UNIVERZITET SRPSKO SARAJEVOEKONOMSKI FAKULTET BRČKO

SEMINARSKI RAD

PREDMET: Međunarodna ekonomija

TEMA: Razlike između Centralno-planske i tržišne privrede

Student:

Sadržaj

Uvod……………………………………………………………………………..2Obilježja centralno planskih privreda……………………………………………3Problemi centralnog planiranja…………………………………………….…….4Tržišne privrede………………………………………………………….………4Pitanja svojinskih prava………………………………………………………….5Razlike između centralno planske i tržišne privrede…………………………….6

1

Uvod

Rušenjem Berlinskog zida 1989 godine. Ujedinjena je Njemačka, koja je bila podijeljena na Istočnu i Zapadnu Njemačku od strane saveznika tj. zemalja pobjednica u Drugom svjetskom ratu (tačnije SAD, SSSR, Velike Britanije i Francuske). To je bio početak kraja socijalističkog sistema i blokovske podjele na kapitalistički i socijalistički sistem, i hladni rat je bio gotov.Dvije godine kasnije tačnije decembra 1991 godine dolazi do dezintegracije Sovjetskog Saveza (SSSR-a) na 15 odvojenih država. Ova dešavanja uzrokovala su početak promjena političkog i ekonomskog sistema dotadašnjih zemalja tzv. « socijalističke zajednice» i njihov prijelaz na tržišni način privređivanja.Različito od kineskog otvaranja, koje je počelo decembra 1978. godine, u politička reforma i demokratija su bile intenzivne.Tranzicija ili prelazak sa centralno planirane, birokratski kontrolisane ekonomije, na ekonomiju koja se oslanja na tržište, tržišni način privređivanja pri svim ili skoro svim odlukama o dodjeli sredstava traži zajedničku grupu reformi, bez obzira koliko se razlikuju istorija i kultura države. Tranzicija mora biti brza ili spora, makroekonomska politika može se razlikovati od prvobitnih uslova (ima li duga ili ne, ima li inflacije ili ne) a privatizacija državnog vlasništva može ići naprijed ili se usporeno kretati, ali glavne promjene su kvalitativno slične svakoj zemlji.

2

1. Obilježja centralno planskih privreda

Ekonomije bivšeg Sovjetskog Saveza (SSSR), centralne i istočne Evrope i Kine su bile centralno planske ekonomije. Vijetnam, Kuba i nekoliko drugih zemalja (manjih) su imale ovu formu donošenja ekonomskih odluka. Sve ove zem1je uključujući i Kubu, uda1javaju se od centra1nog načina planiranja. Sada neke od država kao što su države Evrope (istočne) postaju tržišno zasnovane ekonomije, dok druge zaostaju. Sve planske ekonomije su uvele značajne reforme, za razliku od tržišnih ekono-mija gdje preduzeća i firme odlučuju šta, kako i koliko proizvoditi, centralno planiranje ekonomije se oslanja na birokratiju i zvaničnike radi donošenja proizvodnih odluka. U centra1no planskim ekonomijama centra1na ekonomska vlast nadgleda raspoložive ulaze sredstava i mjesta proizvodnje, i formuliše proizvodni plan. Tako većina preduzeća su u državnoj svojini, i sprovođenje plana ima oblik distribucije proizvodnih ciljeva ili kvota na raz1ičita proizvodna mjesta. Pošto za preduzeća imaju više deta1jnih informacija o vlastitim sposobnostima, postoji obično pregovarački proces između centralne državne vlasti, regiona i loka1nih preduzeća o dodjeljivanju ulaznih proizvodnih sredstava, proizvodnih sredstava i proizvodnih ciljeva.

3

Problemi centralnog planiranja

Znači, suštinski problemi centralnog planiranja su da ne obezbjeđuje poticaj za efikasnost ili inovacije i nemoguće je za planere da apsorbuju dovoljno informacija kako bi koordinisali sve ekonomske odluke tako uspješno kao sto može tržište. Firme nemaju vrijedan krajnji rezultat pošto su osnovna sredstva raspoređivana na osnovu postavljenih tržišnih ciljeva, a finansijska sredstva su dolazila kad god su potrebna. I dok su firme zadovoljavale postavljene ciljeve i zadatke nikad nisu obustavile poslovanje. Zbog toga i ne postoji razlog da se vodi računa o kvalitetu, profitu, potrošačkim uslugama ili inovacijama. Radi osiguranja i ispunjavanja postavljenih ciljeva, rukovodioci preduzeća gomilaju viškove radne snage i uloženih sredstava smanjujući pri tome dalji rast produktivnosti.Osim toga, spoljna trgovina je ograničena i kontrolisana kroz državni trgovinski monopol, te pod ovim sistemom do centralne ekonomske vlasti kontroliše protok sve robe, u i iz zemlje sa izuzetkom švercovane robe, zatim cijene i vrijednost valute su nebitne, jer je većina trgovine oblik razmjene u kojoj međuvladini sporazumi određuju robu za uvoz i izvoz.Pored toga, većina spoljne trgovine je ograničena na druge centralno planirane ekonomije, čime se ograničava uzajamno dejstvo tih ekonomija sa tržištem. Opšte poznato je da kada se trguje sa tržišnom ekonomijom, državni trgovinski monopol zadržava stranu valutu zarađenu od izvoza i koristi je za kupovinu uvoza koji nije ostvaren po osnovu razmjene. Tako da zemlje pod centralnim planiranjem nemaju stvarnu trgovinsku politiku. Kvote i carine su nebitne zato što je roba izvezena ili uvezena kako specifikuje plan. U stvari pošto su cijene administrativno određene i u mnogim slučajevima nemaju veze sa stvarnom ekonomskom vrijednošću robe, carine koja se dodaje cijeni je beznačajna. S obzirom na sposobnost da se uspostave cijene na bilo kom nivou, carina može uvijek biti izjednačena promjenama u utvrđenoj cijeni.

Tržišne privrede

Za razliku od zemalja tranzicije u većini tržišnih ekonomija postoji poreski sistem i odgovarajući instrumenti sa potpuno razvijenim administrativnim strukturama za prikupljanje, naplatu i primjenu propisanih poreza. Uz to, većina zemalja ima tržišta akcija u kojima mogu posuditi privatne štednje za finansiranje svoje potrošnje.

4

Pitanja svojinskih prava

Prava svojine se odnose na zakonska prava korištenja i raspolaganja a istovremeno isključujući druge iz njihovog korištenja i raspolaganja (ostvarivanje i raspolaganje njime) i si. Tako tržišna privreda precizira svojinska prava do najsitnijih pojedinosti jer je isto osnovni podupirač' tržišnih veza. U tom smislu funkcionalno tržište zahtijeva jasnu definiciju svojinskih prava. Jer kad su prava svojine nejasna ili su predmet političke volje, postoji ugrađeni otpor razmjeni rada, dobara i finansijskih rezultata, pošto je u određenim slučajevima ekonomski interes neizvjestan. Prema tome svojinska prava koja nisu jasno definisana i određena, glavna su prepreka stvaranju novih ekonomskih aktivnosti.U privredama zemalja u tranzicije svojinska prava su obično nejasna i često neprepoznatljiva, jer većina dobara je prethodno bila državno vlasništvo, tako da je postojala mala potreba za njihovim određenjem.Tako iz jednog od osnovnih razloga da bi tržišta igrala veću ulogu ove prepreke moraju biti otklonjene i savladane. Jasno, to zahtijeva veliki broj akcija i pomoći kao što je donošenje zakona o ugovorima i komercijalnih zakona, privatizaciju državne svojine i jasna priznanja komercijalnih prava pojedinaca u preduzećima. Međutim, jedan od izraženih problema je što je u mnogim zemljama mali broj stručnih kadrova sa znanjem i sposobnošću neophodnim za stvaranje potrebnih zakonskih sistema.

5

Razlike izeđu centralno planske i tržišne ekonomije

Centralno planske ekonomije razlikuju se od tržišnih ekonomija u nekoliko osnovnih sadržaja:

1) Prvo, proizvodnja, cijene i spoljna trgovina su kontrolisane od strane državne vlasti, drugim riječima ne postoji tržište robe u smislu da kvalitet i cijene odgovaraju zahtjevima potražnje, jer su cijene birokratski određene i imaju male ili nikakve veze sa oskudicama ili viškom robe.

2) Drugo, ne postoje tržišta kapita1a pošto je većina bogatstva u državnom vlasništvu (nema potrebe za berzom), a finansijski tokovi tj. prilivi u preduzeća pasivno odgovaraju zahtjevima plana (nije potrebna garancija tržišta ili drugi tržišni kapital za davanje zajmova).

3) Treće, ne postoji tržište radne snage u standardnom smislu. Nadnice su određene zajedno sa drugim cijenama u ekonomiji, radnici su dodjeljivani firmama poput drugih ulaznih sredstava i postoji zabrana otpuštanja. Osim toga, centralistički način planiranja usmjeren je prema modelu i kriterijumima karakterističnim za centralno planiranu ekonomiju, prema kojoj su usk1ađene sve odluke koje treba da se provedu, kao što su: posao, obrazovanje, zdravstvena zaštita, mjesto za život, dovoljno hrane, i s1.

Međutim, rea1nost centralnog planiranja je mnogo kompleksnija. Pored ostalog nezaposlenost je niska, distribucija dohotka je ravnomjernija nego u većini tržišnih ekonomija a obrazovanje i zdravstvena zaštita naginju ka tome da budu povezane sa visinom prihoda. Osim toga, bar u ranim godinama velike investicije u tešku industriju zajedno sa snažnim ideološkim angažovanjem i spremnošću ljudi da se žrtvuju, vodilo je prema veoma visokim stopama ekonomskog rasta. U stvari, moć prinude države stvorila je prinudnu štednju koja je bila investirana u oblasti koje su smatrane važnim za centralno planiranje, pa prije svega za političku elitu.Tako je vremenom, ekonomija postala sve vise deformisana kako je planom izdvojena ogromna količina sredstava za tešku industriju, zatim bez odgovarajućih cijena mnoge proizvodne industrijske grane su završile u stvaranju negativne dodatne vrijednosti. Tako je realna vrijednost ulaznih sredstava veća nego vrijednost proizvodnje. Kako je vrijeme prolazilo akumulirane neefikasnosti počele su da iskazuju u negativnije efekte cjelokupan ekonomski rast, prije svega i na druge zemlje.

6