1. UVOD

Razdoblje koje je trajalo od 15. do 16. stoljeća nazivamo renesansa

(franc. Renaissance = preporod). Prije svega razvila se u Italiji, a zatim se proširila na

znanost i umjetnost čitave Europe. Ovo značajno razdoblje podjeljeno je na dva djela, a

to su: rano, odnosno tal. „quattrocento“ koje traje kroz čitavo 15. stoljeće. Tadašnji

centar bio je Firenca, i visoka renesansa, tal. „cinquencento“ koja traje sve do prve

polovice 16. stoljeća. Središte visoke renesanse se iz Firence preselilo u Rim. U

tisućljetnom razdoblju „mraka“ koji je vladao za vrijeme Srednjeg vijeka malo je toga

postignuto, ali onda je nastupio preporod svih onih umjetnosti i znanosti koje su

cvijetale u staroj antici i konačno je mračni vijek prevladan. Novo doba moglo se prema

tome prikladno označiti kao ponovno rođenje. Želja za povratkom klasicima zasnovana

na odbacivanju srednjeg vijeka nije donijela novom vijeku preporod antike nego rođenje

moderne civilizacije. U ovom razdoblju smatralo se da je antika vrhunac čovjekovog

stvaralaštva, no cilj renesanse nije bio imitirati antička dijela, već stvaranje jednako

dobrih dijela, pa čak i boljih. Tako uzori iz antičkog doba nisu neminovno značili

nedodirljiv autoritet. Začetnici renesanse bila su tri čovjeka izvanrednih sposobnosti:

Filippo Brunelleschi, Donatello i Masttacio. Ta trojica našla su se pred istim temeljnim

zadatkom: pomiriti klasičnu formu s kršćanskim sadržajem u stvaranju novog stila. Ipak

svaki od njih posjedovao je jedinstvenu umjetničku sposobnost koja mu je omogućila da

taj problem riješi na osoban način. Zahvaljujući njima firentinska umjetnost sadržala je

vodeće mjesto u pokretu u koji se pretvorio zlatno doba rane renesanse. Likovna

umjetnost je zadobila osobito važnu ulogu u oblikovanju renesanse. Što se tiče

arhitekture i kiparstva suvremeni stručnjaci se slažu tradicionalnim mišljenjem da je

renesansa započela uskoro nakon 1400. godine u Firenzi te da je upravo skulptura, a ne

arhitektura (kao u romanici i gotici) bila prva koja se pojavila u razdoblju renesanse.

Razlog tomu je što su se kiparima ranije nego arhitektima i slikarima pružile mnoge

mogućnosti da odgovore na izazov „nove Atene“ (Janson, 2005., Johnson, 2008.).

U ovom seminaru sažeta je srž renesansnog kiparstva. Također će se odgovoriti

na pitanje tko su bili njezini glavni predstavnici, kolika je bila njiihova uloga, te koji su

njihovi najznačajniji radovi.

1

2. KIPARSTVO RANE RENESANSE

Umjetnost rane renesanse nastojala je izraziti sličan odnos prema ljudskom tijelu

kakav je bio u antičko doba. Ranorenesansna skulptura je ispunjena traganjem za

vjerodostojnošću oblika i čovjekovog tijela uz stalno usavršavanje znanja. Isto tako

javlja se težnja za monumentalnošću skulpture koja tako prestaje biti vezana za

arhitekturu. Ako i je smještena u određeni arhitektonski prostor, onda se taj prostor

projektira za tu skulpturu na taj način da joj se ne smije oduzeti smisao. Kipu se nastoji

dati najbliži prirodni oblik, čovjek je od kostiju i mesa - osobnost, ne kao gotički lik.

Nadalje, upotrebljava se matematička perspektiva, proporcionalna tijela i omogućeno je

smještanje skulptura jedne pored druge, a česte su i kompozicije više figura. Renesansni

majstori koji se izražavaju u reljefu koriste voluminoznost figura prvog plana u dubljem

reljefu u odnosu na figure drugog plana koje su u plićem reljefu, te se tako dobiva

učinkovit osjećaj dubine (Janson, 2005.).

2.1. Lorenzo Ghiberti

Godine 1402. raspisan je javni natječaj za sjeverna brončana vrata Krstionice u

Firenzi. Natjecatelji su dobili u zadatak da u zadanom okviru izrade reljefni prizor kako

Abraham žrtvuje sina Izaka. Na natječaju je pobijedio Lorenzo Ghiberti. Pored

Ghibertija natjecao se i Bruneleschi i Jacopo della Quercia. Sačuvani su Ghibertijev i

Bruneleschijev natječani reljef. Ghibertijevo divljenje antičkoj umjetnosti vidljivo je

upravo i tom istom natječajnom reljefu. On nije poredao likove jednog iznad drugoga

kako su to radili romanički i gotički kipari, nego pomoću prividne dubine. Pred

zaokretom na putu postavio je sluge s magarcem, a iza okuke Abrahama i Izaka na

žrtveniku. Tako se osjeća dubina između jedne i druge skupine likova. Još veći dojam

dubine ostavlja prikaz anđela koji kao da izranja iz neba. Tako je, prema pravilima

natječaja, Ghiberti dobio zadatak da izradi sjeverna brončana vrata na Krstionici. On je

vrata podijelio u dvadeset i osam okvirnih polja. Napravio je dvadeset reljefa s

prizorima iz Novoga zavjeta, četiri evanđelista i četiri crkvena naručitelja. Na okvirima

koji dijele reljefe, postavio je četrdeset skladnih glava. Za vratnice sjevernoga ulaza u

firentinsku Krstonicu možemo reći da je klasično kiparstvo došlo do punoga izražaja.

Sjeverna su vrata predstavljala takav umjetnički uspjeh da su Firentinci bez natječaja

2

povjerili Ghibertiju da izradi i istočna vrata Krstionice ostavljajući mu potpunu likovnu

slobodu. Ghiberti je olakšao sebi kiparski posao kada je pojednostavnio izradu vratnica.

Umjesto 28 malih polja, kako je izradio sjeverna vrata, sada je istočna vrata podijelio u

deset većih polja. Na deset polja prikazao je deset prizora iz Staroga zavjeta. Sada reljefi

djeluju kao naslikani. Budući da su polja veća, u njima je lakše ostvario perspektivu

pomoću različite razine i dubine. Tjelesa likova anatomski su pravilno modelirana,

skladna su i lijepa. Tako npr. na reljefu "Zemaljskoga raja" prikazao je tri prizora: prvi

prizor u prikazuje kako Bog Stvoritelj oživljuje Adama podižući ga sa zemlje, a u

pozadini je prikazao prvi grijeh; drugi prizor prikazuje kako Bog Stvoritelj stvara Evu iz

ležećega Adamovoga tijela; a u trećem prizoru prikazuje izgon iz raja. Iznad sva tri

prizora lebde nebeski anđeli. Okvire za ovih deset reljefa na istočnim vratnicama

ukrasio je sa 24 glave i mnoštvo drugih ukrasa. Zbog njihove izuzetne umjetničke

ljepote, ova vrata Firentinci su nazvali da su "rajska vrata" (Ivančević, 2000., Janson,

2005.).

1.slika, Lorenzo Ghiberti. Vrata raja. 1435. Pozlaćena bronca. S. Giovanni, Firenca

http://uploads7.wikipaintings.org/images/andrea-del-verrocchio/the-doubting-thomas-

1483.jpg

2.2. Nanni di Banco

Deset godina nakon što je Ghiberti otvorio vrata novom dobu, Nanni di Banco

izradio je skulpturu četiriju svetaca „Quattro Coronati“. Ona je izrađena za jednu od

3

niša na pročelju crkve Or San Michele u Firenci. Te skulpture predstavljale su četiri

kršćanska vladara pogubljena zbog odbijanja poslušnosti caru Dioklecijanu. Nannijevi

kipovi ostavljaju dojam prirodne veličine, njihova voluminoznost i monumentalnost

uvelike prelazi granice srednjovijekovne skulpture. Glave drugog i trećeg sveca veoma

podsjećaju na primjere iz rimskog kiparstva jer se Nannija osobito dojmio njihov

realizam i tjeskobni izraz lica. Nanni di Banco otkrio je novi pristup prema antičkoj

umjetnosti koji je ujedinio klasičnu formu i sadržaj (Janson, 2005.).

2.slika, Nanni di Banco. Quattro Coronati. 1410.-1414. Mramor. Or San Michele, Firenca

http://www.shafe.co.uk/crystal/images/lshafe/di_Banco_Quattro_Santi_Coronati.jpg

2.3. Donatello

Donatello (Donato di Niccolò di Betto Bardi) je najveći kipar rane renesanse.

Rođen je u Firenzi 1386. godine. U mladosti je počeo modelirati po uzoru na gotičke

kipare, ali je ubrzo, zahvaljujući druženju sa starijim kiparima svoga doba, prešao na

renesansni način likovnoga izražaja. Kao mladić se naukovao kod Ghibertija i zajedno s

njim radio na prvim vratima krstionice i tako naučio tehniku rada na bronci. Nije mu

dugo trebalo da svoju vještinu toliko usavrši i postane bolji od učitelja (Damjanov,

4

2008.).

2.3.1. Kip sv. Marka

Donatello se najprije kao kipar pokazao na ukrašavanju katedrale Santa Maria

del Fiore i crkve Or San Michele u Firenci. Tako je za crkvu Or San Michele oko 1411-

13. godine izradio mramorni kip Sv. Marka Evanđeliste, od 2,36 m. Kip je postavljen u

jednu gotičku nišu. Do njegova vremena takvi kipovi, koji su se stavljali u zidne

udubine, redovito su bili kipovi koji su bili vezani za arhitekturu. On je svoj kip

napravio tako da bi mogao stati i slobodno u prostoru. Za ovaj kip možemo reći da je

prvi kip koji nakon toliko stoljeća nije vezan za arhitekturu (za zid, za stup, za nišu ili za

određeni okvir) te u pravom smislu u sebi sadrži klasični kontrapost. Mladi Donatello

shvatio je važnost klasičnoga kiparstva i da arhitektonski kip mora biti izrađen u

cijelosti, a ne samo s one strane s koje se gleda. Veoma je zgodno za usporediti

Donatellov kip sv. Marka i Nannijevu skulpturu Quattro Coronati jer se jasno pokazuju

različitosti njihova pristupa. Dok Nannijevi kipovi ne mogu stajati odvojeni od

arhitektonske pozadine, kipu sv. Marka više nije potrebno takvo okrilje. Na

Donatellovom djelu ljudsko je tijelo prikazano kao člankovita struktura sposobna za

kretanje, dok se odjeća određuje položajem tijela od ispod, a ne ritmom vanjskih nabora

kao što je slučaj kod Četiri okrunjena sveca (Ivančević, 2000.).

3.slika, Donatello. Sv. Marko. 1411.-1413. Mramor. Or San Michele, Firenca.

5

http://farm3.static.flickr.com/2380/2456018385_0f50cc1283.jpg

2.3.2. Kip sv. Juraja

Nekoliko godina kasnije, Donatello je za crkvu Or San Michele u Firenzi izradio

mramorni kip Sv. Jurja. I ovaj kip je stavljen u nišu, ali malo pliću, tako da svečev lik

malo izlazi iz zida. Iako je mladi svetac-ratnik u oklopu sa štitom u lijevoj ruci, njegovo

tijelo nije kruto,već izrazito vitko, a pokretljivost mu daje raskorak isturene lijeve noge

kao da upravo polazi u bitku. Umjetnik je Sv. Jurja prikazao kao ratnika koji je u

svakom trenutku spreman za boj. Zanimljiivo je da je Donatello ispod kipa izradio

mramorni reljef, visok 40 cm, s prizorom kako Sv. Juraj ubija zmaja. Za njega, kao i za

sve Firentince Sv. Juraj bio je borac za slobodu "nove Atene" (Ivančević, 2000.).

4.slika, Donatello. Sv. Juraj. 1415.-1417. Museo Nazionale del Bargello, Firenca.

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/a/af/

St_George_Donatello_Orsanmichele_n1.jpg

6

2.3.3. Prorok (Zuccone)

Dok se podizao Giottov zvonik firentinske katedrale, od 1334. do 1357. godine,

sagrađen je jedan red niša u koje je trebalo staviti nove kipove. Donatello je od 1416. do

1435. godine sa svojim kipovima ispunio pet udubljenja u zvoniku. Najzanimljiviji kip

za proučavanje povijesti umjetnosti rane renesanse jest kip nepoznatoga proroka koji je

dobio nadimak "Zuccone" ("Ćelavac"). Kip je isklesan od mramora. Ovaj se kip smatrao

da je primjer Donatellova realizma. Umjetnik nije prikazao proroka na već poznati

način: bradati starac, orijentalna odjeća, svitak u ruci. Pretpostavlja se da je iz Svetoga

pisma saznao da proroci propovijedaju riječ Božju te ga je ta činjenica najvjerojatnije

podsjetila na govornike staroga Rima. Zato njegov propovijednik nosi klasično odijelo,

ogrtač mu pada s jednog ramena, glava mu je potpuno ošišana, lice ne baš uljepšano, ali

plemenito. Donatello je, vjerojatno, na poseban način volio ovaj kip jer je ovo prvo

njegovo potpisano djelo (Janson, 2005.).

2.3.4. David

Donatello se pokazao da je revolucionarni kipar rane renesanse sa svoja dva

umjetnička djela (David i Gatta Melata). Prvi goli ljudski lik u likovnoj umjetnosti

zapadnoeuropskoga kiparstva smatra se Donatellov David. To je također prvi

samostojeći akt relativno stvarne visine nakon antike. Kip je odljeven u bronci i visok je

1,58 m. Nije vezan za arhitekturu, pa ne spada u arhitektonsko kiparstvo (kiparstvo u

službi arhitekture). Ovaj se kip smatra da je prvi goli ljudski lik u kršćanskoj sakralnoj

umjetnosti. Povijest ovoga kipa nije veoma poznata, a ne zna se ni razlog koji je

umjetnika naveo da izradi ovaj lik. Najvjerojatije je ovo bila privatna narudžba nekoga

građanina. Lako se može uočiti povezanost Davida s "novom Atenom", jer su oboje

borci za slobodu. David  se mora shvatiti kao građanski domoljubni spomenik jer se

Firenca poistovjećuje s Davidom, a Golijat s Milanom. Ovdje je David poluodrasli

mladić, goli ratnički lik, sa šeširom-kacigom na glavu, u desnici drži mač, obuven je u

vojničke čizme. Na ovom kipu klasična umjetnost je došla do izražaja u kontrapostu

(tal: contrapposto = suprotnost; usklađena ravnoteža između dvaju istodobnih pokreta

fiture usmjerenih u protivnim pravcima) to jest u skladnim pokretima dijelova u cjelini

gdje je jedna noga slobodna, a druga drži težinu (Ivančević, 2000., Janson, 2005.).

7

5.slika, Donatello. David. 1425.-1430. Bronca. Museo Nazionale del Bargello, Firenca.

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/f/f0/Donatello_-_David_-

_Floren%C3%A7a.jpg/250px-Donatello_-_David_-_Floren%C3%A7a.jpg

2.3.5. Gozba Herodotova

Oko 1425. godine za katedralu Santa Maria Assunta u Sieni izradio je reljef na

krstionici koji prikazuje Herodovu gozbu. Kipar je na tom prizoru ujedinio ljudske

likove s arhitekturom u jednu cjelinu primjenjujući linearnu perspektivu. Prema

klasičnim mjerilima kompozicija glavnog prizora je loša. Središte drame smješteno je

previše u lijevu stranu, dok su Saloma koja pleše i većina gledatelja natiskani na desnoj

strani, a sredina je prazna. Međutim odmah uočavamo zašto je Donatello ostavio

sredinu da zjapi prazna. Ta praznina naglašava potresnost prizora. Gozba Herodova prvi

je sačuvani primjerak likovnog prikaza na kojem je prostor konstruiran geometrijskom

perspektivom. Njegovo je osnovno obilježje nedogled, točka u koju svaki skup

usporednih linija prividno uvire, geometrijska perspektiva omogućila je da se na ravnoj

površini prikaže trodimenzionalni prostor tako da sve udaljenosti ostanu mjerljive

(Janson, 2005.).

8

2.3.6. Gatta Melata

Prvi konjanički lik u likovnoj umjetnosti zapadnoeurpskoga kiparstva smatra se

Donatellov "Gatta Melata". To je Donatellovo najveće samostojeće djelo u bronci.

Konjanički lik s postoljem visok je 3,60 m. To je lik rano preminuloga mletačkoga

kondotjera (tal. condotttiere = vođa unajmljene vojničke skupine) zvanoga Gatta Melata

(Šarena Mačka). Ovaj kip ima nešto zajedničkoga s konjaničkim likom Marka Aurelija

u Rimu. Na Donatellovom kipu vidljiva je veličina koja ostavlja dojam jačine i

dostojanstva, naglašen je osjećaj za ravnotežu jer je vidljivo da je konj sposoban nositi

ratnika u oklopu. Ovo kiprasko djelo, prema narudžbi Mletačke Republike, izliveno je u

bronci samo da ovjekovječi slavu velikoga vojskovođe (Janson, 2005.).

6.slika, Donatello. Gatta Melata. 1445.-1450. Bronca. Piazza del Santo, Padova.

http://static.flickr.com/26/59100505_92a06ab465.jpg

2.3.7. Kasnija djela

Kada se Donatello nakon desetak godina vratio u Firenzu, njegova djela u

vremenu između 1453. i 1466. više nisu u glavnim tijekovima firentinskoga

umjetničkoga života. Osobito je to pokazao na drvenom reljefu za Krstionicu u Firenzi

koji prikazuje Mariju Magdalenu, gdje je lik nekadašnje ljepotice i grešnice prikazao s

oronulim isposničkim i staračkim licem.

9

2.4. Jacopo della Quercia

Quercia je bio jedini veliki kipar koji je živio izvan Firence. U zrelom razdoblju

umjetničkoga djelovanja prešao je s gotičke ukrućenosti na renesansni način

modeliranja. Čak je i Michelangelo bio očaran njegovim kiparskim izražajem.

Najvažnije djelo Jacopa della Quercia jesu reljefi na crkvi Svetoga Petronija u Bolonji.

Za ovu crkvu izradio je oko 1430. godine petnaest reljefa u mramoru za glavni portal:

pet nad vratnicama s prizorima iz Novoga zavjeta i po pet sa svake strane vrata s

prizorima iz Staroga zavjeta. Na petnaest reljefa, nabijenih snagom i životom, umjetnik

se pokazao kao pravi obnovitelj klasične kiparske ljepote. Redovito kao primjer, uzima

se reljef "Stvaranje Adama" gdje je Quercia najviše sebe ostvario kao renesansnoga

umjetnika. Na navedenom prizoru lik Adama polagano oživljuje, kao da izlazi iz

načinjenoga kalupa. Golo tijelo izražava čovjekovo dostojanstvo i snagu kao što su

izražavali klasični kipari u antičko vrijeme (Johnson, 2008.).

2.5. Luca della Robia

Jedini značajni kipar u Firenci uz Ghibertija nakon Donatellova odlaska u

Padovu bio je Luca della Robia koji je stekao ugled svojim mramornim reljefima na

Cantoriji (pjevaonici) u Katedrali. Reljefna ploča Trubači spoj je neobične ljupkosti i

ozbiljnosti karakteristične za njegova djela. Njegov stil više podsjeća na onaj Nannia di

Banca nego na Donatellov. Nikad nije izradio samostojeći kip pa Cantoria ostaje

njegovo najveće dostignuće. Ostatak svojega dugog radnog vijeka posvetio je gotovo

isključivo reljefima od terakote, što je jeftinija i manje zahtjevnija varijanta od mramora

(Ivančević, 2000.).

2.6. Andrea del Verrocchio

Bio je najveći kipar na izmaku stoljeća. Jedini je poslije Donatella koji je imao

nešto od njegovog domašaja i ambicije. Bavio se modeliranjem i klesanjem i od njega

su nam ostala djela u mramoru, terakoti, srebru i bronci. Bio je ugledni slikar i učitelj

Leonarda da Vincija. Divna brončana grupa Nevjerni Toma na Or San Michele rješava

teški problem da se dva lika dovedu u jedinstvenu i zatvorenu cjelinu. Tema ove

skulpture je narativna. Elokventnim pozama i drskom razmjenom gesti između Krista i

Sv. Tome postignuta je drama koja je pojačana aktivnom draperijom s dubokim

10

utorima. Ona je smiono naglašenim kontrastima postigla dojam monumentalne veličine.

Da bi kupove mogao smjestiti u nišu, Verrocchio im nije oblikovao leđa (Janson, 2005).

7. slika, Verrochio. Nevjerni Toma. 1483. Bronca. Or San Michele, Firenca.

http://uploads7.wikipaintings.org/images/andrea-del-verrocchio/the-doubting-thomas-

1483.jpg

11

3. KIPARSTVO VISOKE RENESANSE

Predstavnici visoke renesanse predstavljali su vrhunac renesansne umjetnosti,

njihova imena postala su sinonim za savršenstvo. Umjetnici su se više oslanjali na

subjektivna nego na objektivna mjerila istine i ljepote i više su se bavili vizualnim

dojmom nego racionalnim redom. Osobnosti umjetnika ranog 16. stoljeća bile su toliko

jake da su u sljedećih tristotinjak godina dostignuća njihovih prethodnika bila gotovo

zaboravljena. Između ostalog, stoji i tvrdnja da su slikari i kipari rane renesanse znali

samo kako oponašati grubu prirodu, dok su genijalni umjetnici viske renesanse prirodu

podredili umjetnosti. Umjetnici su se u ovom periodu puno više oslanjali na subjektivna

nego objektivna mjerila istine i ljepote, dok su se oni koji su stvarali u ranoj renesansi

osjećali sputani pravilima koja su morali poštivati i time su se razlikovali od svojih

nasljednika u razdoblju visoke renesanse, koji su se više bavili vizualnim dojmom nego

racionalnim redom (Gamulin, 1951.).

3.1. Michelangelo Buonarroti

Michelangelo se rodio 6. ožujka 1475. u mjestu Caprese kraj Firence. Već kao dijete

odlikovao se neobičnom nadarenošću. Naime, pojam genija kao umjetnika božanskog

nadahnuća, s naljudskim sposobnostima koja se ostvaruje u njegovoj osobnosti nigdje

nije tako očita kao u životu i djelu Michelangela. On je sam prihvatio ideju o svom

geniju kao životnu stvarnost, iako mu se često činilo da je to više prokletstvo nego

blagoslov. Njegov uspjeh počivao je na snazi njegove osobnosti i subjektivnoj vjeri u

ispravnost vlastita stvaralaštva. Michelangelo je do srži bio kipar za kojeg je umjetnost

bila „stvaranje ljudi“ slično božanskom stvaranju. Na taj su se način nedostatci

kiparstva pretvorili u prednosti i vrline. O Michelangelovoj naravi nam puno govori i

činjenica da nije mogao prihvatiti nijedan drugi autoritet osim onog koji mu je

nametnula njegova genijalnost (Janson, 2005.).

3.1.1. Pieta

Nastala je oko 1497. godine za vrijeme Michelangelova boravka u Rimu i

izrađena je od mramora, a visine je 174 cm i podnožja 195 cm. Nalazi se u Basilici di

12

San Pietro, u Vatikanu. Michelangelo ju je izradio od jednoga komada kamena, kada je

imao 24 godine života, po narudžbi francuskoga kardinala Jeana Bilherès de Lagraulas.

Kardinal je umro 1499. godine, a da nikada nije vidio dovršeno naručeno kiparsko djelo.

Michelangelo je, stoga, kip izložio u bazilci Sv. Petra u Vatikanu u kapeli sv. Petronile

(La Cappella di Santa Petronilla). Jednoga jutra, kako kaže legenda, Michelangelo je

ušao u baziliku i susreo grupu hodočasnika iz Lombardije kako hvale njegov kip. A

jedan od vjernika uzviknuo je da je ovo djelo izradio kipar Gobbo di Milano. Na te se

riječi Michelangelo naljutio, te je po noći ušao u baziliku i uklesao svoje ime na pojas

koji prelazi preko Gospinih ramena. Pietà je, zapravo, naziv za likovni motiv (kip ili

sliku) koji prikazuje Gospu s mrtvim Isusovim tijelom u naručju. Kipar je umjetničku

formu i sakralnu temu uspješno ujedinio kada je mrtvo Isusovo tijelo savio u pasu i

koljenima tako da težina Isusova tijela ne pritišće Gospu u sjedećem položaju. Iako

Gospa pridržava Isusa, ona ga svojim rukama ne prekriva. Isusovo golo tijelo

suprostavio je izraženim naborima Gospine haljine. Gospa je suzdržana u patnji i

vjernički prihvaća patnju. Njezina je tuga izražena u blago naklonjenoj glavi i u

nevidljivom pokretu ruke. Duhovno i estetski ova Pieta još uvijek pripada 15. stoljeću,

a u liku djevice prepoznaje se utjecaj Michelangelovih prethodnika, Quercie i

Verrocchija (Damjanov, 2008., Janson, 2005.).

8.slika, Michelangelo. Pieta. 1500. Mramor. Sv. Petar, Rim.

http://3.bp.blogspot.com/_ChsFFR7mJUg/Sd6b1EZqkdI/AAAAAAAAACs/

7WbvCQlEmtI/s400/michelangelo-pieta.jpg

13

3.1.2. David

Prvi monumentalni kip visoke renesanse bio je upravo Michelangelov David.

Tada su jedinstvene vrijednosti Michelangelove umjetnosti bile potpuno ostvarene.

David je naručen 1501., a završen 1504. godine. Kip je izgrađen u mramoru, a visine je

s podnožjem 434 cm. Danas se nalazi u galeriji likovne akademije – Galleria

dell'Accademia Firenze. Na bloku mramora od kojeg je David izrađen počelo se raditi

još 1464. godine, međutim kipar Agostino di Duccio je odustao. Nakon što je blok 36

godina ležao odbačen, Michelangelo je (u 26. godini života) od njega isklesao mladoga

Davida. Gorostasni goli David lijevom rukom, izdignutom do ramena, prihvaća praćku,

a u desoj opuštenoj ruci drži kamen. Iako izgleda mirno, iz njega izbija mladost i snaga,

a u očima mu se osjeća prkos i spremnost na dvoboj. Ne djeluje kao heroj, pobjednik,

već kao onaj koji se zalaže za pravednu stvar (Ivančević, 2000.).

9. slika Michelangelo. David. 1501.-1504. Mramor. Galleria dell' Academia, Firenca.

http://static.ddmcdn.com/gif/michelangelo-1.jpg

3.1.3. Grobnica Julija II

Grobnica pape Julija II. (Tomba di Giulio II.) smještena je u crkvi Sv. Petar u

Okovima (San Pietro in Vincoli), u Rimu. Početkom siječnja 1545. napokon je

14

Michelangelo završio grobnicu pape Julija II.. Od predviđenih 40 kipova, postavio je

samo tri, Mojsija u sredini (visina 235 cm) i sa strane, u predviđene niše, dva kipa koja

predstavljaju robove: Rachela (lijevo od Mojsija, visina 197 cm) i Lia (desno od

Mojsija, visina 209 cm). Michelangelo je prikazao Mojsija u sjedećem stavu, sa dvjema

ploče u rukama, Deset Božjih zapovijedi. Vođa izraelskoga naroda plamti gnjevom i

samo što nije ustao s prijestolja da baci kamene ploče na nevjerne sunarodnjake. Ovaj

pokret koji se očekuje, izražen je zaokretom tijela i ruku te tako čini Mojsija „živim“

kipom. Njegov stav izražava istodobno i budnost i meditativnost, te upućuje načovijeka

sposobnog i za mudro vodstvo i za strahovitu srdžbu. Dva lika Robova Michelangelo je

zamislio ova dva lika kao par suprotnisti: Umirući rob koji se prepušta robovima i

Pobunjeni rob koji se bori ne bi li se oslobodio. Njihovo alegorijsko značenje bilo je

Michelangelu možda manje važno od njihove izražajnosti koja priziva neoplatonistički

pojam tijela kao ovozemaljske tamnice duše. Oni utjelovljuju duhovno stanje

čovječanstva sa svim unutarnjim dvojbama (Janson, 2005.).

10.slika, Michelangelo, Grobnica Julija II. 1513.-1516. Mramor. S. Pietro in Vincoli, Rim.

http://www.shafe.co.uk/crystal/images/lshafe/Michelangelo_Tomb_Julius_II.jpg

15

4. ZAKLJUČAK

U ovom seminaru pokazano je kako je renesansa zasigurno bilo razdoblje

doslovnog preporoda, počevši od znanosti i filozofije pa sve do umjetnosti. Veze sa

srednjovjekovnom tradicijom su u ovom periodu konačno raskinute. Skulptura se

oslobodila arhitektonskog okvira, a prednji dio skulpture obrađivao se isto kao i stražnji.

Dva velika skulptora koja su obilježila ovo razdoblje bili su Donatello i Michelangelo.

U svojim djelima Donatello je izrazio skoro sve vidove renesansne umjetnosti. Prvi je

nakon antičkih kipara izlio muški akt u prirodnoj veličini, odnosno statuu Davida. Po

prvi put umjetnost se oslobodila utjecaja crkve, za razliku od srednjg vijeka, u kojem je

crkva dominirala nad apsolutno svime. Djela sakralne tematike počela su se prikazivati

realistički te na svjetovan način. Jedna od veoma čestih tema bilo je ljudkso tijelo.

Umjetnici su po prvi puta bili cijenjeni i priznati kao stvaraoci. Renesansni čovjek

priznavao je da je razdoblje klasike nepovratno mrtvo, a cilj mu je bio dostići ga i

nadići. U želji da se potpuno odbaci srednji vijek i preporodi antika u Europi je počelo

stvaranje modernog čovjeka. Vrijeme kada je vladala ideja genijalnog umjetnika,

pojedinca nadahnutog od Boga, koji je bio uspješan u različitim vrstama umjetnosti

– univerzalni čovjek (tal. uomo universale).

16

5. LITERATURA

Damjanov, J. (2008). Likovna umjetnost II. dio. Zagreb: Školska knjiga Gamulin, G. (1951). Visoka i kasna renesansa u Italiji. Zagreb: Sveučilišni komitet Ivančević, R. (2000). Od romanike do secesije – stilovi, razdoblja, život II.

Zagreb: Profil Janson, H.W. i Janson, A.F. (2005). Povijest umjetnosti. Varaždin: Stenek. Johnson, P. (2008). Renesansa: kratka povijest. Zagreb: Alfa

17