«Neću u vraga gledati»

Istih je godina, 50-ih prošlog stoljeća, Mate Žepina, Prčićev, poznat kao skroman i promućuran čovjek, gotovo izgubio vid u starosti. Dobronamjernici su mu govorili kako bi trebao prodati ovce i liječiti oči, ali Mate je imao odgo-vor: «Što ću onda u vraga gledati».

«I krava je vol»

Samo desetak godina ranije Mate Prčićev kupio je kravu koja je u to vri-jeme bila jedina krava na otoku. Kako je bilo uobičajeno da samo vol može orati, Matu su pomalo podrugljivo pitali zašto je kupio kravu umjesto vola. «I krava je vol», odgovorio bi im Mate što je skoro i dokazao orući s kravom koja se, uz to, otelila i davala mlijeko.

Udati se u Bašiće, makar i za tovara

Božica Vučetić, Bojka iz kuće Blasulovih iz Torova bila je zaručena prvi puta za Ivu Bašića koji je umro u dvadesetidrugoj godini. Kako je ostala bez mladića, pitali su Božicu gdje će se sada udati. «U Bašiće, pa makar i za tovara», brzo bi odgovorila. Nakon nekog vremena Božica se zaista udala u Bašiće, i to za Ivinog brata Antu, ali ni taj brak nije dugo potrajao jer je Ante umro u tridesetoj godini.

«Dica više ne cicaju mater, nego oca»

Kao pravi mudrac, Šime Buškulić, Starka iz Lozica, gledao je dobro sve oko sebe; što se, kako i kada događa. Štovali su ga i oni koji se nisu sla-gali s njim, a svaku nedjelju dolazio bi pred zadrugu na razmjenu mišljenja. Njegov sinovac Marko, Markovina posjedovao je kravu u 40-im godinama prošlog stoljeća, u vrijeme gladi i osku-dice. Markovina je prodavao mlijeko za djecu ženama koje nisu mogle dojiti. Dolazile bi svako jutro iz sela u Lozice pješke. Vidio je to dida Starka pa jednu nedjelju na redovnom druženju ko-mentirao riječima: «Eno, ljudi moji, danas dica više ne cicaju mater nego oca». Nakon smijeha uslijedilo je pitanje: kako je to moguće? «Kako ni, eno svako jutro kod našeg Marka fila za mliko za dicu. A kom mliko plaća? Ćaća koji naviga. Je li unda dica cicaju oca, ili mater?» - odgo-vorio je dosjetljivi Šime.

9

novog rata Mletaka i Turaka u kojemu su Osmanlije zagospodarile Ninom na dvije godine. Stanovništvo Nina iseljava se na otoke, u Istru i Italiju, pa tako Nin ostaje bez svog autohtonog hrvatskog življa, a zamjenjuje ga pastirsko i stočarsko stanovništvo iz Ravnih Kotara. Pretpostav-lja se kako je i Vir, ili Pontadura, bio iseljen, iako Turci nikad nisu zakoračili na otok. Dvadeset godina nakon što je Vir 1614. godine određen kao sklonište za sve Ninjane i njihovo blago, mletački dužd dodjeljuje otok obitelji Crnica uz obavezu plaćanja godišnjeg danka od 200 dukata. Nekoliko godina kasnije Crnica otku-pljuje otok i dobiva plemićki naslov grofa i guvernera za zasluge koje je obitelj stekla u oslobađanju Vira i drugih posjeda od uskočkih obitelji. Crnice potječu iz Crnogorskog primorja, najvjerojatnije iz zaljeva Boka Kotorska. Iako su stanovali u Zadru, na Viru su imali palaču s dva obzidana dvora. Nakon više od dvjesto godina napuštaju Vir koji potom prelazi u ruke Bakmaza.«Čitav ovaj period od početka 16. stoljeća do kraja 17. stoljeća za Vir je bio vrijeme teških borbi, gladi, bolesti i bijede…Novodošlo stanovništvo počinje paliti i sjeći otočne šume zbog ispaše stoke, a ratarstvom se nije bavilo onako uspješno kao što su to vjerojatno prethodnici umjeli», piše Damir Magaš. U to vrijeme, krajem 17. i početkom 18. stoljeća, javljaju se i prva poznata virska prezimena. Prema jednom spisu virskog svećenika Žentiličića iz 1700.-1702. go-dine u kojem navodi obitelji pri ispovijedi i pričesti, od spomenutih 18 obitelji danas na Viru imamo Budije, Buškuliće, Bašiće i Liveriće.

Najstarije virske obitelji

Poslije njih dolaze ostali u prvoj i drugoj polovici 18. stoljeća kada je na otoku bilo oko 100 do 200 ljudi. Bilo je dosta prezimena koja su vremenom nestala, što zbog iseljavanja što zbog izumiranja loze. Tako na Viru više nema Subotića, a nema ni prezimena Svirac ili Bajas. Budije su na Vir došle iz Privlake u 18. stoljeću iz predjela oko Svetog Vida, sadašnjih Kršlovića, a u 18. stoljeću otok su naselili i Buškulići. Prema predaji nazivali su se Barešić, pa je od nadimka «puška» prezime nazvano Puškulić, potom Buškolić i na kraju sadašnje Buškulić. Bašići

Nastavak na str. 10.

Obnovljena Kaštelina

Crkva Sv. Ivana

Virani u SAD

1634.godine mletački dužd dodjeljuje otok obitelji Crnica

uz obavezu plaćanja godišnjeg danka od 200 dukata

na otoku, Vir dolazi u posjed zadarske trgovačke obitelji Bakmaz. Dvije su predaje o načinu na koji je Bak-maz dobio otok; prva kaže kako je obitelj otkupila Vir od Crnica, a druga kako je Crnica izgubio otok kockajući s Bakma-zom. Kako bilo, 1880. godine provedena je uknjižba svih nekretnina na otoku na ime Paška Bakmaza. 1912. godine puštanjem u promet produbljenog i signalizacijom osiguranog kanala po cijeloj dužini Gaza, u djelo je provedena davna ideja inženjera Frana Zavorea iz Šibenika koji je obavljao dužnost upravitelja građevinske admini-stracije u Dalmaciji u doba Venecije te austrijske i francuske uprave. Još 1811. on je vladi uputio nacrt o prokopavanju Gaza radi skraćenja plo-

vnog puta prema Zadru.A samo četiri godine prije nego je kanal pušten u promet, 1908., za virske težake i njihove obitelji ostvario se san svih predaka koji su stoljećima obrađivali tuđu zemlju i davali dio veleposjednicima. Augusta Obradović, rođena kao Bakmaz, prodaje otok Vir kolonima Vir-anima preko zastupnika Mate Subotića, Jurina i Ante Vučetića, Blažova.

Nova prezimena

To je Virane oslobodilo plaćanja i omogućilo im da lakše podnose prilično teške uvjete života na otoku, iako će do znatno boljeg života i standarda proći još dosta vremena. A do tada, brojne

su virske obitelji silom (ne)prilika i dalje napuštali muževi i očevi ploveći svijetom i tragajući za boljim životom. Vir, srećom, ipak nije zadesila sudbina brojnih drugih hrvatskih otoka koji su tijekom 20. stoljeća, pogotovo u 90-im godinama, ostali bez većine stanovništva. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2001. godine Vir bilježi drastičan rast; od 860 stanovnika koji su živjeli na otoku desetljeće ranije, broj se udvostručio i prije sedam godina iznosio je 1608, što je posljedica migracije stanovnika na Vir. U samom naselju od rođenja stanuje 664 mještana, dok najveći dio novog stanovništva Vira potječe iz Bosne i Her-cegovine, nešto manje doseljeno ih je iz drugih hrvatskih županija te najmanje, ali još uvijek u značajnom broju, iz Zadar-ske županije. Tako sada na otoku, osim starijih virskih prezimena, imamo i nova od kojih su najzastupljeniji Anušić, Bajić, Bakula, Barišić, Barukčić, Baškarada, Belecan, Bilić, Blažević, Božić, Brekalo, Cvitković, Čobić, Ćosić, Dedić, Divković, Domazet, Dujmović, Filipović, Grmača, Horvat, Ivančević, Ivanković, Jakovljević, Jambrešić, Josipović, Jukić, Kolobarić, Koščić, Kovačević, Lozančić, Lučić, Lukić, Majstrović, Maras, Marković, Martić, Mišić, Matić, Memić, Mihalj, Mijatović, Miličević, Milošević, Nikolić, Pejić, Prakljačić, Pranjić, Stanić, Stijepić, Šarić, Šimić, Šoše i Tadić. Također, veći je broj novih stanovnika Vira koji su se, kako se to u narodu kaže, priženili na otok. Među njima valja spomenuti prezimena Ažić, Bajuk, Bajčić, Bešćec, Bilušić, Božić, Bonato, Crnjak, Čorak, Dražić, Dumančić, Jurić, Jurjević, Kalušević, Kinda, Krnčević, Kuman, Kužet, Pavlica, Peša, Puškadija, Rizonigo, Rudić, Soldo, Šebelja, Težak, Vicković, Vukoja i Vulaja. Svi oni zalog su virske budućnosti i razlog dugovječnosti te vitalnosti otoka koji tijekom dugog postojanja i u najsurovi-jim vremenima nikad nije ostao bez stanovništva, virskih ljudi.

Prema posljednjem popisu stanovništva Vir je udvostručio broj

stanovnika na 1608.

11

Od očiju suze mu partišeJer mu ljuba odma napisalaDa bez rane ona je ostala

Da ne može maloga slušatiKako djete sad od gladi patiNa mogu mu ja jadan pomoćiRane meni nesta jedne noći

Kad je jovan listak proučioSvaki danak godina mu bioKada će se treštu povraćatiDa on pojde djete ugledati

Lipo mu je vrime ugodiloDase zdravo trestu povratioOn ne čeka niti jednog danaNago zove odma kapetana

Damu dade njegova libretaDab želio vidjeti djetetaKapetan mu dodaje dinaraOde jovo preko ocejana

Kad je jovo dvoru dolazioSve u zdravlju tada nalazioA kada je sina opazioČudnovat se njemu učinio

Djete plače od velika gladaAtati mu na ježi se bradaPak on stade ljubi besiditiTe i mlika valja njemu biti

Tako ti je teško sprovodioDa je svoje djete odranioI takve je podnio nevoljeSlušajte me sta može bolje

Kad bi svoje jade iskazaoI sa svojom rukom ispisaoVama ćuvam malo iskazatiMožete mi stalno vjerovati

Kad je jovan sina podigaoSvojoj ljubi tiho govorioVidiš vako ne možemo statiValja meni kuda putovati

Pravo ću ti sada ljubo rećiDaja mislim u meriku poćiProvati ću ja meriku gradaNe uživam više vakvog vraga

Kada ga je ljuba razumilaGrozne suze niz lice je lilaNemoj tamo jovo odlazitiVamo ćuti ja jadna patitiJerbo vidiš kako nas gledajuNikog nemam dame pomagajuDjete ćete vazda tato zvatiA meniće veću žalost dati

Al je jovo ljubi govorioJasam dušo vako namislioDa ću pojti do merike gradaNebil dobi ja boljeg za rada

Pak ću tebi tiketa poslatiTer ćeš dojti u meriku statiTamo ćemo počivat u miruOtažbinu ostavit na viru…

sivao sve što je zabilježio o Viru. To je bilo 1972. godine, tada sam i sam počeo razmišljati kako bih jednog dana mogao nešto napisati o Viru. VL Što je točno bilježio Grlić?Bašić Bilježio je baš sve. Sjećam se teksta o mungosima koji kaže kako je Vir otok pun zmija, ili teksta koji donosi zemljo-pisni opis otoka s toponimima. Tu malu bilježnicu u kojoj sam prepisivao njegove tekstove čuvam i danas. Tragom te želje za pisanjem o Viru otišao sam kod svoga starog vjeroučitelja, svećenika u zadar-skom sjemeništu don Rozarija, i on me prvi puta uputio na Bianchija i drugu literaturu o Viru. Tako sam skupljao građu, a i kad čovjek dođe u ozbiljnije godine, 50-e i više, onda razmišlja o tome je li iza sebe nešto ostavio. VL Sjećate li se kad ste prvi put pomislili da imate materijal i ideju za knjigu?Bašić Sjećam se, kako ne. Išao sam s don Antom iz Medviđe u posjet didu Jakovu Pijaži Radoviću. Obavio sam neformalni intervju; pitao ga kako je Vir nekad izgledao, i sve što me zanimalo. Obećao sam mu ako jednog dana napišem knjigu o Viru, kako će on sigurno biti u njoj. «Mali, samo ti to napiši», kazao mi je. I tako je malo po malo došlo do prve knjige o Viru.VL Prije nego ste objavili cjelovitu povijest otoka, izašla su rodoslovlja virskih prezimena. Prvo je objavljeno rodoslovlje iz 1994. godine bilo vaše – Bašić.Bašić I to je vezano uz jedan događaj. Kćerka mi se vratila s Malinske na Krku gdje je bila na nekoj svadbi i kaže mi kako su je tamo svi zvali «rodice». I da je htjela «baciti oko» na nekog zgodnog dečka, priča mi ona, nije mogla jer su svi «naši». Tada sam joj rekao u šali kako ću jednom

napisati knjigu kako bi znala čija je.VL Gdje ste naučili raditi rodoslovlja?Bašić Kolega Tonko Švorinić iz Ses-trunja pokazao mi je rodoslovno stabalce njegovih Švorinića koje su mu izradili Amerikanci. Taj pristup s lišćem, čvorićima i prelomljenim grančicama mi se dopao, pa sam ih uzeo za moje Bašiće. Iako tada nije bilo sve dokumentacije kakvu imam sada, napravio sam stablo i došao do rođaka Tome Bašića, pokazao mu crteže koje mi je napravio sin Hrvoje, a on mi je kazao kako bi bilo dobro za sva imena koja se spominju nešto i napisati, što sam kasnije i napravio. VL Kojom se dokumentacijom služite pri izradi rodoslovlja?Bašić Poslije rodoslovlja Bašića i Žepina, otišao sam kod don Nedjeljka Badurine i pitao za postajanje bilo kakve druge literature o Viranima osim one u matičnim uredima. Ispostavilo se kako kod njega, u jednoj prašnjavoj kartonskoj kutiji, leže razbacane knjige «Stanje duša». Počistio sam ih, i u svojoj kući pokušao sortirati s obzirom kako je veliki broj stranica ne-dostajao. Napokon, kad sam ih sredio za-molio sam don Badurinu da ih zadržim još

nekoliko dana kako bi sve podatke mogao prepisati, ali je na moje zaprepaštenje Badurina to odbio. Bio sam izvan sebe; i zbog truda uloženog u njihovo sređivanje, i zbog vrijednih podataka koji su sezali u prvu polovicu 18. stoljeća. No, dobio sam pismeno odobrenje od biskupa Prenđe i uzeo knjige na tjedan dana. Sada ih posuđujem od don Kere bez ikakvih problema. Ipak, moram kazati kako me svećenici iznenađuju nebrigom za svim tim starim dokumentima.

Vir bez stalnog svećenika

Oni su to godinama i stoljećima bilježili, da bi kasnije odlaganjem na tavane izložili propadanju. Tako je i «Stanje duša» moralo biti rekonstruirano u Zagrebu zahvaljujući don Pavi Keri, i po prvi puta ih koristim u ovakvom obliku. Do sada je bila u papirićima. Inače, zahvaljujući Keri saku-plja se stara dokumentacija koje nema u matičnim uredima ili zadarskom arhivu, oformio je i svoju zbirku u sklopu samos-talne izložbe crkvene umjetnosti, a postoji i knjižnica u koju se može doći i slobodno raditi. Uvjeti su zaista fantastični. Kada je Vir u pitanju, možda je nesreća u tome što na otoku nije bilo stalnog svećenika. VL Od prve ste knjige redovito godišnje izdavali po jednu, sve do 1999. kada je uslijedila petogodišnja pauza. Što je razlog pauze? Bašić Prvo, pripremao sam povijest Vira. Zapravo, stalno sam radio, a objave knjiga su išle kada bih završio s materijalima. To je meni hobi koji ovisi o slobodnom vremenu. Imam obaveze u školi i obitelji, došla su i unučad, zasadio sam 160 maslina, a imam i stari vinograd koji je sađen od 1954. do 1956. godine. Sve treba održavati i zahtijeva vrijeme, a i s godinama čovjek ima sve manje energije.

Stari Virani pečat su moje duše

13

Želja mi je, prije svega, da ljudi barem na pa-piru ostaju zabilježeni. Činjenica je kako je danas tek svaki peti stanovnik otoka au-tohtoni Viranin, pa ako se ne zabilježi na ovaj način, past ćemo u zaborav

Bašić «Stanje duša» je popis obitelji. Svećenik je kod svakog blagoslova kuće bilježio članove obitelji, usporedo i neovisno sa službenim popisima stanovništva. Takve popise, recimo, vrše i danas neki svećenici. Iz dvije knjige «Stanja duša», iz 1852. i 1889. godine, možemo bilježiti stanovništvo unutar 100 i više godina na Viru, dok su

ostale knjige u Matičnom uredu u Ninu. U zadarskom arhivu postoji prvi Katastar iz 1824. godine, a on sadrži popis obitelji i objekata. Sva ta literatura čini osnovu za izradu rodoslovlja. Ukratko su objavljena u prvom izdanju knjige «Vir, povijest mog otoka», a u drugom izdanju sam napravio korekcije vezane uz novije knjige.

«Stanje duša»

15

LJETA GOSPODNJEG 1242.

Bitkom kod Vira zaustavljeni Mongoli

Bitka je mogla biti kod Školjića zbog uskog pješčanog gaza, od 150 do 200 metara širine. Na tako malom prosto-ru, na kojemu nema mjesta za širenje bitke i manevriranje, teže oklopljeni vojnici imali su prednost. Takve su u to vrijeme bile sve zapad-noeuropske konjice. Za cijelu priču bitno je i kako je grad Pag poslao brodove u bitku, a kako je riječ o ko-pnenom sukobu a ne o pomorskom, pretpostavka je kako se to odigralo kod Školjića jer su brodovi morem mogli doći na samo poprište bitke i jer je to dobro mjesto za sidrište, i potom ljudstvom sudjelovati u borbi. Također, Carlo Bianchi u svom djelu «O povijesti zadarskog kraja», kad

piše o Ninu i Viru, spominje ostatke crkve Svetog Kristofora i dokument koji kaže kako je ta crkva izgorjela i kako ju je zadarski nadbiskup dao obnoviti 1242. godine. Upravo taj podatak može sugerirati kako se bitka odigrala kod Školjića, jer su ostaci Svetog Kristofora u nje-govoj neposrednoj blizini. Bianchi ne piše zašto je i kako izgo-rjela, već samo činjenicu da je bila spaljena. To je bila crkva srednjo-vjekovnog sela Kupari, i najvjerojat-nije je služila svakodnevnom obredu, kaže virski arheolog Mate Radović iznoseći povijesnu pretpostavku o mjestu na kojemu se mogla odigrati bitka s Mon-golima.

Virski arheolog Mate Radović pokazuje na mjesto bitke

Mjesto odigravanja bitke

Čim je prošla mongolska opasnost, kralj Bela IV. zaratio je s austrijs-kim vojvodom Fridrikom II. Rato-bornim povrativši tri županije koje mu je vojvoda ranije oteo za mon-golske provale. U Zadru je iste go-dine izbila pobuna protiv mletačke vlasti, a kralj je poslao vojsku pod zapovjedništvom bana Dionizija, no Mlečani su je potukli. Bela je morao sklopiti mir i odreći se Zadra, a Mletačka Republika obvezala se kako više neće podržavati Belinog brata Stjepana Postuma, sina kralja Andrije iz braka s Beatricom kojemu je Bela poricao zakonito podrijetlo. U Dalmaciji je istovremeno izbio pravi rat između Splita i Trogira oko sela Ostrog koji je Belinom voljom bio posjed Trogirana. Splićani su se obratili za pomoć bosanskom banu Mateju Ninoslavu, pa je zabrinuvši se za vlast sam Bela krenuo na Bosnu i porazio bana Mateja te ga prisilio da prizna njegovu vrhovnu vlast. Umro je u svibnju 1270. godine. Naslijedio ga je sin Stjepan V.

došao svojim brodovljem preko Vira i do Raba, odlučio je uz pomoć krčkih knezova Frankopanskih otežati Mongolima povratak organizirajući zasjede u brojnim klancima i na terenu koji je Hrvatima bio puno bliži nego mongolskim osvajačima – na moru. Ni Batu kan nije mirovao.

Paška isprava

Doznavši kako je Bela nedaleko od mon-golskih položaja, Batu kan se opremio brodovljem i splavovima pa je krenuo prema sjeveru. Je li u danima koji su uslijedili došlo do jedne ili dvije veće bitke, ili je riječ o cijelom nizu manjih ratnih sukoba, pouzdano se ne može

ništa reći. Ono što je sigurno jest kako je u bitci koja je uslijedila Batu kan izgubio brodovlje potučen od iskusne hrvatske mornarice te kako su hrvatski ratnici osokoljeni uspjehom konačno porazili Mongole i na kopnu. Na samoj pjesko-vitoj obali, pretpostavka je kod virskog Školjića, došlo je do bitke opisane u Paškoj ispravi. Povjesničar Antoljak se s pravom pita: «Nego zašto je tako Paška isprava opširno iskićena detaljnim opisom bitke kod Vira?» Potom i zaključuje kako je njezin sastavljač, prepošt Smaragd u ime kralja Bele IV. bio u pratnji dvorskog kancelara Benedikta te s njim bježao po Dalmaciji, a onda i prema sjeveru osobno doživjevši

bitku kod Vira s Mongolima, a utiska bitke i proživljenih dramatičnih prizora nije se tako lako mogao osloboditi. Evo kako u Belino ime piše o prizorima iz bitke:«Mrtva tjelesa mongolskim streli-cama i mačevima ubijenih junaka ležahu oko mene nagomilana kao zid i ograda i to u tolikom broju da nisam mogao ni naprijed ni natrag uzmaknuti, nadajući se pomoći je-dino od Boga». Razbijeni Mongoli umakli su potom u unutrašnjost prema izvoru rijeke Krke, odakle su prešli u Bosnu, Srbiju i Bugar-sku opustošivši sve zemlje kroz koje su prolazili. Na hrvatsko tlo više nikad nisu zakoračili.

Mongolska vojska najsavršeniji je ratni stroj srednjega vijeka. U vrijeme kada su europski vitezovi ratovali na pre-thodno dogovorenim mjestima i gu-bili se zbog slaba izviđanja, primjerice još 1422. godine Poljaci ne mogu pronaći teutonske vitezove s kojima su se htjeli sukobiti, mongolski su

izviđači proučavali sve: prohodnost terena, broj neprijatelja, stanje utvrda, količinu hrane, položaj, mogućnosti manevra suparnika, itd. A taktičke zamisli, s kojima se mogu mjeriti je-dino sjevernoamerički Indijanci, koje uključuju iznenađenje, prikradanje, zasjede, lažne napade s manjim brojem snaga i munjeviti, iznenadni udar s većim snagama - provođene su uz željeznu disciplinu. Komunikacija među jedinicama, koje su bile sastavljene od brojnih plemena mongolskog i turskog podrijetla, bila je savršeno organizira-

na sustavom zastavica. Najbolji primjer mongolske organiziranosti i munjevito-sti trodnevna je akcija kojom je na tri različite fronte međusobno udaljene više od osamsto kilometara razbijena ne samo ugarska obrana, nego i svi njezini saveznici. Jedna od najvažnijih vrlina mongolske vojske svakako je bila dodjeljivanje zapovjednih mjesta prema vojničkim sposobnostima, a ne prema rođenju ili titulama. Europski način ratovanja nije bio dorastao brzim napadima konjaničkih naroda s takvom organizacijom.

Kralj Bela IV. iz dinastije Arpadovića sin je kralja Andrije II. i Gertrude od Andechs-Merana. Bela je dokinuo zaseb-nu krunidbu za hrvatskog i za ugarskog vladara, te se prvi okrunio jednom krunom za hrvatsko-ugarskog kralja. U želji da ojača kraljevsku vlast brzo je ušao u sukob s plemstvom. U to je doba bio običaj da velikaši u kraljevoj prisut-nosti sjede, što je Bela zabranio svima izuzev biskupima i najvišim državnim dužnosnicima. Naredio je da svi moraju predati pisane molbe i čekati rješenje, a ne kao dotad usmeno izlagati svoje slučajeve i odmah tražiti rješenje, čime je planski uvrijedio i ponizio velikaše obzirom kako je tada čak i među ple-mstvom vladala velika nepismenost. Kako su Mongoli zimi 1242. godine prešli Dunav i Dravu te poharali Ugarsku i Hrvatsku, Bela je pred njima pobjegao u Dalmaciju i sklonio se u utvrđene gra-dove koje Mongoli nisu uspjeli zauzeti. Nakon odlaska Mongola, država je bila poharana ratnim razaranjima, kugom i gladi. Bojeći se nove mongolske prov-ale, i uvidjevši kako su utvrđeni gradovi

jedina prava zaštita za stanovništvo kraljevstva, počeo je podizati gradove, a kako bi ponovno oživio opustjelu zemlju poticao je useljavanje stranaca kojima je dijelio povlastice. Većinom, to su bili Nijemci. Počeo je i razvoj gradova, koji su kraljevim povlasticama postali slo-bodni kraljevski gradovi, te dobili pravo da sami biraju svoju upravu.

Mongolska vojska

Ugarsko-hrvatski kralj Bela IV.Što je bilo kasnije?

Ponovno rođena virska tradicija

virski ljudi siječanj 2008.22

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća sve pomalo odlazi u zaborav: staro virsko kolo i pjesme, nekad sastavni dio zabave generacije Virana, kao da poprimaju tonove sa starih razglednica. Nove virske generacije na sve življem i stanovništvom brojnijem otoku imaju druge, novim duhom vremena uvjetovane interese.Pa, ipak, za one najmlađe se u 80-ima osniva folklorna sekcija i tamburaški zbor. I one starije Viranke pokušavaju se okupiti za izvorni virski folklor, u početku bez puno uspjeha, da bi napokon za vir-sku feštu 1997. godine folklorna skupina obučena u staru nošnju po prvi puta sudjelovala u procesiji. «Sveti Ivane čuvaj Virsko ime, Sveti Jure i ti zajno s njime. Zvone zvona s našega zvonika, Moj Viru ti si naša dika. Najdraža mi moja Dalmacija» - čuje se opet, kao u tradicijsko doba. Zaigrano je kolo oživjelo stare pjesme i navike. Već sljedeće godine osnovano je Kulturno umjetničko društvo «Sveti Ivan». Danas, gotovo 30 godina nakon prvih pokušaja i 10 godina od osnutka, virski

KUD Sveti Ivan

Nastavak na str. 24.

23

Gotovo 30 godina nakon prvih pokušaja i 10 godina od osnutka, virski KUD je s četrdesetak članova u dvije sekcije nikad brojniji i uspješniji

30 vir iz prošlosti siječanj 2008.

Kronika

Godine 1824. IZRAĐEN KATASTAR ZA VIR

Nekoliko godina nakon uspostave austrijske uprave u Dalmaciji, u prosincu 1817. godine iz-dana je carska naredba o mjerenju nekretnina radi utvrđivanja katastarskog stanja. Bila je to prva katastarska izmjera Dalmacije u svrhu utvrđivanja porezne osnove. Dvije godine nakon proglasa od baruna Franje Tomašića, upravitelja za Dalmaciju, izrađen je katastar za općinu Vir pod nazivom Croquis di Pontadura. Vir tako poprima stvarne obrise otoka u čijem je sastavnom dijelu i otočić Školjić u Privlačkom gazu. Katastarski je otok podijeljen na šesnaest zona.

Godine 1967. i 1981. VIRANI DOBILI «PLAVU VRPCU»

Da su Virani bili vrsni pomorci govore i dva događaja zbog kojih su Ivan Budija i Mladen Vučetić nagrađeni «Plavom vrp-com Vjesnika» koja se dodjeljuje za podvige u pružanju pomoći i spašavanju na moru. Prvo je Budija, zvani Ivica Radin, 1966. godine u noći s 4. na 5. studenog s posadom svjetionika i obitelji u velikom nevremenu uspio održati svjetionik Porer na najjužnijem istarskom rtu u funkciji, za što je nagrađen «Vjesnikovim» priznanjem sljedeće godine, da bi 1981. godine kapetan duge plovidbe Vučetić dobio pojedinačni trofej «Plava vrpca Vjesnika» za izvanrednu odlučnost i hrabrost. On je unatoč izričitoj zabrani lučkih vlasti samoinicijativno isplovio iz genovske luke izbjegavajući katastrofu uzrokovanu udarom groma, koji je izazvao snažnu eksploziju i požar na japanskom tankeru «Kokuyoh Mar» svega 20 metara od veza na kojemu je Vučetićev brod završavao iskrcaj nafte.

Iako su radovi započeli još u prosincu prošle godine, i prvi siječanjski dani 2008. prošli su za tvrtku «Vir održavanje» u punom radnom pogonu. Uredio se prostor oko Općine, ukrasio nasadima i cvijećem, ograđene su i zaštićene palme, otvorio se prolaz prema školi i zgradi općine sa strane ceste, a s druge strane postav-ljena su nova lijepa rasvjetna tijela, da bi se u prvim hladnim danima siječnja počelo i s postav-ljanjem kabela te uređenjem same obale.

U siječnju 2008. UREĐENJE OTOKA

Tradicionalni blagdanski domjenak u općini Vir za zaposlenike Općine te sve Virane dobre volje ove je godine pohodio najveći broj virskih duša: njih više sto-tina nakrcalo je općinsku vijećnicu, atrij i prostor pred zgradom. Prije nego se stalo častiti s bogate blagdanske trpeze, svima se obratio i zahvalio načelnik Općine Vir Kristijan Kapović istaknuvši vrijednost gotovo 29 milijuna kuna «teškog» novog općinskog proračuna i najavivši skori početak radova na novom vrtiću. Bla-goslov svima koji rade i posjećuju Općinu dao je virski župnik don Stjepan Vinko, nakon čega je uslijedila pjesma i veselje koje je predvodio neizostavni Bepo Matešić.

Pivalo se u blagdansko vrijeme, i to širom Zadarske županije. Deveteročlana klapa «Vir» u sastavu Marino Rukavina, Frane Rudić, Dino Bašić, Dragutin Rudić, Nino Dražević, Luka Škulić, Ante Gospić, Roko Pešušić i Elvis Juko s voditeljicom Ivom Mustać-Klarić, nastupila je tijekom prosinca prošle godine na Badnjak u Viru, potom u Novalji i Vrsima, a 21. prosinca u Gradskoj loži u Zadru na zajedničkom klapskom božićnom susretu.

Prijateljska nogometna utakmica momčadi «Lozica» i vete-rana «Mornara» završila je upravo prijateljski, s miroljubivih i efikasnih 4-4. Na umjetnom travnjaku u Zadru, do igrališta u Stanovima, gledali smo živu i pomalo tvrdu utakmicu sve dok Lozičani nisu poveli 1-0. Poslije se otvorilo, rekli bi sportski komentatori, o čemu svjedoči ukupno osam zgoditaka na utakmici. Ovakvi će susreti postati tradicionalni, kažu nam virski nogometaši.

U prosincu 2007. REMI «LOZICA» I «MORNARA»

U prosincu 2007. PIVALA JE KLAPA «VIR» U prosincu 2007.

DOMJENAK U OPĆINI

31