VAŽNOST INCOTERMS KLAUZULA U POSLOVANJU ...bib.irb.hr/datoteka/887139.Vanost_Incoterms_klauzula_u...otpremnike. Incoterms klauzule od izrazitog su značaja za vanjskotrgovinsko poslovanje

Sveučilište u Zagrebu

Ekonomski fakultet

Diplomski sveučilišni studij poslovne ekonomije – Trgovina

VAŽNOST INCOTERMS KLAUZULA U POSLOVANJU

MEĐUNARODNOG OTPREMNIČKOG PODUZEĆA

Diplomski rad

Ana Krepelnik

Zagreb, srpanj, 2017.

Sveučilište u Zagrebu

Ekonomski fakultet

Diplomski sveučilišni studij poslovne ekonomije – Trgovina

VAŽNOST INCOTERMSKLAUZULA U POSLOVANJU


THE IMPORTANCE OF INCOTERMS IN FREIGHT

FORWARDER BUSINESS

Diplomski rad

Ana Krepelnik, 0067413830

Mentor: Doc.dr.sc. Dora Naletina

Zagreb, srpanj, 2017.

VAŽNOST INCOTERMS KLAUZULA U POSLOVANJU


SAŽETAK

Incoterms klauzule donijela je Međunarodna trgovinska komora, a cilj im je ubrzavanje i

olakšavanje poslovanja svih subjekata u međunarodnoj razmjeni, uključujući i međunarodne

otpremnike. Incoterms klauzule od izrazitog su značaja za vanjskotrgovinsko poslovanje i za

poslovanje otpremničkih poduzeća. Ciljevi ovog rada su istražiti važnost primjene Incoterms-

a u odabranim međunarodnim otpremničkim poduzećima, njihovu razinu samostalnosti

prilikom odabira najpovoljnijeg termina te prikazati njihovo mišljenje i stavove o Incoterms

terminima. Rezultati provedenog primarnog istraživanja pokazuju kako Incoterms termini

imaju vrlo važnu ulogu u poslovanju međunarodnih otpremničkih poduzeća, ali i da je

savjetodavna uloga pri izboru samog termina još uvijek nedovoljno zastupljena. Kao izvor

grešaka kod primjene navodi se nedovoljna educiranost kupaca i prodavatelja. Hrvatski

otpremnici izrazito su zadovoljni s Incoterms 2010 terminima te ne pronalaze veće

nedostatke. U praksi najčešće koriste one termine koji su namijenjeni za bilo koju vrstu

transporta.

Ključne riječi: Incoterms, kupoprodajni ugovor, međunarodni otpremnik, kupac, prodavatelj

ABSTRACT

The Incoterms clauses were issued by the International Chamber of Commerce and their aim

is to accelerate and extenuate the operations of all subjects in international trade, including

international freight forwarders. Incoterms clauses are of great importance for foreign trade

and for the operation of freight forwarders. The objectives of this paper are to investigate the

importance of Incoterms in selected international freight forwarding companies, their level of

independence when choosing the most appropriate term and to present their opinions and

attitudes about Incoterms terms. The results of the primary research show that Incoterms

terms play a very important role in the operations of international freight forwarders, but also

that the advisory role in choosing the term itself is still inadequate. As the source of errors in

application, there is a lack of education of buyers and sellers. Croatian freight forwarders are

extremely satisfied with Incoterms 2010 terms and do not find any major shortcomings. In

practice, they use the terms that are intended for any type of transport the most.

Keywords: Incoterms, purchase contract, international freight forwarder, buyer, seller

Sadržaj

1. UVOD .................................................................................................................................... 1

1.1. Predmet i cilj rada ............................................................................................................ 1

1.2. Izvori podataka i metode prikupljanja ............................................................................. 1

1.3. Sadržaj i struktura rada .................................................................................................... 2

2. INCOTERMS KLAUZULE .................................................................................................. 3

2.1. Općenito o Incoterms klauzulama ................................................................................... 3

2.2. Donošenje i revidiranje klauzula ..................................................................................... 5

2.3. Incoterms 2010 .............................................................................................................. 10

2.3.1. Franko tvornica ....................................................................................................... 12

2.3.2. Franko prijevoznik .................................................................................................. 13

2.3.3. Vozarina plaćena do ................................................................................................ 14

2.3.4. Vozarina i osiguranje plaćeni do ............................................................................. 14

2.3.5. Isporučeno na terminal ............................................................................................ 16

2.3.6. Isporučeno na mjesto .............................................................................................. 17

2.3.7. Isporučeno ocarinjeno ............................................................................................. 18

2.3.8. Franko uz bok broda ............................................................................................... 20

2.3.9. Franko brod ............................................................................................................. 21

2.3.10. Trošak i vozarina ................................................................................................... 22

2.3.11. Trošak, osiguranje i vozarina ................................................................................ 23

2.4. Odnos Incoterms klauzula i drugih ugovora .................................................................. 25

3. MEĐUNARODNO OTPREMNIČKO PODUZEĆE .......................................................... 28

3.1. Definiranje međunarodnog otpremničkog poduzeća ..................................................... 28

3.2. Funkcije otpremništva u vanjskotrgovinskom i prometnom sustavu ............................ 30

3.3. Poslovi međunarodnog otpremničkog poduzeća ........................................................... 32

3.4. Organizacije otpremnika i pravna regulativa otpremničkog poslovanja ....................... 36

3.4.1. Udruživanje i organizacije međunarodnih otpremnika ........................................... 36

3.4.2. Pravni okvir međunarodnog otpremništva u Republici Hrvatskoj.......................... 38

3.5. Uloga otpremnika u primjeni Incotermsa ...................................................................... 41

4. ISTRAŽIVANJE VAŽNOSTI PRIMJENE INCOTERMS KLAUZULA U POSLOVANJU

OTPREMNIČKOG PODUZEĆA ............................................................................................ 43

4.1. Metode istraživanja ........................................................................................................ 44

4.2. Instrumenti istraživanja ................................................................................................. 45

4.3. Rezultati istraživanja ..................................................................................................... 45

4.3.1. Rezultati istraživanja u poduzeću Lagermax AED Croatia d.o.o. .......................... 45

4.3.2. Rezultati istraživanja u poduzeću Trast d.d. ........................................................... 47

4.3.3. Rezultati istraživanja u poduzeću ECO DIES d.o.o. .............................................. 48

4.4. Ograničenja i preporuke za buduća istraživanja ............................................................ 50

5. ZAKLJUČAK ...................................................................................................................... 51

POPIS LITERATURE ............................................................................................................. 53

POPIS SLIKA .......................................................................................................................... 56

POPIS TABLICA ..................................................................................................................... 57

PRILOZI ................................................................................................................................... 59

ŽIVOTOPIS ............................................................................................................................. 88

1

1. UVOD

1.1. Predmet i cilj rada

Međunarodna trgovinska komora donijela je i redovito revidira pravila za tumačenje

trgovinskih termina kod sklapanja kupoprodajnih ugovora što omogućuje jednostavnije i lakše

određivanje granica prava, obveza i odgovornosti subjekata tih ugovora. Ta standardizirana

pravila nazivaju se Incoterms klauzulama i omogućuju brže i lakše sklapanje ugovora,

odnosno ubrzavaju i olakšavaju poslovanje svih subjekata u međunarodnoj razmjeni, što

uključuje i međunarodna otpremnička poduzeća. Spomenute klauzule od izrazitog su značaja

za vanjskotrgovinsko poslovanje i za poslovanje otpremničkih poduzeća. Međunarodni

otpremnici su posrednici između kupaca i prodavatelja, odnosno u slučaju međunarodne

trgovine, između izvoznika i uvoznika te specijalizirani stručnjaci u tom području što im

omogućava bolji uvid i veća znanja u sve aspekte međunarodne trgovine i kupoprodajnih

ugovora, a samim time i široko znanje kada je riječ o Incoterms klauzulama.

U ovom radu objašnjavaju se Incoterms klauzule, pojam međunarodnih otpremničkih

poduzeća te poveznica između tih dvaju pojmova, odnosno prikazuju se važnost primjene tih

standardiziranih pravila u otpremničkom poslovanju.

Ciljevi rada su, kroz istraživanje, utvrditi stav odabranih međunarodnih otpremničkih

poduzeća o trenutnim Incoterms 2010 paritetima, koja je važnost Incotermsa u njihovom

poslovanju te koliko su isti zadovoljni, ne samo korištenjem, već i znanjem sudionika,

načinom prenošenja znanja o paritetima te svojom ulogom prilikom njihovog ugovaranja.

1.2. Izvori podataka i metode prikupljanja

Prilikom izrade teorijskog dijela diplomskog rada, a s ciljem objašnjenja pojmova

međunarodnog otpremničkog poduzeća i Incoterms klauzula korišteni su sekundarni podaci iz

različitih knjiga, znanstvenih članaka i web izvora. Isti su analizirani metodom deskripcije,

analize, sinteze te metodom generalizacije. Za potrebe prikupljanja primarnih podataka

provedeno je kvalitativno istraživanje, a kao instrument je korišten podsjetnik za dubinski

intervju.

2

1.3. Sadržaj i struktura rada

Rad je podijeljen u 5 poglavlja.

Prvo poglavlje je uvod u rad u kojem se opisuju korištene metode istraživanja te izvori

podataka u radu, kao i ciljevi rada te struktura rada.

Drugo poglavlje kroz četiri potpoglavlja definira pojam Incoterms klauzula, prikazuje

povijesni razvoj kroz sva revidiranja klauzula od 1936. kada su prvi put donijete do 2010.

kada su posljednji put mijenjane. Također se detaljno razrađuje svaki pojedini paritet te se

poglavlje zaključuje osvrtom na povezanost Incoterms klauzula i drugih ugovora, kao što su

ugovor o prijevozu i ugovor o otpremi.

Treće poglavlje razrađeno je u pet potpoglavlja kroz koje se daje uvid u pojam međunarodnog

otpremničkog poduzeća, definiranje šest osnovnih funkcija međunarodnog otpremnika te

razrada otpremničkih poslova. Nadalje, u četvrtom potpoglavlju, daje se uvid u organizacije

međunarodnih otpremničkih poduzeća u Republici Hrvatskoj te u međunarodni savez

špediterskih udruženja FIATA. U drugom potpotpoglavlju objašnjena je pravna regulativa

kroz zakone, pravne akte, uredbe i konvencije. Poglavlje završava objašnjavanjem uloge

otpremnika u primjeni i ugovaranju Incoterms klauzula.

Četvrto poglavlje odnosi se na istraživanje provedeno u odabranim otpremničkim poduzećima

te je podijeljeno na četiri potpoglavlja. U prvom je prikazana metoda provedenog istraživanja

dok drugo potpoglavlje objašnjava koji je instrument istraživanja korišten. Treće potpoglavlje

daje uvid u rezultate istraživanja raspoređene u tri potpotpoglavlja od kojih se svako odnosi

na pojedino otpremničko poduzeće u kojem je istraživanje provedeno. Četvrto potpoglavlje

postavlja smjernice za daljnja istraživanja te objašnjava koja su ograničenja istraživanja

provedenog u svrhu izrade ovog rada.

U zadnjem, odnosno petom poglavlju iznosi se zaključak.

3

2. INCOTERMS KLAUZULE

2.1. Općenito o Incoterms klauzulama

Incoterms termini su međunarodna pravila kojima se tumače trgovinski termini, a donosi ih

Međunarodna trgovinska komora (ICC – Internacional Chamber of Commerce, N/A).

„Pojam Incoterms dolazi od engleskog naziva International Commercial Terms, odnosno

punog naziva ICC offical rules for the interpretation of trade terms, što prevedeno na hrvatski

jezik znači Pravila tumačenja trgovinskih termina Međunarodne trgovinske komore“

(Zelenika, Pavlić i Zelenika, 2003: 174).

„Kako bi zaštitila svoje intelektualno vlasništvo, ICC je registrirala Incoterms® kao zaštitni

znak. Dakle, ispravna referenca više nije Incoterms 2010, već Incoterms® 2010“ (Ramberg,

2011: 423).

„Iako ICC potiče upotrebu Incoterms® pravila od strane trećih osoba u ugovorima o

kupoprodaji, brine se o sigurnosti svog zaštitnog znaka i vlasništva nad autorskim pravima

radi osiguranja cjelovitosti i pravilnog upotrebljavanja samih pravila. ICC štiti naziv

"Incoterms" i logotip Incoterms®2010 kao zaštitni znak kako bi pomogao trgovačkoj

zajednici identificirati službene i autentične ICC proizvode i usluge vezane uz Incoterms®

pravila“ (International Chamber of Commerce – ICC, N/A).

Pariteti su nastali prije više od 60 godina kao odgovor na sve veće procese globalizacije kako

bi se pružila jednostavnija i pouzdana regulacija odnosa sudionika međunarodne razmjene.

„Pravna pravila Incoterms-termina direktno uređuju odnose između izvoznika (tj.

prodavatelja) i uvoznika (tj. kupca) te stvaraju pravni okvir za sklapanje određenih ugovora i

uređivanje poslovnih odnosa aktivnih sudionika (osim uvoznika i izvoznika) u sustavu

međunarodne razmjene“ (Zelenika, 2002: 15).

Incoterms termini, prema tome, ne mogu se poistovjetiti s transportnim klauzulama zbog toga

što uređuju odnose na temelju kupoprodajnog ugovora, odnosno između kupca i prodavatelja,

a ne na temelju ugovora o prijevozu. Oni indirektno utječu, odnosno stvaraju pravni okvir za

reguliranje odnosa između izvoznika, uvoznika, otpremnika, osiguravatelja, skladištara i

4

prijevoznika. Također, Incoterms klauzule uređuju mnoge, ali ne i sve pravnoekonomske

aspekte poslovanja na temelju kupoprodajnih ugovora.

„Pravila Incoterms-termina uređuju razne odnose između prodavatelja (tj. izvoznika) i kupaca

(tj. uvoznika), primjerice: obvezu prodavatelja da robu stavi na raspolaganje kupcu ili da je

preda preko prijevoznika ili isporuči na odredište, luku iskrcaja te kada rizik prelazi s

prodavatelja na kupca. Incoterms-termini sadrže i pravila o obvezama obavljanja radnji u

carinskim postupcima pri izvozu i uvozu robe, o obvezama plaćanja vozarine, premije

osiguranja, carine i carinskih pristojbi, o obvezama pakiranja robe, o obvezama prodavatelja

da isporuči robu, o obvezama kupca da preuzme robu, o obvezama pribavljanja potrebnih

dokumenata, o obvezama podjele troškova između prodavatelja i kupca, o obvezama

pravodobnog obavještavanja ugovornih stranaka“ (Zelenika, 2002: 17).

„Osnovna je svrha Incotermsa osigurati prodavateljima (izvoznicima) i kupcima (uvoznicima)

u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora primjereno reguliranje pravnih i ekonomskih

odnosa, da bi u tijeku nastanka svojih obveza, prava i odgovornosti potpuno isključili

nesporazume, pogrešno tumačenje odredaba kupoprodajnih ugovora, a time i štetne

posljedice“ (Zelenika, Pavlić i Zelenika, 2003: 175).

Incoterms pravila postala su bitan dio provođenja trgovinskih operacija. Inkorporirana su u

mnoge ugovore o kupoprodaji širom svijeta te stavljena na raspolaganje svima onima koji bi

od njih mogli imati koristi, kao što su: uvoznici, izvoznici, prodavatelji, kupci, osiguravatelji,

špediterska poduzeća, prijevoznici, pravnici i drugi (International Chamber of Commerce –

ICC, N/A).

„Danas, kada se teži ostvarenju konkurentskih prednosti na tržištu pružanjem racionalne

proizvodnje usluga, kada se sve više primjenjuju suvremene tehnologije transporta da bi se

dostavio pravi proizvod/usluga u pravo vrijeme i na pravome mjestu kako to kupac želi,

veoma značajnu ulogu imaju Incoterms-termini koji unaprijed točno definiraju koja prava i

koje obveze ima kupac, a koja prodavatelj“ (Zelenika, Pavlić i Zelenika, 2003: 175).

5

2.2. Donošenje i revidiranje klauzula

„Istraživanje koje je provela Međunarodna trgovačka komora 1920. – ih godina pokazalo je

da nema jedinstvenog ili univerzalnog razumijevanja trgovinskih pojmova među trgovcima.

Uvjeti trgovanja tumačeni su različito u različitim zemljama, različitim trgovinskim

sustavima, pa čak i od jedne do druge luke zbog različitih praksi i običaja koji postoje na

različitim mjestima“ (Coetzee, 2010: 174).

Iz tog razloga, Međunarodna trgovinska komora u Parizu donosi prvu verziju Incoterms

pravila 1936. godine. Nakon prve verzije klauzula, Međunarodna trgovačka komora revidirala

ih je 7 puta: 1953. kao posljedica rasta važnosti željezničkog transporta, 1967. kada se

ispravljaju pogrešne interpretacije, 1976. zbog napretka u zračnom prometu, 1980. kada

počinje bujati promet, odnosno prijevoz robe kontejnerima, 1990. je napravljana potpuna

revizija klauzula, 2000. zbog izmjena obveza carinjenja i 2010. kao odraz suvremene trgovine

(International Chamber of Commerce – ICC, N/A).

Iako se prema godinama revizija Incoterms pravila može zaključiti kako se one odvijaju u

desetogodišnjim razmacima, nisu godine važne za revidiranje postojećih pravila već napredak

u transportnim tehnologijama, odnosno revidiranje klauzula je potrebno kada dođe do bitnog

razvoja i napretka koji se više ne može pratiti postojećim klauzulama.

„Vrijednost Incoterms pravila kao izraza međunarodne trgovačke prakse bila bi ugrožena

čestim promjenama zbog nekih manjih razloga kako bi ih učinili lakšim za čitanje ili kako bi

razjasnili nekoliko točaka od manje važnosti. Revizija Incoterms klauzula stoga zahtijeva da

se nešto važno dogodi u komercijalnoj praksi“ (Ramberg, 2011: 8).

Prva standardizacija pravila, odnosno Incoterms iz 1936. godine određena su na temelju

prilika i načina obavljanja trgovinskog poslovanja u to doba. „U to vrijeme, trgovinski

pojmovi koji uključuju prijevoz robe usmjereni su na prijevoz morskim putem i reflektiraju

uporabu pojmova FAS, FOB, C&F (kasnije će se preimenovati CFR), CIF, Ex Ship, Ex Quay

(poslije DES, DEQ)“ (Ramberg, 2008: 36).

Iako se javljala potreba, zbog povećanog razvoja i korištenja kontinentalnog prometa,

posebice željezničkog, revizija Incotermsa ometena je zbog Drugog svjetskog rata te je

donijeta tek 1953. godine. „U željezničkom prometu, prodavatelj se često obvezuje da će

organizirati prijevoz na isti način kao i kod klauzule FOB. Godine 1953., u tu svrhu dodane su

6

dvije trgovinske klauzule: FOR i FOT ("Free on Rail" i "Free on Truck")“ (Ramberg, 2011:8).

Prema podacima ICC- a, uvodi se i treća klauzula – DCP (Delivered Costs Paid). Također,

donijeta je odluka da se revizije Incoterms klauzula određene godine počinju označavati tom

godinom, stoga Incoterms pravila revidirana 1953. godine postaju Incoterms 1953.

Slijedeća revizija 1967. godine bavila se pogrešnim tumačenjem prethodne verzije te su

dodane dvije klauzule koje su se odnosile na isporuku: DAF – isporučeno na granici i DDP –

isporučeno na odredištu (International Chamber of Commerce – ICC, N/A).

1976. godine postojeći Incotermsi nadopunjuju se još jednom klauzulom. Zbog povećanog

opsega zračnog prijevoza, uvodi se klauzula FOB Airport.

Prema izvještaju profesora Jana Ramberga, razvojem kontejnerskog prijevoza dobara, ograda

broda više nije mogla biti kritična točka kod FOB, C&F i CIF pariteta kada je riječ o

funkcijama, trošku i riziku. Također, teretnica kao dokaz da je roba utovarena na brod više

nije bila dovoljna, s obzirom na to da se roba nije direktno ukrcavala već je korišten

prijevoznik. Dodatan razlog za reviziju Incoterms klauzula iz 1976. godine jest, uz pojavu

multimodalnog transporta, razvoj RO-RO tehnologije (Coetzee, 2010: 181). Incoterms 1980

sadržavao je četrnaest klauzula: EXW, FOR/FOT, FAS, FOB, C&F, CIF, EXS, EXQ, DAF,

DDP, FAO, FCR, DCP i CIP (Zelenika, 1996: 404).

Incoterms 1980 bili su u upotrebi sve do 1990. godine kada je napravljena potpuna revizija

klauzula. Dva su osnovna razloga za reviziju 1990. godine: ne prilagođenost UN/EDIFACT

standardu te razvoj suvremene tehnologije transporta (kontejnerizacija, RO-RO, FO-FO, LO-

LO, huckepack i bimodalna tehnologija) (Zelenika, Pavlić i Zelenika, 2003: 176).

„Incoterms 1990 ojačao je ulogu Free Carrier termina te je kraticu FRC zamijenio kraticom

FCA. FCA termin prilagođen je svim vrstama prijevoza bez obzira na vrstu prijevoznih

sredstava i kombinaciju različitih prijevoznih sredstava u multimodalnom prijevozu. To je

dovelo do ukidanja onih termina koji su uređivali prijevoz robe zrakom i željeznicom (FOR,

FOT, FOB Airport)“ (Jurić i Mihić, 2012: 359). U Tablici 1 prikazane su 4 skupine Incoterms

1990 klauzula .

7

Tablica 1. Skupine Incoterms 1990 klauzula

SKUPINA

TERMINA

KRATICA ENGLESKI NAZIV HRVATSKI NAZIV

E – OTPREMA ROBE EXW EX WORKS FRANKO TVORNICA

F – PRIJEVOZ NIJE

PLAĆEN

FCA FREE CARRIER FRANKO

PRIJEVOZNIK

FAS FREE ALONGSIDE

SHIP

FRANKO UZ BOK

BRODA

FOB FREE ON BOARD FRANKO BROD

C – PRIJEVOZ JE

PLAĆEN

CFR COST AND FREIGHT CIJENA I VOZARINA

CIF COST, INSURANCE

AND FREIGHT

CIJENA,

OSIGURANJE I

VOZARINA

CPT CARRIAGE PAID TO VOZARINA

PLAĆENA DO

CIP CARRIAGE AND

INSURANCE PAID

TO

VOZARINA I

OSIGURANJE

PLAĆENI DO

D – PRISPIJEĆE

ROBE

DAF DELIVERED AT

FRONTIER

ISPORUČENO

GRANICA

DES DELIVERED EX

SHIP

ISPORUČENO

FRANKO BROD

DEQ DELIVERED EX

QUAY

ISPORUČENO

FRANKO OBALA

DDU DELIVERED DUTY

UNPAID

ISPORUČENO

NEOCARINJENO

DDP DELIVERED DUTY

PAID

ISPORUČENO

OCARINJENO

Izvor: Zelenika, R. (1996) Međunarodna špedicija: osnovni i specijalni poslovi, špediterovo

pravo, Incoterms 90, R.A.F.T.D., < Revised American Foreign Trade Definition>. Rijeka.

Ekonomski fakultet, str. 407

„Praksa je ukazala na potrebu daljnjeg usavršavanja i prilagođivanja Incoterms termina

potrebama suvremenoga prometa, pa je učinjena još jedna revizija i doneseni su novi

Incoterms termini – “Incoterms 2000.” koji se primjenjuju od 1. siječnja 2000. godine. I dalje

8

vrijede 13 klauzula (kao kod Incoterms 1990.) s kraticama koje nisu mijenjane. Promjene koje

su donesene, a značajne su za uvoznike i izvoznike, odnose se na: pojašnjenja na području

obveza utovara i istovara prema FCA terminu i na carinjenja i plaćanja carine prema FAS i

DEQ terminima“ (Zelenika, Pavlić i Zelenika, 2003: 176).

Zadnja revizija donijela je trenutno važeće Incoterms klauzule, odnosno Incoterms 2010.

„Međunarodna trgovačka komora tijekom 2010. godine pristupila je izmjenama i dopunama

Incoterms termina. Tako su Incoterms 2010 objavljeni 27. rujna 2010. godine, a stupili su na

snagu 1. siječnja 2011. godine. Novi Incoterms termini u značajnoj se mjeri razlikuju od

ranije verzije. Prva izmjena očituje se u tomu da sada umjesto 13 postoji 11 termina. To je

posljedica uvođenja dva nova termina DAT (Delivered at Terminal), koji je zamijenio ukinuti

DEQ termin i termina DAP (Delivered at Place) koji je zamijenio ukinute termine DAF, DES

i DDU. Druga novost očituje se u promjeni kategorizacije termina u dvije skupine, ovisno o

vrstama prijevoza u kojima se primjenjuju“ (Jurić i Mihić, 2012: 359).

U Tablici 2. Prikazana je usporedba zadnjih dviju verzija Incotermsa.

Tablica 2. Usporedba Incoterms 2000 i Incoterms 2010 termina

INCOTERMS 2000 INCOTERMS 2010

SKUPINA E EXW

BILO KOJI NAČIN

PRIJEVOZA

EXW

SKUPINA F

FAS FCA

FCA CPT

FOB CIP

SKUPINA C

CFR DAT

CIF DAP

CPT DDP

CIP

ZA PRIJEVOZ MOREM I

UNUTARNJIM VODAMA

FAS

SKUPINA D

DAF FOB

DES CFR

DEQ CIF

DDU

DDP

Izvor: Bergami, R. (2012) Incoterms 2010: The Newest Revision of Delivery Terms, Acta

Universitatis Bohemiae Meridionalis, 15(2), str. 36

9

Povijest Incotermsa, odnosno pregled svih istraživanja i revizija prikazan je na Slici 1.

Slika 1. Povijesni razvoj Incoterms klauzula

Izvor: ICC – International Chamber of Commerce, dostupno na: https://iccwbo.org/resources-

for-business/incoterms-rules/incoterms-rules-history/ [28.05.2017.]

S obzirom da se metode i tehnologije transporta i izvođenja trgovinskih operacija konstantno

mijenjaju, u planu je i slijedeća revizija klauzula koja bi trebala stupiti na snagu 2020. godine.

https://iccwbo.org/resources-for-business/incoterms-rules/incoterms-rules-history/https://iccwbo.org/resources-for-business/incoterms-rules/incoterms-rules-history/

10

2.3. Incoterms 2010

Glavna obilježja klauzula Incoterms 2010 su dodavanje dviju novih klauzula te smanjenje

broja klauzula na 11. Pariteti su raspoređeni u dvije skupine, ovisno o tome u kojim vrstama

prijevoza se primjenjuju. Također, bitno je napomenuti da od revizije 2010. godine, Incoterms

klauzule postaju pravila Međunarodne trgovačke komore za upotrebu domaćih i

međunarodnih trgovinskih termina, odnosno ne vežu se samo uz međunarodno poslovanje.

U Tablici 3. prikazana je klasifikacija Incoterms klauzula prema vrsti prijevoza.

Tablica 3. Klasifikacija Incoterms klauzula prema vrsti prijevoza

PRAVILA ZA BILO KOJI

NAČIN ILI NAČINE

PRIJEVOZA

EXW FRANKO TVORNICA

FCA FRANKO PRIJEVOZNIK

CPT VOZARINA PLAĆENA DO

CIP VOZARINA I OSIGURANJE PLAĆENI DO

DAT ISPORUČENO NA TERMINAL

DAP ISPORUČENO NA MJESTO

DDP ISPORUČENO OCARINJENO

PRAVILA ZA PRIJEVOZ

MOREM I UNUTARNJIM

VODAMA

FAS FRANKO UZ BOK BRODA

FOB FRANKO BROD

CFR TROŠAK I VOZARINA

CIF TROŠAK, OSIGURANJE I VOZARINA

Izvor: Hrvatska gospodarska komora i ICC Hrvatska (2010) Incoterms 2010. Pravila

Međunarodne trgovačke komore za upotrebu domaćih i međunarodnih trgovinskih termina.

Zagreb, str. 11

Za svaki paritet vrijede iste opće obveze prodavatelja i kupca, odnosno prodavatelj mora

pribaviti robu i račun u skladu s ugovorom o kupoprodaji, kao i sve druge dokaze o

usklađenosti koji su predviđeni ugovorom. Prema tim odredbama, kupac mora platiti cijenu

robe kako je to predviđeno ugovorom o kupoprodaji. Isto tako, sve isprave koje proizlaze iz

obaveza prodavatelja ili obaveza kupaca mogu biti u obliku jednakovrijednog elektronskog

zapisa ili postupka ako strane tako ugovore ili je tako uobičajeno (Na temelju: Hrvatska

gospodarska komora i ICC, 2010).

11

Spomenutih 11 pariteta ili većina njih, osim općih odgovornosti, imaju i slijedeća zajednička

obilježja:

1) ukoliko je prodavatelj pomogao kupcu ili kupac prodavatelju oko pribavljanja bilo

kakvih isprava i dozvola (npr. za izvoz) ili se radi o pružanju pomoći u vidu

informacija za pribavljanje istih, ili se pak radi o informacijama koje su kupcu

potrebne o sigurnosti (sigurnosno odobrenje za robu), dužni su jedan drugome svaki

takav trošak nadoknaditi,

2) kod klauzula kod kojih nema obveza sklapanja ugovora o prijevozu i/ili ugovora o

osiguranju vrijedi da ukoliko to kupac zatraži, prodavatelj mu mora, na njegov rizik i

trošak pomoći u vidu informacija koje su kupcu potrebne da pribavi osiguranje,

3) kupac može imati troškove koji su nastali jer je propustio preuzeti isporuku ili je

propustio dati obavijest prodavatelju (kupac mora kad god ima pravo odrediti vrijeme

unutar ugovorenog roka i/ili točku preuzimanja isporuke unutar ugovorenog mjesta ili

terminala, prodavatelju dati o tome odgovarajuću obavijest, a ukoliko ju propusti dati

onda snosi sve rizike za propast ili oštećenja robe od ugovorenog datuma ili isteka

datuma za isporuku, ako je roba određena kao ugovorena roba),

4) kod klauzula FCA, CPT, CIP, DAT i DAP (dakle svih iz ove grupe osim za EXW i

DDP) vrijedi da kupac mora platiti sve troškove obvezatnog pregleda prije otpreme,

osim kada pregled zahtijevaju države izvoza, a prodavatelj plaća troškove provjere

koji su potrebni za isporuku (npr. vaganje) i troškove pregleda prije otpreme koje

zahtijevaju tijela države izvoza,

5) prodavatelj će o svom trošku spakirati robu, a ukoliko kupac želi da njegova roba bude

spakirana na poseban način tada o tome mora obavijestiti prodavatelja prije sklapanja

ugovora o kupoprodaji (Kovač, 2012: 19-20).

Odabir ispravnog pariteta zahtjeva da se u obzir, između ostalih, uzmu i slijedeći elementi:

1. priroda robe: kontejnerska, proizvedeni proizvodi, rasuta roba, itd.;

2. prijevozna sredstva: pomorska, ne-pomorska ili multimodalna;

3. uvjeti plaćanja i zahtijevana dokumentacija koja je nametnuta ovim uvjetima;

4. sposobnost i učinkovitost s kojom prodavatelj ili kupac može izvršiti svoju obvezu o

isporuci ugovorene robe: netko će morati to učiniti, ali tko će to učiniti najjeftinije?

(Malfliet, 2011: 164).

12

Za primjenu pravila Incotermsa nove revizije potrebno je da ih stranke izričito ugovore.

Njihova se primjena ne pretpostavlja. Nije dovoljno u ugovoru navesti samo oznaku termina.

Uz naziv termina, potrebno je navesti: „Incoterms 2010“ (Lovrić, 2010: 307).

2.3.1. Franko tvornica

Ex Works ili Franko tvornica predstavlja minimalnu obvezu prodavatelja, odnosno

prodavatelj je ispunio svoju obvezu isporuke kada robu stavi na raspolaganje kupcu u svojim

prostorijama ili drugom imenovanom mjestu, kao što je radionica, tvornica, skladište i dr.

Roba nije utovarena niti izvozno ocarinjena (Malfliet, 2011: 165). Pravilo se može koristit za

bilo koji način prijevoza i prikladno je za domaću trgovinu, dok se kod međunarodne trgovine

savjetuje korištenje FCA klauzule (Hrvatska gospodarska komora i ICC, 2010: 19).

Obveze prodavatelja i kupca koje nastaju ugovaranjem EXW klauzule prikazane su u Prilogu

1.

Na Slici 2. prikazani su troškovi i rizik za kupca i prodavatelja kod ugovaranja klauzule

EXW.

Slika 2. Rizik i troškovi kod klauzule „Franko tvornica“

Izvor: ACEX Global Logistics Network, dostupno na:

http://www.acex.net/en/useful_information/ex_works_en.php [29.05.2017.]

http://www.acex.net/en/useful_information/ex_works_en.php

13

2.3.2. Franko prijevoznik

„Prema Free Carrier ili Franko prijevoznik klauzuli, osnovna je dužnost prodavatelja da robu

preda na prijevoz prijevozniku kojega je označio kupac u ugovorenoj točki u imenovanom

mjestu na ugovoreni datum ili ugovorenom roku. Obveza isporuke robe ispunjena je kada je

roba utovarena na prijevozno sredstvo koje je pribavio kupac, ako se isporuka obavlja u

prostorijama prodavatelja. U svakom drugom slučaju, onda kada je roba stavljena na

raspolaganje prijevozniku. Do predaje robe prijevozniku, nositelj je rizika za gubitak ili

oštećenje robe prodavatelj, a od toga trenutka kupac. To znači da kupac ima interes za

osiguranje robe za vrijeme njezina prijevoza. Pod pojmom prijevoznik valja podrazumijevati i

poduzetnika multimodalnog prijevoza (Multimodal Transport Operator)“ (Lovrić, 2010: 312).

Koje su to obveze prodavatelja, a koje kupca pri ugovaranju klauzule FCA, prikazano je u

Prilogu 2.

Na Slici 3. vidljiva je raspodjela troškova i rizika između prodavatelja i kupca kod ugovaranja

klauzule FCA.

Slika 3. Rizik i troškovi kod klauzule „Franko prijevoznik“


http://www.acex.net/en/useful_information/free_carrier_en.php [29.05.2017.]

http://www.acex.net/en/useful_information/free_carrier_en.php

14

2.3.3. Vozarina plaćena do

„Carriage Paid To ili Vozarina plaćena do... znači da prodavatelj isporučuje robu prijevozniku

ili drugoj osobi koju je imenovao prodavatelj u ugovorenom mjestu. Prodavatelj je dužan o

svom trošku pod uobičajenim uvjetima ugovoriti prijevoz robe do ugovorenog odredišta.

Rizik za gubitak ili oštećenje robe prelazi s prodavatelja na kupca u trenutku kada je roba

predana prvom prijevozniku. To znači da ovaj termin odvaja točku prijelaza rizika od točke

snošenja troškova prijevoza. Zbog toga je vrlo važno točno ugovoriti točku na kojoj prelazi

rizik kao i točku do koje prodavatelj snosi troškove prijevoza. Termin je prikladan za uporabu

u multimodalnim prijevozima. Kako je rizik za vrijeme prijevoza na kupcu, on ima interes

osigurati robu za vrijeme njezina prijevoza od početne do završne točke puta“ (Lovrić, 2010:

312-313).

Ugovaranjem klauzule CPT i kupac i prodavatelj stvaraju određene obaveze, a one su

prikazane u Prilogu 3.

Raspored troškova i rizik koji pada na kupca, odnosno na prodavatelja prikazani na Slici 4.

Slika 4. Rizik i troškovi kod klauzule „Vozarina plaćena do“


http://www.acex.net/en/useful_information/cpt_carriage_paid_to_en.php [30.05.2017.]

2.3.4. Vozarina i osiguranje plaćeni do

Carriage and Insurnce Paid, odnosno Vozarina i osiguranje plaćeni do je termin vrlo sličan

CPT-u, ali stavlja dodatnu obvezu prodavatelju na pribavljanje osiguranja tereta, odnosno

http://www.acex.net/en/useful_information/cpt_carriage_paid_to_en.php

15

robe, koje pokriva robu barem do dogovorene odredišne točke i udovoljava barem

minimalnom pokriću. Ukoliko kupac želi veće pokriće osiguranja, mora se izričito dogovoriti

s prodavačem ili ga samostalno pribaviti. Kupci ili prodavači mogu biti prisiljeni pribavljati

osiguranje u svojoj zemlji kako bi smanjili troškove u stranim valutama i/ili pružali potporu

domaćoj osiguravajućoj industriji. U takvim situacijama kupac može biti obvezan uvoziti po

CPT (ili FOB) klauzulama, dok bi prodavatelj mogao biti zakonski obvezan prodavati po CIP

uvjetima (Malfliet, 2011: 166).

Obveze kupca i prodavatelja na temelju klauzule CIF istovjetne su onima u klauzuli CPT, uz

iznimke kod A3 i B3 Ugovor o osiguranju te A6 i B6 Raspodjela troškova. Dio A3 odnosi se

na obvezu prodavatelja da o svom trošku pribavi osiguranje tereta s barem minimalnim

pokrićem, kako je to predviđeno Klauzulama (C) Institute Cargo Clauses ili nekim sličnim

klauzulama. Osiguranje mora biti sklopljeno s osiguravajućom kućom dobrog ugleda te kupcu

ili drugoj osobi koja ima interes nad robom dati pravo potraživanja izravno od osiguravatelja.

Na zahtjev kupca i uz pružene sve potrebne informacije, prodavatelj može, o trošku kupca,

dati dodatno pokriće. Osiguranje mora minimalno pokriti ugovorom predviđenu cijenu plus

10% i biti u valuti ugovora. Prodavatelj kupcu mora pribaviti policu osiguranja ili drugi dokaz

osigurateljnog pokrića te pružiti kupcu, na njegov zahtjev, rizik i trošak informacije koje su

kupcu potrebne kako bi ishodio bilo koje drugo osiguranje. Isto tako, kupac je dužan, na

prodavateljev zahtjev, dati sve informacije koje su prodavatelju potrebne kako bi ishodio

svako dodatno osiguranje. Kod raspodjele troškova, prodavatelj je dužan, uz sve troškove

navedene u Prilogu 3, snositi i troškove osiguranja, dok je kupac dužan snositi troškove

svakog dodatnog osiguranja koje je pribavljeno na njegov zahtjev (Hrvatska gospodarska

komora i ICC, 2010: 48-51).

Slika 5. pruža uvid u odnos troškova, rizika i osiguranja u sklopu pariteta CIF.

16

Slika 5. Rizik i troškovi kod klauzule „Vozarina i osiguranje plaćeni do“


http://www.acex.net/en/useful_information/carriage_and_insurance_paid_to_en.php

[30.05.2017.]

2.3.5. Isporučeno na terminal

„Delivered at Terminal, odnosno Isporučeno na terminal novi je termin u Incoterms 2010.

Isporuka robe i preuzimanje isporuke, prema ovom terminu, obavlja se u ugovorenom

odredišnom mjestu. Prodavatelj je dužan o svom trošku sklopiti ugovor o prijevozu do

imenovanog terminala u ugovorenoj luci ili odredišnom mjestu. Ugovoriti se može prijevoz

jednom vrstom prometa ili pomoću više njih – multimodalno. Stranke su dužne ugovoriti

terminal i, po mogućnosti, točku na tom terminalu za isporuku robe. Sve troškove potrebne za

dopremu robe do te točke, uključujući i iskrcajne troškove s prijevoznog sredstva, dužan je

snositi prodavatelj. Izraz «terminal» podrazumijeva ne samo kontejnerski terminal, nego i

obalu – gat, skladište, stovarište, container yard ili cestovni, željeznički ili zračni terminal.

Prodavatelj je ispunio ugovornu obvezu isporuke robe kupcu kada je, nakon iskrcaja s

prijevoznog sredstva, robu stavio na raspolaganje kupcu na ugovorenom terminalu u

ugovorenoj odredišnoj luci ili mjestu. Prodavatelj prema kupcu nema obvezu sklapanja

ugovora o osiguranju robe za vrijeme prijevoza, ali će normalno osigurati robu budući da je

on, a ne kupac, nositelj rizika za vrijeme prijevoza. Isporukom robe na odredišnoj točki, rizik i

dužnost snošenja daljnjih troškova prelazi s prodavatelja na kupca. Tada prelazi i interes za

osiguranje robe s prodavatelja na kupca. Izvozne je formalnosti dužan obaviti prodavatelj, a

uvozne, uz plaćanje carine, kupac – uvoznik“ (Lovrić, 2010: 313-314).

http://www.acex.net/en/useful_information/carriage_and_insurance_paid_to_en.php

17

Detaljno objašnjene obveze prodavatelja, odnosno kupca prikazane su u Prilogu 4.

Podjela rizika i troškova između prodavatelja i kupca ilustrirana je na Slici 6.

Slika 6. Rizik i troškovi kod klauzule „Isporučeno na terminal“


http://www.acex.net/en/useful_information/delivered_at_terminal_en.php [30.05.2017.]

2.3.6. Isporučeno na mjesto

„Delivered at Place ili Isporučeno na mjesto novi je termin u Incoterms 2010. Isporuka robe i

preuzimanje isporuke prema ovom terminu obavlja se u ugovorenom odredišnom mjestu.

Ugovor o prijevozu robe do odredišnog mjesta dužan je o svom trošku sklopiti prodavatelj.

Prodavatelj je ispunio ugovornu obvezu isporuke robe kupcu kada je robu stavio na

raspolaganje kupcu na pristiglom prijevoznom sredstvu, spremnu za istovar, nakon prispijeća

prijevoznog sredstva na ugovorenom mjestu u mjestu odredišta. Tada je kupac dužan preuzeti

isporuku robe. U tom trenutku prelazi rizik s prodavatelja na kupca, što znači i interes za

osiguranje. Kao i prema terminu DAT, strankama se preporučuje da što jasnije ugovore

mjesto – točku (place – point) unutar ugovorenog odredišnog mjesta. Izvoznik je obvezan

obaviti izvozne formalnosti i snositi troškove, a uvoznik je pri uvozu obvezan obaviti carinske

formalnosti i platiti carinske pristojbe" (Lovrić, 2010: 314).

Glavna razlika između pariteta DAT i DAP je u mjestu isporuke, dok se kod termina DAT

prodavatelj obvezuje robu, istovarenu s dolaznog prijevoznog sredstva, kupcu staviti na

http://www.acex.net/en/useful_information/delivered_at_terminal_en.php

18

raspolaganje u imenovanom terminalu, luci ili mjestu odredišta, kod termina DAP prodavatelj

je robu isporučio tek kada je robu stavio na raspolaganje kupcu na dolaznom prijevoznom

sredstvu spremnu za istovar u imenovanom mjestu odredišta. To znači da prema DAP

paritetu, prodavatelj mora o svom trošku, ugovoriti prijevoz robe do imenovanog mjesta

odredišta ili do ugovorene točke, ako takva postoji, u imenovanom mjestu odredišta. Ako

posebna točka nije ugovorena, niti je utvrđena praksom, prodavatelj može izabrati točku u

imenovanom mjestu odredišta koji mu najviše odgovara. Uz ostale, prodavatelj, na temelju

ugovora, snosi i troškove za sve pristojbe za istovar u mjestu odredišta, dok kupac snosi i

troškove istovara potrebne za preuzimanje robe s dolaznog prijevoznog sredstva u

imenovanom mjestu odredišta, osim ako ih temeljem ugovora snosi prodavatelj. Sve ostale

komponente obveza prodavatelja (A1, A2, A5, A7. A8, A9, A10) i kupca (B1, B2, B3, B4,

B5, B8, B9, B10) mogu se iščitati u Prilogu 4., koja se odnosi na paritet DAT (Hrvatska

gospodarska komora i ICC, 2010: 64-69).

Slika 7. prikazuje raspodjelu troškova i rizika između prodavatelja i kupca.

Slika 7. Rizik i troškovi kod klauzule „Isporučeno na mjesto“


http://www.acex.net/en/useful_information/delivered_at_place_en.php [30.05.2017.]

2.3.7. Isporučeno ocarinjeno

Delivered Duty Paid, odnosno Isporučeno ocarinjeno paritet je, u suštini isti kao i DAP, ali s

dodanom obvezom prodavatelja da ishodi sva službena ovlaštenja, obavlja sve carinske

http://www.acex.net/en/useful_information/delivered_at_place_en.php

19

formalnosti i plati sve carine, poreze i druge pristojbe koje se plaćaju po uvozu, uključujući

porez na dodanu vrijednost. Paritet DDP predstavlja maksimalnu obvezu za prodavatelja (za

razliku od EXW). Većina zemalja zahtijeva registraciju u zemlji uvoza kako bi se roba mogla

uvesti (i oduzeti porez na dodanu vrijednost koji se plaća pri uvozu). Naputak za korištenje

pariteta DDP stoga izričito navodi da se stranke savjetuju da ne koriste DDP klauzulu ako

prodavatelj ne može izravno ili neizravno dobiti odobrenje za uvoz. Ako stranke žele da

kupac snosi sve rizike i troškove uvoznog odobrenja, treba koristiti pravilo DAP. Ako je ipak

prodaja zaključena prema DDP paritetu, prodavatelj će imati interes za uvrštavanje klauzule

olakšice u kupoprodajni ugovor, koja mu omogućava odgodu datuma isporuke ili mu daje

pravo na raskid ugovora, ako ne bude u mogućnosti dobiti (čak i uz pomoć kupca) uvoznu

dozvolu ili odobrenje za uvoz. U suprotnom, prodavatelj će prekršiti ugovor jer je carinjenje

uvoza odgovornost prodavatelja pod DDP-om (Malfliet, 2011: 167-168).

Smatra se da je prodavatelj izvršio isporuku kada je robu, uvozno ocarinjenu, stavio na

raspolaganje kupcu na dolaznom prijevoznom sredstvu, spremnu za istovar u imenovanom

mjestu odredišta (Hrvatska gospodarska komora i ICC, 2010: 71).

Kao što se može primijetiti na Slici 8., kupac nema nikakvih troškova niti snosi rizik te je sav

taj teret prebačen na prodavatelja

Slika 8. Rizik i troškovi kod klauzule „Isporučeno ocarinjeno“


http://www.acex.net/en/useful_information/delivered_duty_paid_en.php [30.05.2017.]

http://www.acex.net/en/useful_information/delivered_duty_paid_en.php

20

2.3.8. Franko uz bok broda

FAS je skraćenica za Free Alongside Ship, odnosno, na hrvatskom, Franko uz bok broda.

„Prodavatelj isporuku robe obavlja u ukrcajnoj luci. On je dužan isporučiti robu tako da je

smjesti uz bok broda (plovila) na mjestu ukrcaja što ga je označio kupac (obala, teglenica) u

ugovorenoj ukrcajnoj luci. Prodavatelj prema kupcu nema obvezu sklopiti ugovor o prijevozu

robe morem. Ugovor o prijevozu sklapa kupac. Rizik za propast ili oštećenje robe prelazi na

kupca u trenutku kada je roba stvarno smještena uz bok broda. Od toga trenutka kupac snosi

sve troškove i rizike. Potrebno je da stranke što jasnije odrede točku za ukrcaj u ugovorenoj

ukrcajnoj luci, s obzirom na to da prodavatelj snosi sve troškove i rizike dopreme robe do te

točke. Ovaj termin nije prikladan kada se roba prevozi u kontejnerima. U takvu se slučaju

predaja kontejnera na prijevoz uobičajeno obavlja na kontejnerskom terminalu, pa je tada

prikladniji termin Free Carrier (FCA). Termin FAS obično se upotrebljava kada se prevoze

teški tereti (heavy-lift) i roba u rasutom stanju (bulk cargo). Prodavatelj prema kupcu nema

obvezu sklopiti ugovor o osiguranju robe za vrijeme prijevoza morem. Isporukom robe uz bok

broda rizik za propast ili oštećenje robe prelazi na kupca, pa on ima interes za osiguranje robe

za vrijeme prijevoza“ (Lovrić, 2010: 315).

Prilog 5. sadrži podatke o svim obvezama prodavatelja, odnosno kupca koje su dužni ispuniti

ugovaranjem pariteta FAS.

Kakva je raspodjela troškova i u kojoj točki dolazi do prijenosa rizika s prodavatelja na kupca,

ilustrira Slika 9.

21

Slika 9. Rizik i troškovi kod klauzule „Franko uz bok broda“


http://www.acex.net/en/useful_information/fas_free_alongside_ship_en.php [30.05.2017.]

2.3.9. Franko brod

„FOB (Free On Bord ili Franko brod) zahtijeva da prodavatelj isporuči robu na brod. Od tog

trenutka, kupac snosi sve troškove i rizike gubitka ili oštećenja robe. Prodavatelj je dužan

platiti izvozne pristojbe. Ovaj Incoterms pogodan je za prodavatelja, posebno onoga koji ne

može ponuditi pogodniji aranžman ili nema mogućnosti za transport i upravljanje rizikom

kada je riječ o operacijama na velikim udaljenostima. Budući da se FOB koristi u pomorskom

prijevozu, postoje dodatne klauzule vezane uz troškove ukrcaja robe na brod:

FIO (isporučitelj i primatelj prihvaćaju obvezu utovara i istovara robe na brod ili sa

broda)

FIOS (isporučitelj snosi troškove postavljanja robe, a primatelj snosi troškove

preuzimanja, rukovanja i istovara robe)

FIOT (koristi se na isti način kao i FIOS, ali se odnosi na rasutu robu)

Treba napomenuti da se FOB uglavnom koristi u Kini prilikom izvoza. Prilikom prijenosa

rizika od prodavatelja do kupca postoji dilema o tome tko je odgovoran ako se nešto dogodi

robi prilikom utovara na brod. Pri utovaru dizalicom, roba je podignuta iznad ograde broda.

Ukoliko se teret otkači i padne izvan plovila, trošak snosi prodavatelj. Ako padne na brod,

trošak snosi kupac“ (Eldović et al., 2015: 330).

http://www.acex.net/en/useful_information/fas_free_alongside_ship_en.php

22

Glavna razlikovna karakteristika pariteta FAS i FOB je ujedno i kritična točka, kako troška,

tako i prijelaza rizika s prodavatelja na kupca, odnosno klauzule se razlikuju u tome da li

obveza prodavatelja (što uključuje isporuku, rizik, trošak) završava uz bok broda (FAS) ili

nakon što roba prijeđe ogradu broda (FOB).

Kako je organizirana raspodjela troška i prijelaz rizika, prikazuje Slika 10.

Slika 10. Rizik i troškovi kod klauzule „Franko brod“


http://www.acex.net/en/useful_information/fob_free_on_board_en.php [30.05.2017.]

2.3.10. Trošak i vozarina

Paritet CFR (Cost and Freight ili Trošak i vozarina) u pomorskom i prometu unutarnjim

vodama, ekvivalent je paritetu CPT za sve vrste prijevoza, što znači da je glavno obilježje tih

pariteta da je glavni prijevoz plaćen od strane prodavatelja i on ispunjava svoju obvezu kada

robu preda prijevozniku na način koji je određen za tu klauzulu.

„Prema terminu CFR isporuka robe obavlja se u ukrcajnoj luci. Prodavatelj je dužan isporučiti

robu kupcu tako da je o svom trošku ukrca na brod u ukrcajnoj luci. Prodavatelj je dužan

sklopiti ugovor o prijevozu do odredišne luke i platiti potrebne troškove i vozarinu. Ukrcajem

robe na brod ispunjena je obveza isporuke robe kupcu. Rizik za gubitak ili oštećenje robe

prelazi s prodavatelja na kupca kada je roba stvarno ukrcana na brod. Prodavatelj je dužan

pribaviti i predati kupcu uobičajenu prijevoznu ispravu do odredišne luke. Prema ovom

http://www.acex.net/en/useful_information/fob_free_on_board_en.php

23

terminu, interes za osiguranje do ukrcaja robe na brod ima prodavatelj, a poslije toga kupac.

To znači da će kupac u zaštiti svojih interesa osigurati robu za vrijeme prijevoza do odredišne

luke. Prodavatelj prema kupcu nema obvezu osiguranja robe, kao što ima prema srodnom

terminu CIF. U primjeni ovog termina valja voditi računa da se prijelaz rizika i snošenje

troškova tretira odvojeno. Mjesto isporuke, a time i prijelaz rizika, je u ukrcajnoj je luci, a

prodavatelj je dužan snositi sve troškove prijevoza do odredišne luke. Zato se savjetuje

strankama da točno odrede točku u ugovorenoj odredišnoj luci do koje prodavatelj snosi

troškove. Te će troškove, zajedno s cijenom robe, prodavatelj zaračunati kupcu“ (Lovrić,

2010: 316).

Pregled obveza prodavatelja i obveza kupca prikazan je u Prilogu 6.

Dvije kritične točke koje se pojavljuju u ovom paritetu, točka prijelaza troškova i točka

prijelaza rizika, prikazane su na Slici 11.

Slika 11. Rizik i troškovi kod klauzule „Trošak i vozarina“


http://www.acex.net/en/useful_information/cfr_cost_and_freight_en.php [31.05.2017.]

2.3.11. Trošak, osiguranje i vozarina

Cost, Insurance and Freight, odnosno Trošak, osiguranje i vozarina, paritet je koji se koristi

samo u prijevozu morem ili unutarnjim vodama.

http://www.acex.net/en/useful_information/cfr_cost_and_freight_en.php

24

„Termin „Cost, Insurance and Freight“ znači da prodavatelj obvezu isporuke robe, kao i kod

termina CFR, ispunjava u ukrcajnoj luci. Prodavatelj je isporučio robu kupcu kada je roba

ukrcana na brod. Tada s prodavatelja na kupca prelazi i rizik za slučajnu propast ili oštećenje

robe. Prodavateljeva je dužnost također sklopiti ugovor o prijevozu robe do odredišne luke

kao i ugovor o osiguranju robe za vrijeme toga prijevoza. Prodavatelj je dužan pribaviti i

predati kupcu uobičajenu prijevoznu ispravu do odredišne luke, kao i prenosivu pomorsku

policu osiguranja. CIF vrijednost robe znači vrijednost robe u polaznom mjestu, cijenu

vozarine i cijenu osiguranja. Ta tri elementa zajedno čine kupoprodajnu cijenu robe.

Specifičnost je ovog termina što osiguranje robe za vrijeme prijevoza sklapa prodavatelj,

premda on nema interes za takvo osiguranje s obzirom na to da ukrcajem robe na brod u

ukrcajnoj luci rizik prelazi na kupca. Sklapanjem ugovora o osiguranju prodavatelj ne

zaštićuje svoj interes nego interes kupca. Prodavatelj time samo ispunjava svoju ugovornu

obvezu predviđenu ugovorenim terminom. Da bi kupac mogao od osiguratelja potraživati

naknadu štete, potrebno je da prodavatelj prenese na kupca svoja prava iz pomorske police

osiguranja. Prijenos prava se obavlja prijenosom police osiguranja. Uz ovaj termin uvijek se

navodi odredišna luka, a ukrcajna samo ako se tako posebno ugovori“ (Lovrić, 2010: 316-

317).

I u navedenom paritetu, kao i u svim paritetima C skupine (CPT, CIP, CFR, CIF), postoje

dvije kritične točke zato što je točka prijelaza rizika različita od točke prijelaza troškova.

Mjesto gdje nastaju te točke prikazano je na Slici 12.

Slika 12. Rizik i troškovi kod klauzule „Trošak, osiguranje i vozarina“

25


http://www.acex.net/en/useful_information/cost_insurance_and_freight_en.php [31.05.2017.]

2.4. Odnos Incoterms klauzula i drugih ugovora

Kao što je već spomenuto, Incoterms klauzule uređuju pravne i ekonomske odnose između

prodavatelja i kupca, ali isto tako stvaraju podlogu za stvaranje dodatnih ugovora – Ugovor o

otpremi i Ugovor o prijevozu. Odnos ugovora o špediciji i ugovora o prijevozu te sudionika

tih ugovora, prikazan je na Slici 13.

Slika 13. Organizacija otpreme i prijevoza robe

Izvor: Zelenika, R. (2002) Incoterms 2000 u teoriji i praksi: 100 savjeta i 100 primjera,

Rijeka: Ekonomski fakultet, str. 63

Kao dokaz da je sklopljen ugovor o prijevozu određene robe te da je roba isporučena

prijevozniku koriste se transportni dokumenti. Oni, također, služe i kao potvrda prijevoznika

o dobrom stanju robe pri primitku (Zelenika, 2002: 70).

Transportni, odnosno prijevozni dokumenti podrazumijevaju sve one isprave koje prate robu

tokom njezina prijevoza od mjesta polazišta do mjesta odredišta, kao što su:

1. Pomorske teretnice

2. Teretni listovi:

a. Međunarodni željeznički tovarni list.

b. Međunarodni teretni list u cestovnom prometu (CMR)

c. Zračni tovarni list

d. Teretni list za međunarodni riječni prijevoz

e. Pomorski teretni list.

3. Međunarodne špediterske potvrde.

UGOVOR O OTPREMI

(organiziranje otpreme)

UGOVOR O PRIJEVOZU ROBE

(izvršenje prijevoza)

NALOGODAVATELJ

(IZVOZNIK – UVOZNIK)

OTPREMNIK PRIJEVOZNIK

http://www.acex.net/en/useful_information/cost_insurance_and_freight_en.php

26

Uz transportne, u međunarodnom poslovanju, pa tako i u poslovanju međunarodnih

otpremničkih poduzeća, koriste se i robne isprave kao što su fakture, skladišnica te potvrde o

robi. Kod faktura razlikujemo trgovačku fakturu (osnovna robna isprava koju pri isporuci robe

ili nakon pružene usluge izdaje prodavatelj, naslovljava je na kupca i poziva ga da plati

isporučenu robu odnosno učinjenu uslugu), proforma (ponuda izdavatelja u obliku fakture),

predfaktura (kod robe koja je podložna znatnim gubitcima u težini kod transporta), konzularna

faktura (potpisuje i potvrđuje ju konzularni predstavnik zemlje uvoznice, a mjerodavna je za

zemlju prodavatelja), carinska faktura (služi kao isprava za utvrđivanje carinske vrijednosti

uvozne robe i kao potvrda da je roba porijeklom iz zemlje izvoza), specifikacija robe (koristi

se za pošiljke koje se sastoje od velikog broja različitih artikala koji spadaju pod različite

tarifne brojeve) i lista pakiranja (popis robe po paketima i koletima koji čine jednu pošiljku).

Potvrde o robi mogu biti:

1. Potvrde o podrijetlu

2. Potvrda o izravnoj pošiljci

3. Potvrda o krajnjem korisniku

4. Potvrda o kvaliteti robe

5. Certifikat o težini robe

6. Tvornički atest

7. Potvrda o višoj sili

8. Certifikati o zdravstvenom stanju robe: sanitarna, veterinarska i fitopatološka potvrda.

Uz robne isprave, važno je spomenuti i isprave o osiguranju i carinske dokumente (Matić,

2016: 213-236). Kod isprava o osiguranju, važni dokumenti su ugovor o osiguranju i polica

osiguranja, dok se kod carinskih dokumenata trebaju spomenuti Jedinstvena carinska

deklaracija (JCD) te uvozne i izvozne dozvole.

Neke od potrebnih poslovnih isprava u međunarodnom poslovanju u skladu s Incoterms

paritetima (faktura, lista pakiranja, izvozne dozvole, potvrda o inspekciji robe, potvrda o

podrijetlu, konzularna faktura, potvrde o isporuci, transportne isprave, polica osiguranja i

uvozne dozvole) prikazane su u Tablici 10.

27

Tablica 4. Poslovne isprave u skladu s Incoterms paritetima

INCOTERMS

2010

DOKUMENT

EXW FCA FAS FOB CFR CIF CPT CIP DAT DAP DDP

Faktura p p p p p p p p p p p

Lista pakiranja (p) (p) (p) (p) (p) (p) (p) (p) (p) (p) (p)

Izvozne dozvole* k p p p p p p p p p p

Potvrda o

inspekciji robe*

k k k k k k k k k k k

Potvrda o

podrijetlu*

(k) (k) (k) (k) (k) (k) (k) (k) (k) (k) (p)

Konzularna

faktura*

(k) (k) (k) (k) (k) (k) (k) (k) (k) (k) (p)

Potvrda o isporuci k p p p - - - - p p p

Transportne

isprave

(k) k k k p p p p p p p

Polica osiguranja (k) (k) (k) (k) (k) p (k) p (p) (p)

(k)

(p)

Uvozne dozvole* k k k k k k k k k k p

Legenda

p= dokumenti na trošak prodavatelja

k= dokumenti na trošak kupca

()= Incoterms ne specificira tko će snositi trošak pribavljanja dokumenta

*= ako je primjenjivo

Izvor: Paliu – Popa, L. (2012) Development of the International Trade in Terms of Incoterms

2010 Rules, Annals of “Dunarea de Jos” University of Galati, Fascicle I. Economics and

Applied Informatic, XVIII (1), str. 104 - 105

28

3. MEĐUNARODNO OTPREMNIČKO PODUZEĆE

3.1. Definiranje međunarodnog otpremničkog poduzeća

„Korijen riječi špediter je latinskog porijekla i dolazi od riječi „expedire“ što se može

prevesti kao odriješiti, urediti, dok se u praktičnoj primjeni prevodi sa otposlati, otpremiti“

(Mađarić, 1991: 2). Iako je u Hrvatskoj ustaljen naziv špedicija i špediter, hrvatski jezik

poznaje pojmove otpremništvo i otpremnik.

Otpremništvo je specijalizirana gospodarska djelatnost organizacije otpreme robe i drugim,

time povezanim, poslovima bilo da se izvršava na domaćem ili na međunarodnom planu.

Prema tome razlikujemo dvije vrste otpremništva: nacionalno ili loko otpremništvo i

međunarodno otpremništvo. Poslovi međunarodnog otpremništva podrazumijevaju izvozno

otpremništvo (otprema iz vlastite u strane zemlje), uvozno otpremništvo (doprema iz stranih u

vlastitu zemlju), tranzitno otpremništvo (provoz između stranih preko vlastite zemlje) te time

povezane sporedne poslove. Međunarodni otpremnik je pravna ili fizička osoba koja obavlja

poslove uvoza, izvoza i tranzita robe te time povezane poslove vanjskotrgovinskog prometa.

Može poslovati kao komisionar (u svoje ime i za tuđi račun), agent (u tuđe ime i za tuđi

račun) ili kao samostalna kategorija privrednika (posluje u svoje ime i za svoj račun)

(Andrijanić et al., 2001: 197).

Uz pojmove otpremnika, odnosno špeditera, u međunarodnom otpremništvu često se

pojavljuju i pojmovi međušpediter i podšpediter.

Međušpediter je pravna ili fizička osoba na koju je (glavni) otpremnik prenio djelomično

izvršenje otpremničkog posla. Kako otpremnik ne može sam obaviti sve poslove na cijelom

prijevoznom putu, određene manipulacije u određenim mjestima prepušta međušpediteru za

čije radnje ne odgovara, ali je odgovoran za izbor međušpeditera. Podšpediter je osoba na

koju je (glavni) otpremnik prenio u cijelosti izvršenje otpremničkog posla te ga on zamjenjuje

u čitavom poslu. U takvoj situaciji za rad podšpeditera je odgovoran glavni otpremnik, osim

ako je podšpeditera odabrao komitent otpremnika (Mađarić, 1991: 2).

Međunarodno otpremništvo poznaje podjelu na tri osnovna oblika poslovanja: lučko,

kontinentalno i granično otpremništvo. S obzirom da se tri četvrtine svjetske trgovine odvija

pomorskim putem, najznačajnija vrsta međunarodnog otpremništva jest lučko, koje obuhvaća

prekomorsku otpremu i dopremu robe, zaključivanje prijevoznih ugovora, organiziranje

29

manipulacije robe (uskladištenje, ukrcaj, iskrca, prekrcaj, pakiranje…) i prihvat robe i njenu

daljnju otpremu (Matić, 2016: 306).

„Kontinentalni otpremnički posao obuhvaća poslovanje u odnosu na riječni, željeznički i

cestovni transport: brigu oko manipulacije robe, iznalaženje najpovoljnijeg i najpogodnijeg

puta i sredstava kojima treba robu prevest, kombinaciju transportnih sredstava, kao i pripremu

potrebnih dokumenata koji prate robu.

Pogranični otpremnički posao obuhvaća pogranične manipulacije i carinjenje robe prilikom

prelaska granice“ (Bendeković i Aržek, 2008: 84).

„U suvremenim tržišnim uvjetima poslovanja u otpremničkim poduzećima, posebno manjim i

srednjim, gotovo je nemoguće baviti se svim oblicima i vrstama otpremničke djelatnosti -

takvo poslovanje u pravilu ne bi bilo ekonomično i rentabilno, jer najekonomičnije i

najrentabilnije poslovanje zahtijeva specijalizaciju u otpremničkoj djelatnosti“ (Bendeković,

Vuletić i Gotovac, 2013: 231).

„Suvremena uloga otpremnika kojom se pridonosi ostvarenju gospodarskih tokova obilježena

je prerastanjem njegove klasične, tradicionalne uloge u modernu, logističku. Takva kretanja

rezultat su prvenstveno utjecaja procesa globalizacije i širenja tržišta, snažnog razvoja

informacijske i komunikacijske tehnologije, inovativnih proizvodnih strategija,

„outsourcing“-a logističkih aktivnosti, a što rezultira uključivanjem mnogobrojnih sudionika i

pripadajućih aktivnosti u realizaciji robnih tokova. Upravo je razvoj međunarodne razmjene

najviše utjecao na oblikovanje i profiliranje djelatnosti međunarodnih otpremnika,

pozicionirajući ga kao nezaobilaznu kariku u ostvarenju svjetskih robnih tokova“ (Pavlić

Skender i Grčić Fabić, 2013: 96).

Opstanak otpremničkih poduzeća u konkurentnom okruženju uvjetovan je proširenjem

ponude otpremničko-logističkih usluga uključujući ponudu usluga: skladištenja robe,

distribucije robe, financijskih poslova u vezi s dostavom robe, izvršavanje unutarnjih

logističkih funkcija u poduzeću i brojne druge usluge. Odrednice koje bi se trebale uvesti u

poslovanje logističkih otpremničkih operatora uključuju: trajno povećavanje razine kvalitete

intelektualnoga kapitala, aktivno uključivanje u aktivnosti svih vrsta logistika, obavljanje

dijela logističkih usluga izvan svojih tvrtki, stalno prilagođavanje poslovne politike

zahtjevima i potrebama korisnika logističkih usluga, stalno prilagođavanje organizacije tvrtke

30

potrebama i zahtjevima korisnika usluga te suvremeno organiziranje informacijskih sustava

(Bendeković, Vuletić i Gotovac, 2013: 232).

Razvoj poslovanja otpremnika prikazan je na Slici 14.

Slika 14. Evolucija poslova klasičnog otpremnika

Izvor: Pavlić Skender, H. i Grčić Fabić, M. (2013) Logistički špediter u fokusu prometnog i

gospodarskog sustava. Pomorski zbornik, 47-48, str. 97

3.2. Funkcije otpremništva u vanjskotrgovinskom i prometnom sustavu

Osnovni zadatak svakog međunarodnog otpremničkog poduzeća jest da svog nalogodavca,

bilo da je riječ o izvozniku, uvozniku ili proizvođaču, oslobodi brige i poduzimanja različitih

napora oko otpreme, dopreme i provoza robe imajući u vidu sigurnost, stručnost i

ekonomičnost obavljanja posla. Kako bi ispunio taj zadatak, otpremnik mora odraditi čitav niz

raznovrsnih i kompleksnih poslova (Andrijanić et al., 2001: 217).

31

Osnovni zadatak (funkcija) otpremničkog poduzeća može se kategorizirati u 6 različitih

podkategorija:

1. Prostorna

2. Vremenska

3. Kvantitativna

4. Kvalitativna

5. Kreditna

6. Propagandna (Poletan Jugović, 2016).

Prostorna funkcija očituje se u svladavanju geografske udaljenosti između mjesta proizvodnje

i mjesta potrošnje te se naziva i interlokalna funkcija. Vremenska funkcija je funkcija

intertemporalnog posredovanja koja se odvija u uvjetima neujednačenosti vremena

proizvodnje i vremena potrošnje te se ogleda kroz poslove manipuliranja i skladištenja robe,

obavljanja carinskih formalnosti te pregleda sanitarnih, veterinarskih i fitosanitarnih

organizacija. Kvantitativna funkcija podrazumijeva otpremnikovo poznavanje prednosti i

nedostataka svih oblika manipuliranja i transporta robe, kao što su RO-RO, LO-LO, FO-FO,

LASH i drugih tehnologija te organiziranje multimodalnog transporta na način da se snize

manipulativni i transportni troškovi. Kvalitativna funkcija obuhvaća obavljanje brojnih

poslova, kao što su instradacija, pakiranje, poboljšavanje ambalaže, signiranje, uzorkovanje,

sortiranje, doleđivanje zamrznutih proizvoda te drugih poslova kojima je cilj poboljšanje i o

kojima ovisi kvaliteta izvršenja aktivnosti vanjske trgovine i međunarodnog prometa.

Kreditna funkcija ostvaruje se na tri različita načina: 1. Kreditiranje nalogodavca na taj način

da za njegov račun plaća nužne i korisne troškove, carine i carinske pristojbe, 2. Ustupanje

prava na korištenje deviznih sredstava ili prodaja deviznih sredstava svojim nalogodavcima i

3. Ulaganje nacionalnih financijskih sredstava u razvojne programe otpremničkih poslovnih

partnera. Propagandna funkcija podrazumijeva propagiranje vlastite, ali i međunarodne

otpremničke djelatnosti općenito, propagiranje vanjskotrgovinske i prometne djelatnosti te

propagiranje djelatnosti pojedinih vanjskotrgovinskih i prometnih organizacija (Zelenika,

1996: 67-73).

32

3.3. Poslovi međunarodnog otpremničkog poduzeća

Kako bi ispunio svoj zadatak, međunarodni otpremnik mora izvršiti čitav niz različitih

poslova vezanih uz dopremu, otpremu i provoz robe. Otpremnički poslovi su:

1. davanje stručnih savjeta i sudjelovanje u pregovorima radi zaključenja ugovora o

međunarodnoj prodaji s gledišta prijevoza, osiguranja, carinskih pitanja i dr.;

2. iznalaženje najpovoljnijih prijevoznih puteva i klauzula koje treba primijeniti u

međunarodnoj prodaji i međunarodnom prijevozu robe radi zaštite interesa

nalogodavca;

3. osiguranje povlastica, refakcija i drugih pogodnosti od stranih i domaćih prijevoznika

te drugih sudionika;

4. organiziranje zbirnog prometa;

5. organiziranje multimodalnog i integralnog prijevoza robe i fizičke distribucije stvari

po sustavu “od vrata do vrata” ;

6. zaključivanje ugovora o prijevozu u svim granama prijevoza;

7. zaključivanje ugovora o utovaru, istovaru, pretovaru, sortiranju , pakiranju, odnosno

obavljanju tih i sličnih usluga;

8. zaključivanje ugovora o uskladištenju robe odnosno skladištenje robe;

9. zaključivanje ugovora o osiguranju robe;

10. zastupanje i obavljanje poslova u svezi s carinjenjem robe (carinsko zastupanje);

11. uzimanje uzoraka;

12. utvrđivanje količine robe bez izdavanja certifikata;

13. sudjelovanje u naplati isporučene robe;

14. izdavanje otpremničkih potvrda i drugih otpremničkih dokumenata (vlastitih, FIATA

ili drugih);

15. ispostavljanje ili pribavljanje prijevoznih i drugih dokumenata;

16. kontrola obračunske ispravnosti prijevoznih dokumenata te obračun prijevoznih i

drugih troškova;

17. poduzimanje mjera za obeštećenje u slučajevima gubitka, oštećenja ili zakašnjenja

isporuke robe;

18. pribavljanje tranzitnih dozvola za robu i drugih dokumenata;

19. organiziranje doleđivanja te hranjenja i pojenja živih životinja;

20. obavljanje usluga na međunarodnim sajmovima, samostalnim i specijalnim izložbama

te sličnim priredbama u zemlji i inozemstvu;

33

21. unutrašnje otpremanje;

22. ostali poslovi uobičajeni u međunarodnom otpremništvu (Opći uvjeti poslovanja

međunarodnih otpremnika Hrvatske, 2005: 1-2).

Stručni savjeti su bitan dio međunarodnog otpremničkog poduzeća. Komitent bi trebao

kontaktirati otpremnika prije sklapanja kupoprodajnog ugovora te se kod njega informirati o

visini prijevoznih i ostalih troškova te prikupiti informacije o cijeni usluga za pojedini posao.

Uz to, otpremnik komitenta može savjetovati o najpovoljnijim paritetima i dati mu

odgovarajuću ponudu. (Matić, 2016: 308) Ukoliko komitent pravodobno uključi otpremničko

poduzeće u pripremu i ugovaranje vanjskotrgovinskog posla, to će, u pravilu, rezultirati nižim

troškovima prijevoza, smanjenjem rizika za komitenta te povećanjem sigurnosti izvršenja

obveza vezanih uz isporuku i preuzimanje robe (Ivaković, Stanković i Šafran, 2010: 132).

Instradacija je najvažniji posao špeditera, a također se smatra i najsloženijim, najtežim i

najodgovornijim poslom. Ukoliko u dispoziciji nije naznačeno od strane nalogodavca,

otpremnik je dužan odrediti prijevozni put na način da odabere prijevozno sredstvo i put

kojim će se roba kretati, ali imajući u vidu prirodu robe, njeno pakiranje, hitnost otpreme i

druge okolnosti koje imaju utjecaj na njezinu ekonomičnu i sigurnu otpremu (Bendeković i

Aržek, 2008: 92). Otpremnik treba, također, posebnu pozornost posvetiti i određivanju

optimalnog vremena u kojem se navedena roba treba otpremiti.

Uvjet izvršenja glavnog zadatka otpremničkog poduzeća počiva na zasnivanju ugovornih

odnosa između otpremnika i trećih osoba, od kojih je od posebne važnosti ugovor između

otpremnika i vozara. Ukoliko je riječ o klasičnom načinu u kojem se upotrebljava prijevozno

sredstvo jedne prometne grane, vozar može biti brodski, željeznički, riječni, cestovni ili zračni

prijevoznik. Kod zaključivanja ugovora o multimodalnom transportu robe, jedino

međunarodni otpremnik ima sve, i formalnopravne i stvarne uvijete za izvršenje zadaće

poduzetnika multimodalnog transporta, odnosno da organizira, koordinira i izvrši cjelokupni

paket usluga u prijevoznom procesu (Andrijanić et al., 2001: 220-221).

Nakon što je izvršen prihvat robe, otpremnik je dužan robu otpremiti prethodno odabranim

prijevoznim sredstvom pri čemu se razlikuju dvije osnovne vrste otpreme: 1. otprema

morskim brodom (najvažniji poslovi otpremnika su: pravodobno podstavljanje broda pod

ukrcaj, pravodobno izdavanje naloga ukrcaja, pregled broda, dostava robe pod brod, predaja

34

robe, kontrola podataka u vezi s ukrcajem i primanje teretnice) i 2. otprema robe

kontinentalnim vozilima (narudžba vozila, osiguravanje spremnosti vozila za utovar, kao i

spremnosti da se roba na vrijeme dopremi i utovari te ispunjavanje teretnog lista). Doprema

robe iz inozemstva također se može razgraničiti u dvije skupine, doprema robe morskim

brodom i doprema robe kontinentalnim vozilima. U prvom slučaju otpremnik prima izvještaj

o prispijeću broda i o pripravnosti za predaju tereta te preuzima teret. U drugom slučaju prima

izvještaj o prispijeću robe (avizu), preuzima robu i utvrđuje stanje robe. Kod provoza robe,

otpremnik obavlja sve poslove dopreme i otpreme jer je riječ o dopremi robe iz jedne zemlje

koju, nakon preuzimanja, otprema u drugu zemlju (Andrijanić et al., 2001: 220-221).

Ukrcavanje, iskrcavanje i prekrcaj robe može, ukoliko u svome sustavu ima takav odjel,

obaviti sam otpremnik. U suprotnome, te poslove obavljaju specijalizirane pravne ili fizičke

osobe s kojima otpremnici sklapaju ugovor. Bitno je da otpremnik dobro poznaje određene

zakonske propise o ukrcaju za svaku prometnu granu kako bi manipulacija robom bila

uspješna. Prilikom prihvata robe radi daljnje otpreme, otpremnik treba provjeriti da li je roba

ispravno upakirana kako ne bi došlo do oštećenja robe u transportu. Ukoliko otpremnik

smatra da roba nije spremna za prijevoz, dužan je o tome izvijestiti nalogodavatelja. Roba se

smatra spremnom za prijevoz onda kada je ispravno upakirana, na vrijeme stavljena

otpremniku na raspolaganje te ako ju je on prihvatio ili od nalogodavca ili od treće osobe

(Matić, 2016: 309-312). Otpremnik bi trebao biti upućen u propise i običaje vezane za

pakiranje te je dužan uvijek provjeriti ispravnost pakiranja. Pakiranje ne predstavlja redovan

posao otpremnika, stoga otpremnici angažiraju specijalizirana poduzeća koja se time bave te

poznaju i prate suvremene metode pakiranje. Otpremnik, također može, ukoliko nije

opremljen za samostalno izvođenje operacija, zaključiti ugovor o vaganju, mjerenju ili

brojanju sa skladištarom kada je roba pohranjena u skladištu treće osobe. Poslove vaganja,

mjerenja i brojanja otpremnik je obvezan napravit samo na zahtjev nalogodavca i ne odgovara

za težinu, sadržaj i druga svojstva robe (Andrijanić et al., 2001: 228-231).

U situacijama kada je zadržavanje robe, bilo da je ono previđeno ugovorom ili ne, nešto duže,

robu je potrebno uskladištiti kako bi se očuvala. U tim slučajevima, otpremnik može robu

uskladištiti u javnom ili vlastitom skladištu ili predati na čuvanje u skladište treće osobe. Kod

iskladištenja robe, potrebno ju je ponovno pregledati kako bi se utvrdilo da nisu nastala neka

oštećenja (Matić, 2016: 310-311).

35

Otpremnik ugovara transportno osiguranje robe samo ako je to komitent u dispoziciji izričito

zatražio te zaključuje ugovor u ime i za račun komitenta. Ukoliko komitent u dispoziciji ne

navede koje rizike treba osigurati, otpremnik je dužan osigurati samo osnovne transportne

rizike (Ivaković, Stanković i Šafran, 2010: 157).

Carinsko posredovanje je redovan posao otpremnika te ukoliko nije drugačije ugovoreno,

samim davanjem dispozicije za otpremu, daje se i nalog za carinjenje. Zadaci otpremnika u

carinskim poslovima su: prikupljanje i izrada dokumenata za postupak carinjenja, priprema

robe za carinski pregled te prisustvovanje samom carinjenju (Matić, 2016: 310-311).

Kontrola kvalitete podrazumijeva poduzimanje radnji, na temelju ugovora između komitenta i

otpremnika ili kontrolne organizacije, kojima će se ustvrditi da kvaliteta i druga svojstva robe

odgovaraju ugovorenima u kupoprodajnom ugovoru. Kontrolu kvantitete (ugovorene

količine) mogu izvršavati kontrolne organizacije ili sam otpremnik, a nakon izvršene kontrole

izdaje se potvrda o izvršenoj kontroli kvalitete i kvantitete robe. Uzorkovanje je u bliskoj vezi

s kontrolom kvalitete i odnosi se na uzimanje manje količine robe, odnosno manji dio većeg

komada robe kako bi se na temelju tog uzorka utvrdila kvaliteta isporučene robe. Uzorkovanje

može obaviti specijalizirana kontrolna organizacija ili otpremnik bez obzira da li je registriran

za obavljanje poslova kontrole kvalitete (Mađarić, 1991: 93-96).

Jedan od novijih poslova otpremnika je izdavanje isprava i potvrda koje je FIATA uvela u

međunarodnu robnu razmjenu kako bi unaprijedila otpremničko poslovanje. Te isprave i

potvrde izdaju se samo na zahtjev nalogodavatelja (Matić, 2016: 314).

Prijevozne isprave imaju izrazito važnu ulogu u vanjskotrgovinskom prometu jer se pojavljuju

kao gotovo jedini instrument koji pruža određenu ispravnost u pogledu izvršenja zaključenoga

posla. Isplata isporučene robe, u akreditivnom poslovanju, uvjetovana je predajom čiste

prijevozne isprave, što također govori o važnosti prijevoznih isprava u međunarodnom

poslovanju. Otpremnik je dužan prekontrolirati ispravnost svih dokumenata vezanih za

dopremu i otpremu kao i ispravnost obračunatih troškova (prijevoza, carine i drugih), ali ne

odgovara za netočno obračunate troškove. Prema Zakonu o obveznim odnosima (2005),

otpremnik je dužan bez odgađanja obavijestiti nalogodavca o oštećenoj stvari, a i o svim

događajima značajnim za njega i poduzeti sve potrebne mjere radi očuvanja prava prema

odgovornoj osobi. Također je dužan, prema Općim uvjetima poslovanja međunarodnih

otpremnika Hrvatske, informirati nalogodavca o glavnim fazama prijevoza robe (Andrijanić et

al., 2001: 226-227).

36

Kod regresnih (odštetnih) zahtjeva, otpremnik ne odgovara za štetu koja je nastala krivnjom

drugih sudionika u vanjskotrgovinskom i prometnom sustavu (kao što su vozari, skladištari,

slagači,…), ali je dužan poduzeti sve potrebne mjere kako bi se nalogodavcu osiguralo pravo

naknade štete. Kada je riječ o zajedničkoj havariji, nalogodavca zastupaju, u pravilu, lučki

otpremnici po izričitom nalogu i za račun nalogodavca (Andrijanić et al., 2001: 228-231).

Lakopokvarljiva roba, koja se za vrijeme transporta mora doleđivati, prevozi se u interfrigo

vagonima željeznicom, a doleđivanje se provodi samo u željezničkim postajama koje su, za tu

namjenu, posebno opremljene i imaju carinsku ispostavu. (Ivaković, Stanković i Šafran, 2010:

198-199).

Sajamski poslovi podrazumijevaju obavljanje čitavog niza poslova koji omogućavaju

dopremu robe na međunarodne sajmove, obavljanje carinskih formalnosti i otpremu, odnosno

vraćanje izložbenih primjeraka natrag u inozemstvo (Matić, 2016: 314).

3.4. Organizacije otpremnika i pravna regulativa otpremničkog poslovanja

3.4.1. Udruživanje i organizacije međunarodnih otpremnika

Kako bi izjednačili uvjete rada i zbog jedinstvenog nastupanja, otpremnici se udružuju u

organizacije i na domaćoj i na međunarodnoj razini. Hrvatski otpremnici su 1993. godine, u

okviru Hrvatske gospodarske komore osnovali vlastito udruženje pod nazivom Udruženje

međunarodnih otpremnika Hrvatske (UMOH) (Bendeković i Aržek, 2008: 81).

„Udruženje međunarodnih otpremnika je oblik strukovnog povezivanja i organiziranja članica

Komore na razini Republike Hrvatske, radi unaprjeđivanja rada i poslovanja članica Komore

koje obavljaju djelatnost otpremništva. Prema Odluci o strukovnim udruženjima u Hrvatskoj

gospodarskoj komori, Udruženje međunarodnih otpremnika čine članice Komore koje su

prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti (NKD 2007) kod Državnog zavoda za statistiku

razvrstane u područje H - Prijevoz i skladištenje, razred 52.29 - Ostale prateće djelatnosti u

prijevozu. Glavno operativno tijelo Udruženja je Vijeće Udruženja koje čine predstavnici 13

članica“ (Hrvatska gospodarska komora, N/A).

Na međunarodnoj razini, savez međunarodnih otpremnika osnovan je 1926. godine u Beču

pod nazivom Međunarodni savez otpremničkih udruženja (FIATA). Savez u najvećoj mjeri

37

regulira otpremničku djelatnost na međunarodnoj razini, a uloga mu je unapređenje

otpremničke djelatnosti u svijetu i sudjelovanje u radu drugih međunarodnih udruga pri

donošenju međunarodnih i drugih konvencija i dokumenata koji su povezani i mogu utjecati

na obavljanje otpremničke djelatnosti (Ivaković, Stanković i Šafran, 2010: 17).

FIATA je kreirala nekoliko različitih dokumenata i obrazaca kako bi stvorili jedinstveni

uporabni standard za otpremnike širom svijeta:

1. FIATA FCR (Forwarders Certificate of Receipt) – špediterska potvrda

2. FIATA FCT (Forwarders Certificate of Transport) – špediterska transportna potvrda

3. FWR (FIATA Warehouse Receipt) – skladišna potvrda

4. FBL (negotiable FIATA Multimodal Transport Bill of Lading) List of issuing

Associations – špediterska teretnica za intermodalni prijevoz

5. FWB (non-negotiable FIATA Multimodal Transport Waybill) List of issuing

Associations – teretni list za multimodalni prijevoz

6. FIATA SDT (Shippers Declaration for the Transport of Dangerous Goods) – Potvrda

pošiljatelja o prijevozu opasne robe

7. FIATA SIC (Shippers Intermodal Weight Certificate) – potvrda pošiljatelja o težini

tereta u intermodalnom prijevozu

8. FFI (FIATA Forwarding Instructions) – špediterske upute (FIATA, N/A).

Prilog 7. prikazuje FIATA FCR – špeditersku potvrdu kojom otpremnik potvrđuje da je u

određenom mjestu, određenog dana primio robu na otpremu, koja je bila u naizgled

ispravnom stanju (Ivaković, Stanković i Šafran, 2010: 18).

FIATA FCT u Prilogu 8. je špediterska transportna potvrda temeljem koje otpremnik

potvrđuje da je određenog dana u određenom mjestu i u određenom prijevoznom sredstvu

primio robu u dobrom vanjskom stanju radi daljnje otpreme (FIATA Prometna zona, N/A).

FIATA FBL (Prilog 9.) i FIATA FWB (Prilog 10.) su teretnica i teretni list koje imaju

zajednički cilj afirmirati međunarodnog otpremnika kao operatora međunarodnog transporta.

Razlikuju se u tome što je teretnica (FBL) vrijednosni papir, a teretni list (FWB) nije (Nikolić,

2003: 105).

Skladišna potvrda, odnosno FIATA FWR nalazi se u Prilogu 11. i predstavlja vrijednosni,

prenosivi dokument, osim ukoliko je drugačije izričito navedeno, kojom otpremnik potvrđuje

38

da je u određenom mjestu, u određenom skladištu određenog dana uskladištio robu u naizgled

ispravnom stanju (Ivaković, Stanković i Šafran, 2010: 20).

Prilog 12. odnosi se na potvrdu pošiljatelja o prijevozu opasne robe (SDT) kojom pošiljatelj

obavještava otpremnika da roba koju treba otpremiti, dopremiti ili prevesti, prema važećim

međunarodnim pravnim aktima, odgovara zahtjevima prijevoza opasnih tvari (FIATA

Prometna zona, N/A).

FIATA FFI, koja je prikazana u Prilogu 13., je obrazac s 21 rubrikom kojeg popunjava

komitent otpremnika upisujući sve bitne upute i instrukcije (Ivaković, Stanković i Šafran,

2010: 21).

FIATA SIC (Prilog 14.) je potvrda pošiljatelja o težini tereta u intermodalnom prijevozu koja

služi kao dokaz bruto težine tereta u kontejnerima ili poluprikolicama ukoliko je njihova

težina veća od 13 154 kg (FIATA Prometna zona, N/A).

3.4.2. Pravni okvir međunarodnog otpremništva u Republici Hrvatskoj

U Republici Hrvatskoj poslovi međunarodnog otpremništva regulirani su zakonima, pravnim

aktima, uredbama i konvencijama:

1. Zakon o obveznim odnosima

2. Carinski propisi

3. Opći uvjeti poslovanja međunarodnih otpremnika Republike Hrvatske

4. Uredba o posebnim uvjetima za obavljanje poslova međunarodnog otpremništva u

svezi carinjenja robe

5. Međunarodne konvencije kojih je Republika Hrvatska potpisnik (Ivaković, Stanković i

Šafran, 2010: 24).

Opći uvjeti poslovanja međunarodnih otpremnika Hrvatske su autonomni izvor prava i sadrže

pravila kojima se uređuje ugovor između otpremnika i nalogodavatelja. U njima se navode

otpremnički poslovi, sadrže odredbe o ponudi, dispoziciji, prihvatu i predaji stvari,

prijevoznim i popratnim dokumentima, prispijeću oštećene pošiljke i postupku s njom,

instradaciji, rokovima izvršenja, pregledu pakiranja, utvrđivanju količine, uzorkovanju,

carinjenju, osiguranju, naknadi za usluge i naknadi troškova, odgovornosti otpremnika,

zadržavanju i zalogu robe te rješavanju sporova.

39

Za obavljanje poslova carinskog otpremništva, odnosno zastupanja u carinskim postupcima,

potrebno je posjedovati licencu koju izdaje Ministarstvo financija - Carinska uprava

Republike Hrvatske. Propisi koji reguliraju carinske poslove su: Zakon o uvjetima obavljanja

poslova zastupanja u carinskom postupku, Pravilnik o davanju odobrenja za obavljanje

poslova ovlaštenim carinskim otpremnicima i ovlaštenim carinskim zastupnicima i Pravilnik

o polaganju stručnog ispita za ovlaštenog carinskog zastupnika. U Zakonu o obveznim

odnosima, kada je riječ o otpremničkim poslovima, posebno je važan Ugovor o otpremi

(Hrvarska gospodarska komora, N/A).

„Ugovor o otpremi je dvostrano obvezni ugovor gospodarskoga prava na temelju kojega se

otpremnik obvezuje da će nalogodavat

Documents

VAŽNOST INCOTERMS KLAUZULA U POSLOVANJU ...bib.irb.hr/datoteka/887139.Vanost_Incoterms_klauzula_u...otpremnike. Incoterms klauzule od izrazitog su značaja za vanjskotrgovinsko poslovanje