Kultur und die Neolithisierung des Adriaraumes, Berlin, 1994.

NAUMOV, G.2008 Neolithic stamps from the Southern

part of the Balkan Peninsula, Pre-historic Stamps, Theory and Experi-ments, Universitatii din Bucuresti, Bucurest, 2008., 43-84.

2008a Imprints of the Neolithic mind – clay stamps from the Republic of Ma-cedonia; Documenta Praehistorica XXXV (2008), Ljubljana, 2009., 185-204.

NOVAK, G.1955 Prethistorijski Hvar, Zagreb, 1955.

PAROVIĆ-PEŠIKAN, M. – TRBUHOVIĆ, V. 1974 Iskopavanje tumula ranog bron-

zanog doba u Tivatskom polju, Starinar, XXII/1971, Beograd, 1974., 129-144.

PERLÈS, C. 2001 The Early Neolithic in Greece, The

first farming communities in Europe, Cambridge University Press. Cam-bridg, 2001.

PETRIĆ, N.1976 Prethistorijske kulture Pelješca,

Pelješki zbornik I, Zagreb, 1976.; 295-313.

1981 Uvod u prethistoriju dubrovačkog područja, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, Ser. 3, Sv. XIV, Za-greb, 1981., 1-9.

2004 Kultura Gudnja i primjeri importa u neolitiku Dalmacije, Prilozi Instituta

113

za arheologiju u Zagrebu, vol. 21, Zagreb, 2004., 197-207.

PRENDI, F.1966 La civilisation préhistorique de Ma-

liq, Studia albanica 1, Tirane, 1966.

PRESTON, T. M. – FORENBAHER, S. 2006 Prehistoric Herders of Northern

Istria, Pula, 2006.

PRIJATELJ, A.2007 Digging the Neolithic stamp-seals of

SE Europe from archaeological de-posits, texts and mental constructs, Documenta Praehistorica, XXXIV (2007), Ljubljana, 2007., 231-256.

PRIMAS, M. 1996 Velika Gruda I. Hügelgräber des

frühen 3. Jahrtausends v. Chr. Im Adriagebiet – Velika Gruda, Mala Gruda und ihr Kontext, UPA 32, Bonn, 1996.

PUŠIĆ, I.1999 Pećina Vranjaj, Preistorijsko stanište

iznad Herceg-Novog, Posebna iz-danja, Crnogorska akademija nau-ka i umjetnosti, Knjiga 38, Odjeljen-je društvenih nauka, Knjiga 10, Podgorica, 1999.

SALČIĆ-ATANACKOVIĆ, V. 1973 Stolac, Ćairi, Naselje neolita i

bronzanog doba, rimski grobovi, Arheološki pregled, 15, Beograd, 1973., 16-19.

SKEATES, R.2007 Neolithic Stamps: Cultural Patterns,

Processes and Potencies, Cambridge Archaeological Journal, 17/2, Cam-bridge, 2007., 183-198.

TALALAY, E. T.1993 Deities, Dolls and Devices, Neolithic

Figurines from Franchthi Cave, Ex-cavation in Franchthi Cave, Greece, Fascicle 9, Indiana University Press, Minneapolis, 1993.

ŠAJNEROVÁ-DUŠKOVÁ, A. – FRIDRICH, J. – FRIDRICHOVÁ-SÝKOROVÁ, I. 2009 Pitted and grinding stones from Mid-

dle Palaeolithic settlements in Bohe-mia: a functional study, In: Sternke, F., L. J. Costa and L. Eigeland (eds) in press. Non-flint Raw Material Use in Prehistory: Old Prejudices and New Directions. Proceedings of the XV. Congress of the U.I.S.P.P. Archaeo-press, Oxford, 2009., 1-10.

TODOROVIĆ, J. 1963 Die Grabungen Hissar, und ihre Ver-

hältnisse zum Änaeolithikum und der frühen Bronzezeit, Archaeologia Iugoslavica, IV, Beograd, 1963., 25-29.

TÜRKCAN, A. U.2006 Çatalhöyük Stamp Seals, Çatal-

höyük: From Earth to Eternity, Ista-nbul, 2006.

VITELL, D. K. – DENGATE, A. J. 1999 Excavations at Franchthi Cave,

Greece: Franchthi Neolithic Pottery, Volume 2: The later neolithic Ceram-ic phase 3 to 5. Indiana University Press, 1999.

WINN, Sh. – SHIMABUKU, D. 1989 Architecture and sequence of build-

ing remains. In M. Gimbutas, Achil-leion, a Neolithic Settlement in Thessaly, Greece, 6400–5600 B.C., Institute of Archaeology, University of California, Los Angeles, (Monu-menta Archaeologica 14), 1989.

114

Documents

Ravlića pećina