Župa Karmelske Gospe Bagalović liturgijsko-pastoralni listić

Raspored misnih slavlja i liturgijski

kalendar od 7 do 13. 11. 2016.

Pon.

7.

X.

svagdan

17,00 +Ivan Ćendo KRVAVAC

Uto.

8.

XI.

Bl. Gracija Kotorski, red.

17,00 +Tuna, Stipan, Stanislav, Kata Kaleb MOMIĆI

Sri.

9.

XI.

Posveta Lateranske Bazilike

8,00 Ad. Int. KRVAVAC

Čet.

10.

XI.

Sv. Leon Veliki

17,00 +Matija Ćelić KRVAVAC

Pet,

11.

XI.

SV. MARTIN, biskup

17,0

0

KRVAVAC

Sub.

12.

XI.

Sv. Jozafat, b. i mč.

17,00 +Stanko i Zorka Ćelić PODRUJNICA

Ned.

13.

XI.

TRIDESETA I TREĆA KROZ GODINU

8,30

10,00

18,00

Jutarnja sv. misa /+Kažimir Dominiković/

MOMIĆI ŽUPNA SV. MISA

BAGALOVIĆ

Večernja sv. Misa /+Jozo, Mara, Božica i

Boško Jerković/ KULA NORINSKA

*Ispovijed: pola sata prije sv. misa

********************************** Isus Krist je Prvorođenac od mrtvih: njemu slava i vlast u vijeke vjekova!

Amen!

**********************************

+++++++++++++++++++++++++++++

Isus želi reći: Vječni život postoji i on nije jednostavno nastavak ovozemaljskog života, za njega vrijede posve drugačije zakonitosti; a sv. Pavao uči: «da oko ljudsko nije vidjelo i uho nije čulo, niti ljudsko srce nije promislilo, što je Bog pripravio onima koji ga ljube»! Stoga ono čime se mi ne moramo zamarati, iako smo po naravi znatiželjni, jest pitanje: kako će to biti. Ono na što moramo svratiti svoju pozornost jest pitanje: kako se ja sada i ovdje pripremam na vječni život? Kad ovo sve znamo: Ne bi li naš život s ove strane smrti trebao biti drugačiji? Da li se približno jednako trudim oko vječnosti kao oko svakodnevnih zemaljskih životnih potreba? +++++++++++++++++++++++++++++

Svemogući vječni Bože,

život što ga živimo dar je

tvoje dobrote. Rasvijetli

svojom milošću naše

pameti i srca da uvijek

slijedimo mudrost

evanđelja te budemo

dostojni dara vječnosti.

Župa Karmelske Gospe Bagalović liturgijsko-pastoralni listić

TRIDESET I DRUGA KROZ GODINU 6. 11. 2016.

NEDJELJNO EVANĐELJE Lk 20,27-38 Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Pristupe neki od saduceja koji niječu uskrsnuće i upitaše Isusa: »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.« Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.« »A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!« Riječ Gospodnja.

Ova nedjelja ima za temu vjeru u uskrsnuće. O tome nam govori prvo čitanje, koje opisuje

mučeništvo sedmorice braće, pred očima njihove majke. O tome govori i Isus u evanđelju. Vjera u uskrsnuće kod židova nije došla odmah na početku, nego kao istaknuta vjera dolazi nekoliko stoljeća prije Krista. To pokazuju i Saduceji koji su se odvojili od Židovske vjere i priznaju samo prvih pet knjiga Starog Zavjeta: knjigu postanka, knjigu izlaska, levitski zakonik, knjigu brojeva i ponovljeni zakon. To su tzv. Mojsijeve knjige, koje su smatrali da je napisao sam Mojsije. Zato su Saduceji, pomalo podrugljivo prema vjeri u uskrsnuće, naveli primjer muža koji je umro, pa prema Mojsijevu zakonu druga šestorica braće uzeli su tu ženu-udovicu kako bi podigli rod svom bratu. Dakle, imamo sedam mučenika u prvom čitanju, koji daju svoj život za Boga, jer vjeruju u uskrsnuće tijela. U evanđelju imamo sedam muževa koji žive i razmišljaju samo za ovaj svijet, jer ne vjeruju u uskrsnuće. Isus pobija Saduceje citirajući upravo Mojsija u knjizi Izlaska, kada se Bog objavio Mojsiju u gorućem grmu i rekao „ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.“ On je Bog živih! Vjera u uskrsnuće je temelj naše vjere. Bez vjere u uskrsnuće ne možemo živjeti po Božju, živjeti evanđelje postaje besmisleno. Bazni problem današnjeg čovjeka jest što srcem ne vjeruje u uskrsnuće. Zato živi samo za ovaj život, zato ne mari za Božju stvar. Možda čovjek u glavi je i uvjeren da postoji život poslije smrti, ali srcem nije povjerovao u to, to nije proželo njegovo biće, nije doživio obraćenje u srcu. Vjera u uskrsnuće je temelj vjere, ona je centralni navještaj Crkve. Sv. Pavao kaže: „Ako mrtvi ne uskršavaju, jedimo i pijmo jer sutra nam je umrijeti.“ Čemu se truditi živjeti i po Božjem zakonu, ako nema uskrsnuća? Sutra možemo umrijeti: jedi, pij, uživaj, ne biraj sredstva da to postigneš, ne sažalijevaj žrtve, samo ostvaruj svoje snove... Taj stav uvelike je rašire upravo zbog toga što ljudi zaista ne vjeruju u uskrsnuće, nije to sjelo u njihovo biće, ne vjeruju srcem već samo glavom su u to uvjereni, neki od njih.

Župa Karmelske Gospe Bagalović liturgijsko-pastoralni listić

Sedmorica braće u knjizi Makabejaca, dali su svoj život zbog otačke predaje. Odbili su jesti svinjsko meso, jer je za Židove svinja nečista životinja. Oni zbog toga daju svoj život. Ne htjeti se pokloniti božanstvima, pa za to umrijeti, to je još razumljivo, jer neću štovati lažne bogove, makar me na to i prisile. Ali, dati život jer me netko sili pojesti svinjsko meso, to je već pretjerivanje, mnogi će pomisliti... To je kao da vas netko prisili u korizmi na petak pojesti meso, inače gubite život! Na korizmeni petak ne mrsiti, to je crkvena zapovijed. Toga nema u Bibliji! O tome Isus ne govori! Ova sedmorica braće dali su svoj život upravo zbog toga, zbog predaje otaca koji kažu „nemoj jesti svinjsko meso, svinja je nečista životinja“. Kolika je njihova vjera morala biti u uskrsnuće da daju svoj život da izbjegnu „laki grijeh“. Oni daju život jer ih netko prisiljava da učine jedan laki grijeh. Koliko su oni samo prezreli ovozemaljski život, a mladi su to bili ljudi. Jedan od njih bio je i dijete. Iako ne piše, ovo mučeništvo bilo je pred očima njihove majke. Njihova majka je sve ovo gledala. A čak i svog najmlađeg sina ohrabrila za mučeništvo... Koju je vjeru ta majka morala imati kada je mirno gledala gubitak svojih sinova, što su dali život s vjerom u Boga. Prezreli su mučitelje i odurnog cara Antioha koji je nemilosrdno ubijao pobožne židove. Njihova vjera je bila toliko čvrsta da oni nakon smrti odlaze k Bogu, a da će Bog osvetiti krv nedužnih, da će nepravednici biti strogo suđeni.

Ja se pitam: gdje je danas takva vjera? Tko bi za takvu stvar dao život, da izbjegne jedan laki grijeh kao što je jesti meso na neki petak... Ljudima je teško otići na misu, teško nešto učiniti za Gospodina. A ovi daju život za mnogo lakšu stvar. Mi imamo mnogo više od njih, mnogo više uvjeta da naša vjera bude još veća od njihove. U njihovo vrijeme tek se počinje razvijati vjera u uskrsnuće, a mi imamo uskrslog Krista, imamo Duha Svetoga, imamo sakramente, imamo otvorena rajska vrata... Danas će teško netko od nas morati dati život za Boga! Ali naš problem je što je nama i ono bitno teško učiniti.

Progonjeni smo ne direktno, ali mnogo perfidnije nego što su to bili židovi vrijeme ovih sinova ili kršćani u prvim stoljećima. Danas se ide k tome da se ljude učini pasivnima, hladnima, nezainteresiranima za Boga i Božju stvar. Ide se k tome da čovjek sam sebe upropasti u vjeri, zanemarivajući vjeru. Ide se k tome da ga se prezaposli, izmori, da nema vremena ni snage za Boga i Božju stvar. U takvom svijetu ima mnogo duhovnih mučeništva, skrivenih mučeništva. Ljudi i danas doživljavaju progonstvo zbog vjere. Nije to još uvijek fizičko mučeništvo, već moralno, psihičko, egzistencijalno mučeništvo. Ima ljudi koji usprkos ovakvom životu, iako imaju i mnogo djece i posao, uspijevaju i moliti i pohađati čak i preko tjedna Sv. Misu. Potrebno je samo posložiti prioritete u životu.

Neka nam Bog svima udijeli milost prave, duboke vjere u Njega koji će uskrisiti svakog čovjeka, pa čak i onog zlog. Ali njegovi vjerni neće dočekati uskrsnuće osude, nego uskrsnuće za vječni život s Bogom. Ukoliko budemo zaista bili vjerni Bogu u ovom životu, ukoliko budemo zaista bili spremni odreći se nekih stvari zbog vječnosti, tada će Bog uz malo ove zemaljske muke udijeliti nam neizmjerna dobra za čitavu vječnost. Neka nam Bog podari mudrosti i jakosti, kako bismo prezreli ponude koje nas odvajaju od vječnosti, a prionuli uz one stvari koji nas vode k vječnosti. /zupa Ćunski/

SVETI MARTIN Sveti Martin (Sambotel, Mađarska, 316./317. - Tours, Francuska, 11. studenoga 397.) - katolički svetac, biskup grada Toursa, prvi svetac koji nije bio mučenik, a ima svoj liturgijski blagdan, prvi svetac zaštitnik Francuske; na njegov blagdan - Martinje koji obilježavamo 11. studenog, pije se mlado vino. Martin je sin rimskog tribuna u Sabariji, današnji Sambotel (mađ. Szombathely) u Mađarskoj. Djetinjstvo je proveo uz oca u jednom vojnom garnizonu u Paviji. Protiv njegove volje, unovačili su ga u carsku gardu. Usred zime, našao se pred vratima grada Amiensa u Galiji te susreo siromaha prosjaka,

Župa Karmelske Gospe Bagalović liturgijsko-pastoralni listić

koji je od njega zatražio milostinju. Nemajući kod sebe novaca, a gledajući prosjaka kako se smrzava, odrezao je polovicu svoga vojničkoga plašta i dao mu da se zaogrne. Sljedeće je noći usnio san vidjevši samoga Gospodina, zaogrnuta u polovicu plašta, koji mu je govorio: "Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin." Martin kao rimski vitez imao je za poslužnika nekoga roba. No on je s njim postupao kao s bratom, čak mu je sam znao očistiti obuću. Završivši vojnu službu i oprostivši se zauvijek od nje, Martin je bio zaređen za egzorcista. Nakon toga se vratio kući u Panoniju, gdje mu je uspjelo pridobiti za kršćanstvo vlastitu majku. Od kuće je pošao u Milano, gdje se vodila duhovna borba protiv krivovjeraca arijanaca. I on se upustio u tu borbu, braneći vjeru u Kristovo božanstvo, u njegovu istobitnost s Ocem. Zbog toga je bio prognan iz Milana te se sklonio u pokrajinu Liguriju. No ni tu nije dugo ostao, već je pošao u Poitiers, u Galiju, i tu se predao kontemplativnom životu u samostanu. Bio je izabran za biskupa grada Toursa te posvećen god. 370. O njemu se govorilo »da je bio vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru«. Naslijedio ga je sv. Grgur iz Toursa, koji je napisao djelo o njemu i dao podići baziliku posvećenu njemu. Kao biskup, Martin se prihvatio evangelizacije među Galima, na dobrotvorne akcije, na smirivanje duhova unutar Crkve, na otpor protiv uplitanja građanske vlasti u čisto crkvene poslove. Uvijek je bio blizu siromašnima, i progonjenima. Imao je protivnika i u redovima klera. Zaštitnik je Francuske, vinara, vinogradara, vojnika, konjanika, izliječenih alkoholičara, uzgajivača konja i gusaka, Švicarske papinske garde, mnogih mjesta u Europi, uključujući Beli Manastir, Dugo Selo i Virje u Hrvatskoj. U bitci kod Kisega između malobrojnih hrvatsko-mađarskih snaga predvođenih Nikolom Jurišićem protiv mnogobrojne turske vojske, žene i djeca su molili sv. Martina za pomoć i uskoro su turski vojnici pobjegli videći konjanika s plamenim mačem.(Izvor: Hrvatska wikipedija) Kratko ću se osvrnuti na običaje koje mi kršćani šutke podnosimo i čak i sudjelujemo u njima prigodom slavljenja spomendana ovog sveca.

Krštenje vina? Krste se samo i isključivo ljudi, osobe. Oskvrnuće svetog svećeničkog ruha prigodom "krštenja vina" koje svaka seoska šuša uzme sebi za pravo odjenuti na sebe i crvenih obraza i nosa od alkohola cerekati se glumeći svećenika prilikom obreda krštenja. Izrugujemo se našim kršćanskim vrednotama, ismijavamo sakrament krštenja, posprdno gledamo na ruho svećenika. Pljujemo na svete čine i dostojanstvo samih obreda. Mi, katolici, kršćani, vjernici. "Kruha i igara" pod cijenu svega, čak i naših kršćanskih vrednota. Mi smo ili vjernici ili nismo. Ako smo vjernici onda svećenika gledamo sa poštovanjem i njegovu funkciju koju obnaša u službi Božjoj doživljavamo s dubokim osjećajem respekta. Njegovo ruho koje nosi na sebi dok nam prenosi Riječ Božju je ruho dostojanstva. Ne dobacuje nam s Oltara kobasice, kotlovinu i "tudum"!!! Prenosi nam Kristovu riječ! On je posvećen da bi obnašao službu Božju. Ne može, odn. ne bi smio svaki notorni pijanac odjenuti na sebe to svećeničko ruho pa bilo ono samo imitacija i izrugivati se, u oblaku alkoholnih para, ceremoniji krštenja, ceremoniji u kojoj netko kao dijete, a netko kao odrasla osoba, samog Krista prima u svoj život. Čin kojim se potvrđuje da je osoba Kristova. Ne vino! Ne mošt! Ne "tudum"! Čovjek! Ljudsko biće! Koje Bog stvori na svoju sliku. Toliko nas je deklariranih vjernika, što spominjem po n-ti put,a proslave Martinja na seoskim trgovima, u vatrogasnim domovima i birtijama pune su upravo nas, katolika. Gledamo kako se ljudi kojima ništa nije sveto izruguju s našim svetinjama. i naša šutnja je – odobravanje! Pjevamo iz petnih žila, urličemo, cerekamo se i padamo nisko da niže valjda i ne možemo... Samo da nam je "kruha i igara"... Mir i dobro! (M. V.)