Teorije i koncepti europske integracije

Uvod

Od začetka nastanka Europske unije razvijaju se pristupi u svrhu konceptualizacije političkog

sustava Europske unije. Početna konceptualizacija ticala se funkcionalističkog pristupa, na

način da se institucija osniva da ispuni točno određenu funkciju. Problem je taj što se broj

konceptualnih okvira višestruko povećao. Analiza teorije i konceptualnih okvira u ovoj knjizi

pruža alate za shvaćanje onoga što želimo objasniti kroz ovaj esej, a to je razumijevanje

pojma europske integracije. Za potrebitu konceptualizaciju i analizu pojedinih teorija

europske integracije važno je definirati pojmove „integracija“ i „teorija“.

Jedna od prvih definicija koja govori o europskim integracijama je ta da „proces u kojem

politički subjekt unutar više različitih nacionalnih cjelina voljan usmjeriti svoju lojalnost,

svoja očekivanja i svoje političko djelovanje prema novom središtu“ (Haas, 1968 prema

Saurugger 2009: 13). Neil Fligstein i Alec Stone Sweet vide europsku integraciju kao „proces

kojim se uspostavom određenih pravila i procedura stvara, organizira i stabilizira horizontalna

i vertikalna povezanost političkih, gospodarskih i društvenih subjekata. Dok vertikalni odnosi

upućuju na strukturirane interakcije između subjekata pozicioniranih na europskoj razini i

onih pozicioniranih na nacionalnoj i lokalnoj razini, horizontalni odnosi ocrtavaju interakcije

između subjekata unutar pojedinih država članica“ (Fligstein i Sweet, 2000 prema Saurugger

2009: 13) što znači zapravo induktivan način stvaranja interakcija u kontekstu europskih

integracija. Ove dvije izložene definicije nam pružaju razumijevanje većine teorijskih pristupa

i konceptualnih okvira, ali u današnje vrijeme postaju previše ograničavajuće od onog

standardizacijskog okvira koji podržava otvaranje europskih studija i njihovo uključivanje u

političku znanost. Europska integracija ne uključuje samo izgradnju novih institucija nego i

transformaciju nacionalnih struktura u jednu nadnacionalnu – Europsku uniju.

Pojmu „teorije“ može se pristupiti „usporedivo sa onim objašnjenjima koja pružaju egzaktne

znanosti, tj. odnosima između uzroka i posljedica te kao koncepciji suprotstavljenoj

univerzalnom shvaćanju znanosti utemeljenom na načelima egzaktnih znanosti“ (Saurugger,

2009: 15). Pojam teorija se u kontekstu europskih integracija ne bavi konkretno političkim,

gospodarskim ili društvenim zbivanjima unutar određenog područja. Iz tog razloga je česta

uporaba pojmova „teorija“ ili „teorijski pristup“. U drugu ruku je to zapravo postavljanje

određenog sustava hipoteza koji pomažu stvaranju teorije. Nasuprot pojma „teorija“ stoji

pojam „konceptualni okvir“ koji je korišten kad je riječ o „pojedinom skupu definicija i

koncepata, te omogućuje strukturiranje misli i metode istraživanja, a u isto vrijeme ne

predstavlja homogenu cjelinu objašnjavajući uzroke i posljedice društvenih pojava“

(Saurugger, 2009: 16) kao što izaziva pojam teorije.

Sveobuhvatnost pristupa koji se analiziraju u ovoj knjizi se tiče metodološkog pristupa

proučavanja europske integracije te se razlikuje od pravne ili povijesne analize. Osnovni cilj

je razumijevanje odnosa između političkih, ekonomskih i društvenih entiteta i pojava kroz

pojam europske integracije. U današnje vrijeme svjedoci smo naglog porasta teorijskih i

konceptualnih pristupa koji omogućuju pomniju analizu Europske unije i njezinog povijesnog

razvoja. Problem je što ti pristupi nisu urodili plodom, tj. „sveobuhvatnom teorijom

'spremnom za korištenje' zbog razmišljanja o integraciji u njezinoj cijelosti (grand theory),

već je rezultiralo teorijama srednjeg dometa (middle range theories)“ (Saurugger, 2009: 23).

Nastavljajući dalje u tom smjeru dolazimo do toga da specijalizacija dovodi do stvaranja

regionalne cjeline. Poželjno je da plod granica među pristupima postanu rasprave o

prednostima i nedostacima tih istih. No, najčešće je teško odrediti te granice zbog usporednog

razvoja nekih pristupa i anatagonizma i međusobnog upotpunjenja.

Zbog čega graditi integrirani politički sustav?

Početak proučavanja regionalne integracije seže u prošlost i ispočetka spada u teoriju

međunarodnih odnosa. Na pitanje zašto države kao akteri međudržavnog sustava pristaju na

međusobno ujedinjavanje i stvaranje regionalnih, političkih, gospodarskih organizacija

odgovaraju američki funkcionalisti i neofunkcionalisti. U ovom prvom dijelu baviti ćemo se

začecima teorijskih pristupa europske integracije i davanjem odgovora na fundamentalistička

pitanja kojima se bave.

Regionalizam

Usporedivši globalizaciju kao sveprisutnu pojavu nasuprot regionalizma, uzevši u obzir

trgovinsku razmjenu i aktivnosti međunarodnih organizacija zapravo dolazimo do

iznenađujuće mjere da je usredotočenost usmjerena na regionalizam, odnosno na trgovinsku

razmjenu sa ciljanim regijama. To su prvenstveno Europa, obje Amerike te istočna Azija.

Regionalna integracija je višemanje raširena pojava koju možemo definirati kao

„institucionalno više ili manje formalizirano udruživanje nekoliko država unutar omeđenoga

geografskog područja u svrhu dugoročne gospodarske i/ili političke suradnje“ (Petiteville,

1997 prema Saurugger 2009: 30).

Procesi regionalne integracije između kraja Drugog svjetskog rata i kraja šezdesetih godina

20.-og stoljeća predmetom su brojnih teorijskih radova. Javljaju se tri međusobno različite

teorijske koncepcije u području proučavanja međunarodnih odnosa s ciljem strukturiranja

razmišljanja o regionalnoj integraciji: interdependistička, transakcionalistička i realistička.

„Prva skupina koncepcija, interdependistička, se temelji na ključnom kriteriju geografske i

kognitivne bliskosti, kao i na međuovisnosti. Druga skupina ili transakcionalistička se zanima

za komunikacije i razmjene u stvaranju regija te treća ili realistička govori o zasnivanju

regionalnih grupacija postojanjem zajedničkog neprijatelja ili neke hegemonističke sile“

(Saurugger, 2009: 36).

U prethodnim koncepcijama o regionalnoj integraciji problem je neodređena definicija pojma

regija. Potrebno je pitati se kako pojedini subjekt percipira regiju i kako tumači pojam regije.

Prema Andrewu Hurrellu postoje „četiri osi analize: regionalizacija, regionalni identitet, među

državna suradnja i regionalna kohezija“ (Saurugger, 2009: 42). Regionalizacija označava

proces osnaživanja ekonomske, društvene i političke integracije unutar određene regije.

Regionalni identitet kroz proces integracije postavlja pitanje kognitivne dimenzije regija.

Pojedina kognitivna regija može se definirati kao suprotnost nekoj drugoj, često shvaćenoj

kao vanjska prijetnja (SSSR u očima Europljana). Međudržavnu suradnju ćemo shvatiti kroz

regionalne procese između država tj. pregovore i suradnje te nadalje pitanje

institucionalizacije, odnosno afirmaciju državnih vlasti koje su se spremne odreći dijela svog

suvereniteta kako bi stekle veći utjecaj na politiku drugih država. Regionalna kohezija je spoj

ovih triju dosad navedenih elemenata te upućuje na stvaranje koherentnog regionalnog

jedinstva.

Neofunkcionalizam

Neofunkcionalistički pristup ubraja se među najpoznatije teorije europske integracije. Kao što

i ostali konceptualni pristupi žele analizirati europske integracije, tako i funkcionalistički i

neofunkcionalistički pristup nastoji objasniti zašto države pristaju na međusobno povezivanje

unutar određene regionalne organizacije. „Dok je funkcionalizam je još uvijek duboko

utemeljen na normativnim promišljanjima razrađujući uvjete koji trebali dovesti do stvaranja

miroljubivijeg i pravednijeg svijeta, neofunkcionalistički pristup zauzima pretežito analitički

stav nastojeći shvatiti razloge i posljedice integracijskih procesa, ponekad čak i pretkazujući

njihov ishod“ (Saurugger, 2009: 47). Prije problematiziranja neofunkcionalizma prikazat

ćemo teze i načela njegovog prethodnika – funkcionalizma. Uz funkcionalizam vežemo dva

temeljna pojma : „spillover“ i pitanje prijenosa lojalnosti europskih građana prema novoj

regionalnoj cjelini.

„Spillover“ je najpoznatiji pojam koji vežemo uz konceptualni okvir neofunkcionalizma.

Pojam „spillover“ prevodi se kao tzv. efekt prelijevanja, odnosno ekspanzivna logika

integracije pojedinih sektora europskih integracija. Haas kaže da da bi „gospodarski sektori

morali Europskoj uniji omogućiti veću gospodarsku moć na svjetskoj sceni“ ( Saurugger,

2009: 55). Prijenos lojalnosti je „integracijski proces koji je generiran od strane elita koje

najaktivnije sudjeluju u tom procesu“ (Saurugger 2009: 58). Lojalnost se povezuje u ovom

kontekstu sa postojanjem političke zajednice, tj. tezi da stanovnici te iste političke zajednice

unutar tog istog geografskog područja pokazuju više lojalnosti svojoj središnjoj vlasti nego

nekom drugom autoritetu.

Intergovernmentalizam

Intergovermentalizam u teoriji upućuje na proces prilagodbe. Novi zamah europske

integracije i realistički i neorealistički teoretičari nastojali su shvatiti kako nakon nestanka

sovjetske prijetnje i bipolarni sustav se pretvorio u jednopolarni te što je uzrokovalo europsku

izgradnju. U središtu pozornosti intergovernmentalizma, kao što i sam naziv kaže, djelovanje

države u odnosima među vladama. Glavni cilj intergovernmentalizma je objasniti „zašto

države kao racionalni akteri vođeni prvenstveno svojim interesima prihvaćaju udruživanje

suvereniteta“ (Saurugger, 2009: 86). Iako se različiti ne slažu u pogledu temeljnih čimbenika

koje uzimamo u obzir, konkluzija im je zajednička – suverenitet ostaje glavna os

pojašnjavanja međudržavnih odnosa. Kod intergovernmentalizma imamo dva teorijska

usmjerenja- realistički intergovernmentalizam, kojeg zastupaju Griece i Maersheimer i

liberalni intergovernmentalizam kojeg zastupa Moravcsik. Realistički intergovermentalizam

„usredotočuje se na vanjsko-politički i vojni aspekt, a s druge strane liberalni

intergovernmentalizam zastupa gledišta utemeljena na međunarodnoj političkoj ekonomiji“

(Saurugger, 2009: 87).

Federalizam

Federalizam je posljednja teorija kojom nastojimo objasniti razloge da se države integriraju na

regionalnom planu. Ima zaseban status jer je „u praksi ponekad ideologija, a ponekad

analitički pristup“ (Saurugger, 2009: 88). Taj zaseban status se uviđa na mješavini između

normativnog pristupa koji traži da zajednica država bude federacija, konfederacija ili

konsocijacija i analitičkog pristupa koji nudi instrumente za proučavanje procesa integracije.

Federalisti se razlikuju od neofunkcionalista u tome što odbacuju ideju automatskog

prelijevanja među sektorima, te također od intergovernmentalista jer se slažu da središnja

vlada u sklopu regionalne integracije mora biti postavljena iznad razine država. Cilj je

zapravo prikazati povezanost između normativne i analitičke prakse. „Cilj normativnih

pristupa je naglasiti poguban utjecaj nacionalizma na svaki politički sustav, dok s druge strane

se pristupa federalizmu kao deskriptivnom instrumentu s tezom da bi Europska unija mogla

pokazati kao primamljiv teren za eksperimente sa federalističkim modelom“ (Saurugger,

2009: 89-90). Dio federalističkih pristupa je zapravo tumačenje nacionalnih sustava, a ne tzv.

međuvladinih, što je obilježje koje dijele s analitičkim pristupima u već integriranom sustavu.

Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća nakon nezainteresiranosti europskih država za

koncept federalizma, javlja se Ugovor iz Maastrichta i postavljaju se pitanja budućnosti i cilja

europske izgradnje i dolazi do ponovnog federalističkog razmišljanja. Takva razmišljanja se

javljaju paralelno sa konceptima upravljanja i političke znanosti koje nazivamo

„standardizacijom, što dovodi do tzv. „sofistikacije i hibridizacije federalističkih pristupa“

(Saurugger, 2009: 97). Cilj svega je bolje razumijevanje razloga zbog kojih države članice

pristaju na to da svoj suverenitet prenesu na novi nadnacionalni organ. Zapravo dio

„federalističkih pristupa koncipiran je u svrhu tumačenja nacionalnih, a ne međuvladinih

sustava, što je obilježje koje dijele s konceptualnim i teorijskim pristupima kojima ćemo se

pozabaviti u nastavku“ (Saurugger 2009: 103)

Kako analizirati integrirani politički sustav?

Poglavlja u ovom dijelu knjige su pod utjecajem razmišljanja koja proizlaze iz analiziranja

nacionalnih fenomena kroz sociologiju, javne politike, politologiju i čak političku filozofiju.

Cilj je istražiti početke pristupa i konceptualnih alata koji omogućavaju standardizaciju

europskih studija i istovremeno razjasniti proces kojim se nametnulo takvo čitanje. Ovaj dio

knjige podijeljen je na šest poglavlja. Prvo ćemo se baviti konstruktivizmima, zatim analizom

četiriju institucionalizama (racionalni izbor, povijesni, sociološki i diskurzivni). Nadalje je

poglavlje o europeizaciji i transferu javnih politika te suvremenih i starih sociologija europske

integracije, te naposlijetku struje političke misli koje se odnose na europsku integraciju i koje

predstavljaju prekretnicu.

Konstruktivizmi

Konstruktivistički pristupi javljaju se krajem 90-ih godina prošlog stoljeća, a proizlaze iz

socioloških analiza društvenih fenomena. Među utemeljiteljima na koje se pozivaju

konstruktivistički radovi je i Max Weber „koji je priželjkivao autonomnu društvenu znanost

utemeljenu na razumijevanju i objašnjavanju“ (Saurugger, 2009: 111). Konstruktivisti koji

proučavaju Europsku uniju razradili su tri konceptualne problematike: „socijalizaciju i učenje,

društvenu izgradnju europskog identiteta i strateški konstruktivizam“ (Checkel, 1971 prema

Saurugger, 2009: 118). Socijalizacija i učenje temelji se na tome da je učenje vjerojatnije ako

se skupina često sastaje i ako je pošteđena političkog pritiska. Takvo učenje ima dvi

prednosti: „jasno je i omogućuje 'process tracing' i mogućnost uključivanja mnogostrukosti

razina na kojima se konstruira stvarnost“ (Saurugger, 2009: 122). Strateški konstruktivizam

kaže da su individualne ideje nekog subjekta plod konstrukcije te da je važan način služenja

tim idejama. Ključno pitanje na koje strateški konstruktivizam pokušava dati odgovor je kako

i kada te ideje dolaze do izražaja. Društvena izgradnja europskog identiteta je slična

neofunkcionalističkoj, tj kaže da proces europske integracije dovodi do nastanka

transnacionalnog identiteta. Konstruktivisti proširuju analizu na europske građane u cjelini i

inzistiraju na višedimenzionalnosti identiteta.

Institucionalizmi

Da bismo jasnije razlikovali pojedine institucionalističke pristupe europskoj integraciji, u

četiri kratka odjeljka ćemo prikazati osnovne postavke svakog.

Institucionalizam racionalnog izbora

Radovi iz područja institucionalizma racionalnog izbora u europskim studijama su u odnosu

„nalogodavac- izvršitelj“ (Saurugger, 2009: 133). Bave se pitanjima zašto i uvjetovanjima

prihvaćanja delegiranja svojih ovlasti na nadnacionalne izvršitelje, kao što je Europska

komisija, skupine država pristaju na to i dolaze do odgovora da smanje troškove procesa

odlučivanja.

Povijesni institucionalizam

Povijesni institucionalizam je odgovor na funkcionalističke i strukturalističke pristupe.

Povijesni institucionalisti propitivaju utjecaj gospodarskih i političkih struktura na mijenjanje

javnih politika te pitanja kako institucionalno organizirane skupine subjekata i gospodarske

strukture ulaze u sukob gdje se daje prednosti određenim interesima ispred drugih.

Sociološki institucionalizam

U sociološkom institucionalizmu je naglasak stavljen na spoznajne dimenzije institucija.

Spoznajne dimenzije pružaju akterima kognitivne okvire i modele koji im omogućuju

tumačenje društvenih pojava. Isto tako daju im mogućnost da shvate koje je ponašanje

prikladno, a ne samo koje je ponašanje najbolje odgovara individualnim interesima.

Diskurzivni institucionalizam

Diskurzivni institucionalizam podjednako upućuje na sociološki institucionalizam i na

konstruktivizme, te se bavi promjenama paradigmi i referentnih sustava javnih politika pod

utjecajem ideja shvaćenih kao varijable.

LITERATURA

Saurugger, Sabine (2009) Teorije i koncepti europske integracije. Politička misao