"Socijalno" i socijalni rad

Mladen KneževićStudijski centar socijalnog radaPravnog fakultetaSveučilište u Zagrebu

UVOD

Izvorni znanstveni radUDK 316+364.6

Primljeno: ožujak 1996.

Neki trendovi u razvoju socijalnog rada u nas posljednih nekoliko godina zabrinulisu neke teoretičare ipraktičare zbog, čini se snažnog, procesa "psihologizacije" socijalnograda. U ovom se radu prikazuju neka poimanja "socijalnog" u socijalnom radu tepokušava povezati koncept socijalnog u cjelokupni položaj čovjeka u njegovoj aktualnojsocijalnoj situaciji.

Osnovna namjera autora kada je započeorad na ovom članku bila je da upozori na pro-ces "psihologizacije" socijalnog rada u nas (po-sebno) posljednjih nekoliko godina i pokušaistaknuti one osobne i društvene potrebe kojezbog takvog procesa ostaju nezadovoljene.

"Psihologizacija" nije u socijalnom raduneka nova pojava. U dugom razdoblju povijestirazvoja struke utjecaj nekih psiholoških teorijabio je vrlo dubok i snažan. Utjecaj psihodinam-skih pristupa ni danas se nije izgubio u mnogimsegmentima socijalnog rada, a u nekim "škola-ma", posebno npr. u SAD, psihodinamski su'pristupi stožerni pristupi.

"Psihologizacija" se, međutim, nije pojavilakao rezultat masovnih psiholoških traumapučanstva izloženog tragediji rata. Rat i njego-ve posljedice u psihičkoj strukturi pučanstvasamo su intenzivirali taj proces. Negdje sedam-desetih godina dolazi do ponovnih prodora ne-kih "psiholoških" postupaka u socijalnom radu,započinje intenzivnija edukacija socijalnih rad-nika u novim tehnikama kojima se do tada nisukoristili. U drugoj polovici osamdesetih gotovosve psihološke tehnike koje tradicionalno upo-trebljavaju američki socijalni radnici-terapeutiprikazuju se našim socijalnim radnicima na ra-zličitim vrstama seminara i drugim oblicimaedukacije.

S druge strane, psiholozi u centrima za so-cijalni rad imaju značajnije položaje od socijal-nih radnika jer sustav obrazovanja socijalnihradnika relativno dugo vrijeme ostaje na nižojakademskoj razini.

Ratni realitet taj je proces samo intenzivi-rao, posebno u nekim njegovim oblicima i po-dručjima. Prema jednom ispitivanju koje su

provodili educirani terapeuti u dva kolektivnacentra u kojima su smješteni naši prognanici iizbjeglice iz susjedne države Bosne i Hercego-vine, više od 10% tih ljudi pokazuje neke odsimptoma poremećaja koji su rezultat njihovihtraumatskih iskustava. Ako je na vrhuncu pro-gnaničko-izbjegličke krize u Hrvatskoj boravi-lo 700 000 ljudi i ako je točan podatak o razinitraumatizma, onda je riječ o 70 000 ljudi "sasimptomima" koji se, dakako, socijalno mani-festiraju, a nisu samo osobna patnja. Socijalnirad na tu patnju nije mogao ne odgovoriti.

Drugo je pitanje strukture sustava socijal-nog rada, koji je svoje tranzicijske procese mo-rao započeti u anomijskoj situaciji izazvanojratom. U takvoj situaciji raspala se relativnočvrsta struktura sustava unutar kojeg je socijal-ni rad djelovao.

Svako snižavanje razine funkcioniranja su-stava dovodi sustav u različite oblike simbiozesa segmentima sustava koji su prije te situacijebili u odnosu podređenosti ili nadređenosti,kada je riječ o hijerarhiji unutar sustava. Suko-bi između prognanika i izbjeglica pojavljuju sekasnije, ne u akutnoj fazi prognaništva i izbje-glištva, pojavljuju se onda kada se sustav soci-jalnog rada počeo unutar sebe strukturirati,postigao višu razinu diferencijacije svoje struk-ture i kao takav započeo obavljati svoje funkci-je. Prije toga djelovao je u takvoj simbiozi sdramom prognaništva i izbjeglištva (u psiho-loškoj terminologiji govorili bismo o procesuidentifikacije) da nije bilo mogućnosti za suko-be.

Sljedeći je razlog, svakako; u ekonomskimuvjetima. Težak materijalni položaj profesio-nalaca mnoge je od njih vezao za različite hu-manitarne udruge financirane iz inozemstva.

17

Rev•.• oc. polit., god. III, br. l, str. 17·24, Zagreb 1996.

Ogroman interes koji je niz humanitarnih or-ganizacija pokazao za psihičke posljedice ratanaišao je na nezaposlene socijalne radnike, ko-jima je ponudio materijalnu naknadu za rad uvrlo različitim psihološkim projektima. Kratkeedukacije, vrlo često organizirane na mjestimau kojima je bila velika razlika između aktual-nog socijalnog statusa sudionika i opremljeno-sti prostora, često u vanjskim manifestacijamaimpresivne, jako su privukle jedan dio, poseb-no mladih kolega. Nadalje, "psihosocijalni"projekti bili su vrlo atraktivni za velik broj stra-nih nevladinih udruga.

ŠTO JE TO "SOCIJALNO" USOCIJALNOM RADU?Činit će se možda u najmanju ruku neo-

bičnom želja da se definira područje "socijal-nog" u socijalnom radu, jer bi "zdravorazum-ski" to moralo biti u potpunosti jasno. Mislimo,međutim, da upravo u tomu postoji niz neja-snoća koje se na ovaj ili onaj način odražavajui u pokušajima konceptualizacije socijalnograda.

Koncepti socijalnog na samom su početkurazvitka socijalnog rada bili pod snažnim utje-cajem Spencerovih ideja koji je društvo proma-trao kao stanje ravnoteže, a osobne su teškoćeprema njemu bile jedinim uzrokom socijalnihproblema (Heraud,1972:4). Toje dovelo do ek-stremno individualističkih poimanja socijalnogi do usmjeravanja gotovo isključivo na osobnepotencijale u razrješavanju teškoća ekonom-ske nesigurnosti. Booth se svojim idejama dase neke dimenzije socijalnog, kao što je naprimjer siromaštvo, ne pojavljuju kao rezultatosobnih teškoća, nego "okolinskih" faktora, bo-rio upravo u tom vremenu nastajanja socijal-nog rada za bitno drugačije perspektive. Nje-gove su nazore međutim tadašnji socijalni rad-nici odbacivali. Iako se u vremenu o kojem jeriječ (sam početak Xx. stoljeća) još ne možegovoriti o tako općem i značajnom utjecaju psi-hoanalitičkih pristupa u socijalnom radu kakavće nastupiti dvadesetih godina, jasno je da jepoimanje "socijalnog" u socijalnom radu, kak-vo je bilo na samom početku njegova razvitka,zapravo vrlo široko otvorilo vrata psihoanali-tičkim konceptima, koji će zatim biti vladajućisve do sredine pedesetih godina.

U ovom je teorijskom kontekstu "socijalno"derivirano iz psihološkog, temeljni je napor za-pravo bio usmjeren, gledajući pojednostavlje-

18

Knežević, M.: "Socijalno" i soci;alni rad

no, na to što zapravo stranka socijalnog radni-ka osjeća u vezi sa svojim socijalnim proble-mom, a ne na to što taj socijalni problem za-pravo jest. Ili, što je još gore, u takvom je pri-stupu, kroz potpuno individualiziranu prizmu,socijalno apstrahirano od "socijalnog". M.Jar-ret je tako, govoreći na Nacionalnoj konferen-ciji o socijalnom radu, ustvrdio da je svojomanalizom djela Mary Richmond Social Diagno-sis, koje se na neki način smatra začetkomstručne literature na području socijalnog rada,došao do zaključka da 50% slučajeva koje jeRichmondova opisala jesu "čisti" psihijatrijskiproblemi, a u sljedećih 15% pronašao jemogućnost psihopatoloških uvjeta (Heraud,1972:6). Ovakav je pristup u socijalnom radutrajao na žalost vrlo dugo vremena (ne mo-žemo reći ni da je danas od male važnosti) isasvim je sigurno da je u znatnoj mjeri spre-čavao razvitak šire teorije socijalnog rada.

Pokušajmo razmotriti neke novije pristupe.Prema Oxford Advanced Leamer's Dictio-

nary of Current English, pridjev socijalno ozna-čava ljude koji žive u zajednici ili odnos izmeđuljudi i zajednice (Oxford,1986:818). Tako širo-ko određenje svakako nije upotrebljivo za ovonaše razmatranje, jer obuhvaća gotovo sve čov-jekove djelatnosti i velik broj međuljudskih re-lacija.

Fowler u svojem razmatranju "socijalnog" usocijalnom radu nalazi dvije temeljne odredni-ce: 1. norme koje omogućuju međuljudske od-nose i 2. prihvaćanja nekih različitih (istaknuoM.K.) stupnjeva odgovornosti prema onim čla-novim društva koji su u nekom stanju potrebe(Fowler,1975). Ovakvo nam se definiranje,međutim, čini isuviše uskim, podsjeća na takvodefiniranje socijalnog rada koje je rezultat"klasičnog" sociopatološkog odnosa prema lju-dima i životnim situacijama u kojima nužnotrebaju pomoć drugih ljudi. Ono što nam senajviše čini nedostatnim u ovom definiraju jestpravo čovjeka u nevolji da traži i dobije nužnupomoć svoje okoline. Druga je teškoća takvogodređivanja mogućnost sankcije, odnosno mo-gućnost realizacije tog prava kroz državnu san-kciju. Kada smo upotrijebili riječ sankcija, sva-kako nismo mislili samo na negativan aspekttog pojma, nego sankciju smatramo sustavnimsadržajem neke norme, i to ne bilo koje soci-jalne norme, u njezinu najširem značenju, negonorme koja državu (ili barem neke njezine di-jelove), a ne samo društvo, obvezuje na adek-

Rev. ,mc. polit., god. III, br. l, ,,'tr.17-24, Zagreb 1996.

vatan korak. Ono do čega Fowler dolazi slije-deći svoju misao logičan je rezultat, on naimetvrdi kako su socijalni radnici, ali i učitelji ipsihijatri, "socijalizacijski čimbenici" (Fowler,1975, str.91). S tom bismo se tvrdnjom moglisložiti, ali je smatramo nedovoljno preciznom.Sasvim je sigurno da dobar dio djelatnosti so-cijalnih radnika možemo smatrati i "socijaliza-cijskim". Tomu bismo dodali još i "resocijaliza-cijskim" u onom širem antropološkom smislukako resocijalizaciju shvaća Južnič, a to je,"neka promjena socijalnog koncepta premakojemu čovjek živi" (JuŽniČ,1989).Međutim, iztakvog određenja svakako otpadaju mnogedruge funkcije koje socijalni rad u polju "soci-jalnog" svakako ima, a to su funkcije koje nosiispunjavajući neke svoje obveze prema držav-nim strukturama unutar kojih je nesumnjivoisto tako definiran.

Robert Pinker u svom definiranju socija-nog rada iznimno je kratak i tvrdi kako je so-cijalni rad jednostavno casework (Pinker,1982). Takva definicija znatno suzuje područje"socijalnog" u socijalnom radu i gotovo je višenormativna no što bi mogla pojasniti bitdogađanja. Sužavanjem definicije na područjerada na slučaju (u dobroj mjeri, stoga, na teh-niku), Pinker čini gotovo isto što su činili inešto tradicionalniji funkcionalisti (npr.JessieTaft) na području socijalnog rada, pokušava-jući institucijom socijalnog rada objasniti priro-du odnosa između osobe kojoj socijalni radnikpruža uslugu, socijalnog radnika i društva. Pre-ma funkcionalistima, funkcioniranje institucijejest onaj kontekst koji čini neki veći ili općirealitet, kako za socijalnog radnika tako i zanjegova klijenta. Na taj način socijalni rad, i zaklijenta i za socijalnog radnika, postaje jedinisadržaj "socijalnog".

Na ovoj je crti razmišljanja Howe (Howe,1979) ustvrdio čak kako socijalni rad nemaidentiteta izvan funkcioniranja institucije. Onje odbacio bilo kakvu mogućnost autonomijesocijalnog rada i bilo kakvu mogućnost slobo-de, i institucije socijalnog rada i socijalnog rad-nika kao profesionalca, u odnosima s klijen-tom.

Vrlo su slične ideje Johnsona (Johnson,1977) koji tvrdi da su dva područja socijalnograda izvan kontrole socijalnih radnika, a to jeodređivanje tko je klijent socijalnog radnika ikoje su njegove potrebe te koje je područje ka-raktera ili metoda koje socijalnom radniku sto-

Knežević, M.: "Socijalno" i socijaln! rad

je na raspolaganju kako bi odgovorio na zaht-jeve tako definiranog klijenta. Johnson tvrdikako je oba ta područja odredila država. Defi-niranje "socijalnog", prema autoru, ograničenoje dominantno u područje državne regulative iizvan toga ostaje relativno malo prostora za"socijalno" u socijalnom radu.

Malcom Payne u svojoj definiciji socijalnograda ističe kako je to socijalno konstruiranadjelatnost (Payne,1991:7), i da se može razum-jeti tek u socijalnom i kulturnom kontekstu su-dionika. On to objašnjava činjenicom da suteorije koje nastaju u socijalnom radu produktsocijalnog konteksta u kojem su stvorene i dai one same na taj kontekst utječu (Payne,1991:8). Nastavljajući svoje raspravljanje o "so-cijalnom" u socijalnom radu, ističe kako za ra-zumijevanje socijalnog rada moramo promo-triti sudionike u tom procesu, njihove institu-cije i njihove teorijske koncepte o sebi samima,i jedino je na takav način moguće zaključitikako su oni konstruirani od društva koje ihokružuje i čijim su dijelom. Ističe kako nam jeza razumijevanje toga što socijalni rad jest po-treban uvid u to tko su oni koji u njemu sudje-luju, koje su i kakve njihove institucije i kakvesu njihove teorije o njima samima. S druge jestrane, prema Payneu, značajno kakav koncepto njima ima društvo koje ih okružuje (Payne,1991:8). Autor i sam ističe kako je ovaj njegovteorijski pogled pod utjecajem Berger-Luck-manove "socijalne konstrukcije zbilje". Među-tim, ograničenje te "zbilje" u Paynevom poi-manju socijalnog dolazi iz samog njegova razu-mijevanja koncepta, koji objašnjava činjeni-com da socijalne aktivnosti postaju uobičajenepa tako razumijevamo stvari kakve jesu i kakose one ponašaju samo u skladu s konvencijamazasnovanim na zajedničkom znanju. Jedan odrezultata tog procesa su i teorije koje tu i takvurealnost odražavaju i koje su, s druge strane,stvorene kao rezultat djelovanja ljudi u njiho-vim interakcijama sa socijalnom realnošću(Payne,1991:8).

Nama se čini da takva konstrukcija "zbilje"reducira mogućnosti spoznaje na relativnoograničen broj socijalnih institucija čija sevažnost može u mnogo većoj mjeri isticati narazini "formalne" socijalne organizacije. To,uostalom, potvrđuje isam Payne, očito smatra-jući kako tri najvažnija socijalna konstrukta urealnosti socijalnog rada jesu socijalni radnik,klijent i okolina u kojoj se ta dva realiteta su-sreću.

19

Rev.. >oc.polit., god. III, br. 1, .>tr./7.24, Zagreb 1996.

Socijalni su radnici, prema Payneovommišljenju, prisiljeni izabrati onaj teorijski pri-stup koji odgovara zahtjevima sredine u kojojse odvija njihova djelatnost (Payne,1991:240),jer je socijalni rad "djelatnost stvorena raozličitirn uspostavljanjem ravnoteže važnosti urazličitim socijalnim kontekstima" (Payne,1991:240). Upravo zbog toga, tvrdi Payne, naj-veći broj teorijskih pristupa u socijalnom radui najveći broj njihovih operacionalizacija u sva-kodnevnoj praksi socijalnog rada jesu indivi-dualistički i usmjereni na terapiju te klijentovastanja i potrebe objašnjavaju njegovim osob-nim karakteristikama, pa onda i interakcijamaizmeđu njega i okoline. Te teorije ne teže or-ganizacijskoj promjeni ili socijalnoj promjeni,nego teže promjeni klijenta i njegove osobno-sti. Nemogućnost institucija socijalnog rada dase promijeni nešto temeljno u tim je teorijamaprihvaćena kao nesretan rezultat "birokratskihvremena" (Payne, 1991:241).

Ono što Berger i Luckmann ističu kaonužnost u povezivanju osobne "devijantnosti" inekog socijalnog odgovora na nju tri su naj-češća elementa današnjeg pogleda na znanosti praksu: 1. teorija devijacije, koja mora obja-sniti "devijantno stanje", 2. korpus dijagno-stičkih pojmova, i 3. konceptualizacija samogprocesa "liječenja" (Berger i Luckmann, 1992:137). Ta su tri elementa, dakle, onaj dio soci-jalnog korpusa koji osigurava neki funkcional-ni dodir između "socijalnog" u širem smislu ionog "socijalnog"s kojim se "dodiruje" socijalnirad kao teorija i kao praksa. Oni smatraju dasamo tako strukturirana "mašinerija" omogu-ćuje stvaranje nekog identiteta profesionalca,koji djeluje na području "devijantnosti", alipružaju i mogućnost da tu "mašineriju" inter-nalizira osoba koja je i sama "pogođena devi-jantnim stanjem" (Berger i Luckmann, 1992:137). To se događa u procesu u kojemu se oso-bi "pogođenoj devijantnim stanjem" zapravonameće osjećaj krivnje i ona pod pritiskomosjećaja krivnje internalizira i pojmovni apa-rat, pa "devijacija" za nju postaje i "subjektivnorealna" (Berger i Luckmann,1992:137). Na tajse način omogućuje proces u kojemu te teorije:"...služe za legitimiranje u društvu utvrđenihprocedura održavanja i popravljanja identite-ta, osiguravajući teorijski priključak izmeđuidentiteta i svijeta, onako kako su oba socijalnodefinirana i subjektivno usvojena" (Berger iLuckmann,1992:204). Cijeli taj proces zapravoje onaj dio "socijalnog" koji definira, a zatim iomogućuje socijalnu kontrolu jedne osobite

20

Knežević, M.: "Socijalno" i socijalni rad

socijalne skupine. To, uostalom, potvrđuju isami autori, ističući: "Terapija se koristi poj-movnom mašinerijom da bi svakoga zadržalaunutar univerzuma o kojemu je riječ" (Bergeri Luckmann,1992:138). Iako se Berger i Luck-mann ovdje bave prije svega "terapijom", kon-tekst u kojem razmatraju "terapiju" svakako jedovoljno širok da u nj možemo staviti i po-dručje socijalnog rada.

Teorijski pristup koji je u našim krugovimaostao gotovo potpuno nepoznat, a sasvim smosigurni i neupotrijebljen, jest onaj M. Philpa,koji nam se čini posebno zanimljivim i upotre-bljivim, barem u nekim njegovim osnovnim di-jelovima. Osnovna Philpova ideja jest da soci-jalni rad vrši svoju ulogu na taj način da inte-grira subjektivna stanja osobe i njezin objektiv-ni status u "socijalni subjekt" (Philp,1979:92).Pod subjektivnim stanjem razumijeva bol, pat-nju, potrebu, ljubav, mržnju i slično, a pod ob-jektivnim statusom dob, handicap, duševnubolest, dug ili kazneno djelo. Dokje objektivnistatus opisan, barem u ovom radu, imenicamakoje opisuju emocije, objektivni status nijetako konzistentan i obuhvaća (barem onaj diokoji Philp spominje u članku koji navodimo)neka tjelesna stanja, psihička stanja, ali i civil-na i kaznenopravna stanja. Objektivni statusosobe definira se kao rezultat socijalnih proce-sa u društvu, koji opredjeljuju koja to ponaša-nja za društvo imaju neko značenje. Socijalnise rad tako pojavljuje kao socijalno integrativ-na i medijatorna socijalna funkcija, koja osigu-rava integraciju "subjektivne situacije" i "objek-tivnog stanja" u neki "socijalni subjekt". Ako smalo imaginacije promotrimo taj koncept, unjemu se nazire dijalektički proces, pokušajujedinjavanja nekih pojedinačnih i posebnihelemenata na nekoj sljedećoj, gotovo bismomogli reći općoj razini. Zbog toga nam se tajpristup čini vrlo modernim (iako je za današnjapoimanja brzine promjena u nekom znanstve-nom području - star). Na žalost, ograničenjakoja tom procesu postavlja sam autor govore otomu da koncept nije niti domislio do kraja,niti je iskoristio sve mogućnosti koje mu je nje-gov pristup ponudio. U pojašnjenju mogućno-sti medijacije autor pojašnjava da se osobamože smatrati subjektom samo ako nema ne-kih nepremostivih poteškoća u osobnosti ilinarcisističkih karakteristika (Philp,1979:92).Takvim ograničenjima koja postavlja procesuintegracije u "socijalni subjekt" autor vjerojat-no misli naglasiti ograničenost mogućnosti dase u praksi sve osobe "resocijaliziraju", odnosno

Rev. ,l'Oc. polit., glld. llI, br. I, ,.tr. 17-24, Zagreb 1996.

da se svaki pojedinačni klijent "resocijalizira"na socijalno prihvatljiv način. Taj ga realitetograničava u mogućnosti da svoje teorijske za-misli provede sasvim dosljedno i do kraja, iakoone, po našem mišljenju, nose u sebi velike po-tencijale za razvoj teorije socijalnog rada. Cininam se da je prerano napustio teorijski diskursi prešao na provedbeno područje, na kojem na-ravno čekaju mnoge zamke nedovršenosti i ne-klasifikabilnosti. Jer, na primjer, "socijalni sub-jekt" može biti i nedovoljno i nepotpuno osob-no integrirana osoba (ako bismo slijedili emo-cionalne opise subjekta koje je ponudio Philp,npr. agresivni psihopat, osoba čije su karakte-ristike osobnosti nepromjenjive i sasvim je si-gurno da će veći dio života sebi i svojoj okolinistvarati ozbiljne neprilike), ali njegova temelj-na ljudska prava moraju biti neprikosnovena iproces pretvaranja u "socijalni subjekt" teče utom slučaju uz daleko veće, opsežnije, kom-pleksnije i metodološki zahtjevnije postupke.Rezultat mora pri tomu biti isti i kod takveosobe i kod neke druge s manjim zahtjevimaza socijalni rad. Rezultat mora biti osoba čijase ljudska prava u potpunosti poštuju i ispun-javaju. To ne znači da ta osoba npr. ne bi tre-bala biti i u zatvoru i da pojam "socijalni sub-jekt" ne bi mogao obuhvaćati i nečiji zatvorskistatus. Zatvor na današnjoj razini socijalnograzvitka i razvitka metoda socijalne kontrolenekih vrsta devijanata i pomaganja devijanti-ma ne mora značiti ukidanje ili nemogućnostdostizanja razine "socijalni subjekt". Ako jeriječ o složenoj varijabli, onda su varijeteti nje-zine složenosti različiti i po opsegu i po kvali-teti.

Kao primjer procesa subjekt (Aj-eobjekt(B)-7"socijalni subjekt"(AB), Philp navodi di-jete (A) koje je počinilo krivično djelo i treti-rano je kao "delinkvent"(B), a tek potom i kaodijete (A). Ulogu socijalnog rada (i ujedno bit"socijalnog" u socijalnom radu) vidi u tomu dase integrira status A i status B u neki status "so-cijalnog subjekta" (AB) (Philp,1979:101). Mo-gućnosti tog procesa, međutim, ograničavatežinom crimena (iako to izrijekom ne kaže,njegovom društvenom opasnošću). Tako po-stavljena granica zapravo ograničava polje dje-lovanja socijalnog rada na "deetiketiranje" ilina uvjeravanje nekog da je dijete koje jepočinilo kazneno djelo još uvijek dijete (A).Iako ne mislimo negirati ili umanjivati vrijed-nost ili važnost procesa koji na ovaj način inau-gurira Philp, on je tek sekundama vrijednost.Vrijednost Philpova "socijalnog subjekta" vidi-

Knežević, M.: "Socijalno" i socijalni rad

mo prije svega u mogućnosti integriranostiosobe u socium, u rezultatu procesa koji biobuhvatio osobu, njezin položaj u civilnomdruštvu i onaj položaj koji konstituira državnaregulativa. Pritom nam se manje važnom činigotovo središnja Philpsova briga dijete-delin-kvent ili delinkvent-dijete. Važnijim nam sečini izvorno, generičko pravo djeteta na razvoj,u kojem se proces subjektt.Ar-sobjekt (B)-7"socijalni subjekt"(AB) pojavljuje kao opći zasve situacije i svakog pojedinca i "pokriva" svepojavnosti i promjenjivosti njihova stanja. Ukvalitativnom smislu, dakako, postoje neke ne-premostive razlike na nekim razinama (ali narazinama samo kao dijelovima kontinuumakoji vodi uopće) i u nekim fazama tog procesa(npr.trajni invaliditet kao nepremostiva karak-teristika subjekta, koja na razini "socijalnogsubjekta" postaje jedinstvo napora socijalnograda ka integraciji, medicine ka rehabilitaciji inpr.tehnike ka smanjenju lokomotornog han-dicapa), ali rezultat, ili Philpovim riječima "so-cijalni subjekt", jest individualizirano pojedi-načno u općem. Ovaj sasvim sigurno nezgra-pan konstrukt, individualizirano pojedinačno uopćem, upotrijebili smo zbog jake potrebe danaglasimo jednaku vrijednost obje razine,štoviše takvu njihovu vezanost u opsegu i kva-liteti koja ih čini nedjeljivim jedinstvom.

Ono što je bitno za ovaj teorijski skok jestodmak od socijalnog rada kao svojevrsne biro-kratske tehnike i njegove smještenosti isklju-čivo u područje državne djelatnosti. Vezanjesocijalnog rada isključivo za državu (definira-njem klijentele i tehnika djelovanja, kao npr.kod funkcionalista ) dovodi do nepremostiveteškoće ne samo u definiranju "socijalnog sub-jekta" nego u definiranju subjekta uopće. Sub-jekt, naime, u tom kontekstu, ostaje jedinodržava, a sve ostalo je objekt. Ovdje se zala-žemo za takvo definiranje "socijalnog" u soci-jalnom radu koje obuhvaća sve procese i svestrukture koje se pojavljuju u pojedincu, civil-nom društvu i državi. S druge nam strane tajteorijski pristup omogućuje pristup onomidealu kojem barem neki u socijalnom raduteže, a to je ideal sveukupnosti u pristupu čov-jeku, to je ideal u kojem i psihičko i fizičko po-staju "socijalni subjekt", ne mehaničkim zbra-janjem osobina čovjeka kao antropološkogrealiteta, nego smještanjem te cjelokupne po-javnosti "čovjek" unutar jednog područja nje-gova djelovanja. Jasno nam je, pritom, da ope-racionalizacija takvog koncepta stoji tek predsvojim početkom u mnogim područjima i danam pravi rad tek predstoji.

21

Rev. soc. polit.; god. IJI, br. 1, str: 17-24, Zagreb 1996.

Opisujući medijacijske procese, Philp na-vodi kako se socijalni rad tradicionalno razvi-jao između dva diskursa, diskursa bogatstva idiskursa siromaštva (Philp, 1979:96), pri čemuje stvorio i dva oblika medijacije, prvi izmeđubogatih i siromašnih prikazujući pri tomu hu-manost bogatih prema siromašnima, i drugi,između onih koji su vrijedni našeg poštovanjai onih koji su takvo poštovanje izgubili. Cininam se da je upravo u tom ograničenju koje jePhilp sam sebi postavio uzrok tomu da svojteorijski pristup nije doveo do kraja. Naime,diskursi koje postavlja kao temeljne više sekreću u području vrijednosti nego u području"socijalnog" u širem smislu, pa je nužan rezul-tat i nepotpunost koncepta "socijalnog subjek-ta", koji onda isto tako ostaje više u područjuvrijednosti no što može služiti široj konceptua-lizaciji i posebno vezi sa "socijalnim". Iz takvogsuženog rakursa socijalni bi se rad kretao naj-više do granica milosrđa, a to je preusko zaonaj dio Philpova koncepta koji govori o pro-cesu od "objekta" do "socijalnog subjekta".

Čini nam se da je ovaj Philpov koncept, umnogočemu nedovršen (u čemu je vjerojatnojedan od razloga njegove neprepoznatljivosti injegova slabog utjecaja u današnjoj teoriji so-cijalnog rada), vrlo zanimljiva osnova za dalj-nju teorijsku nadgradnju. On nam na najširinačin otvara nove mogućnosti u konceptuali-zaciji socijalnog rada.

ŠTO JE TO SOCIJALNI RAD U"SOCIJALNOM"?

Ne pretendirajući na to da damo potpunodgovor na ovo pitanje, čini nam se vrijednimkrenuti na put mogućeg odgovaranja na nj izantropološke perspektive.

Ako se složimo s Gehlenovom tvrdnjom daje čovjek biće siromašnih, reduciranih instinka-ta, da je čovjekova motorika "posve naučena,ona se izgrađuje u individualnoj preradi izvanj-skih podražaja i izvanjskih iskustava" (Gehlen,1994:128), dolazimo do potrebe da čovjek tusvoju "nesavršenost" nadopuni institucijom,nužnom dopunom svoje "neprirodnosti". Pro-matrane iz takvog stajališta, ljudske institucijepostaju dio ljudske prirode u gotovo bio-loškom smislu ili, sasvim sigurno točnije, smje-štavaju se, kako je to ustvrdio Hotimir Burgeru pogovoru hrvatskog izdanja Gehlenova dje-la; "...na sam prijelaz između čovjekove prirodei ne-prirode, odnosno '•...ulture" (Burger, u: Ge-

22

Knežević, M.: "Socijalno" i ",ocijalni rad

hlen,1994:287). Čovjekova priroda, u Gehleno-VU smislu, postaje nešto potpuno drukčijih di-menzija i oblika. Njegova društvenost postajeneposrednim nastavkom njegove biologičnosti,društvenost je, naime, specifičan rezultat nje-gove specifične biologičnosti. Ako je on "ne-savršeno" biće, otvoreno svijetu i okolini dale-ko više no druge biološke pojave, jer na prom-jene u okolini ne reagira instinktom, ili baremne u najvećem dijelu svoje komunikacije s oko-linom, nego naučenim ponašanjem, kultivira-nim ponašanjem, i ako su ljudske institucijenačin njegova reagiranja, onda socijalni radkao čovjekova institucija postaje također jedanod "nastavaka", nadgradnje nužne zbog uskogdijapazona urođenih ponašanja uz pomoć ko-jih se on prilagođava okolini.

Socijalni se rad pojavljuje kao "stanjemeđusobnog rasterećenja od potreba" (G e-hlen,1994:33) u Gehlenovu smislu poimanjačovjekova razvoja. Pritom "razvoj" tumačimojedostavno kao činjenicu promjene na nekomkontinuumu, ne dajući mu ni pozitivnu ni ne-gativnu vrijednosnu konotaciju. Covjek je je-dostavno stvorio socijalni rad kao još jedansegment svoje socijalne prirode kako bi na-domjestio još jedan dio svoje "nesavršenosti".Neke druge ljudske institucije, naime, u promi-jenjenim okolnostima više ne mogu odgovoritinjegovim potrebama i socijalni se rad pojavlju-je kao nužni rezultat toga zadovoljavanja. Onpostaje vezom između njegove biologičnosti uužem smislu, njegova položaja u civilnomdruštvu, odnosno cijele lepeze institucija kojeje stvorio u civilnom društvu, te države kao je-dog od specifičnih rezultata svojega djelovanja.I tu je uloga socijalnog rada nezaobilazna, jed-na i jedinstvena, bez obzira na različite mogućeoblike njegova tumačenja. Današnji stupanjčovjekova razvoja onemogućuje, naime, tradi-cionalno djelovanje nekih "starih" čovjekovihinstitucija, kao što je npr. obitelj ili uža lokalnazajednica. Razina raspodjele rada, vrlo visokintenzitet čovjekova angažmana u vezi s proiz-vodnjom materijalnih dobara, potreba zabrzom i vrlo preciznom razmjenom informaci-ja onemogućuju tradicionalno djelovanje tihinstitucija. I ne samo to. Takav čovjekov razvoju još većoj mjeri čini ranjivim, otvara ga premasvijetu, a nesavršenost instiktualnog aparatadolazi do sve većeg izražaja. Zbog toga zaštitnainstitucija, kao što je socijalni rad, postajenužnim nadomjestkom njegove "nesavršeno-sti", jer su druge socijalne institucije za takva

Rev.. ~oc.polit., god. Ill, br. 1, .~tr.17·24, Zagreb 1996.

usmjerena i specifična djelovanja jednostavnonepodobne. Visoka specijaliziranost socijalnograda omogućuje mu brze, visokospecijaliziranei adekvatne odgovore na niz njegovih novihpotreba koje se svakodnevno pojavljuju. Zbogtoga nema neke veće opasnosti od "psihologi-zacije" socijalnog rada, barem ne na dužu sta-zu. Kako je on zapravo čitav kompleks veza iinformacijskih kanala, kako on čini ljudsku po-javnost u cjelini, kako je nastavak njegove bio-logičnosti ali i njegove socijalnosti, nužno je dase mijenja u skladu s promjenom prilika kojevladaju u nekom prostoru djelovanja. Utjecaj"psihologije", koji se u sadašnjem razdobljurazvoja socijalnog rada neizbježno primjećujeu nas, rezultat je prilika u kojima se nalaze čov-jek i njegove fragilne sposobnosti odgovora naokolinu. Rat i prilike vezane uz ratna zbivanjatakav su oblik socijalnih i bioloških događanjakoji nužno snižava razinu diferncijacije susta-va. Neko "lijepljenje" socijalnog rada i "psiho-logije" nije samo rezultat povećanih "psiho-loških" potreba čovjeka nego nedovoljne dife-rencijacije sustava. Sustav, naime, da bi odgo-vorio takvoj razini potreba koja se pojavljuje uiznimnim prilikama, mora sniziti razinu dife-rencijacije svoje strukture kako bi si omogućiodovoljno slobodne energije za obranu. Viša di-ferencijacija strukture to mu ne omogućava.Zbog toga se čini da se socijalni rad "psiholo-

LITERATURA:

Berger, L'P i Luckmann, T.(1992) Socijalna kon-strukcija zbilje, Zagreb, Naprijed

Dantas, P. (1995) Interdisciplinary Reflection Po-liccs, Lisboa, Semiruirio Europeu das Escolas deService Social

Fowler, D.A. (1975) Ends and Means, u: Jones, H.(ed.): Towards a New Social WcJrk, London,Routledge i Kegan Paul

Gchlen, A. (1994) Čovjek i institucije, Zagreb, Nak-ladni zavod Globus

Hepworth, D.H. i Larsen, J.A. (1993) Direct SocialWcJrk Practice, Theory and Skills, Pacific Grovc,Brooks/Cole Publishing Company

Heraud, BJ. (1972) Sociology and Social WcJrk, Per-spectives and Problems, Oxford, Pergamon Press

Horne, M. (191l7) values ill Social Work, Aldcrshot,Ashgatc Publishing Ltd.

Howe, D. (1979) Agency Function and Social WorkPrinciplcs, B.fSW, 9,1, pp.29-47.

Knežević, M.: "Socijaln(l" i .\'(Icijalnirad

gizira" ili da se "administrira". Ali se i za psiho-logiju isto tako može reći da se "militarizira".Ni ona a ni drugi sustavi čovjekova funkcioni-ranja ne mogu ostati "čisti". Oni, jednostavno,dijele sudbinu sociuma u kojem se kreću, u ko-jemu se njihova djelatnost odvija. I što je razi-na ugroze viša, to se više gubi prepoznatljiv ijedinstven karakter pojedinih djelovanja. Nekeljudske institucije, naime, s porastom razineugroze, postaju u svojoj najrazvijenijoj forminepotrebne. Covjekove potrebe, tim porastomrazine ugroze, kreću se prema zadovoljavanjusve nižih i nižih oblika funkcioniranja, sve dokne stignu do pukog zadovoljavanja biološkeopstojnosti, i tada, na toj razini, doista ostajesamo instinktivno ponašanje u čistom bio-loškom smislu.

Upravo nam se zbog toga čini da je "psiho-logizacija" (ili neka druga "...logizacija") soci-jalnog rada simptom čovjekova aktualnog sta-nja u nekom društvu, pokazatelj razine teškoćau kojima se čovjek kao biološko i socijalno bićenalazi. Zato je bitka protiv "...logizacija" nesamo nepotrebna već i štetna za socijalni rad.One preostale intelektualne kapacitete trebalobi svakako investirati u traganje za rješenjima,u pomoć sociumu da pronađe najbolje mo-gućnosti izlaska iz teškoća.

Johnson, T.J. (1977) The Professions in the ClassStructure, u: Scasc, R. (cd.): Industrial Society,Class, Cleavage and Control, Allen and Unwin

Jordan, B. (1984) The State isn't Abstract, it's a So-cial Worker Knocking on Someonc's Door', So-cial Work Today, 3, pp.lO-14.

Južnič, S. (191l9)Politična kultura, Maribor, Obzorja

Oxford Advanced Leamers Dictionary of Current Eng-lish (1986) Oxford

Payne, M. (1991) Modern Social Work Theory, Lon-don, Macmillan Education Ltd.

Philp, M. (1979) Notes on the Form of Knowledgein Social Work, Sociological Review, 27, pp.83-m,

Pinkcr, R. (1982) An Alternative view, u: SocialWcJl"ken':Their Roles and Tasks, Barclay Comitee,National Institute for Social Work, London,Bedford Square Press

23

Rev. ,<OC. polit., god. IIJ, br. J, ,I'tr.17-24, Zagreb J996. Knežević, M.: "Socijalno" i socijalni rad

Summary

THE CONCEPT OF "SOCIAL" IN SOCIAL WORK

Mladen Knežević

Some trends in the development of social work in Croatia in the last few years haverepresented a concern for some theoreticians and pragmaticians because of the strong"psychological" tendencies in social work and tries to connect the "social" concept of socialwork into an overall position of man in his current social environment.

24