SVEUČILIŠTE U RIJECIFAKULTET ZA MENADŽMENT U TURIZMU I UGOSTITELJSTVU, OPATIJA

MIHOVIL RADOŠUPRAVLJANJE KREATIVNOŠĆU

SEMINARSKI RAD

OPATIJA, 2010.

SVEUČILIŠTE U RIJECIFAKULTET ZA MENADŽMENT U TURIZMU I UGOSTITELJSTVU, OPATIJA

UPRAVLJANJE KREATIVNOŠĆUSEMINARSKI RAD

Naziv kolegija: Osnove izrade pisanog djela Student: Mihovil RadošMentor: prof.dr.sc. Zoran Ivanović Matični broj: 20774/09 Smjer: Hotelski menadžment

Zabok, studeni 2010. godina

SADRŽAJUVOD.........................................................................................................................................21. INTELKREATIVNO DRUŠTVO..........................................................................................3

1.1. Američki i Japanski pristup...........................................................................................41.2. Kreativno mišljenje........................................................................................................4

1.2.1. Inkubacija............................................................................................................51.2.2. Aha efekt ili iluminacija......................................................................................51.2.3. Verifikacija i implementacija..............................................................................5

1.3. Tehnike kreativnog mišljenja.........................................................................................62. BIRANJE IDEJA..................................................................................................................10

2.1. Zapreke kreativnih ideja..............................................................................................112.2. Kako prodati ideju........................................................................................................13

ZAKLJUČAK...........................................................................................................................14LITERATURA.........................................................................................................................15

I

UVOD

Kreativnost je mentalni proces koji uključuju stvaranje novih ideja, pojmova, ili rješenja problema, ili novih poveznica između postojećih ideja ili pojmova.1 Seminarski rad obrađuje temu upravljanje kreativnošću i najviše se oslanja na literature Velimira Sriće, redovitog profesora na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

Seminarski rad se sastoji od dva glavna dijela. U prvom, pod naslovom intelkreativno društvo opisuje vrste društava koji se mogu susresti s obzirom na podjelu po kreativnosti. Također su objašnjene tehnike kreativnog mišljenja, te se opisuju faze kreativnog mišljenja. Postoje inovacijska društva koja ulažu velika sredstva u obrazovanje i znanost, imitativna društva, koja ne stvaraju ideje ali znaju kako doći do važnih informacija, te neinventivna društva u kojima je inventivnost sputana barijerama i ograničenjima koja su nametnuta u tom društvu. U svijetu postoje dva temeljna pristupa inventivnosti, a to su američka i japanska škola. Seminar opisuje pojedinačno svaku tehniku kreativnog mišljenja, a te tehnike su analiza u devet koraka, imitacija, personifikacija, nedovršene priče, slobodne asocijacije, metafore, prisilne veze, procedure, podsjetnici, značajna pitanja, smiješna pitanja, input-output metoda, izlet mašte, rastavljanje pitanja na dijelove, magična trgovina, oluja mozgova ili brainstorming, zapisivanje misli, delfi metoda i sinektika.

U drugom dijelu seminarskog rada se opisuje proces biranja ideja, te tehnike prodaje ideja. Ideje se vrednuju kroz kriterije izbora. Bitno je da ideja ima jasno definiran cilj, da je tehnički i što je najvažnije financijski izvediva. Ideja mora biti i društveno prihvatljiva, te u skladu sa zakonom. Također mora biti kvalitetna, tj. efikasna, razumljiva i mora imati dobar imidž. Navedene su i određene zapreke kreativnosti i stvaranje ideja kao što su odbojnost drugih prema ideji, birokracija, mogućnost pogreške i najvažnija zapreka, a to su ograničeni resursi. Najbitnije kod prodaje ideja, jer ako se ideja ne proda, nemože se niti realizirati, je oglašavanje, tj. traženje potencijalnih kupaca. Velimir Srića kao najvažnije sredstvo oglašavanje ideja navodi medije. Navedene su i smjernice u razgovoru s potencijalnim kupcima te neka pravila ponašanja u komunikaciji i pridobivanju povjerenja kupaca.

1 Wikipedia. 5. prosinac 2010. http://hr.wikipedia.org/wiki/Kreativnost

2

1. INTELKREATIVNO DRUŠTVO

Intelkreativnost je djelotvoran spoj inteligencije (sposobnosti nalaženja najboljega mogućeg rješenja dobro strukturiranih problema, što može, u određenim okolnostima, raditi i stroj i kreativnosti (vještine rješavanja nepreglednih i složenih problema putem proizvodnje novih i originalnih ideja). Zemlje suvremenog svijeta suočile su se, ili se suočavaju, s raskrižjem iz kojega se izdvajaju tri puta. Ovisno o tome koliko se vrednuje znanje, koliko je dobro razvijena informacijska infrastruktura i kakav je općenit odnos prema invenciji, sposobnosti i kreativnosti pojedinaca i institucija u njoj, neku zajednicu možemo ubrojiti u jednu od sljedeće tri kategorije:

a) Inovacijska ili inventivna društva čine one zemlje koje ulažu velika sredstva u obrazovanje i znanost, koje su razvile informacijsku infrastrukturu i koje visoko cijene individualnu, skupnu i kolektivnu kreativnost. Te zemlje posvećuju izrazitu pažnju razvoju sposobnosti i talenata svojih znalaca, a na posebnoj su cijeni oni koji stvaraju nove ideje i tehnologije - inovatori te oni koji će tokom plovidbe burnim vodama gospodarske budućnosti u rukama držati kormilo - menadžeri.

b) Imitativna društva ne stvaraju onoliko znanja koliko inventivna, ali su se osposobila da što brže dođu do postojećih informacija kao bitnoga razvojnog resursa. Uspješnija među njima unapređuju rješenja koja oponašaju, kao stoto čine rastući industrijski i poslovni divovi Japana i jugoistočne Azije. Manje uspješna društva svoju su strategiju razvoja, ako je uopće imaju, utemeljila na mehaničkom transferu tehnologija i znanja od razvijenijih. U praksi takva društva “imitiraju” razvijenije s vremenskim pomakom, slijedeći iz pozadine njihov razvojni put.

c) Neinventivna društva nisu inovacijski nesposobna zato što u njima nema kreativnih pojedinaca. U njima je, međutim, individualno, skupno i organizacijsko stvaralaštvo sputano barijerama, blokadama i ograničenjima. Te blokade mogu biti ideološke (model političkog i gospodarskog sustava koji koči invenciju), normativne (zakoni koji priječe inventivnost), infrastrukturne (nepostojanje službi za razvoj, patentnih zavoda, komunikacijskih linija, javnih banaka podataka), psihološke ili neke druge prirode. Jedna od bitnih blokada jest nepostojanje poduzetničke klime, obrazovnog sustava koji proizvodi kvalitetne menadžere te složenih znanja potrebnih za upravljanje gospodarskim i društvenim sustavima. Takva društva zanemaruju svoje talente, zapostavljaju inovacijski potencijal, a neadekvatnim obrazovnim sustavom prigušuju rađanje ideja i kreativnost.

Konkurencija i stalne tehnološke promjene natjerale su sva područja ljudskog života i rada da se transformiraju i napreduju prema inventivnom društvu, da povećaju šarolikost, mo-gućnost izbora, dinamičnost i varijabilnost. Tako je intenzitet promjena postao najzamjetnija odlika svijeta u kojemu živimo. Inovacija i kreativni pristup problemima temeljni su pokretači napretka. Stoga je najvažniji zadatak na putu u budućnost stimuliranje, prepoznavanje, upra-vljanje i intenziviranje svekolikoga inovacijskog potencijala te njegova primjena na svim područjima života i rada. U takvom intelkreativnom društvu jedno od temeljnih mjesta zauzima sloboda kreativnosti.

3

1.1. Američki i Japanski pristup

Danas u svijetu djeluju dvije temeljne škole upravljanja organizacijama i poslovnim sustavima. Kao prva ističe se američka praksa menadžmenta, proizašla iz snažne mreže poslovnih škola, razvijene tržišne ekonomije te civilizacije i kulture tradicionalnoga zapadnog svijeta. Njoj se suprotstavlja japanska praksa menadžmenta koja je eklektički oslonjena na dostignuća Zapada, ali istodobno postaje sve uspješniji sljedbenik civilizacije i kulture Istoka. Zapadnjak je odgojen suprotstavljati se. Ulazeći u poslovni svijet menadžer nalikuje krotitelju koji bi da pripitomi i sebi podvrgne složene sile divljeg tržišta. Kako mu uvjeravanje ponekad ne uspijeva, poželjno je poslužiti se bičem. Druga bitna značajka zapadnog menadžmenta je u tome što se rukovoditelj odgaja i organizira tako da donosi odluke na sustavan i strukturiran način. To znači da nakon faze istraživanja problema slijedi opis alternativa, potrebna odluka se priprema, donosi i zatim provodi. Oni koji se eventualno s njom ne slažu moraju se pokoriti i kao manjina jednako sudjelovati u realizaciji. Kod Istočnjaka, na primjer Japanaca, umjesto dobro strukturiranog, ali donekle nasilnog postupka donošenja odluka (Decision Making), konflikti se prevladavaju na prirodniji način. Odlučivanje se promatra kao proces u kojemu je važno ostvariti što skladnije odnose između sudionika zajedničkog posla. Zato se svaka složena problemska situacija postupno "odmotava" (Decision Unfolding) dok se ne postigne zadovoljavajući konsenzus o tome kako je valja razriješiti. Umjesto da se oštro razdvoje faze pripreme odluke, donošenja odluke, rada na realizaciji i kontrole provođenja, one se realiziraju kroz zajedništvo i stalnu razmjenu informacija. Problem i nalaženje njegova rješenja dva su dijela istog procesa koji nije moguće nasilno cijepati na faze.

Američki biznismen s aerodroma će dojuriti u Tokio na poslovni sastanak. Za njega je veliko razočaranje ako istog dana s partnerom ne uspije potpisati ugovor. Japanski poduzetnik, za razliku od njega, tijekom prvog susreta ne želi uopće pričati o detaljima posla već nastoji steći što potpuniji uvid u stavove, ponašanje i mišljenje potencijalnog partnera. Tek kad mu upozna ličnost, odlučit će vrijedi li s njim poslovati.2

Djelotvornost zapadnjačkog pristupa suprotstavlja se kvaliteti i skladu istočnjačke menadžerske logike. Prva je opsjednuta profitom i kratkoročnim ciljevima, a druga se bavi dugoročnim strategijama, kušajući pronaći ravnotežu između elemenata problemske situacije i njezina okruženja, između karakternih osobina pojedinaca i njihove uloge u poslovanju.

1.2. Kreativno mišljenje

Kad se spomene pojam kreativnost, većina ljudi pomisli na jedinstvene talente koji su oplemenili ljudsku povijest svojim inovacijama, bilo tehnološke, bilo umjetničke, bilo znanstvene prirode. No invencija nije samo privilegij rijetkih genija. Kreativnost je podloga za inovacije, a inovacije su rezultat primjenjene kreativnosti. Svaka kreativna ideja ne mora postati inovacija, ali nema inovacija bez kreativnosti. Kreativan je dakle onaj pojedinac koji smišlja bilo što novoga. Inventivan je onaj pojedinac koji ima htijenje, znanje i sposobnost da to što je osmišljeno primijeni i oživotvori.

Povijest velikih ideja, značajnih kreativnih proizvoda i inovacija upućuje na različitost procesa kreativnog mišljenja u raznih inventivnih pojedinaca. Analizirajući iskustva i svjedočenja najvećih svjetskih izumitelja, može se zaključiti da su nekima nove ideje padale

2 Srića, Velimir. Kako postati pun ideja. Zagreb: M.E.P. Consult, 2003. 4

na pamet bez napora, prirodno i potpuno intuitivno. Neki su pak do ideja došli nehotice, uz pomoć slučajnosti ili sreće. No najveći broj važnih izuma posljedica je kombinacije inspiracije i napornog rada, upornosti da se razrađuje, brani i ustrajno izgrađuje put do konačnog uspjeha, često usprkos snažnim protivljenjima, nepovoljnim okolnostima pa čak i potpunom odbacivanju okoline. Unatoč različitim putovima što vode do ideja, proces kreativnog mišljenja ipak se može donekle opisati jedinstvenom metodologijom. Većina teoretičara koji se time bave, polazište nalazi u radu Grahama Wallasa koji je proces kreativnog rješavanja problema sa stajališta psihologije definirao kroz četiri faze: priprema, inkubacija, iluminacija i verifikacija.

1.2.1. Inkubacija

Inkubacija (ili čekanje da se tijekom vremena pronađe rješenje) često je najvažnija faza u procesu kreativnog rješavanja problema. Možemo je usporediti sa stanjem između začeća i rođenja. Ponekad može potrajati samo sekundu ili minutu, ponekad će se protegnuti na dane, tjedne pa i čitave godine. Sve to ovisi o "plodnosti" uma onoga tko rješava problem. Način na koji ljudski um djeluje nije nam do kraja poznat. Ipak, teorija govori o razinama svjesnog odnosa našeg uma prema svijetu oko nas u rasponu od pune svijesti i podsvijesti do nesvjesnog. Svjesna djelatnost uma znači prikupljanje, obradu i memoriranje određene količine podataka iz naše okoline. S obzirom na svoj ograničeni kapacitet, svjesni dio umnih aktivnosti oslanja se na selektivnost i filtriranje podražaja, činjenica i podataka. Naša svijest prihvaća i propušta samo ono na što se želi koncentrirati, dok ostale podatke potiskuje. Prije ili kasnije svi podražaji, informacije, činjenice i iskustva "potonu" iz svijesti u podsvjesno gdje su za svjesni um zaboravljeni, ali se do njih ipak može ponovno doći. Tamo se njima bavi podsvjesni dio našeg uma koji stalno pre-slaguje, reorganizira, miješa, asocira i sortira pohranjene činjenice, podražaje, iskustva i ostali mentalni materijal. Dakle, ta podsvjesna radionica novih kombinacija u nama često je odgovorna za ideje koje nam iznenada padnu na pamet, koje mogu i nas same iznenaditi.

1.2.2. Aha efekt ili iluminacija

Trenutak otkrića, pojava ideje koja rješava problem što nas je dugo mučio, zove se iluminacija (prosvjetljenje) ili inspiracija. U literature se još rabe termini heureka (Arhimedov uzvik kad je tijekom kupanja iznenada shvatio zakonitost koja će po njemu dobiti ime) ili aha efekt (jer, kad nam nešto iznenada sine, često kažemo: aha!). Inspiracija je najčešće posljedica snažne želje da nešto shvatimo, odnosno situacije u kojoj je naš duh spreman dosegnuti rješenje, jer je prethodno bio nahranjen mnogim hipotezama i činjenicama vezanima uz analizirani problem. "Intuitivni bljeskovi ne dolaze onda kad smo posve isključeni. Oni se pojavljuju kad smo potpuno u nekoj problemskoj situaciji. Tada naš um otkriva informacije koje nedostaju i tako podsvjesno uspijevamo otkriti nešto novo".3 Engleski pojam Serendipity je usko vezan uz kreativnost i koji je gotovo nemoguće prevesti na naš jezik. Pojam je proizašao iz maštovite priče o dvojici istraživača koji su, tražeći neku drugu zemlju, nehotice stigli u bogat i zanimljiv Serendip. Tako serendipitetom nazivamo proces istraživanja pri kojem, tražeći nešto, pronalazimo nešto drugo što nismo tražili, ali što se pokazuje kao vrijedno i dostojno nalaženja. Serendipitet se događa samo znatiželjnom i istraživačkom duhu.1.2.3. Verifikacija i implementacija

Primijeniti neku novu ideju često znači boriti se protiv sumnjičavosti, straha, otpora, sumnji, ciničnosti, pa čak ismijavanja i otvorene sabotaže. Izuzevši te uobičajene otpore,

3Rowan, Roy. The Intuitive Manager. Wilwood House: Aldershot, 1987.

5

implementacija kreativne ideje nalikuje implementaciji bilo kojeg drugog organizacijskog projekta. Postoje, dakle, ideja razvijena, testirana, ocijenjena i prihvaćena, valja definirati detaljan plan za njezinu konkretnu primjenu. Pritom se valja pozabaviti sljedećim:

a) precizno definirati ciljeve koji će se ostvariti primjenom ideje i njihovu povezanost s ciljevima cjelokupne organizacije

b) izraditi operativni plan koji obuhvaća opseg primarne ideje, potrebne resurse, redosljed aktivnosti i njihov detaljan opis

c) utvrditi organizacijsku strukturu, potrebne kadrove, njihove zadaće, odgovornost i obveze

d) definirati radne postupke, metode rada, komunikacijske kanale, tijek obavljanja posla, praćenje i kontrolu odvijanja primjene ideje

Kao što se vidi iz ove zasigurno nepotpune liste, kreativnost nije ništa drugo nego proces generiranja ideja pri kojem nastojimo biti što originalniji. Invencija se, na određeni način, može definirati kao borba protiv "starih" ideja, poznatih i uglavnom uobičajenih, uz generiranje "novih", neobičnijih, među kojima će se naći i one što djelotvornije rješavaju problem od dotad poznatih načina i putova.

1.3. Tehnike kreativnog mišljenja

Najveći broj tih tehnika razvijen je u SAD tijekom posljednjih pet desetljeća, i to podjednako na sveučilištima kao i u industriji. Ipak, prevladavaju primjene u razvojnim službama industrije radi povećanja inventivnosti intelektualnog rada. Prve aplikacije tih tehnika pojavile su se kao pomoć pri rješavanju problema razvoja tehnologije i novih proizvodnih programa. Kasnije su se proširile na pitanja ekonomske propagande i marketinga, a u najnovije doba glavnu su si primjenu našle pri rješavanju problema strateškog menadžmenta u privredi i izvan nje.

Izvan industrijskog okruženja danas se te tehnike primjenjuju praktično posvuda: u obrazovanju za stimulaciju i razvoj kreativnog potencijala učenika, u znanstvenim institutima pri generiranju hipoteza za istraživanje, u javnim službama prilikom traženja djelotvornijeg načina pružanja usluga, ili u državnoj administraciji pri definiranju strateških razvojnih opcija. Tehnike kreativnog mišljenja su:

a) Analiza u devet koraka: tu metodu (zapravo niz povezanih metoda) predložio je i razradio, iako je nije tako i nazvao, Alex F. Osborn, jedan od pionira u razvoju tehnika za poticanje kreativnog mišljenja. Općeniti je naziv za taj tip tehnika lista atributa (Checklist, Attribute Listing), odnosno podsjetnik za sustavno postavljanje pitanja. Problem za koji želimo naći kreativno rješenje valja "protjerati" barem kroz neke od devet skupina pitanja. Odgovarajući na njih, možemo doći do niza novih i originalnih prijedloga.

b) Imitacija – kako oponašati najbolje: kao značajna nova znanstvena i praktična disciplina javlja se kompetitivna inteligencija ili špijuniranje konkurencije. Ponekad se može izravno oponašati slična organizacija i njezina rješenja, i to se naziva obična imitacija. Praksa pokazuje da je od obične imitacije bolje pokušati uočiti nedostatke tuđih rješenja pa imitirati i unaprijediti, kao što to čine Japan i zemlje Dalekog istoka.

c) Personifikacija – igranje uloga: igranje uloga, uz običnu imitaciju, vjerojatno je najstarija i najpoznatija tehnika poticanja kreativnog mišljenja radi nalaženja inventivnih rješenja. Zamišljajući da smo netko drugi, da obavljamo neki drugi posao, da igramo nečiju tuđu ulogu, ili da personificiramo neku drugu ličnost, stavljamo se u

6

položaj da moramo kušati na predmete i pojave oko nas gledati drukčije nego što bismo to radili iz "vlastitih cipela". Ova se tehnika primjenjuje tako da pojedinac ili skupina ljudi dobiju (ili međusobno podijele) određene uloge i zatim moraju zamisliti što bi radili, kako bi se ponašali i kako bi rješavali probleme s kojima se u tim ulogama suočavaju.

d) Nedovršene priče – razvoj scenarija: jedan od prokušanih načina stimuliranja divergentne i lateralne produkcije ideja jesu vježbe oblikovanja i razrade različitih scenarija, odnosno dovršavanje nedovršenih priča. Pritom se polazi od nekoga zatečenog stanja i pokušava zamisliti što više različitih putova kojima bi se mogla doseći željena buduća stanja.

e) Slobodne asocijacije – mozak na paši: tehnika slobodnog asociranja temelji se na generiranju ideja koje nam padaju na um pustimo li da nam duh slobodno luta i traži, odnosno, kako kaže poslovica, kad nam je mozak "na paši". Kao ishodište služi neka riječ, skica, miris, osjećaj ili bilo što u vezi s predmetom o kojemu razmišljamo ili problemom koji nas muči. Bitno je pritom da zapisujemo sadržaj svih onih "kutija" u mozgu (pojmova i kategorija) do kojih nas dovedu slobodne asocijacije.

f) Metafore – čudne veze: metaforičnost je usko vezana uz kreativnost. Lijepa metafora zapravo je neobičan način povezivanja dviju stvari koje inače ne idu zajedno. Zato, kao metoda nalaženja potrebnih ideja ili kreativnog mišljenja, analiza pomoću metafora otvara beskonačne mogućnosti.

g) Prisilne veze: tehnika metafora pokazala je da je jedan od sigurnih načina pronalaženja kreativnih ideja pokušaj dovođenja u vezu onoga što inače na izgled nije ni u kakvoj vezi. Stoga su metafore temelj niza srodnih tehnika koje je već spominjani Alex F. Osborn nazvao prisilnim transformacijama ili prisilnim vezama (Forced Relationships). Svakodnevni život i navike koje on stvara u nama (navika, kaže poslovica, postaje druga čovjekova priroda) naučili su nas da mnoge stvari prihvaćamo onakvima kakve jesu a da se i ne pitamo bi li mogle biti drukčije, bolje i djelotvornije. Na primjer, političari su drukčiji od poslovnih ljudi, dječaci se ne igraju lutkama, a djevojčice ne vole oružje. To su tzv. bazna uvjerenja, stereotipi koji čvrsto okivaju našu kreativnost.4

h) Procedure – može li drukčije: većina problema koje valja kreativno riješiti sastoji se od niza uzajamno povezanih aktivnosti. Možemo ih nazvati "procedurom", odnosno popisom aktivnosti koje valja obaviti da bi se obavila cjelina posla. Metoda analize problema pomoću liste aktivnosti omogućuje nam da sagledamo bitne dimenzije nekog procesa i pritom dobijemo ideje o mogućnosti njegova poboljšanja. I ova, i tehnike koje slijede temelje se također na koncepciji popisa atributa (checklist, attribute listing)

i) Podsjetnici – sve može pomoći: pri metodi slobodne asocijacije, naš um sam generira šifre i traži "kopče" među sadržajima "kutija". Za razliku od toga, možemo se koristiti raznim, formalnim listama koje će poslužiti poput okidača i pokrenuti proces asociranja. Takvi "podsjetnici" mogu biti enciklopedije, telefonski imenici, rječnici ili nizovi slučajnih brojeva, ovisno o svrsi za koju ih želimo rabiti.

j) Značajna pitanja: Roger Shank razvio je specifičan oblik primjene lista tako da je sastavio niz značajnih pitanja koja ljudi najčešće postavljaju o stvarima i aktivnostima. Tom se listom pitanja valja sustavno koristiti u svakoj problemskoj situaciji u kojoj tragamo za nekim kreativnim pristupom rješenju. Ponekad se pitanja mogu činiti posve besmislena ili nevažna, ali ipak možda navedu na poticajne i inovativne ideje.

k) Smiješna pitanja: inventivnost je usko vezana uz osjećaj za humor. Izmišljanje šala označava inventivan odnos prema životnim situacijama. Poznate i "normalne" stvari

4 Srića, Velimir. Kako postati pun ideja. Zagreb: M.E.P. Consult, 2003.

7

humorom se dovode u neobične odnose i time izazivaju smijeh. Ponekad možemo postati kreativniji samim tim što ćemo izmisliti našu listu smiješnih ili luckastih pitanja. Najčešće će i odgovori biti smiješni, bez mnogo smisla ili luckasti, no poneki odgovor može navesti na inventivne i korisne ideje.

l) Input – output metoda: u primjeni te metode polazi se od utvrđivanja željenih rezultata, (izlaza). Nakon toga nastojimo utvrditi sliku stanja u kojemu se nalazimo (ulaz), a zatim pokušavamo naći kreativne načine kojima bismo ulaze pretvorili u željene izlaze

m) Izlet mašte: tehnika koja je posebno pogodna za umjetnike, pisce detektivskih romana ili znanstvene fantastike, političare, poslovne stratege i znanstvenike. Riječ je o postupku spekulativnog identificiranja takvih problema koji u stvarnosti još ne postoje. Metoda počiva na stimuliranju lateralnog mišljenja, na korištenju što bujnije mašte pri pokušaju nalaženja odgovora na klasično pitanje "što bi bilo kad bi bilo".

n) Rastavljanje pitanja na dijelove: temelji se na analizi svake pojedine riječi iz pitanja ili problema što nas muči.

o) Magična trgovina: često se uspješno primjenjuje u poticanju kreativnosti djece. No podjednako je djelotvorna i u raznim poslovnim situacijama. U imenu te metode skriva se činjenica da sudionici "magične trgovine" mogu jednostavno "kupovati" i "prodavati" svoje i tuđe problem te prijedloge za njihovo rješavanje.

p) Oluja mozgova (Brainstorming): oluja mozgova jedna je od skupnih metoda kreativnog mišljenja koja se najčešće primjenjuje. Zbog svoje iznimne jednostavnosti i praktičnosti ona je podjednako pogodna za rješavanje širokih i nepreciznih kao i posve uskih, stručnih problema. Metodu je zamislio i prvi upotrijebio američki psiholog Alex F. Osborn još početkom 50-ih godina ovog stoljeća.

r) Zapisivanje misli (Brainwriting): metoda zapisivanja misli pogodna je za rješavanje problema koji nisu suviše uski (stručno usmjereni), niti previše zatvoreni (s malim brojem mogućih rješenja). Primjenjuje se u fazi prikupljanja što većeg broja ideja i po pravilu, omogućava nalaženje još više prijedloga nego oluja mozgova. Prednost joj je i što sudionici ne utječu direktno jedan na drugoga.

s) Delfi-Metoda: svoje ime zahvaljuje glasovitom svetištu starih Grka u kojima je proročica Pitija, opijena parama iz utrobe Zemlje, smišljala dvosmislena proročanstva. Ta se metoda primjenjuje posebno za predviđanja i prognoze vezane uz budući razvoj tehnologije, a temelji se na statističkoj obradi prikupljenih mišljenja, dobivenih od eksperata za određeno područje. Sažeto, primjena te metode prolazi ove faze: identifikacija problema; određivanje skupine eksperata koja će rješavati problem (npr. sudionici nekog

znanstvenog skupa); određivanje kontrolnog tima čija je zadaća upravljati komunikacijom između

eksperata; skupina eksperata daje inicijalne ideje o problem; kontrolni tim na temelju toga priprema upitnik s ključnim aspektima problema i

dostavlja ga ekspertima na popunjavanje; eksperti popunjavaju upitnik i vraćaju ga kontrolnom timu; kontrolni tim obrađuje prijedloge, odgovore i sugestije. Kvantitativne procjene

prikazuju se kao statističke distribucije. Kvalitativni prijedlozi se sažimaju i predočuju kao široka paleta stavova, ne ispuštajući pritom ni jedno individualno gledište;

obrada rezultata prvog kruga ponovno se dostavlja ekspertima, u obliku novih upitnika;

8

od eksperata se očekuje da se opredjeljuju o stavovima drugih i iskoriste ih kao "okidače" za svoje nove prijedloge. Posebno se traži da oni eksperti čiji stavovi bitno odstupaju od prosjeka, daju dodatna obrazloženja;

proces se nastavlja (faze 7-9) sve dok se ne dobiju željena predviđanja, odnosno dostatan broj originalnih, inovativnih i primjenjivih rješenja.

t) Sinektika (Synectics): pripada također u skupne tehnike kreativnog mišljenja. Naziva se još i Gordonovom tehnikom, prema svom autoru Williamu J. Gordonu. Riječ je o procesu timskog generiranja ideja nalik na oluju mozgova, s tom razlikom što skupina radi na traženju rješenja a da ne zna o kojem je konkretnom problemu riječ. Dakle, što se tiče stila rada, komunikacije, veličine skupine, obaveze izostanka kritike, naglaska na količini ideja itd., sve rečeno za brainstorming vrijedi i za ovu tehniku. Međutim, kod sinektike samo voditelj skupine zna pravu prirodu.

2. BIRANJE IDEJA

9

Da bi se dileme o izboru ipak olakšale i proces odabira pojednostavnio, valja utvrditi kriterije kojima se treba poslužiti. Ti kriteriji za izbor, testiranje i ocjenu izvedivosti neke ideje mogu se svrstati u brojne kategorije. Najvažniji kriteriji su:

a) ciljevi – kolika je vjerojatnost da će se predloženom idejom riješiti problem i ostvariti željene ciljeve;

b) izvedivost – je li izabrano rješenje tehnički, financijski, ekonomski i menadžerski izvedivo;

c) prihvatljivost – do koje je mjere ideja društveno prihvatljiva, hoće li pogoditi nečije interese, izazvati gubitke, proizvesti nezaposlenost, nestabilnost;

d) zakonitost – je li rješenje zakonito, da li je u suprotnosti s nekom pravnom, kulturnom ili etičkom normom;

e) kvaliteta – je li ideja dovoljno dobra, efikasna, djelotvorna, korisna, da li odgovara zahtjevima tržišta;

f) razumljivost - može li se predloženo rješenje lako objasniti onima kojih se tiče i koji će ga primjenjivati;

g) imidž – hoće li predloženo rješenje ostaviti dobar dojam, je li moderno, progresivno, uvažava li ekološke i druge slične standarde.

Iskustvo uči da je korisno upotrijebiti što više navedenih kriterija izbora, jer se time smanjuje mogućnost donošenja pogrešne odluke. Staro pravilo kaže da svaka nova ideja, bez obzira na svoju kvalitetu i značaj, ima veću šansu da bude odbačena nego da bude prihvaćena. Zato je važno znati kako nepristrano i znanstveno objektivno možemo pristupiti biranju najbolje među idejama. No kad smo izabrali najbolju ideju, to još ne znači da će biti usvojena. Zato je, osim pravilnog odabira, posebno važno znati "prodati" dobru ideju, omogućiti joj život i djelovanje.

Prije svega potrebno je odrediti kriterije izbora. Uspostavljaju se dvije serije "filtera", sa stajališta izvedivosti i prihvatljivosti (popratnih efekata) ideja, a to su nužni uvjeti i poželjni uvjeti. Ideje koje su preživjele selekciju na temelju nužnih uvjeta mogu se dalje evalvirati s obzirom na poželjne kriterije. Važni element u izboru najbolje ideje jest utvrđivanje pravila rangiranja pojedinačnih prijedloga. Može se naprimjer prihvatiti isto načelo kao pri ocjenjivanju u školi: odličan (5), vrlo dobar (4), dobar (3), dovoljan (2) i nedovoljan (1). Nakon toga valja pokušati utvrditi koliko vrijedi svaki kriterij. To je u praksi dosta teško odrediti. Sve značajke treba rangirati primjenom tablice koja ima onoliko razreda koliko se čini potrebnim. Pretvaranjem to u brojke, dobivaju se ponderi. Ukupna ocjena svake ideje dobiva se množenjem pondera sa svakom pojedinačnom ocjenom i zbrajanjem tako izračunatih ponderiranih ocjena. U stvarnim životnim situacijama ne treba nekritički inzistirati na izboru baš one ideje koja je dobila najbolju ocjenu. Naime, kreirajući metodu izbora najbolje ideje na temelju odabranih kriterija, može se uvjeriti koliko je čitav postupak pun slobodnih procjena, dilema i "pogađanja". Zato valja nakon provedenoga formalnog ocjenjivanja još jedanom analizirati sugerirano rješenje i odabrane kriterije, kao i primijenjene pondere. Ako se sugerirano optimalno rješenje ne čini najboljim, vjerojatno ima smisla razmotriti i redefinirati elemente modela na temelju kojih je proveden izbor. Može se pogriješiti u utvrđivanju pondera pojedinih kriterija, ili u izboru alternativa, ili pak u samom ocjenjivanju pojedinih ideja. Glavni razlog tome je što ljudi kvalitativne stavove i ocjene teško pretvaraju u brojke.

2.1. Zapreke kreativnih ideja

10

Jedna od zapreka kreativnosti je odbojnost prema tuđim idejama. U psihologiji postoji opis tendencije u ljudi da odbacuju tuđe prijedloge ili pak da u njima traže slabosti te im se kroz prepirku suprotstavljaju i prije nego što su ih do kraja saslušali, odnosno razumjeli. Takva se tendencija naziva negativizam i najizrazitiji je primjer odbojnosti prema idejama drugih ljudi. Osim tako drastičnog slučaja, postoji niz drugih metoda sa sličnim rezultatom, od tihog otpora, odugovlačenja, bojkotiranja, potajnog lobiranja protiv ideje, pa do zaplašivanja njezinih pristaša. Negativizam se često uopće ne može racionalno objasniti, no evo još nekoliko sasvim shvatljivih i uobičajenih razloga odbojnosti prema idejama drugih ljudi:

a) Interes da se sačuva staro stanje – nove ideje mogu narušiti nečiji status, utjecaj, moć ili sigurnost posla (zato najveći otpori novim idejama dolaze s najviših mjesta u organizacijskoj hijerarhiji, jer ona su i "najugroženija").

b) Navika na staro stanje – nove ideje narušavaju red i unose nemir u postojeće djelovanje neke organizacije, njihova primjena traži da se promijene navike (zato najveći otpor novim idejama pružaju oni čiji posao i uloga u organizaciji trebaju pretrpjeti najveće promjene).

c) Sumnjičavost prema novinama – primjena neke nove ideje donosi sa sobom neizvjesnost, rizik i mogućnost neuspjeha, što rada strah i odbojnost.

d) Otpor prema dodatnom poslu – primjena neke nove ideje obično traži dodatni angažman, njeno integriranje u postojeći način rada i funkcioniranja organizacije ne ide bez potresa (zato najveći otpor novim idejama pružaju oni koji će na njihovoj primjeni morati najviše raditi).

e) Zaštita "minulog rada" – primjena nove ideje može uzrokovati potpuni raspad nekog poslovnog sustava, odnosno dovesti do uvođenja izmijenjenih postupaka, tehnologija, vještina, opreme ili novih investicija (zato najveći otpor pružaju oni koji su u postojeći sustav uložili najviše raznih resursa).

f) Želja za prvenstvom – većina ljudi želi preuzeti na sebe počast prvenstva u smišljanju neke ideje, davanju prijedloga i uvođenju novina (zato se tuđe inventivne ideje doživljavaju kao prijetnja vlastitom ugledu, samopoštovanju i osobnom integritetu, posebno ako prijedlog dolazi od osobe na nižem položaju organizacijske hijerarhije).

Zapreke kreativnosti su i birokratske prepreke. Birokratski duh počiva na navici i potrebi da se sve u nekoj organizaciji, djelatnosti ili području života što preciznije definira, regulira i propiše. Zato je birokratskom duhu strana svaka improvizacija, fleksibilnost, tolerantnost ili drugi oblik izostanka krutog reda i poretka, iako utvrđivanje i pridržavanje određenih pravila bitno olakšava život i rad svake organizacije te ga čini jednostavnim i upravljivim, kruta primjena i obilnost pravila predstavlja jedan od najvećih izvora otpora novim idejama. Glavne birokratske zapreke su, na primjer:

a) procedura s mnogo koraka – da bi se neka ideja raspravila, prihvatila i primijenila, potrebno je s njom proći mnogo koraka u proceduri kroz razne odjele, komisije, ekspertize, studije izvodljivosti, radne skupine, upravne odbore, kolegije, de-monstracije i prezentacije. Takva dugačka i često beskonačna formalna procedura ne samo da lako "ubije" novu ideju nego obeshrabri i sve buduće prijedloge;

b) papirologija – za birokratsku organizaciju ideja nije prijedlog dok se ne uobliči, ne stavi na papir ili dok ne dobije formalno ispravni oblik. Zato mnoge neformalne, verbalne, nedovoljno obrazložene i za proceduru neadekvatno razrađene prijedloge, bez obzira na njihovu moguću genijalnost i kvalitetu, nitko neće ni uzeti u razmatranje;

c) opterećenost rutinskim poslom – ideal je birokratske organizacije da svi zaposleni budu pretrpani poslom koji je unaprijed planiran i precizno definiran. Rad koji se

11

pretvara u rutinu stvara klimu koja je nepovoljna za bilo kakve nove ideje. Osim toga, osobe pretrpane poslom ne mogu zastati i razmisliti o njemu, pa tako naći vremena za smišljanje novih ideja;

d) odbojnost prema riziku – birokatski duh ne voli rizik niti eksperiment nego počiva na potrebi da se sve radi na stari, poznati i provjereni način. Logika da se nikad ne bude prvi u nečem novom ni zadnji koji će napustiti nešto staro razlog je propuštanja mnogih šansi. Bez dopuštanja ili stimuliranja povremenih izleta u neizvjesnost nema ni novih, inventivnih prijedloga;

e) neselektivnost – birokratski kriteriji obično ne omogućavaju razlikovanje važnog od nevažnog, pravljenje distinkcije između standardnog i izuzetnog. Zato će inventivni projekti i originalne ideje imati jednaki tretman kao najrutinskiji poslovi, što naravno ne doprinosi afirmaciji novih pristupa niti kreativnosti;

f) sankcije protiv odstupanja od pravila – pridržavanje pravila i propisa u samoj je biti birokratskog duha. Kako kreativnost znači borbu protiv konvencija i nametnutih normi, nove su ideje često uzrok kršenja postojećih pravila, što za sobom povlači sankcije. Kazne za osobu koja se drznula dirnuti u postojeće stanje podučit će sve buduće inovatore da radije potisnu i prikriju svoju kreativnost;

g) Formalni kriteriji djelotvornosti – aktivnost birokratske organizacije mjeri se formalnim (kvantitativnim) kriterijima, kao što su vrijeme provedeno na poslu, broj stranica izvještaja, broj obavljenih ispita, količina obrađenih spisa, količina utrošene energije. Takvo usmjerenje na aktivnosti, a ne na njezine rezultate, na potrošeno vrijeme, a ne ostvarene efekte, na potrošene resurse, a neostvareni proizvod, fokusa na količinu, ne na kvalitetu, nije povoljno okruženje za stimuliranje inventivnog rada.

Jedan od problema je i uska specijalizacija. Usku specijalizaciju su u život i obrazovanje donijeli prva industrijska revolucija i tejlorizam. Usprkos njenom nesumnjivom doprinosu industrijalizaciji i razvoju, uska specijalizacija je jedna od snažnih barijera kreativnosti.

Također je problem i bijeg od pogrešaka. Psiholozi kažu da je potpuno normalna stalna želja svakog pojedinca da bude u pravu. Postoji i druga strana novčića, strah od pogreške, izbjegavanje promašaja, težnja da u očima naših suradnika, nadređenih ili podređenih ne ispadnemo glupi, krivi ili odgovorni. Iz potrebe da se izbjegnu pogreške nastaje određeno protukreativno ponašanje, bilo na individualnoj, skupnoj ili organizacijskoj razini, koje uzrokuje otpor novim idejama.

Najvjerojatnije najveći problem je ograničenje resursa. Najvažniji resursi su koji sprječavaju razvoj kreativnosti su:

a) financijska sredstva – nedostatak novca za razradu i primjenu nove ideje najčešće je spominjano ograničenje u onim sredinama gdje se nedovoljno shvaća kako su stalne promjene i kreativnost zapravo najveći izvor profita;

b) ljudi i informacije – ljudsko znanje, vještine i sposobnosti najvažniji su resursi svake organizacije. Stoga u njih valja ulagati, omogućiti stalno usavršavanje, učenje, praćenje aktualnih znanstvenih i stručnih dostignuća te unapređenje spoznaja. Također, treba razvijati vlastitu informacijsku infrastrukturu, od računala, bibliotečne i dokumentacijske funkcije i informatičkih mreža do povezivanja sa svjetskim bazama podataka i znanja;

c) vrijeme – s obzirom na tempo znanstveno-tehnološke revolucije i brzinu promjena, ovo postaje kritični resurs. Pojedinci i organizacije koji ne planiraju rad tako da u dnevnom, tjednom ili godišnjem rasporedu predvide vrijeme za razmišljanje o

12

problemima, za rasprave o novim idejama ili za korištenje raznih tehnika za poticanje kreativnog mišljenja, neće biti u stanju iskoristiti svoj inventivni potencijal.

2.2. Kako prodati ideju

Mnogi s pravom tvrde da je "prodati" ideju jednako važno kao i doći do nje, a katkad i važnije. Jednu od bitnih uloga pritom imaju mediji. Nitko normalan ne bi slijepcu napisao propagandno pismo niti bi gluhome uputio reklamu putem radioprograma. Analfabetski tečaj za odrasle nema smisla oglašavati u lokalnim novinama, kao što je besmisleno nuditi skupe jahte na prodaju preko pošte, pouzećem. Naravno, to su samo nesretni ili drastični primjeri. Međutim, komunikologija nas uči daje svaki čovjek "slijep" ili "gluh" za neki oblik priopćavanja, pa svaka poruka ima određeni način na koji je netko može primiti i na nju pozitivno reagirati. Ako je pak odaslana na drugi način, možda neće izazvati nikakvu, ili će čak izazvati negativnu reakciju. Dakle, ono što smo nazvali "prodajom ideje" bitno ovisi o tome što nudimo (oblikovanje poruke i sadržaj poruke), ali i kako to činimo.

Kada se odredi kome će se iznijeti ideja, trebalalo bi što više naučiti o interesima, karakteristikama, željama, potrebama itd. te osobe. U krajnjoj liniji, uvjeravanje u neku ideju bit će uspješno ako ona udovolji koristi osobe koja prijedlog mora prihvatiti. Pod pojmom "korist" ne misli se samo na materijalni aspekt, već također i osjećaj ispunjenja nekoga važnog cilja, društvene ili organizacijske promocije i tome slično. Poznavanje stila komunikacije osobe koja donosi odluku o prijedlogu može bitno pomoći. Ako je posrijedi pojedinac koji želi odmah prijeći na stvar i ne zanimaju ga detalji, valja mu prijedlog iznijeti sažeto, istaknuvši ključne poante. Sve ovisi o navikama i običajima "kupca" ideje. "Slučajni susret" pri džogingu, uz čašicu pića, ili na kazališnoj predstavi, pri kojemu ćete uspjeti iznijeti prijedlog, za uspjeh ideje može biti važniji od nje same. Pritom valja, posebno ako su posrijedi međunarodni kontakti, pokušati upoznati jezik i kulturu partnera, te pokazati interes za tradicije i navike onoga s kim komuniciramo.

Povjerenje partnera s kojim komunicirate možete pridobiti na više načina. Praksa i teorija kažu da treba:

a) prezentirati okvirnu skicu prijedloga u što ranijoj fazi, a zatim partnera neprestano obavještavati o napredovanju kako bi se stvorio osjećaj sudioništva;

b) biti spreman podijeliti rizik provedbe ideje;c) zračiti entuzijazmom, ne klonuti duhom ili posustati;d) pokazati zanimanje za partnerov privatni život, interese, probleme, hobije, i pokazati

razumijevanje;e) izbjegavati tehnički rječnik, zamršena ili nepotpuna objašnjenja prijedloga;f) demonstrirati, testirati, pokazati na djelu primjenjivost barem dijela predložene ideje.

Postoji još puno uputa koje mogu pomoći pri uvjeravanju drugih u vrijednost inventivnih prijedloga. Pri usmenoj prezentaciji, na primjer, treba se držati starog pravila o podjeli izlaganja u tri cjeline. Uz to valja biti duhovit (ne pretjerano), ležeran, uvjerljiv i elokventan. Treba upotrebljavati svima jasan jezik i rječnik te način prezentacije oslanjati na osobno iskustvo onih kojima se neka tema usmeno prezentira. Također, podjednako je važno pažljivo slušati komentare te se u odgovoru na izrečene kritike i pitanja ne ponašati uvrijeđeno, nezainteresirano ili pretjerano ponizno jer time možete izgubiti povjerenje partnera u komunikaciji.

13

ZAKLJUČAK

Kreativnost nije nešto što se može naučiti, niti je usko povezana s inteligencijom kao što se prvotno mislilo. Provedena su brojna istraživanja u sferi psihologije te se došlo do zaključka da ne postoji jedinstveno i autoritativno gledište ili definicija kreativnosti. Kreativnost se pripisuje čudu, kognitivnim procesima, društvenoj okolini, osobnim crtama i slučajnosti, a često je povezivana is a humorom. Kreativnost je jedna od najpoželjnijih vještina na tržištu rada i u životu općenito.

Kreativnošću i inteligencijom se može doći do vrhunskih ideja, koje su često ekonomski jako isplative. Najbitnija stavka je prodaja ideja i uvjeravanje potencijalnih kupaca da julože u ideju. Raznim kreativnim vježbama i tehnikama dolazimo do ideja i rješenja nekih problema bili oni svakodnevni u privatnom životu ili na radnome mjestu. Kreativac je originalan, sposoban proizvoditi mnogo različitih ideja, uporan i predan pri rješavanju problema. Psihološka istraživanja i praksa pokazuju da se kreativnost razlikuje u raznim područjima ljudske djelatnosti. Razlikuju se znanstvenik, menadžer, umjetnik ili npr. arhitekt.

Djelotvoran kreativac mora zalaziti u vode lateralnog mišljenja, te izvlačiti sve vrijedno i racionalno što je tamo pronašao. Ljudi se uglavnom nalaze u jednoj od dviju krajnosti, ili su sanjari i u potpunosti žive u svijetu snova i beskonačnih ideja koje je teško realizirati, ili su dosadni racionalisti koji sitničavo gledaju u detalje. Vještine kreativnog mišljenja vrlo su važne za svako stvaranje. Njihova primjena u modernom menadžmentu ima presudnu ulogu. Metodologija i tehnologija suvremenog upravljanja moraju spajati strogu rigoroznost znanstvenog pristupa, koji počiva na analitičkim i vertikalnim koncepcijama konvergentnog mišljenja, te fleksibilnosti lateralnog, divergentnog i sistemskog svijetadinamičnih pojava suvremenog svijeta. Stvaralaštvo i kreativnost su u negativnoj vezi s radom i disciplinom. Uredne, sistematične i disciplinirane osobe mogu biti vrlo kvalitetni izvršioci raznih poslova, ali nikad neće posjedovati veći stupanj inventivnosti. Oni odlično provode tuđe ideje, ali ih sami ne generiraju. Čitave industrije uzdignule su se iz potjere za kreativnim idejama i razvojem kreativnih tehnika. Ovaj tajanstveni femonen, iako neporecivo važan i neprestano vidljiv, čini se da leži iznad dohvata znanstvenih istraživanja.

14

LITERATURARowan, Roy. The Intuitive Manager. Wilwood House: Aldershot, 1987.Srića, Velimir. Kako postati pun ideja. Zagreb: M.E.P. Consult, 2003.Srića, Velimir. Upravljanje kreativnošću. Zagreb: Školska knjiga, 1994.Wikipedia. prosinac 5, 2010. http://hr.wikipedia.org/wiki/Kreativnost (accessed prosinac 5, 2010).

15